PISANICE ILI UMJETNOST SLAVLJENJA USKRSA

O običajima sve važno rečeno je u legendama, pa tako i o uskrsnim jajima ili, u nas – pisanicama, fenomenu poznatom iz poganskih rituala i obreda, važnom dijelu raznih kultova. Bojana su jaja usko povezana s religijama i s idejom drevnih predaka o stvaranju svijeta, s plodnošću i svečanostima povezanim s godišnjim ciklusom oživljavanja prirode i veličanjem njezinih snaga. U kršćanskoj tradiciji, bojano je jaje simbolom Uskrsa, blagdana Isusova uskrsnuća,  svetkovine koja kršćanima pruža najviše od svakog drugog tumačenja – nadu…

Tekst: Nera Karolina Barbarić

Ruska uskrsna jaja, umjetnička izrada

Jaje je simbol početka, novoga života, ponovnoga rađanja: takvo značenje bilo je poznato svim drevnim narodima. O uskrsnim jajima stvoreni su mitovi, opće  legende, od kojih su neke preživjele do danas. Primjerice, jedna od njih kaže da sudbina cijeloga svijeta ovisi o broju uskrsnih jaja koja se godišnje bojaju. Jer,  dok se izrađuju uskrsna jaja, svijet je siguran, a  čim se ovaj običaj zaboravi ili zanemari, vrag će se osloboditi željeznih okova kojima je sada imobiliziran, a svijet će biti uništen. Đavao živi pod zemljom, a željezni lanac veže ga za stijenu. I svake godine pošalje svoje sluge na put oko svijeta da svojim očima vide jesu li još napisana uskrsna jaja ili se još mnoga stvaraju. Ako ih je još uvijek puno, okovi ostaju jaki, a sila vraga manja, jer je ljudska ljubav iznad svega i nijedno joj zlo ne može odoljeti. 

Ruska uskrsna tradicija uskrsnih jaja, naslonjena na stare slavenske običaje, izmijenila je retoriku o plodnosti i slavljenju novoga života, jer je Pravoslavna crkva unijela u obred Uskrsa nova tumačenja prilagođena pravoslavnoj vjeri

Dočim, u Kalevali, svetoj knjizi starih Finaca, svijet je rođen – upravo iz jaja. Finska legenda kaže da je Iltamara, majka vode, spavala na dnu oceana koji je prekrivao cijelu površinu svijeta. Jednom, tijekom sna, koljeno joj se pojavilo na površini vode, okruglo poput otoka. Airbender je tada, očaran tim oblikom, ondje stavio zlatno jaje. Pospana, božica je slomila školjku jaja. “Tada se svi komadići pretvore u dobre i korisne stvari: dno ljuske jajeta tvorilo je uzvišeni nebeski svod, vrh žuta dijela postajalo je sjajno sunce, vrh bijela dijela bio je na nebu sjajni mjesec. Krhotine trupa bile su zvijezda na nebeskom svodu, tamni komadići trupa postali su oblak zraka i sada je vrijeme krenulo dalje ” – stoji u Kalevali. 

Glasei-auf-Schlitten, Uskrsna jaja, 1884–1900. Porculan, caklina, granit i srebro.

Sva jaja svijeta

Druga legenda govori o tome da je 1500 godina prije Krista, u babilonskoj dinastiji, jedno veliko jaje palo u Eufrat. Riba ga je gurnula na obalu, ondje su golubovi sletjeli i legli na njega. Iz toga posebnoga jaja rođena je onda Venera, koja jeuzela ime Astarte, kraljica nebesa. Popularni običaji toga vremena koji su slavili Astarte potvrđuju svjedočanstvo o babilonskom podrijetlu.  Jaje kao simbol Astarte najstarije je poznato ishodište sadašnjih tradicija. Uđemo li  malo dublje, otkrivamo kako je jedno od skrivenih značenja toga mističnog jajeta Astarte vezano uz Noinu arku za vrijeme poplave; jaje u kojem je bila zatvorena ljudska rasa, kao što je i pile zatvoreno u jaje prije nego što se izleže. Jaje Astarte zato je – jaje svijeta, materijal i simbol čovječanstva.

U Rusiji su vrlo popularne igre uskrsnim jajima, na isti način kao u Njemačkoj, Americi i u nordijskim zemljama

Sljedeći primjer mitologije koja vodi do jaja jest ona Eostre, germanske božice (naz. i Ostara, ili Alban Eilir kod Druida), koja je dovela do Obreda Eostre, (Festivala drveća). Ona je božica zore u vrijeme proljetne ravnodnevnice, kada su noć i dan jednaka trajanja. Ime Ostara izvor je za riječ Ostern (Uskrs, na njemačkom jeziku). Eostre je božica plodnosti, kojoj su prinosili oslikana jaja kako bi osigurali dolazak proljeća. U Festivalu drveća stoga je jasan nordijski utjecaj.

Svi ovi primjeri legendi teže istim smjerovima i simbolika jaja u njima vrlo je nabijena. Jaje u sebi sadrži genezu svijeta, to je prva i iskonska stvarnost, koja klicu nastanka ima u brojnim kultovima i suvremenim religijama. Njegovo značenje je uvijek isto: jaje je prikaz moći, svjetlosti i pojavljuje se kao simbol periodične obnove prirode. Od najranijih vremena jaja su bila predmetom darivanja u doba proljeća i ta je tradicija paralelno razvila tehnike bojanja i grafika, kao i rituale darivanja.

Uskrsne igre jajima, Njemačka

Za kršćane Uskrs simbolizira život nakon smrti, za suvremene kršćane, osviještene, Uskrs znači i – nadu! Prema Evanđeljima, naziv Uskrsa proizlazi iz činjenice da se Isusova smrt dogodila za vrijeme Pesaha, razdoblja slavljenja uspomene na izlazak Židova iz Egipta. Pojam “Pasha”potječe odstarogrčkog  pa/sxa , izvedeno iz drevnog hebrejskog, gdje se pojavljuje i zvuči u sljedećoj pojavi: xaseP (Pesach, židovska Pasha). Iako su neki istraživači, koji tvrde da kršćanski Uskrs nema apsolutno nikakve veze sa židovskim, pretpostavili da etimologija starogrčke pa/sxa može biti drugačija. U starogrčkom postoji glagol pa/skw, a znači trpjeti. Tako je prevedeno, primjerice, u Evanđelju po Mateju 16:21:Od tada je Isus počeo otvoreno govoriti svojim učenicima da mora ići u Jeruzalem i trpjetipa/sxw) mnogo od starješina, velikih svećenika i književnika, a treći dan biti ubijen i uskrsnuti ”. Prema nekima, pojam Uskrs i potječe od riječi “patiti”. Prema tom tumačenju, sama ideja Uskrsa sastoji se u patnjama Isusa Krista. Dok riječ iz drevnog hebrejskog  – xaseP doslovno znači “prijeći preko”, što evocira oslobađanje Židova iz ropstva.


Povijest nas uči kako kršćanski blagdan Uskrs, premda je vjerski blagdan, ipak ima genezu koja se s vremena na vrijeme neobično prekriži s poganskom tradicijom iz drevnih legendi, a posebno s legendom o Astarti. Na europskom kontinentu, povijesna literatura koja se odnosi na Katoličku crkvu 3. i 4. stoljeća također govori o blagdanu Astarte. Kao nereligiozna svetkovina uvelike se razlikovala od uskrsnoga slavlja koje danas promatramo u Katoličkoj crkvi.  To, dakle, znači da se u 3. i 4. stoljeću slavio pogani festival, koji je nosio ime Uskrs, ali nadahnut legendom o Astarte. Literatura također kaže da je ta tradicija postojala mnogo više iz narodnih navika nego što je slijedila zapovijed Isusa Krista i njegovih apostola. Stoga i nije bila vjerska institucija. Budući da je tradicija blagdana Astarte uključivala – nuđenje jaja, neizbježno je i blagdan Uskrsa u svojoj poganskoj verziji toga vremena obuhvaćao ovu tradiciju. Čak se govori da je rimski car Septimius Severus u 2. i 3. stoljeću već poticao tu tradiciju.

Rumunjska uskrsna jaja

Kako je nastala korizma

U 4. stoljeću velika vjerska struja zapuhala je u svim kokošinjcima kako bi potaknula običaj prinošenja jaja prve nedjelje nakon punog mjeseca poslije proljetne ravnodnevnice (to je formula za pozicioniranje kršćanskog blagdana Uskrsa u kalendar). Objašnjenje je da vjerski obred Uskrsa završava nakon četrdesetodnevnog posta, korizme. Kako je Crkva zabranjivala konzumaciju jaja tijekom 40 dana posta, a kokoši nemaju korizmu i nastavljaju nositi jaja, na uskrsno jutro stvorila bi se velika količina jaja. I – po legendi – tako je stvorena tradicija darivanja jaja. Kao rezultat toga, jaja su postala pravi “darovi”, ukrašeni, obojani… No, ne zaboravimo da su se jaja darivala od najstarijih vremena. Pa kako je nastala kršćanska korizma?

Detalj s uskrsnoga jaja rađenog u germansko-nordijskom stilu

Ponovno o povijesti, u štovanju Astarte prethodio je post od 40 dana. I danas četrdesetodnevni post u proljeće poštuju jezidi ili pogani štovatelji vraga u Kurdistanu. Od koga su to posudili? Pa od svojih starih gospodara Babilonaca. Kršćanska religija prvih stoljeća još nije poznavala korizmu. Povijest kaže da bi Crkva smatrala vrijednim postiti prije Uskrsa kako bi pretvorila pogane u kršćane, kao što je to učinjeno za pogansku gozbu Astarte. Stoga se Rimska crkva “dogovorila” za spajanje (da ne kažem zbunjivanje) poganskih i kršćanskih festivala na temu posta, a poganski obred posta neprimjetno je prilagođen na način da je uzeo kršćansko ime – korizma. Što se tiče duljine posta, kada ga je usvojilo kršćanstvo, nije poznato koliko je dugo trajao. Premda, nakon Nikejskog sabora (325.) post je trajao samo tri tjedna, a ne 40 dana. Određeni takvi i onakvi jezici ne ustručavaju se potvrditi da je “odluka Crkve da ustanovi korizmu pogodovala konstituiranju zalihe jaja koja su na uskrsni dan, nakon bojanja i ukrasa, bila darovi”. Ozbiljnije, iz svega ovoga proizlazi da za kršćane vjerska svetkovina Uskrsa slavi Kristovo uskrsnuće nakon njegova raspeća, ali da su s vremenom, uz vjerske obrede, nastale i mnoge navike koje proizlaze iz poganskih rituala, čije je porijeklo u biti kult Astarte iz Babilona, ​​nebeske kraljice koja se rodila iz divovskog jaja na obali Eufrata.

Utjecaji Babilona i Perzije

Nowruz  ili  perzijska Nova godina, koja se podudara s dolaskom proljeća (pada na 20. ili 21. ožujka, ovisno o godini), znači novi dan ili nova danja svjetlost, prvi je dan iranskoga solarnog kalendara. Iako je povezana s ostacima iranske mazdejske i zoroastrijske prošlosti, proslava Nowruza nije niti vjerski,  niti nacionalni, a ni etnički praznik. No, svejedno je najduži od svih iranskih praznika, njegovi su rituali puni simbolike i traju oko dva tjedna.  Uoči posljednje srijede pred Novu godinu, obilježava se dan ” ChaharShanbeh Suri” ,  koji zahvaljuje na zdravlju godine koja će uskoro završiti zamjenom bljedoće zime za toplinu i živost vatre. Krijesovi se pale gotovo posvuda, često u privatnim vrtovima ili izvan domova, ili na krovovima velikih zgrada.  Mladi ljudi skaču u plamen vičući: ‘Dajte mi svoje rumenilo i vratite moje nezdrave žuto bljedilo!’. Nadaju se da vatra upija negativnost (žutu) i uzvraća energijom i vitalnošću (crveno). U novogodišnjoj noći obitelji čekaju dolazak Nove godine oko stola poznatog kao Haft-Sin . Ponuda na stolu je od najmanje sedam elemenata objedinjenih po početnim slovima, uključujući vazu s biljnim klicama, tradicionalni desert, jabuku, suho voće, češnjak, ocat, datulje…Zbog ceremonija proslave perzijske Nove godine, usred pustinje je podignut  i  drevni Perzepolis, gdje su caru na Novu godinu stizala izaslanstva iz svih krajeva Perzije noseći mu darove. Solarni kalendar za perzijsku Novu godinu definirao je slavni matematičar, pjesnik i astronom Omar Hajjam.  Uspio je proizvesti kalendarski sustav računanja vremena koji je navodno bio precizniji čak i kalendara koji se danas koristi. Prorok i reformator Zoroaster (Zaratustra), koji je prema raznim tumačenjima živio između 1800. i 600 prije Krista, ustanovio  je Nowruz proslavom u čast Tvorca svijeta, Velikog Darivatelja, Ahura Mazde.

Valjanje uskrsnih jaja u Bijeloj kući za vrijeme Ronalda Regana

Uskrs, nedjelja poslije punog mjeseca nakon proljetne ravnodnevnice, pada između 22. ožujka i 25. travnja, i rimokatolici je slave kao blagdan uskrsnuća Isusa Krista, tri dana nakon njegove smrti na križu u Jeruzalemu. Prema Bibliji, prije odlaska Židova iz Egipta, oko 1300. godine prije Krista, Bog je poslao anđela istrebljivača da udari prvorođenu egipatsku djecu kako bi kaznio faraona koji je Židove natjerao na težak život i bijeg iz Egipta. Međutim, Bog je upozorio Mojsija, pa je on židovske kuće dao označiti janjećom krvlju ne bi li ih pošast poštedjela. Zbog toga su Židovi obilježavali Pashu svake godine prinoseći kao žrtvu – janje,  i to na prvi puni proljetni mjesec, Nissan. Dakle, židovska Pasha uvijek je slavljenje žrtve, dok je Uskrs kao katolički blagdan obilježavanje Isusova uskrsnuća tri dana nakon raspeća.

Ako slijedimo Aristotelovu misao, tada bi Uskrs značio katarzu ili pročišćenje, jer Isus prolazi kroz smrt.

Za Uskrs, blagdan nakon dugog posta, jaje može zauzeti svoje puno mjesto. Najmanje od 15. stoljeća ljudi su ih navikli nuditi voljenima. Tada se uglavnom boje, uglavnom u crvenu boju, simbol boje krvi Kristove i Uskrsnuća. Tako se kralju daje najveće jaje položeno u kraljevstvu. Upravo iz toga običaja nastao je ritual na francuskom dvoru, od čega je kralj Luj XIV napravio instituciju. Njegovi su mu ljudi, naime, trebali donijeti najveće jaje položeno u njegovom kraljevstvu tijekom Velikog tjedna  i on sam, na Uskrs, okružen velikim košarama, osobno bi podijelio jaja obojena zlatnim listićima svojim dvorjanima i potčinjenima. Posljednjih godina u mnogim je francuskim obiteljima ova gesta iz prošlosti oživljena u vrijeme deserta, na Uskrsnu nedjelju. 

Uskrsni stol češke manjine u Hrvatskoj, Hrvatska kuća Zagreb

Razlike između Uskrsa i Pashe

Velik broj običaja, simbola, vjerovanja povezan je s praznikom svih praznika – Uskrsom. Ono što zbunjuje jest činjenica da su se Kristova smrt i židovski Uskrs poklopili u vremenu. Međutim, novozavjetni Uskrs ima drugačije značenje: to je praznik oslobođenja od grijeha i stjecanja vječnoga života, a ujedno je to praznik cijeloga čovječanstva (od grčkog καθολικός, katholikos – univezalni, opći), a ne samo jednog naroda (židovskoga). U 2. stoljeću kršćani su imali dvije tradicije Uskrsnuća: Uskrs križa i Uskrsnu nedjelju. Prva tradicija vezala se uz patnju i smrt Isusa Krista na križu i slavila se na dan njegove smrti, zajedno s danom židovske Pashe, bez obzira na koji dan u tjednu to kalendarski palo. Isus je po ovoj tradiciji nazvan Jaganjcem Božjim. Druga se Pasha slavila samo u nedjelju nakon živovske Pashe i bila je posvećena samo Isusovu Uskrsnuću.  Od ranih stoljeća kršćani su svaku nedjelju častili kao dan Kristova uskrsnuća. Unatoč tomu, razvio se običaj da se svake godine posveti poseban dan (ili nekoliko dana) prisjećanja na patnju i uskrsnuće Isusovo. Zato se danas Uskrs kao Isusovo uskrsnuće slavi od 22. ožujka (4. travnja u pravoslavnih kršćana) do 25. travnja (8. svibnja). Izačun vremena za proslavu Uskrsa provodi se prema lunisolarnom kalendaru. Godine 1582. godine, papa Grgur XIII dao je novi Uskrs za Zapad, pa se danas ponekad slavi cijeli lunarni mjesec ranije nego na Istoku,  a židovski  Uskrs događa se nakon gregorijanskog.

Međutim, u Rusiji su se Veliki tjedan i Uskrs, primjerice, stopili sa slavenskim višednevnim proljetnim praznikom, kojim se slavilo duhove predaka i žrtva se prinosila poljskim i biljnim božanstvima kako bi se osiguralo dobru žetvu, zdravu stoku, dobrobit obiteljima. Proljetna okupljanja bila su zapravo komunalne naravi, a mnogo se pažnje posvećivalo bolesnima i djeci. Kako je izvorno ritualno slavljenje proljeća vremenom zaboravljeno, Pravoslavna crkva im je dala novo značenje i novo tumačenje.

Ruska uskrsna jaja, drvena

Uskrsni običaji u Europi

Običaji u zapadnoeuropskim i skandinavskim zemljama podrazumijevaju norme ponašanja, pa rituali djeluju kao tradicija. U Njemačkoj, tako, Uskrs je u pravilu nedjelja nakon prvog proljetnog mjeseca. Usvajanjem kršćanstva, Nijemci su prihvatili i jaje kao simbol novoga života i Novoga zavjeta. I još jedan simbol –  zec, koji nosi blagdanska jaja. Neki etnolozi procjenjuju da su igre jajima i traženje jaja po travi njemački običaj koji se raširio svijetom. Zbog načina slavljenja, njemački je Uskrs više običaj nego vjerska ceremonija.

Uskrs se u Norveškoj smatra glavnim crkvenim praznikom. U selima se za Uskrs običavalo „krstiti“ domaće životinje kako bi se zaštitili od zvijeri. No, i ondje je jaje glavni ukras stola, u svim oblicima. Uz jaje, tradicionalni simbol norveškoga Uskrsa smatra se janje, koje simbolizira Isusa koji se žrtvovao, i zec – kao simbol proljetne plodnosti (opet veza između katoličkih i poganskih običaja!).

 U Češkoj su se do danas održale mnoge uskrsne poganske tradicije. Jedna od njih, pleteni uskrsni bič od vrbovih grančica, kojim treba lagano bičevati djevojku kako bi bila zdrava i lijepa tijekom cijele godine. Kršćanski simboli su još – uskrsno janje i zec.

Bojanje jaja, ulje na platnu

U Švedskoj se Uskrs slavi na osobit način – tjedan dana prije početka paznika djevojke se odijevaju u zle duhove i šetaju ulicama moleći za slatkiše. Riječ je o drevnom običaju kojim se slavi početak proljeća i ponovno rođenje prirode. Jaja se darivaju u svim oblicima, čak izrađena od kartona.U Poljskoj, na Veliki petak poštuju se isti običaji kao i na dan smrti bilo kojeg stanovnika: ne kolje se stoka, ne peče se kruh, ne koristi se češalj. Sva dostupna zrcala objese se u kući. Veliki petak je, ukratko, dan žalosti. Na uskrsnu nedjelju sva kućanstva i kućni ljubimci (osim mačaka) dobivaju komad posvećenog kruha. Ujutro se stavi sve najbolje za jelo na stol, a u središtu je kolač u obliku janjeta  – simbol Isusova uskrsnuća.

Do početka 20. stoljeća, u Rusiji se Uskrs zvao Kristov Uskrs. Običaji su bili puni predrasuda, naslijeđenih iz slavenskoih razdoblja. Ostaci hrane zakopavali su se u zemlju, a prvo uskrsno jaje jelo se podijeljeno na sve članove obitelji.

U Ukrajini je središnje slavlje vezano uz – jaje i bojanje jaja. U davna vremena, čak i prije usvajanja kršćanstva, pysanka – ukrajinsko bojano jaje – služila je kao talisman. Prema vjerovanjima dalekih predaja, pysanka je imala čarobnu dobru moć: donosila je sreću, prosperitet, dobrobit, štitila svog vlasnika od sila zla. Ponekad je sahranjivana pod zemljom kako bi jaje postalo bogato i izdašno. Uskrsna jaja polagana su na grobove predaka, postavljana su usred grobova male djece, a ljubavnici su uz pomoć uskrsnih jaja izražavali svoje osjećaje. Ljudi su vjerovali da je cijela umjetnost oslikati jaje tako da je postalo pravi talisman. Vrijeme je prolazilo, a simbolika je izgubila duboko sveto značenje. Postoji samo veza s dječjim igrama, Uskrsom, proljetnim zabavama. Poganski simboli stekli su različito tumačenje i značenje, postupno se miješajući s kršćanskim motivima.

Ukrajina – kraljevstvo oslikavanja jaja

No, ostao je postupak izrade uskrsnih jaja u Ukrajini, „kraljevstvu oslikavanih jaja“, koji je prilično težak. U davna vremena na to su utjecali mnogi čimbenici, jaja su se morala bojiti u jasnoj definiciji sata, unaprijed dogovoriti, a znakovi i simboli ispisivati ​​u odgovarajućim bojama. Do danas je iz ove raznolikosti uvjeta ostala značajna samo simbolika boje i slike. Sama tehnika izrade pysanke podijelila je sva jaja u dvadeset sorti, ali do danas ih je preživjelo samo pet.

Pysanka je jedinstveni artefakt ukrajinske kulture. Na površini jaja obojenog voskom čitaju se pretkršćanska vjerovanja, priča o Kristovom uskrsnuću. Uskrsno jaje, posvećeno u uskrsnoj noći, simbol je pobjede života nad smrću. Prožet “krivuljom”, zasijanom “ružama” i “trolistovima”, oživljen pjevanjem “ptica” i osvijetljen zrakama uskrsno jaje stoljećima je igralo važnu ulogu u duhovnom životu. Bit samog jaja, prototip “postojanja” svemira, život; miris voska, pucketanje svijeće i rođenje jaja na bijelo-bijelim slikama čarolijom okružuju uskrsno jaje. Krashenka (obojeno jaje) jedna je od glavnih vrsta jaja za Uskrs i, zajedno s pysankom predstavlja  sam vrh slikanja jaja na ukrajinski način.  

