Razgovarala: Sandra Pocrnić Mlakar
Ljubica Uvodić-Vranić autorica je koja jednostavno i prirodno koristi multimedije u svom radu: piše knjige i objavljuje barem jednu godišnje, vodi tjednu radio-emisiju, predaje na webinaru učiteljima i nastavnicima, u organizaciji Profil-Klett, i ne zanemaruje izvor iz kojeg su svi sadržaji potekli – tjedne sastanke Petkom u pet, na kojima se već dvadeset godina, samo s prekidom zbog korone, obrađuju psihološke teme u živom razgovoru…
Budući da Festival Dvotočka ima diskusiju posvećenu priručnicima, Ljubica Uvodić-Vranić najpozvanija je komentirati koliko se danas koriste knjige i mediji za psihološku edukaciju i prevenciju. Mogućnosti se tek naslućuju, a Ljubica Uvodić-Vranić mladima pokazuje put sa svojom serijom knjiga Avantura osobne promjene, koje su objavljene u Srbiji i Sloveniji, istoimenom emisijom na Drugom programu Hrvatskog radija, te samostalnim knjigama Kako se dobro posvađati, Prijatelju, kako si i Neizgovorena pitanja i odgovori (o najvažnijim odnosima). Godine 2010. Ljubica Uvodić Vranić dobila je Nagradu Grada Zagreba za volonterski rad. U slobodno vrijeme slika na svili i neke od tih ilustracija objavljene su na naslovnicama njezinih knjiga. Također, 2012. je dobila nagradu Društva psihologa RHrvatskeFiat Marulić za primijenjenu psihologiju.
S Ljubicom Uvodić-Vranić razgovaramo o djelovanju medija i snazi knjige, o psiholozima u medijima i poznavanju njihovog djelovanja, o edukaciji, emociji i informaciji čije je prenošenje posredstvom medija dragocjeno, ali doživljaj uživo ipak je nezamjenjiv.
*Među prvima ste uvidjeli potencijal medija u psihološkoj edukaciji i prevenciji. Iz vaše udruge Petkom u pet nastale su knjige, zatim kolumne i radio-emisija, pa nedavno i webinari. Zašto je danas toliko izražena potreba za psihološkim i edukativnim sadržajima u medijima? Kako mediji djeluju na publiku?
– Dobili smo u ruke mobitele, tablete, laptope, tj. dobili smo u ruke kopiju svijeta: slike, tekstove, izbor informacija je težak posao jer ponuda je stalna i golema. Čini nam se da nemamo vremena ni interesa na siguran način komunicirati s ljudima. Nekad smo više razgovarali uživo, a onda smo zastali jer je to zbog širenja korone rizično. Čini nam se da je komotnije razgovarati, voditi radionicu preko medija jer je to zdravstveno sigurniji i brži način da dopremo do brojne publike koja nije s nama u dvorani, nego je na cijelom svijetu uživo online ili naknadno gleda snimku. Online live TV Croatia, na primjer, gledaju naših ljudi i u Kanadi i u Australiji – posvuda. Predavanje ili radionica koja se snimi i stavi na YouTube dostupna je svima i može se gledati naknadno, kad imamo vremena i ponovno ako nismo od prve sve razumjeli. Ona postaje trajni zapis a ne doživljaj od jednog puta. Mi sami pravimo svoj raspored kad ćemo se družiti virtualno s nekim tko bi nam inače bio zanimljiv predavač, voditelj radionica, pisac članka, glazbenik. Snimka daje više od teksta. Snimka, nažalost, daje manje od susreta uživo, ali nam ostavlja mogućnost da stisnemo „like“, ostavimo komentar i pri tome ostanemo zavaljeni u svom naslonjaču. I anonimni. Što nam omogućava da svoju frustraciju tajno izbacimo iz sebe i bacimo drugome u lice. Kad bismo razgovarali sa živim ljudima, bio bi to značajno drugačiji doživljaj, naravno. Morali bismo biti iskreniji, točniji, hrabriji ili diplomatičniji.Ali, ako ne možemo biti uživo na mjestu, ne samo zbog zdravstvene situacije u svijetu, nego i zbog osobnih razloga; ako ne možemo biti tamo gdje se nešto događa, naši mobiteli i laptopi dozvoljavaju da vidimo i čujemo snimku.
