NAUČITE MISLITI I ŽIVJETI ZDRAVO

Znanost je i službeno priznala – uzrok mnogih bolesti više ne treba tražiti samo u virusima ili bakterijama nego i u nama samima, u našoj psihi, točnije –  u količini negativnih emocija koje nama ovladaju…

Zapadna je medicina sve dosad bila usmjerena na liječenje bolesti, dok se vrlo malo bavila preventivom, odnosno održavanjem zdravlja. Zato moderna psihologija mnogo više zna o negativnim nego o pozitivnim emocijama. Još uvijek nema jedinstvenog recepta koji bi zaustavio porazno djelovanje emocija poput straha, bijesa ili tuge. Danas službena medicina ipak priznaje da negativne emocije, ako su izrazito jake i dugotrajne, mogu biti uzrokom mnogih bolesti. Osim psiholoških poremećaja, uzrokuju stres i djeluju na slabljenje  imunološkog sustava, što širom otvara vrata brojnim virusima i bakterijama protiv kojih se oslabljelo tijelo ne može braniti. Emocije poput tuge mogu uzrokovati depresiju, koja također slabi obrambene mehanizme tijela, te smanjuje radnu produktivnost. U najgorem slučaju, depresija može izazvati sklonost k samoubojstvu. Bijes, agresija i nasilje odavno se povezuju sa srčanim bolestima, pa čak i nekim vrstama karcinoma, osobito u muškaraca.

NASLJEĐE DALEKIH PREDAKA 

Negativne emocije povezuju se sa određenim načinom ponašanja koje izazivaju. Strah je, primjerice, povezan sa snažnom željom za bijegom, bijes sa željom za napadom, gađenje s izopćenjem… Suvremeni znanstvenici smatraju da smo takve reakcije naslijedili od dalekih predaka. Reakcije na određene emocije, koje su se pokazale najbolje u borbi za opstanak, tijekom evolucije su utisnute  u kolektivnu svijesti cijeloga ljudskog roda. One motiviraju naše djelovanje i pokreću cijeli organizam. Kad se uplašiš, u tebi se javlja snažna želja za bijegom, a tijelo će ti, preko živčanog sustava, poslati energiju u mišiće i bit ćeš spremna za bijeg. Dugo se vjerovalo da  pozitivne emocije, poput radosti ili zadovoljstva, djeluju jednako kao i negativne. No, pozitivni osjećaji znače mnogo više od nedostatka negativnih osjećaja. Ako nisi tužna, ne znači nužno da se osjećaš sretnom! Znanstvenici tvrde da se u pozitivnim emocijama krije velika i nedovoljno poznata energija koja može spriječiti različita oboljenja i iz temelja promijeniti način života. U zapadnim kulturama u kojima se kao vrline vrednuju teški rad i disciplina, a odmor i užitak smatraju grešnima, takva se ideja teško probavlja, a učinak pozitivnih emocija potcjenjuje.

KAKO DJELUJU POZITIVNE EMOCIJE

Radost potiče potrebu za igrom pri čemu se ne misli samo na fizičke i društvene igre. Potaknuta je mašta i potreba za umjetničkim izražavanjem. Igra, osobito ona koja potiče maštu, uključuje  inventivnost i u pravilu je zabavna. Društvene igre jačaju osjećaj prijateljstva i zajedništva te razvijaju fizičke vještine. Učinak je trajan, pa se stečena iskustva mogu koristiti kroz cijeli život. Slično je i sa radoznalošću koja pokreće čovjeka da pokuša uvijek nešto novo. Bez nje ne bi bilo izuma i novih otkrića. Ova te emocija ne mora nužno tjerati na neku akciju, ali stvara u tebi osjećaj pokreta, živosti, zbog čega se često opisuje i kao “mišljenje praćeno oduševljenjem”. Radoznalost te potiče da proširiš svoja znanja, rasteš kao osoba, postaješ kreativna. Radost je emocija koju (nadamo se) najčešće osjećaš. Psiholozi je povezuju sa znatiželjom, čuđenjem, oduševljenjem. Zadovoljstvo u tebi budi mir, spokoj i olakšanje, ali ga ne treba brkati sa zadovoljavanjem osnovnih životnih potreba, poput hrane ili seksa. Ta se emocija u zapadnim kulturama najmanje cijeni, ali odgovara japanskom pojmu amae, koji se odnosi na čovjekov osjećaj da je prihvaćen i da je drugima stalo do njega. Kada si zadovoljna, nemaš potrebu za akcijom. Zbog toga se vjeruje da su promjene pokrenute zadovoljstvom, više spoznajne, nego fizičke prirode.

Očito je da pozitivne emocije grade tvoju unutarnju snagu i da su  mnogo trajnije od emocionalnih stanja koja su ih stvorila.

EMOCIONALNI  RAČUN

Osobe koje osjećaju pozitivne emocije (radost, zadovoljstvo) dobri su radnici, lako postižu koncentraciju, ali se u slobodno vrijeme bave raznovrsnim aktivnostima. Takva otvorenost novim idejama utječe i na ljubavni život. Nesretni parovi su zatvoreni, predvidljivi i ukočeni, dok sretni djeluju nepredvidljivo, i stvaraju ono što se u popularnoj psihologiji naziva “emocionalnim bankovnim računom”. Svi u veze ulažemo mnogo osjećaja koji kao da se pohranjuju na zamišljeni račun u nekoj banci. Ako obje strane pružaju mnogo, račun je uvijek pun i uvijek se s njega može uzeti “novac”, ali ako ulaže samo jedna osoba (ili nitko), račun će se brzo isprazniti, a veza puknuti. Emocionalni računi osoba koje (i on i ona) osjećaju pozitivne emocije, s vremenom postaju izvor izuzetne snage. Takva veza je uspješna jer nema poticanja negativnih emocija. Kada si bijesna, imaš želju za osvetom, kad si nervozna ili uplašena, želiš pobjeći, a kada si tužna ili depresivna, razmišljaš o propustima i neuspjesima. Uloga pozitivnih emocija u ovakvim stanjima jest da te vrate u normalno stanje, odnosno da tvoje misli opet postanu realne.

  KAKO KANALIZIRATI POZITIVNE EMOCIJE

Kanaliziranju pozitivnih emocija uče nas tehnike opuštanja. To su meditacija ili joga, koje su se isprva primjenjivale samo na istoku. Zapadne tehnike su (progresivno opuštanje mišića), biofeedbacka  ili autogeni trening. Iako su različite po formi, zajedničko im je da djeluju opuštajuće i učinkovito rješavaju probleme čiji je korijen u negativnim emocijama. Njima se možeš uspješno boriti protiv psiholoških poremećaja, glavobolje, povišenog tlaka, stresa i depresije. Te metode su uspješne upravo zato što se njima stvaraju pozitivne emocije, ponajprije osjećaj zadovoljstva.

Zadovoljstvo se, kao i bilo koja druga pozitivna emocija, ne može “instalirati” istog trenutka. Ne možeš se prisiliti da nešto osjećaš, jer sila uvijek stvara otpor, čak i ako je namjera dobra. Zato sve tehnike koje potiču pozitivne emocije djeluju indirektno. Prisjeti se bilo kojeg sretnog trenutka iz života i pokrenut ćeš, složeni emocionalni proces stvaranja pozitivne energije.

   TIJELO I UM U SINERGIJI

Dobrobit (od dobro – biti = “biti dobro” ili “dobro postojati”) je stanje koje uključuje sve aspekte ljudskog bića i karakterizira kvalitetu života svake pojedine osobe. Dobrobit uključuje tijelo i um i tiče se svih aspekata života pojedinca, moglo bi se reći da se psihološka dobrobit podudara s dobrom razinom zadovoljstva koju pojedinac ima svojim životom, dok se tjelesno podudara s fizičkim zdravljem, što uključuje, osim odsutnosti bolesti, i “zdrav” način života (prehrana, sport itd.). Koncept blagostanja tijekom godina pretrpio je brojne promjene i proširenja, što je dovelo do šire i cjelovitije vizije tog pojma, koji više nije usredotočen na ideju odsutnosti patologija, već kao sveukupno stanje dobrog tjelesnog i mentalnog zdravlja. Što to znači?

Znači da dobro podrazumijeva ne samo „zacjeljivanje“ tijela, već i uma, jer emocije utječu i na fizičku, ali i na psihološku dobrobit. Pokušavamo razmišljati kad smo pod stresom i razbolimo se (gripa, prehlada, dermatitis itd.). To je jasan primjer kako su um i tijelo jedno, a jedno utječe na drugo. Suprotno tome, razmišljamo o tome kada se zdravo hranimo i vježbamo, a naše raspoloženje pozitivno utječe na nas i okolinu. Stoga je važno razumjeti kako se tjelesno zdravlje ne može odvojiti od mentalnog zdravlja i da su signali nelagode koje duh i tijelo šalju (posebno nakon posebno teških ili stresnih situacija) zvona za uzbunu koja uvijek zaslužuju da ih se čuje i nije podcijenjeno.

Ponekad naše tijelo govori umjesto nas, kroz njega se zapravo mogu pojaviti nesvjesna iskustva koja želimo poricati, ali koja nekako izlaze na vidjelo i koja ne treba podcjenjivati. Tipičan primjer su bolovi u želucu bez organskih uzroka, kao i glavobolja ili neki oblici dermatitisa … takozvane psihosomatske bolesti! Jeste li se ikad zapitali što znači ova riječ?

Sama riječ omogućuje nam da razumijemo kako psiha (um) i soma (tijelo) međusobno komuniciraju kroz organske simptome koji skrivaju psihološki problem često uzrokovan trenucima jakog stresa.

Nadalje, podcjenjivanje psihofizičkog zdravlja na duge staze može dovesti do manje zadovoljavajuće kvalitete života, što također podrazumijeva smanjenje života i veću vjerojatnost razvoja bolesti u starosti.

Stoga je od iznimne važnosti  voditi računa o sebi.   

Tekst: Irena Šimić

KLJUČ ZDRAVLJA DOLAZI S ISTOKA

Corona je pokazala da o zdravlju uopće ne razmišljamo dok nas nešto ne pogodi.  A tada na raspolaganju imamo znanja zapadnjačke medicine, koja najčešće liječi posljedicu, a ne otklanja uzrok. S druge strane, iskustva istočnjačke medicine uče nas kako je osnova liječenja ustvari – obnavljanje zdravlja…

Bolest je, kaže kineska medicina, samo blokada protoka energije u organizmu.

Istočna medicina promatra čovjeka kao cjelinu. Kada odete kod liječnika, nećete za svaki organ dobiti drugog liječnika, nego jedan liječnik liječi cijeli organizam. Osnovni moto istočnjačke medicine jest: „Bolest je signal da u organizmu nešto nije u redu, ne treba se boriti s bolešću, već obnavljati zdravlje“. Niste bolesni, kaže kineska medicina u svojoj temeljnoj postavci, samo imate blokadu protoka energije. Stara kineska poslovica još kaže: „Do tridesete godine vi obmanjujete bolest, a poslije tridesete bolest počinje obmanjivati vas“. Da bi obmana nakon tridesete bila učinkovitija, postoje tradicionalne kineske metode zdravstvene skrbi: čišćenje, reguliranje, nadoknađivanje i zaštićivanje…

Dok nas ne pogodi, uopće nismo u stanju razmišljati o svome zdravlju. Kada nam zdravlje zakaže, u nama počinje proces razmišljanja, dočim na raspolaganju tada imamo zapadnjačku medicinu, koja najčešće liječi posljedicu, a ne otklanja uzrok. Naime, ako imate visok tlak, dobit ćete preparate koji snižavaju tlak. Nitko se neće baviti razlozima zašto se organizam „buni“ preko tlaka. Zapadna varijanta nam se čini kao praktičnije i brže rješenje zdravstvenih problema. Kod akutnih situacija zapadna medicina pomaže, ali kod kroničnih oboljenja moć istočne medicine je nenadmašiva. Istočnjaci smatraju da ako tijelu pomognemo obnoviti zdravlje, bolest će se sama povući.

Zdravlje se, prema istočnjačkim regulama, čuva tako da se pazi na prehranu

U skladu s ovim načelom, dolazi se do zaključka kako svako izlječenje bolesti ovisi o samom bolesniku. Dakle, istočnjačka medicina promatra organizam kao jednu cjelinu, dok ona zapadnjačka uvjetno tretira čovjeka kao biosocijalni sustav s piramidalnim principom građe i u toj piramidi izdvaja dvije razine: nižu – fizičko tijelo, i višu – psihu ili ljudsku svijest. Istočna medicina dublje predstavlja sustav građe čovjeka i izdvaja u njoj četiri razine: fizičko tijelo, meridijalni sustav, emocije i psihu. Tradicijska mudrost, stara više od 5.000 godina, u kineskoj prirodnoj medicini – da bi objasnila različite fiziološke i patološke fenomene – poslužila se Teorijom o pet elemenata. Elementi su: drvo, vatra, metal, voda i zemlja. Svaki element je „zadužen“ za određene organe:

Drvo jetra, žuč, imunološki sustav

Vatra srce, tanko crijevo, endokrilni sustav

Zemljaslezena, želudac, gušterača, probavni sustav

Metalpluća, dišni sustav, debelo crijevo

Voda bubrezi, mokraćni mjehur, krvožilni sustav

Ako vas ova podjela zbunjuje, pogledajte je još jednom. Sasvim je jednostavna, sveobuhvatna, kao i niz prirodnih zakona na Zemlji. Elementi su u uzajamnoj vezi:

  • Vatra se razvija od drveta jer ono može gorjeti.
  • Zemlja se razvija od vatre jer ona se pretvara u pepeo.
  • Metal se razvija od zemlje zato što su metali u zemlji.
  • Voda se razvija od metala; svaki metal se može otopiti.
  • Drvo se razvija od vode zato što je voda neophodna za biljke.
  • Drvo prevladava zemljom zato što šume prekrivaju zemlju.
  • Zemlja prevladava nad vodom; zemlja zaustavlja poplavu, pije vodu.
  • Voda prevladava nad vatrom zato što gasi vatru.
  • Vatra prevladava nad metalom jer ga topi.
  • Metal prevladava nad drvom zato što drvo može biti odrezano metalom.

