Jedan je poznati umjetnik rekao da je likovna kritika laka, a umjetnost teška. Međutim, ja ne bih rekla da je likovnost Milana Bobića teška, ali govoriti o njemu kao umjetniku jest lako…
Prava istina bila bi da je njegova likovna poetika potpuno usklađena s dinamikom i energijom krajolika, predmeta ili živih bića koje slika. Jednostavnije rečeno, ta dinamika je plastična, u doslovnom i prenesenom smislu. Primjerice, slike iz prethodnih faza, kada ga je uglavnom okupirala silovita priroda, golemi valovi, oluje, nadnaravna bića, izazovni pokreti, sada se na drugi način povezuju s prirodom, posebice s turbulentnim krajolicima. Tonovi i kompozicija nisu više oštri, već obli, zaokruženi, skladni. Poput slike – Bez Windowsa, koja je gotovo renesansno ostvarenje, a po kojoj je izložba i nazvana. Na ovoj slici prevladavaju duboki gusti kolori, rubovi su izostavljeni, konture izglancane.
Sasvim suprotno urađena je slika nazvana Ljubo mog djetinjstva, a Ljubo je konj. Silovitom energijom naslanja se na neku od prethodnih, divljih faza. Konj iz njegova djetinjstva, koji je oivičen ezoteričnom svjetlošću, inače čestom intervencijom na Bobićevim slikama, promatraču emitira živu, frcavu snagu. Zajedničko ovim dvjema kompozicijski i koloristički različitim slikama jest – red. Milan Bobić ovdje dodaje ono što se prostim okom i ne vidi: izmišljene nijanse kontrastne boje, detalje koji u prirodi ne proizvode takvu urednost, ni preciznost.
Bobić i jest i nije izašao tamnije faze, i dalje se divi prethodno jakim pojavama poput golemih valova ili olujnih prizora. I ovaj put izmiče sferi realnoga, na stanovit način zamrznuvši slike ili zašavši u mistično, s tim da je na dirljiv način podlegao i nadrealnom, što je posebno vidljivo na slici Koncert za mačku i pticu. Ova slika predstavlja onaj dio Bobićeva rada u kojem podjednako prepoznajemo dobru staru školu naive i njegovu meku sureprealističnu maniru.
Zanimljivost kod cjelokupnog Bobićeva slikanja jest preciznost, bezprijekorne linije, neko samo njegovo sjećanje na prirodu kakvu je vidio okom djeteta, potom prosanjao okom umjetnika. Pejsaži ili motivi prirode nisu mlaki, statični, sladunjavo obojani godišnjim dobom, već slikar u skladu sa svojim umjetničkim nervom svojim prirodama, odnosno pejsažima, dodaje ono doba godine, ono doba dana koje treba njegovoj dinamičnoj mašti.
I – baš na takvim slikama dobro se vidi kako Bobić kao slikar u sebi pobjeđuje fotografa, kako djeluje njegovo oko profesionalnoga fotografa: naime, realistične situacije uhvaćene su u najnapetijem trenutku, a uz to su izuzetno nabijene erotičnom energijom. Još prije nego je postao fotograf, Milan je slikao, od ranih školskih dana. Proživio je djetinjstvo uz prirodu, u svom rodnom Dabru kod Otočca, što se, izvjesno, ucrtalo u njegove osnovne emocije. Premda se poslije školovao u Zagrebu, izučio za fotografa, u svojim dvadesetima „ponudio“ se slikarstvu, pa kasnije postao i član Udruge likovnih umjetnika Ama Artem. Tijekom godina učio je i sudjelovao na brojnim skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu, a potom i na samostalnim izložbama. Svoje umjetničke vještine upotpunjuje naročito posljednjih desetak godina pod vodstvom vrsnih mentora.
Svoj iznimni talent kao slikar mekog superrealizma pokazuje na dosad ostvarenim brojnim slikama, no suština njegova talenta jest crtačka vještina, perspektiva i borba (opet borba!) svjetla i mračnoga. Nema ustvari niti jedne Bobićeve kolorne slike a da se ne pokaže napetost između svjetla i zamračenoga, između guste boje i light nijansi, kao što nema ni njegova crteža na kojem nećete prepoznati sigurnu, proporcionalno proračunatu liniju, po potrebi obogaćenu sjenom ili svjetlom.
Kritičari bi, zalazeći u analizu umjetnikove osobne prirode, možda rekli kako je riječ o njegovu unutarnjem previranju, borbi između dobra i zla, ili – u profesionalnom smislu – svjetla i tame. No, umjetnost, kakva već jest, teži vrhuncu jednostavnosti, do kojeg se dolazi lakšim i težim putem. Za Bobića bi se pak moglo reći da je pronašao svoj, jedinstveni i pomalo ezoterični put: slikajući, naprimjer, konje, ljudske figure zadržava svoje pravo umjetnika da naglasi onu komponentu koju je on osobno zavolio – snagu.
Ovom izložbom, koju je nazvao Bez Windowsa, Bobić je ovladao kolorima do faze da se manje bavi linijama i crtežom. Nema dvojbe da se i dalje divi prirodi, u koju redovito intervenira kistom, dodajući – na najnovijim slikama više nego ikad – detalje koji se prostim okom i ne vide ili nijanse, detalje koji u prirodi ne proizvode osmišljeni, ciljani „nered“, a na kojima umjetnik inzistira.
Zanimljivo je da Bobić sve vrijeme slika prirodu kao da na platno prenosi san: njegovi pejsaži nisu mlaki i statični, jer on bojom i maštom utječe i dodaje prirodi dimenzije koje trebaju njegovoj mašti. Isto to čini i s figurama: postavlja ih u prostor na nerealne pozicije, stvarajući u najmanju ruku neobične, ali svakako dinamične scene. Upravo se na tim slikama spoznaje kako djeluje njegovo oko: realistične situacije uhvaćene u najnapetijem trenutku (kao na slici Koncert za mačku i pticu) miješaju se međusobno stvarajući drugačiji svijet.
Istina je, svatko to može vidjeti, ali Bobić to umije naslikati.
Tekst: Nera Karolina Barbarić; Fotografije: Jelena Bobić