Sibmolika zeca

Svako područje ima svoje preferencije u bojama, koje mogu odrediti podrijetlo uskrsnog jaja. Darivanje uskrsnih jaja bio je ispunjen njegovim dubokim značenjem, učinjeno sa željom da se donese dobro, pomogne ili čak očara. Proljeće je u svim kulturama sveto. I sve kulture imaju mitove o ponovnom rođenju, obredima prijelaza između života i smrti, žalosti i tame: Oziris to prolazi u Egiptu, Orfej u Grčkoj, Adonis u Siriji, Attis u Frigiji. Uskrsni zec je tako mitsko stvorenje već za Egipćane, gdje je povezan s Ozirisom, odgovornih za uskrsnuće mrtvih, a zbog simbola plodnosti zec sugerira – množenje. Trebao bi biti uveden u tajne života jer se rađa otvorenih očiju. To je ujedno lunarna životinja koja živi noću, sposoban, kažu, komunicirati s mrtvima…

Uskrsna jaja Andreje Ogrinec prava su tehnička i likovna remek-djela

Igre s jajima teško umiru!

Diljem Europe posljednjih godina sve popularnija su opet igre jajima, gdje  igrači pokušavaju razbiti ljuske protivnikova jaja, bez oštećenja vlastitoga. Pobjednik u džep stavlja jaje pobijeđenih. Zaslužni igrač je i ovdje onaj koji je na kraju dana skupio najviše jaja. Igra je inače bila toliko popularna u 19. stoljeću da je supruga Jamesa Madisona, predsjednika Sjedinjenih Država od 1809. do 1817. godine, ustanovila kotrljanje jaja u Bijeloj kući. Tako je ustanovljena tradicija koja se i danas nastavlja za desetke pozvane djece. U Rusiji i Srbiji uskrsna jaja se “pozdravljaju”: krajevi dvaju jaja se tuku. Djeca u Rusiji još postavljaju posebne staze (pokatuški) po kojima se jaja valjaju. Igrama nikad kraja!

No, autentični ruski proizvod su i uskrsna jaja, remek-djelo možda najpoznatijeg zlatara svih vremena, Petera Carla Fabergéa.  Od 1883., car Aleksandar je svake svojoj je supruzi za Uskrs naručivao asortiman cijenjenih uskrsnih jaja, koja su danas razasuta po muzejskim zbirkama i kod tajnih kolekcionara, a vrijednost im je nadnaravna.

Andreja Ogrinec, Uskrs 2021.

U Hrvatskoj, gdje se kultura penganja (kako kažu Dubrovčani) ili slikanja uskrsnih jaja upražnjava posebno u središnjoj i sjevernoj Hrvatskoj, kulturu su obogatili istaknuti pojedinci poput sestre Samuele Premužić ili Andreje Ogrinec. Časna Samuela Premužić priznata je umjetnica diljem svijeta, a poznata  je i po tome što je izradila trajni ukras, jaslice, u veleposlanstvu u Vatikanu. No, osim jaslica i božićnih motiva, časna Samuela izrađuje i golema umjetnička uskrsna jaja od komušine, s ukopiranim križnim putom. Njezini radovi izloženi su u Hrvatskoj kući u Zagrebu.

Andreja Ogrinec iz Reke kraj Koprivnice već 25 godina oslikava jaja. Svoj hobi pretvorila je u sofisticiranu umjetnost izrađujući pisanice od kokošjih, guščjih i nojevih jaja, te od papige i prepelice. Andreja je jedna od 360 članova svjetske zajednice umjetnika koji slikaju na pisanice, a u Hrvatskoj je jedna od samo četiri. Prošle godine primljena je u Enciklopediju majstora na pisanicama, a svi njeni umjetnički radovi mogu se vidjeti u cyber muzeju i na facebook adresi:  https://eggartcroatia.wixsite.com/eggartcroatia. Za obradu i oslikavanje jednoga jaja umjetnica utroši i do tridesetak sati, zavisno o tomu koliko je šara zahtjevna. Sve su joj pisanice lakirane, a osim klasične tehnike bojenja, jaja rezbari posebnim strojem. Ukratko, njezine su pisanice istinska mala remek-djela.

Naslovna fotografija: Andreja Ogrinec, Uskrsna jaja 2021. Fotografije: Hrvatska kuća (zaslugom Mine Petre Petričanec, voditeljice Hrvatske kuće u Zagrebu), Nera Karolina Barbarić, web izvori

IZGUBLJENA ČAST ŠVEDSKO-BRITANSKOGA CJEPIVA

Priča o cjepivu AstraZenece protiv Covid-19 u početku je, na papiru, imala sve: jeftino, lako za čuvanje, djelotvorno. Razvijeno od virusa koji zahvaća čimpanze, s velikom pompom predstavljeno je u jesen 2020. godine, uz obećanje kako će se cijepljenja održati brzo i u velikim razmjerima. No vrlo brzo, cjepivo AstraZeneca našlo se pod žestokom paljbom u cijeloj Europi. Kako se to dogodilo?

Priredila: Nera Karolina Barbarić

Cjepivo AstraZeneca nije još bilo ni lansirano kad je doživjelo prve neuspjehe. Budući da se nakon objave privremenih studija iz laboratorija AstraZeneca javila sumnja u stvarnu učinkovitost toga silno očekivanog cjepiva (bila je najavljena učinkovitost od 62 %), u tvrtki AstraZeneca su se nekoliko dana poslije predomislili i najavili učinkovitost, navodno – od 90%. Bam! Promjenu u procjeni učinkovitosti objasnili su pogreškom u doziranju cjepiva. Međutim, 8. prosinca 2020. prestižni znanstveni časopis The Lancet donosi procjenu neovisnih znanstvenika – i spominje učinkovitost od 70 %. I, eto požara i prvih ozbiljnijih sumnji, unatoč tomu što je Boris Johnson tvrdio krajem prošle godine kako cjepivo udovoljava strogim standardima sigurnosti, kvaliteti i učinkovitosti i kako je riječ o izuzetnom uspjehu britanske znanosti, ne propustivši naglasiti da je naručio100 milijuna doza za Britance. 

Europa je od ponedjeljka, 4. siječnja, nakon što su u Velikoj Britaniji već započela cijepljenja, polagala velike nade upravo u cjepivo AstraZeneca. Naime, u Europskoj uniji dotad su odobrena samo dva cjepiva, Pfizer-BioNtech i Moderna, oba provjereno učinkovita, ali koja je teško čuvati i stoga distribuirati. Cjepivo AstraZeneca, jeftino i ne zahtijeva skladištenje na vrlo niskoj temperaturi, u središtu je stoga europske pozornosti. No, zbog marketinških lutanja i odudaranja u izjavama znanstvenika i marketingaša, cjepivo se našlo pod lupom Europske agencije za lijekove – EMA-e, koja je zatezala formalno odobrenje cjepiva, ostavljajući EU na čekanju.

EMA ipak 29. siječnja odobrava uporabu cjepiva AstraZeneca u EU. Istodobno, kašnjenja isporuke cjepiva najavljuju i Pfizer i AstraZeneca, dok mediji obznanjuju pojavu novih, opasnijih inačica Covid-19. Ursula von der Leyen, predsjednica Europske komisije, 31. siječnja ide tako daleko da javno udara šakom i upire prstom na kompaniju AstraZeneca te traži isporuku 400 milijuna doza, koliko je bilo dogovoreno. AstraZeneca grupa osumnjičena je da šteti Europi za dobrobit Velike Britanije, jer tvornice iz grupe AstraZeneca (kojih u Europi ima 13, a izvan Europe još 7!) nisu u mogućnosti dostaviti niti četvrtinu od količina koje su obećane EU u prvom, ključnom tromjesečju.

No, to je tek pola problema za europske građane, pa i za nas u Hrvatskoj. Naime, Europska je komisija, prema dogovoru s vladama zemalja članica, naručila samo pola potrebnih bočica cjepiva, koje se ravnomjerno raspoređuju: drugu polovicu vlade zemalja EU trebaju naručiti same za svoje građane. Gdje? Kako? Po kojoj cijeni? Koje cjepivo? Oslonivši se na cjepivo AstraZeneca, mnogi su predstavnici vlada počeli lutati s narudžbama. Uz to, europski tvrdolinijaši (izraziti Europejci!, op.a.) sklanjaju se od odgovora na pitanje zašto ne naručuju cjepivo drugdje, primjerice kod Rusa. Čuli smo i odgovor od predsjednika Vlade, Andreja Plenkovića, kako Sputnik V neće biti naručen dok ga ne odobri EMA… Ponovimo, riječ je o onoj drugoj  polovici cjepiva koje vlade imaju naručiti same. Tvrdi Europejci čekaju. Razmatraju ponude. Traže dlaku u jaju cjepivima… igraju se geopolitičke igrice… igre zdravlja i živaca građana… Najcitiranija riječ vezano uz cjepivo postaje – AstraZeneca…

O geopolitičkim kombinacijama oko cjepiva pisali smo u prošlom nastavku, (https://svijet.com.hr/spasonosno-cjepivo-ili-opasne-igre-moci/), no kako je situacija s tvrtkom AstraZeneca došla do ove točke usijanja? Temeljni problem cjepiva AstraZeneca nije, čini se, to što ne može proizvesti cjepiva koliko treba, već činjenica da je posrijedi igra vrijedna 150 milijardi dolara i da cjepivo koje stoji desetinu drugog može dovesti ostale multinacionalke u krizu. Određene struje stoga plasiraju mišljenja koja pretpostavljaju da se klasifikacije cjepiva, rizici, podaci o incidenciji stanovništva plasiraju u javnost samo zbog dobiti, i – kroz kampanju tobožnjeg podizanja svijesti koju financiraju farmaceutske tvrtke – potrošače usmjeravaju da traže rješenje za zdravstvene probleme koji zapravo ne postoje. Pristalice ovih teorija (o teorijama zavjere u farmaceutskoj industriji drugi put) vjeruju da, kako bi se to dogodilo, velik broj liječnika, potrošačkih agencija, institucija itd.,  zbog koristi kolumnira s farmaceutskim tvrtkama.

Ako je istina da u zdravstvenom području postoje ekonomski interesi koji ponekad generiraju ilegalne poslove, pojam poticanja bolesti (u ovom slučaju to bi bilo naglašavanje novih opasnijih sojeva coronavirusa) često se nepropisno koristi u kontekstu različitih teorija zavjere. S druge strane, nema baš primjera neučinkovitih ili štetnih lijekova koji dugoročno nisu eliminirani s tržišta. Da bismo to bolje razumjeli, pogledajmo tko je AstraZeneca i kako se ta multinacionalka provela u nekoliko poznatih afera s lijekovima.  

Tvrtka je službeno nastala 6. travnja 1999., spajanjem dviju farmaceutskih grupa: Astra AB, švedske tvrtke iz Sӧdertäljea, osnovane 1913. godine i specijalizirane za gastrointestinalne, kardiovaskularne, respiratorne i anestezijske lijekove, te Zeneca Group PLC, iz Londona, koja je pak osnovana 1993. godine izdvojivši se od Imperial Chemical Industries (nastala 1926.),  specijalizirane za onkološke lijekove, lijekove protiv respiratornih i kardiovaskularnih bolesti, bolesti živčanoga sustava te anestetike. Imala je i podružnicu za proizvodnju agrofarmaka. Prije cjepiva, AstraZeneca je djelovala na području znanstvenih istraživanja, na razvoju i komercijalizaciji lijekova na recept za prije spomenute bolesti. Svoj  proizvodni vrh dosegnula je s lijekom za čir na želucu.   

 U travnju 2010., deset godina nakon fuziranja, tvrtka je kažnjena s 520 milijuna dolara za promociju Seroquela, zbog nuspojava toga lijeka. Zatim, nakon što joj je istekao patent za prije spomenuti omeprazol (antiulcer), pustila je na tržište svoj aktivni enantiomer esomeprazol, prema mnogima  – kako bi umjetno proširila pokrivenost znatnim povećanjem dobiti na štetu nacionalnih zdravstvenih sustava. U kolovozu 2007., bivša glavna urednica časopisa New England Journal of Medicine i profesorica socijalne medicine na Harvard Medical School, Marcia Angell, iznijela je u intervjuu njemačkom tjedniku Stern da su znanstvenici AstraZenece krivotvorili svoja istraživanja o učinkovitosti lijeka esomeprazol. Prema njenim riječima, Nexium (esomeprazol) je na samom vrhu popisa lijekova koje tvrtke za lijekove stavljaju na tržište izravno liječnicima, koji pak za to primaju poklone u gotovini i / ili robi ako  propišu dotični lijek. AstraZeneca je zbog te korupcije njemačkom sustavu javnoga zdravstva platila kaznu od 139,50 milijuna dolara.  

 Godine 2007., tvrtka sudjeluje, zajedno s drugim farmaceutskim tvrtkama, u čuvenom slučaju Farmatruffa, kada joj je određeno platiti 900 tisuća eura talijanskom nacionalnom zdravstvenom sustavu. Njihovi lobisti navodno su uvjerili nekoliko liječnika da daju lažne recepte, neke čak i u ime mrtvih pacijenata. 

Posebnu sramotu i štetu AstraZeneca je doživjela 2008., kada je švedska policija istražila tvrtku zbog navodnog ozbiljnog sukoba interesa dodjelom Nobelove nagrade njemačkom virusologu Haraldu zur Hausenu. Bruka je izbila kada je švedski vladin dužnosnik za borbu protiv korupcije rekao medijima da se brine zbog veza farmaceutske tvrtke AstraZeneca s Nobelovom nagradom. Dok su sva svjetla bila uperena u okupljanje na dodjeli Nobelove nagrade, Radio Švedska izvijestio je o potencijalnom skandalu oko nagrade za fiziologiju ili medicinu. Optužbe su se odnosile na to da je londonski proizvođač lijekova AstraZeneca platio članove Nobelovog glasačkog odbora da pomognu osigurati pobjedu Haraldu zur Hausenu zbog otkrića da ljudski papiloma virus (HPV) uzrokuje rak vrata maternice. (HIV može povećati rizik od bolesti povezanih s HPV-om, a zur Hausen je podijelio Nobela s još dvojicom znanstvenika koji su otkrili HIV.) Navodni razlog: AstraZeneca ima udjela u cjepivu protiv HPV-a. Švedski tužitelj Crister van der Kwast rekao je tada za časopis Dagens Medicin da istražuje postoje li osnovi za kaznene prijave. Švedski mediji su šuškali i da je član Upravnog odbora AstraZenece, Bo Angelin, sjedio u Nobelovoj skupštini koja je Haraldu zur Hausenu dodijelila nagradu. Prema časopisu Forbes, Angelin je dobijao 42.000 dolara za sjedenje u Upravnom odboru tvrtke…

Pfizer cjepivo

Dalje, u 2010. godini AstraZeneca pristaje platiti 505 milijuna funti kazne zbog utaje poreza, vezanog uz prijenos poreza koji će se platiti zemljama s “povoljnijim poreznim režimima”. Prema optužbi, ovim bi sustavom tvrtka izbjegla u razdoblju od 1996. do 2010. platiti oko milijardu funti. 

 Dana 7. siječnja 2014., u Milanu su podignute optužnice protiv menadžera i direktora ili bivših direktora multinacionalnih tvrtki Pfizer i AstraZeneca zbog optužbi za sudioništvo u lažnom bankrotu. Itd.    

Ukratko, tvrtka, čiji je promet 2020. bio 25.890 milijardi dolara, s neto dobiti 3,144 milijarde dolara (i 76.100 zaposlenih!), u suradnji s talijanskim znanstvenim centrom Irbm stvorila je prošle godine vektorsko cjepivo na bazi adenovirusa, ChAdOx1, poznato kao nCoV-19, protiv COVID-19. Cjepivo je razvijeno u Jenner Institutu u Oxfordu. 

 Znamo već, prije ljeta prošle godine nekoliko multinacionalnih laboratorija počinje utrku pronalaska cjepiva, među njima i AstraZeneca. Europa se odlučuje kladiti upravo na nju i 14. kolovoza potpisuje se sporazum o prednarudžbi od 400 milijuna doza. Već 31. kolovoza AstraZeneca započinje fazu 3 svojih kliničkih ispitivanja. No, tjedan dana kasnije, 8. rujna, prekida je, obznanivši da je jedan od sudionika u istraživanjima dobio neobjašnjivu bolest nakon ubrizgavanja cjepiva. Međutim, Pascal Soriot, glavni izvršni direktor te farmaceutske grupe, umiruje javnost. Testiranje se nastavlja  12. rujna…

Na kraju ove faze eksperimentiranja dogodile su se dvije stvari, nije jasno kojim redom. Prvo su oksfordski znanstvenici shvatili da su pogriješili, kao što je objašnjeno nakon istrage koju je 27. prosinca objavio Reuters, ” jer je uobičajeni emulgator, Polisorbat 80, koji se koristi u cjepivima za olakšavanje miješanja tvari, ometao ultraljubičasti detektor koji mjeri količinu virusnih čestica …“. Ukratko, AstraZeneca je smanjila količinu virusnih čestica u cjepivu proizvedenom u Italiji jer je smatrala da je previše koncentrirano; u stvarnosti su izračuni talijanskih stručnjaka bili točni i otkriveno je da je 1.367 uključenih osoba dobilo dozu cjepiva koja je sadržavala oko 22 milijarde virusnih čestica, što je manje od polovice pune doze.

Druga stvar koja se pojavila jest doziranje koje se smatra netočnim, tj. pola doze pri prvoj injekciji i puna doza u razmaku od četiri tjedna, bilo bi učinkovitije od standardne, koja se sastojala od dvije pune doze i primijenjena je na 4.440 ljudi. Prva je imala učinkovitost od oko 90 posto, a druga oko 62 posto. Dakle, znatno niža. Iz AstraZeneca se, međutim, ne daju smesti. U New York Timesu krajem studenog, Menelas Pangalos, izvršni potpredsjednik u AstraZeneca, nazvao je to korisnom pogreškom. Drugi znanstvenici uključeni u projekt bili su još drskiji i nazvali su to svjesnim izborom. Međutim, ažuriranje podataka o istraživanju cjepiva, objavljeno u Lancetu, naglašava da su “potrebne dublje studije kako bi se razumjeli mehanizmi veće učinkovitosti” doze niže od standardne.

Krajem prosinca prošle godine, Ujedinjeno Kraljevstvo, kao prva zemlja, na neviđeno izdaje odobrenje za stavljanje u promet cjepiva AstraZeneca. Europska agencija za lijekove dala je zeleno svjetlo tek 29. siječnja ove godine. No, nekoliko studija usijava zbrku i dovodi u pitanje učinkovitost cjepiva kod osoba starijih od 65 godina. U četvrtak 11. ožujka, Danska, Island i Norveška obustavili su upotrebu cjepiva nakon otkrivanja slučajeva tromboze… Sljedeći četvrtak, 18. ožujka, nakon bure u medijima, izjasnila se i EMA – priopćenjem  koje je dovoljno dobro da cjepivo ide dalje, dovoljno loše da posumnjamo u cjepivo s kojim već mjesecima pratimo igrice mačke i miša. EMA je, naime, dala potvrdu da je cjepivo učinkovito i djelotvorno, te da su rizici od nuspojava manji od koristi… To možemo protumačiti i ovako: zahtjevi 500 milijuna građana vrijede više od problema njih nekoliko desetaka milijuna

Iz EMA-e, koja stvari izgleda tumači u skladu s vremenskom prognozom, također uvjeravaju: „Alarm vezan uz sigurnost cjepiva nije opravdan. Moramo i dalje vjerovati u vrijednost ovih cjepiva, odnos između koristi i rizika ostaje povoljan “.  Prije EMA-e odgovor je dala Svjetska zdravstvena organizacija, ponavljajući istru mantru – da su koristi od cjepiva AstraZeneca veće od rizika i da cijepljenje protiv Covid-19 neće smanjiti bolesti i smrtne slučajeve iz drugih uzroka, pa kaže: „ Venska trombembolija treći je najčešći uzrok kardiovaskularnih bolesti na svijetu ”. I opet: „ U opsežnim kampanjama cijepljenja normalno je da zemlje prijavljuju potencijalne štetne događaje nakon cijepljenja. To ne znači nužno da su povezane sa samim cijepljenjem, ali dobra je praksa istražiti. To također pokazuje da se sustav nadzora nastavlja i da su uspostavljene učinkovite kontrole ”.

No, čak i prije nego što su se pojavili slučajevi tromboze, put cijepljenja anglo-švedske tvrtke jako je vrludao. Primjerice, u Njemačkoj je – prema podacima koje je prikupio Institut Robert Koch, a  izvijestio o tome New York Times – dva tjedna nakon dolaska 1,45 milijuna doza cjepiva AstraZeneca primijenjeno je samo 270.986 bočica: mnogi, naime, čekaju red da prime Pfizer ili Modernu. Ovo su zbilja vrući dani za AstraZenecu i njezino cjepivo. Ali i za Europu…    

Ipak, nije sve tako crno. Europska unija, to znamo, ne može ograničavati multionacionalne kompanije. Ništa izvan ratnog stanja ne dopušta takve postupke. EU nije država i ima samo ovlasti koje joj države članice dodjeljuju kroz ugovore, sporazume, deklaracije i slično. Trenutno stoga ne može koristiti hitne alate kakvi su, primjerice, dostupni američkoj administraciji. U pitanjima javnog zdravlja, EU može samo koordinirati nacionalne politike. Od lipnja prošle godine Komisija pregovara umjesto pojedinih država o ugovorima s farmaceutskim tvrtkama (Italija, Francuska, Njemačka i Nizozemska), pa je započela je pregovore s AstraZenecom o ugovoru za opskrbu cjepivom. Europska komisija tada je preuzela pregovore u ime svojih 27 država članica, prije svega onih koji nisu mogli pregovarati o razumnim uvjetima,  jer je tako dobila „popuste na količinu“, odnosno izuzetno povoljne uvjete u odnosu na ono što države pojedinačno nisu mogle učiniti. Prema studiji objavljenoj u British Medical Journal, cjepivo AstraZeneca stajalo je EU otprilike upola manje nego SAD i trećinu manje nego UK. Za cjepivo Pfizer ušteda za porezne obveznike u EU iznosila je, primjerice, oko četvrtinu američke cijene.