Elementi pokazuju povezanost s prirodom i način funkcioniranja našeg organizma. Tradicionalna medicina izdvaja u čovjekovom organizmu i 12 sustava (kanala) koji vrše 12 fizioloških funkcija, a nazivaju se meridijanima. Slikovito rečeno, ako se funkcija organa nalazi u granicama normale, ako je u ravnoteži, energija protječe kroz kanal koji njoj odgovara, bez zadržavanja i u skladu s dnevnim ritmom. Kad je funkcija poremećena, kanal se „zaštopa“, protok energije u njemu je poremećen i on može postati podložan bolestima.

Energija teče kroz kanale (meridijane) u skladu s dnevnim ritmom. Svaka dva sata u određenom kanalu energija dostiže svoj maksimum. Energija redom prolazi kroz svih 12 kanala. Kad bi se pojednostavilo do kraja, Istok se ne bavi bolešću! Tradicionalna medicina proučila je u sitnim detaljima način funkcioniranja organizma, a pri tome je sve vitalne funkcije povezala s prirodom i utjecajem kozmičkih sila i zakona. Čovjeka promatra kao mikrokozmos na koji djeluju iste snage kao i na kozmos koji nas okružuje. U kvalitetne carske kineske recepte utkana je i snaga uma, sa ciljem poboljšanja zdravlja i kvalitete života.

U doba kad tehnološki razvoj nezaustavljivo raste, broj bolesti i oboljelih ga prati u stopu. Čovjek se zapita u čemu je “kvaka”?! Istočnjačka filozofija za to ima jako jednostavno objašnjenje: u prapovijesti čovjek je imao tri prioriteta – nahraniti se, zagrijati se i sebi olakšati rad. Danas čovjek može skoro sve obaviti daljinskim upravljačem. Prate ga tri čuvara: usluga, komfor, dizajn. A uz to obvezatno u paketu dolazi i prateći dio trojstva: pretilost. Neaktivnost mišića. Psihička preopterećenost. Ovo su osnove suvremenih bolesti.

Istočnjačka medicinska znanja oslanjaju se na prirodu i prirodnost

Od davnina postoji sedam principa Središnje države Kine:

  1. Kod većine oboljenja nije kriva priroda, niti društvo, već sam čovjek.
  2. Ne polažite nade u medicinu: ona nije loša za liječenje akutnih stanja, ali ne može čovjeka učiniti zdravim.
  3. Zdravlje je u tableti. Jedna zastarjela, no neprevladana medicinska tradicija – strast prema medikamentima.
  4. Primjena farmaceutskih preparata pomaže kod otklanjanja simptoma bolesti, no ne i uzročnika. Uz to, pri dugoj uporabi, farmaceutski preparati često izazivaju nove zdravstvene poremećaje.
  5. Da biste bili zdravi, potreban  je vlastiti napor.
  6. Ljudski organizam je toliko savršen da se zdravlje može vratiti s bilo koje točke njegovog propadanja.
  7. Svaki čovjek, birajući ovaj ili onaj način života, ishrane, fizičke aktivnosti i psihičkog stanja sam određuje svoj životni vijek i zdravstveno stanje.
Ilustrativni prikaz hrane koja liječi po bojama. Sve je postavljeno na način kako su složeni i osnovni prirodni elementi koje istočnjačka medicina uzima kao polazište za liječenje, odnosno očuvanje zdravlja.

Ovi jednostavni principi i dan-danas imaju svoje veliko značenje. U Traktatu Žutog imperatora o nutrini rečeno je: „Održavanje harmonije, a ne ispravljanje nereda, najviši je princip mudrosti. Liječiti bolest nakon što se ona pojavi isto je što i kopati bunar nakon što postanete žedni ili kovati oružje nakon što je rat već počeo“. Kineska medicina tretira ljudsko zdravlje kao sposobnost organizma da reagira na najrazličitije podražaje, tako što se održavaju ravnoteža i integritet. Bolesti su izazvane nesposobnošću adaptacije na neki uvjet. Pri tome obrambena moć organizma slabi, rezerve nestaju, a mnoštvo nepovoljnih faktora stupa u interakciju. Po kanonima tradicionalne istočne medicine, ljudski organizam je neodvojivi dio svemira. Organizam je složen sustav sa samoregulacijom koji se nalazi u dinamičkoj ravnoteži sa svijetom koji ga okružuje.

Zapadna filozofija medicine ne uzima u obzir duhovni svijet čovjeka svrstavajući ga u svijet religije. Glavne razlike između zapadne (alopatske) i istočne (tradicionalne) medicine mogu se svesti na sljedeće postavke:

  1. Za zapadnu medicinu karakterističan je materijalistički pristup ljudskom tijelu prema mehanicističkom modelu, gdje se naglasak stavlja na fizičko tijelo i organe, a ne na njihove funkcije. Istočna medicina se zasniva na idealističkim koncepcijama o životnim energijama koje se ne mogu svesti samo na biomedicinske i znanstvene predstave.
  2. Dok je za zapadnu medicinu karakteristična uska specijalizacija, tradicionalni medicinski sustavi su po svojoj biti holistički, odnosno ljudski organizam shvaćaju kao nedjeljivu cjelinu kozmosa koja funkcionira po kozmičkim zakonima.
  3. Zapadna medicina je posvećena bolesti i najčešće se liječenju pribjegava u akutnoj i poodmakloj fazi bolesti. Istočna medicina teži očuvanju zdravlja i sprječavanju bolesti.
  4. U zapadnoj medicini postoji razvijena sistematizacija oboljenja, dok je za tradicionalnog liječnika važnije odrediti ne naziv bolesti nego tip poremećaja  ravnoteže.
  5. Kod postavljanja dijagnoze, zapadni liječnik se u sakupljanju podataka oslanja na razvoj tehnologije (ultrazvuk, laboratorijski nalazi…), a tradicionalni liječnici na pregled i dijagnosticiranje prema pulsu i urinu.

Obje medicine, u isto doba, imaju iste zadatke i poštuju slične etičke principe, pa su zato ovi sustavi, neovisno o razlikama, komplementarni – međusobno nadopunjuju jedan drugog. U oba sustava pribjegava se istim modalitetima – dok se u zapadnjačkoj medicini prepisuju farmaceutski preparati, kirurško liječenje, fizioterapija, psihoterapija, dijeta, u tradicionalnoj medicini se primjenjuju lijekovi od prirodnih sirovina, refleksoterapija, paljenje, masaža, fizičke vježbe, dijeta.

Temeljni simbol filozofije o zdravlju tijela i duha kod Kineza

Za kraj ovog primarnog, usporednog vodiča, moramo reći da su u tradicionalnoj istočnjačkoj medicini pet elemenata (drvo, vatra, zemlja, metal i voda) temeljni elementi našeg univerzuma koji odgovaraju proljeću, ljetu, jeseni i zimi te ljudskoj jetri, srcu, slezeni, plućima i bubrezima. Proljeće je važno zbog čišćenja, ljeto zbog prilagodbe, jesen zbog nadoknađivanja i zima zbog održavanja ravnoteže između ljudskog tijela, okoliša i prirode. A čišćenje, regulacija, nadoknađivanje i zaštićivanje su osnovne metode zdravstvene skrbi u tradicionalnoj kineskoj medicini. Po svom zdravlju ljudi se klasificiraju u tri skupine: zdrave osobe 5%, bolesne 15% i poluzdrave 80%. Mečnikov kaže: „Smrt prije 150. godine bila je nasilna smrt“. Živimo u vremenu kada su tehnička dostignuća sve veća i veća. Nažalost, duhovnost stanovništva ne prati tehnološki razvoj. Brzinu tehnološkog rasta prati i brzina razvijanja raznoraznih bolesti.

„Kako mnogo znamo, a kako malo razumijemo!“ – rekao je Einstein nakon što je proučavao filozofiju kineske medicine.

Tekst: Tihe Zaninović

LJUBICA AJDUKOVIĆ UGARKOVIĆ: ISTINSKA PREDSTAVNICA NEPOGREŠIVOG STILA

Utjelovljuje srdačnost, kreativnost, strastvenost i nadasve poznavanje ukusa moderne boemske,  umjetničke i dizajnerske publike, s kojom je ona, Ljubica Ajduković Ugarković, autorica divnih, toplih i unikatnih džempera u skladnoj modnoj vezi…

Što Ljubica Ajduković Ugarković ima zajedničko s Giorgiom Armanijem, istinskim modnim guruom, kojem se i sama divi? Prije svega to što sebe, poput Armanija, definira kao osobu “usredotočenu na posao, znatiželjnu i ozbiljnu“. I što se drži svoga čvrstoga stava – „kreativna sam jer sam slobodna“! Istoga stava koji zastupa i veliki Giorgio Armani. Samo što se ona smiješi dok to govori…

Ukratko, Ljubica Ajduković Ugarković utjelovljuje najbolje opće karakteristike u svom životu: strogost, racionalnost, hrabrost da se usudi; konkretna, strastvena, inovativna, izuzetno ljubazna -. i sve to ugradila je u avanturu kreiranja i pletenja džempera, cijele jedne serije, ljepotom i linijama sličnije umjetničkim djelima nego tek nosivim modnim uradcima. Naime, žena je to koju karakterizira mnoštvo vizija što međusobno djeluju, čineći proceduralni i produktivni proces njenoga stvaranja puno poticajnijim i artikuliranijim. U nekim se slučajevima Ljubica Ajduković Ugarković upravlja modnim dizajnom, a u dijalogu s kreativnošću i poznavanjem  materijala – dizajnom i umjetnošću. Kreativnošću pronalazi svoje ispunjenje, mimo medija, novih tehnologija, društvenih mreža.

Ljubica Ajduković Ugarković: “Osvrćući se oko sebe, osjetila sam potrebu stvoriti nešto što bi imalo poseban dodir, što bi bilo prepoznatljivo, ali istodobno duboko kreativno.“

Pozornost na njen tihi, samozatajni, konceptualni rad, svratili su mi, također kreativni pojedinci s otoka Hvara, koji su Ljubicu Ajduković Ugarković upoznali kao utjecajnu voditeljicu i osnivačicu branda „hrvatski otočni proizvod“. Njima i hrvatskom otočnom proizvodu davala je, sve do mirovine, mnoge godine života, potaknula mnoge ideje, pomogla u razvoju i obnovi najljepših kreacija hrvatske otočne gastro i kozmetičke baštine.  

Osnivačica branda „hrvatski otočni proizvod“

Svoj lik sama Ljubica Ajduković Ugarković vezuje uz odjeću koja u najboljem smislu te riječi znači oplemenjenu klasiku, svojevrsnu odoru koja joj ne odvlači pozornost i koja usmjerava druge na njene geste i ono što kaže. Jednostavno, taj odabir odgovara njenoj  konkretnoj i neegzibicionističkoj osobnosti,  što joj je posebno bilo važno za njena radnoga vijeka, najprije u Željezari Sisak, gdje je do raspada bivše države bila dio tima posvećenog istraživanju i proučavanju društvenih promjena, a potom se našla u državnim institucijama, gdje je radila na planiranju i realizaciji projekata od velike baštinske i gospodarske vrijednosti. Kao politologinja,  magistrirala je na temi o državnoj upravi.

Možda je nespojiv posao u državnoj upravi s modnim izričajem. No, većina ljudi koji žive u modi spremni su se kladiti na stratešku važnost kreativnosti u bilo kom poslu. No, jesmo li sigurni da znamo što mislimo kad koristimo tu riječ? Čini se da imamo dobre razloge tvrditi kako je osobina koja povezuje naizgled udaljene vještine zapravo sposobnost generiranja novih ideja, novih vizija, novih brandova, pa i u vrijeme kada je neka marka iscrpila svoje tržište. Takvo što moglo bi se pripisati i Ljubici Ajduković Ugarković, koja je iz kreativne sfere podizanja i oplemenjivanja novoga branda na hrvatskom tržištu  (otočnoga proizvoda) – nakon umirovljenja samo preskočila u drugu kreativnost, onu modnu. Upravo se na njenom primjeru može filozofski ustanoviti kako je riječ kreativnost dostupna svima, ima moć učiniti nas suvremenima, modernima, korisnima, a čini se ključnim uspjehom, dobrim i spontanim rješenjem naših problema.

Kako je rušila mitove o kreativnosti

Kreativnost je inače mit i kult postmoderne,  jer ne može se poreći činjenica da uvijek postoji mala skupina ljudi sposobna izbaciti svježe i briljantne ideje, naizgled bez ikakvog napora. Božanska priroda kreativnosti gotovo postaje dogmom u kršćanskoj kulturi. Bog  je taj koji stvara stvari. Muškarci mogu biti samo skromni obrtnici, pa Leonardo, Michelangelo, Raphaelo nikada se ne bi definirali kao kreativci, već kao vješti slikari, kipari, izumitelji sposobni majstorski protumačiti tehnike svoje profesije. S romantizmom se vraća nešto božanstva da bi se očovječilo kroz teoriju talenta i estetske intuicije. Prema toj viziji, na razini sklonosti i osjećaja skriva se tajna kreativnosti. Ubrzani tempo nastajanja noviteta raščistio je ideju, široko rasprostranjenu, lagane i neizrecive kreativnosti, potencijalno dostupne svima i za sve. Istodobno je mitologizirao koncept o romantičnom geniju koji je takav zato što stvara.