* Primjećujete li kako se u vašem radnom vijeku mijenjao odnos prema psiholozima? Kakav je odnos prema psiholozima bio prije nego što ste objavili svoje knjige, a kakav je danas? Kakav je učinak veće prisutnosti psihologa u javnosti i u medijima?
– Ovih dana smo svjesniji nego ranije da bi zaposleni psiholozi u bolnicama bili itekako potrebni pacijentima u dramatičnim situacijama. Velika je razlika za mene i za moje kolege danas reći što radimo i čime se bavimo u usporedbi kad sam ja počinjala i kad su me ljudi pitali: „Što, što kažete? Aha, vi ste PSIHIJATOR! Znam.“ Godinama smo obvezno, u svakoj prilici, odgovarali na pitanja što radimo mi psiholozi. Nešto smo objasnili onima koji su neizravno pitali baš to pitanje, a i njima i drugima smo, otvarajući neke teme, pišući knjige, odgovarajući na novinarska pitanja, sudjelujući u televizijskim emisijama…. pokazivali koje su to teme u kojima psiholozi postavljaju pitanja i tragaju za odgovorima. I u kojim sve područjima djelovanja nas se može naći! Nije više prva asocijacija na našu struku psihijatar. Psiholog odavno nije osoba koja ima neki upitnik, mjeri inteligenciju… Mislim da su sada asocijacije na naš rad puno šire i dublje i da nas se puno više pita da pomognemo ljudima razumjeti ljudsko ponašanje u raznim sferama života. Svaki događaj – mogli bismo tako reći – ima svoj psihološki aspekt. S psihologom priča učenik prvašić, pa kasnije kod odabira srednje škole, fakulteta, kod zapošljavanja… Psihologu se ide radi osobnih i komunikacijskih tema, kod bračnih problema… Traže se savjeti u slučaju poduzetništva, rada, odnosa u radu, rukovođenja… Nema sfere našeg života koja nema psihološki aspekt i u kojoj djeluje psiholog ili bi dobro bilo da ga imamo. Puno više ljudi danas zna što mi radimo i razlikuju nas od srodnih struka.
*U organizaciji nakladnika školskih udžbenika s Profil-Klett-om održavate vrlo posjećene i gledane webinare za učitelje. Kako reagiraju učitelji na treninge protiv učiteljskog stresa i upute o fitnessu za dušu? Kako ste počeli održavati webinare i koliko često se organiziraju?
– Veoma korisna i plodna suradnja s Profil-Klettom omogućila mi je zaista izvrsno posjeće newebinare – maksimalni broj prijavljenih za praćenje uživo je 1000 osoba, a njih bude često vrlo blizu toj brojci, učitelja, profesora, roditelja, kolega psihologa… Nakon uvodnog predstavljanja okvirne teme, publika obaspe društvene mreže pohvalama i, što nam je još draže, pitanjima… Pravo je zadovoljstvo naći se u žiži interesa za temu. Prednost je ogromna jer svi koji ne mogu uživo pratiti, mogu naknadno pogledatiYouTube jer je snimka dostupna. Webinar se odvija već drugu školsku godinu jednom mjesečno. Od mjesta snimanja do stručnih osoba koje organiziraju webinar, od brojne i visokomotivirane ekipe, pa do naročito brojnog gledateljstva, sve to čini velik užitak svima nama i čast da imamo priliku obratiti se tako velikom auditoriju. Profil-Klett ima devizu – Učitelji na prvom mjestu!– koja me posebno nadahnjuje. U posveti učiteljima, koju sam napisala u posebnom izdanju za učitelje moje Avanture za odrasle koji žele još rasti (Profil, Zagreb 2010.), kažem učiteljima za sebe da sam: “ Vaša iskrena štovateljica koja bi željela da bude (ponekad u najboljim trenucima svojeg rada u primijenjenoj psihologiji) i sama zapravo vaša kolegica – učiteljica.“
* Koje su prednosti prisutnosti domaćih stručnjaka u medijskom prostoru u odnosu na priručnike stranih autora koji se prevode i edukacije na linkovima? Kako mediji povezuju psihologa s klijentom i kako to pomaže jednom, a kako drugom?
