ROGAČ – POVIJEST NAJSLAĐE BILJKE MEDITERANA

Arapi su mu dali ime, Biblija ga je proslavila, Grci ga uvrstili u najljekovitije biljke Mediterana, Plinije Stariji nazvao ga je „hranom za svinje“, otočani ga smatraju hranom za tovare, a novi trendovi u gastronomiji i zdravlju potiču njegovu upotrebu  – da, riječ je o rogaču, biljci sudbinski vezanoj uz nekoliko europskih civilizacija unazad. No, što zapravo znademo o rogaču?

Ceratonia siliqua, crtež iz udžbenika

Biste li ikad pomislili da postoji valjana alternativa čokoladi? Da, postoji. I riječ je o plodu prepoznatljivih karakteristika, koji se zbog nježnoga slatkoga okusa  može koristiti kao brašno ili prah, a u našoj kulturi poznat je kaoskromni rogač, divna zamjena za kakaoRogač, Ceratonia siliqua, poznat je stoljećima, štoviše – tisućljećima. Ceratonia siliqua je plod, mahuna, s drva rogača. Ostaci te mitske mediteranske biljke, jednako zanemarivane koliko i obožavane, nađeni su u Pompejima, a pripadaju dobu erupcije Vezuva, vremenu prije Krista. Zanimljivo, istraživanje od prije nekoliko godina, provedeno u Grapčevoj špilji, pokazalo je kako su davni stanovnici južnoga dijela Hvara također poznavali rogač (u špilji su pronađeni ostaci sjemenki masline, vinove loze, bajama i rogača!). Istraživačima jedino nije jasno jesu li tadašnji ovčari rogač koristili kao hranu za životinje ili su se oni sami njime prehranjivali.

Riječ “drvo rogača”, točnije – grm rogača, potječe od arapske riječi  kharrub (الخروب), dok se na hebrejskome pak naziva charub (חרוב). Generički naziv Ceratonia potječe od  κεράτια, keratonija, što na starogrčkom znači “mali rog” (odnosi se na njegove mahune koje imaju oblik rogova kad su zrele). Naziv vrste, siliqua, na latinskome označava kapsulu ili mahunu. No, vremenom će se pojaviti brojni sinonimi za „najslađu biljku“  na Mediteranu, primjerice: pitagorejski kruh, egipatska smokva, a u Europi kruh svetoga Ivana Krstitelja itd.

Stablo duboke povijesti

Kao i mnogo što drugo, čini se da je i rogač bliskoistočnog podrijetla, da su mu davni korijeni rasli  u Siriji i Palestini, što ne bi trebalo biti dvojbeno budući da su Grci i Rimljani po najboljni rogač, odnosno sjemenke rogača, odlazili u Malu Aziju, i to na točno određeni teritorij, u neposrednoj blizini današnje Turske. Heleni su dobro poznavali ovo drvo iz porodice bagrema i mahunarki (Fabaceae), stoga je logično njegovo obitavanje na istočnim područjima mediteranskog bazena, koja, osim Male Azije, uključuju i židovske zemlje (rogač je uvijek bio dio farmakopeje židovskih predaka!) i, više na jug, prema egipatskim područjima. U Egiptu je rogač bio poznat kao smokvino stablo, jer veličanstveno dominira uz stabla smokava, ostvarajući karakterističan i neponovljiv egipatski krajolik, a naziv su poprimili od Grka, jer je smokva iz Grčke u Egipat donesena u razdoblju Aleksandra Velikog (3. stoljeće prije Krista), a golemu popularnost stekla u doba Ptolomejevića, Kleopatrinih predaka, pa je za Egipćane poseban značaj imala biljka čiji se naziv dovodio u vezu sa stoljećima najomiljenijim stablom u Egiptu – smokvom. Po svoj prilici, Egipćani su znali za dvostruko djelovanje rogača, jer je prema zapažanjima Prospera Alpinija, krajem 16. stoljeća, među potomcima graditelja piramida, rogač strogo zabranjivan u slučajevima opstipacije (zatvora), a  istodobno su ga koristili kod proljeva. Egipćani su mahune rogača koristili u ljekovitim pripravcima, ali i kao afrodizijak. Mahune rogača, pomiješane sa zobenom kašom, medom i pčelinjim voskom, upotrebljavali su kao lijek protiv proljeva.

