STJEPO MARTINOVIĆ: HRABRE ŽENE UVIJEK KRŠE TABUE

Razgovarala:  Sandra  Pocrnić Mlakar

Kao prekaljeni novinar, Stjepo Martinović započeo je pisati beletristiku nakon umirovljenja, prije desetak godina. Multitalent (gitarist, šansonijer i dizajner glazbala), zanatski superioran pisac i vrsni poznavatelj jezika, piše koktele žanrova začinjene erotskim epizodama, povijesnim otkrićima i avanturističkim akcijskim scenama, s mnogo osjećaja za likove i njihove želje i stremljenja, posebno – za žene…

Stjepo Martinović, foto: Štefan Brajković

Kornelija broji oblake, Diadora se vraća s kišama, Gabrijela ne smije umrijeti, Ariadna isprekidane niti – ženska imena u naslovima romana Stjepa Martinovića pokazuju kakav status u njegovim romanima imaju ženski likovi. Kako sam kaže, žene pokreću dramaturgiju djela, nose vrijednosni sustav, superiorne su u dijalozima, jer su argumenti uglavnom u njihovim rukama.

Stjepo Martinović žene vidi kao nadmoćne jer prednjače u promociji, obrani i razvoju etičkih i moralnih načela, čuvajući istodobno svoje tradicionalne prednosti u sferi emocija, empatije, hrabrosti za iskorak izvan pravila nametnutih u stoljećima dominacije „jačega spola“. Govori četiri jezika, bavi se prevođenjem, a kad ne piše, za kišnih dana odlazi u ribolov; za sunčanih s gitarom sjeda uz obalu, mora ili pak Jaruna, i pjeva šansone. Osim raskošnom rečenicom i impresivnim poznavanjem povijesti i prirode, vjernu publiku stekao je osjećajem za likove koje prati u kriznim životnim razdobljima i vodi ih kroz emocionalne krize kako bi pronašli nove smjerove za nastavak.

U povodu Dana žena, sa Stjepom Martinovićem razgovarali smo o njegovim ženskim likovima, o karakternim ženama u literaturi i u životu, o suvremenim odnosima između muškaraca i žena te o temperamentima stanovnika na jadranskoj obali, koja je njegova stalna inspiracija.

Stjepo Martinović kao šansonijer i gitarist. Foto: Štefan Brajković

Zašto su žene središnji likovi Vaših romana? Često djeca koja su odrasla uz ohrabrenje i zaštitu jake majke prepoznaju žensku snagu i kasnije tijekom života. Jeste li odrasli uz jake žene? Kada ste ih počeli prepoznavati oko sebe?

  • Odrastao sam uz tri po svemu vrlo različite žene: upornu, hrabru, marljivu i nadasve lucidnu majku, koja mi je od malih nogu usadila u kategorijalni aparat u nastajanju nekoliko uzorno mediteranskih osobina – ustrajnost, maštovitost, kreativnost koja se ne miri s porazom… Od bake (po majci) naslijedio sam sklonost poetizaciji i najneugodnijih izazova: sve se može, kad se u tome nađe mrva ljepote! A od susjede koja je bila natprosječno obrazovana i inteligentna za svoje vrijeme upio sam neprekidnu želju za dokazivanjem. Nažalost, moje odrastanje u zabačenom i siromašnom Cavtatu u vremenima prije razvoja turizma odvijalo se u sjeni nepisanog zakona da se djeci iz obitelji skromna imovinskog stanja „ne priliči isticati“, pa ni onima koji imaju možda najveći urođeni dar.

Vrlo rano, u prvim godinama osnovne škole, prepoznao sam njihove utjecaje i razumio koliko mi moje zaštitnice žele dobra, premda se kasnije u životu nije sve odvijalo u skladu s usvojenim postulatima.

Karakterni ženski likovi danas su rijetki u medijima, ali Vi ih se ne odričete u svojim romanima, unatoč suprotnim trendovima tržišta. Vidite li oko sebe karakterne žene? Gdje su žene superiorne u dijalozima, kakvima ih opisujete u svojim romanima? Zašto takve žene nisu prisutnije u javnom i medijskom prostoru?