Uz AstraZenecu, Europska komisija potpisala je i s Pfizer / BioNTech, Moderna / NIH, Johnson & Johnson, Sanofi, CureVac, te s Novavaxom. Europska strategija cijepljenja zasnovana na mehanizmu solidarnosti je kontinentalna  strategija, koja je procijenjena kao učinkovitija u borbi protiv epidemije. Prema onome što se može naučiti iz ugovora potpisanog s AstraZenecom, postoje inovativni i neobični uvjeti, jer je Europa unaprijed dala novac za napredna istraživanja kako bi olakšala birokratski i administrativni rizik, i to u tolikoj količini da je zapravo eliminiran poslovni rizik. AstraZeneca, kao i druge tvrtke koje su sklopile te ugovore, stavili su tehnološki razvoj i dostupnost doza pod jednake uvjete za sve europske države. Postoje i klauzule o javnom jamstvu za građansku odgovornost koja proizlazi iz bilo kakvih štetnih učinaka.

Europska komisija je aktivirala i mehanizam nazvan Instrument hitne potpore, počevši od početnog proračuna od 2,1 milijarde eura. Mega javna nabava aktivirana je u kontekstu EU-a, koji nema potpuno vlastito pravo. Očito je da EU ima svoj pravni poredak, koji nije potpun. No, pojavila se i politička dimenzija: odnos između multinacionalne skupine, s jedne strane, i Unije država, s druge strane, ali kao odnos jednakih. To Europskoj zajednici  omogućuje ravnopravno bavljenje multinacionalnom grupom. Američka vlada, primjerice, nije se mogla nametnuti multinacionalki kao što je AstraZeneca. Politico.eu objavio je da je između tvrtke AstraZeneca i Velike  Britanije ustvari došlo do prijekih pogleda jer je Europa dobila mekše uvjete, što se tiče i obveza poštivanja potpisane obveze. Iskreno, izgleda da su ovi u Bruxellesu dobro istrgovali…

Jedno od rješenja koje je skoro predloženo na Europskom vijeću jest  – spriječiti izvoz proizvodnje. AstraZeneca, međutim, izjavljuje da nema proizvodnih sukoba. U ugovoru su predviđene kontrole, i ako bi se takvo što pojavilo, bila bi to komercijalna smrt za te tvrtke. Drugo rješenje koje Europa sada želi postići jest povećanje proizvodnih pogona na starom kontinentu. Stoga su smisliti ugovor koji proizvođača tjera na proizvodnju u Europi “. BioNTech je već započeo proizvodnju cjepiva Pfizer u novom pogonu u Marburgu u Njemačkoj, uz onaj iz Puursa u Belgiji. Nijemci su istegli vratove i prema EMA-i čekajući da se objavi status cjepiva Sputnik V, koji Nijemci također žele uzeti u podproizvodnju, odnosno otkupiti patent za Spunik V. 

 Neke klauzule o jamstvu, umetnute u članak 31. TRIP-ova ( Trgovinski aspekti intelektualnog vlasništva ), koji je 1995. godine potpisala WTO, nakon velike epidemije HIV-a u Južnoafričkoj Republici. Konkretno, klauzula o jamstvu za prisilne dozvole utvrđuje da u situaciji pandemije i ekonomskih poteškoća države imaju odobrenje za izravnu proizvodnju lijekova koji spašavaju život, zaobilazeći patent. Na europskoj je razini pokrenuta inicijativa Bez profita od pandemije, koja u prvoj točki svoje peticije traži da se “osiguraju prava intelektualnog vlasništva, uključujući patente, da ne ometaju pristup ili dostupnost bilo kojeg budućeg cjepiva ili tretmana protiv COVID-19 “. 

Farmaceutske tvrtke u ovom času ne odbijaju proizvodnju, već proizvode, i to pod stvarno poštenim uvjetima. Prisilna licencija nije izvediva, jer nema uskraćivanja isporuke, niti neodrživih troškova. Europski su uvjeti bolji od onih koje je propisala Velika Britanija. Neće biti lako Europejcima (tvrđim i mekšim podjednako) odrediti put do doza cjepiva potrebnih za stvaranje imuniteta grupe, ali važno je da europska kampanja cijepljenja što prije dostigne puni kapacitet – pod svaku cijenu. 

I, kao i u svakom ratu, pa i u ovom što ga je Putin nazvao prvim biološkim ratom u povijesti – ima i onih koji misle da je sve dopušteno. U tom kontekstu, poigravanje sa cjepivom AstraZeneca dok se valovi pandemije nižu, stanoviti je Michel Goya, navodni  pukovnik koji je kao plaćenik upoznao  mnoge ratove, ocijenio jednim jedinim tvitom: “… ovo s nuspojavama cijepljenja“ – napisao je – „isto je kao da je 6. lipnja 1944. navečer obustavljeno iskrcavanje u Normandiji nakon nekoliko slučajeva morske bolesti. “

Izvori: Politico.eu, New York Times, La Stampa, Le Figaro, Le Monde…

12 ZAPOVJEDI ZA DOBRO KORIŠTENJE MASKARE

Proljeće je godišnje doba u kojem se polako rješavamo teškog make-upa; gustih pudera, masnih ruževa i jakih sjenila, i tako oslobađamo lice za susret s prvim zrakama sunca. Ipak, jednog se kozmetičkog proizvoda nikako ne bismo trebali odreći, a to je maskara. Čak i one žene koje izbjegavaju šminkanje izjavljuju da bez nje jednostavno ne mogu…

Svaka žena koja ne žudi za dugačkim, uvijenim trepavicama vjerojatno je sretnica rođena upravo s takvima. Guste trepavice otvaraju pogled i nanesete li maskaru, automatski svoje oči činite ljepšima. Jednom kada izaberete maskaru koja vam odgovara sve je u tehnici. Kako biste se lakše snašli s tim „must have“ kozmetičkim proizvodom, mi smo, da vam pomognemo za vas pripremili pozitivna i negativna pravila koja je jednostavno slijediti  te jednostavnu tehniku nanošenja:

  1. ULTIMATIVNI UVIJAČ:  Čak i ako ne nosite maskaru, ona vam je potrebna i nemojte se prestrašiti njena prijetećeg izgleda koji podsjeća na srednjovjekovnu spravu za mučenje. Obvezna je jer je njenom primjenom razlika očigledna; trepavice izgledaju dulje, a oči veće, i to u svega nekoliko sekundi.
  • IZABERITE ONU PRAVU:  Neke kozmetičke kompanije reklamiraju maskaru kao svemoćno oružje koje će vam podariti guste, definirane, dugačke trepavice, ali eksperti upozoravaju – takvo što jednostavno nije moguće.  Formula namijenjena ostvarenju jedne prednosti obično isključuje drugu, tako da  – ukoliko želite specifičan look – potražite specijalizirani tip maskare. Da pojasnimo, nije svejedno želite li ih produljiti ili zgusnuti. Možda želite prirodan look ili pak dramatičan. Vosak i smola koji se obično nalaze u tzv. vijugavim maskarama podižu i svijaju ravne, dok one s najlonskim vlaknima djeluju kao ekstenzija kratkih trepavica. Važna je i četkica; ako je velika i gusta, tako će izgledati i vaše trepavice – spektakularno, dok plastična bodljikava četkica razdvaja trepavice i daje im prirodno naglašen izgled.
  • VODOOTPORNU MASKARU KORISTITE SAMO IZNIMNO:  Vodootporne formule teško se skidaju i zbog toga nisu namijenjene svakodnevnoj uporabi.  U nastojanju da je potpuno odstranite, jako ćete pritiskati i potrošiti mnogo skidača čime ćete bespotrebno oštećivati trepavice i nježno područje oko očiju. Stoga ih koristite samo u izuzetnim situacijama poput vjenčanja i sličnih svečanosti.
  • CRNA MASKARA SVIMA DOBRO STOJI:  Crna maskara je „mala crna haljina“ make-upa, izgleda dobro na svima, bez obzira na put, boju kose ili očiju. Cijeli smisao maskare jest naglasiti oblik očiju i definirati trepavice što mora biti vidljivo  ili neće biti efekta i zato je crna tako savršena. Ipak, ako želite mekši  look, isprobajte crno-smeđu. Ako pak želite eksperimentirati s bojama, ljubičasta maskara prekrasna je na zelenim, plavim i kestenjastim očima, dok maskara zelene boje predstavlja idealan kontrast smeđima.
  • NE ZABORAVITE DONJE  TREPAVICE:  Kod smokey eyes looka naglasiti donje trepavice je nezaobilazno. Za svakodnevni pak look pređite četkicom tek blago preko donjih trepavica ili nabavite specijalnu maskaru sa sitnom četkicom koja lako zahvaća nedostupne kutove donjeg ruba oka. Ipak, preskočite naglašavanje donjih trepavica ako ste skloni razmazati ih i pretvoriti u tamne mrlje ispod očiju. Maskaru tad zamijenite suptilnim obrisom olovke za oči.
  • RAŠČEŠLJAJTE:  Sljepljene trepavice i grudice zasigurno nisu izgled kakav ste željeli postići nanošenjem maskare, stoga je nužno specijalnom četkicom (zaboravite kojekakve štapiće i druga slična pomagala) raščešljati trepavice neposredno nakon nanošenja maskare dok je još vlažna. Investirati u jedan takav češljić opravdano je jer odgovarajućim održavanjem traje godinama i sav naš trud oko trepavica čini isplativim.
  • ODSTRANITE:  Za skidanje slojeva maskare trebat će vam više od običnog skidača make-upa, stoga nabavite onaj koji sadržu ulja jer su takvi dovoljno snažni da potpuno očiste i najtvrdokornije forumule. Sredstvo nanesite na dvije manje vate i držite ih nježno pritisnute nekoliko minuta na očima pa tek potom povlačite. Za one male tragove maskare uz sam rub oka upotrijebite kozmetičke štapiće.

ZABRANE MASKARE KOJE MORATE POŠTIVATI

  1. STARA MASKARA:  Ukoliko se ne možete sjetiti kada ste je kupili, bacite je. Maskara kojoj je prošao rok trajanja, ona otvorena duže od 6 mjeseci, opasan je izvor bakterija koje mogu uzrokovati crvenilo, svrbež, peckanje, pa čak i infekcije ili upalu očiju.
  • NE PUMPAJTE TUBICU: Umjesto da zagrabite još malo maskare ili očistite grudice, zapravo gurate zrak unutra zbog čega se maskara brže suši, što rezultira grudicama. Ako se od  toga budete suzdržavali, maskara će vam trajati pola godine (koliki je rok trajanja) i ostati kao nova.
  • PREVIŠE SLOJEVA:  Većinu maskara ne trebamo i ne smijemo nanositi u više od dva sloja. Što više slojeva  budete nanosili, trepavice će se više lijepiti i izgledati teže. Držite se onoga „manje je više“ i ostanite kod dva sloja.
  • ZANEMARENI KORIJEN: Ako ne nanosite maskaru tik od korijena, trepavice će vam izgledati kraće no što jesu čime postižene suprotni efekat od željenog. Zato se potrudite biti precizni i postići čete savršenstvo.
  • PRITISKANJE: Pritišćete li prejako četkicom rub kapka, zamrljat ćete ga maskarom čime ćete upropastiti cjelokupni make up dojam, no zahvaljujući malim tajnama šminkanja ovaj problem može se bezbolno riješiti odstranjivanjem kozmetičkih štapićem umočenim u sredstvo za skidanje make-upa.

TEHNIKA NANOŠENJA

  • Prije upotrebe obrišite četkicu kozmetičkom maramicom. Time ćete odstraniti suvišak maskare i spriječiti stvaranje grudica na trepavicama. Ovo je potrebno primjenjivati samo s novom maskarom jer se vremenom malo osuši.
  • Dok nanosite maskaru, lagano prstom podignite kapak, što će vam omogućiti da je nanesete bliže korijenu.
  • Nakon nanošenja prvog sloja, pričekajte da se dobro osuši, pa zatim nanesite drugi sloj. To će omogućiti da se maskara dobro učvrsti i traje vam čitav dan.
  • Za naglašeniji look i gušće trepavice između slojeva pospite trepavice puderom u prahu. Samo pazite da je sav puder pokriven završnim slojem.
  • Na kraju čitav postupak završite raščešljavanjem.

BOŽICA JELUŠIĆ: TOPOFILIJA ILI POETSKO PUTOVANJE ZAVIČAJEM

Svoju jubilarnu godinu, u kojoj navršava 70 godina života i 50 godina rada, Božica Jelušić dočekuje ostvarena i zadovoljna – u pola stoljeća objavila je više desetaka naslova među kojima su zbirke poezije na kajkavskom i štokavskom, likovne monografije i recenzije, knjige eseja i putopisa. I – tim povodom, javnosti će ponuditi šest obljetničkih knjiga koje su sve obilježene topofilijom, odnosno ljubavi  prema određenim mjestima. Što književnica kaže o tomu?   

Razgovarala:  Sandra Pocrnić Mlakar

Božica Jelušić, kozmopolitkinja po svom uvjerenju, duboko ukorijenjena u svoj zavičaj, živi u rodnom Đurđevcu. Izvor inspiracije našla je na imanju Barnagor s prostranom kurijom na brežuljku iznad muljevita potoka Barna. Barnagor je kupila i preuredila u muzej života vlastelinskog sela i gostoljubivo odredište za izletničke grupe, umjetničke kolonije, slikare i književnike kojima otvara vrata u tri godišnja doba, od proljeća do zime.

Za svoju obljetnicu Božica Jelušić priprema nešto novo, provokativno i aktualno – šest obljetničkih knjiga zajednička tema kojih će biti  topofilija, odnosno ljubav prema određenom mjestu.

Zavičajna poezija i proza, pjesme posvećene gradovima uz koje je vezana, pejzažima, prirodi i ekologiji, konstanta su književnoga stvaralaštva ugledne pjesnikinje. No, zašto topofilija kao središnja tema i što njome poručuje te gdje je ljubav prema određenom mjestu u recentnoj poeziji –  pitali smo književnicu koja i danas održava staru naviku pisanja rukopisom u bilježnice, dok istodobno prati aktualnosti na društvenim mrežama, gdje objavljuje svoje nove pjesme i komentira svakodnevnicu.

Gotovo trideset uglednih priznanja za književni rad i sudjelovanja u radu žirija svih relevantnih književnih natječajakruna su njena književnog i umjetničkog rada…

U jubilarnoj godini, u kojoj obilježavate 50 godina rada i 70 godina života, pripremate obljetničke knjige kajkavske i štokavske poezije te knjigu kratkih priča. Vaš je izbor za tiskanje Vaš dugogodišnji nakladnik Tonimir iz Varaždinskih Toplica. Zašto ne neki veći zagrebački nakladnik?

  • Ja vjerujem u „kućno autorstvo“ i vezu nakladnika i autora koja nije samo posao. To mi je blizu, to je moja regija, moj kulturološki i duhovni prostor. Gospodin Juranić mnogo je učinio za kajkavski korpus. Među njegovim autorima su dr. Joža Skok, Ernest Fišer, Mirna  Weber, Božidar Brezišćak Bagola, te moja malenkost. Odnosi su definirani i korektni, knjige lijepe. Imamo nekoliko nagrada Matice hrvatske, Patačićku, dva Ujevića, tri dobitnika Maslinova vijenca. To objašnjava mnoge stvari, u pitanjima izvrsnosti, nadam se.

Vaša dominantna tema u jubilarnoj godini je topofilija, vezanost uz mjesta koja opisujete u raznim formama. Primjećujete li topofiliju u recentnoj poeziji koju pratite kao članica žirija književnih natječaja? Može li topofilija i usredotočenost na mjesto na kojem se nalazimo i sadašnje vrijeme djelovati kao protuteža sveprisutnom provincijalizmu i konzumerizmu?

  • Topofilija, ljubav za odabrana mjesta, važan termin kod Bachelarda, primjerice, duboki je osjećaj, povezan sa zavičajem, jezikom, atmosferom, djetinjstvom i sretnom memorijom. U njemu nema ničega sentimentalno-cendravoga ni potrošenoga. Daje nam osjećaj da smo netko, negdje, nečiji, uzdiže nas prema idealnim vrijednostima. Većina moderne poezije bavi se kidanjem veza, s mjestima, društvom, jezikom. Odustaje se od forme, ponegdje i od smisla. Prenapregnutost, brutalnost, šokantne sprege, to igra, elegancija baš nije u prioritetu, tako da ispadamo iz korica „starinskih“ osjećaja, među kojima je i topofilija. Ali ne bih rekla da me to bitno pogađa ili obvezuje. Idem svojim putom već pola stoljeća i tako mi je dobro.
Kuriju Barnagor pjesnikinja je pretvorila u zbiljsko mjesto za pjesnike, umjetnike i turiste

Hoćete li obljetničke projekte predstaviti u Zagrebu?

  • Da, naravno, za Zagreb sam vezana pola stoljeća, imam tu jednu od svojih usputnih adresa. I jaku duhovnu vezu, razumije se, s mojim čitateljima i prijateljima, prije svega.

Poznato je da uvijek imate pri ruci bilježnicu koju ispunjavate  poezijom, pripremama predavanja i crtežima, a Vaši pratitelji na društvenim mrežama primijetili su kako ste tugovali zbog jedne izgubljene bilježnice. Zašto u doba elektronskih medija ustrajete na bilješkama pisanim rukopisom?

  • Krasopis, rukopis, kaligrafija, divne su stvari, bitno vezane uz umjetnost. Ruka je „produženi organ“ mozga, ona misli i ima svoj život u momentu kad povlači crtu. Pisanje rukom je disciplina, koncentracija, jedan vid meditacije. Za poznavatelje, otkriva i karakter i raspoloženje i mnoge detalje osobnog života. Elektronika je nužno zlo i đavolski izum za rasipanje i krađu vremena, za poništavanje personalnosti. Ne impresionira me ni u jednom detalju, a razdražuje u bezbroj njih. Ali prilagodba je na djelu, premda ostajem vjerna tekama i pisaljkama.

Osnivačica ste prvog ekološkog društva u Đurđevcu i pod pseudonimom Flora Green pišete o ekološkim temama. Što se u odnosu prema prirodi promijenilo otkako ste se počeli baviti ekologijom do danas? Koje pozitivne promjene primjećujete u odnosu prema prirodi, a koje negativne?

  • Pozitive je malo, osim što je porasla svijest o važnosti očuvane divljine, o entropiji, resursima, o preživljavanju u skladu s prirodom. No, kritična masa nije postignuta. Građanska inicijativa je slabašna. Propisi su prilagođeni državnim firmama i velikim korisnicima. Zemljoradnja je zanemarena. Potrošački mentalitet potiče se imbecilnim  reklamama. Odgoj za okoliš mora postati dijelom školskih programa i naše društvene svijesti u cjelini.

Na društvenim mrežama objavljujete nove pjesme i komentare svakodnevice. Što je internet učinio poeziji?

  • Pravoj poeziji nije učinjena bogzna kakva usluga. Ona još uvijek živi u strukovnom i klanskom rezervatu. Internetom vlada bauk amaterizma, diletantske samosvijesti i vrlo loše pismenosti. Jezik je nagrabusio na stotinu načina.Trijumf nemuštosti, agramotnosti, nakapanja i svidljivosti u borbi na život i smrt, za što veću kvotu lajkova. Katastrofa.

Balaševića ste na društvenim mrežama ispratili tugom. Kao pjesnikinja i književnica, što ste cijenili kod tog pjesnika koji nije bio pravi pjesnik i glazbenika koji nije bio pravi glazbenik?

  • U Francuskoj to pitanje uopće ne bi bilo sporno. Pjevana poezija diže broj konzumenata na n-tu potenciju. Šansona je demokratična, daje mogućnost da stihove pamte i oni koji ne vole čitati. Također, tu je brzo poistovjećenje, slušatelj misli da se baš „o njemu“ pjeva, o njegovim emotivnim situacijama. Između diridajki i pop šunda, šansona je most prema poeziji u knjigama, zbirkama, čitankama. Dezinfekcijsko sredstvo protiv kiča. Pogotovo kod Đoleta, koji je od mrvica u đžepu, lista koji pada, novinske vijesti i cure s perona na kolodvoru mogao napraviti pjesmu. Dar uzvišenja svakodnevnog, ležernost onoga koji ne mari za veliku slavu, već hoće da ga ljudi vole, kao što on voli njih. To sam kod Balaševića cijenila, u globalu i u detalju.

SPASONOSNO CJEPIVO ILI OPASNE IGRE MOĆI (2)

 U situaciji kada je Zapad za sebe rezervirao “svoja” cjepiva, svojatajući i ona iz odbjegle Velike Britanije, a sposobnost Rusije da se ozbiljno natječe u “utrci cjepivima” na svjetskom tržištu ograničena, Kina, domovina Covida-19,  postavila se kao “spasitelj svijeta”. A na marginama utrke za spasonosnim bočicama upravo se događa zdravstveni imperijalizam i nova podjela geopolitičkih utjecaja…

Piše: Nera Karolina Barbarić

Karikatura: Sergej Etkin

 Sada već drevna 2020. godina  podsjetila nas je na također burno ljeto 1853., kada je admiral Matthew Perry eskadrilom brodova uplovio u tokijsku luku prisiljavajući šogune da pristanu na trgovinski odnos između Japana i SAD-a. Po nalogu 13. američkog predsjednika,  Millarda Fillmorea, komodor Perry imao je odobrenje  da – ukoliko na to ne pristanu – topovima s brodova uništi grad. Pedeset godina poslije, univerzalno je usvojen termin koji definira želju za geopolitičkim širenjem velikih sila, a do nas je stigao s višestrukim značenjem kao – imperijalizam. I, nažalost, nikada nije „izašao iz mode“. Samo što, umjesto topovnjača, danas postoje sofisticiraniji alati uvjeravanja. Poput sirovina. Ili – cjepiva… 

Punih 170 godina nakon Perryjeve spektakularne racije, 30. prosinca 2020., točno u 05.44 sati ujutro, na ankarski aerodrom Esenboğa sletio je iz Pekinga Boeing 777, avion kompanije Turkish Airlines, noseći 3 milijuna cjepiva protiv Covid-19  –  prvu rundu od ugovorenih 53 milijuna,  proizvedenih u kineskoj  tvrtki Sinovac Biotech. No, ta su cjepiva zapravo bila  – topovi za Ujgure. Kada je avion koji je nosio prvu seriju doza cjepiva iz Pekinga sletio u Ankaru, neki turski mediji otkrili su da je pošiljka cjepiva danima zaustavljana na carini u Pekingu. I to je objasnilo što stoji iza odgađanja datuma isporuke, koji je za 11. prosinca bio odredio turski ministar zdravstva Fahrettin Koca. Kineska vlada vršila je, naime,  pritisak na Ankaru da ratificira ugovor iz 2017. godine o izručenju 50 000 „terorističkih“ Ujgura, sklonjenih u Turskoj, ili – neće dobiti cjepivo. Jednostavno. Prema onome što je procurilo u javnost, isporuka narudžbe od 53 milijuna doza cjepiva po povoljnoj cijeni (što su Turci pak ishodili zatežući s Ujgurima sa svoje strane!) – bila je kompenzacija za “zločeste” Ujgure.