S grčke strane, rogač je dobro poznat  Dioscoridu i Galenu, dvojici najpoznatijih grčkih znalaca o zdravlju i medicini. U to je doba rogač više hvaljen kao medicinski materijal, manje cijenjen kao hrana. Uistinu, Dioscorid u svom djelu O medicinskim materijama objašnjava kako „pojedene (svježe) mahune štete želucu. Ali, kad su suhe, korisne su za želudac, potiču mokrenje, itd „. 

Kako je nastao karat?

Rogač je također bio poznat po veličini i masi svojih vrlo pravilnih sjemenki, zbog čega su se koristile kao mjerna jedinica tijekom antike. Među Rimljanima, asiliqua  je vrijedila 1/6  skrupula. Skrupul, težak oko 1,27 g silika, drugim riječima sjemena rogača, bio je ekvivalent težini 0,21 g. I zapravo, sjeme rogača teži u prosjeku 0,2 g. Uključen u medicinu i kao jedinica za težinu i kao mjera, rogač se tijekom vremena učvrstio u industriji dijamanata. Da bismo pravilno razumjeli, valja još jednom dobro ponoviti etimologiju rogača: mahuna  rogača ili silika stabla rogača, zbog oblika koji podsjeća na kozji rog, na grčkom je dobio nadimak keros, naziv koji nalazimo u latinskom ceratonia (nakon što je u prolazu dao ime i keratinu). Taj grčki  naziv Arapi su posudili da bi stvorili riječ qîrat, u modernom smislu – karat. Metrički karat kojim se mjerila težina dragulja utvrđen je 1907. godine na … 0,2 g, što je težina sjemena rogača. Arapi nisu dali samo podrijetlo ovoga pojma za nakit, rogač je za njih, prije svega, bio drvo koje su toliko štovali da su ga sa sobom vukljali u osvojenu Španjolsku, gdje je iznimno čuvan i uzgajan od 12. stoljeća. Drvo rogača, koje su Arapi vukli za sobom gdje god su osvojili komad zemlje, arapskim je vojnim liječnicima predstavljao lijek za omekšavanje bronhijalnih cijevi i iritacije prsnog koša, ali je u mnogim slučajevima korišten i slikovito  –  da bi Arapi pokazali osvojenim populacijama duž cijele sjeverne strane Afrike, od Egipta do Maroka, kako je to sada njihov teritorij. Zbog toga se još i danas u sjevernoj Africi (prije svega u Tunisu i Alžiru) rogači kuhaju pod pepelom, usitnjavaju u brašno, dok njihova unutarnja pulpa omogućuje izradu kolača i proizvodnju ersatz šećera itd.

Rogač kao tradicija


 A, Židovi? I oni su htjeli rogačom pokazati svoju religijsku predominaciju, pa onda nije iznenađujuće što se rogač našao u Bibliji i u kršćanskoj historiografiji. U Evanđelju prema Luki nalazimo vrlo zanimljiv odlomak koji je upisan u ono što se obično naziva Parabolom o izgubljenom sinu. Sjetit ćemo se, prije svega, da se sveti Ivan Krstitelj, dok je bio u pustinji, hranio njemu primjerenim stvarima, dakle oskudno (Ivan Krstitelj pripadao je isposnicima koji su odlazili odraditi kušnju od 40 dana u pustinju, poput Isusa Krista). U njegovo doba rogač se smatrao grubom i neprimjerenom hranom za ljude. Svejedno ga sveta knjiga citira i navodi kako je rekao da bi, onako gladan, bio zadovoljan rogačima koje su jele svinje… Je li  uspio od rogača napraviti kruh,  kao što su u to doba to činili Grci nastanjeni u Palestini i iz čije ribarske zajednice potječe i apostol Petar? Tko zna, Biblija to ne bilježi…  no, rogač se i danas zove johannisbrotbaum ( krušno drvo sv. Ivana, odnosno kruh sv. Ivana) na njemačkom, ali i u drugim anglosaksonskim jezicima.