  • Živimo u vremenu urušavanja mnogih vrijednosti, odbacivanja civilizacijske baštine mediteranskoga kruga kojom bismo se itekako trebali ponositi, kao i u eri banalizacije, profanacije svega i svačega – što se neizbježno odražava i na pojedince, muškarce i žene. Ipak, tko se želi oduprijeti – taj se trudi i uspijeva. U sredini u kojoj živim i krećem se ima itekako karakternih žena, sjajno obrazovanih i duhovitih… naravno, zahvaljujući vlastitom nastojanju mnogo više nego „dugom maršu kroz institucije“… žena itekako sposobnih voditi razgovore o relevantnim temama na uistinu visokoj razini, onih koje ingeniozno razumiju ovu našu mučnu svakodnevnicu i uzvraćaju joj energično, ponekad i drsko, oštro i uvijek argumentirano. A zašto takve žene nisu „prisutnije u javnom i medijskom prostoru“? Vjerujem da naslućujem barem dio razloga: društvena klima u ovoj jadnoj poharanoj zemlji, u kojoj je super-spektakl, uz sudjelovanje cjelokupne „nacionalne elite“, popova i mažoretkinja(!), ukop čovjeka s nekoliko stotina kaznenih prijava i optužnih prijedloga – ne djeluje nimalo poticajno ni na koga, a posebice ne na žene koje su galopirajućom katotalibanizacijom stjerane u reprizu srednjega vijeka. Štoviše, režim – kad želi zadovoljiti formu – izgurava pod medijske reflektore i obasipa slavom žene koje su to samo slučajno, dok su ustvari agresivne, arogantne i cinične vojnikinje partije na vlasti.

Priznajem, junakinje mojih romana i priča – i kad se čini da gaze temeljna moralna načela – heroine su bez mane i straha: svaki njihov postupak ima duboko opravdanje, bilo ono razumljivo na prvi pogled ili zapretano u dubini njihovih duša, katakombama neuspjela samoostvarenja. One su hrabre žene koje krše tabue, tragaju za svojim svijetom ljepote i plemenitosti… nema u njih sebičnosti ni licemjerja. 

Svaku  vezu, prijateljsku ili ljubavnu, s jakom ženom može održavati samo muškarac koji joj je emocionalno i intelektualno dorastao, jer ona ostvaruje svoje zamisli i samostalno upravlja svojim životom. U romanu „Diadora se vraća s kišama“ bavite se muškim likom koji, baš zbog jakih žena, treba u sebi pronaći odlučnost koju ranije nije znao prepoznati, pa ga je slučaj  nanio u Split. Kako se formiraju jaki muškarci? Kao u„Diadori“?

  • Zahvaljujem na savršeno sročenom pitanju! Samo jedna rana čitateljica toga  romana prepoznala je njegovu ključnu psihološku formulu: muški lik naoko luta, zbunjen promjenama koje se njime igraju kao vjetar oblacima – slučajno dospijeva u Split, ali u suodnosima s (trima!) junakinjama shvaća da ga one izvode iz limba besmisla jednako koliko i on njih. Shrvani okolnostima, nitko od njih četvoro nije u stanju samostalno „stati na svoje noge“: u parovima koji im se događaju „ničim izazvani“ oni dovršavaju jedno drugo, daruju jedno drugom emocionalno sidro koje ih štiti od lutanja i gubitka integriteta. Namjerno sam tom sidru dao (ob)lik djeteta – kao simbola pronađena životnog smisla, razloga za egzistencijalni boj… i posve sam svjesno na kraju moga junaka bacio u naručje, na prvi pogled, najzagonetnijoj i etički najkrhkijoj ženi od njih triju. Ona je izazov po mjeri njegove iznova pronađene hrabrosti, Sizifov kamen što će ga izgurati kamo god bude trebalo.

U romanu „Kornelija broji oblake“ opisujete dvije žene od kojih Darjan Vidaković bira jednu, onu koju je upoznao neobičnim spletom okolnosti, uz reful južine. Kad biste trebali izabrati glumice koja bi utjelovile Korneliju i Aleksandru u filmu „Kornelija broji oblake“, koje biste izabrali?

