Et voilà, eto nam jedne uistinu gurmanski fine izložbe crno-bijele fotografije u Zagrebu! Ognjen Karabegović, samozatajni fotograf i „urbani voyer“ pokazao je 40 majstorskih crno-bijelih fotografija u Narodnom sveučilištu Dubrava u Zagrebu, priredivši publici iznimno vizualno zadovoljstvo…
„S obzirom na brojnost i raznovrsnost sadržaja snimljenih fotografija, u odabiru za ovu izložbu, Karabegović se odlučio za one fotografije koje će potpunije prikazati njegov pogled na fotografiju, njegov aktualni stvarački (subjektivni) fotografski pristup i likovni izričaj“ – napisao je u materijalu za izložbu Vinko Šebrek, počasni predsjednik Fotokluba Zagreb.
A te su fotografije nastajale pet godina. I njima je – odabirom motiva, portretiranjem i postprodukcijom – Ognjen zakočio realno vrijeme. Nema dvojbe da ovaj fotograf pripada onoj plejadi autora koji najviše razmišljaju umjetnički i odlučuju se zbog toga spontano za crno-bijelu fotografiju. U današnje vrijeme crno-bijela fotografija i jest čisto umjetnički izbor. I ne postoje uzroci ili više sile koji bi to promijenili. Međutim, neki, poput Ognjena Karabegovića, i dalje zadržavaju svoju objektivnu superiornost, onu koja proizlazi baš iz crnog-bijelog, jer boja je percepcijski snažan element, koji privlači pozornost promatrača. A dok stvara crno – bijelu fotografiju, Karabegović ostvaruje nešto što je i apstraktno i izuzetno stvarno, što mu kadar ponekad čini čudnim, jer za stvaranje zanimljivih fotografija nije dovoljno pretvoriti boje u sive tonove, kako je to svojedobno objasnio veliki fotograf Rob Sheppard. Važno je i razumjeti koja scena ima bolje rezultate u crno-bijelom ili u boji; jednako je važno kontrolirati ton svoje slike tijekom procesa pretvorbe, odnosno postprodukcije, a to je upravo onaj ključni ton – koji Karabegović vješto pogađa.
Na ovoj se izložbi pokazalo da se Karabegović na stanovit način vraća osnovama fotografije, ali emitira sirove emocije. Budući da nema boje, a da bi prenio svoju poruku, koristiti se linijama, teksturama, oblicima, perspektivama… Ukratko, monokromatika biva njegov prvi jezik, što unosi više autentičnosti i originalnosti u odabrane fotografije. Crno-bijeli kadar omogućuje mu da stvari prikaže iz drugog kuta; fotografija mu djeluje kao da je gotovo izvan vremena, ali je savršeno prikladna za ilustraciju društvene stvarnosti; kao rezultat toga, ove slike preživljavaju modu i ostaju urezane u vrijeme.
Na fotografijama s izložbe vrlo su važni i grafički aspekti, koji dobivaju puno veću težinu upravo u crno -bijeloj formi. Ne samo da obogaćuju fotografirane subjekte, već i sami mogu postati subjektima.