Kineska trgovina Ujgurima

Nije nepoznato da Peking ima dugu povijest komercijalnih odnosa povezanih s određenim političkim ciljevima. Do prije  nekoliko godina Ujguri su u Turskoj uživali zaštitu. Ali, otkad je Turska uspostavila veće gospodarsko-trgovinske veze s Kinom, njihov se status naglo promijenio. Između dviju zemalja prevladavali su politički i ekonomski interesi. Ankara se stoga obratila Pekingu i obećala svoju pomoć u uhićenju ili ispitivanju Ujgura. No budući da su potonji muslimani, turski čelnik pažljiv je u protjerivanju ove etničke skupine. Ne vraća izravno Ujgure u Kinu, ali ih se rješava šaljući ih u treće zemlje poput Tadžikistana, gdje je izručenje manje teško i gdje nema skrupula o vraćanju u Kinu. Na taj način zadovoljava Peking i maže oči turskoj muslimanskoj zajednici kod kuće. Do 30. prosinca 2020. između Ankare i Pekinga postojao je samo prešutni sporazum o tom načinu izručivanja Ujgura.

 Human Rights Watcha procjenjuje da je više od milijun ljudi zatočeno u kineskim logorima, gdje se provode programi preodgajanja,  zabranjuje vjerska i kulturna praksa, šalje na prisilni rad i vrši masovni nadzor te prisilna sterilizacija žena. Sporazumom je Peking izvršio ekonomski pritisak na Tursku,  a Erdoğan, koji je 2009. proglasio kinesku praksu progona Ujgura genocidnom, sada je prisiljen uz kinesku pomoć izvlačiti gospodarstvo. To i čini u savezu s ultranacionalistima, a u vanjskoj politici s euroazistima, koji zagovaraju izlazak iz NATO-a i gledaju prema Srednjoj i Istočnoj Aziji, zagovaraju zbližavanje s Rusijom i vide kineski sustav kao model koji treba usvojiti. Erdoğana podržava i stranka Vatan Partisi (Domovinska stranka), s dr. Doğuom Perinçekom na čelu, koji tvrdi da je oslanjanje na Kinu ispravno i da se 50 000 Ujgura s prebivalištem u Turskoj mora vratiti u Kinu. Perinçek također tvrdi da se Ujguri u kampovima u Kini uopće ne potiskuju, nego samo malo preodgajaju

Svi krugovi ekstremne desnice, ekstremnog nacionalizma, ekstremnog lijevog kemalizma, euroazista, svega ekstremnog, sada – u eri imperijalističkih cjepiva – u bliskom su savezu s Erdoğanom. U ovoj je povijesnoj fazi Turska uz Kinu, Rusiju i Iran. Ne zaboravimo, još donedavno bila je uz  NATO  i Europu. 

Ankara je posve otvorila vrata Kini i već je dobila 3,6 milijardi dolara kredita od Industrijske i komercijalne banke Pekinga za ulaganja u energetski i transportni sektor. Kina i Turska djeluju suglasno i u osvajanju  mediteranskih luka. Turska ekspanzija na Mediteran započela je već prije povećanjem ulaganja u lučku infrastrukturu, pa je Anadolski koridor zapravo postao novi put svile: 4. prosinca 2020., dok su se pakirale bočice cjepiva Sinovac u Pekingu, prvi je teretni vlak krenuo iz Istanbula do kineskog sjeverozapadnog grada Xi’ana. Putovao je 8.693 kilometara s 42 kontejnera koji su prevozili robu vrijednu oko 10,4 milijuna juana (oko 1,59 milijuna dolara). Taj zvižduk lokomotive na putu Marka Pola bila je spektakularna najava početka „jednog divnog prijateljstva“  između Turske i Kine. 

Utrka u cjepivima i tobožnje spašavanje svijeta

U situaciji kada je Zapad za sebe rezervirao “svoja” cjepiva, svojatajući i ona iz odbjegle Velike Britanije – AstraZenecina, a sposobnost Rusije da se ozbiljno natječe u “utrci cjepivima” na svjetskom tržištu ograničena, Kina se postavila kao “spasitelj svijeta”. Međutim,  domovina covida na ovom putu ima mnogo teškoća. Ni njima u proizvodnji cjepiva ne cvjetaju ruže. Stoga je Kina, nakon  odobrenja britanskog regulatornog tijela za cjepivo Pfizer-BioNTech u Ujedinjenom Kraljevstvu,  2. prosinca prošle godine,  žestoko napala Pfizerovo cjepivo navodeći proizvoljne razloge samo kako bi dobila na vremenu, jer – kineske službene zdravstvene vlasti odobrile su prvo cjepivo protiv Covid-19  tek u noći između 30. i 31. prosinca 2020. Točnije  – nakon što je Boeing 777 već bio sletio u Ankari. Cjepivo je razvio Sinopharm, državna farmaceutska tvrtka, a prema dostupnim (ograničenim) informacijama pokazalo bi 79-postotnu učinkovitost, mnogo nižu od prvih cjepiva odobrenih na Zapadu, onih što su razvili Pfizer-BioNTech i Moderna, ali premašujući standarde koje zahtijeva Svjetska zdravstvena organizacija (zahtijevala je više od 50 posto učinkovitosti).

No, zašto Kinezi zapravo žure? Ukratko – da ne zakasne na podjelu plijena u raznim dijelovima svijeta gdje se upravo tijekom posljednjih godinu dana dijele nove političke i geopolitičke karte. Stoga ćemo zasigurno i dalje svjedočiti replikama onoga što se dogodilo u brazilskoj zračnoj luci São Paulo-Guarulhos, gdje je guverner države São Paulo, João Doria, također dočekao kineski cargo zrakoplov, koji je dovezao toliko važan teret da su ga vlasti brzo iskrcale iz kokpita zrakoplova i prenijele na tajno mjesto. Ali, teret te veličine teško je mogao pobjeći znatiželjnim pogledima. Budući da se u Boeingu nalazila serija rashladnih spremnika sa 120 tisuća doza CoronaVaca, prve serije od 6 milijuna ugovorenih doza cjepiva, saznao je to i časopis The Lancet Infectious Diseases, svojevrsna Biblija svjetskog istraživanja droga. Dalje više ništa nije moglo ostati tajnom. Pa ni činjenica da su te bočice ovaj put topovi za Jaira Messiasa Bolsonara

Naime, João Doria, 63-godišnji potomak utjecajne obitelji porijeklom iz Genove, svojim križarskim ratom protiv pobačaja i dekriminalizacije droga, želi izazvati Bolsonara 2022. godine, a jedno od oružja bit će – kineski CoronaVac, koji će se suprotstaviti AstraZeneci, što ju  je Bolsonaro, u početku poričući, a potom – suočen s nacionalnim pomorom od koronavirusa – odabrao za masovno cijepljenje.

Ugur Shahin, tvorac Pfizerova cjepiva

Utrkivanje s vremenom ili grabež

 U jesen prošle godine špijunskim su i medijskim kanalima potaknute brojne teorije zavjere, obmanjujući javnost o učincima cjepiva – opet da bi se dobilo na vremenu. Utrka cjepivima podsjetila je na doba hladnoga rata, samo što su ovaj put u pitanju ljudski životi.  Zbog  cjepiva protiv Covida-19  natječu se države,  farmaceutske tvrtke, istraživački centri, pa čak i obavještajne agencije.  Međutim, tempo utrke u cijepljenju nabila je Rusija, cjepivom “Sputnik V”, što ga je razvio Centar Gamaleya u Sankt Peterburgu. Već 5. prosinca prošle godine započelo je cijepljenje stanovništva na dobrovoljnoj osnovi i besplatno, u 70 klinika u Moskvi i okolici. Prvi primatelji bili su liječnici, medicinske sestre, socijalni radnici i učitelji, kategorije koje se smatraju “rizičnim” zbog izloženosti.

 Što je bio cilj njihove žurbe? To što je Mossad oko bacio na kinesko cjepivo! U Izraelu je cijepljenje u bolnicama i drugim zdravstvenim ustanovama trebalo započeti 27. prosinca.  Već 9. prosinca u zračnoj luci Ben Gurion u Tel Avivu ceremonijalno je pozdravljen dolazak prve pošiljke od 100 000 Pfizerova cjepiva koju je kupila izraelska vlada. Sam premijer Benjamin Netanyahu  prisustvovao je iskrcavanju. Datum 27. prosinca za početak cijepljenja izabran je kako bi se pričekalo dopuštenje  američke Uprave za hranu i lijekove (FDA) za upotrebu cjepiva. U međuvremenu, Mossad je planirao donijeti doze jednog od četiri kineska cjepiva u Izrael kako bi ga proučio…  

U Kini su cjepiva stvar države i nadgledaju ih obavještajne službe. Zbog trenutno malog broja slučajeva coronavirusa u Kini, kineski proizvođači cjepiva provode testove u 16 drugih zemalja. Četiri glavna proizvođača koja se međusobno natječu su CanSino, sa sjedištem u Tianjinu, Wuhanov CNBG (epicentar pandemije), pekinški Sinovac i Anhuijev ZFLongkema. Ujedinjeni Arapski Emirati s Wuhanom  namjeravaju proizvesti do 100 milijuna doza do sredine 2021. godine.  

Izgubljeno povjerenje Zapadnog Balkana

Kašnjenja u isporukama, nepridržavanje dogovora, čekanje konačnih odobrenja – sve to prati najveću svjetsku kampanju cijepljenja ikad. A dok su u SAD-u, suočene s pritiskom trampističke politike i javnim izjavama o navodno vrlo brzom dolasku dostupnog cjepiva,  9 farmaceutskih tvrtki tražile da se sve poduzme u skladu sa znanošću, a ne politikom, na periferiji Europske unije pojavilo se – pravo iznenađenje: Beograd. Srbija je odjednom upala u oči geopolitičarima jer se na brzinu našla na drugom mjestu u Europi po broju primijenjenih doza na 100 stanovnika, iza Velike Britanije. U Srbiji se daje nekoliko cjepiva: Pfizer, ruski Sputnik V, ali prije svega kineski Sinopharm. Do danas je to najslikovitiji prikaz kako cjepivo može i hoće li postati geopolitičko oružje. A  riječ je o sljedećem: Srbija je prva europska zemlja koja je kupila kinesko cjepivo Sinopharm, riskirajući učinkovitost. No,  pokazala je istodobno dobru organizaciju: cijepljen je velik broj ljudi, pa i mladih, a procjenjuje se da tamošnje klinike cijepe oko 35 000 ljudi na dan. Mnogi objašnjavaju takvu logistiku iskustvima  iz Jugoslavije tijekom epidemije malih boginja 1972. Inače vrlo trusan srpski zdravstveni sustav, „prepisao“ je iskustvo iz tih godina i ponovno uključio vanjsku politiku Beograda, koja se proteklog desetljeća lelujala između Istoka i Zapada. Cijepljenje premijerke Ane Brnabić odvijalo se američkim serumom Pfizer; čelnik socijalista i predsjednik parlamenta Ivica Dačić uvjeravao je u savezništvo s Rusijom ubrizgavanjem doze Sputnika V. Konačno, predsjednik Aleksandar Vučić izjavio je da će odabrati kinesko cjepivo Sinopharm, kako bi pokazao da se Srbija sve više orijentira na Istok.

Suptilna veza Beograda i Pekinga rezultat je intenzivne političke suradnje koja se s početkom pandemije proširila i u geopolitičkom smislu. I to ne samo na štetu EU-a, već i Rusije, koja ima manje resurse za pomoć svom povijesnom savezniku. Kina tako ispunjava cjepivima – i drugom zdravstvenom pomoći ! – prazninu koju je na Balkanu ostavila EU. Beogradu je isporučeno samo nekoliko tisuća doza cjepiva Pfizer. “Napravili su vrlo skupe čamce za spašavanje, a oni koji nisu bogati, a mali su, poput zemalja Zapadnog Balkana, osuđeni su da potonu s Titanicom”, izjavio je Aleksandar Vučić neki dan uspoređujući distribuciju cjepiva s potonućem slavnog broda. Premda, Srbija riskira zbog  intenziviranja suradnje s Kinom. Zapravo je teško zamisliti da će nova američka administracija to prihvatiti jer su još svježe diplomatske rane zadobivene u borbi s Kinom u posljednje četiri godine. Rizik je i odnos s EU, kojoj se Srbija posljednjih mjeseci dodvorava gurajući se kao žrtva europskih  politika.  

Scena sa cijepljenja od španjolske gripe

Cjepivo koje je posvadilo Europu

Predsjednica Europske komisije Ursula Von der Leyen motivirala je svojim izjavama oklijevanje Europe prema ruskom cjepivu, ponajviše pitanjem može li Rusija isporučiti dovoljno Sputnika V ako nema dovoljno ni za svoje stanovništvo. Izjavila je to unatoč objavi ” The Lancet ” i Instituta  Spallanzani u Rimu koji su pružili pozitivne kritike o Sputniku. Kašnjenjem proizvodnje AstraZenece (koje Europska komisija smatra svojim, premda je britansko!) i Pfizera, europskih glavnih cjepiva, Europa posljednjih dana ostavlja mjesta za Sputnjik V, pa se  geopolitička poluga opet našla u rukama Putina. U novije vrijeme Sputnik V prihvatio je i mađarski premijer Viktor Orban, koji je zbog prepirki oko cjepiva prekjučer napustio europske pučane.  Blagoslov ruskom cjepivu dala je posredno i njemačka kancelarka AngelaMerkel, rekavši da se neće cijepiti AstraZenecom. Nijemci već tjednima nastoje ubrzati dolazak Rusa u europski postupak autorizacije, nadajući se pozitivnom ishodu. Berlin je čak predvidio mogućnost lokalne proizvodnje Sputnika V, perspektive koja će Njemačku učiniti europskim proizvodnim i distribucijskim čvorištem. Nismo zaboravili da su Nijemci još prije manje od mjesec dana Sputnik ismijavali…  

Ovo su očigledno dani  otvaranja i drugih europskih metropola, počevši od Pariza. Sputnik V može se distribuirati u Francuskoj ako odgovara “znanstvenim standardima” i “europskim potrebama”.  Doček ruskog cjepiva u Madridu bio je još topliji.  Slučaj “Navalny” ne smatra se više kočnicom suradnje s Moskvom u vezi sa cjepivima i u borbi protiv pandemije. Oružje međunarodne diplomacije  u ratu cjepivima suočeno je s “golemim gospodarskim projektima poput plinovoda Sjeverni tok 2, u koji je uključeno pet europskih skupina”. Taj projekt pokušao je opstruirati Emmanuel Macron kako bi francuski Sanofi dobio na vremenu u proizvodnji svoga cjepiva. Međutim, njemačka je kancelarka na brzinu ušutkala Macrona jer je Njemačka, službeno,  jedina zemlja EU koja ima izravan kontakt s timom Sputnika. Ruski serum već se probio do različitih dijelova svijeta, prije svega zahvaljujući mnogo nižoj cijeni od cjepiva koja proizvode BioNTech / Pfizer i Moderna. Prema timu Sputnika, lijek se prodaje za manje od 10 dolara po dozi, što je i dalje više od cjepiva AstraZeneca (između 4 i 5 dolara po dozi). Vrijedi napomenuti da Europska komisija izlike u kašnjenju s nabavkom cjepiva pripisuje upravo – cijeni.  “U vrlo bliskoj budućnosti želimo početi proizvoditi u drugim zemljama kako bismo udovoljili rastućoj potražnji u sve većem broju zemalja”, kaže glasnogovornik Kremlja, Dmitri Peskov, za ruski Tass. Ruski fond Rdif ima već ugovore o proizvodnji s nekoliko zemalja izvan Rusije, uključujući Kinu, Indiju, Koreju i Brazil. “Sputnjik ćemo proizvoditi i u Kazahstanu, a razvijat ćemo ga u Bjelorusiji, Turskoj, a možda i u Iranu”.  

Unatoč strateškoj važnosti balkanske regije, Washington i Bruxelles su u odlučujućem trenutku sramotno zanemarili staru Europu. EU je, istina, osigurala 70 milijuna eura za kupnju cjepiva za šest balkanskih zemalja kandidata za ulazak u Uniju (Srbija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Makedonija, Kosovo, Albanija),  ali ništa od toga nisu dobile.  S obzirom na situaciju, susjedne zemlje žele slijediti srpski primjer i okrenuti se Rusiji i Kini. U međuvremenu je Srbija obećala donacije cjepiva Kosovu i Bosni i Hercegovini, a nešto je već dala Sjevernoj Makedoniji. Beograd je uvijek održavao bliske odnose s Moskvom i Pekingom paralelno s procesom pristupanja EU, uznemirujući Washington i Bruxelles. Srpski geopolitički pristup dobiva na snazi ​​među balkanskim državama koje su imale povjerenja u pomoć EU. Za te vlade odabir zapadnih cjepiva također je bio način da pokažu na kojoj su strani. U početku su u potpunosti ignorirale Rusiju i Kinu. Ali, sada si ne mogu javnosti objasniti svađe u Bruxellesu i objesne korporativne odluke  Pfizera, Moderne i i AstraZenece.

Osim Srbije, i Mađarska koristi ruska i kineska cjepiva. Ako EU nije uspjela poslati čak ni simbolične doze državama kandidatkinjama za članstvo, kako to protumačiti? Zemlje Zapadnog Balkana (što je politički sinonim za bivšu Jugoslaviju) nisu očekivale da će dobiti cjepivo istodobno s 27 država članica Unije, ali nadale su se barem solidarnosti. I još: povijesno nepovjerenje Albanaca prema autoritarnim režimima Rusije i Kine jače je od razočaranja prema Zapadnoj Europi. Međutim, razgovarajući za Financial Times, Edi Rama, premijer Albanije,  rekao je kako je razočaran što njegova zemlja nije primila ni tu šačicu simboličnih doza cjepiva od EU. Albanija je, naime, cijepljenje zdravstvenih radnika  započela sa serijom od 970 doza cjepiva Pfizer / BioNTech, koje joj je donirala anonimna europska zemlja (govori se da je to učinjeno uz pomoć  Srbije!). 

 

Trenutno najpopularnije cjepivo u svijetu, koje ima najveću stratešku moć, zbog imperijalističkih nastojanja Kine da cjepivo kompenzira za dominaciju

 Cjepivo i pipanje ratnih ožiljaka

Dodavanje cjepiva Srbiji i drugim balkanskim zemljama koje je EU “napustila” važna je geopolitička pobjeda za Kinu, jer će se morati suočiti s europskim kinesko-skepticizmom i američkim neprijateljstvom, čak i s novim predsjednikom Bidenom. Posljednjih je godina Kina usmjerila ulaganja na Zapadni Balkan, uključujući željezničku vezu između Beograda i Budimpešte u Mađarskoj. Unatoč strateškoj važnosti balkanskih država, Washington i Bruxelles su ih zanemarili u odlučujućem trenutku, skidajući kraste s rana zadobivenih u nedavnoh povijesti. Natjecanje u najkompliciranijoj regiji u Europi, rastrganoj etničkim ratovima koji su ostavili politički krajolik od nacija – država, malih, siromašnih, ne previše povezanih i teških za integriranje. Toliko teških da ih i prosječni filmski uradak poput Dare iz Jasenovca (koji je također upotrijebljen u geopolitičke svrhe) može uznemiriti više od krucijalnog pitanja cjepiva i zdravlja nacija. Nedavni komentar srbijanskog predsjednika Vučića stoga je vrlo indikativan: „Ljudi u EU su dobri ljudi, ali srećom imao sam dovoljno iskustva i znanja da pretpostavim da će to dogoditi. Ovo je rat za živote ljudi, ali i za budućnost svake zemlje Zapadnog Balkana ”.

Velika iluzija tržišta i korištenje krhih naroda  

Tržišta je, nema dvojbe, oduševio drugi val zaraza. Cjepiva su odjednom  postala strateškom imovinom. Poput ratnog oružja, sofisticiranijih radarskih sustava, ili poput cyber rata. Kao što se može zamisliti, nije to samo pitanje legitimne komercijalne konkurencije tvrtki.Još prije deset godina izvještaj Instituta Eurispes govorio je o ‘zdravstvenom imperijalizmu’, budući da je 12  najboljih farmaceutskih tvrtki na svijetu tada bilo koncentrirano u nekoliko zemalja: diljem Sjedinjenih Država, a slijedile su ih Rusija, Indija, Kanada, Izrael i Kina. Živi živcati oligopolitički pool, sposoban voditi i uvjetovati zdravlje milijuna pojedinaca… 

Novo globalno oružje oštri se, dakle, u pozadini politike i u laboratorijima farmaceutske industrije. Jer tko nudi i primijeni cjepivo, stječe i osvaja moć i utjecaj. Kina je to razumjela od samoga početka. Prema studiji tvrtke Airfinityja, bogate zemlje u kojima živi 14% svjetske populacije već su kupile 53% svih najperspektivnijih cjepiva na tržištu. Suprotno tome, 67 zemalja s niskim i srednjim i niskim prihodima, poput Kenije, Mijanmara, Nigerije, Alžira, Pakistana i Ukrajine, prijeti opasnosti da ostanu bez svega. I ovdje Kina, ali i Rusija, nude i ponudit će svoj CoronaVac, odnosno Sputnik V.