 U slučaju Ljubice Ajduković Ugarković kreativnost je postala vatra koja utječe na tempo promjena u njenom životu;  ona je živi primjer kreativne osobe  koja nije pohađala tečajeve dizajna, nije učila pletenje i kreaciju u inozemstvu, samo je iskusna, vješta i imaginativna osoba koja dobro zna što ljudi žele. Onda to i čini.  “Veste mi daju velike emocije, iste kao i na početku, dok sam bila studentica i plela džempere kako bi poboljšala svoj studentski budžet. Činila sam to umjesto da sam radila druge studentske poslove. Sjedila sam doma i plela…„ – kaže Ljubica. A čini to birajući najfinije materijale od vune, lana, pamuka, koje nabavlja izvan Hrvatske jer domaća ponuda ne pruža joj mogućnosti kreiranja kakvo želi: „Dugo sam predana džemperima i njihovim oblicima. Uvijek sam mislila da će pravi materijal dati sklad, osobnost cjeline. Osvrćući se oko sebe, osjetila sam potrebu stvoriti nešto što bi imalo poseban dodir, što bi bilo prepoznatljivo, ali istodobno duboko kreativno.“

Novi način izražavanja elegancije

 Premda je njen put u modi obrnut od drugih imena koja su se bavila modom i odjećom, uvijek, kaže, osjeća uznemirenost jer predstavljanje kreacija javnosti pomalo podsjeća na razgolićavanje. „Prvo je uzbudljivo“, objašnjava, „pratiti korake kreativnog procesa. Poslije je najveće zadovoljstvo vidjeti ljude koji biraju i nose moju odjeću„. 
Kod modnih autora i stilista, primjetna je neprestana potraga  za novim prijedlozima,  trendovima,  koji će sve ostaviti bez teksta. Ljubica Ajduković Ugarković radi upravo suprotno: odabire  novi način izražavanja elegancije, zatim modulirajući čini mnoge male pomake, u malim edicijama. Štoviše, samo unikate. Možete pričati priče, naravno, ali morate ih graditi na nekoj logičnoj osnovi. Tako to čini i Ljubica. I ne boji se da će biti „neshvaćena“. U protivnom, kaže, „ne bih se osjećala slobodno. Nesloboda bi mogla utjecati na moju kreativnost.“


Pitala sam se, vidjevši Ljubičine modele, kako primjenjuje ideju nestereotipizirane ženstvenosti na vestu, koja mora  biti funkcionalna, ali i lijepa. Objašnjenje je jednostavno  –  ona slijedi  instinkt, nadahnjujući se nekim detaljima, poput zaobljenosti krojeva i nabora. I pritom bira ono pletivo za koje drži da će najbolje „oblikovati“ njen model, da će mu dati najbolju formu, održivost, sačuvati boju i mekoću.  

Ljubica Ajduković Ugarković u svom kutu za kreativno pletenje

U svoju je avanturu pletenja, veli, ušla promatranjem stvarnosti i društvenih promjena. Odluka da danas ponovo izrađuje ili plete veste, također je došla intuitivno, s istim uzbuđenjem kao nekoć, pa joj današnji modeli na stanovit način predstavljaju sintezu između prošlosti i budućnosti, istodobno su retro i moderni. No, u usporedbi s prošlošću, navodi Ljubica, primjećuje pad ukusa u današnjem društvu. Nekoliko žena koje ga posjeduju su superlativne, a u stvarnosti su to također kreativne žene, umjetničkih ili dizajnerskih zanimanja, koje žele imati kvalitetan, poseban i lijep komad odjeće. Ne bi, kaže, mogla raditi svoj posao ako bi prestala biti u skladu s vremenom. „Osim toga, znatiželjna sam osoba“. 

Zato valjda i jest istinski predstavnik nepogrešivog stila…  

Tekst: Nera Karolina Barbarić. Fotografije: privatni arhiv

CHUTNEY ILI DELICIJA S RUBA TANJURA

Ako volite putovati, kušati stranu kuhinju, zacijelo ste barem jednom naišli na chutney, aromatični, slatko-kiseli, ali i oštro-pikantni umak indijskoga podrijetla. Možda ćete u prvi trenutak pomisliti kako je riječ o džemu, zbog komadića voća ili povrća u njemu. No, da biste saznali što sve može biti chutney, delicija za „prste polizati“, ne morate putovati u Indiju, Pakistan ili Veliku Britaniju: otiđite samo do Hvara i potražite Hvarski chutney!

Jeste li se ikada našli u situaciji da se, ustiju punih začina, zapitate što je to, kakva je to delicija na rubu vašega tanjura koju su vam poslužili uz sir, divljač, uz lisnato tijesto, plodove mora ili pečenje…? Ta iznimna

delicija je chutney. I da, riječ je o umaku, naziv kojeg je usvojio cijeli svijet, premda mu je osnova u hindu i urdu jeziku u riječi caṭnī, cāṭnā, u značenju „po ukusu“, što neki izvori prevode i kao „za prste polizati“. Druga verzija podrijetla naziva za chutney kazuje da su Britanci prvotno nazvali umak, u hindu jeziku poznat pod nazivom Navratna Chatni (u prijevodu „gusti umak s devet začina“) riječju crush zgusnut, jako začinjen. Indijska kulinarska tradicija inače kaže kako je to umak nastao sljubljivanjem svih sastojaka i začina u jedan spoj.

Europski put indijske delicije

Naziv i put toga uistinu poznatoga umaka doživio je sudbinu mnogih proizvoda i njima pripadajućih naziva što su ih vojske ili trgovci prenosili iz jednoga kraja svijeta na drugi. Prvotno se ovo jelo u Europi nazivalo  mangoed,  jer je jedan od glavnih sastojaka bio mango, no kako je Kruna postupno prihvaćala riječi iz autohtonih jezika imperija (što je u 17., posebice u 18. stoljeću bilo čak vrlo moderno!), anglizirana je riječ Chatni. Ukratko, danas cijenjeni umak, kao i brojni drugi začini, ima korijene u zemlji Brahame, Vishua i Shive. Ondje je davno prije dolaska Britanaca uobičajeno bilo kuhati ukusne umake od voća i povrća s octom i raznim začinima. Tako je chutney, gusti umak od povrća ili voća, spravljen sa začinima, rasprostranjen u cijelom anglosaksonskom svijetu, a zapravo je temeljen na slanim džemovima poteklim iz indijske kulinarske tradicije.

Chutney je u europsku gastronomsku tradiciju ušao u 17. stoljeću, u vrijeme Elizabete I, kada je osnovana engleska istočnoindijska tvrtka, koja je tijekom 17. stoljeća povezivala važna trgovačka mjesta pod britanskom vojnom i civilnom upravom u Suratu, Madrasu, Bombaju i Calcutti, odakle su vojnici u Britaniju donosili razne začine i najfinije proizvode.

Chutney od Calcutte do Dalmacije

Danas chutney nije ništa više od slatko-kiselog umaka s kraja bogatog tanjura. Englezi, ali i Francuzi, nerazmjerno ga mnogo koriste uz sireve, mesa, odnosno pečenja, ribu, plodove mora, ali i kao dodatak predjelima. Talijani pak, kao velika gastronomska sila, nikada nisu baš prihvatili chutney, što tamošnji gastrozofi tumače postojanjem originalnih domaćih salsa, koje se koriste također „na rubu tanjura“, ali imaju autohtonu tradiciju (primjerice, salsa coi pomodori, umak od rajčica, ili salsa delle cipolle rosse, umak od slatkog luka, odnosno ljubičaste kapule, ujedno chutneyu najsličnijeg autohtonog europskog proizvoda). Doista, pojava ove gastro alkemije u Europi datira još iz antike. Primjerice, u rimsko se vrijeme med koristio za zaslađivanje mesa u Skandinaviji, a gorko-slatka jela svoje su prve gurmanske iskorake napravila u srednjem vijeku. Najpoznatiji talijanski začin – mostarda – definira se kao senf,  a najvjerojatnije potječe od latinskog  izraza mustum ardens (u značenju “gusto začinjeno“). Istina, u različitim verzijama talijanskih gorušica ima dosta mošta (reduciranoga mošta ili u Dalmaciji znanog varenika, op.a.) i začina poput senfa. Etimološka i povijesna poveznica, dakle, nije upitna.

Na Dalekom istoku i u Indiji sljubljivanje namirnica i začina čini samu bit kuhanja, dok se u Europi to postupno razvijalo kulinarskom globalizacijom, koja je, zahvaljujući unosnoj trgovini začinima, favorizirala i poguravala miješanje okusa sa svih strana svijeta, posebice nakon otkrića Južne Amerike (koja je, uostalom, otkrivena zbog navigacijske pogreške na putu prema „začinskome raju“, Indiji, kamo je prethodno Sulejman Veličanstveni bio zatvorio putovanja preko Egipta!).

Što chutney sadržava – struktura i tekstura

Chutney u svojoj strukturi može biti tekuć, kre­mast ili po konzistenciji nalik na pire. Najčešći su mu sastoj­ci man­go, kokos, luk, rajčica, češnjak, senf, korijander, crvena paprika i metvica. Uz dodatak šećera, čilija, činčibre (ingwera) ili octa okus mu se pojačava. Među preporučenim začinima za chutney Indijci navode  đumbir, šafran, kumin, kurkumu, čili klinčić, češnjak, korijander, senf, cimet, kajenski papar, tamarind i mentu. Od voća najčešće koriste mango, kokos, jabuke, kruške, breskve, kao i rajčice, mrkve, ciklu, bundeve itd. – od povrća. U nekim se slučajevima tijekom pripreme začini nekoliko minuta tostiraju kako bi se ostali sastojci aromatizirali. Dodavanje šećera i octa obično daje slatkom i kiselom okusu onaj poseban, chutney okus.  No, postoje dvije vrste chutneya, slani i slatki; ponekad se priprema s podlogom jogurta, drugi put s octom, limunovim sokom ili šećerom. Okus mu uvijek ostaje sladak, kiselkast i dobrano začinjen. Chutney se može pripremiti i sirov, bez kuhanja sastojaka, ili ih se jednostavno marinira. Boja i tekstura također se mijenjaju ovisno o sastojcima. U Indiji se chutney posebno koristi kao dodatak za glavna jela na bazi mesa, ribe, povrća i riže.

Mango chutney ili majka svih chutneya

Najpoznatiji chutney svakako je  – mango chutney, a tisuće drugih varijacija ovise o znatiželji i želji za eksperimentiranjem onih koji kuhaju i zato što se svaki chutney prema indijskom receptu može prilagoditi ukusu miješanjem voća i povrća različitih vrsta, ali prije svega upotrebom i balansiranjem začina za obogaćivanje okusa.  Ipak, kultni mango chutney ima nekoliko klasičnih podvrsta:

  1. Avakkai mangai  (klasični mango chutney), sadrži krupno nasjeckani mangođumbir , kokos, čili papriku, peršin. Katkad se dodaje češnjak, cimet, grožđice i datulje
  2. Chunda (slatki mango chutney), obično se mango kuha u posudi s đumbirom, zajedno sa šećerom, solju, crvenim paprom, garam masalom (smjesom pikantnih začina), sokom od limete.
  3. Mangga thuvial (zeleni mango chutney) proizvodi se od nasjeckanog manga, luka, tostiranog čilija, kokosa, currya i korijandera, sjemenki gorušice i prženog slanutka (ili sušenog žutog graška).
  4. Chanti khasa je vrlo začinjen chutney s kremom od manga. Ne melje se.
  5. Major Grey s chutney engleski je moderni proizvod nastao kolonizacijom Britanaca u 19. stoljeću, a sadrži mango, grožđice, luk, tamarind, ocat i limunov sok.

Chutney može biti vlažan ili suh, grubih ili finih tekstura. Indijska riječ za taj umak  neselektivno se odnosi na svježe i marinirane pripravke, često zaslađene konzervansima. Nekoliko indijskih jezika tu riječ koristi samo za svježe pripravke, posebice one kakvi se proizvode u Indiji, Pakistanu i Sri Lanki, a među  kojima su najpoznatiji:

  1. Ondaga chatni od svježeg kokosova oraha, češnjaka, čilija, đumbira, slanutka, sa sjemenakama crnog senfa, ural dala (bijele leće), listova currya, soli, ulja i asafetida (perzijski anis).
  2. Pudina ki chatni (od korijandera i metvice): sjeckanom lišću korijandera i metvice, zelenom čiliju, đumbiru i češnjaku dodaje se sol, crvena paprika, garam masala , limunov sok, jogurt i šećer.
  3. Chutney od mrkve, krastavca, kokosa, jesenskoga voća – uobičajeno se spravljaju u Istočnoj Aziji. Međutim, chutney od patlidžana (ljubičastog), koji se peče, a potom mu se samljevenom dodaje sol, limunov sok, luk, nasjeckani čili i naribani kokos, zapravo je umak koji se smatra pretečom balkanskoga ajvara (premda naziv ajvar dijeli etimologiju s kavijarom, op. a., o čemu ćemo drugom zgodom!).
  4. Vrlo često spravlja se i chutney od metvice i jogurta, chutney od krumpira, kruške i luka, s dosta vrsta pikantnih začina.
  5. Jedan od najčešćih jest chutney od rajčice, hussaini tamatar qoot, koji se spravlja od sjeckane rajčice, zelenog čilija, ribanog đumbira, sjemenki crne gorušice i korijandera. Kuha se u tavi, s ghee maslacem i smeđim šećerom. Po želji se može dodati prah perzijskog anisa (asafetida), list currya, zdrobljeni češnjak, mljevenu kurkumu ili mljevenu crvenu paprika. Chutney od cherry rajčica, odnosno chutney waker, vrlo je popularan među europskim kuharima, a spravlja se tako da se cherry rajčice, raspolovljene, kuhaju sa solju, crnim paprom i origanom u tavi. Dodaje se ekstra djevičansko maslinovo ulje i krčka se na 180 stupnjeva. Kuhanje je gotovo kad se izreduciraju oko tri četvrtine tekućine iz rajčica. Chutney waker često nadopunjuje jela od riba.
  6. Susam chutney , tamarind chutney (tamarind, čili, đumbir, sol, šećer i lišće korijandera, s datuljama, sjemenkama komorača…), zatim tandoori chutney  i chutney od svježeg kokosa omiljeni su umaci u Indiji, Pakistanu, Americi, Južnoafričkoj Republici, zapravo svugdje gdje žive indijske zajednice.