Još jednoga sveca povezuje se s drvom rogača – Svetog Jurja, rođenog u Palestini. U sjeni stabala rogača građene su posvuda kapelice posvećene pažnji Svetoga Jurja, koji se prizivao u slučajevima bolesti kože. Mnogima je ta posveta nejasna, no ako se zna da rogač liječi i teške alergije, koje se najčešće eksponiraju upravo na koži, nije teško povjerovati kako je Sveti Juraj zazivan i zbog grozomorne lepre, ali i manje odvratnih oboljenja kože koje su tijekom nekoliko stoljeća vladale Mediteranom.

Tradicionalni način kuhanja meda od rogača u Turskoj

Rekli smo, kao predmet spomena rogač se pojavljuje već u Bibliji, no Židovi još i danas tradicionalno jedu mahune rogača tijekom židovskog festivala Biswat, a muslimani piju sok od rogača tijekom Ramazana. Brojna pisana svjedočanstva  dokazuju kako se rogač širio od antike naovamo, ali i koje su mu sve bile namjene. Teophrastus Ephesian (372-287. pr. Krista ) izvještava nas tako da su Jonjani drvo rogača nazivali “keronia”, a njegov plod “egipatskom smokvom”, jer se početak berbe plodova rogača u Egiptu poklapao se s pojavom zviježđa Kira Velikog (Sirius), krajem srpnja. Berba rogača stoljećima se održava nakon toga, u kolovozu i rujnu. Theophrastus je zabilježio vrlo točan opis stabla i mahune rogača. Čak je primijetio da plodovi izlaze iz debla stabla, jer cvjetovi uvijek rastu u pazušcima lišća ili izravno sa starih grana; po njemu, u Siriji i Judeji rasla su zbilja mnoga stabla rogača. Plinije Stariji (23-79. nove ere ) naziva pak slatki rogač hranom za svinje. Ta premisa održat će se, nažalost, do danas.

Ako je vjerovati učenim glavama, orijentalni rogač danas nema ništa od velikog zakržljalog grma u Španjolskoj ili na jugu Francuske, u Italiji ili na hrvatskim otocima, gdje doseže najviše sedam metara visine, dok u najzapadnijem dijelu mediteranskog bazena ovo drvo doseže više nego dvostruko. U povoljnim podnebljima rogač je vrsta sempre virens, tijekom cijele godine drži lišće. Ali, istodobno je ograničen na jedan imperativ: ne može podnijeti hladno vrijeme, čak ni prehladno, – 5 ° C je za njega kobno. Stoga se smatra termofilnom vrstom. Premda nema ništa zajedničko s orhidejom vanilije, isprva ispušta sitne klasove sitnih zelenkastih cvjetova, kao orhideja, koji kasnije porumene poput rajčice. Možemo se zapitati odakle rogač crpi snagu da iz liliputanski sitnih  cvjetova izbiju tako velike zelene mahune, guste, spljoštene, viseće uz grane. Mahune rogača izvana na kraju izgledaju poput komada kože: čokoladno smeđe i purpurne boje, više ili manje spržene od vrućine, crvenkaste i slatke pulpe s vrlo tvrdim sjemenom. Unatoč svoj toj akumuliranoj toplini, rogač, dvodomna vrsta, ostaje neplodan sve do svoje petnaeste godine, a nakon toga čini zaista dobar posao: vlasniku priušti od 300 do 800 kg rogača po stablu na godinu. Znajući da rogač može živjeti pola tisućljeća, koliki li su to silni rogači!

Mediteranska čokolada

Svaka mahuna rogača naraste 15 do 20 cm, a sadrži petnaestak (točnije, 5-15) plosnatih sjemenki – čuvenih karata – s tvrdom ljuskom. Čim sazrije, mahuna se može jesti takva kakva jest, sa šećernom pulpom, žilavom, prekrivenom tankom smeđom kožicom, koja se također jede. Okusa je poput slatke čokolade ili, zbog određene ugodne kiselosti, suhe smokve posute s puno kakaa. To je botanički dokaz da su Drevni oko Sredozemlja već poznavali okus poput američkog kakaa. Zajedno sa suhom smokvom, zimi je rogač odavno bio dar koji su pastiri i seljani davali mališanima ljeti i u jesen, kao slatkiše. Valja napomenuti i to da je rogač u svim velikim krizama gladi značio veliku pomoć u prehrani stanovništva. Bilo je tako u dalekoj povijesti, ali i, kako je poznato, za vrijeme ratova u prošlom stoljeću, kada je značaj rogača porastao u svim mediteranskim zemljama, posebice u Grčkoj, Hrvatskoj, Italiji, Španjolskoj i, najviše, u Portugalu, ustvari u onim zemljama u kojima se u tim razdobljima rogač najviše i uzgajao. Danas, međutim, rogač se uzgaja i u drugim dijelovima svijeta, iako u manjoj mjeri (Južna Amerika, Južna Australija, Novi Zeland), a najveći proizvođač rogača ipak je Cipar.  

