Već više od trideset godina nakon izlaska iz zatvorenosti, Albanija u kulturološkom smislu prolazi brz razvojni put, a ekonomski je jedna od triju zemalja s najvećom stopom razvoja u Europi. Dakako, nije riječ o slučajnosti: zemlja je to niknula na antičkom teritoriju, preko nje su prelazile i sudarale se civilizacije. Ipak, mnogo toga nismo znali o jednom od najstarijih naroda u Europi i o njegovoj kulturnoj povijesti. Zahvaljujući Društvu albanskih umjetnika – DEA i književnici Ljiljani Koci na njenom čelu, koja je uredila i s albanskoga na hrvatski prevela neke od kapitalnih djela albanske kulture, kao – Kanon, Istaknute albanske žene, Albanska mitologija, Rječnik albanske mitologije, i hrvatska je kultura obogaćena novim znanjima o dinamičnoj i organiziranoj kulturnoj povijesti albanskoga naroda…

Moglo bi se, na stanovit način, posljednjih tjedana primijetiti kako je riječ o jeseni albanske kulture u Zagrebu. I doista, promocijama četiriju kapitalnih kulturnih djela – Kanon, Albanska mitologija, Rječnik albanske mitologije, Istaknute albanske žene, hrvatska je kultura dobila vrijedna djela i vrijedna saznanja o kulturi koju jednim manjim dijelom dijelimo s albanskim narodom. Tim više što je riječ o vrlo rijetkim prijevodima, pa se slobodno može reći kako je DEA s Ljiljanom Koci na čelu ostvarila velik iskorak za modernu albansku kulturu. No, što su nam ova djela donijela a da o albanskome narodu i društvu te o njihovoj povijesti nismo pouzdano znali?
Prije svega, važno obilježje albanskoga naroda jest narodni zakonik, Kanon Lekë Dukagjina, životno djelo albanskoga svećenika, misionara, etnologa i arheologa Shtjefëna Gjeçovija. „Kanon Lekë Dukagjina u osnovi je višestoljetni kodeks ponašanja koji regulira individualno i kolektivno ponašanje. Običajno pravo nije bio samo izvršni pravni mehanizam koji je osiguravao relativno normalan razvoj funkcioniranje gospodarstva, društvenih i obiteljskih odnosa, već je osiguravao i mehanizme za organizaciju lokalne uprave i rješavanje sporova. Kanon je sažetak pravnih običaja i vjerskih normi, koji obuhvaća brojna pravna područja kao što su kazneno, građansko, obiteljsko i procesno pravo“ – navela je prevoditeljica ovoga djela, Ljiljana Lilli Koci, prilikom predstavljanja knjige u Knjižnici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu. Nastanak ovoga zakonika predaja pripisuje Leki Dukagjinu (Dukađinu), Skenderbegovu suvremeniku (15. stoljeće), dočim njegove pravne odredbe potječu iz različitih razdoblja: neke su nastale prije, a neke poslije toga razdoblja, pod utjecajem šerijatskoga prava. Kanon je prvi put tiskan 1933., a priredio ga je, sakupio i kodificirao, rekli smo, Shtjefën Gjeçovi, sistematizirajući u 12 poglavlja, tzv. knjiga, 1263 članka. Prvo inozemno izdanje dogodilo se u Italiji 1941. godine, a imao je svrhu tada utjecati na albansku manjinu s fašističkih pozicija, pa je za modernu kulturu značaj toga prijevoda vrlo upitan.
Kanon je vladao sve do početka 20. stoljeća. Lekë Dukagjini bio je albanski princ i pratilac albanskog nacionalnog heroja, Gjergja Kastrioti Skanderbega (1405.-1468.), koji je sakupio po albanskim visoravnima stoljetna nepisana običajna pravila, usmeno prenošena, kao nezaobilazan dio tradicije svih Albanaca. Kanon je nazvan po Dukagjiniju u znak poštovanja prema njemu kao povijesnoj osobi, istaknutom narodnom pravedniku, borcu protiv Turaka. Iako su povjesničari Gjergja Kastrioti Skanderbega imenovali kao „Princa zmajeva“ koji se usudio boriti protiv bilo kojeg neprijatelja, kroničari pak prikazuju Dukagjina kao „Anđeoskog princa“, koji je pak dostojanstveno i mudro osigurao kontinuitet očuvanja albanskog identiteta.