Farmaceutske tvrtke nisu jedine koje će imati koristi od cjepiva…

Kina se posebno želi etablirati na svjetskoj sceni kao velika tehnološka sila, ali i kao nezamjenjivi trgovinski partner. Utrka koja, prema Focsivu, Međunarodnoj dobrovoljnoj službi Saveza kršćanskih organizacija, nije posve strana širenju pandemije, može prouzročiti ” grabež“. No, budući da pecunia non olet  (novac ne smrdi) – cjepivo danas vrijedi jednako kao sirovine.  Kako su do nafta i ugljikovodici mogli uvjetovati ekonomski život neke zemlje, u bliskoj će budućnosti oni koji upravljaju i otvaraju slavine za cjepivo osvojiti pozicije snage i prednosti. U ovoj čupavoj  dobrotvornoj akciji u kojoj su Kinezi i Rusi (ali ne samo oni) spremni ponuditi svoje cjepivo manje sretnim zemljama po konkurentnim cijenama, isprepliće se jedan od manje plemenitih aspekata: testiranja na narodima koji su smatrani politički krhkijima eksperimentiraju se učinci novih otkrića. John Le Carré (koji je jadan umro 12. prosinca 2020.) opisao je s bolesnom točnošću u svom djelu The Constant Gardener povijest cjepiva protiv tuberkuloze testiranog u Keniji na bespomoćnoj populaciji.  Znanstveni podaci o kineskim ili ruskim cjepivima vjerojatno nisu lažni – kažu stručnjaci, ali način da ih se objavi  – jest. Evo primjera: da bi potvrdila vjerodostojnost svoga cjepiva, web stranica Sinovac Biotech objašnjava kako je podružnica Sinovac Life Sciences  “započela razvoj neaktivnog cjepiva protiv Covid-19 (nazvanog CoronaVac) 28. siječnja 2020”. Što posredno sugerira da su, samo nekoliko tjedana nakon globalnog širenja virusa, Kinezi već razvili recept za cjepivo.  

Ukratko,  diplomacija cjepiva je nova  geopolitička strategija. Sukob između EU Komisije i država članica s najvišim rukovodstvima farmaceutskih multinacionalki prešao je granice pristojnosti. Još donedavno to nismo mogli zamisliti. Kina je opet stavila nogu u vrata trgovini cjepivom jer ne želi zaostajati za globalnim konkurentima u utrci koja se zadnjih tjedan čini više geopolitičkom i financijskom nego javnozdravstvenom.

Ovo naprosto nije 2021. godina koju su Europljani očekivali. Što je pošlo po zlu? Čija je krivnja? Griješe li dobavljači cjepiva, nacionalne vlade ili europski dužnosnici u Bruxellesu? Istina je, kao što se često događa, kombinacija nekoliko čimbenika, od cijene cjepiva, koju EU spočitava proizvođačima, do toga da je započeo imperijalistički grabež sa svih strana; nekoć velike sile sebe opet vide kao vladare svijeta. Samo ovaj put za globalnu nadmoć trguju bočicama cjepiva.

Stara močvara, novi krokodili.

Foto: arhiv magazina Svijet i web izvori

KAKO OSTATI ZDRAV U PANDEMIJI

Jeste li se ikad zapitali što je zapravo bolest? Kako znate da ste bolesni… da  trebate lijek? Kad odlučujete da li ići liječniku? Svatko od nas ima neku svoju definiciju zdravlja ili bolesti, ali ono što  nas povezuje jest osjećaj boli i neki neugodan osjećaj. Je li stoga točno da je bolest prisutnost nekih neugodnih osjećaja ili…?

Piše: Dragana Mladenović

 Zacijelo ste barem jednom u životu čuli, pomislili ili nekom rekli: „Samo da je zdravlja…“; ili „Kad smo zdravi, možemo sve…“. Ili, „Zdrav čovjek ima puno želja, a bolestan samo jednu…“ Zdravlje je, ukratko, vrlo važno područje ljudskoga života. Gledajući reklame koje se emitiraju na tv- postajama, sigurno ste primijetili kako je velik  broj njih ustvari propagiranje sredstava koja vas lišavaju tegoba probave, nosa, grla, zglobova, nesanice, stresa, klimakterijskih tegoba…  A lijekove uzimamo kada smo bolesni, tj. kada imamo neki od simptoma koji ukazuju da našem tijelu nije sve kako treba biti.

DEFINICIJE BOLESTI: Klasična medicina definira bolest kao patološke procese u kojima je ljudsko tijelo iznad dogovorenih, normalnih vrijednosti jer imamo previše nečega: kolesterola, visoki tlak; premalo nečega: željeza, inzulina, vitamina! Ili imamo nečega što ne bi trebali imati – primjerice, virusa, bakterija, radijacije… Moderna medicina ima izvrsne načine liječenja mnogih bolesti i stanja: naprimjer,  slomljene kosti, ozljede tijela, presađivanje organa; čitav niz bakterija se uspješno liječe antibioticima; ima uspješne procedure koje spašavaju živote kod srčanog, moždanog udara, kod porođaja. Međutim, za mnoge bolesti i stanja tvz. modernog doba, koje se smatraju posljedicom našega stila života – kao alergije, hipertenzije, astma, artritis, migrena, virusne infekcije, probavne teškoće – klasična medicina nema lijeka, već samo sredstva za olakšavanje simptoma.

ŠTO IZAZIVA BOLEST? Jedno je od čestih mišljenja da mnoge bolesti izazivaju razne bakterije i virusi: ili imate previše  ili premalo nečega.Vjerojatno vam se barem jednom dogodilo da su svi oko vas imali gripu ili virozu, a vi ste ostali zdravi ili  ste se samo vi u vašoj okolini razboljeli i pitali se gdje ste to „pokupili“. Ali, što je za vas zdravlje? Kako biste definirali zdravlje; kako znate da ste zdravi?Biste li definirali zdravlje kao odsutnost boli?Jeste li zdravi ako možete raditi 10-12 sati na dan?Je li zdravlje nešto što se slučajno dogodi ili je bolest nešto što se dogodi?Zdravlje je prirodno, temeljno stanje organizma.Većina aktivnosti našega  zdravlja služi preživljavanju i samoobnavljanju.Sigurna sam da ste se bar jednom porezali i rana je zacijelila bez lijekova, zar ne? Bolest i ozljede su odsutnost idealnog zdravlja u nekom trenutku. Zdravlje je pak stanje balansa i ravnoteže, a bolest i ozljede su stanje disbalansa i neravnoteže.

Međutim, kako sebe održati i zadržati zdravim, u balansu i ravnoteži? Na svoje stanje možemo utjecati i kreirati naše zdravlje svaki dan našega života. Bolest je zadnji signal koji nam ukazuje da nismo u ravnoteži i da nešto činimo kako bi se vratili u ravnotežu. NLP (neurolingvističko programiranje) jedan je od načina koji nam daje mogućnosti održavanja zdravlja. Studija je to subjektivnog iskustva i bavi se načinima kako kreiramo naš unutarnji svijet.

NLP je nastao sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a njegovi su osnivači Richard Bandler i John Grinder. Danas NLP model izvrsnosti koristimo u svim područjima ljudskog života i djelovanja: u poslu, leadershipu, učenju, odgoju, zdravlju. Ideja NLP-a je, naime, izvrsnost u svim područjima života, pa tako i zdravlju. Ukratko, NLP se bavi obrascima izvrsnosti, tj. kako nešto radite i dobivate izvrsne rezultate. Nije kod NLP-a riječ o alternativnom liječenju, već o metodologiji upoznavanja vašeg trenutnog modela svijeta i mijenjanja onih dijelova koji vas sprečavaju u postizanju željenih, izvrsnih rezultata; NLP daje tehnike, alate, vještine kojima možete zamijeniti neefikasne obrasce u one koji podržavaju vaše ciljeve i omogućavaju vam kako živjeti u skladu sa samima sobom,  što je temelj vašega zdravlja. Ako dvoje ljudi puši, nezdravo se hrani, rade stresan posao, pritom jedan ostaje zdrav, a drugi oboli – koji je tomu razlog? Kako je to moguće? Koji su faktori  koji čine razliku?

Riječ je ovdje o dva  osnovna  pitanja iz kojih se razvio NLP, a razvija se i dalje, učeći izvrsnost od ljudi koji su prirodno izvrsni.

ŠTO ČINI IZVRSNOST U ZDRAVLJU? Temelj izvrsnosti u zdravlju jest  pretpostavka  (uvjerenje koje možete preuzeti) da su um, tijelo i emocije dijelovi istoga sustava. Vaše misli utječu na vaše tijelo i vaše djelovanje utječe na vaše misli. Klasična medicina je usvojila koncept psihosomatskih bolesti. Prihvaća stres i negativne emocije kao jedan od veoma važnih uzročnika bolesti tijela.

Emocije, koje su sastavni dio našega života, imaju vrlo važnu ulogu u vašem zdravlju. Louise Hay je još osamdesetih godina povezala naš način razmišljanja i negativne emocije s pojedinim bolestima.Simptomi, bolovi, bolesti – signali su vašeg tijela koji ukazuju na postojanja disbalansa izazvanog određenim mislima i emocijama. Bol i bolest je signal vašega tijela koji vas alarmira i upozorava da ste u disbalansu i da nešto morate promijeniti u svom životu.Ako imate povišenu temperaturu, signal je to da se uništavaju virusi i bakterije.

Kada obratite pozornost  na simptom i pitate se što vam tijelo poručuje, umjesto da se smjesta nastojite riješiti simptoma, uzimanjem tableta, možete se ugodno iznenaditi. Možda je to signal vašega tijela jer ste umorni, loše se hranite, pod stresom ste, malo se krećete, loše spavate…  A možda je to signal vašeg tijela jer ste u strahu, brinete, bezvoljni ste, nezadovoljni ste, bjesnite i ljutite se, plačete, osjećate krivnju… NLP nas uči KAKO upravljati negativnim mislima i emocijama, te na taj način osiguravamo zdravlje. Ljutnja, koja je možda nečiji uobičajeni način reagiranja,  dovodi do bolesti srca, infarkta. Ogorčenost, krivnja dovodi do tumora i karcinoma. Povišeni krvni tlak je posljedica straha, tjeskobe i stalne žurbe. Problemi sa sinusima mogu biti uzrokovani opterećenjem i tugom koju osoba racionalizira. Ili prevelika odgovornost i briga za obitelj u financijskim i svakom drugom obliku. Migrena je često posljedicom zatomljivanja negativnih emocija, jer ih racionaliziramo ili nikad nismo sami sebi dovoljno dobri. Zato i  kažemo da možemo učiti iz svojih bolesti. Otkriti obrazac, tj. kombinaciju misli, emocije i djelovanja koji za posljedicu ima bolest, odnosno određeni simptom kojim javlja da taj obrazac izaziva disbalans. Kada otkrijete obrazac, NLP svojim tehnikama pretvara taj obrazac u korisni i podržavajući za vaše zdravlje.

Razmislite što je prethodilo vašem razbolijevanju. Morali ste raditi nešto što ne želite,  radili ste bez odmora, osjećate neku negativnu emociju već dulje vrijeme i  „njegujete“ je vašim negativnim dijalogom u glavi? Neka događanja oko vas su izvan vaše kontrole,  ali ono što je uvijek moguće biti u vašoj kontroli  jesu vaše reakcije na ta događanja. NLP daje moćne alate za upravljanje našim reakcijama, emocijama, našim tijelom. Omogućava nam da preuzmemo kontrolu nad našim životima i daje nam moć kreiranja života  po našoj mjeri. A svatko od nas želi biti zdrav, zar ne?

JAGODA MARTINČEVIĆ: OPERNA I KONCERTNA PUBLIKA STVARA SE OD MALIH NOGU

Knjiga La Molnar nesvakidašnja je umjetnička biografija, koju je objavila zabgebačka Beletra, a priču o Ljiljani Molnar Talajić napisao je njezin sin Dalibor Talajić, dok je biografiju operne dive rekonstruirala glazbena kritičarka, urednica i publicistkinja Jagoda Martinčević. Kao muzikologinja, Jagoda Martinčević proučila je stotine novinskih izrezaka, sačuvanih kazališnih plakata i fotografija iz velikih opernih kuća i prikazala biografiju velike La Molnar, od početaka u Sarajevu do pozornica najvećih svjetskih opernih kuća – Metropolitana, Covent Gardena, Scale, Verone i Bečke državne opere…

Razgovarala:  Sandra Pocrnić Mlakar/Snimio: Saša Zinaja, Nacional

Jagoda Martinčević, muzikologinja, glazbena kritičarka i publicistkinja, autorica je više biografija i monografija znamenitih glazbenih imena

Knjiga La Molnar, u kojoj potpisuje biografiju i uređivanje, povod je za razgovor s Jagodom Martinčević, muzikologinjom, glazbenom kritičarkom i publicistkinjom, velikom poznavateljicom ozbiljne glazbe i prijateljicom operne dive Ljiljane Molnar Talajić. Kako je došlo do suradnje s Daliborom Taljićem? Po čemu je i danas značajna Ljiljana Molnar Talajić, gotovo petnaest godina nakon smrti? Koje je pouke ostavila mladima? Kako je tekao rad na knjizi, uz pisanje za novine i emisije na radiju, s kojima ova vitalna umirovljenica i redovito surađuje? Razgovor s iskusnom glazbenom kritičarkom ne bi bio potpun bez pitanja koliko se glazbena scena promijenila tijekom njezine karijere, kakvu je promjenu donio razvoj medija tepitanja o njezinom osobnom glazbenom ukusu.

U nedavno objavljenoj knjizi La Molnar napisali ste biografiju Ljiljane Molnar Talajić i potpisali uređivanje knjige. Kako je došlo do suradnje s Daliborom Talajićem na knjizi o njegovoj majci?

  • On je pitao hoću li surađivati, ja sam pristala, iako u početku sa skepsom prema ideji o dva autora.Tek kad sam pročitala njegov sjajan tekst, shvatila sam da nema govora o tekstovima dvaju autora. Autor je isključivo Dalibor Talajić, a ja sam dala profesionalni biografski okvir prateći tekst. Tijekom rada došlo je i do uredničke zadaće s obzirom da imam i dugogodišnje uredničkog iskustvo.

Knjiga La Molnar neobična je biografija jer se u njoj isprepliću tri cjeline – uspomene Dalibora Talajića, Vaša biografija operne dive koju ste rekonstruirali na temelju dokumentacije iz HNK i novinskih izvora te elegantno ukomponirane fotografije koje svjedoče o danas nezamislivoj svjetskoj karijeri. Kako su se uklopili biografski podatci i sentimenti? Što je postignuto takvom kombinacijom tekstova i fotografija? Koliko Vam je kao muzikologinji bila važna dokumentarnost knjige?

Velika biografija, odnosno priča o proslavljenoj opernoj divi Ljiljani Molnar Talajić, nastala je iz pera njezina sina, Dalibora Talajića, u suradnji s Jagodom Martinčević, glazbenom kritičarkom i poznavateljicom života i rada velike umjetnice

  • Ovom neobičnom kombinacijom osobnih Daliborovih uspomena i djelomično rekonstruirane biografije, kao i foto materijala, postignuto je jedino moguće – priča o Ljiljani Molnar Talajić. Priča, nipošto monografija uobičajenih uzusa. Tipična monografija bi zahtijevala mnogo više muzikoloških istraživanja, bila bi potpunija informacijama, ali sigurno ne bi bila ovako snažno emocionalna. Dokumentacija s raznim popisima (uloge, partneri, diskografija…) jedini je “ustupak” muzikološkom poslu. Ona je, dakako, važna, ali mnogo manje od jedinstvenog svjedočanstva sina o slavnoj mami.

U knjizi se nalazi i kartica Croatia Recordsa na kojoj je kôd za pristup linku sa svim arijama spomenutima u knjizi, a objavljen je i dvostruki CD s interpretacijama Ljiljane Molnar Talajić, koji obuhvaća njezine operne arije. Zašto je interpretacija Ljiljane Molnar Talajić i danas aktualna, gotovo 15 godina nakon njezine smrti?

  • U reproduktivnoj umjetnosti nema aktualnosti. Interpretacija jest ili nije. Ako jest, ostaje zauvijek jednako vrijedna.

Pratili ste nastupe Ljiljane Molnar Talajić i u knjizi navodite kako nikada uživo niste čuli ljepši sopranski glas, bez obzira bilo to u ogromnom prostoru veronske Arene ili u kazališnoj kući. Po čemu je glas Ljiljane Molnar Talajić bio poseban? Što današnje mlade sopranistice mogu naučiti iz interpretacija Ljiljane Molnar Talajić?

  •  Glas Ljiljane Molnar Talajić nije bio poseban nego jedinstven. Djevojački nježan sopran anđeoske ljepote prirodnim se putem kretao između lirskih i dramskih sekvenci uloge ili koncertne dionice.Nikada nije mijenjao svoj specifični karakter i neopisivo lijepu boju. U vokalnoj umjetnosti se može naučiti tehnika pjevanja te stil djela i autora, sve drugo je individualno. Kaže se  – bogomdano!.

U biografiji je opisano rivalstvo između Ljiljane Molnar Talajić i Monserrat Caballe koje je kulminiralo izvedbom Norme u Beču, a spomenuta je i anegdota susreta s Marijom Callas. Budući da ste i sami svjedočili zlatnom dobu opere, vidite li danas na svjetskoj sceni nasljednice velikih opernih diva?

  • Ne, ne vidim. Danas ima jako puno izvrsnih pjevačica, ali nema diva. Uostalom, ni nekada ih baš nije bilo previše. Termin diva je odveć eksploatiran. Može se odnositi na cjelokupnu ličnost, ali i isključivo na umjetnički učinak. Meni su ove druge dive draže!

U knjizi opisujete kako je Ljiljana Molnar Talajić osvojila izbirljivu bečku glazbenu publiku, što je uspjeh za svakog opernog pjevača.  Kakva je zagrebačka operna publika? Tko je čini i kako formira svoj ukus?

  • To je jako teško pitanje. Operna i koncertna publika bilo gdje, pa tako i u Zagrebu, prvenstveno je ona koja je glazbeno obrazovana u obitelji od malih nogu. Ima, dakako, i onih koji su sklonost klasičnoj glazbi stekli kasnije, posredno otkrivajući na razne načine taj svijet, no osnova je oduvijek odgoj. Roditelji često upisuju djecu u glazbene škole ne nužno da bi postali glazbenici nego da postanu publika.
Dalibor Talajić i Jagoda Martinčević

Prva ste glavna urednica časopisa Hrvatskog društva skadatelja Cantus, koji se bavi samo domaćom glazbom i izlazi periodično. Oko kojih se prostora, časopisa i emisija okupljaju hrvatski glazbeni fajnšmekeri? Postoji li hrvatska glazbena scena i tko su danas njezini najvažniji protagonisti?

  •  Naravno da postoji, čak i u ovom korona vremenu u kojem publika,  doduše u ograničenom broju, ne odustaje i ipak posjećuje koncerte. Najmanje u tome sudjeluju profesionalci, rijetki su pjevači ili orkestralni glazbenici koji idu na koncerte. Nekad je bilo drukčije, jedni su slušali druge, postojali su i kružoci profesionalaca okupljenih oko zajedničkih tema. Danas je drugo vrijeme. Ne samo zbog korone! Svijet se promijenio, pa tako i hrvatska glazbena scena. Na žalost, ne na bolje!

Elektronski mediji danas omogućuju informaciju o recentnoj svjetskoj produkciji i biranje najboljih izvođača na svijetu. Što su elektronski mediji promijenili u odnosu prema glazbi, a što je ostalo isto?

  • To je pitanje oko kojeg uvijek volim diskutirati. Naime, za mene živa izvedba kojoj prisustvujem, uvijek ima uvijek prednost, sa svim svojim nesavršenostima, pred preciznim i friziranim snimkama. Dakako da su diskografija, a kasnije i elektronički mediji učinili mnogo za posvemašnju dostupnost klasične glazbe. Dakle, demokratizirali su je u najvećoj mogućoj mjeri i to je dobro.Osim toga, sa snimkama glazba ostaje u povijesnoj memoriji. I to su najveće dobrobiti modernog doba. Ali u one navodne “fajnšmekerske” analize i usporedbe jedne snimke/interpretacije s drugom – ne vjerujem. Imala sam sreću da sam puno putovala i slušala žive izvedbe najvećih orkestara, dirigenata, instrumentalista. To je neprocjenjivo iskustvo koje ne može zamijeniti nikakva snimka.

Ljiljana Molnar Talajić među mnogim je velikim glazbenim imenima čijim ste se biografijama bavili. Napisali ste i uredili monografiju Ruže Pospiš Baldani, uređivali ste zbornik o Jakovu Gotovcu i pisali o opernim i glazbeno-scenskim režijama Petra Selema. Kako birate umjetničke biografije kojima ćete se baviti? Koja biste velika glazbena imena još željeli biografski obraditi?

  •  Mislim da teme prije nađu mene nego ja njih! Svakako pišem o onome/onima koje dobro poznajem i volim. Kada je riječ o našim umjetnicima voljela bih nešto napraviti o Kruni Cigoju i njegovom sasvim posebnom životu, a pravu monografiju zavrijedio bi i naš veliki bas-bariton Tomislav Neralić.

Završili ste muzikologiju i bavili se glazbenom kritikom i publicistikom. U svom poslu na taj ste način spojili oba svoja talenta – glazbeni i spisateljski. Što je bilo prije – glazba ili pisanje? Što je bilo presudno za odluku o bavljenju glazbenom kritikom?

  • Najprije je bilo kazalište jer sam rođena i odrasla u kazališnoj obitelji. Nekoliko generacija mojih ugradilo je živote u Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu. Od djeda i bake, koji su bili radnici, on majstor pozornice, ona garderobijerka, do oca prvaka drame i ujaka prvaka baleta. Bilo ih je još nekoliko, a zadnja je moja kći, članica Drame iste kuće. Mene je umjetnički posao “preskočio”, ali sam se zaljubila u glazbu, završila kompletno glazbeno školovanje i – propisala. Vrlo rano, u nekad uglednoj kulturnoj rubrici “Vjesnika”, u kojem sam ostala gotovo četvrt stoljeća, usput je došao i radio, TV emisije, pa knjige i na kraju i urednički rad koji me je silno veselio. Jedno je vodilo drugom vrlo prirodno. Kritike su samo dio toga, onaj javnosti najprepoznatljiviji. Za to je u početku trebalo hrabrosti, pa i mladenačke bezobraštine koja meni nije nedostajala. I danas ih pišem, ali drugačije. Iskustvo me je naučilo umjerenosti.

