„Zagreb je bio kulturni centar, a pošto kultura više nije ono što je bila i taj pojam je postao relativan. Možda ne bi bilo loše ponekad se vratiti u ono vrijeme i vidjeti kako je nekada bilo, zašto su neke stvari otišle u krivom smjeru, neke se ugasile, zašto se odnos prema kulturi promijenio…“
Razgovarala: Sandra Pocrnić Mlakar
Petar Pismestrović vjerojatno je jedini karikaturist koji se pisanjem odmara od crtanja. Kao karikaturist je svjetskog ugleda, s dnevnom rubrikom u austrijskom listu Kleine Zeitung, Petar Pismestroviću hrvatskom je medijskom prostoru kontinuirano prisutan svaki tjedan na naslovnoj stanici Kvizorame, za koju crta aktualne portretne karikature. Pisati je počeo prije dvadesetak godina, a dosad je objavio prvi od svojih devet napisanih romana. U svojim romanima bavi se različitim temama – izbjeglištvom, novinarstvom, zapletima koje može izazvati karikatura, odrastanjem, razlikom u godinama…
Roman „Lukine žene“ žanrovski je hibrid u kojem je glavni lik, galeristica Koraljka, u velikom pospremanju svog emotivnog života. Koraljka je emancipirana žena, kojoj je njezin suprug, uspješan arhitekt, omogućio karijeru i slobodu. Kao kći slavnog slikara, materijalno situirana i u primarnoj obitelji i u braku, Koraljka istražuje vlastiti seksualni identitet upuštajući se u aferu prijateljicom Mašom. Denis Derk u Večernjem listu piše da je Koraljka žena snažnog libida koji stalno zapostavlja zbog predrasuda koje baštini iz okoline:„… Iako je imala prilično čvrste veze s dva naočita i fokusirana rasna muškarca, pomorcem Adrijanom i arhitektom Lukom, nije se ostvarila kao majka, s čime se baš i ne može pomiriti, a nije najsretnija ni u svom profesionalnom, galerističkom miljeu koji joj nije omogućio dublji osobni razvoj i samoispunjenje.“
“Pismestrović prati Koraljku od mladosti do šezdesetih godina i pritom obuhvaća predratne i ratne godine, a s posebnim sentimentom opisuje Zagreb kakvog se sjeća iz osamdesetih godina, njegovu kulturnu scenu i umjetničke krugove. Roman je hibridnog žanra, u kojem se elementi ljubavnog romana isprepliću s dramom i životnom kronikom, a na Festivalu žanrova Petar Pismestrović predstavit će se u razgovoru s autorima ljubića.“
S Petrom Pismestrovićem razgovaramo o liku Koraljke, o kulturnoj sceni Rijeke i Zagreba koje opisuje u romanu, o kombiniranju pisanja i crtanja i povezivanju austrijskog i hrvatskog kulturnog prostora u doba multimedije.
- U Lukinim ženama vrlo ste uvjerljivo opisali glavni lik, galeristicu Koraljku i njezine dileme na životnoj prekretnici. Zašto ste željeli baviti se ženskim likom u svom prvijencu?
- Roman Lukine žene je samo uvjetno prvijenac, jer se prvi pojavio u obliku knjige. Ženski lik sam pokušao obraditi jer sam od malih nogu okružen ženama i mislim da ih dobro poznajem. Ali znam isto tako da su žene kompleksne ličnosti, i da je svaka osoba za sebe unikat. To je i olakšavajuća i otežavajuća okolnost. Same žene su mi rekle da sam od Koraljke stvorio kompleksan lik koji moje čitateljice doživljavaju svaka na drugi način. U svim mojim dosad napisanim romanima, osim u Lukinim ženama, glavni likovi su muškarci. S time da moram naglasiti da su u pojedinim romanima žene ravnopravno zastupljene, jer ja najviše obrađujem odnos muškaraca i žena.
- U romanu su opisi Zagreba i Rijeke iz osamdesetih i devedesetih godina. Kakvu poruku za današnjicu nalazite u tadašnjem vremenu?