Među starim civilizacijama na Mediteranu rogač su najviše cijenili Arapi i Židovi. Grci i Rimljani su imali manje plemenit odnos prema toj biljci, smatrajući je pretežno hranom za stoku

U prirodi rod Ceratonia ima samo dvije vrste, vrsta C. siliqua i Ceratonia oreothauma, drvo s juga Arapskog poluotoka (Oman, Jemen) i iz istočne Afrike (Somalija). Rogač je bio predmetom velikog projekta koji se fokusirao na njegovu ekologiju i evolucijsku povijest. Utvrđeno je da je imao veliku rasprostranjenost prije pleistocena, zatim je postao hladan tijekom ledene (glacijalne) i sušne (interglacijalne) klimatske faze. Područja Maroka i južne Španjolske, donekle zaštićena oceanom, za razliku od hladnih faza kontinenta, bila su skloništa u kojima su se populacije rogača zadržale tijekom interglacijalnih razdoblja. Na istoku je rogač pronašao utočište u planinskim područjima blizu mora, primjerice na Kreti ili u planini Libanona. To ujedno znači, prema članku objavljenom u Journal of Biogeography, pod nazivom “Nešto novo u povijesti rogača “, da je rogač ustvari dolaskom toplijih razdoblja jednostavno« pripitomljen », živnuo, i da nije morao biti donesen s Istoka.

Najljekovitija biljka Mediterana

Najveću primjenu rogač ima u medicini i naturističkoj prehrani

Važnu primjenu tijekom stoljeća rogač je imao u narodnoj medicini. Ako netko, primjerice, priđe rogaču i pokuša pomirisati njegovo cvijeće, primijetit će njegov težak miris koji prilično podsjeća na onaj muške sperme. To nije slučajno: sjeme rogača zapravo pomaže u problemima libida, a poboljšava i kvalitetu sperme. Koristi se također za liječenje bronhijalne astme i kašlja, jer njeguje i vlaži pluća,  preporučuje se odraslima i djeci, posebno ako pate od hripavca. Varijacije domaćeg sirupa od rogača spravljaju se od mahuna kuhanih sa suhim smokvama i grožđicama, te s dodatkom meda od rogača, kako bi se napravio lijek za ublažavanje kašlja. Danas velik broj ljudi dodaje med od rogača u svoju svakodnevnu prehranu ne bi li povratio energiju i poboljšao svoje fizičko stanje. Ukratko, rogač sadrži velike količine kalcija i mangana, kao i kompleks vitamina B. Izvor je antioksidansa i vlakana,  sadrži prirodne šećere i ne treba mu dodavati sladila, a – za razliku od kakaa, kojem je izvrsna zamjena – gotovo nema masti.  Konačno, rogač ne sadrži kofein, pa je pogodan za recepte namijenjene djeci. Što se tiče kalorijske vrijednosti, rogač i kakao nalaze se na približno istim razinama; ima tri puta više kalcija nego mlijeko, a zahvaljujući vitaminu E u sebi, dobar je kod kašlja, gripe, osteoporoze i anemije; uklanja sluz, omekšava dojke, otvara bronhije, koristan je za pušače i vrlo je učinkovit kod otežanog disanja.
Primjena rogača kod crijevnih poremećaja i gastritisa s visokim učinkom sirovih vlakana poznata je odavnina: spriječava oticanje želuca izbacivanjem želučanih i crijevnih plinova i čisti crijevne parazite, daje snagu želucu. Sa svojim visokim sadržajem minerala i vitamina ima vrlo pozitivne učinke na zube i desni, a vrlo blagotvorno djeluje na jetru i pluća. Čisti otrovne tvari u krvi, spriječava lupanje srca. Prirodni je doping i nema nuspojava.

