Nastala uz ognjište drevne i antičke civilizacije, kao isključivo ženski proizvod, ia je odijevala selo, okrunjene glave i, napokon, cijeli rumunjski narod: ne samo da je vremenom postala vrijedan simbol evolucije toga društva i njegove kulture, već je cijela povijest ušivena u njeno platno. Svake godine zato, 24. lipnja, na dan kada se poklapaju drevni i religijski praznici, Rumunji u svijetu slave Univerzalni dan ie, podsjećajući se tko su i odakle dolaze…
Tekst: Nera Karolina Barbarić. Fotografije: Ognjen Karabegović, Mirko Petričec, Shutterstock, Arhiv magazina Svijet, Facebook grupa Semne cusute in actiune
„Ia (…) je remek-djelo stvoreno doprinosom bezbrojnih generacija žena. U ukrasima sadrži težnju prema dobru, sreći i ljepoti našeg naroda. To je brend našeg identiteta, koji nas dostojanstveno prikazuje među narodima svijeta“, izjavila je dr. Varvara Buzilă, poznata moldavska muzeologinja i etnografkinja, predstavljajujući „rumunjsku košulju“ (ia), najvažniji element rumunjske narodne nošnje. Razumijevanje društvene poruke koju odašilje ia podrazumijeva pažljivo čitanje svih postojećih znakova (oblika, boja, dodataka i sl.). Kao utilitarni element ia se odnosi na zemljopisne i klimatske prilike, zanimanja i zanate, a kao element ukrašavanja vezan je uz najvažnije svečanosti u životu nositelja. Stoga je narodno odijevanje jedan od najvažnijih oblika kulture nekog naroda, na temelju čega se istražuje povijesna geneza i glavne etape evolucije, suvremeni oblici i područje rasprostranjenosti, originalnost u odnosu na odijevanje drugih naroda i doprinos u procesu stvaranja naroda. Mala je zato vjerojatnost da ćemo pogriješili ustvrdimo li da je Rumunjska jedna od najbogatijih zemalja u tradiciji i običajima.
Dakako, znaju to i poštuju i Rumunji diljem svijeta, koji svake godine, u doba solsticija, odnosno 24. lipnja, slave Dan rumunjske ie kao nacionalni praznik. Prva godišnjica održana je 2015. godine, zahvaljujući zajedničkim naporima rumunjskog veleposlanstva u Washingtonu i rumunjske zajednice u američkoj prijestolnici, kada je 24. lipnja proglašen Univerzalnim danom ie u tom gradu.
Doduše, tumačenje odabira datuma koji je proglašen za praznik rumunjske košulje svako malo se mijenja, no izvorno znanje kaže da je taj dan u narodu poznat i kao Drăgaica ili Sânzienele. Drăgaica, ritual agrarnog podrijetla, prakticira se upravo 24. lipnja, u doba ljetnog solsticija, sa ciljem zaštite usjeva, posebno žitarica. Ovaj se narodni praznik poklapa s kršćanskim blagdanom rođenja sv. Ivana Krstitelja. Sânzienele pak potječu iz drevnog kulta Sunca. U popularnoj mašti i rumunjskim legendama, Sânzienele su lijepe rasplesane djevojke, vile, koje žive u šumama ili po ravnicama. Smatraju se vilama koje imaju posebne moći nad cvijećem i korovom, koji nakon 24. lipnja postaje ljekovit. U sva tri slučaja, tradicija nalaže da na ovaj dan nitko ne radi jer je ljeto, a Sunce na nebu igra ili se u podne zaustavlja kretati…
Akciju proglašenja rumunjske ie nacionalnom košuljom pokrenula je Andreea Tănăsescu, koja je osnovala online grupu na Facebooku znamenitog naziva La Blouse Roumaine okupivši nevjerojatan broj pratitelja. Dana 21. siječnja 2013. La Blouse Roumaine je predložila da se 24. lipnja, dakle – Sânzienele, proglasi Univerzalnim danom rumunjske ie. Ostalo je povijest…
Univerzalni dan ie i ove je godine obilježen u Rumunjskoj, ali i u rumunjskim zajednicama diljem svijeta, u više od 50 zemalja i na oko 300 lokaliteta, pa i u Hrvatskoj. U iznimno toploj atmosferi, predstavljene su rumunjske košulje iz različitih krajeva Rumunjske i različite namjene. Ondje je napomenuto kako je Institut za etnografiju i folkloristiku Rumunjske izradio album u kojem su stručnjaci okupili tisuće narodnih košulja iz više od 800 sela, pripremajući se za UNESCO, u nadi da će ia uskoro biti uvrštena u svjetsku kulturnu baštinu…
Zadivljeni izgledom, izradom i ikonografijom ie, zahvaljujući upravo ovoj zagrebačkoj svečanosti, koju je organizirala Alina Dobrescu, osvijestili smo činjenicu kako u ovom sumraku drugog tisućljeća, dok se vrijednosti tradicijske umjetnosti europskih etničkih skupina povlače u muzejske zbirke, Rumunji postaju ‘ambasadori’ drevne civilizacije staroga kontinenta. Svoje raskošne narodne blagdanske košulje nose ponosni i potpuno svjesni doprinosa koji su njihovi preci dali stvaranju i obogaćivanju univerzalne baštine čovječanstva.