U nedostatku boje, sve postaje nijansa sive. Dakle, više nije važno koju boju ima površina, već kako se kontrastira ili blijedi u odnosu na druge boje / nijanse sive. Rad na kontrastu jedan je od temeljnih koraka koji je uočljiv na Ognjenovim fotografijama. Vrlo svijetla područja postaju bijela ili gotovo bijela, dok jako zasjenjena područja postaju crna. Istodobno, meko svjetlo stvara meke i vrlo nježne nijanse. Tako prizor postaje jasniji, lakši za čitanje i učinkovitiji. Karabegović se na ovim fotografijama poslužio i stanovitim umjetničkim lukavstvom, crno-bijela fotografija po svojoj se prirodi udaljava od stvarnosti, jer stvarnost nije crno–bijela, ali “automatski” čini crno – bijelu fotografiju apstraktnijom i odsutnost boje ostavlja više prostora za tumačenje. Ili, kao što Michael Freeman piše u svojoj fotografskoj hrestomatiji, na jednobojnoj fotografiji ima više slobode izbora u postprodukciji…
Rado bih, kad već govorimo o Karabegovićevoj crno-bijeloj fotografiji, spomenula velikog brazilskog umjetnika, Salgada, koji je, referirajući se na crno-bijelu fotografiju, rekao: “ Često javnost vidi detalje u mojim kadrovima koje nikad prije nisam vidio. On prisvaja moje slike, čini ih svojim. A to se posebno odnosi na crno -bijele fotografije koje imaju više participativnu dimenziju ”. Da, baš to se može primijeniti na Karabegovića, jer ova vrsta fotografije reproducira stvarnost, ali je istodobno uzdiže do dimenzije koju bih se usudila definirati kao sanjivu, sugestivnu i vremenski suspendiranu. Ognjenov crno-bijeli kadar ima intenzitet koji fotografije u boji najčešće nemaju, kao da je okružen zrakom misterije koji komunicira izravno u srce gledatelja. Emocije su mu intenzivnije, čini se da ih se gotovo može dodirnuti. Ali, kako se to navodi u katalogu za izložbu u Dubravi, „kroz izložene fotografije Karabegović pokazuje jedan manji dio svog stvaralačkog opusa i istovremeno, svoj fotografski pristup koji se kreće od dokumentarnog preko reporterskog do umjetničkog, te likovni izričaj od figurativnog preko apstraktnog do najsuvremenijih diskursa proširenog polja fotografije. Privlači ga svijet suprotnosti, bilo da se radi o neodređenosti motiva i njihovog sadržaja i značenja, granici između unutarnjeg i vanjskog svijeta i granici između apstrakcije i figuralnosti. Reći će i da ga zanimaju svi značajniji žanrovi i stilovi u fotografiji, posebice dokumentarna, life fotografija i umjetnička fotografija (Fine-art photography). Ipak, ističe umjetničku fotografiju, bez obzira što je smatra podjednako važnom u usporedbi…“
Tijekom svoje karijere Ognjen Karabegović je realizirao sijaset uspješnih fotografija te ih izložio na brojnim izložbama, prikupivši ekskluzivne kadrove koji imaju neobične ljude, djecu i/ili situacije, arhitektonske objekte kao protagoniste. To mnogo govori o njegovom stilu, koji bismo bez imalo oklijevanja mogli definirati kao smireno, ironično i bezobzirno u pravom trenutku.
Ne znam je li se Karabegović odlučio usredotočiti na uličnu fotografiju (rekli smo kao „voyer“, jer što je fotograf do li voyer…) kako bi snimio neočekivane i zabavne trenutke – koji bi se mogli dogoditi i bilo gdje na ulicama diljem svijeta – ili je samo obdaren neobičnom osjetljivošću i empatijom, karakteristikom koja mu je omogućila da čita stvarnost oko sebe na jedinstven, spontan i bizaran način. Naime, realizira snimke koji znače dragocjene trenutke ukradene iz neumitnog prolaska vremena. Voljela bih ga zato vidjeti kako na onaj svoj usporeni način hoda ulicama Pariza, u namjeri da skenira gomilu, spreman u svakom trenutku za snimanje i hvatanje odlučujućeg trenutka…
Ognjen je, uz to, moderni fotograf, romantičar. Mogu ga i definirati kao – lovca ekskluzivnih kadrova, onoga koji želi prikazati fotografiju svog idealnog svijeta. Kad je fotoaparatom ne pronađe, izmisli je – postprodukcijom. Stoga se čini da je, primjerice, njegov kadar u Vrtu tišine, rezultat vješto pripremljene inscenacije. Iskreno, to je toliko dobro napravljeno da mi je svejedno je li fotografija poput Labirinta ili Iz druge dimenzije posve autentična, jer njegove slike govore tiho, onima koji ih gledaju prenose dobar osjećaj, mistični ugođaj, pa je posjetiti ovu izložbu bilo isto kao okusiti finu deliciju.
Pravi umami!
Tekst: Nera Karolina Barbarić, Fotografije: Ognjen Karabegović i