Međutim, vrlo je malo znanja o Kanonu, posebice o njegovoj primjeni. Neka tumačenja temelje se na površnom poznavanju i njegovu pogrešnom viđenju. Albansko običajno pravo, spomenuti Kanon Lekë Dukagjina, uvijek je u prošlosti bilo pomoćno i u isto vrijeme konkurentsko pravo nad nacionalnim pravima – u odnosu na ona koja su Turci nametali tijekom pet stoljeća, kao i ona pravne albanske države nakon 1912. godine, te pravne administracije u I. i II. svjetskom ratu. Kanon je, ukratko, pomogao u očuvanju i afirmaciji nacionalnog identiteta Albanaca. Poznati njemački albanolog J. G. Hahn, navodio je sredinom prošloga stoljeća da među Albancima, usporedo s Kanonom, djeluje i Skenderbegov kanon. Otada, međutim, nije bilo više govora o tom kanonu, osim što je Shtjefën Gjeçovi (na slici dolje) objavio nekoliko narodnih legendi o sukobima Skenderbega s Lekëom Dukagjinijem upravo oko kanona. Do kraja Drugoga svjetskog rata u Albaniji je taj kanon bio poznat samo po nazivu. Godine 1949., Sektor za etnografiju ranijeg Naučnog instituta u Tirani organizirao je jednu ekspediciju u srednju Albaniju, koja je potvrdila Hahnove navode.
Stoljetni kodeks načina života, Kanona Lekë Dukagjina regulirao je individualno i kolektivno ponašanje. Kao sažetak pravnih običaja i vjerskih normi, koji obuhvaća brojna pravna područja ( kazneno, građansko, obiteljsko itd.) danas služi izučavanju etnologije, društvenih promjena, i ono što je od posebne važnosti – odnose prema ženama i ženama u obitelji. Jer, albanska je žena gotovo antička jedinica, koja može ponijeti više od muškaraca. Albanka je respektirana, jer je ona, shvativši situaciju, shvatila i koje su potrebe zajednice, tako da dobar dio albanskoga etnosa i moći – počiva na ženi. Mnoga stoljeća živeći u susjedstvu i vodeći zajednički borbe protiv Bizanta, Osmanlija i drugih os-vajača, okolni narodi utjecali su na Albance, i obratno, pa i u običajnom pravu. Međutim, većina pravila običajnog prava u Južnih Slavena i Albanaca nastala je samostalno, i pored mnogih sličnosti s obzirom na stupanj razvoja. Stoljećima je Kanon praktički bio globalni oblik albanske društvene svijesti. „On je simbolički okvir unutar kojeg je identificiran etnički i kulturni supstrat Albanaca, a njegovi propisi također su izraz organiziranog načina društvenog odgovora na vanjske čimbenike, kao i strateški program za očuvanje vlastitog identiteta bez obzira na sve vanjske utjecaje“ – navela je također Ljiljana Koci.
Iako su zakoni u albanskim planinama stoljećima vladali i djelovali u praksi, Dukagjini je u principu bio prvi koji je kodificirao tradicionalne običajne prakse, fokusirajući se na koncept časti, kao što su gostoprimstvo i besa, te postavljajući na najviši vrh društvene ljestvice – obitelj. U praksi se nakon sporova i rasprava pozivalo, primjerice, na Kanon Lekë Dukagjina: „Ashtu e la Leka“, (hrv. „Tako je ostavio Leka.“) – implicirajući da je zaključak ili odluka krajnje jasna i poštena.