Krajem šezdesetih svirali ste u ženskoj rock-grupi „Šigele“, koja je ostala zapamćena po vrlo dobrim izvedbama Beatlesa, pa je nastupila i u Beču. Jeste li kasnije, baveći se ozbiljnom glazbom, barem jednim uhom osluškivali rock glazbu? Ima li rockera koje slušate i volite?

  •  Ne, ne, u duši nisam nikad bila prava rokerica. U Šigele sam upala slučajno, kao gimnazijalka. Cure iz razreda htjele su osnovati prvi ženski rock band u Jugoslaviji, tri su svirale gitaru, jedna bubnjeve i falila im je klavijaturistica. A ja sam jedina u razredu svirala klavir! Rock sam više voljela plesati nego svirati i pjevati. Kasnije me privukla jazz glazba, koju i danas volim slušati. No, ako osim moje vječne klasike moram izdvojiti nešto što me uvijek iznova emocionalno fascinira, to je glazba, pjesništvo i interpretacija Leonarda Cohena.
Sandra Pocrnić Mlakar (lijevo), urednica u Beletri, Dalibor Talajić, autor knjige, i Jagoda Martinčević, koautorica.

Vrlo ste aktivni i u mirovini – pratite koncerte, pišete za dnevne novine i surađujete u radijskim emisijama. Kako ste u svoj prepun dnevni raspored uklopili i zahtjevan i dugotrajan rad na knjizi La Molnar?

  • Cijeli svoj profesionalni život bila sam hiperaktivna i radila niz poslova istodobno. Nikad nisam imala hobi, hobi mi je bila i ostala profesija, glazba, pisanje ili govorenje o njoj. I još mi nije dosta!

PORIJEKLO I POVIJEST PANDEMIJA (1)

Zarazne su bolesti pratile cijelu ljudsku povijest, ali neke su epidemije ipak imale razornije posljedice na život i društvo od drugih. Razdoblja neravnoteže poput ratova, migracija, globalizacijskih procesa, sve do 19. stoljeća, kada su razvijena prva cjepiva, protiv zaraznih bolesti nije se moglo izravno boriti. Povjesničari su više puta nastojali rekonstruirati kontekst u kojem eksplodiraju epidemije, ali i promjene koje zbog epidemija nastaju u mentalitetu, u socijalnoj strukturi, u gospodarstvu. Pandemična eksplozija Covida-19 najnovija je zarazna bolest koja je srušila svijet na koljena i posljedice koje možemo donekle sagledati naučivši nešto iz povijesti epidemija. Što nam, dakle, o tomu govori povijest i čemu nas uči? Koje pouke možemo izvući iz trenutne situacije?   

“Epidemija”, “pandemija”, “zaraza”, “karantena”, „izolacija“, „lockdown“ – pojmovi su što smo ih dobro upoznali posljednjih mjeseci. Ti pojmovi, međutim, nisu nepoznati čovječanstvu koje se tijekom nekoliko tisućljeća suočilo s brojnim epidemijama. Kada je, 11. ožujka 2020., Svjetska zdravstvena organizacija proglasila pandemiju za Covid-19 (skraćenicu od CoronaVirus Disease 2019.), riječ pandemija izazvala je buru negodovanja u medijima jer je to, prema etimologiji same riječi (potječe od grčkog  pan-demo-a, što znači “sav narod”), ukazivalo na epidemijsku bolest koja se širi izvanrednom brzinom, u više zemljopisnih područja, zahvaćajući zapravo cijelu svjetsku populaciju. Virus se i jest ubrzo proširio na svim kontinentima (prije svega u Europi i Americi), dok je na mjestu (poznatog) nastanka i razvoja bolesti, odnosno u Kini, došlo do kontrakcije s gradom Wuhanom – žarišnom točkom epidemije. Kina je „prodisala“ nakon višemjesečne izolacije, karantene i hitne zdravstvene situacije, a upravo su se iz iskustava primijenjenih u Kini poduzele mjere zaustavljanja virusa u Europi i Americi, uz gotovo potpuna ograničenja u kretanju ljudi, poticaje za samoizolaciju i pojačanu osobnu higijenu. 

Gripa u Americi: St. Louis, Missouri, Crveni križ na dužnosti, 1918. (National Archives)

Osnovno je pitanje – zašto su poduzimane baš takve mjere. Prije svega, saznanja o prijašnjim epidemijama naučila su čovječanstvo nekim neizbježnim ponašanjima u slučajevima epidemija, koja su se pokazala učinkovitima. Ta se iskustva nisu iskorijenila, nadišla su vrijeme i prešla brojne i zemljopisne granice. Epidemija Covid-19 samo je posljednja u dugom nizu zaraza koje su stoljećima harale svijetom, a neke od njih igrale su presudnu ulogu u nestanku cijelih civilizacija: Asteci su, primjerice, izumrli od bolesti koje su u Meksiko uvezli europski kolonizatori (malih boginja i salmonele). Te su bolesti također predstavljale  element cezure između povijesnih razdoblja: točnije, ubrzale su kraj antike i početak srednjega vijeka. Podjednako je istina da je upravo jedna velika epidemija prepolovila stanovništvo Rimskoga Carstva uzrokujući demografsku, ekonomsku i vojnu krizu koja će onemogućiti bilo kakav pokušaj oporavka za otprilike nekoliko stoljeća, slabeći i ambicije ponovnog osvajanja Carstva na Zapadu.

Trbušni tifus uništio je grad i demokraciju Atene. Od tifusa je umro i prvi čovjek Atene – Periklo

Grčka i rimska iskustva u raspadanju grada zbog zaraze

Prvi primjer epidemije koji je opisan u literaturi jest trbušni tifus, koji je pogodio Atenu tijekom Peloponeskog rata 430. pr. Krista.  U drugoj godini rata između Atene i Sparte, trbušni je tifus uzrokovao smrt trećine stanovništva unutar gradskih zidina, a prvi put u povijesti pokazalo se koliko su gradovi osjetljivi na epidemije i zarazne bolesti. Stoga nimalo ne čude podaci da velike gradove zahvaćene epidemijom Covid-19 ljudi masovno napuštaju i odseljavaju u mirnije periferije. Povjesničar Tukidid svjedoči i o još jednoj velikoj boljci epidemija – on, naime, kaže da je drama masovnoga umiranja od zaražene i nečiste vode, nedostatka hrane i stresa učinila Atenjane bezobzirnijima, manje vezanima uz načela časti i poštenja, sklonijima neposrednom užitku i manje pažljivima prema vjerskim osjećajima i religijskim obredima. Takav je moralni stav doveo do brutalnog vođenja rata, koji je izazvao katastrofe u gradu, potkopao atensku demokraciju i okončao hegemoniju Atene nad grčkim svijetom. Tukididovo djelo Peloponeski rat i danas zadivljuje svojom točnošću, objektivnošću i gotovo znanstvenom strogošću, označavajući duboku revoluciju u historiografiji.

 Bolesti su, ukratko, sastavni dio povijesti čovječanstva. Istodobno s rastom svjetske populacije, širile su se i zaraze, postajući prijetnjom za stanovništvo, pa su se počele i dokumentirati. Te su pandemije ponekad transformirale društva u kojima su se pojavile i, najvjerojatnije, promijenile ili presudno utjecale na tijek povijesti. Tako imamo zabilježenu i antoninsku pošast ili peste antonina (antoninska kuga, budući da skromna medicinska literatura do 19. stoljeća gotovo sve epidemije naziva kugom…), koja je pogodila Rimsko carstvo, tada pod vodstvom Marka Aurelija i povezanog cara Lucija Vera, između 165. i 180. godine nove ere, istrijebivši, prema različitim procjenama povjesničara, između 5 i 30 milijuna ljudi. Do danas je još uvijek neizvjesno o kakvoj je bolesti bila riječ, jer znanstvenici su skloni misliti kako je riječ bila o malim boginjama ili ospicama, ili čak o dvjema različitim epidemijama. Međutim, svi dijele isto mišljenje – da je bolest u Rim donijela rimska vojska nakon vojnih pohoda na Parte (161-166. nove ere). Antoninska pošast imala je razorne učinke na Carstvo, posebno na sposobnost rimske vojske da odbije pritisak germanskog i galskog naroda na sjevernoj granici.  

Kuga justiniana, crtež

Justinijanova kuga (541.-544.), od koje je umro i sam Justinijan, u valovima je uništavala Carstvo sljedeća dva stoljeća, ali moramo znati da je, premda se o kugi govorilo i u dva prije spomenuta slučaja, prava kuga ušla prvi – i, kao što ćemo vidjeti, ne i zadnji put – u povijesti upravo ovom prilikom. Tadašnju epidemiju izazvala je bakterija  yersinia pestis, vjerojatno srednjoazijskoga podrijetla, koja je s divljih glodavaca, koji su razvili otpornost na bolest, prešla, prije svega zahvaljujući buhama, na druge životinjske vrste. Bakterija je kod štakora pronašla idealno mjesto za razmnožavanje, toliko dobro da je kuga dospjela u Europu, zahvaljujući klimatskim promjenama povoljnim za njeno širenje. 

Otad su zabilježene tri velike epidemije kuge. Prva je lomila Europu od 541. do 717., a podrazumijevala je Justinijanovu kugu, zatim kugu Shirawayh (627. – 628.), kugu Amwas (638.- 639.) i kugu uglednika (716.-717.). Druga je obilježila razdoblje od 1346. do 1720. godine, a literatura je poznaje pod nazivom crna kuga. U razdoblju svog vrhunca crna kuga je ubila, prema većini  procjena, više od dvadeset milijuna ljudi u Europi (između 1347. i 1353.).  Vjerojatno je u Europu stigla trgovinskim putovima preko Genove, a proširila se iz đenoveške kolonije na Krimu (Caffa) prvo po lukama, a zatim po cijeloj kontinentalnoj Europi, smanjivši europsko stanovništvo za trećinu. Tijekom toga drugoga vala kuge, 1630. godine, dospjela je u Sjevernu Italiju, pa onda u Srednju Europu. Velika londonska kuga između 1665. i 1666. smanjila je pak gradsko stanovništvo Londona za otprilike petinu, dok je marsejska kuga 1720. gotovo prepolovila grad. 

Treća, posljednja epidemija kuge obuhvaća razdoblje od 1855. do 1918. godine, a proširila se cijelim svijetom počevši od Kine. Potonje je osobito važno jer je  1894. godine  francuski liječnik Alexandre Yersin otkrio bacil kuge (istodobno s japanskim liječnikom Shibasaburom Kitasatom) i uspio proizvesti serum. Od toga trenutka, uz velike napore znanstvenika, kuga je počela biti manje smrtonosan neprijatelj, no ni danas nije u potpunosti izumrla (povremeno čitamo o pojavi te tzv. kineske kuge…). 

Guba, crna smrt i gripa

Kuga antonina, reljef

Međutim, smatrati da je ograničavanje širenja pošasti borbu protiv patogena učinilo manje napornom  – teška je pogreška, s obzirom da je 20. stoljeće jednako poharano strašnim epidemijama koje su uzrokovale milijune smrti. Takav je slučaj španjolske gripe (naziv proizlazi iz činjenice da su ga prvi put spomenule novine u neutralnoj Španjolskoj, budući da su spominjanje gripe u ratom zahvaćenim državama cenzori zabranili), smrtonosne pandemije gripe od koje je  između 1918. i 1920. oboljelo petsto milijuna ljudi širom svijeta: 50 milijuna ljudi je umrlo, a očekivano trajanje života smanjilo se u prosjeku za dvanaest godina. Ne postoji zajednička verzija o stvarnim mehanizmima difuzije španjolske gripe, ali je izvjesno da se uspjela proširiti od ambulante vojnog logora u Kansasu, u tri uzastopna vala se proširiti cijelim svijetom, a prenosile su je mase demobiliziranih vojnika i zatvorenika koji su se vraćali kućama. Dugo je trebalo da postane jasno kako je riječ o  jedinstvenom fenomenu globalnih dimenzija. No, nakon šoka, oporavak je bio brz, a socijalne posljedice epidemije potaknule su mnoge države da organiziraju javni zdravstveni sustav i donesu poboljšane zakone. 

 Ipak, valja znati da i gripa ima dugu povijest postojanja. Epidemije gripe dokumentirane su još u antičko doba, za vrijeme Karla Velikog i u rano moderno doba. Dvije velike epidemije gripe zabilježene su u 19. stoljeću: 1830. i 1880. Posljednja, nazvana “ruskom gripom”, potječe iz Srednje Azije i u tri uzastopna brza vala odnijela je oko milijun žrtava. Ni do danas nije iskorijenjena…  

HIV i moderne zaraze

Ako je od određenog trenutka nadalje španjolska gripa jako smanjila smrtnost (vjerojatno zbog mutacije samog virusa), isto se ne može reći za jedno od zala koje još uvijek pogađa naše društvo: HIV ne prestaje ubijati od 1981. godine, otkad je poznato da je nulti bolesnik u Europi bio njemački pilot homoseksualac, a danas u svijetu ima više od trideset milijuna oboljelih. I opet različiti oblici gripe (H3N2, H5N1, H1N1) i coronavirusa (SARS, MERS) koji imaju prelijevanje (pojam koji označava prelazak patogena sa životinje na čovjeka), sve do aktualne pandemije Covid-19. Potonja je prva epidemija koja je dosegla razinu pandemije otkako je Svjetska zdravstvena organizacija 2009. godine uvela nove kriterije za definiranje pandemije. U usporedbi s ostalim sojevima koronavirusa koji su posljednjih godina utjecali na populaciju, Covid-19 karakterizira veća difuzijska sposobnost, ali i niža stopa smrtnosti. Međutim, epidemija Covid-19 ima, ne toliko znanstvenu, koliko sociološku posebnost.

Epidemije i složenost bolesti

Epidemije postoje otkad postoje prva velika gradska okupljanja, otkako je, jednostavnije rečeno – povijesti grada. To pokazuje, primjerice, egipatska stela iz 18. dinastije (1403. – 135. pr. Kr.), na kojoj je predstavljen pisar s nogom ozlijeđenom od dječje paralize,  ili mumija faraona Ramzesa (1157. pr. Kr.), na čijem su licu pronađene pustule od boginja koje su ga vjerojatno ubile. Boginje su zapravo bile bolest koja je, tvrde znanstvenici kroz povijest ubila  više od  30% stanovništva, ali su ujedno jedina zarazna epidemična bolest koja je nakon tisućljeća iskorijenjena krajem sedamdesetih godina prošloga stoljeća, i to zahvaljujući  – svjetskoj kampanji cijepljenja

Guba – pošast srednjovjekovnog svijeta

Počevši od indijskih ravnica, koje se smatraju mjestom nastanka, guba (zarazna i kronična, unakažujuća bolest) polako se uzastopnim valovima širila na Bliski istok i u Egipat, zatim se proširila svim mediteranskim pomorskim trgovačkim putovima i u Srednju Europu, gdje je stoljećima ostala endemska bolest. Saracenske invazije, ekspedicije Vikinga, križarski ratovi – širili su  ovo strašno zlo u srednjovjekovnom dobu. Bolesnici su isključivani iz društva i prisiljeni živjeti odvojeno u kolonijama gubavaca, kojih je u 13. stoljeću bilo, kažu izvori, oko dvadeset tisuća samo u Europi. Guba se počela povlačiti  u 14. stoljeću, što epidemiolozi pripisuju pojavi kuge, “crne smrti“ 14. stoljeća, koju je donio agresivniji patogen, a koji je, ubivši milijune ljudi u Europi, ispraznio lazarete i leprozorije.

Crna kuga dolazi s Istoka

Porijeklom iz srednjoazijskih stepa, epidemija kuge 1333. godine pogodila je Kinu (koja je tada izgubila više od četvrtine stanovništva), zatim je prodrla na Bliski istok, do Carigrada, dospjela u Sredozemlje, a zatim u Sjevernu Europu. Godina 1348. bila je godina najvećeg zla: od svih zabilježenih epidemija u povijesti, znanstvenici kažu da je ovo bilo najgnusnije; procjenjuje se da je između 1347. i 1351. crna kuga ubila trećinu stanovnika Europe. 

Utjecaj kuge u Europi imao je psihološke, ekonomske i kulturne posljedice. Društveni i obiteljski odnosi su se urušavali, u ozračju kolektivne histerije tražili su se krivci za zarazu (obično među marginaliziranima, drugačijima i Židovima). Radne snage je nedostajalo, pa su radnici (seljaci, radnici, obrtnici) dobivali bolje uvjete rada i veće plaće. Antagonizam između bogatih i siromašnih postajao je sve ogorčeniji; proširio se društveni bijes koji će nekoliko desetljeća poslije eksplodirati u očajničkim pobunama poput pobune  jacquerea u Francuskoj ili pobunom u Firenci.

Nakon prve velike epidemije, kuga se ponavljala, na manje opsežnim područjima i s dugim intervalima, sve do 18. stoljeća. Jedna od posljednjih faza ponovnog uspona, tijekom tridesetogodišnjeg rata, teško je pogodila sjevernu Italiju (između 1629. i 1633. godine).  

Ujedinjenje mikroba na globalnoj razini

Stari i Novi svijet slijedili su zasebne putove koji su ljude vodili do razvoja učinkovitih antitijela protiv bolesti iz svoje okoline. Kontakt između dva svijeta dogodio se otkrićem i osvajanjem Amerike. Rezultati su bili dramatični. Milijuni Amerikanaca su, u kontaktu s nepoznatim patogenim klicama, umirali od velikih boginja, ospica i tuberkuloze. Pretkolumbovske civilizacije su se srušile. Zauzvrat, Europljani su u Stari svijet donijeli sifilis, ali s manje dramatičnim ishodima. Iz korijena te nevolje nikla je još jedna – uvoz radne snage (robova) iz Afrike, što će poslije utjecati na demografsku sliku cijeloga Novoga svijeta.

Napredak medicine

Sve do 19. stoljeća nije bilo načina za pravu borbu protiv zaraznih bolesti. Prvo cjepivo protiv malih boginja razvio je, rekli smo, 1798. godine britanski liječnik Edward Jenner, a između 19. i 20. stoljeća medicinska i biološka istraživanja omogućila su iskorjenjivanje ozbiljnih bolesti koje su stoljećima mučile čovječanstvo. Francuz Louis Pasteur (1822. – 1895.) stvorio je neka cjepiva, uključujući i ono protiv bjesnoće (1885.). Potkraj stoljeća proizvodila su se i cjepiva protiv kuge i kolere. Njemački liječnik Robert Koch (1843.-1910.) otkrio je bakterije koje uzrokuju tuberkulozu, omogućivši izradu cjepiva u ranim desetljećima 20. stoljeća.

Kako nastaju pandemije: zoonoze, prenaseljenost, raseljavanja, ratovi

Niz ključnih elemenata pridonosi nastanku epidemije. Prvo, pripitomljavanje biljaka i životinja razvilo se kada je, nakon posljednjeg ledenog doba (prije 12-10 000 godina), čovjek prešao iz malih skupina lovaca u sakupljače u trajne poljoprivrednike. Ta je  promjena u navikama pogodovala prolasku virusa i bakterija do ljudi, čiji se imunološki sustav prvi put suočio s tim patogenim parazitima, za razliku od životinja koje su tisućljećima naučile živjeti s njima zahvaljujući sporom mehanizmu koevolucije i selekcije koji je ublažio njegovu virulenciju i patogenost.

Gustoća naseljenosti jedan je od elemenata koji objašnjavaju zašto su grupe lovaca i sakupljača sa skupinama od 30-50 jedinki rasutih po teritoriju u pleistocenu bile oslobođene epidemija, koje su, naprotiv, bile česte i svirepe u raznim gradskim naseljima. 

Trgovina (poput Puta svile) bila je način kako se u srednjem vijeku širila „crna smrt“. Karantene su upravo zbog toga i nastale, već u 14. stoljeću, poput one u Dubrovniku. Prema mnogim povijesnim studijama, luke i brodovi (i danas aerodromska središta) uvijek su bili mjestom širenja i umnožavanja zaraza. Brodom su u prvim desetljećima 16. stoljeća  španjolski konkvistadori u Južnu Ameriku donijeli ne samo oružje, već i infektivne agense poput malih boginja, ospica, paratifusa crijevne salmonele tipa C ili virusne hemoragijske groznice. To objašnjava kako je samo 500 Cortésovih  ljudi uspjelo uništiti Montezuminu veliku astečku vojsku. Stanovništvo Meksika, koje je tada činilo oko 25 milijuna ljudi, smanjeno je za 98% u samo 100 godina (za to vrijeme umrlo je više od 22 milijuna ljudi).  

Ratovi su veliki prenosilac epidemija. Takvu su epidemije često mogle oblikovati tijek povijesti. Prva epidemija od povijesnog značaja u tom smislu bila je već spomenuta atenska kuga 430. godine prije Krista, za vrijeme koje je umro i veliki strateg PerikloDemokarcija je nakon toga jednostavno nestala, a zatim se ponovno pojavila, oslabljena doduše, u nekim fazama republikanskog Rima. Tukidid nam je o tomu ostavio dva temeljna učenja :

  1. Oni koji se razbole i prežive  zaštićeni su od budućeg susreta s istom bolešću (rekli bismo danas „razvijaju imunološku memoriju“), postajući korisne figure za brigu o bolesnicima i razne društvene aktivnosti za preživljavanje;
  2. Među skupinama koje plaćaju najvišu cijenu su prvi liječnici.

Povijest nas također uči opasnosti od iracionalnih stavova tijekom epidemija, o čemu se danas, u digitalnoj eri, uistinu treba voditi računa: tipičan je slučaj potrage za žrtvenim jarcem, zaraznikom, odnosno nultim pacijentom.  Tijekom strašne epidemije dječje paralize koja se raširila u Sjedinjenim Državama u ranim desetljećima 20. stoljeća, nastala je socijalna psihoza u potrazi za krivcem, s obzirom na nejasno podrijetlo bolesti. Optuživalo se mačke kao prenosioce bolesti (60.000 ih je 1916. ubijeno samo u New Yorku), borovnice, talijanske imigrante, mlijeko, pa čak i šećer i sladoled, koji su zbog toga bili zabranjeni. Ustvari, činilo se da se broj slučajeva dječje paralize povećavao tijekom vrućina (kada se jede više sladoleda!), činjenica koju potkrepljuju istraživanja koja su sugerirala da su ih razlike u metabolizmu šećera učinile osjetljivijima na bolest. 