O povijesti ie
Najstarije ikonografsko svjedočanstvo tradicionalne rumunjske narodne nošnje predstavljaju keramičke figurice s područja Craiove (jugozapad Rumunjske, u blizini granice s Bugarskom), koje potječu iz neolitika, a za koje istraživači smatraju da reproduciraju ukras narodne nošnje. Također, brojni arheološki dokazi koji datiraju iz brončanog doba svjedoče o ukrasima poput ogrlica, ali i o šavovima na odjeći, kipićima s iscrtanim odjevnim predmetima kao što su košulja i catrința (suknja).
Rumunjski arheolog, povjesničar i publicist, Alexandru Odobescu, uočio je još u drugoj polovici 19. stoljeća sličnost između rumunjske narodne nošnje i nošnje Dačana s Trajanova stupa i rezbarija na Trophaeum Traiani iz Adamclisija, u Dobrudži. Godine 1867. izložio je u Parizu, na izložbi, predmete narodne umjetnosti, kojima je zadivio sudionike iz cijeloga svijeta. A najstariji i najautentičniji prikaz rumunjske narodne nošnje nalazi se u Slikanoj kronici Beča iz 1330. godine: 147 ilustracija dokument su i izvor za proučavanje kulturne povijesti 14. stoljeća (izvor: invietraditia.ro). S bareljefa koji na Trajanovu stupu prikazuje Dačane vide se košulje dugih rukava, kroja tunike, bijele i dugačke, jednodijelne i uske te duge hlače (ciareci, itari). Nošnja je dovršena pojasom ili himerom, a na nogama su opanci. Žene su odjevene u platnenu košulju (ia), koja je pokrivala i noge… „. U tako jednostavnom kroju nošnji iz zemlje Hațeg i iz zemlje Pădurenilor, kao i u načinu pokrivanja glave ili cipela na nogama, ostat će tragovi odjeće onih koji su, u Grădiștea Muncelului (danas park prirode u Južnim Karpatima, op.a.), imali svoju prijestolnicu ili prijestolnicu rimskih osvajača koji su osnovali svoje središte u Sarmisegetuzi.” (Paul Petrescu, Rumunjska narodna nošnja iz Transilvanije i Banata)
Rumunjska ia, etimologija koje zapravo jest – tunica linae, lat. lanena košulja (jer se u rimsko doba lagana odjeća koja se nosila na golo tijelo izrađivala od lana), stvarno dolazi iz daleke rimske povijesti – vuče, naime, korijene iz odijevanja Tračana, Geta i Dačana, rumunjskih predaka, a danas podsjeća na odjeću naroda s Balkanskog poluotoka, razlikujući se po ukrasima i šarenim detaljima. Kroz povijest, struktura i evolucija rumunjske narodne košulje zadržala je nepromijenjena bitna obilježja kroja. No, ornamentika se mijenjala, pa su se i modeli tijekom vremena počeli razlikovati, što će učiniti da u Rumunjskoj danas postoji 90 etnografskih područja (premda neki govore o čak 450 etnografskih područja, op. a. ), unutar povijesnih pokrajina – Maramureš, Bukovina, Moldavija, Besarabija, Dobrudža, Muntenija, Oltenija, Banat, Crisana, Transilvanija, gdje kohabitiraju, svatko sa svojom odjećom, etničke skupine Szeklera, Nijemaca, Mađara, Turaka – Tatara, Armenaca, Židova, Srba, Lipovana, Bugara, Ukrajinaca, Cigana… Međutim, nevjerojatna raznolikost rumunjske narodne košulje, koja se održava unutar očitog stilskog jedinstva, nametnula je i karakter ie te brojne varijante s detaljima koji upravo i čine svu njenu raznolikost i bogatstvo.