Otkako je 2000. objavljena knjiga Istaknute albanske žene, autorice kosovske znanstvenice Edi Shukriu, prvo hrvatsko izdanje objavila je Biblioteka DEA, što izvršna urednica Ljiljana Koci ističe kao važan događaj za albansku ženu i žene općenito. Dvije značajne predavačice, Ljiljana Koci, književnica, te Marija Buzov, arheologinja i znanstvena savjetnica, svojim su izlaganjima i 14. studenog, na tribini u Knjižnici Bogdana Ogrizovića, osvijetlile važnost, utjecaj i izuzetnu ulogu albanskih žena kroz stoljeća. Ljiljana Koci tom je prilikom izjavila: “Albanska žena nije bila izvan povijesnih trendova, unatoč tome što su bile istinski stabilni stupovi obitelji i nacije. Njihova ustrajnost, žrtva, otpor i izdržljivost predstavljaju oblik otpora u težnji prema slobodi i neovisnosti, što seže unatrag u povijesne izvore. One su se suprotstavljale dekulturaciji i asimilaciji, njegujući duh obiteljskog odgoja i čuvajući narodnu i urbanu tradiciju.”

je knjige Istaknute albanske žene
Cilj objavljivanja ove knjige nije, dakle, bio samo istražiti albanske žene, već i demistificirati predrasude o njima, koje su često sugerirale da se albanske žene kreću samo unutar obiteljskog kruga i da nisu dovoljno poštovane od muških članova obitelji. No, istina je daleko od toga. Možda je u tom smislu najobjektivnije ovu knjigu ocijenila upravo Marija Buzov, koja je preoznala važnost knjige već time što autorica detaljno donosi i opisuje 72 albanske žene od antičkog do suvremenog doba. A te su žene ostavile traga ne samo u albanskoj baštini, već i na svjetskoj povijesnoj sceni, gdje god su živjele i djelovale. Edi Shukriu je u uvodnom dijelu knjige opisala povijest Albanaca i navela izreke istaknutih albanskih žena, počevši od mitske Rozafe, a navela je iscrpno biografije vladarica, kraljica, svetica, znanstvenica, prve žene doktorice znanosti u svijetu Elene Lukrecije Peshkopia… A sve te albanske žene imale su važnu ulogu u obitelji, domovini i naciji. „Iz mnoštva albanskih žena, koje su ustrajale i djelovale u burnim vremenima, nikle su istaknute ličnosti, čija su djela premašila nacionalne i rodne granice. One su dokazale da um ne ovisi o rodnom identitetu, a svojim su djelima pokazale da nema sile koja može zaustaviti svete težnje jednog naroda prema samoopredjeljenju, sveobuhvatnoj emancipaciji i postizanju ravnopravnosti“ – piše Shukriu.
Osobno najvećim postignućem ove albanske kulturne jeseni koju nam je upriličila DEA i njena predsjednica Ljiljana Koci smatram knjigu Albanska mitologija, autora Marka Tirta. Iz te se knjige sasvim izvjesno uočava korjenanje uvjerenja, predrasuda, prepoznaju se običaji vezani uz polje, godišnja doba, rađanje, odgoj, održavanje braka itd. – sve ono što ćemo na kodificiran način vidjeti uvezeno u Kanonu Lekë Dukagjina.
Bilo je vremena kada se albanska mitologija prikazivala kao poganska, malo se proučavala i stoga nije ni postojala njena jasna predodžba. Međutim, ne može se osporiti da je upravo ta mitologija primjer snažno organizirane narodne svijesti, uzajamnosti i pravila načina života, organizacije obitelji, poljoprivrednih ciklusa itd., te da je utjecala na druge balkanske mitologije. Dokazi koji idu u prilog tomu jesu spisi znanstvenika iz kojih učimo, a pripadaju u 19. i 20. stoljeće, i nešto manje srednjem vijeku. Otada ustvari imamo fragmentirane informacije o mitovima, obredima i vjerovanjima među Albancima, u njihovim etničkim zemljama i šire u dijaspori. Devetnaesto stoljeće obilježilo je visoka postignuća u komparativnim studijama indoeuropske lingvistike, a u tom se pogledu rodilo i veliko zanimanje za istraživanje mitologije i za tumačenja tih fenomena s prapovijesnim korijenima. Jedan od onih znanstvenika koji su dali velik doprinos tomu jest i Mark Tirta, albanolog, etnolog i akademik. Njegovu knjigu Albanska mitologija također je uredila i prevela Ljiljana Koci, uloživši golem trud kako bi ova knjiga bila primjereno tumačena.