- U Zagreb sam došao s 20 godina. To je grad u kom sam postao čovjek, stvorio karijeru i obitelj. Za Zagreb me vežu i lijepe i manje lijepe uspomene, s time što sam ja osoba koja nastoji pamtiti samo lijepe trenutke života. U šest od devet mojih romana Zagreb je mjesto radnje. Rijeku poznajem od ranije, Opatiju sam često posjećivao, pa mi je bilo logično da i ova dva grada stavim u svoje romane.
Zagreb je bio kulturni centar, a pošto kultura više nije ono što je bila i taj pojam je postao relativan. Možda ne bi bilo loše ponekad se vratiti u ono vrijeme i vidjeti kako je nekada bilo, zašto su neke stvari otišle u krivom smjeru, neke se ugasile, zašto se odnos prema kulturi promijenio.
- Pišete vrlo intenzivno i imate nekoliko napisanih romana. Zašto ste, od svih romana, izabrali baš Lukine žene za predstavljanje hrvatskoj čitateljskoj publici?
- Pišem intenzivno prozu i poeziju jer osjećam potrebu i zadovoljstvo stvaranjem. To je i moj odmak od stvarnosti, od politike i karikature kojom se bavim preko 50 godina. To što su „Lukine žene“ moj prvi objavljeni roman, igra je slučaja. Ustvari, do sada su samo tri romana bila ponuđena izdavačima, jedan je uspio, dva će možda u dogledno vrijeme.
- Na naslovnici je vaša ilustracija koja prikazuje Koraljku i ostale Lukine žene. Jeste li pomišljali na intenzivnije kombiniranje teksta i karikatura? Npr. u obliku ilustrirane knjige ili slikovnice za odrasle?
- Iako nisam više tako mlad da bih pravio neke planove, nikad se ne zna, što će mi još doći kao inspiracija. Prije razmišljam o poetskim listovima, koji bi mogli funkcionirati kao posteri. I tekstove namjeravam ispisati rukom… Mislim da bi to bio idealan spoj crteža i riječi.
- Ljetujete svake godine u Hrvatskoj i Istri, surađujete u Kvizorami i dolazite na Festival žanrova. Održavate vrlo čvrste veze s Hrvatskom iako ste u Austriji već 30 godina. Vidite li još neke mogućnosti za povezivanje austrijskog i hrvatskog kulturnog prostora u doba multimedije?
- Nažalost, Austriju i Hrvatsku razdvaja jezik. To sam najbolje osjetio kad sam došao ovamo. Ali dobra volja za približavanje i simpatija su nepobitni. Iako su u povijesti imali puno dodirnih točaka, pa i kulturoloških, jer je Hrvatska bila članica Austro-Ugarske Monarhije, taj prostor ostao je razjedinjen. Austrijanci ne prate ono što se događa u Hrvatskoj, Hrvati ne prate ono što se događa u Austriji. Čak ako se i pojave neki natpisi, ostaju nezapaženi i marginalizirani. Danas je novac glavna vodilja i ako se na nečemu može zaraditi, tad će za to biti i interesa.
Nadam se da će buduće generacije biti više povezane jer je u međuvremenu engleski postao univerzalan jezik, koji uče mladi i na jednoj i na drugoj strani. Povezivanja će sigurno biti na različitim razinama. Eto, već sada u Austriji su mnogi Hrvati našli zaposlenje u raznim branšama, od konobara do liječnika.
Što se mojih veza s Hrvatskom tiče, one bi mogle biti daleko jače, ali to ne ovisi o meni. Jezikom sam vezan za hrvatsko govorno područje, pa i tematski, a kroz karikaturu, osim Kvizorame i nekoliko godina suradnje s Večernjim listom, drugih kontakata nije bilo. Kaže se daleko od očiju, daleko od srca. No i da sam imao ponude, teško bih se usudio prihvatiti ih pošto sam vezan ugovorom za Kleine Zeitung za koji radim od devedesetih godina i više karikatura mjesečno.