– Imali smo sreću da su prepoznate prednosti koje se postižu kada naši autori koji se bave primijenjenom psihologijom i pisanjem priručniku postignu određen uspjeh govoreći i pišući za naše ljude koje poznaju i s kojima rade, s kojima su „u istom čamcu“, pa bolje razumiju zajednički kontekst u kojemu svi skupa živimo i djelujemo. Osoba koja se odluči razgovarati s psihologom, vidjela je često nekog psihologa u medijima, pročitala neku njegovu knjigu. Čuti radio-emisiju pa doći kod te osobe i prepoznati joj glas – dobar je početak zajedničkog rada na razumijevanju, prilagođavanju i upuštanju. Pa krenuti, kako ja volim reći, u avanturu osobne promjene.
* Pratite li rad mladih kolega psihologa i edukatora koji kombiniraju medije i nastupe uživo? Kakvo je njihovo djelovanje na publiku? Unatoč multimediji, mnogi od njih objavljuju knjige. Kakva je važnost i snaga knjige u svijetu multimedije?
– Pratim kolege i podržavam ih. Što nas je više, to smo bolji i razumljiviji sve široj našoj publici. Znamo da se naše knjige traže u knjižnicama i kupuju u knjižarama. Preporuka je da smo autora vidjeli u medijima i da nas je zainteresirao. Nekad smo prvo pročitali knjigu pa pogledali tv ili radio-emisiju. A nekad nas je neka emisija ili crtica u novinama potaknula da tražimo dalje nešto od toga autora. Doći ljudima u dnevni boravak velika je prilika da se pokažemo, približimo i potaknemo za još pisanih informacija ili radio-emisija. Mnogi ljudi prate osobe naše struke, pa kad nas više puta sretnu u medijima ili pročitaju neku našu knjigu, doživljavaju nas kao poznate osobe. Knjige i mediji se nadopunjuju. Nikad dovoljno objašnjavanja i odgovaranja na stara pitanja koja su još uvijek živa, aktualna i traže stalno dopunjavanje naših odgovora. A životni događaji koji nas zasipaju u zadnjih nekoliko godina daju dodatne upitnike starim dilemama.
* Povećava li se razina psihološkog znanja u općoj populaciji? Mogu li s vremenom vježbe opuštanja ili pravila dvosmjerne komunikacije postati dio opće kulture i osnova psihološke pismenosti?
– Tek krajem 19. stoljeća psihologija se odvojila od filozofije i prošlo je malo više od 120 godina da postoji kao samostalna znanost. Mi smo se tek nedavno sjetili psihičkog dijela naše osobnosti i počeli ga odvojeno proučavati. Napisano je tisuće znanstvenih i stručnih knjiga, snimljeni su filmovi, serije, razgranala se psihologija na brojne svoje grane, razvojna organizacijska, vojna itd…Primijenjena psihologija popularizira stručna psihološka znanja. Nadam se da ćemo doći i do toga da će se predmet poučavati u više škola i da će psihološka znanost postati dio opće kulture, više nego što je to danas. Kad šire uđemo u popularne emisije, kad se psihološka pitanja i odgovori budu našli u kvizovima znanja, kad psihologija i psiholozi budu pratitelji populacije od svakog vrtića, škole, sportskog i radnog okruženja, bit će prilike da se psihološka znanja koriste kao dio pismenosti. Svi ćemo tada bolje razumjeti riječi koje često koristimo a nedovoljno poznajemo. O mnogim važnim stvarima, uz druge znanosti, nešto zna i psihologija: učenje, rad, kreativnost, znanstveni dokazi i proučavanje; stres, ali i opuštanje, motivacija nasuprot bezvoljnosti i mnoge druge važne, pa i najvažnije stvari; ljubav, prijateljstvo, pravda, empatija, sloboda, psihičko zdravlje…
* Kako nam čitanje može pomoći bolje razumjeti sebe? Kako nam pisanje može omogućiti kreiranje vlastitog ponašanja i odnosa prema drugima? Koje su još neiskorištene mogućnosti biblioterapije?