  • Kornelija bi svakako mogla biti rasna žena… Monica Belucci? Ona koja više govori dojmljivim habitusom, općom pojavom, nego riječima. Aleksandra je Zrinka Cvitešić! Naoko krhka ženica, ali energična – pobjednica čak i kad se sudbina njom poigra okrutno i prljavo. Jedini moj problem, ako bih jednom zaista sudjelovao u izboru glumica, bio bi odlijepiti se od stvarnih žena koje sam, djelomice, ugradio u Korneliju i Aleksandru!

Beletristiku ste počeli pisati u mirovini i stekli krug publike koja sa zanimanjem dočekuje svaki Vaš roman, jer zadržavate superioran stil, a iznenađujete miksanjem žanrova u neočekivanim omjerima. Ipak, u svakom Vašem literarnom koktelu ljubav je važan sastojak, čak i kad je riječ o ratnim igrama kao u „Paintballu“. Zašto ljubav za zrelu i književno probirljivu publiku?

  • Ako je život bez ljubavi lišen svakoga smisla, može li umjetničko djelo doseći respektabilnu zrelost i uvjerljivost – lišeno toga začina? U isti mah, životno mi iskustvo kaže da se ljubav događa u krajnje neočekivanim situacijma, na „nemogućim“ mjestima, među muškarcima i ženama koji najčešće bivaju zatečeni otkrićem sentimenata, nerijetko iznenađeni i spoznajom da im se događa ono za što su vjerovali da im se više neće zbiti. Od mnogih čitateljica dobio sam poruke u kojima izražavaju čuđenje što sam „ispričao njihovu priču“, ispisao dramaturgiju nekog ljubavnog zapleta neobično sličnu onome što se njima dogodilo. Dobar je osjećaj što nastaje kao jeka spoznaje da čitam stvarne životne situacije, da i ono što je ustvari literarno konfabulirano proistječe iz nekog iskustva – da se glasa neočekivano životno i blisko stvarnosti.
Roman “Paintball”, koji je također objavila zagrebačka Beletra, žarnovska je mješavina stilova. Autor, međutim, vješto vodi paralelnu priču o ratnim igrama i vječnoj temi lijepe književnosti – ljubavi.

Mediteran je inspiracija, pozornica i izvorište svih Vaših tema, romana i pripovijetki i izjavljujete da o emocijama i dramama kontinentalaca ne biste ni znali ni htjeli pisati. No, ne osjećate se stiješnjeni na uskom priobalnom pojasu, već velikodušno birate lokacije od Istre, preko Kvarnera do Dubrovnika. Kakva još iznenađenja pripremate za publiku u priobalju?

  • Svatko od nas, bilo da piše, slika, komponira, gradi… progovara iz stanovita baštinskog kôda, pretače u umjetničko djelo odjeke svijeta što ga je naslijedio genetski, učenjem u formativnim godinama, svjesnim izborom u zreloj dobi. Mediteran – ispunjava me ponosom kad me netko prepozna kao mediteranskog pisca! – više je od mora i obala, otoka i gradova nastalih u tisućljećima povijesti dijela svijeta koji s pravom nosi ime Sredozemlja. U mojim romanima i pripovijetkama Mediteran se zrcali svojim vrijednosnim piramidama, kulturološkim nasljeđem, mentalitetima i temperamentima, vrlinama i zabludama… Istodobno igralište erosa i tanatosa bez premca igdje na Zemlji i prostor drame, sage koja traje od iskona civilizacije, Sredozemlje nadahnjuje i ranjava, priziva ushit i razočaranje, obilježava nas ponikle na njegovim obalama nerijetko suludom smjelošću, često i turobnošću od koje nema lijeka.

Sljedeći moj roman – nakon ovogodišnjega naslovljenog „Podne u Perastu“ – zbiva se na istočnoj obali Istre, u Brseču, savršenoj pozornici za komornu tragediju koja se odvija u bespućima dúšā njenih protagonista. Tema je posve suvremena, kao i moralni prijepori oko kojih je ispletena, a istodobno svevremenska, prometejska.