Pandemija i statistike

Znanstvenici danas raspolažu s podacima o smrtnosti za 27 najgorih epidemijskih kriza u povijesti, počevši od kuge antonine do Covid-19. Najgora od svih pošasti bila je crna kuga, koja je u 14. stoljeću istrijebila više od 40 % stanovništva. Justinianova kuga u 6. stoljeću imala je smrtnost od oko jedne trećine stanovništva. I to su razine koje nikada nisu poslije dosegnute nekom pandemijom. Stopa umiranja od španjolske gripe prije jednoga stoljeća bila je 2,73 %. Procjene o smrtnosti Covid-19 zasad su na razini 0,002 posto…

Smanjenje smrtnosti tijekom aktualne pandemije, tvrde stručnjaci, rezultat je poboljšane higijene i zdravstvenih uvjeta u gotovo svim zemljama te, baš u slučaju Covid-19, mjera zatvaranja gospodarskih aktivnosti u većem dijelu svijeta. Posljedice toga, ističu također znanstvenici, odredit će aktivnosti u suzbijanju širenja virusa u vrlo vjerojatnim pandemijama budućnosti. Što se tiče simulacija “bez zaključavanja”, istraživači aktualne pandemije svoje zaključke temelje na onome što se dogodilo na brodu Diamond Princess. U tom slučaju, objašnjavaju, stopa smrtnosti jednaka je 0,23 %. U apsolutnom iznosu, trenutna bi pandemija postala, bez restriktivnih mjera, peta najsmrtonosnija u povijesti, a u relativnom smislu – pandemija Covid-19 je 13. na ljestvici (od 27!) svjetskih pandemija po lošim učincima. To što ovo nije najgora pandemija u povijesti, po svoj prilici, dugujemo najviše mjerama zaključavanja, koje čovječanstvo nikad prije nije doživjelo. U perspektivi, nadu svi polažu u – cijepljenje.

Pouke u vezi s trenutnom situacijom

Povijest nas uči da su epidemije, temeljene na međusobnoj zaraznosti, demokratske i stoga se protiv njih svi zajedno bore, dijeleći ekonomske napore, iste zaštitne mjere (pojedinačne mjere zaštite i odgovornosti, karantena, odnosno lockdown), a svakako i međunarodna suradnja i transparentnost podataka. Primjerice,1884. u Napulju je kolera devastirala grad, usmrtivši oko 6 tisuća ljudi. Godine 1910. dogodio se drugi val, koji je opisao dr. Geddings, američki časnik javne zdravstvene službe, koji je služio u lučkom gradu, centru za migraciju u Ameriku i sredozemnom obavještajnom centru za američku zdravstvenu kontrolu. Lokalne i nacionalne političke vlasti odbile su priznati postojanje epidemije tvrdeći kako je riječ o gastroenteritisu, “napuljskoj groznici” ili “malteškoj groznici” (isti mehanizam optuživanja stranca dogodio se i sa sifilisom, bolesti poznatom pod nazivom ” francuska  bolest “).  Dr. Geddings je ušutkan i epidemija je proglašena završenom nakon samo mjesec dana, iako je nastavila razarati i usmrćivati sve do proljeća sljedeće godine. 

Što bi nam sve to danas moglo poručiti? Prvo – epidemije imaju dugoročne učinke koje se u prvi mah ni ne mogu sagledati. Drugo, Covid-19 je prva pandemija koja se razvila u vrijeme raširene informatizacije i društvenih mreža, što je rezultiralo širenjem vijesti, mišljenja, studija i, nažalost, neistina i laži, teorija zavjere, koje je teško iskorijeniti u stvarnom vremenu;  prvi put nakon španjolske gripe, Europa se ponovno nalazi  –  nakon Kine – u epicentru pandemije, sa svim poteškoćama u ravnoteži moći i mjera s kojima se nadnacionalna organizacija poput Europske unije mora suočiti. Zdravstvena situacija, iako poziva građane i države da budu odgovorniji, ipak ne može zasjeniti strateške i geopolitičke interese velikih sila.

Unatoč solidarnosti, krajnje je utopijski razmišljati da bi se svijet mogao globalno udružiti kako bi se pozabavio ovim pitanjem: ostaju podjele, ali i optužbe, nedostatak transparentnosti u širenju podataka. Ono što je poželjno – a izgledno je – da idemo u tom smjeru, da ipak prevladava zdrav razum; da zdrave snage društva pokušavaju slijediti, kao u velikim epidemijama u prošlosti, dobre primjere onih koji su to prošli prije nas.

Pa nek je to i od samoga početka civilizacije…

Tekst: Nera Karolina Barbarić; fotografije: web izvori…

ČAJ ILI ZDRAVA POVIJEST DREVNOG NAPITKA

 Obožavali su ga carevi, prenosili redovnici, po njemu su se ravnale cijele kulture, o njemu su pjevali slavni pjesnici, zbog njega su započeli neki krvavi ratovi – ukratko, riječ je o čaju, biljci iz koje se izvlačio slavni napitak uz koji su vezane brojne legende, ali i napisane silne knjige, koje o tom aromatičnom i ljekovitom piću donose prave i iscrpne istine. No, kako čaj sve možemo koristiti danas? I, zašto ga obožavaju suvremeni nutricionisti…
 

Serviranje čaja u svim kulturama predstavlja svojevrsnu umjetnost

Prema jednoj legendi, prije skoro pet tisuća godina, vladao je mitski Shen Nung, koji se smatrao ocem poljoprivrede i biljnih tehnika u drevnoj Kini. Shen Nung  je, kaže dalje legenda, izdao edikt prema kojem je vodu prije pijenja obvezno trebalo prokuhati iz higijenskih razloga. Jednoga je ljetnog dana car putovao u udaljeni dio svoje goleme zemlje (vjerojatno današnju regiju Yunnan i Guangxi) i, kao uvijek, njegove su sluge kuhale vodu u kotliću prije nego što će ga poslužiti. No, raspuhani je ljetni vjetar spustio u kotao list Camellia sinensis (kineski čajevac), voda je odjednom postala zlaćasta i mirisna, a Shen Nung, okusivši tu infuziju, bio ugodno iznenađen. Tako se, eto, rodio čaj…

Gotovo sigurno, legenda o kojoj je riječ nije temeljena na istini, no postoje tekstovi koji potvrđuju upotrebu čaja i, još više, dokazuju da je kinesko stanovništvo od davnina bilo svjesno njegove antioksidativne i pročišćujuće moći. Prema tim drevnim spisima, Shen Nung je kušao sve samonikle biljke koje je upoznao; upoznavši njihovu toksičnost, za detoksikaciju je uzimao zeleni čaj u velikim količinama.

Druga pak legenda govori o Bodidharmi, ocu kineskog budizma, kao “izumitelju” čaja. Bodidharma je, prema toj mističnoj priči, nakon sedam godina meditacije, zadrijemao i od bijesa otkinuo kapke bacajući ih na tlo: na mjestu pada trepavica, kaže ta priča, rođena je prva biljka čaja. Čaj je tada postao pićem budističkih redovnika i zen budista, koji su ga poštovali zbog njegove sposobnosti da održava um jasnim tijekom dugih sati meditacije. Kroz samostane, čaj dolazi do dvora cara Zemlje Izlazećeg Sunca i postaje dijelom profinjene umjetnosti majstora ceremonija i gejša, koje čak moraju polagati ispit za majstora ceremonija u kojima se ocjenjuju najdelikatniji i najženstveniji pokreti, kao i savršenost infuzije zelenog lišća.

Najraniji pronađeni pisani zapis o čaju je onaj na kineskom pismu iz 917. godine prije Krista, a napisao ga je stariji vojskovođa  svom unuku tražeći da mu se pošalje čaj kako bi okrijepio svoje umorno tijelo. Najstariji pak naziv koji se pripisuje čaju je tứ (što su ga navodno Nizozemci čuli u luci Amoy i potom ga uveli  u veći dio Europe). Vrlo je sličan znaku cha (ča), osim male grafičke varijacije.  Drevni izraz  vi  potječe iz 6. stoljeća i odnosio se na gorku biljku i općenito gorak okus mnogih primjeraka kineskog povrća. Naziv cha u zajednički rječnik ušao je tek s Lu Yuom u drugoj polovici 8. stoljeća. Ostali važni pojmovi su jia, što doslovno znači – biljka za infuziju, i chuan, što se odnosi na lišće druge i treće berbe.

Kako je išao Put čaja?

Godina je 2737. prije Krista: kineski car Shen Nung promiče uzgoj čaja, koji se  uzimao kao ljekovito piće, a njegovo podrijetlo prepoznato je u staroj dolini Assam, između Kine i Indije, na obalama rijeke Bhramaputre. Već 375. nove ere čaj je najpopularnije piće u Kini, gdje su dotad utvrđena tri temeljna načina pripravljanja čaja,  a svaki od njih odgovara određenoj „školi mišljenja“ ili filozofskoj školi, koje pak odgovaraju dinastijama Tang, Sung i Ming. Tibetanski stil kušanja čaja nastaje 660. godine. U tom se razdoblju na Tibetu čaj pripremao na poseban način: lišće se trljalo u mužaru, a zatim kuhalo. 

Povijest čaja moguće je podijeliti uglavnom u različite povijesne faze, od kojih je prva doba dinastije Tang (618. – 906. godine), tijekom koje se upotreba čaja za piće znatno razvija u različitim regijama Kine, ali to je bio sasvim drugačiji način pijenja čaja od današnjeg: čaj je zapravo bio dio juhe koja je sadržavala češnjak, luk, đumbir, cvijeće, žižule te drugo sezonsko voće ili povrće. Ova tradicija opstala je u načinu pripreme čaja kod tibetanskih naroda, koji satima kuhaju uvarak na bazi čaja i od kojeg dobivaju sirup što se koristi kao lijek za hladne zimske mjesece.

Godine 729.  čaj je stigao u Japan. U početku je čaj konzumirao samo car,  zbog visokih troškova uvoza iz Kine. Godine 800.  – u Japan je uvezeno i prvo sjeme čaja. U to su ga doba budistički redovnici nosili skrivenog u haljini kradući ga s kineskih plantaža, no japanski su carevi  ubrzo preuzeli potpunu kontrolu nad uvozom čaja. Njihove su plantaže bile zaštićene jakim zidovima, a žetva se obavljala prekrivanjem ruku radnika vrlo finim rukavicama. Od pića rezerviranog za carsku obitelj i članove aristokracije, čaj je vremenom postao nacionalnim pićem. Puna ceremonija čaja trajala je oko tri sata. Danas se upražnjava ta ista vještina pijenja i serviranja čaja, ali u nešto jednostavnijem obliku. 

Najvažnije djelo za ljubitelje ovoga milenijskog pića datira upravo iz ovog razdoblja (8. stoljeće). Naime, Kanon čaja, “Cha Jing”, napisao je  Lu Yu, kineski redovnik,  majstor i pisac o čaju, koji je proglašen mudracem zbog svog doprinosa kulturi čaja. Njegovo monumentalno djelo o čaju smatra se klasikom znanja o uzgoju, pravljenju i ispijanju čaja. Lu Yu u knjizi ne govori na svečan ili liturgijski način, kaže da svatko može piti čaj bilo gdje: potrebni su neki alati, ali važno je znati prihvatiti ono što nam priroda nudi. Ne traži savršenstvo u ukrasu šalice ili u profinjenoj odjeći, jer savršenstvo se nalazi u elementima koji čine prirodu, onim elementima koji nam se nude i koje u savršenoj ravnoteži nalazimo unutar zdjelice zlaćanog eliksira, čaja. Lu Yu nam također u svom djelu daje naznake o najboljim vrstama biljaka koje treba koristiti, o načinu pripreme i o boji i okusu infuzije, pa kaže: “Ako je gorak u ustima i sladak kad padne niz grlo, naziva se ča (cha)”. U doba Lu Yua svježe ubrani listovi čaja kuhali su se na pari i prešali u kalupe najrazličitijih oblika, a zatim sušili na suncu kako bi postali kruti blokovi. U vrijeme upotrebe, “otkinuo” bi se mali komad toga bloka, koji se pržio na vatri da omekša, zatim mljeo malim alatom i kuhao se u vodi kotlića. U ovoj je fazi čaj stoga uvarak.
Lu Yu je imao nevjerojatan talent za kušača, znao je procijeniti stupanj čistoće vode koju će koristiti za svoj ča, znao je navodno razlikovati vodu izvučenu iz središnjih struja rijeke od one povučene blizu obale i uvijek je vodu kušao prije nego što ju je upotrijebio.

Čaj kao valuta i izvor uživanja

Godine 1280. trgovac i pustolov Marko Polo donio je iz Kine čaj na dvor indijskloga cara  Harše Vardhane, a upoznao je tu čarobnu biljku za svog boravka kod pripadnika dinastije Sung, koji su ga očarali i činjenicom da su prvi izumili i koristili papirnati novac. Čaj je u to doba napitak s vrlo finim prahom u suspenziji. Car Huizong (960.-1127.) iz dinastije Sung napisao je jedno od najosebujnijih književnih djela o čaju, “Daguan Chalun“. U doba dinastije Sung, čaj se koristio i kao valuta za kupnju mongolskih konja, pa su stoga i Mongoli u zamjenu za dragocjenu infuziju (koja se pila na vrlo upitan način, s kobiljim mlijekom…) zbog čaja odustali od tisuća svojih najboljih konja, najvećeg njihova bogatstva. U kasnijim vremenima mongolski napadi uništavaju zbog toga kulturu čaja, pa su drevne tehnike izgubljene. Opstale su samo u Japanu, zahvaljujući ritualu “Cha no yu”, odnosno ritualnoj ceremoniji čaja. I to zahvaljujući budističkom propovjedniku Myoanu Eisaiju, vrlo poštovanom u Japanu, koji je, vrativši se sa studija u Kini 1191., sobom donio sadnice čaja. Odlučio je stvoriti plantaže u određenim područjima u blizini rijeke Uji, nedaleko od  Kyota, gdje i danas postoje najbolje japanske plantaže čaja.  

Napokon, tijekom dinastije Ming (1368.-1664.) car je odlučio zabraniti čajeve prešane u raznim oblicima i ostaviti ih za vanjsku trgovinu (posebno za područje Tibeta) te promovirati upotrebu čajnih listova. Dakle, tada je stvoren čaj koji treba uliti u vruću vodu izravno, na lišće posloženo u čajniku. Stoga prvi čajnici nastaju upravo u tom razdoblju. Najvrjedniji su oni proizvedeni od gline Yi Xing, a koriste ih svi majstori čaja. Terakote Yi Xinga vrlo su porozne i upijaju okuse i arome, zbog čega je važno koristiti poseban čajnik za svaku vrstu čaja. Tijekom daljnje migracije, u Japan dolazi i običaj pijenja čaja od lišća, pa je tako rođena – sencha, poznata i danas u svim njezinim varijacijama.

Prvi koji je o ovom piću u Europi ozbiljno razgovarao bio je Gian Battista Ramusio (1485. – 1557.), veleposlanik Republike Venecije i tajnik Vijeća desetorice, dok je bio zadužen za kontakte između arapskih i orijentalnih trgovaca i Venecije. Ramusio je saznao za čaj od arapskoga trgovca, izvjesnoga Hadži Mohameda, koji mu je govorio o ovom čarobnom kineskom piću što ga Istočnjaci obožavaju i koriste kao lijek za sve nedaće.

Kolonizacija i čaj

Prvi su na Zapadu trgovali čajem Nizozemci i Portugalci. Britanci su na tržište čaja stigli kasnije, tek sredinom 17. stoljeća, ali maksimalno su ga iskoristili zahvaljujući Indijskoj kompaniji, koja je monopolizirala trgovinu čajem i opijumom.  Međutim, prva ozbiljna trgovačka pošiljka čaja stigla je u Europu 1606.,  a dovezla ju je Indijskoj kompaniji sestrinska  Nizozemska istočnoindijska kompanija. Samo tridesetak godina poslije, 1635. (prema zabilješkama), čaj je već bio moderno piće u Europi. U glavnim europskim prijestolnicama redovito se konzumirao čaj. Značajno poboljšanje u prijevozu i smanjenje poreza pokrenuli su širenje tržišta, a zemlje koje su u raznim okolnostima prve pokazale sklonost ovom proizvodu jesu Engleska, Nizozemska, Irska i Rusija. Već 1650. guverner u Sjevernoj Americi, Peter Stuyvesant, naredio je da se kolonistima New Amsterdama, grada koji će kasnije postati New York, pošalje prva pošiljka čaja. Stoga je, iako je zbog uvoznih carina bio prilično skup proizvod, čaj postao vrlo popularno piće među Englezima koji su naselili nove američke gradove, posebno profinjeni Boston.

Kineski čaj prije sušenja

Godine 1657.,  Coffee Garraway, londonska kavana u vlasništvu poduzetnika Thomasa Garrawaya, postala je prvim zapadnim javnim mjestom gdje se služi čaj. Thomas Garraway stavio je drvenu tablu ispred svoje kavane s popisom pozitivnih učinaka novog i egzotičnog pića, gdje je rečeno: ” aktivira tijelo, ublažava glavobolju i težinu, čisti bubrege i izvrstan je lijek za kamenje, olakšava disanje, štiti od ružnih snova, budi se mozak i jača pamćenje “. Vremenom će čaj postati ne samo apsolutno nezaobilazno piće, već i vitalni dio kulture i svakidašnjeg života na svim teritorijima. Međutim, čaj će postati posebno popularan u Velikoj Britaniji zahvaljujući portugalskoj princezi Catherine de Breganza, koja se 1662. udala za Charlesa II. Ona je dobro poznavala čaj, a kako je Charles odrastao u Nizozemskoj i također bio veliki ljubitelj toga pića, odlučili su ga službeno predstaviti sudu i registrirati. Ozbiljno i nezaobilazno piće, čaj je postao tek u sljedećem stoljeću, i to zahvaljujući činjenici što je 1717. Sir Thomas Twining otvorio prvu čajnicu pored kavane koju je već posjedovao, ali je uključio i novu mogućnost – da žene mogu kupovati čaj za sebe. Bila je to tada velika novina jer žene nisu smjele kupovati lišće čaja bez pratnje obiteljskog muškarca ili muškog sluge. Twining je nakon toga odlučio stvoriti različite mješavine čaja i otvoriti drugu čajnicu, “The Golden Lyon”, definitivno zatvarajući svoju staru kavanu.

Chen Nung, car grize grančicu čajevca, opisan je u legendama kao pokretač kulture ispijanja čaja i kao car koji je mnogo držao do poljoprivrede

Pri kraju 18. stoljeća,  uzrok brojnih sukoba postaje upravo – čaj, poput Američkog rata za neovisnost, koji je započeo poznatom “Bostonskom čajankom”, 16. prosinca 1773. U znak prosvjeda protiv visokih carina na čaj, grupa doseljenika, poznata pod nazivom Djeca slobode, prerušena u Indijance, bacili su u vodu važan teret čaja koji se nalazio na jednom brodu Engleske istočnoindijske tvrtke, usidrenom u bostonskoj luci. Bijesan, kralj se osvetio jer su porezi na čaj očito bili namijenjeni održavanju vojnih garnizona kolonije. Bostonska čajanka zapravo je bila uvod u skori krvavi rat  za neovisnost.

Kultura, običaji i čaj

Rođenje običaja poznatog kao čaj u pet zabilježeno je 1820., a može se pripisati vojvotkinji od Bedforta, Anna Mariji Stanhope (1783.-1857.), koja je počela službeno pozivati ​​prijatelje i važne ljude na svoje čajeve u pet sati: pili su se najbolji indijski i kineski čajevi, kombinirani sa slanim i slatkim sendvičima, izmišljenim posebno za te prilike. Kasnije je kraljica Victoria, koja je doslovno bila luda za čajem, odlučila institucionalizirati ritual popodnevnog čaja u Buckinghamskoj palači, pa je to i učinjeno 1865. godine.

Lu Yu je imao nevjerojatan talent za kušača, znao je procijeniti stupanj čistoće vode koju će koristiti za svoj ča, znao je razlikovati vodu izvučenu iz središnjih struja rijeke od one povučene blizu obale i uvijek je vodu kušao prije upotrebe

Ukratko, u Engleskoj je 19. stoljeće bilo obilježeno čajem; savršenstvo načina života postizalo se  uživanjem u šalici čaja na pari. U to doba stvoren je niz slatkih užitaka koji prate čaj: muffini, kiflice, kolači i razni džemovi … Tih godina, točnije – 1830., nastaje i najpoznatiji mirisni čaj na svijetu, Earl Gray, a priča kaže da je mješavinu stvorio kineski mandarinski kuhar samo za Earla, britanskog premijera, da bi mu se dodvorio.

Od 1867. Britanci su čaj s velikom produktivnošću sijali na otoku Cejlon. Isprva su koristili sjeme iz Kine, no kasnije siju sjeme iz indijske biljke assam. Kako je epidemija nametnika uništila ranije velike plantaže kave na Cejlonu, tamošnji farmeri posve su se posvetili uzgoju čaja. Danas je Cejlon treća zemlja na svijetu po količini proizvedenog čaja. Dvadeset godina poslije znanstvenici su ustanovili da su kofein, otkriven 1820., i tein, otkriven 1827. zapravo isti alkaloid, što će dodatno pojačati značaj uporabe i trgovine čajem.  

Proizvodnja čaja i njegova konzumacija od početka 20. stoljeća nije se smanjila. Štoviše, čaj je postao temeljnim dijelom kulture  zemalja poput Turske, Irana, Indije, Cejlona i Rusije.  Konačno, vrijeme čaja između 17. i 18. stoljeća izazvalo je više senzacije nego Industrijska revolucija. Porculan i srebrno posuđe su modificirani, a ženska moda stvara udobnu i laganu odjeću koja će se koristiti posebno za ritual čaja;  ispijanje čaja postaje glavna navada stola siromašnih te srednje i radničke klase;  čaj prelazi sa stolova Kraljice na stolove običnih ljudi; zahvaljujući šećeru u kolonijama, čaj je postao način večere s nečim vrućim. Ukratko, čaj, bizarno piće proizvedeno od malih listova i otkriveno gotovo slučajno, uspio je osvojiti svijet postajući draguljem mnogih istočnih i zapadnih kultura.