Što je ustvari ia?
Malo ljudi zna da se izraz “ia ” odnosi isključivo na tradicionalnu rumunjsku žensku košulju. Kroj, kromatika i motivi prate staru tradiciju koja nalaže da se moraju uvažavati dobne razlike, prilike i društveni status, određujući dojam cjelokupne odjeće. Tradicionalno, ia se izrađuje od bijele, pamučne, lanene ili borangičke tkanine, a ukrašena je vezom i perlama. Međutim, ia nije jedina tradicionalna košulja u ženskoj odjeći, uz nju su puna, deblja košulja (najstarija) i karirana košulja (inspirirana gradskom nošnjom). Ukrašena uglavnom vezom na rukavima, prsima i vratu, ia se prepoznaje po šavovima (rame, altita, koje spaja prednji i stražnji dio rukava), naborima, širokim trakama, s jedinstvenim elementom uzorka, ravnim ili kosim trakama na prsima i rukavima te šavovima kroz koje se spajaju tekstilni dijelovi. Kao kratka košulja do struka, ia ima jedostavan rez, okruglog je kroja oko vrata, s naglašenim prorezom ispreplepetenim gajtanom, kao i naborima u predjelu ramena i zapešća.
Motivi na tradicionalnoj košulji su geometrijski, stilizirani, inspirirani prirodom. Boja veza je u dvije ili tri nijanse, ali je često izvezena i u jednoj boji, najčešće crnoj. Žive boje nikada nisu svijetle, a prigušene nikada nisu tmurne. Zlatne i srebrne niti umetnute u tkaninu, svileni prošivi, zlatne šljokice i perle od boranga daju ii posebnu eleganciju i raskoš. Taj pomalo barokni dojam vidljiv je naročito u banatskoj košulji na zapadu zemlje.
Neki povjesničari pretpostavljaju da se prvi put ia nosila tijekom kulture Cucuteni (5.500 pr. Kr. – 2.750. pr. Kr.), jedne od najstarijih civilizacija u Europi, raširene na području Moldavije, sjeveroistočne Muntenije, jugoistočne Transilvanije i Besarabije. Košulja se izrađivala od lana ili konoplje, boranga ili poslije od svile. Najčešći simbol bio je križ, stilizirani solarni simbol smješten u sredini ornamenta. Od pretkršćanskih vremena odjeća je, pa i košulja, imala i zaštitnu ulogu, pa mnogi simboli održavaju magično ili iscjeliteljsko značenje (rumunjska ia sadrži simbole koji izvrsno pokazuju da je njen nastanak datiran u doba snažnog praznovjerja, koje je i danas posebno jako u vlaškoj magiji ili u transilvanijskim opitima, op.a).
Ia se od regije do regije razlikovala ne samo po teksturi materijala, već i po primijenjenim uzorcima i vezovima. Dvije neboje – bijela i crna – izražavale su karakter ljudi, jednostavnost, mirnoću, pristojnost. Osim toga, ia je uvijek prenosila različite poruke: primjerice, ako se ia zatvara bočno, znači da je žena koja je nosi udana (inače se zatvara sprijeda); ako ima nekoliko crnih okomitih redova na prsima ie (zvanih cheiţe), to znači da je žena bogata. Adina Nanu, blogerica i najveći rumunjski stručnjak za povijest narodne nošnje, iznijela je tvrdnju da su crne pruge u košulji Mărginimea Sibiului (područje koje obuhvaća 18 lokaliteta u jugozapadnom dijelu županije Sibiu, Transilvanija, a nama je poznato iz narodnih priča o Sibinjanin Janku, slavnom junaku, op.a.) mogle biti utjecaj zapadnjačkog renesansnog kostima. Takva je moda mogla doprijeti do Transilvanije zahvaljujući Saksoncima koji su imali pristup informacijama vezanim uz detalje renesansne njemačke odjeće jer su održavali kontakt sa Zapadom.