Gdje god sam dublje pokušala bolje razumjeti neki psihološki fenomen, uvijek mi je pomogao neki književni lik. U našim životima na vlastitoj koži prikupljamo znanje i iskustvo promatrajući svoje ponašanje i ponašanje drugih ljudi oko nas. Bilo bi to skromno iskustvo da ne posegnemo za knjigom u kojoj je opisano toliko toga što su drugi ljudi doživjeli. Malo bi nam bilo za snalaženje u „svijetu čuda“ u kojemu živimo poznavati samo svoje suvremenike u osobnim kontaktima. Prava čuda doznajemo kad proširimo vidike i upoznamo se, na primjer, sa Ciranom i sa Kristijanom i shvatimo da je najvažnija osoba u toj drami pisac Rostand, koji nam je omogućio da razumijemo ta dva čudesna lika. Čitati znači učiti, a dok učimo – rastemo. Kad prestanemo rasti, počinjemo starjeti.
Posebno sam zahvalna našim članovima, ima ih 15 zasad, koji su povjerovali u ljekovitost čitanja i krenuli i sami u avanturu promjene pišući haiku pjesme, pjesme slobodnog stiha, pripovijesti, dnevnike, bajke… Svi su se oni naočigled mijenjali pod utjecajem blagotvorne pročitane ili napisane riječi. „Nepromišljeni život nije vrijedan življenja!“- rekao je veliki Yalom, a ja bih skromno dodala: „Život bez čitanja je štur, život bez pisanja je pretežak! Opisati svoju muku je ljekovito!“
“Ljudi s kojima razgovaram u svojem radu, dragi prijatelji iz Udruge Petkom u pet, pomogli su mi da shvatim koliko je dragocjeno posegnuti za knjigom i tako bolje razumjeti sebe i druge” – kaže uvijek optimistična Ljubica Uvodić-Vranić
Mislim da je gotovo nemoguće pisati ako ne čitate, zato vas podsjećam na našega pisca koji kaže kratko, točno i nadahnuto:”Ljudi, pamtite! Pamtite sve što vam se zbiva. Pišite, ljudi, pišite dnevnike, bilješke, pišite svoje misli, svoje strahove, u kraticama, u inicijalima, bez obzira na gramatike i pravopise, pišite da ne zaboravite sami sebe. Konzervirajte svoje pamćenje, ne dopustite mu da se od pune linije pretvori u puki niz točaka razdvojenih sve većim prazninama. Govorite u diktafone, snimajte se videokamerama, fotografirajte se. Nitko ne može u potpunosti zagospodariti nad onima koji su uspjeli sačuvati svoje sjećanje.” (Renato Baretić: “Kadrovi kadra”, bold – Lj.U.V.)
*Koje su zamke, a koje prednosti multimedije? Može li edukacija zamijeniti emociju?
-Tvoje riječi su mi rekle jedan dio, a tvoja neverbalna komunikacija mi je rekla sve ostalo – tako je to davno rečeno. A sada kad pišemo brojne sms poruke, ni stotine emoticona ne mogu prenijeti ono što smo zbilja htjeli reći. Može biti dobar tekst, vrlodobar i odličan, ali živa riječ ostavlja puno upečatljiviji dojam jer oboji riječi bojama emocija. Svi koji su slušali dobre govornike znaju da živi govor u realnom vremenu daje posebnu upečatljivost. Da. Sugovornicima. U živom kontaktu slušatelji i gledatelji postaju sugovornici sudionici i dožive onoliko koliko govornik ima za dati, a oni imaju za primiti od smisla koji je i u racionalnom i emocionalnom aspektu poruke. I da se parafraziram, emocionalnim investiranjem, poklanjajući svoje znanje i ljubav, brinemo o suvremenicima i o sljedećoj generaciji, o onima na kojima „svit ostaje“. Time ujedno brinemo i o sebi.