Pa što nam je, kulturološki i literarno, ostavio Mark Tirta? Prije svega, sakupio je i objedinio materijale mitološke prirode, poganska uvjerenja i njihova tumačenja. Ovo djelo napravljeno je u kontekstu komparativne lingvistike kao odraz drevne kulture. Treba također reći da se, premda u manjoj mjeri, navode i materijalni izvori, predmeti koje su arheolozi otkrili u raznim spisima ili natpisima još od ilirskog i prailirskog doba, iz grčkog i rimskog te iz cijeloga srednjovjekovlja. U raznim spisima, u arheološkim dokazima, sačuvani su fragmenti vjerovanja, obreda, mitova, negdje u jasnijem, drugdje u zaklonjenijem obliku. Međutim, pojave poganske religije, koliko god su se vremenom raspadale, čine most između drevnog new age ili novog doba albanskoga zemljopisnog i ljudskog areala, s obzirom na nasljeđe u području mitologije.
Izvješća apostolskih izaslanika u albanskim zemljama, u mnogim slučajevima govore o poganskim vjerovanjima i obredima jer odstupaju od katoličanstva. Tirta pak govori o albanskoj pripadnosti organiziranim religijama i odnosima između skupina iz različitih konfesija, a u knjizi nalazimo i materijal od značaja za mitologiju i vjerovanja u legendarnim pjesmama, baladama, ritualnim pjesmama i elementima mitova u bajkama.
Ono što je najzanimljivije, primarni elementi mitologije, izneseni u knjizi, krajem 20. stoljeća još su bili živi. U tomu i jest vrijednost ove knjige kao čuvara činjeničnog materijala, jer ne bilježi samo prolazak nekih vrlo važnih likova albanske narodne mitologije, kao što su Dragon, Zmaj, Hidra, Kuçedra, Majka Vatre, Vitorja, Ora, Zana, Majka Sunca, Starješina Vrta, itd.
Albansku su mitologiju kao pogansku ocijenili oni istraživači koji su slabije uočili snažnu zastupljenost kršćanstva i islama kod Albanaca, a svoje ocjene donosili su na temelju mitoloških figura u područjima kao što je poljoprivreda, obrtništvo, obredi, a pripadaju zabitnijim dijelovima zemlje. Mnogi koji su se bavili albanskom mitologijom nisu prepoznali činjenicu da je očuvanje ovakvih mitova i obreda stoljećima značilo oblik preživljavanja, želju za određenom tradicionalnom ekonomsko-socijalnom sigurnošću, u produktivnom smislu, unutar etničkog kulturnog kompleksa koji je imao vlastite posebnosti. Konkretno, neki su autori pokušali objasniti podrijetlo tih vjerovanja usporedbom s određenim antičkim narodima: Tračanima, Grcima, Rimljanima, Slavenima… No, činili su to na vrlo pojednostavljen način, izvodeći, primjerice, podrijetlo određenih pojava poganskih uvjerenja iz najrazvijenijih antičkih ili slavenskih izvora, počevši od podrijetla riječi po kojoj je nazvan ovaj ili onaj element, a nisu uzimali u obzir sličnosti nekih pojava, evoluciju, arheološke dokaze, niti su ispitivali fenomen u svoj složenosti unutar određene etnokulture. Nisu čak ni analizirali povijesne i društveno-ekonomske uvjete koji su odredili očuvanje tih kultova u Albancima. Štoviše, bavili su se isključivo tim pojavama, zanemarujući činjenicu da su paralelno egzistirali i mitovi vezani uz monoteističke religije, pa se čak i preklapali.