Većina vezova rumunjske košulje predstavlja križ i apotropejske (zaštitne) znakove, jer je nošnja imala i funkciju duhovnog štita: vjerovalo se, naime, da se na vjerske praznike otvaraju nebesa i svijetom kruže dobri i zli duhovi. Zato se, tvrde etnolozi, narodna košulja nosi blagdanom i na pogrebima. Izrezana u obliku križa, od jednog komada platna, s otvorom na vrhu, svečana je ia izrađena od bijele, pamučne, lanene ili borangičke tkanine i ukrašena vezom. Tehnika ukrašavanja prenosila se s generacije na generaciju, a motivi su stilizirani, geometrijski ili inspirirani prirodom.
Tri elementa po kojima se ia razlikuje jesu: vrsta otvora ovratnika, način krojenja i struktura uzorka te način umetanja rukava. Ravna ili naborana košulju na ovratniku, koja se zateže gumbima ili gajtanima, s rukavima jednostavnog kroja (od četiri ravna komada platna), ili bez kroja, izrađuje se za svakodnevnu upotrebu.
Rez ie je jednostavan, kratka je do struka, okruglog kroja oko vrata, s pojačanim prorezom upletenim gajtanom, s naborima u predjelu ramena i zapešća. Boja veza je bila dvije ili tri nijanse, ali i u jednoj boji, najčešće crnoj. Karakteristike mu daju šavovi (na ramenu, altiţa, koje spaja prednji i stražnji dio rukava i čini kompaktni komad), nabori, široka traka, definirajući i jedinstveni element uzorka, ravne ili kose trake na prsima i rukavima te šavovi kroz koje se spajaju tekstilni dijelovi. Još jedna značajka ie jest korištenje boja, pri čemu je pozadina lanenih, konopljinih ili vunenih tkanina bijela.
Ia – ženski proizvod
Tajne zanata izrade ie nisu naučene iz knjiga, već od žena sa sela. Prenosili su se s koljena na koljeno – s majke na kćer. Djevojke se nisu udavale dok nisu znale presti i tkati. Tijekom rada, žene su izgovarale pravoslavnu molitvu za komunikaciju s božanstvom: „Tvoju odaju, Spasitelju, vidim ukrašenu. /A ja nemam odjeću da uđem. /Olakšaj mi haljinu – tajnu duše moje!/ I oslobodi me, moj Spasitelju.“
Dakle, ia je bila tajna ženske duše, dika cijele obitelji. Svaka je djevojka morala kreirati svoju svečanu košulju, ostavljajući pečat lokalne tradicije i svoju estetsku viziju, u skladu s ostatkom odjeće, bojom očiju i kose, godinama i statusom u društvu. Izrađivala se od tkanine rađene u četiri ili dvije niti – tkanina s dvije niti imala je najdeblju nit u Transilvaniji, Moldaviji, Muscelu i Vlaškoj, jer su uzorci sašiveni na tim prostorima bili bogati, robusni, s debljim koncem, dočim je tkanina u Olteniji, Munteniji i Dobrudži bila rahlija, s dobro upletenom niti.
Način ukrašavanja, kompozicija motiva, njihovo postavljanje u određene prostore – glavno je obilježje ie. Geometrijska ornamentika, sa stiliziranim oblicima nadahnutim prirodom (ptice, cvijeće, životinje, ljestve života, loza, klas pšenice, grožđe, paun itd.) te način na koji je ornament raspoređen na bjelini platna osiguravali su ravnotežu između različitih ornamentalnih polja i ukazivali na dobar estetski ukus. Specifičan za iu jest kromatski element, sklad i svježina te kombinacija boja. Boje dobivene prirodno, od povrća, bile su tople, nekontrastne. Pojavom industrijskih boja, postale su intezivnije i dojam koji je širila ia – jači.