Narodna medicina favorizira rogač posebice kod gastrointestinalnih problema. U mnogim knjigama narodnih ljekara nađeni su zapisi kako se rogač pravilno spravlja u medicinske svrhe


Arapska medicina, doznajemo iz literature, poznaje djelovanje rogača u liječenju astme, alergijske astme i otežanog disanja. Nedostatak kolesterola u rogaču još je jedna prednost. Budući da ne sadrži kofein i teobromin, rogač je ljekovit i za ljude s problematičnim krvnim tlakom. Od iznimne važnosti jest i činjenica da ne sadrži gluten, pa je pogodan i za ljude koji pate od celijakije. Uz to, sadrži vitamin A, vitamine B i elemente u tragovima kao što su kalij, fosfor, kalcij, magnezij, željezo, cink, mangan i bakar. Vlakna koja sadrži pomažu u prevenciji zatvora i pravilnom funkcioniranju crijeva. Također može djelovati kao lijek protiv dijareje i uvelike smanjiti simptome akutnog proljeva, čak i kod dojenčadi. Studije pokazuju da jedenje hrane bogate netopljivim vlaknima rogača ima blagotvorne učinke na lipidni profil, snižavajući “loši” kolesterol i poboljšavajući rad srca. Plod rogača također sadrži polifenole. Kad se rogač kuha, stvara se gusta tekućina koja sliči medu, stoga se i naziva med od rogača, okus kojega podsjeća na čokoladu. Rogačev med ima veću hranjivu vrijednost od čokolade i sadrži manje od polovice masti, bez kofeina je, dobar je za želudac i u liječenju osteoporoze.

Dodaje se duhanu za žvakanje zbog okusa. Balzam dobiven iz njegovih sjemenki koristi se za doradu u tekstilnoj industriji. A koristi se i kao zaslađivač u proizvodnji čokolade. No, nipošto nije uputno pretjerano koristiti pripravke od rogača za brže postizanje rezultata.  Priroda se temelji na ravnoteži, redu i pravilu i djeluje prema određenim pravilima. U današnje vrijeme znanstvenici govore o ekološkoj ravnoteži, biološkoj ravnoteži i mnogim drugim ravnotežama te naglašavaju da će, ako se te ravnoteže naruše, naš svijet čekati velike katastrofe. Premda to katkad djeluje apokaliptično, činjenice kazuju kako se pomalo budi svijest o prirodnome, pa se tako postupno i uloga rogača vraća na javnu pozornicu zdravlja i prehrane. Najveći poticaj „otkrivanju“ drevne uloge rogača dali su novi trendovi koji se ističu pod egidom – mediteranska prehrana. I, eto opet rogača izvučenog iz povijesti, ali ovom prilikom  – u naturističkoj prehrani.  

Ipak novi trendovi u upotrebi rogača

No, što uopće danas znademo o njegovoj uporabi u prehrani i  gastronomiji? Stvarno bismo se trebali na trenutak zaustaviti i preispitati okuse kojima prijeti izumiranje, one već izgubljene, navike koje su hibernirale, izgubljene arome, kako bismo ponovno uhvatili nešto dragocjeno: svoje neizbrisivo podrijetlo. Jer, rogač je Mediteranu sudbina. Iako na različite načine, praksa upotrebe rogača  za prehranu uzgajanih životinja zadržala se tijekom vremena. Ali ne samo to. Krećani su, primjerice, mahune jeli samo sirove, drugi su narodi pripremu rogača prilagođavali svojoj gastro kulturi ili učenju o zdravlju. Danas je, međutim, prah ili brašno od rogača tržištu najzanimljiviji oblik. Ovaj prah, pogrešno nazvan “brašno”, dobiva se prženjem mahune na pravoj točki grijanja, nakon što joj se oduzme sjeme, te finim mljevenjem. Rezultat je ” prah rogača“, ali slađi i svjetliji od kakaa, koji se može koristiti baš kao i pravi kakao, za izradu krema, tako i za bojenje i aromatiziranje svih vrsta slatke, neutralne hrane i slanog (ide uz sve: med, kreme, voće, jogurt, tijesto za rezance, rižu, njoke, kruh i kekse itd.). Doista, rogač u prahu izvrstan je kao blaga zamjena za med i tamni šećer. Kao što sam već napisala prije nekog vremena, vrlo je lako pripremiti izvrstan i puno zdraviji namaz od rogača i lješnjaka, s puno rogača. Međutim, problem počinje u preradi i nabavi praha rogača…

