Pečuh, multikulturalni grad smješten na obronku planine Mecsek, pravi je ponos susjedne nam države. Peti je grad po veličini u Mađarskoj, sveučilišno središte, a gotovo na svakom koraku može se osjetiti raskoš kulture stare gotovo 2000 godina…
Mnogi će se još sjetiti kako smo posjećivali smo mađarske gradove uz našu granicu u potrazi za jeftinim, ali ukusnim suhomesnatim delicijama i sirevima. Međutim, nakon munjevite pojave bezbrojnih golemih trgovačkih centara u Hrvatskoj, izleti u susjednu državu postali su sve privlačniji turistima u potrazi za novim kulturnim otkrićima.
Željeznički kolodvor u Pečuhu
U Pečuh je najbolje otići vlakom. Neobavezno čavrljanje i izmjenjivanje “turističkih iskustava” učinit će putovanje uzbudljivijim i “kraćim”. Već nakon nekoliko minuta boravka na tamošnjem željezničkom kolodvoru shvatite da se doista nalazite u gradu koji privlači putnike namjernike željne istraživanja bogate povijesti i tradicije. Gužvanje na peronu i nerazgovjetni žamor brojnih turista izmjenjuju se s ugodnim ženskim glasom s razglasa koji obavještava o dolascima i odlascima vlakova u, te iz brojnih europskih metropola. Sve je i radnim danom užurbano – kao u pravoj zapadnoeuropskoj turističkoj meki. Među ljudima koji nas okružuju najmanje je domaćih, a oni rijetki brzo se izgube u multinacionalnoj paleti turista – među Kinezima, Japancima, Nijemcima, Česima, Poljacima, ali i brojnim Hrvatima.
Po izgledu i ponašanju odmah se može zaključiti tko je, poput nas, došao u turističko razgledavanje grada. Odaju nas fotoaparati, kamere, turistički vodiči, znatiželjni izrazi lica, ali i udobne tenisice u kojima ćemo po višestoljetnom mađarskom gradu pješačiti do iznemoglosti.
NEODOLJIVA LAGODNOST ŽIVLJENJA
Na ulicama je živo od ranog jutra, ali ne osjećaju se napetost i nervoza. Možda zato jer nas okružuju mladi i vedri ljudi, uglavnom studenti, ali i umirovljenici, koje promatramo kako opušteno i bezbrižno sjede na klupama postavljenim oko glavnog gradskog trga. Dok budući intelektualci uz “kavu za van” prelistavaju dnevni tisak ili skripte, pogled im svaki čas bježi na turiste koji se u različitim položajima fotografiraju na trgu koji je ime dobio po mađarskom grofu Istvanu Szechenyju. Od simpatičnog Engleza Jamesa doznajemo kako mu je u ovo doba godine draže boraviti na otvorenom nego u zagušljivoj studentskoj sobi. U Pečuh je na nagovor prijateljice, koju je upoznao preko društvene mreže, došao na studij književnosti. U međuvremenu ga je pogodila Amorova strelica, pa se zbog ljubavi prema ne namjerava vraćati na Otok. Uz nju je naučio mađarski koji smatra strašno kompliciranim jezikom, ali ga ni nakon četiri godine nije naučio toliko dobro da ga može tečno govoriti. Zato se, priznaje, jako brzo navikao na domaće specijalitete koji odgovaraju njegovu istančanu nepcu: kobasice, krumpir pržen na luku, gulaš od divljači i razna pečenja. I hrana u Mađarskoj je, kaže, baš kao u Velikoj Britaniji: poslužena je najčešće prelivena slatkasto-kiselim ili pikantnim umacima. I James je, poput mnogih kolega koji su u Pečuh stigli iz drugog dijela svijeta, dobro upoznao svaki kutak toga zanimljivog grada.
MULTIKULTURA NA SVAKOM KORAKU
Stanovnici Pečuha grad još nazivaju Pečuj, Peču ili Petocirkva. Potonji naziv uvriježio se zbog pet crkava (ćuh u prijevodu znači crkva) sagrađenih 1093. godine u čast petorice kršćanskih mučenika. Sa centralnog trga u strogom središtu grada odlazimo do Gazi Kaszim pašine džamije. Građena je od kamenja Crkve svetog Bartolomeja iz 13. stoljeća, a danas je opet u funkciji katoličke crkve, stoga se nismo iznenadili kad smo ugledali svećenika koji vodi molitvu. Htjeli smo iz te kulturno-povijesne znamenitosti ponijeti nekoliko fotografija za uspomenu, ali fotografiranje je strogo zabranjeno.
Džamija paše Gazi Kaszima, koja je pretvorena u crkvu
Put nas je zatim odveo u najpoznatiju ulicu u Pečuhu – Kiraly utcu ili Kraljevu ulicu, pješačku zonu zanimljivu osobito gurmanima. S lijeve i desne strane nalaze se pivnice, kafići i restorani s lijepo uređenim i vječno popunjenim terasama. Zabavit će vas romantična glazba uličnih svirača, a želite li u nekoj od drvenih kućica sa suvenirima kupiti sitnicu za uspomenu ili razglednicu, bogata ponuda ostavit će vas bez daha.
Premda je teško odlučiti gdje utažiti glad, nakon što su nam preporučili restoran Arizona Ranch, probijamo se kroz kolone turista i na jedvite jade pronalazimo slobodno mjesto. Nije riječ o tradicionalnom mađarskom restoranu, nego o lokalu uređenom u kaubojskom stilu. Pojeli smo obilnu porciju pačjih prsa s jabukom i cimetom – jelo koje se rijetko nalazi na meniju domaćih restorana u kojima gosti najčešće uživaju u tradicionalnim mađarskim specijalitetima.