U novije vrijeme chutney je s pravom ušao u kuhinje sjajnih kuhara koji ga predlažu uglavnom u vlastitoj verziji čineći ga tako novim kulinarskim trendom. Nedvojbeno je da se chuntey može pripremiti s bilo kojom vrstom voća ili povrća, poput talijanske mostarde: na osnovni recept  nadograđuju se brojne varijante, s jednim jedinstvenim pravilom  –  poštivanje ravnoteže okusa. Često se čak dogodi da pod rukom vještih kuhara surogat chutneya postane uravnoteženije teksture od originalnog recepta. 

Prednost, nimalo zanemarujuća, ovih umaka jest da, poput džemova, chutney ima kao početnu točku jedinstveni recept koji se može beskrajno koristiti, a to je: kilogram voća ili povrća, izrezan na sitne komade, kojem dodamo čašu octa, 200 g šećera, žličicu soli, začine. Kuhati, pirjati 2 do 3 sata, dok tekućina u potpunosti ne nestane (reducira se). Priprema chutneya kod kuće, gledano na ovaj način, vrlo je jednostavna. Ustvari, jedini recept koji je dobro znati jest tzv. klasična verzija mango chutneya, kuhana kao da je džem. 

Dakle, chutney s mangom!

POTREBNO JE:

  • 500 g manga (4 zrela komada)
  • 100 g šećera
  • 1 svježa crvena paprika srednje veličine
  • 1 češanj češnjaka
  • 1 limun ili 2 limete
  • 1 žlica jabučnoga octa
  • 1 prstohvat soli

Dodati i sljedeće začine, ali po ukusu, i to nikada više od 20 grama pojedinačnoga začina: 

  • svježi naribani đumbir
  • kurkuma
  • kim
  • grožđice
  • kardamom
  • sjemenke gorušice
  • sjeckani korijandar

POSTUPAK:  Oguljeni i narezani mango stavite u veliku tavu, dodajte nekoliko kriški limuna ili limete, crvenu papriku izrezanu na kriške i ocat. Kuha se na umjerenoj vatri desetak minuta. Doda se šećer i sol te nastavi kuhati na laganoj vatri još 30 minuta, dok smjesa ne postane homogeno gusta. S vremena na vrijeme doda se malo mlake vode. Na kraju se dodaju svi začini, dobro promiješa smjesa, ostavi se hladiti. Poslužuje se u malim zdjelicama.

Kako je nastao Hvarski  chutney  

To bi za početak svake potražnje za egzotičnim okusima bilo dovoljno – naučiti spravljati osnovni recept. No, to ne znači i da smo ušli u tajnu chutneya. Pametan spoj slatkoga i slanoga, što chutney ustvari jest, pojačava okus tanjura, diskretno, bez ikakvoga prevladavanja okusa hrane. Kušati u malim količinama bijelo meso, divlju rižu ili čak lisnato tijesto, uz ovaj pripravak to biva gozba za nepce. „Chutney ima neograničene mogućnosti serviranja i kombiniranja s drugim jelima. Tako naš Hvarski chutney s varenikom predlažem servirati uz pikantni sir, kao namaz na kruhu, uz biftek, te kao osnova za brudet itd.“ – reći će Marija Tudor-Šore, žena koja je osmislila prvi domaći chutney, nazvavši ga „Hvarski chutney“. Dobro je poznato da harmonija jela ovisi o ravnoteži okusa, koja se često rimuje sa suptilnim smjesama. Ova mala smjesa krasi rafinirana jela poput predjela od foie grasa, jela od bijelog pudinga ili gratinirane Jakobove kapice. Ali i vrlo jednostavni pripravci poput bijelog mesa, wok povrća ili kriške šunke, nadopunjeni chunteyem s ruba tanjura, također ostavljaju bez daha.

Povijest chunteya u Hrvatskoj, kao i na Istočnom Balkanu, obilježena je poviješću ajvara, dalekog kulinarskog chutneyova rođaka. Međutim, u novije se vrijeme, upravo zahvaljujući Mariji Tudor Šore, može govoriti i o hrvatskom chutneyu,  koja je Hvarskim chutneyem  domaću gastronomsku scenu nedvojbeno podigla na višu razinu. „Chutney ili ti ga gusti umak spremam otkada sam počela kuhati. Mislila sam tada da spremam toć ili šug. Voljela sam dodavati nešto čega ne bi bilo u temeljnome receptu, eksperimentirajući s okusima – slano, slatko, ljuto, kiselo, u različim omjerima i s različitim namirnicama i začinima“, opisuje ta Hvaranka i/ili Splićanka, podrijetlom iz Maloga Grablja, pitoresknoga sela na putu iz Staroga Grada do Hvara, u kojem je omiljena začinska namirnica odavno – sušena pomidora (sušena rajčica), a svečarsko ili gospodsko jelo pašticoda (pašticada), način spravljanja koje je Mariji „otvorio oči“, jer upravo u umaku za pašticadu prepoznala je bitne podudarnosti sa chutneyem. Oduvijek je, kaže, uživala pripremajući novitade u kuhinji. Nedvojbeno i sama finoga nepca i izbalansiranoga osjećaja za okuse, uočavala je novitete i u gastro svijetu, pa je tako shvatila da je toć ili šug ustvari chutney. „Počela sam“, navodi, „ istraživati odakle potječe taj naziv. Englezi su iz vremena kolonizacije ponijeli razne umake iz Indije. Brojni su recepti s raznim namirnicama za chutney, a ja sam napravila nekoliko vrsta chutneya, onako za svoj gušt, od naših autohtonih sastojaka.“

Nije nepoznato da Hvar obiluje aromatičnim i začinskim biljem, ali i namirnicama koje ondje imaju posebnu aromu i dnk-a, zahvaljujući mikroklimi, suncu, načinu uzgoja bez pesticida, tlu i, ne smije se to zanemariti, požrtvovnosti lokalnoga stanovništa u očuvanju domicilnih vrsta voća i povrća, posebice u novije vrijeme. Stoga Marija Tudor i koristi isključivo namirnice od lokalnih uzgajivača, pa tako i za svoj chutney. „Ono što ne bih dala na stol mojim ukućanima, ne želim dati ni svojim kupcima“, ističe kao svoju maksimu, koja se pokazala prihvatljivom i brojnim turistima, posebice Talijanima i Slovencima, koji su Marijin ili Hvarski chutney, kako vam drago, otkrili kao deliciju visoke gastro razine i kulinarske umješnosti. Hvarskoj gastro inovatorici najveći je  kompliment to što su njen chutney prepoznali Talijani, koji uz svoje salse nikada nisu previše mirisali engleski chutney. Pošteni pak gastro šovinisti Francuzi također ističu sklonost prema Hvarskome chutneyu, pritom više naglašavajući podneblje, terroir (mikro uvjete), antiku. Ali, od Francuza se drugo ni ne očekuje…

Otočne delicije Marije Tudor Šore

Svaka prava success story, pa tako i ona Marije Tudor, započinje kako se ona  rano zainteresirala za kuhanje, uz vrsne kuharice nonu i majku, a poseban izazov  bila su joj složenija jela poput pašticade, koja se radila za fešte i obiteljska okupljanja, i slastice. Devedesetih godina prošloga stoljeća sa sestrom je u Splitu izrađivala slastice (kolače) za posebne prilike. Preselivši se na Hvar, premda se obitelj bavila turizmom, nije se ostavila pripremanja delicija (sve što skuha je delicija). Započela je raditi marmelade i likere, maslinovo ulje, proizvode od lavande, a svake je godine asortiman širila zahvaljujući inspiraciji koju je našla upravo na otoku svojih roditelja.

 „Sve svoje proizvode radim u malim serijama“, objašnjava svoju poslovnu logiku, „jer ne koristim nikakve konzervanse, a pasterizaciju radim onako kako su to prije radile moja nona i moja mama. To je prava manufaktura, svaki član obitelji ima svoj dio u tom poslu.“ Suprug i majka sudjeluju u pripremi, ali sam postupak spremanja je isključivo njezin dio. „To“, kaže, „ ne prepuštam  nikome“. Možda samo da koji put promiješaju da ne zagori, mora biti sigurna da je okus baš onakav kakav voli. Tek na kraju zamoli  kćer da kuša i kaže je li sve kako treba biti. „Ona je moj najbolji kušač i kritičar“, kaže Marija. Kao Agatha Cristi! Kojoj je kćerka davala konačnu ocjenu može li roman u tisak. Kako literarno… samo što Marijina kćerka ne pogađa tko je ubojica, nego koji je okus ubojit!

U okviru svog OPG-a, Marija i obitelj drže kušaonicu svojih  proizvoda i tzv. prodaju na kućnom pragu. No, osim što prodaje svoje delicije, lokalcima i turistima najviše srpljivo objašnjava filozofiju korištenja chutneya, način kako se radi, kako se i uz koja jela poslužuje, pa je spontano od njene kušaonice nastala mala gastro agora, gdje se razgovara i o zapostavljenoj kulturi kuhanja šolše od pomidorih (koja se kuha satima dok se ne izreducira skoro 80 posto tekućine iz rajčice), ili šolše od jutike (umaka od ljutike, koji se posluživao uz divljač i crvena mesa, čak i uz brujet od ugora) i mnogim drugim šolšama koje su na otoku u tihoj gastro zavjetrini, ali nezaobilazne na kantunu ol pijata. Ustvari su to sve, reći će Marija Tudor – chutney, ali na domaći način. Možda je stvar samo u terminologiji, no za njen chutney od ljubičaste kapule Hvarani će reći da je to tek  „džem ili marmelada od luka-kapule“. Jer, ako Francuzi i Talijani ne žele usvojiti riječ chutney, zašto bi Hvarani, jer „ca su oni gori“…

Chutney a la Marija Tudor Šore

Zahvaljujući svojoj prirodi inovatora i ljubitelja delicija, Marija neštedimice dijeli svoja znanja o namirnicama, načinu spravljanja, ali i svoje recepte, sa svim detaljima i samo njenim „malim tajnama“. Pritom će vam sugerirati i zamjenske začine ili dodatke, ako niste u prilici nabaviti originalne. Tako je i nama ustupila recept za svoj najpoznatiji proizvod – Hvarski chutney s varenikom!

Pa evo, Marijin  chutney:

POTREBNO JE:

  • 1 kg očišćene ljubičaste (slatke ) kapule
  • 2 dl maslinovog ulja
  • 100 g šećera
  • 1 dl varenika ( ili 2 dcl crnog vina npr. plavac mali)
  • 1 dl kvasine od crnog vina
  • sol
  • papar

Od ove količine dobijete cca 750 gr gotovoga chutneya.

POSTUPAK:

1. Kapulu narezati na tanke ploške. U široj tavi dinstati kapulu i ulje, oko 20 minuta, na srednje jakoj vatri, uz šesto miješanje, dok se tekućina koju ispusti kapula skoro potpuno ne reducira (ispari).

2. Dodati šećer i nastaviti dinstati na jačoj vatri dok se šećer ne sjedini s kapulom, odnosno karamelizira. Paziti da ne zagori.

3. Posoliti i popapriti.

4. U smjesu uliti varenik. Ako ga ne možete nabaviti, poslužit će i dobro domaće crno vino.

5. Kada se veći dio reducira ( ispari),  dodati kvasinu (ocat). Dinstati na jakoj vatru, uz miješanje, da se tekućina što prije reducira, i dok se ne pojavi samo ulje na dnu posude. Dotjerati okus po svome.

6. Chutney se može jesti čim se ohladi, ali još je bolji kada se prožmu svi okusi, nakon dan, dva.

Marijin savjetUmak malo više posoliti i popapriti jer chutney je jelo bogatog okusa, kiselo-slatko-paprenog. Ukratko, eksplozija okusa!

Međutim, nije to jedina delicija iz gastro ponude ili kužine, kakogod, Marije Tudor. Gurmani, gulozuni ili bonkulovići prepoznali su i njen chutney sa sušenim rajčicama, koji je još pikantniji i začinjen posebnom kombinacijom hvarskih začinskih trava. Za svoj chutney a la pašticada voli pak reći da u njemu ima svega kao i u pašticadi – osim mesa. Izvrstan je i za spravljanje u narodu poznate  lažne pašticade, vrlo popularnog jela u Dalmaciji: izdinstaju se odresci mesa na malo masnoće i vina, preliju Marijinim chuntneyem a la pašticada, dodaju se njoki – i eto pašticade za prste polizat.

Ali, bogatstvo okusa u Marijinoj kuhinji tu ne staje. U njenoj hvarskoj kušaonici, neovisno jeste li punik namjernik, lijeni turist, pjesnik ili samo gulozun,  uživat ćete podjednako u sirupima od mente, bazge, mirte, lavande, lista masline i limuna (Zlatna medalja na Intrada 2020. i Zlatna medalja na Noćnjaku 2020.); džemu od mirte ( Srebrena medalja na 10. Festivalu pekmeza, džemova i marmelada u Dubrovniku 2016.); čaju od sušenog lista masline iz eko uzgoja ( srebrena medalja na Noćnjaku 2020.); ekstra djevičanskom maslinovom ulju;  začinima od hvarskih trava (origano, ružmarin, majčina dušica); kaparima ili motaru u kvasini; paprenjacima od rogača bez glutena; c(h)arobnom namazu od rogača; džemu od suhih smokava i ljute naranče, te brojnim drugim otočnim proizvodima, pa i onima, poput rijetke i slavljene škalonje, odnosno ljutike.