Osim pudera, odnosno praha od rogača, Branka Visković je tržištu ponudila i sjajni namaz od rogača, s osnovnom esencijom okusa nalik na Nutellu, samo mnogo zdraviji

A da biste izbjegli lutanja i raspitkivanja gdje u nas nabaviti prah od rogača, dovoljno je ukucati u google tražilicu ili na Facebooku ime Branke Visković, Zagrepčanke s otočkim duhom, koja je prepoznala važnost rogača i pridružila se velikoj organizaciji otočnih proizvođača izvornih proizvoda, ali pronoseći isključivo vrijednosti rogača. Premda je kao hvarska nevjesta (jelšanska) znala da na otocima nema posebnoga uzgoja stabla rogača, već rogači ondje rastu stihijski, samoniklo, upustila se u dugu avanturu buđenja svijesti o proizvodu  kojem se tek počelo nazirati mjesto u modernoj košarici zdrave hrane.

Kako je Zagrepčanka prepoznala vrijednost rogača

Branka Visković ponovno je aktualizirala izgubljenu tradiciju izvornog otočnoga proizvoda i delicija od rogača, nastajalih još u vremenu kad čokolade nije bilo ili je bila iznimno skupa. „Nitko se ne opire zovu čokolade“, kaže Branka Visković . „Ipak je ne mogu svi jesti. Dakle, evo izvrsne alternative. S brašnom od rogačeve pulpe možete napraviti mnoge slatke recepte, bez odricanja od preferiranih okusa.„  Istina, odupirati se kušnji čokolade – nemoguće je. A dolaskom zime zov ovog pohlepnog užitka postaje još ustrajniji. Želite “čokoladni” desert ili vruću čokoladu, a čokoladu iz nekih razloga ne možete konzumirati, primjerice – zbog netolerancije ili prekomjernih kalorija. Branka Visković nudi vlastitu, rijetko ukusnu alternativu: namaz od rogača, okusom nevjerojatno nalik na Nutellu (doista, malo ljudi zna da je Nutella rođena na bazi lješnjaka i rogača još prije Drugog svjetskog rata, a zatim se nametnula u vrijeme ekonomskih sankcija i ratnih događaja kao ekonomska i uvjerljiva ” zamjena ” za mliječnu čokoladu, premda je u novije vrijeme rogač zamijenjen kakaoom i čokoladnim prahom jer su naprosto jeftiniji!).Osim toga, Branka Visković, ekonomistica koja je bezbroj puta dobro ocijenila potrebe na tržištu, preporučit će i prah (ona ga naziva – puder) od rogača, napokon i sirup, koji se koristi za zaslađivanje jela i pića. „Rogač je naprosto koncentracija zdravlja“, objašnjava Branka Visković, „jer ima antioksidativna svojstva, djeluje kao probiotik koji dezinficira crijeva rebalansirajući bakterijsku floru. Sadrži vitamine skupineA i B, magnezij, kalij i željezo. To je, uz to, hrana bez glutena, stoga savršena protiv celijakije.“

Za one koji ne smiju ili ne mogu jesti čokoladu, Branka Visković je konfenkcionirala za prodaju magične ribarske kolačiće i hvarske rogačiće, slastice od rogača, spravljene po tradiciji istočnoga dijela otoka Hvara, gdje su se zimskih mjeseci nosili kao energetska potpora za poslova u polju ili na moru.

Prah, puder, brašno od rogača, svejedno, no prirodni je to zgušnjivač za slatke kreme, umake, sladolede i džemove. „Kako ne bi promijenili njegov okus i karakteristike, važno ga je držati u nepropusnoj staklenoj posudi, dalje od svjetlosti“, objašnjava Branka unoseći se u svoju priču o mitskome rogaču, koju, vidjeli smo to, i sama živi. „Ako smo kakao željeli zamijeniti drugom hranom, ništa nije prikladnije od rogača. Ima hranjiva svojstva, malo kalorija i ne sadrži psihoaktivne tvari. Podsjeća na okus i boju čokolade, ali je slađi od nezaslađenog kakaa u prahu. Na taj način možete napraviti i energetske pločice od rogača. Ako imate recepte s kakaom u prahu, možete ih modificirati koristeći istu količinu pudera od rogačeve pulpe – i to je to!“

Hrvatskom tržištu Branka Visković danas nudi niz maštovitih proizvoda od rogača, od kojih su neki čak dobili oznake izvornoga otočnog proizvoda, što je svrstava među najpozvanije koji mogu govoriti o rogaču kao skromnoj sudbinskoj biljci i u Hrvatskoj.