Naravno da smo sljedeći dan odlučili kušati i domaće delicije, a preporučili su nam paprikaš od kokošjeg ili pilećeg mesa, “fiš” (riblji paprikaš) spravljen od soma, šarana, štuke i amura, te neizbježni mađarski gulaš. U gotovo sva tradicionalna mađarska jela, doznajemo u jednom od restorana, u pravilu se dodaje paprika. Bez obzira je li svježa, sušena ili mljevena, jelu će (uz obavezan dodatak luka i češnjaka) dati pikantan okus.
Nakon krepkog obroka teško je odoljeti desertu, pa odlazimo u malu “slatku” slastičarnicu gdje naručujemo doboš tortu. Doboš je zapravo mali bubanj, ali primamljiva torta ne nalikuje udaračkom instrumentu, premda “proizvodi” zvukove – zadovoljnog mljackanja uz pokoji uzdah čistog zadovoljstva. Prije nego je s tanjura nestao posljednji komad slasnog deserta, prokomentirali smo zanimljivu ornamentiku na torti po kojoj je taj kolač specifičan.
Premda smo već bili siti, nismo mogli odoljeti da ne kušamo i čuvenu mađarsku pogačicu, tzv. “langošicu”. Spravlja se od krumpirova tijesta, a u njoj, baš kao i u nekom mađarskom tradicionalnom jelu, dominira okus luka, češnjaka i ljutih papričica. Langošice se poslužuju vruće s vrhnjem i feferonima, jako su ukusne, ali i zasitne – umjesto daljnjeg razgledavanja Pečuha neki su poželjeli vratiti se u hotel i prileći.
STUDENTSKI CENTAR MAĐARSKE
Srećom, razbudila nas je konobarica porijeklom iz Hrvatske s kojom smo zapodjenuli zanimljiv razgovor. Unatoč visokim cijenama (za naše ekonomske prilike) živi se, otkriva nam simpatična sugovornica u pedesetima, bolje nego u Slavoniji – iz koje je za vrijeme Domovinskog rata otišla “trbuhom za kruhom”. Sviđa joj se što je grad prepun studenata te živi 24 sata dnevno – kako i ne bi kad u njemu studira više od 34.000 mladića i djevojaka iz cijele Europe! Pečuh je, naime, u posljednje vrijeme postao prava studentska meka i središte obrazovanja Mađarske, ali popularan je i izvan granica zemlje, pa se nerijetko može čuti engleski, ali i hrvatski jezik.
Važnost edukacije prepoznao je još davne 1367. godine kralj Ludovik (Lajos) Veliki, koji je u tom gradu utemeljio prvo Mađarsko sveučilište. Otada u Pečuhu postoje četiri nezavisne sveučilišne ustanove: medicinsko sveučilište, sveučilište “Janus Pannonius” (sa studijima politike i prava, društvenih, te prirodnih znanosti i umjetnosti). U sklopu toga sveučilišta je i inženjerska škola “Mihaly Pollack”. Budućim glazbenim profesionalcima zanimljiva je Glazbena škola visokog obrazovanja “Franz Liszt”, dok šire obrazovanje mladima nudi Biskupski teološki fakultet. (U Pečuhu su studirali mnogi poznati Hrvati, primjerice August Šenoa i Miroslav Krleža.)
Sveučilišna nastava održava se na više lokacija studentskog kampusa čiji ulaz krasi veliki luk. To je simbol ulaska u svijet znanja – za koji se studentice odijevaju iznenađujuće atraktivno. Većina djevojaka na predavanja odlazi u dekoltiranim majicama, lepršavim kratkim suknjama i cipelama visokih potpetica. Doznali smo da se tako odijevaju jer nakon cjelodnevnih predavanja najčešće odmah izlaze u lokalne pivnice, kina ili restorane.
POVIJESNA ŠETNJA
U Pečuhu se doista ima što za vidjeti, a prava šteta bila bi propustiti izlet u ranokršćansku nekropolu Sopianae, koja datira iz četvrtog stoljeća. Riječ je o značajnom spomeniku iz vremena antike i rimske dominacije, a smještena je nedaleko impresivne katedrale. U podzemnom kompleksu nalaze se grobne komore, a iznad njih je sagrađeno svetište s memorijalnim kapelama. Za javnost je otvoren samo mali dio podzemne unutrašnjosti u kojoj su sačuvane freske s biblijskim prikazima. Stoga ne čudi da je taj lokalitet 2000. godine uvršten na UNESCO-ovu listu svjetske kulturne baštine. Potom smo otišli samo stotinjak metara dalje do kule Barbakan. Ta je kulturna znamenitost jedna od rijetkih ostataka iz vremena prije turske okupacije grada.
Iz prošlosti se vraćamo u sadašnjost i daljnje razgledavanje zanimljiva grada te njegove periferije. Tamo su sagrađene moderne višekatnice dojmljivo obojenih fasada, a novosagrađeni neboderi strancima poručuju da se nalaze u urbanoj sredini koja ne živi samo na staroj slavi. Grad se može pohvaliti još jednom “atrakcijom”: na brdu Mecsek nalazi se televizijski toranj sagrađen sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Kako bi se popeli do vidikovca na visini 70 metara, u tornju kupujemo ulaznicu za dvadesetak kuna, a na cilju sjedamo u ugodan restoran. Imamo sreće da je lijepo jesensko vrijeme, pa pogled puca na cijeli grad i Baranju. Nezaboravan doživljaj koji stavlja stavlja točku na i savršenog izleta u predivan Pečuh…
Tekst: Tihe Zaninović; fotografije: Arhiv magazina Svijet