Paa, ima li stoga razloga potegnuti do Velike Britanije ili, nedajbože, Indije? A i corona je… Dovoljno je utipkati u neku tražilicu Marija Tudor Šore i osvijestit ćete sve što jedna prava otočanka na jednom od najljepših otoka svijeta, onom prevladavajućih ljubičastih boja od lavande, esencijalnih mirisa aromatičnih biljaka i jedinstvenih začina, može skuhati za vas… Kakva Indija!

Tekst: Nera Karolina Barbarić;  Fotografije: privatni arhiv Marije Tudor Šore, web izvori, arhiv magazina Svijet

U TRENDU I ZA STOLOM

Unatoč pandemiji, moderni restorani danas su ono što su nekad bila kazališta: mjesta spektakla na kojima izlazak na večeru postaje pravi javni događaj. Kuhari su, najprije u Francuskoj, potom u SAD-u, pa u Italiji, a zatim i drugdje, postali prave zvijezde: pojavljuju se na televiziji, pišu knjige, potpisuju proizvode…  Štoviše, od pravog chefa doguralo se već do master chef gastro stručnjaka, zahvaljujući kojima se utječe na svijet spektakla, medija, kinematografije i vipovaca općenito…

Očita je, eto, činjenica da nam se i u kuhinje – uvukla moda.  Filozofija kuhanja, trendovi i posebno dizajnirana hrana na tanjurima već neko vrijeme obilježava prehranu. Hrana je to u prvom redu za oči, a tek potom za tijelo. Uz to, postala je nerazdvojnim dijelom zabave; izjednačila se s modom, dizajnom, filmom i kazalištem. Sve su to područja u kojima pravci nerijetko izrastaju u pokret: minimalizam, postmodernizam, retro, etno…

Na te pojave ni hrana nije ostala imuna, pa pod diktatom mode danas imamo nouvelle couisine, tribe cooking, fusion, finger food, a sve su to struje koje su se dogodile u određenom vremenu i tako označile razdoblje, epohu, trenutačni ukus. Da je moda hranu više nego ikad povukla za sobom, pokazuje i činjenica da se u jezik kuhinje ravnopravno uvlače modni izrazi poput: vintage, fusion itd… Baš kao i sve što je skovalo stil, i kuhinja se iskazuje modom, a pritom su najvažniji sastojci – kuhari i lokali.

Tradicionalne kuhinje, premda su sadržajno možda ostale u granicama uobičajenoga kuhinja, ali i u tom dijelu gastronomije osjeti se utjecaj fuzije. Katkad je to način ili serviranje jela, dizajn posuđa ili kombinacija jela kako to prije nije bilo uobičajeno.

FUSION NIJE CONFUSION: U mikser danas možete staviti svašta a da vas zbog toga nitko ne propituje: možete slobodno pomiješati stare bakine recepte s gastronomskim suvenirima koje već mjesecima držite po strani i sa začinima koje ste kupili u trgovini u prizemlju vaše zgrade. Izmiješate li sve, dobit ćete izvrsnu fusion  sintezu, jednu od novijih tendencija  trendovske kuhinje. Gastronomski je to pokret koji ima samo jedno pravilo: potpunu odsutnost svakog pravila. Barem naizgled. Međutim, odatle izvire maksimalna sloboda u korištenju sastojaka i tehnika kuhanja. No borders, no limits – tako se u Kaliforniji rodila, u psihodeličnim sedamdesetim godinama, open kitchen. Oni koji vole mix apeal odijevaju se vintage, obožavaju umjetničke predmete, slušaju fusion glazbu i ne mogu a da ne jedu world food, prvu kreaciju rođenu iz aktualne globalizacije. Nakon McDonaldsa i Coca-Cole, naravno. Ali ima tu i još nešto više.

Da se ne bi pokorio nacionalnoj gastronomskoj tradiciji ili regulama nekog poznatog chefa, taj pristup hrani postaje bizaran u predlaganju smionog spajanja i neočekivanih okusa. S jednim motivom: u svakom tanjuru spojiti kuhinje svijeta i kreirati jednu novu transnacionalnu kuhinju. Tako se, primjerice, rodila tjestenina s pesto umakom i maslacem i ukusom puževa – recept što se u prestižnom pariškom restoranu Spoon food and wine smatra vrhunskim specijalitetom. Ili pak špageti s raguom od krokodila i noja, koji se  poslužuju u restoranu Claude’s u Sydneyju. A ne treba zaobići ni pizzu sa začinima iz Mongolije, kao ni sladoled s đumbirom, koji možete naručiti u restoranu Roy’s u New Yorku. I tko zna gdje još… Gastrozofi, filozofi gastronomije, na stanovit način pokušavaju razarati tradicionalnu kuhinju,  poslužujući, primjerice, slatku maneštru i slani sladoled. Istodobno, naravno, zanemaruju činjenicu da je tradicionalna, nacionalna ili etno kuhinja jednako tako sve zastupljenija.

Nouvelle cuisine je, dvojbe nema, krajnje pomodan trend. Stvoren samo za oko. Ne može se reći da ima silan broj pristalica, ali oni koji to jesu izmotavaju se da su ljubitelji „kreativne kuhinje“.

Premda, vodite računa da će vam za pripremanje takve hrane trebati solidna tehnička priprema, jer fusion nije confusion. Odnosno, nije dovoljno pomiješati čudne sastojke da biste postali fusionist. Prije svega, dobro treba poznavati prehrambene namirnice i začine koji se koriste diljem svijeta te treba znati i kako uskladiti različite sastojke. Za to će vam trebati senzibilnosti, kulturalne i nepčane, pravog chefa. Osim poznavanja recepture, važna je i “ambalaža”, tj. posuđe u kojem ćete hranu poslužiti, ali i način na koji je jelo u tom posuđu složeno – da ne kažemo dizajnirano. Jer gastrofilozofija fusiona ima moto: ne jede se samo ustima, već i očima!

 Rew food, kažu zlobnici, nastao je u Americi među snobovima koji ne znaju kuhati, ali imaju nešto smisla za lijepo.

  OPSJEDNUTI SIROVIMNew vawe na stolu slavi novu zajednicu crnog vina i ribe, narušavajući tako stari ukus prema kojem se uz ribu služilo bijelo vino. Sirova riba – tuna, sabljarka, brancin, orada – danas je među najtraženijom namirnicom u jelovnicima, a poslužuje se s rižom (sushi) ili dobro usitnjena u homogenoj smjesi (sushimi). To su nanosi novog vjetra koji puše iz Japana i na Zapadu pobire velik uspjeh. No, takva se moda može vrlo dobro uklopiti u staru mediteransku tradiciju s plodovima mora – prstacima, dagnjama, vlasuljama, što se posljednjih godina i zbiva po restoranima na Jadranskoj obali.  Sirova je hrana zarazila i trgovce, čak do te mjere da na ambalaži možete pročitati je li nešto sushi ili nije. Ta je moda dodirnula čak i povrće.

 Slavni fusion pravac uistinu je trend, odnosno mješavina svega i svačega, pripravaka, načina kuhanja, minimalizma, tradicije…

Za raw cuisineom, primjerice, poludjela je cijela Amerika. Riječ je zapravo o sushiju od povrća uzgojenog u vazama, cvjetače ili šparoga, posluženih bez ijedne sekunde kuhanja, a izmiksano povrće danas je omiljeni ručak vegetarijanaca fundamentalista. U Europi je pak bio prehrana ono što je raw couisine u Americi. Riječ je tu o, kako već svi dobro znamo, prirodno uzgojenim proizvodima koji nisu podvrgavani nikakvim kemijskim tretmanima. Bio meso, bio kruh, pa voće i povrće, med, bio marmelade – mnogima su obrana od zatrovanog okoliša, dioksina i ludih krava. Artizam siromaštva i pauperizam izrazi su za pokrete koji su ostavili traga i u umjetnosti. Proizvodi i hrana što su se nekada smatrali siromašnima danas su najtraženiji, kao da je hvatanje za prošlost oblik sigurnosti u odnosu na sve rizike današnjice. Mnoga takva jela dobivena su od svinjetine, poput, primjerice, slanine, koja je desetljećima zanemarivana, izolirana u svom kutu, da bi se kao glavni akter vratila na naše stolove i u restorane.

Slanina, nekad hrana težaka, danas je nezaobilazni sastojak vrhunskih jela, baš kao i šunka i pršut, kao, uostalom, i autohtoni sirevi poput onih iz Romagne, koji su uvršteni kao sastojci u poznate sireve roquefort, brie i camambert, u novije vrijeme apsolutnim favoritima među sirevima.  

Njemačka kuhinja, koja inače nije među slavnijim kuhinjama, prihvatila je „partijanerski način“ pripremanja jela. Mnogi kažu da su za to zaslužni stranci koji su u Njemačku donijeli cijelo bogatstvo trendova i načina kuhanja…

MINIMALIZAM I FINGER FOOD: Hrana danas nema samo nutricionističku vrijednost, već pronalazi nova i neobična značenja. Nadražiti osjetila samo pogledom na hranu čini se posljednjim modnim hitom, dok je odabiranje jela – jer nas apetit zaustavlja pred točno određenim tanjurom –  apsolutno out. Nekada se govorilo o estetici stola, o posluzi, o ukrasima. Danas se radije govori o ljepoti tanjura. Jer, naravno, i oči trebaju zadovoljiti svoj dio, ali kad stignemo do zen paradoksa, do sipice u sredini bijelog tanjura, čini se da tu pretjerivanje vodi u baroknost. Rizik je u tome  što se sve svede na lijep izgled, a zanemari se prava vrijednost hrane. No, bez obzira na to, diljem svijeta zatičemo chefove koji su se upravo pomamili za modom. Jedan od njih je i Francesco Bracali, jedan od najpoznatijih europskih kuhara, inovativan i kreativan, koji tvrdi  da je prezentacija hrane isto toliko važna kao i njen okus. Brižljivo pazi na “krajolik” stola, s obzirom na svako pojedino jelo odabire prikladne tanjure, mijenja čašu ako se klijent za vrijeme ručka odluči promijeniti mineralnu vodu; u svoja minimalistička i brižljivo spravljena jela ugrađuje svoje kreacije koncipirane poput slika – koje često one ovise o boji, obliku i popratnom priboru oko kojih ovaj pomodni chef stvara svoja jela.

U priči o trendovskoj hrani nikako ne smijemo zaobići ni gastro hit koji Amerikanci zovu finger food. I sam naziv slikovito govori o čemu je tu riječ: o hrani koja se jede prstima. A možete je poslužiti i u mini posudama ili egzotičnim žličicama. To svakako ide uz diktat mode koji će vam pomoći da održite liniju i ne dobijete suvišne kilograme. Možda je jednostavnije reći – da je posrijedi hrana koja je dušu dala upravo za pomodne partijanere. Samo, pitanje je hoće li sljedećih mjeseci moći partijati i pomodno oblizivati prste…

Tekst: Tihe Zaninović, Foto: Arhiv magazina Svijet

PEČUH – GRAD KOJI MIRIŠE NA PAPRIKU

Pečuh, multikulturalni grad smješten na obronku planine Mecsek, pravi je ponos susjedne nam države. Peti je grad po veličini u Mađarskoj, sveučilišno središte, a gotovo na svakom koraku može se osjetiti raskoš kulture stare gotovo 2000 godina…

Središnja panorama Pečuha

Mnogi će se još sjetiti kako smo posjećivali smo mađarske gradove uz našu granicu u potrazi za jeftinim, ali ukusnim suhomesnatim delicijama i sirevima. Međutim, nakon munjevite pojave bezbrojnih golemih trgovačkih centara u Hrvatskoj, izleti u susjednu državu postali su sve privlačniji turistima u potrazi za novim kulturnim otkrićima.


Željeznički kolodvor u Pečuhu

U Pečuh je najbolje otići vlakom. Neobavezno čavrljanje i izmjenjivanje “turističkih iskustava” učinit će putovanje uzbudljivijim i “kraćim”. Već nakon nekoliko minuta boravka na tamošnjem željezničkom kolodvoru shvatite da se doista nalazite u gradu koji privlači putnike namjernike željne istraživanja bogate povijesti i tradicije. Gužvanje na peronu i nerazgovjetni žamor brojnih turista izmjenjuju se s ugodnim ženskim glasom s razglasa koji obavještava o dolascima i odlascima vlakova u, te iz brojnih europskih metropola. Sve je i radnim danom užurbano – kao u pravoj zapadnoeuropskoj turističkoj meki. Među ljudima koji nas okružuju najmanje je domaćih, a oni rijetki brzo se izgube u multinacionalnoj paleti turista – među Kinezima, Japancima, Nijemcima, Česima, Poljacima, ali i brojnim Hrvatima.

Ulica restorana i dućančića

Po izgledu i ponašanju odmah se može zaključiti tko je, poput nas, došao u turističko razgledavanje grada. Odaju nas fotoaparati, kamere, turistički vodiči, znatiželjni izrazi lica, ali i udobne tenisice u kojima ćemo po višestoljetnom mađarskom gradu pješačiti do iznemoglosti.