Među onima koji su prepoznali značaj rogača svakako je i Marija Tudor iz Hvara, o kojoj smo već pisali (https://svijet.com.hr/chutney-ili-delicija-s-ruba-tanjura/), a koja nam je podijelila recept za finu tortu od rogača:

HVARSKA TORTA OD ROGAČA

Recept: Marija Tudor-Šore, Hvar

Za tortu od rogača Marija Tudor-Šore dobila je oznaku izvornog otočnog proizvoda. Torta je pogodna i za vegane. Sastav je potpuno prirodan, bez glutena.

Potrebno je:

  • 1 šalica mljevenih bajama
  • 1 šalica mljevenog rogača
  • ½ šalice šećera
  • 1 prašak za pecivo

U suhu smjesu dodati:

  • 1 šalica mlijeka (ili 1 šalica prošeka)
  • 1/2 šalica maslinovog ulja (blado razrijeđenog s biljnim uljem)
  • ¾ šalice marmelade od gorke naranče (ili druge, poželji!)
  • arome: cimet, klinčić (ili po izboru)

Postupak: Smjesu pustiti da odstoji desetak minuta. Peći na temperaturi od 170 stupnjeva, oko 45 minuta. Ohlađenu tortu preliti čokoladnom glazurom ili toplom marmeladom.

TORTA PLAME

Recept je moderniziran (dodana su jaja i maslac, odnosno jogurt), a torta je rađena na temelju starih recepata istočnoga dijela otoka Hvara, Plama. Za ovu tortu legenda kaže da je recept napravila žena jednoga pomorca iz Sućurja koji je takvu tortu jeo u Portugalu. Ona je recept složila po njegovoj priči… mi smo malo osuvremenili…

Potrebno je:

  • 6 jaja (podijeljenih u bjelanjke i žutanjke)
  • 2 šalice šećera
  • žlica ekstrakta vanilije
  • šalica maslaca (ili običnog jogurta, po želji)
  • ½ šalice brašna
  • prašak za pecivo
  • ½ šalice praha od rogača
  • šakica sitno nasjeckanih bajama (ili lješnjaka, odnosno oraha)

Prijedlog:  Dodajte 2 žlice sirupa od rogača u  tijesto zbog arome i vlažnosti

Postupak: Istucite žutanjke sa šećerom, vanilijom i maslacem (jogurtom) dok ne postane prozračna smjesa. Brašno i prašak za pecivo prosijte zajedno, a zatim ih postupno dodajte u mokru smjesu. Istucite bjelanjke do mekih vrhova i dodajte u tijesto. Bajame lagano premažite brašnom – da ne padnu na dno smjese – i dodajte tijestu. Namažite maslacom i pobrašnite kalup za torte, dodajte tijesto i ravnomjerno rasporedite, stavite u pećnicu da se peče oko 35 minuta ili dok čačkalica umetnuta u sredinu ne izađe čista.

Ukrasite po ukusu!

Napomena: Ova torta treba biti vlažna. Ukoliko vam se učini da je suha, još toplu prelijte s 1dcl toplog mlijeka u koji ste dodali ½ vrećice šećera od vanilije.

Preporuka: Torta od rogača izvrsna je alternativa onima koji su alergični na čokoladu, jer su okus i izgled gotovo identični. Osim toga, rogač ne sadrži stimulanse koji se nalaze u čokoladi, poput kofeina i teobromina, već je prirodno sladak!
 

Tekst: Nera Karolina Barbarić


LITERATURA:
http://www.bsm.web.tr/index.php
http://www.geocities.com/iastr/tcarob.htm
DR.MEHMET GÖBELEZ – NAŠA HRANA I ZDRAVLJE
http://www.encyclopedia.com/ doc / 1E1-carob.html
http://en.wikipedia.org/wiki/Carob

Dioscorides, Materia medica , knjiga I, poglavlje 129.
Evanđelje prema svetom Luki , poglavlje XVI, retci 15-16.