Veliki albanski intelektualci nacionalne renesanse dali su zato važan doprinos svjedočenju albanske etnokulture i funkcioniranja, pruživši materijale od značaja za mitologiju. Tijekom renesansnog razdoblja, osobito za vrijeme borbe za neovisnost, i do 1945. godine, objavljivani su i izučavani mnogi mitovi, odredi i vjerovanja proizišla iz zemlje, iz načina života stanovnika. No, u nekim slučajevima jesu pomiješani i s elementima preuzetim iz grčke i rimske književnosti, što se prepoznaje, primjerice, u zajedničkim imenima bogova.

Albanska izvorna ili pramitologija nesumnjivo je poznata po svojoj vjeri u obožavanje sunca, mjeseca i prirode. Po tomu se tumači kao jedna od najstarijih mitologija uopće, dočim se u većini spisa iz albanske literature raspravlja o četiri glavne vrste mitova:
- Prema mitu o nastanku i starosti, Albanci su najstariji ljudi na jugoistoku Europe, koji su živjeli i prije starih Grka.
- Prema mitu o rasnoj homogenosti i duhovnoj čistoći, nikada nije bilo značajnog miješanja ili disperzije drugih skupina ili kultura među Albancima.
- Prema upornom mitu o nacionalnoj borbi, Albanci su se uvijek borili za svrgavanje nealbanaca, bilo da su rimski, slavenski ili otomanski. Jedan od najvećih mitova te vrste je onaj o Skenderbegu.
- Prema mitu o slobodi vjerovanja, teološke promjene Albanaca često su bile strateške odluke koje su služile dobru kolektivne obrane.Vjerska ideologija nikada im nije služila kao osnovni statusni simbol.
Ove pretpostavke, koje se nadograđuju jedna na drugu, savršeno ilustriraju da, literano gledano i kulturološki, albanska mitologija pripada narodnom žanru sastavljenom od priča koje igraju temeljnu ulogu u društvu, bilo da je riječ o načinu života, obredima, obitelji, zakletvama, odnosno časti, moralu, bitnim odrednicama ljudskoga života.
Sudeći prema ovoj knjizi, albanska mitologija prilično je složena, ali također eksplicite definira činjenicu da je to rezultat duge povijesne evolucije i očuvanja stalnih atributa kontroliranoga i organiziranoga načina života među ljudima koji su živjeli u izoliranim sredinama, nepismeni, s nedostupnim informacijama i sredstvima za život. Uostalom, upravo zbog svoje jake moralne strukture, mitologija je u bitnome utjecala i na čuvenu albansku besu i posebice na Kanon, temelj albanskih narodnih zakona.
U knjizi Rječnik albanske religije, mitologije i narodne kulture, autora Roberta Elsiea, premda je riječ o zbirci pojmova, osvijetljeno je bogatstvo i dubina albanske kulture, te njena jedinstvena mješavina religijskih, mitoloških i tradicijskih elemenata. Zahvaljujući sažetim pregledima različitih aspekata albanske kulture, autor nam je pružio cjelovitu sliku albanske religijske i društvene povijesti.
I na kraju, premda se u svim navedenim knjigama prepoznaje stanovita jedinstvenost – etničke i jezične granice vrlo je teško povući. Simbioza i prožimanje pojedinih balkanskih naroda i jezika uvjetovano je i nestabilnim državnim tvorevinama tijekom srednjega vijeka i činjenicom da su zajednički djelovale pod Bizantom, Osmanlijama, a u 20. stoljeću pod komunizmom, kada su se balkanski narodi bili zbližili formirajući – doduše zasebna – društva, pri čemu su nalazili protutežu u patrijarhalnom životu, oživljavajući potajno i spontano davne zatvorenije kultove i vjerovanja, koja su znanstvenici, nažalost, prepoznavali kao poganska. No, danas je posve jasno, otvaranjem albanske kulture i društva prema globalnim trendovima da je zapravo bila riječ o stanovitom zaklanjanju od ionako jedno vrijeme zabranjenih monoteističkih religija.
Tekst: N.K.Barbarić. Fotografije: DEA – Društvo albanskih umjetnika