Dužinu košulje dugo je nametao moral i održavao se kao simbol ženske ovisnosti. U slučaju zaruka, primjerice, ako je djevojka pristala, bila je prisiljena tkati i izvezati mladoženjinu košulju i šal (isti običaj primijetili smo i u Ukrajini, u području Donjecka…). Mladoženjina košulja kasnije je trebala biti korištena kao prva bebina košulja ili kao pogrebna košulja muža, a tijekom rođenja u rub košulje ušivali su se talismani — češnjak ili bosiljak. Bebine pelene i košulja rezane su iz košulje mladoženje, njegova oca, kako bi ga zaštitile od očevih zlih duhova. Ovisno o vremenu nošenja, imali su različita značenja za zajednicu kojoj su pripadali: crni ukrasi najavljivali su smrt voljene osobe, a vez jarkih boja simbolizirao je djevičanstvo ili je bio specifičan za određene ceremonije: vjenčanja, igre, krštenja, specifične vjerske praznike.
Modna autorica Aurelia Doaga piše, primjerice, da „Rumunjska košulja ima dvije bitne karakteristike: jedinstvo i kontinuitet. Pod kontinuitetom podrazumijevamo put kojim je putovala narodna nošnja rođena na drevnom ognjištu dačanske civilizacije, sve do danas. Pod jedinstvom moramo razumjeti one značajke, one bitne aspekte koji se vide u rumunjskoj luci u cijeloj zemlji.” Međutim, u stvarnosti ia ima višestruko značenje: pokrivala je tijelo, prenosila poruku zajednici kojoj je osoba pripadala (neke se nose na vjenčanjima, krštenjima, druge pokazuju društveni status, profesiju, godine) i omogućavala magijsko-religijska značenja.
Ia je, rekli smo, permanentno ženski proizvod: izrađivala se na sijelu, dok su žene pjevale i krojile. Postoje stručnjaci koji tvrde da je stara, autentična narodna ia izgubljena prije stotinjak godina, zbog dodira s modernim svijetom. A da bi se danas prepoznala autentična ia, valja obratiti pažnju na važan detalj – naime, originalna ia nikada nije dovršena, jer su žene sa sela smatrale (još jedno praznovjerje!) da savršenstvo nije muško, već Božje. Žena koja stvara košulju treba biti vješta, poznavati šavove i umjetnost ornamentike, pravila reza i vezene motive te simbole kojima će izraziti pripadnost zajednici, regiji, izraziti raspoloženja i važne ili uobičajene događaje u ljudskom životu, ali i promjene koje se javljaju utjecajem urbanog načina života.
Bogate rumunjske narodne škrinje
U Gorju, žene su šavove radili crnim nitima. Budući da je riječ o bogatom kraju, osnovna boja ie je crvena, crna ili boje trešnje, a ukrašena je geometrijskim i floralnim motivima koji održavaju proporciju između cvjetnih polja i ostatka platna. U planinama Apusenija (planinski lanac u Transilvaniji, op.a.) ia je jednobojna: svijetlo crvena (za mlade žene) kombinira se sa žutom i crnom (za starice). Na području Dobrudže kromatika je jednostavna, bazirana na crvenoj i crnoj boji. Motivi su upotpunjeni prošivenim zlatnim ili srebrnim koncem i leptirićima postavljenim u obliku ljuski. U Maramureșu se koriste motivi rađeni poput onih što ih izrađuju Nijemci u Banatu, obojeni u narančasto-žutu boju. Vlaška kromatika je vesela, svijetla. U Dolju je ia široka i duga, kromatika jednostavna i elegantna.
Nije bajka da Transilvanija ima jednu od najbogatijih škrinja s tradicijom i običajima te posebnom košuljom (i nošnjom). Brasov, dragulj Transilvanije, na jedinstven način miješa tradiciju s urbanošću, uglavnom zbog činjenice da se to područje smatra jednim od najbogatijih i najrazvijenijih. U Transilvaniji se ia šije od lana, konoplje ili debelog pamuka; bogata je ornamentima raspoređenim duž rukava, od ruke do ovratnika. Košulja je zadržala kroj stare košulje: četiri se plahte naboraju na vratu kroz odgovarajući široki ovratnik. Ornamenti su raspoređeni na rukavu, ovratniku, prsima, a glavni se ornament nalazi na rukavu: širok, bogat, obojen crvenom ili crvenom s crnom, ponekad su motivi istaknuti toplim nijansama. Često je ušiven ornament u obliku crvenog i crnog ključa. Prsa košulje jednostavno su ukrašena: sitni motivi, raspoređeni duž ušća košulje.