Zdravlje, dijete i kineska aromatična biljka

U suvremenom svijetu, čaj je nezaobilazan kao osvježavajuće piće, ali i u alternativnoj medicini te u tradicionalnim i homeopatskim pripavcima. Koristi se kao antioksidans, protiv želučanih tegoba, glavobolja, za smirenje, a vrlo često i za kontrolu metabolizma te za mršavljenj, itd.

U ponudi tvrtke Shapeit j.d.o.o, može se tako nabaviti Oolong čaj za mršavljenje 30 x 4 g, koji sadrži snažne antioksidanse, polifenole, koji enzimima spriječavaju da se trigliceridi iz prehrane pretvaraju u masne naslage. Uz pomoć kofeina, koji stimulira centralni živčani sustav, masnoće se koriste za energiju koja tim putem termoregulacije daje veću potrošnju kalorija. Dnevne doze uzimanja ovoga čaja ne bi trebale biti više od 4 dcl, i to ispijene kroz jutro ili rano poslijepodne.

 Oolong čaj je poseban proizvod za mršavljenje koji nudi odlične rezultate u kratkom vremenu. Kineski liječnici ga već dulje vrijeme propisuju ljudima s viškom kilograma, a unazad dvadesetak godina otkrili su ga i znanstvenici, koji su intenzivno proučavali njegove pozitivne učinke. Budući da poboljšava sposobnost tijela za sagorijevanjem masnoća za 12%, a čak za 250% je učinkovitiji u poticanju rada metabolizma od zelenog čaja, polifenoli koje sadrži smanjuju apsorpciju masnoća i kolesterola za 50%,  sigurno pomaže pri smanjivanju abdominalne masnoće, a snižava tzv. loši kolesterol. Provela su se mnoga istraživanja ljekovitosti oolong čaja, posebno na temu mršavljenja. Kinezi, a kasnije i Japanci dokazali su kako oolong čaj znatno pomaže kod gubitka kilograma, pa stoga oolong spada i u grupu čajeva za mršavljenje.

Po sadržaju,  oolong čaj je mješavina zelenog  i crnog čaja, a karakteristike mu više podsjećaju na zeleni nego na crni čaj. Oolong čaj je poznat i kao smeđi čaj, a spravlja se od biljke Camellia sinensis. Vjeruje se da najfiniji oolong čaj dolazi iz Tajvana. Međutim, Kina, zemlja u kojoj je nastao, također proizvodi neke od najboljih vrsta toga čaja. Listići se beru u vrijeme koje jamči da nisu ni prestari ni premladi te se poslije branja izlažu suncu, nakon čega ih se pusti da uvenu. Kada omekšaju, tresu se u bambusovim košarama sve dok im vrhovi ne popucaju, a nakon toga se suše u hladovini. Proces se ponavlja sve dok nagnječeni listovi zbog fermentacije ne pocrvene. Središnji dio listića morao bi ostati zelen, što pokazuje da je razina fermentacije postignuta, pa se prelazi na sljedeći proces pripreme.   

Oolong čaj posjeduje antioksidanse koji pomažu uništiti slobodne radikale prije nego nam mogu naškoditi (starenje kože, slabo pamćenje itd.). Jedna komparativna studija iz 2003. godine otkriva da oolong čaj posjeduje moćnije antioksidanse u odnosu na crni čaj, ali manje moćne u odnosu na zeleni. Također poboljšava funkcije enzima, što zauzvrat oslobađa višak triglicerida. To su masne naslage u tijelu i stoga može pomoći u mršavljenju. Ova vrsta čaja može ubrzati metabolizam, pa ubrzava oksidaciju masti i poboljšava njihovo sagorijevanje.

Sušeni listovi čajevca

Ali, može pomoći u smanjenju krvnog tlaka i spriječiti hipertenziju. Kofein iz čaja također povećava izdržljivost, stimulira i frontalni korteks mozga, a to pomaže održavanju pamćenja i misaonih procesa. Postoje i druge zdravstvene koristi u koje su dugo vjerovali kineski travari, kao ona da oolong čaj može smanjiti kvarenje zubi zbog taninske kiseline u čaju. Oni također vjeruju da oolong čaj pomaže potaknuti funkciju bubrega i iskorištavanje glukoze , što pomaže regulaciji inzulina.

Zanimljivo je da Kinezi, poznati ljubitelji čaja, imaju znatno manji broj bolesti srca i raka prostate od drugih etničkih skupina. Spominju se i dokazi da čaj također može pomoći u liječenju raka dojke. Iako postoje dokazi da oolong čaj i čaj uopće mogu imati koristi za zdravlje tijela, za razliku od vitamina, tableta, zdravih pića i ostale zdrave hrane, oolong čaj ima okus koji je ugodan. Nedvojbeno pomaže u jačanju imunološkog sustava i skraćuje vrijeme trajanja bolesti.

Usporedo s trendovima ispijanja čaja, razvijala se i moda, ali i umjetnost izrade porculana i porculanskih predmeta za pijenje čaja

Jedna zanimljiva studija dolazi iz Istraživačkog sanatorija u Osaki u Japanu, gdje su  proučavali učinke oolong čaja na apsorpciju ugljikohidrata i kontrolun inzulina. Budući da inzulin preko jetre pretvara glukozu u masnoću koja se zatim taloži u različitim dijelovima tijela (stražnjica, bokovi, trbuh, noge…), oolong čaj može prekinuti taj začarani krug. Baš to su proučavali japanski znanstvenici i otkrili su sljedeće: pijenje oolong čaja 15 minuta prije obroka pomaže smanjiti skokove inzulina koji obično slijede nakon uzimanja ugljikohidrata. 

Cvijet biljke čajevac

Za postizanje najboljih rezultata preporučujemo pijenje oolong čaja u kombinaciji s dijetom koja uključuje zdravu prehranu, pijenje puno vode i vježbe. Tako će vaši rezultati također biti maksimalni.

Oolong čaj izuzetno je dobar za:

  • borbu protiv karcinoma (sastojci koji se nalaze u ovom čaju suzbijaju djelovanje zloćudnih stanica)
  • smanjuje rizik od srčanih tegoba
  • pomaže kod snižavanja krvnog tlaka
  • poboljšava funkciju enzima (zbog polifenolnih spojeva), te tako pomaže kod snižavanja povišenog kolesterola
  • ubrzava metabolizam (tako pomaže sagorijevanje masnoća te ubrzava oksidaciju masti)
  • pomaže kod regulacije inzulina
  • sadrži antibakterijska i antivirusna svojstva
  • pomaže kod očuvanja zdravlja zubi
  • poboljšava misaone procese
  • smanjuje starenje kože – to svojstvo može zahvaliti bogatstvu antioksidansa (bogatiji od crnog, ali siromašniji od zelenog čaja)
  • pomaže kod kožnih bolesti
  • smiruje, te tako smanjuje stres
  • otklanja umor i pospanost
  • povećava koncentraciju i motivaciju
  • jača imunološki sustav cijelog organizma.

I, priprema je  identična kao ona  zelenog čaja: listići se ubace u vodu temperature 80-90 stupnjeva te se, nakon 3-5 minute namakanja,  procijede.

Wu long anti-adiposis čaj za mršavljenje 30 x 4 g pije se pak 2 do 3 šalice na dan. Mješavina zelenoga čaja, lotosova lista i lista trputca, taj se čaj temelji na drevnome kineskom receptu, a također ga možete nabaviti kod tvrtke Shapeit iz Zagreba.  Njegova dugotrajna konzumacija ubrzava gubitak masti i ima pozitivan učinak na probavu. Wu Long ili oolong čaj ima antioksidativna svojstva, koja smanjuju znakove starenja, naboranu i grubu kožu, tamne mrlje na koži i gubitak pamćenja. “Katehin” je primarni polifenol koji se nalazi u Wu Long čaju, čini skoro do 40% težinskog sastava  čaja. Za pripremu je potrebno je 3 dcl kipuće vode te treba odstajati 10 minuta.

Čaj za meridijan bubrega 20 x 2,5g, kojega su voće, cvijet šafrana, lišće koprive, korijen astragala (Astragalus membranaceus), plod  šisandre (Schisandra chinensis), preslica, cikla u prahu, sladić u prahu, temelji se na holističkoj medicini i može doprinijeti oporavku CHI (či) energije bubrega, potaknuti  cirkulaciju i čišćenje organa.

U ljudskom organizmu brojni organi i dijelovi tijela povezani su cirkulatornim kanalima zvanim meridijani. To objašnjava zašto je zdravlje bubrega, kose, kostiju i  mozga međusobno povezano. Ako su bubrezi dovoljno opskrbljeni energijom, kroz njih će se hranjivim tvarima opskrbiti i folikule vlasišta i kose. Za očuvanje zdravlja bubrega treba obratiti pozornost na umjereni unos alkohola, lijekova i soli.

Osim prije navedenih čajeva, preporučujemo i:

Čaj za meridijan jetre20 x 2 g

Sastojci ove čajne mješavine (ekstrakt mlijeka čička, plodšisandre (Schisandra chinensis), korijen sladića, cvijet hibiskusa, cimet, klinčić) temeljene na holističkoj medicini mogu pomoći u održavanju normalnog funkcioniranja jetre. Energetski kanali, meridijani, koji prožimaju cijelo naše tijelo, međusobno su povezani, a jetra je žlijezda, i to najveća u našem organizmu, i jedini unutarnji organ koji ima moć regeneracije. Jetra obavlja brojne, složene i bitne funkcije, pa je čišćenje žučnih kanala jetre jedan od najvažnijih i najučinkovitijih postupaka za poboljšavanje zdravlja.

Ekstrakt mlijeka čička pomaže u održavanju zdrave jetre i njenoj regeneraciji. Mlijeko čička (silimarin) biljka je koja se stoljećima koristi za potporu zdravlja jetre i u širokoj je upotrebi kao prirodno sprečavanje oštećenja jetre. Mlijeko čička ima dugu povijest kao europski narodni lijek za poremećaje jetre i žučnog mjehura. Aktivni sastojak ove biljke koji se nalazi u sjemenkama je silimarin. Dodavanje prehrani mlijeka čička povezano je sa smanjenjem jetrenih enzima AST (enzim koji ukazuje na oštećenje jetre). Pomaže regeneraciji jetrenih stanica, smanjuje količinu željeza u jetri.  Šisandra (Schisandra chinensis), tj. njezin plod sadrži aktivnu komponentu lignan koja sprečava upale, štiti jetru i stimulira imunološki sustav. Moderna kineska istraživanja pokazala su da šisandra može pomoći i osobama s hepatitisom. U Kini sirove šisandrine bobice uveliko se koriste za liječenje progresivnih degeneracija jetre uzrokovanih hepatitisom ili kemijskim oštećenjima. Sladić (Glycyrrhiza glabra) ili slatki korijen Kinezi već odavno koriste za liječenje jetre. Istraživanja su pokazala da sladić neutralizira toksine u jetri i povećava stvaranje interferona koji se obično koristi za liječenje hepatitisa B. Od 1950. godine liječnici na Istoku i na Zapadu uspješno koriste glycyrrhizin – spoj dobiven iz sladića – za liječenje hepatitisa. U Japanu glycyrrhizin se pokazao toliko efikasnim da je postao standardni dio terapije protiv hepatitisa. Cimet, uz to, pomaže kod tzv. masne jetre, posebice osobama kod kojih je tijekom dugogodišnjeg konzumiranja alkohola ili lijekova došlo do oštećenja jetre. Klinčić olakšava metaboliziranje hranjivih tvari, posebice masti, pomaže radu jetre i odličan je čistač jetre.

Primjena: 250-300 ml kipuće vode preliti preko vrećice te pustiti da odstoji 15-20 minuta. Piti 2-3 šalice na dan.

Za više informacija o proizvodima:

SHAPEIT, VI južna obala 13, e-mail, shapeit.j@gmail.com, mob. 092 345 329

KAKO JE OGNJEN KARABEGOVIĆ UKROTIO URBANI NEMIR

Izložba u Galeriji Kraluš, Sveti Ivan Zelina, otvorena 4. veljače, na kojoj su predstavljene fotografije Ognjena Karabegovića, pod zajedničkim nazivom Urbani nemiri, događaj je na kojem, kako zbog lokacije, tako i zbog socijalne situacije, nije predviđen veći broj posjetilaca. No, izložbe ćemo se sjećati jer je pokazala snažan, nadrealistički obojen zaokret u urbanoj zagrebačkoj fotografiji…

S izložbe u Zelini

Za mene fotografija predstavlja ozbiljnu igru, ali i istraživanje stvarnosti. Fotografija je i određena vrsta terapije, koja pomaže u bijegu iz svakodnevog sivila u čaroban svijet boja“, rekao je za sebe na jednom mjestu Ognjen Karabegović, fotograf feelencer, koji se 4. veljače, u Galeriji Kraluš, Sveti Ivan Zelina, predstavio ciklusom fotografija pod zajedničkim nazivom Urbani nemir. Izložbu su predstavili kustos i promotor poezije i umjetnosti, Marijan Grakalić, te direktorica Vesna Bičak Dananić.  

Slijeva na desno: Ognjen Karabegović, autor, Vesna Bičak Dananić, direktorica, i Marijan Grakalić, kustos

Moglo bi se reći kako su na zelinskoj izložbi predstavljene urbana fotografija i „fotografije ljudi na ulici“, što ih je autor sam nazvao uličnim fotografijama. „…najviše me privlači ulična fotografija“, rekao je sinoć za Vijesti iz kulture HTV-a, „ zato što imaju neku svoju priču. Imaju štofa. No, i dobar portret i dobra arhitektura ima svoje opravdanje u fotografiji.“  Zapravo, “ulična fotografija i fotografiranje ljudi” – potka je na kojoj fotografi rade modnu fotografiju, u modnim magazinima  plasiranu pod internacionalnim nazivom Street Photo. Ulične fotografije su spontane (tj. snimljene bez znanja subjekta), a urbane fotografije su – iskrene. E, takve snima Ognjen Karabegović!  S druge strane, postoje oni koji imaju povremeniji stav prema uličnoj fotografiji: često se – popu Ognjena Karabegovića –  nađu u urbanim kontekstima i vole ovjekovječiti zanimljive prizore koje veliko ulično kazalište povremeno proizvodi bez upozorenja. Za te je fotografije idealan alat koji uvijek imaju sa sobom – fotoaparat – ili, u novije vrijeme, dobar mobitel. “Najbolji fotograf  je onaj koji uvijek nosi fotoaparat sa sobom” – krilatica je inače koja je navodno iznikla iz redakcije nekad čuvenog magazina „Life“.

Prvo zapažanje o izložbi: divno bi bilo kad bi fotografije Ognjena Karabegovića krasile vaš dom. Ispisane na velikom formatu, prikazale bi se u punom svjetlu jer Karabegović bilježi specifične točke grada u različitim vremenskim uvjetima  – pretvarajući sve kutke i sve trenutke u fotografsku priliku. Fotograf primjenjuje i ribolovnu tehniku, u maniri vrhunskih urbanih fotografa, kako bi stvorio iskrene kadrove, odnosno fotografije na kojima „meta“ fotografa kao da nije svjesna portretiranja. U Karabegovićevoj fotografiji zanimljive su pozadine, predstvljene gradskim kantunima koji nude i uzorke što asociraju na  geometrijske, pa se može reći kako on  koristi urbani pejsaž, urbani teritorij da bi stvorio kreaciju:  koristi se gradom i njegovim dekoracijama, od arhitekture i gradskih kompozicija do “građana grada.”  

Ognjen Karabegović: Hrvatski pleter

Prolazak kroz gradski krajolik, noću, po mraku, u manje posjećenim dijelovima ulica  – Karabegovićev su čest motiv. Osobno me zaokupljaju urbani krajolici i ambijenti, koji kod ovoga fotografa izgledaju kao da je iskoristio sva moguća tehnička znanja za snimanje i koji vješto pokazuju kako se igrati s dramatičnim horizontima po svim vremenskim uvjetima.

Ljubitelji fotografije u proučavanju njegovih fotografija, kad je riječ o pitanjima svjetla, staza, perspektive, čak i astrofotografije, naučit će kako obraditi RAW datoteke da bi fotografije dobile onakvu finoću kakvu zaslužuju; otkrit će koje je diskretno retuširanje primjenjivo, budući da se urbana fotografija ne zaustavlja sa snimanjem. Odnosno, kako bi to rekao Zoran Erceg, „fotograf započinje manipulaciju prije okidanja svojim fotoaparatom. Nema razloga zašto se ta manipulacija ne bi nastavila i nakon okidanja. Naravno, finalni rezultat mora opravdati postupak.“      

Ognjen Karabegović rođen je u Banja Luci 1959. Diplomirao je na Pravnom fakultetu, a  fotografijom se bavi još od 1973. U svijet umjetničke fotografije ozbiljnije je ušao 2006., dolaskom u Zagreb. Izlagao je na sedam samostalnih i mnogim grupnim izložbama, između ostalih i na  Međunarodnom Photofestivalu u New Yorku (izloženo mu je 30 fotografija), u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, na grupnim izložbama fotografskih udruga Fotogard i Cro Art Photo Club itd. Na nagradnom natječaju “Epson” (Hrvatska, 2010.) osvojio je prvo mjesto s fotografijom  “Savski nocturno”; fotografije su mu se našle i na kalendarima riječkoga Novog lista, hrvatskoga izdanja National Geographica, ali i na kalendaru Ine. Radove objavljuje i u raznim specijaliziranim časopisima i magazinima poput Digitalfoto (Hrvatska), Reuters, Photo (Francuska), Travel Magazin, Riders Digest (Hrvatska) itd. Od 2011. radi kao fotoreporter  novinske fotoagencije Halopix.

Ukratko, fotograf Ognjen Karabegović jedan je od bitnih autora zagrebačke fotografske scene, a izložba u Zelini predstavljanje je tek pomno odabranih uzoraka iz autorova djela, izloženih po tematskim cjelinama. Prva tematska cjelina, Urbani nemiri,  jesu fotografije s obilježjima nadrealizma, kako to i biva po pravilima svjetske urbane fotografije, koja je, zbog pandemije i nemogućnosti kretanja i putovanja, doživjela svoju kulminaciju upravo u prošloj godini. Slobodno se stoga može reći kako je Karabegović ponudio ultramoderni trend u fotografiji, premda mu svi radovi nisu novi. No, ista fotografska praksa vidljiva je i u dvije teme urbanih fotografija „slučajnih“ ljudi, prolaznika, i scena  u prolazu, te u nadrealističkim fotografijama (Žena s konjem) i fotografijama umjetničkih predstava, baleta, plesa, modela.

Svi radovi Ognjena Karabegovića prolaze kroz fotografsko putovanje od pripreme do snimanja na ulici, pa sve do konačne montaže, stoga su predstavljene kao svojevrsni priručnik kroz ciljane jezike stila, filozofije, odabira motiva za schooting, namijenjenog ljubiteljima moderne, sofisticirane fotografije. Svi mu se radovi doimaju izglancano, izbrušeno, očišćeno, nema viška, ni boje ni svjetla, kao da je birana najbolja verzija od brojnih kopija jedne te iste fotografije. Stilske  tehnike ovoga fotografa i njihova izvedba primjer su dobro zaživljenog žanra urbane fotografije. Moto u koji vjeruju svi ulični/urbani fotografi jest ne propustiti niti jedan kadar jer to ima vrijednost veću od bilo čega drugog. Pa, kad uronimo u analizu fotografija s izložbe u Zelini, ispada da je Karabegović u Zagrebu malo toga propustio vidjeti. Štoviše, ima, ima – da, i mnogih posve novih, otkrivenih motiva. Zadivljuje činjenica da on, za razliku od većine vodećih zagrebačkih fotografa, nije odrastao u Zagrebu, a unatoč tomu Zagreb je svojom fotografijom posve razotkrio, pokazao drugi aspekt grada, ali i novi aspekt urbane fotografije.

Ognjen Karabegović: Žena u crvenom

Staro pravilo izvornoga stila fotografiranja kaže kako, da biste stvorili izvorni stil, morate doći do mjesta fotografiranja koja drugi još nisu istražili. To divno putovanje po Zagrebu Karabegović je sam napravio, a nama omogućio da otkrijemo prvu pravu stilsku urbanu zagrebačku fotografiju, s umjetnički naznačenim elementima slikarskoga nadrealizma. No, ako mislite kako je fotografiranje u urbanim sredinama zapravo fotografiranje s ulice, fotografiranje ljudi, života, onoga što se događa na pločniku ispred vas, griješite. Urbana fotografija je više od toga. To jest ulična fotografija, ali i urbani portret, urbani krajolik, arhitektura ili noćna fotografija. Karabegović je uočio kako isto mjesto nudi više mogućnosti, ovisno o izgledu, kadriranju, dobu dana ili čak vremenskim uvjetima. Više nego o samom gradu, on fotografijom govori  o svojevrsnom urbanom teritoriju. Definirala bih to kao teritorij koji je ustvari igralište za fotografa na kojem je sve dopušteno.

Ognjen Karabegović: Ples života

Premda, u tekstu objavljenom u Oslobođenju, Jadranka Dizdar kaže da je Ognjen Karabegović  „jedan od najboljih zagrebačkih kroničara“. Da, ako biti kroničar znači zabilježiti i „refleksije duše“ i „urbane nemire“, ako kroničar znači zabilježiti emocije i filozofiju grada, „ekscentričnost“ arhitekture i likova koje snima. Vježbanje urbanog nemira  uvijek je ovisilo o Karabegovićevu odnosu prema  gradskim „sitnicama“: urbani krajolici sublimirani alatima fotografije (kadriranjem, svjetlošću, dubinom), ulice, zgrade, noćne trgovine, ulična oprema, moderne građevine – postaju nadrealističko igralište fotografije i arhitekture.  Ljudi su tada „usputni“, sporedni dekor, koji fotografiji daje dimenzionalnost, dubinu. Osim ako nije riječ isključivo o portretima, koji su tada kreirani poput umjetničkih slika, upotpunjeni digitalnim fotografskim alatima.

I da bude jasno, ono što je kod urbane fotografije kruta i zaokružena konstrukcija, kod Karabegovića je sve prhko, omekšalih linija, nemirne strukture. I, da, naziv izložbe Urbani nemiri stvaran je i sažeti opis njegovih  fotografija.  

Tekst: Nera K. Barbarić, fotografije: Ognjen Karabegović, Zoran Osrečak, Dalibor B. Slavenski