NEODOLJIVA LAGODNOST ŽIVLJENJA

Na ulicama je živo od ranog jutra, ali ne osjećaju se napetost i nervoza. Možda zato jer nas okružuju mladi i vedri ljudi, uglavnom studenti, ali i umirovljenici, koje promatramo kako opušteno i bezbrižno sjede na klupama postavljenim oko glavnog gradskog trga. Dok budući intelektualci uz “kavu za van” prelistavaju dnevni tisak ili skripte, pogled im svaki čas bježi na turiste koji se u različitim položajima fotografiraju na trgu koji je ime dobio po mađarskom grofu Istvanu Szechenyju. Od simpatičnog Engleza Jamesa doznajemo kako mu je u ovo doba godine draže boraviti na otvorenom nego u zagušljivoj studentskoj sobi. U Pečuh je na nagovor prijateljice, koju je upoznao preko društvene mreže, došao na studij književnosti. U međuvremenu ga je pogodila Amorova strelica, pa se zbog ljubavi prema ne namjerava vraćati na Otok. Uz nju je naučio mađarski koji smatra strašno kompliciranim jezikom, ali ga ni nakon četiri godine nije naučio toliko dobro da ga može tečno govoriti. Zato se, priznaje, jako brzo navikao na domaće specijalitete koji odgovaraju njegovu istančanu nepcu: kobasice, krumpir pržen na luku, gulaš od divljači i razna pečenja. I hrana u Mađarskoj je, kaže, baš kao u Velikoj Britaniji: poslužena je najčešće prelivena slatkasto-kiselim ili pikantnim umacima. I James je, poput mnogih kolega koji su u Pečuh stigli iz drugog dijela svijeta, dobro upoznao svaki kutak toga zanimljivog grada.

Ova je građevina zaštitni znak grada Pečuha

MULTIKULTURA NA SVAKOM KORAKU

Stanovnici Pečuha grad još nazivaju Pečuj, Peču ili Petocirkva. Potonji naziv uvriježio se zbog pet crkava (ćuh u prijevodu znači crkva) sagrađenih 1093. godine u čast petorice kršćanskih mučenika. Sa centralnog trga u strogom središtu grada odlazimo do Gazi Kaszim pašine džamije. Građena je od kamenja Crkve svetog Bartolomeja iz 13. stoljeća, a danas je opet u funkciji katoličke crkve, stoga se nismo iznenadili kad smo ugledali svećenika koji vodi molitvu. Htjeli smo iz te kulturno-povijesne znamenitosti ponijeti nekoliko fotografija za uspomenu, ali fotografiranje je strogo zabranjeno.


Džamija paše Gazi Kaszima, koja je pretvorena u crkvu

Put nas je zatim odveo u najpoznatiju ulicu u Pečuhu – Kiraly utcu ili Kraljevu ulicu, pješačku zonu zanimljivu osobito gurmanima. S lijeve i desne strane nalaze se pivnice, kafići i restorani s lijepo uređenim i vječno popunjenim terasama. Zabavit će vas romantična glazba uličnih svirača, a želite li u nekoj od drvenih kućica sa suvenirima kupiti sitnicu za uspomenu ili razglednicu, bogata ponuda ostavit će vas bez daha.

Kraljeva ulica puna je restorana, dućana, zgodnih mjesta za razgledavanje

Premda je teško odlučiti gdje utažiti glad, nakon što su nam preporučili restoran Arizona Ranch,  probijamo se kroz kolone turista i na jedvite jade pronalazimo slobodno mjesto. Nije riječ o tradicionalnom mađarskom restoranu, nego o lokalu uređenom u kaubojskom stilu. Pojeli smo obilnu porciju pačjih prsa s jabukom i cimetom – jelo koje se rijetko nalazi na meniju domaćih restorana u kojima gosti najčešće uživaju u tradicionalnim mađarskim specijalitetima.

Naravno da smo sljedeći dan odlučili kušati i domaće delicije, a preporučili su nam paprikaš od kokošjeg ili pilećeg mesa, “fiš” (riblji paprikaš) spravljen od soma, šarana, štuke i amura, te neizbježni mađarski gulaš. U gotovo sva tradicionalna mađarska jela, doznajemo u jednom od restorana, u pravilu se dodaje paprika. Bez obzira je li svježa, sušena ili mljevena, jelu će (uz obavezan dodatak luka i češnjaka) dati pikantan okus. 

Nakon krepkog obroka teško je odoljeti desertu, pa odlazimo u malu “slatku” slastičarnicu gdje naručujemo doboš tortu. Doboš je zapravo mali bubanj, ali primamljiva torta ne nalikuje udaračkom instrumentu, premda “proizvodi” zvukove – zadovoljnog mljackanja uz pokoji uzdah čistog zadovoljstva. Prije nego je s tanjura nestao posljednji komad slasnog deserta, prokomentirali smo zanimljivu ornamentiku na torti po kojoj je taj kolač specifičan.

Premda smo već bili siti, nismo mogli odoljeti da ne kušamo i čuvenu mađarsku pogačicu, tzv. “langošicu”. Spravlja se od krumpirova tijesta, a u njoj, baš kao i u nekom mađarskom tradicionalnom jelu, dominira okus luka, češnjaka i ljutih papričica. Langošice se poslužuju vruće s vrhnjem i feferonima, jako su ukusne, ali i zasitne – umjesto daljnjeg razgledavanja Pečuha neki su poželjeli vratiti se u hotel i prileći.

STUDENTSKI CENTAR MAĐARSKE

Srećom, razbudila nas je konobarica porijeklom iz Hrvatske s kojom smo zapodjenuli zanimljiv razgovor. Unatoč visokim cijenama (za naše ekonomske prilike) živi se, otkriva nam simpatična sugovornica u pedesetima, bolje nego u Slavoniji – iz koje je za vrijeme Domovinskog rata otišla “trbuhom za kruhom”. Sviđa joj se što je grad prepun studenata te živi 24 sata dnevno – kako i ne bi kad u njemu studira više od 34.000 mladića i djevojaka iz cijele Europe! Pečuh je, naime, u posljednje vrijeme postao prava studentska meka i središte obrazovanja Mađarske, ali popularan je i izvan granica zemlje, pa se nerijetko može čuti engleski, ali i hrvatski jezik.

Važnost edukacije prepoznao  je još davne 1367. godine kralj Ludovik (Lajos) Veliki, koji je u tom gradu utemeljio prvo Mađarsko sveučilište. Otada u Pečuhu postoje četiri nezavisne sveučilišne ustanove: medicinsko sveučilište, sveučilište “Janus Pannonius” (sa studijima politike i prava, društvenih, te prirodnih znanosti i umjetnosti). U sklopu toga sveučilišta je i inženjerska škola “Mihaly Pollack”. Budućim glazbenim profesionalcima zanimljiva  je Glazbena škola visokog obrazovanja “Franz Liszt”, dok šire obrazovanje mladima nudi Biskupski teološki fakultet. (U Pečuhu su studirali mnogi poznati Hrvati, primjerice August Šenoa i Miroslav Krleža.)

Sveučilišna nastava održava se na više lokacija studentskog kampusa čiji ulaz krasi veliki luk. To je simbol ulaska u svijet znanja – za koji se studentice odijevaju iznenađujuće atraktivno. Većina djevojaka na predavanja odlazi u dekoltiranim majicama, lepršavim kratkim suknjama  i cipelama visokih potpetica. Doznali smo da se tako odijevaju jer nakon cjelodnevnih predavanja najčešće odmah izlaze u lokalne pivnice, kina ili restorane.

Gradska vijećnica

POVIJESNA ŠETNJA

U Pečuhu se doista ima što za vidjeti,  a prava šteta bila bi propustiti izlet u ranokršćansku nekropolu Sopianae, koja datira iz četvrtog stoljeća. Riječ je o značajnom spomeniku iz vremena antike i rimske dominacije, a smještena je nedaleko impresivne katedrale. U podzemnom kompleksu nalaze se grobne komore, a iznad njih je sagrađeno svetište s memorijalnim kapelama. Za javnost je otvoren samo mali dio podzemne unutrašnjosti u kojoj su sačuvane freske s biblijskim prikazima. Stoga ne čudi da je taj lokalitet 2000. godine uvršten na UNESCO-ovu listu svjetske kulturne baštine. Potom smo otišli samo stotinjak metara dalje do kule Barbakan. Ta je kulturna znamenitost jedna od rijetkih ostataka iz vremena prije turske okupacije grada.

Zgrada sveučilišnog kampusa i studentska meka

Iz prošlosti se vraćamo u sadašnjost i daljnje razgledavanje zanimljiva grada te njegove periferije. Tamo su sagrađene moderne višekatnice dojmljivo obojenih fasada, a novosagrađeni neboderi strancima poručuju da se nalaze u urbanoj sredini koja ne živi samo na staroj slavi. Grad se može pohvaliti još jednom “atrakcijom”: na brdu Mecsek nalazi se televizijski toranj sagrađen sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Kako bi se popeli do vidikovca na visini 70 metara, u tornju kupujemo ulaznicu za dvadesetak kuna, a na cilju sjedamo u ugodan restoran. Imamo sreće da je lijepo jesensko vrijeme, pa pogled puca na cijeli grad i Baranju. Nezaboravan doživljaj koji stavlja stavlja točku na i savršenog izleta u predivan Pečuh…

Tekst: Tihe Zaninović; fotografije: Arhiv magazina Svijet

RUDINART ili UMJETNOST POD NEBOM

Dva dana vikenda u kolovozu, provedena u ime kulture u Veloj Rudini, tijekom kojih je sinestezija umjetnosti pronašla prostor u pročišćenoj kaleti ili štrodi, oplemenjenoj postavljanjem izložbe likovnih i fotografskih ostvarenja te obogaćenoj divnim glazbenim dionicama, 19. put  po redu pokazala su kako je RudinArt evokativni kaleidoskop boja, starih i novih kulturnih motiva, ali i drevnih i modernih narativa….

Slike Mihovila Dorotića, uklopljene u mini krajolik velikoga dvora u Veloj Rudini

Umjetnost pod nebom na mediteranskim prostorima nije novost. Suvremena pak urbana umjetnost vrlo je živopisan izraz novih generacija koje također njeguju  težnju za stvaralačkom slobodom, bježeći od tržišta i profita te proizvodeći  onu umjetnost koja nije muzealizirana ili je isključivi prerogativ kolekcionara, vlasnika galerija i umjetničkih kritičara. Ta umjetnost, osim toga, vraća izvorni smisao svog bivanja u svijetu umjetničkom djelu: življenje u prostorima svakodnevnog života. Nastala, dakle, iz misli čovjeka koji je davno morao ostaviti svoje snove kako bi „živio“ i koji je u odrasloj dobi odlučio ispuniti želje te ih učiniti “vlastitom radnom stvarnošću”. Strast i ljubav prema umjetnosti tako postaje ugodan i zadovoljavajući posao… 

– Takav pristup kulturi i umjetnosti prepoznali smo i na RudinArtu, događanju koje svake godine fascinira nanovo svojim osobitim pristupom kulturi i umjetnosti. Otok je Hvar, pa i Stari Grad, odnosno njemu obližnje Rudine, često prepoznat zahvaljujući reputaciji grčke kolonizacije te  “književne kolijevke renesanse”. Mnoge stoga privlači zbog korijena povezanih isključivo sa tom davnom kulturom. No, u stvarnosti, otok je i napredna oaza suvremene umjetnosti, gdje se u njoj uživa zahvaljujući onima koji su je svojim radom podržavali ili su je sakupljali i čuvali kako bi je izložili javnosti. 

Baš takvo  događanje je i RudinArt, koje se svake godine održava u Veloj Rudini, drevnom grčkom naselju kopača kamena, smještenom sjeverno od Staroga Grada. Ondje se suvremena umjetnost proizvodi, prodaje, skuplja, izlaže, kao što je to oduvijek bilo kroz povijest, od antike, srednjovjekovlja i renesanse. Postoje mnoge „duše“ suvremenog Hvara, a jedna od njih predstavljena je upravo u Rudinama, gdje se – zahvaljujući golemu trudu i zalaganju Jasenke Bosnić, predstavljaju već 19. put zaredom umjetničke kolekcije na otvorenom, pod samim nebom. „Nikad nisam mislila da ćemo biti ovako uspješni, ali uvijek sam osjećala da to možemo učiniti“, kaže Jasenka Bosnić, zaljubljenica u umjetnost općenito, koja u svojim zrelim godinama ne odustaje od plesa, slikanja, fotografije, ali i podupiranja drugih u njihovoj realizaciji: dobri duh RudinArta!