Ia iz Oltenije ravnih je nabora oko vrata, prošivena svilom boje trešnje ili tamnoplavom. Šije se od lanene ili pamučne tkanine i ukrašava geometrijskim ili cvjetnim motivima, točkama poput mašne, križića, konca, lančića. Kroj je također stariji. Šav ima izrazitu boju: emajl plava ili trešnja crvena; motivi su diskretni, prošiveni šavovima i punjeni zlatnim ili srebrnim koncem. U Bukovini egzistira tip ie bez ovratnika – ovratnika naprosto nema, što se radi tako da se košulja gužva špagom ili upletenim koncem od platna, arnike ili konoplje, nakon što je rub košulje ojačan šavom. Košulja je izrađena od četiri širine platna. Obrađuje se širokim bodom, ušivenim u trake, međusobno odvojenim horizontalnim remenima i ukrašenim metalnim koncem u lančiću ili bijelim ili žutim kamenim perlama. Zbog antičkih geometrijskih motiva (koji se često pojavljuju i na vratima ili kućama u ruralnim sredinama, op.a.), ostavljaju snažan dojam.Najčešći bod koji se koristi u ornamentici ie ove regije jest – križ.
Područje Moldavije čuva u strukturi ie drevne, tradicionalne elemente. Izrezana od četiri širine tkanine istkane u dvije niti, ia koristi kroj bez odbacivanja ijednog komadića tkanine. Uz vrat, ia je zategnuta jednostavnim ovratnikom s ušivenim specifičnim motivima. Na dnu rukava završava prevrnutom manžetom, koja izgleda poput volana. Stilizirani geometrijski i cvjetni motivi održavaju ravnotežu između cvjetnog polja i bjeline platna. Na prsima su raspoređena dva ili četiri reda motiva, a leđa su jednostavno ukrašena s obje strane ramena. Područje Maramureşa, primjerice, poznato je po ii koja se od ostalih razlikuje po kroju. To je jedina košulja u rumunjskoj nošnji koja je četvrtasta na vratu. Izrađena od platna istkanog u dvije niti, izrezana je iz četiri širine, dvije za rukave i dvije za prsa. Također, nabori košulje Maramureș su spektakularni, djeluju kao da uopće nisu ručno rađeni. U biti, izrada je jednostavna…
Premda se razlikuje od jednog do drugog područja, ia je zadržala jedinstvenost u pogledu materijala, kroja, boje i ornamentike. Najčešći su antički, geometrijski i cvjetni motivi, koji su vremenom postali tzv. rumunjski motivi i pojavljuju se u svim domenama života: na odjeći, kućanskim predmetima, kao ukrasi, na krznu, škrinjama itd., a Rumunji ih smatraju simbolima predaka.
Simboli i ornamenti
Uz križ, jelenji rogovi su jedan od najstarijih rumunjskih ili simbola predaka: evociraju vitalnost, regeneraciju, moć, a simbol su uglavnom nosile mlade žene koje su željele zatrudnjeti. Sunce je također simbol predaka, kao i cvijet – suncokret, a predstavlja povezanost s božanstvom, s plodovima zemlje i vrlo je životvoran. Rombovi su pronađeni još od kulture Cucuteni i predstavljaju pretke božanstava. Drugi drevni simboli su spirala (kontinuitet života u svim okolnostima) i drvo života (veza između neba i zemlje). Motivi i simboli razlikuju se od jednog do drugog etnografskog područja. Apstraktni ornamentalni motivi prisutni su u gotovo svim etnografskim područjima. Među realističkim ornamentalnim motivima mnogi prikazuju nebeske pojave i prikaze nebeskih tijela: munje; mliječne staze, zvijezde, sunca. Drugi reproduciraju biljno carstvo: biljke, lišće, cvijeće (predstavljeni i sa šest ili osam latica), voće (klas pšenice, žir, klip, borovnice, grožđe, jabuke, kosu); spirale, koje podsjećaju na vinovu lozu ili bundevu, zoomorfne (ovnujski rogovi i volovsko čelo, vrabac, golub, pijetao, kokoš, lastavica) i antropomorfne (siluete žene ili dijelovi ljudskog tijela, oko)… Također, česti su i motivi kojima su izvor nadahnuća predmeti rada: udica, grablje, viljuška, motika, jaram. Dočim, društveni aspekti života nisu uživali tako široku rasprostranjenost u vidu simbola.
Kako je ia postala simbol Rumunjske
Najprije, rumunjska spisateljica i kraljica Elizabeta, rođena kao Elizabeta od Wieda, potaknula je Rumunjke da nose tradicionalnu nošnju. „Ima li dražesnije slike od rumunjske seljanke, odjevene u narodnu nošnju, sa crvenom ili narančastom suknjom, sa žutim prebačenim brokatom, velikih, crnih i svijetlih očiju, kako sa zelenim vrčem na glavi žuri kući? Ili rumunjske dame, u sjajnoj odjeći, s prekrasnim bijelim ili žutim velom?”, napisala je kraljica Elizabeta u uvodu knjige Umijeće pletenja. No, ona koja je istinski “promovirala” rumunjsku košulju, unijevši je indirektno u europsku modu, bila je kraljica Maria. Njezino odijevanje slijedilo je cijelo rumunjsko plemstvo, potom i europske prijestolnice, posebice Pariz, gdje je kulturna i plemićka rumunjska elita često boravila. Do Prvog svjetskog rata ia je uživala uistinu veliku popularnost, toliko da je luksuz predstavljalo i fotografiranje u rumunjskoj košulji.
A, nešto kasnije, 1934. godine, Henri Matisse završava sliku La blouse Roumaine, na kojoj je ovjekovječio ovaj odjevni komad. Napisat će kasnije u pismu prijatelju, rumunjskom slikaru Theodoru Palladyju, kako mu je za ostvarenje “Sna” (druge slike s rumunjskom košuljom) trebalo godinu dana, a za La Blouse Roumaine – šest mjeseci. Na toj slici prikazana je plavokosa djevojka odjevena u iu, a inspiriran je odjećom tada slavnih Rumunjki u Parizu. Pozirala mu je plavokosa medicinska sestra iz Sibira, Lydia Delectorskaya, do nastanka slike posve anonimna.
A onda su krenule inspiracije inspiracijama: nakon više od četiri desetljeća, Matisseove slike La Blouse Roumaine i San potaknule su modnog dizajnera Yvesa Saint Laurenta, koji je ii posvetio svoju kolekciju visoke mode za jesen-zima 1981. Kolekciju je, ironije radi, radio za boravka u Marakešu, kojim je također bio očaran i inspiriran. Danas ta kolekcija pripada povijesti mode, kao i kolekcija Jeana Paula Gaultiera, koji se pak oduševio vidjevši slavnu Nadiu Comăneci u ii. Kolekcije su potom slavnoj rumunjskoj košulji posvetili Kenzo, Oscar de la Renta, Agatha Ruiz de la Prada, Anna Sui, Philippe Guilet, Tom Ford, Joseph Altuzarra itd., i sve su danas u udžbenicima povijesti mode…
Godine 2011., francuski dizajner Philippe Guier, koji je radio u francuskom veleposlanstvu, došao je u Rumunjsku i na turneji po zemlji očarao se svime što je ondje vidio. Napravio je nakon toga kolekciju, od koje su više od 60 posto izradili rumunjski obrtnici iz Maramureşa, Bukovina, Brasova, Oltenije. Štoviše, radio je sa zanatlijama iz cijele Rumunjske, proslavivši nanovo rumunjsku ruralnu umjetničku radinost. Jer, dvojbe nema – ia je ruralnoga podrijetla.
To ognjište stare civilizacije, klasične europske antike – rumunjska povijest – opet je izronila iz prošlosti. Ovaj put ušivena u ii. Američki etnolog rumunjskog podrijetla Paul Petrescu, u predgovoru djela Narodna blagdanska nošnja u Rumunjskoj, u tom smislu kaže: „…ni popularnoj kulturi ni narodnoj nošnji ne treba osnažujuća pomoć tehnike novog vremena“. Ali, ljudi nove tehnike očito trebaju staru kulturu…