Prvi RudinArt održan je 1999. zahvaljujući jednom ugodnom druženju u uvali Žukova, prelijepoj plaži na sjevernoj strani otoka. Dvije su godine Jasenka Bosnić i Mirella Dulčić brusile ideju kako oformiti događanje na kojem bi se skupili umjetnici i gdje ga održavati. Presudio je, kako je to lijepo rekao jedan poznati Hvaranin, Odisejev duh, koji neprestano lebdi nad „starogrojskim poljem“, na rubu kojeg su Rudine i nastale, pa je „štroda“, odnosno glavna ulica, trg, u Veloj Rudini osvanula jednoga vrelog ljetnog dana prije 21 godinu  okićena radovima  raznih autora, uglavom iz kućnih zbirki likovnih radova. Bio je to tada događaj koji je motivirao mnoge entuzijaste, pa je, primjerice, pilot Josip Novak, također ljubitelj umjetnosti i umjetnika,avionom s Brača doveo viškoga pjesnika Antu Pepeta Božanića ravno na štrodu. Sve najbitnije o tom tada pionirskom pothvatu rekao je uvodničar Aldo Čavić, ravnatelj Muzeja Starog Grada, koji će prvi u Rudinama prepoznati ulogu „otvorene kulture“ ili „umjetnosti pod nebom“. U otočkom duhu nastupila je tada i klapa pučkih pjevača koji su se skupili samo za tu priliku, dočim je Mihovil Dorotić na klarinetu dao je svoj urbani doprinos sadržaju te večeri.
Idućih godina izložba se seli, ali je to ujedno bio poticaj da se očiste zapuštena dvorišta u Rudinama, da se ogole zidine – merine – iz kojih danas proviruju ostaci nezaboravljene, ali napuštene grčke, rimske, ilirske i slavenske prošlosi. Na rubu Agera, starogrojskog poja, danas pod zaštitom UNESCO-a, Rudine još nisu zaustavile svoj hod kroz povijest, još ondje ima neistraženih istina o tome kako je Stari Grad nastao, zašto su brački Parani, vrsni kamenoresci i trgovci kamenom, bacili oko na starogrojsko polje i osnovali svoje malo pitomo naselje na mjestu današnjih Rudina. Zahvaljujući upravo održavanju RudinArta mnoga su pitanja ponovno otvorena, našli su se i neki odgovori, ali više od svega – urbana se kultura približila ljudima. Samo 2004. izneseno je tri kamiona materijala iz jednoga dvorišta: tri kamiona čiste povijesti…

Bila su to u početku ad hoc zbivanja, ali ubrzo je osviještena činjenica  da se umjetnost pojavljuje unutar krajolika, što znatno otežava organizaciju, pa su prva pitanja bila kako doći do slika, kako ih prevesti? Kako ih instalirati bez uništavanja pogleda? Da ne spominjemo estetiku. U prirodnom kontekstu postoje zidine, drveće, oblaci – elementi koji se moraju uzeti u obzir. Kiša!  Cilj je bio, kaže Jasenka, pronaći mjesto za umjetnost koja ondje izgleda prirodno, kao da je oduvijek bila tamo: ” Zanimljivo je promatrati kako se slike  utisnu  u krajolik, kako u zraku vibrira drugačiji duh, izazvan stihovima ili glazbom.“

 Danas su u Rudinama živi tradicionalna i avangardna, figurativna i apstraktna umjetnost koju stvaraju u najvećem broju ljudi s otoka, svi redom obilježeni stoljećima kulture koja je dio nasljeđa, načina života, ondje na otoku Hvaru više nego igdje na Mediteranu. Tako će, primjerice, svoj poseban doprinos RudinArtu dati pokojna Magda Dulčić, rođena Rudinka, umjetnica stripa i animiranoga filma, koja je u Veloj Rudini prikazala nekoliko krasnih animiranih filmova, za koje je scenarije pisao Zvonko Todorovski, njezin muž, a Mirella Dulčić, također Rudinka, pomagala joj u scenografiji. Glazbu je pisao Arsen Dedić. Animirani film Desire – Čežnja, nastao po stihovima Miroslava Krleže, nagrađivan mnogostruko, prikazan je ondje 2010. godine.

O tome kako je to izgledalo ove, pandemijske godine, možda najbolje kazuje dojam što nam ga je prenijela Ivana Milojka Malić, hvarska pjesnikinja i velika prijateljica Jasenke Bosnić i RudinArta, koja i sama redovito sudjeluja na rudinskim umjetničkim događanjima pod vedrim nebom: „…Jasenka Bosnić, koja predivno slika (snimila sam njene radove, aktove i ostalo) organizirala je svoj RudinArt evo već 19. put u Veloj Rudini, samo njoj svojstvenom ležernošću i maštovitim programom; opušteno se čitala poezija i proza, priče vezane za prelijepi škoj…Hvar! A sve u okruženju lijepih slika… glazba je te večeri samo upotpunila dojam… sve je bilo tako spontano, toplo…“

Ove godine izloženi su radovi Branimira Dorotića, Nine Bogdan, Maje Jelušić, Jasenke Bosnić, Minje Čulić. Svoje čakavske pjesme govorila je Ivana Milojka Malić, Domagoj Dorotić izveo je Nesun dorma i Tostijevu Ideale, uz klavirsku pratnju Zdenke Košnarove iz Češke, a Udruga Platforma iz Hvara predstavila je knjigu Otok priča. Veliki prijatelj Rudin Arta, Marek Pražak, gost iz Ostrave, izveo je senzacionalni performans o suncu, vrućini i žegi, „gaseći se“ vodom… I da, prava je istina da ovaj multikulturalni i poliartistički program opstaje uglavnom zbog entuzijazma domaćina  – Jasenke Bosnić i Jakova Dulčića, kao i njihovih prijatelja i sumještana.

Tekst: Nera Karolina Barbarić; Fotografije: Rudin Art

KAKO JE DUH GRACIOZE LOVRINČEVE STVORIO HVARSKI POETSKI KRUG

Poetski susret u Starom Gradu, 17. po redu, održan 1. kolovoza, okupio je pjesnikinje otoka Hvara, ujedinjene pod  zajedničkim motom Jazik naših materih, oslonjenim na poetski duh Gracioze Lovrinčević, pjesnikinje 16. stoljeća, i temeljenim na zajedničkoj nakani očuvanja lijepe hvarske čakavice kroz pisanu i govorenu riječ…

Poetski susreti u Hektorovićevu Tvardoju što ih pratimo već punih 17. godina ukazali su kako je ime Gracioze Lovrinčević duboko utaknuto u novodobnoj hvarskoj poetskoj enklavi, a nametnulo se kao neizbježan izvor razumijevanja „mlade“ dijalektalne, čakavske i ženske poezije na otoku. No, može li se uopće reći kako su posljednjih desetljeća žene, barem u hvarskim okvirima, prevladale u stihotvorenju i koja je poveznica s utjecajnošću imena Gracioze Lovrinčević, o čijem životu, istina, malo znademo, ali  je – zaslugom pjesnikinje Marice Buratovića i starogrojskog pjesničkoga kruga – postala savršenim primjerom, u povijesti često opetovanim, kako žene u književnosti ili u umjetnosti mogu jače afirmirati jedino u grupi?

Poslijeratnih godina u hvarskoj su kulturi žene, može se tako reći, potpuno ušle u svijet lijepe pisane riječi. Neke su prisutne otprije (Tatjana Radovanović, Lucija Rudan…), ali su pravu grupu stvorile tek one odabrane koje su hvarskoj čakavskoj poeziji, upravo „na tragu Gracioze Lovrinčević“, pristupile prvih godina ovoga stoljeća. Na samome početku, te žene nisu imale istaknut profil u poeziji, već su im stihovi doživljeni kao intelektualne funkcije obrazovanih žena koje stihove pišu kako bi “skladno dopunjavale figuru  školovane žene“. Ovaj slobodan opis sadrži svijest muškaraca o ženama koje ne prolaze pasivno kulturne promjene, već su aktivno dio zbivanja. Na sreću, novi fenomen u poetskom hvarskom krugu promatraju i muški pisci, odnosno pjesnici, koji intelektualnu ženu shvaćaju kao sastavni dio književne kulture. Potvrđuje to i činjenica da je svakogodišnje pjesničko događanje u Tvardoju, u Starom Gradu – Jazik naših materih – naimenovao hvarski pjesnik, Damir Carić.


Ovogodišnji susret pjesnikinja iznimno se održao u prelijepom vrtu palače Biankini, a stihove su kazivale pjesnikinje Svjetlana Carić, Katja Stančić, Ivana Milojka Malić , Dobrila Tomičić, Ivana Mateljan, Nela Vrkljan, Nila Perica Glasinović, Marica Buratović, Katarina Makjanić i Klaudija Gamulin, Ivana Mateljan, koja je čitala stihove Antonele Barbić. Svoje pjesme predstavio je i gost večeri Nikola Kuzmičić. Luki Ljubić, tehnički suradnik na Susretu, također je pročitao svoju pjesmu. Dragana Lazaneo vodila je program u duhu u kojem to već godinama čini. Idejni tvorci Susreta, Marica Buratović i Jasenka Bosnić, pronašle su pravi put kako afirmirati poetsku riječ, pa je na recitalu zatitrao noviji poetski duh, osjetila se bogatija duhovnost i novi pjesnički zanos; nije više prevladavajuća tugaljivost, iracionalna nostalgija, fokusiranje na odabir antiknih riječi, kako je to bivalo proteklih poetskih susreta: u vrtu Biankinijeve palače mnogo je toga te večeri bilo novo, drugačije  – od propisane distance do toga da su se ondje čuli mnogi zreli čakavski stihovi, domaća riječ odzvanjala je poput suvenira, utkana u novom, suvremenijem kontekstu, poetski i zanatski izbrušenijem. Veselje je za hvarske stiholjupce tim veće jer je grupa u prošloj godini izgubila nekoliko vrijednih autora: Tatjanu Radovanović, Maricu Gamulin, Lukreciju Sušić i Petra Srzentića.

No, zašto je uopće odabrana Gracioza Lovrinčević kao duhovni entitet koji živi nad poetskim starogrojskim susretima?  Kako to dovesti jedno s drugim u vezu? Prije svega, tih poslijeratnih godina kada su pjesnički susreti započeli bila je potrebna ženska poetska figura na koju bi se „nova poezija“ mogla osloniti. Tko bi bio u tom smislu doličniji od Gracioze?

Vrijeme u kojem stvara Gracioza Lovrinčević  jest ono na tmurnom i dubokom jugu 16. stoljeća, kada žena proživljava tragične posljedice europskog rata između Francuske i Španjolske za hegemoniju i trpi zbog osmanlijskih prijetnji koje su dolazile s istoka. Kulturno, život Gracioze Lovrinčević poklopio se s vrlo sretnim trenutkom za otok: pjesnikica je zapravo bila okružena najboljim umjetnicima i piscima stoljeća, uključujući Bartučevića, Jeronima i Hortenzija, Gazarevića, Lucića itd., a u neposrednoj blizini i vjerojatno poznavajući  njihovo djelo  – talijanski pisci  Ludovico Ariosto, Aretino, Tasso i, još značajnije, velike pjesnikinje poput Victorie Colonna, Veroniche Gambara, FrancescheTurrini Bufalini, Barbare Torelli Strozzi, Gaspare Stampa

Početkom 16. stoljeća žensko je stanje postalo predmetom intenzivnog promišljanja koje dotiče najrazličitija područja i prodire u sve književne žanrove. I u kratkoj priči i u kurtizanskoj lirici, kako se nazivala ženska poezija, u traktatima i viteškim pjesmama, žena je u središtu nove znatiželje. Kao što svjedoči progresivna afirmacija “querelle des femmes” (ženskih svađa, op.a.), značajno mjesto uzima sama ženska priroda.

Propitujući vrijeme Gracioze Lovrinčević, čije djelovanje svjedoči Petar Hektorović u poznatoj poslanici (pohvali), gdje kaže „da je od mladosti počela slagati bogoljubne piesni, te da je poznata ne samo u Hvaru, nego i u Splitu i Trogiru.“  U nekim literarnim izvorima  Gracioza se spominje kao Gracioža (npr. u popisu kumstava iz crkvenih knjiga na Visu), odnosno Gracioza Lovrenčeva  (što sugerira ime obitelji iz koje potječe, ali valja znati i da pjesnikinje i slavne žene 16. stoljeća nose očevo i muževljevo prezime ili žena uzima neko sasvim treće, samo svoje…). U stvarnosti, ona je je bila žena  Ivana Anđela, sina poznatoga hvarskoga ljekarnika Frana Gariboldija. Da je s njime imala potomstvo, kazuje i podatak iz viških crkvenih matica, gdje se navodi da je njihova unuka, također imenom Gracioza, navedena kao kuma na krštenju u Visu, i s napomenom da je riječ o unuci Gracioze Lovrinčeve. Ti kratki podaci daju nam za pravo misliti kako Gracioza nije živjela u Hektorovićevu Tvardoju, kao s njime intimna, što neki autori spekuliraju, već u Hvaru, još vjerojatnije na Visu, gdje je obitelj njezina muža imala velike posjede i gdje su se mnogi pripadnici bogatijih obitelji iz Hvara odmarali ili sklanjali poslije pred napadima Turaka.

Međutim, 16. stoljeće upisano je u duhovnu kartu Mediterana kao prethodeće generaciji čiji je cilj potvrđivanje dostojanstva žene. Nadalje, definicija prostora i funkcija koje tada pripadaju ženi povezana je s promišljanjem o instituciji braka, u kojoj žene dobivaju na značaju kao supruge i majke, pa je slabo vjerojatno da je Gracioza Lovrinčević pokupila hvale među viđenijim muškim pjesnicima kao „kurtizana“,  a ne kao udana žena. Oplemenjivanje vjenčanjem zapravo je neodvojivo od rehabilitacije slike žene toga doba. Međutim, iako sekularizacija pogoduje izražavanju ženskih tvrdnji, ostaje očigledan odmak između stvarnosti žena u društvu i reprezentacija koje im pruža literatura. Zato nije loše misliti kako je Gracioza Lovrinčević pripadala toj generaciji, koja će, primjerice, u Dubrovniku afirmirati Cvijetu Zuzorić  i njezinu prijateljicu, prvu feministkinju uopće, kojoj  je  stala u obranu – Maru Gundulić Gučetić. Njoj u čast napisala je 1582. godine posvetu, koja je objavljena dvije godine kasnije u predgovoru djela njezina supruga Nikole. Posvetom je pokušala obraniti sve žene te se okomila na sve one koji su im iz nekog razloga zavidjeli. To je, eto, stanje u društvu i na Hvaru u doba Gracioze.

No, nema dvojbe da je Gracioza Lovrinčević u komunikaciji s Petrom Hektorovićem, jer s njim dijeli napredna razmišljanja o životu među pukom. Današnjim jezikom rečeno, bili su na istoj političkoj strani, onoj koja se zalagala za davanje većih prava pučanima nakon ustanka Matije Ivanića i za demokratizaciju kulturom. Ujedno je to politički stav među hvarskim učenim plemstvom što će početkom 17. stoljeća iznjedriti Hvarsko kazalište.

I najposlije, imademo dva dokaza da je Gracioza Lovrinčević bila iz otmjenije obitelji: prvo, svjedočila je na krštenjima, što je siguran znak, po tadašnjim uzusima, da je bila pismena, a to su bile uglavnom žene iz boljih obitelji, i drugo – pisala je, kaže Hektorović, bogoljubne piesni, što pak znači da je, također po uzusima tada imućnih obitelji, učila glazbu i metriku, odnosno pisanje pjesama, pisama slaganih u rimi i  – pohvale.

Stanoviti povratak ili ugledanje na taj davni običaj pisanja pohvala, na otoku se Hvaru u tišini zadržao svih posljednjih stoljeća, a čast pisati ih imali su viđeniji ljudi, vješti u pismu ili stihu. Utoliko su moje posebno zanimanje izazvale pohvale što su ih napisale Ičica Barišić i Dobrila Kuzmić (premda nazvane poslanicama), koje su objavljene u zborniku „Jazik naših materih“,  jer se na taj prikladan način evocirao duh Gracioze Lovrinčević među sudionicama pjesničkih susreta  u Tvardoju, na svojevrstan način oživjevši prigušenu otočku povijest i potvrdivši na koji su sve način u pjesništvu žene stoljećima hvatale pažnju.  

Istina je i ovo: ženu su prisiljavali kodeksi i pravila unutar obitelji, nije imala pristup studiranju i zbog toga, osim rijetkih primjera, nije mogla odgojiti svoju “pjesničku inspiraciju”. Osim toga, dugo je vrijedila  moralna procjena koja ide u skladu s definicijom “kurtizana”.  Stoga  smo u srcu Tvardoja svake godine, rekosmo – već 17. put, mogli prisustvovati svojevrsnoj renesansi koja uzdiže lik i ulogu, čak i etičku, ženskoga izraza koji poprima dvosmislenu i moralno opravdanu vrijednost, na isti način na koji u zajedničkom govoru i osjećaju definicije slobodnog muškarca i slobodne žene imaju različito značenje; u prvom slučaju govorimo o slobodi talenta, u drugom o lakoći običaja.

Pjesnikinje koje su pristupile, istočnjački rečeno, hvarskom poetskom ašramu, a o kojima govorimo, uživaju izuzetnu privilegiju samo zato što su potvrđene iskustvom mnogih žena. Ono što spisateljicama i pjesnikinjama ženama nedostaje nije nadahnuće ili volja da se njihov glas čuje, već prilika i sposobnost da to postignu neovisno i društveno prihvaćeno; moglo bi se reći da im je prije oformljavanja grupacije Jazik naših materih nedostajalo prostora, ono što uvijek  stoji između žene i pisanja, jer nedostatak osobnog i slobodnog prostora gdje bi mogla posvetiti vrijeme i koncentraciju književnom razrađivanju vlastite misli.

U jednom svom lijepom eseju Virginia Woolf, između ostalog, tvrdi kako je biti žena pisac proizvod okolnosti koje su doživjele i da su materijalni uvjeti u kojima živi presudni za njeno pisanje. Što se nedvojbeno može primijeniti na slučaju hvarskih pjesnikinja posljednjih dvadesetak i više godina, koje su, međutim – udruživši stihove – zaorale duboku brazdu lijepe hvarske čakavice.

Tekst: Nera Karolina Barbarić, Fotografije: Vilma Matulić i Jasenka Bosnić

U JELSI JE RIČ IZNIKLA

Promocija  treće knjige čakavske poezije Ičice Barišić, objavljene pod muzikalnim nazivom „Iz zemje je rič iznikla“, održana je vrlo vruće hvarske večeri, 29. srpnja,  na Trgu sv. Ivana u Jelsi, kao prvo u nizu značajnijih hvarskih poetskih ljetnih zbivanja…

Otkako je bard klapske pjesme Ljubo Stipišić Delmata 1995. zapazio stihove Ičice Barišić i pjesmu koja je naslovna u njezinoj trećoj knjizi „Iz zemje je rič iznikla“ te je uglazbio (kažu – bio je to njegov posljednji glazbeni uradak), ubrzano se razvijala poetska ekspresija ove Pitovke, umirovljene nastavnice kemije i biologije, koja je svoj radni vijek provela u Splitu. Godine 2006. objavila je prvu knjigu poezije, „Libar kako timbar“, na narječju svojega rodnoga mjesta. Danas pak ističe potrebu da poezijom oformi svojevrsno pitovsko pismo, senzibilan i jednostavan izričaj koji bi bio prepoznatljiv izvan otoka Hvara, svojevrsnoga poetskog ašrama. Jer – reći će pjesnikinja –  premda se u poeziji prepoznala tek nakon završetka svoje nastavničke karijere, pisati je počela da sačuva svoj pitovski vokabular, evocira davne uspomene, progovori o starim zanatima i običajima, o otočkoj svakodnevici kakva je ostala sačuvana u njezinom sjećanju. Takvo što Milan bi Kundera nazvao nostalgijom, no to je samo prostorno ograničenje širega značenja. U poetskoj tradiciji mediteranskih otoka, a otok Hvar, i Pitve dakle, ondje pripadaju, znamo da je riječ o onome što Portugalci nazivaju saudade: ako ste ikada iskusili osjećaj melankolične želje za nečim što više ne postoji, snažnu nostalgiju prožetu tugom, ali i ugodan osjećaj prema dalekom mjestu, prema zemlji, kući, ljubavi, možda izgubljenoj, ili čak prema nekom mjestu koje nikada nije posjećeno, ali ste poći ondje stalno žudjeli, ili iskustvu koje ste željeli – eto, to je saudade. A Ičica Barišić dobrano primjenjuje sve od tih osjećanja, čak je saudadična i prema samom protjecanju vremena, pa tako kaže u pjesmi “Otolič“, za koju joj je, kaže, akademik Tonko Maroević svojedobno sugerirao da po njoj knjiga nosi naziv: “Otolič je u hipu pasalo/već sutra je/ domalo“…

Poseban  značaj njezinih pjesama, pa tako i onih u zbirci „Iz zemje je rič iznikla“, upravo je jezik: pjesme su ispjevane na pitovskom, idiomu koji pripada južnočakavskom ikavskom dijalektu, ali ih ona uokviruje u moderne poetske oblike, od soneta, slobodnoga stiha do haiku formi, ovisno o vrsti emocije koju „zaokružuje“. Ičica se Barišić poeziji na dijalektu doslovce prepustila, pa joj riječi gdjegdje spontano stvore refren, a slobodni stih refleksije ili duboke osjećaje,  kojima  ispovijeda djetinjstvo i oblikovanje vlastitoga ega ( „Radovala se svemu/ i cvitu, i svitu/i dobron pismi./ I plakala kad je bolilo./I snila,/puno san snila…). U najvećem broju pjesama više ne žali, samo osjeća; nostalgiju, zahvaljujući pjesničkoj nadarenosti, Ičica Barišić iskazuje shvaćanjem poezije kakvo se sačuvalo među osobitim pojedincima, koji osjećaj da se sve važno duhovno nalazi ondje gdje su to prvi put osjetili, gdje je to obilježeno spontanim nadahnućima – prepoznaju tek kad se od toga izvora odvoje. Ima toga izričito, primjerice, i u njenim stihovima (pjesma Prominilo misto dušu): Prominilo je dušu misto/iz potribe il kontrešta/arija se ćuti furešta/sorce mista ne tuče isto./

O poeziji ove Pitovke pisali su Tonko Maroević, Jakša Fiamengo, Anatolij Kudrjavcev, Siniša VukovićVivian Grisogono prevodila je njene pjesme na engleski.  A u Jelsi je 29. srpnja njenu treću zbirku predstavio Tonči Barišić, urednik i njezin sin, koji se u uvodnoj riječi emotivno osvrnuo na njenu poeziju. O autorici i poeziji govorili su još Danijela Lovrić i Frankica Peronja, a stihove je govorio Jakov Barišić, njezin unuk. Jelšanska pjesnikinja i dogradonačelnica, Vlatka Buj, vodila je publiku kroz poeziju Ičice Barišić, divno odrecitiravši  nekoliko pjesama iz knjige.  

Zbirku čakavske i dijelom štokavske autoričine poezije „Iz zemje je rič iznikla“ objavila je nakladnička kuća Meandar iz Zagreba.  

SAMURAJI U POTRAZI ZA NAJBOLJIM ŠANKOM

U vinotočju Hrupec, u petak 24. srpnja, predstavljena je nova knjiga poezije Marijana Grakalića,  ukoričena kao posve drugačiji, ali u osnovi prvi turističko-poetski vodič. Nastala pod nazivom „Samuraji šanka – haiku“, knjiga je pjesnikov hommage Zelini i tamošnjoj kraljevini, kraljici vina. Objavljena je u izdanju Turističke zajednice grada Sv. Ivan Zelina…

„Istražite Sveti Ivan Zelina kroz haiku“  –  rekla je u najavi događanja direktorica TZG Svetog Ivana Zeline, Marinka Zubčić, koja je uočila izvrsnu prigodu da poezijom predstavi cijeli jedan kraj i grad poznat po vinu i vinogradima. Potporu takvomu predstavljanju zelinskoga kraja iskazao je i gradonačelnik Sv. Ivana Zeline, Hrvoje Košćec. Na predstavljanju knjige „Samuraji šanka – haiku“, pjesnika i pisca Marijana Grakalića, uzvanicima se posebno obratio kulturni ataše Veleposlanstva Japana u Hrvatskoj, Yutaro Nishida, istaknuvši kako se na ovaj način zapravo približavaju dvije međusobno udaljene zemlje, Japan i Hrvatska, i to kroz ovdašnje vještine spravljanja vina i poetsko nadahnuće drevne haiku forme.  „Hrvatska i Japan jesu zemljopisno udaljene, ali  – zahvaljujući ovoj knjizi  – postajemo bliži, vi ovdje po vinu, ali i po tome što su hrvatska vina odavno poznata u mojoj domovini“, rekao je Nishida.

Približavanje  dviju kultura  kroz poeziju začeta je već sedamdesetih godina prošloga stoljeća, i to zahvaljujući  slavnom Vladimiru Devidéu, s kojim je autor  „Samuraja šanka“ Marijan Grakalić dugo prijateljevao. „Haiku je Vladimir Devidé kod nas donio i popularizirao“ –  istaknuo je u svom uvodnom govoru Marijan Grakalić.

Kroz istančanu haiku formu koja skriva u sebi tisuće slika i značenja, Grakalić u ovoj knjizi priča o čežnji, putovanju, vinogradu, djetinjstvu, zgodama i nezgodama noći i jutra, te ponajprije uživanju u ljepoti zelinskoga brdovitog kraja,vinorodnog i bogatog.

„Knjiga “Samuraji šanka” posebna je po tome što autor u tradicionalni oblik pjesničke forme unosi inovacije i tako, umjesto dočaravanja krajolika, haiku postaje britka, ironična, ali i lirična potka kojom promatra svijet. Šank je mjesto susreta, oko kojeg se okupljaju ljudi željni društva, koji uživaju u životu i u njegovoj slatkoći i gorčini. Grakalić kroz razne toponime stvara posebni kronotop iskonskog predavanja senzacijama čula“, istaknula je književna kritičarka Darija Žilić.

Upravo je podnaslov „Duhovne upute za vitezove čaše u Zelinskom kraju i šire“ naznaka i platforma s koje se možemo otisnuti u potragu za dobrim šankom, ponajviše po zelinskome kraju, ali i više od toga: „Samuraji šanka“ jesu stanoviti poetsko-turistički vodič, svojevrstan pregled mjesta i događaja, ali i emocija kojih možda više neće biti, a to je jedna od točnijih odrednica turizma – putovanje radi otkrivanja doživljaja, naprosto upute za (duhovno) putovanje, istaknuo je urednik knjige Bosiljko Domazet.

U knjizi se nalaze originalne duhovne i duhovite upute za sve vitezove poezije, ambasadore plemenite kapljice i putnike namjernike koji se zateknu u ovom kraju vina i vinograda. Samuraji šanka tako su prepoznati kao smjerna vrijednost, za koju njen urednik Bosiljko Domazet kaže kako je neophodna ne samo za lutanje po šankovima, već i za ono važno duhovno putovanje koje nas bitno nagrađuje doživljajima.

Na kraju knjige dodan je po jedan haiku prijatelja samuraja šanka (Gradimira Aleksića Grade, Darka Habazina, Zorana Perovića, Enesa Kiševića i Zdenka Jelčića), kojima autor i pokrovitelji zahvaljuju na sudjelovanju u dobrim vibracijama.

U završnici predstavljanja opernom arijom prisutne je razgalio Neven Paleček Papageno, dok je u glazbenom dijelu programa zasvirao ad hoc bend u sastavu: Hari Pašalić, Alan Vodopjevec, Milko Kiš, Krešimir Fučkan, Mladen Fučkan i Boris Leiner.

Predstavljanje „Samuraja šanka“, posve logično, održano je u centru ‘kraljevine’, u vinotočju Hrupec, a na ovu je autohtonu sortu posebno ponosan vinogradar i vinar Darko Hrupec.

Kraljevina je zaštitni znak Zelinske vinske ceste i cijeloga zelinskog vinogorja, pa ovdje nema ozbiljnijeg vinogradara i vinara koji u svojoj paleti nema kraljevinu.

Točna postojbina kraljevine se ne zna, pa kako se više od tisuću godina uzgaja u Prigorju, ondje se smatra autohtonom. Ljudi je od milja zovu i kraljicom vinograda jer daje bogat rod. Od kraljevine se dobiva svježe, blago alkoholno vino, pa je prema tome lijepo, veselo i društveno vino.

 …nije li ono Petar Preradović budnicu “Još Hrvatska ni propala” napisao pod njezinim utjecajem, za vrijeme boravka kod svoje prijateljice primadone Sidonija Erdődy Rubido

 Tekst: Bosiljko Domazet. Fotografije: Zoran Osrečak