Nema dvojbe da je baština, narodna nošnja i ljepota prirode inspirirala dizajnericu Minu Petru Petričec za haljinu kojom će se hrvatska Miss Universe, Arijana Podgajski, svečano predstaviti na finalnom izboru za Miss Universe World već ove subote, 14. siječnja. No, što nismo znali o tomu kako je haljina nastala i na koji način je Mina Petra Petričec unijela svojevrsnu renesansu u nacionalnu baštinu…
S prvim danima nove godine, na svjetski izbor Miss Universe, koji će se održati u New Orleansu 14. siječnja 2023., u SAD je otputovala Arijana Podgajski, Miss Universe Hrvatske, kako bi ondje u najboljem svjetlu predstavila Hrvatsku. Ova dvadesetogodišnja studentica ekonomije, koja je titulu Miss Universe Hrvatske 2022. ponijela krajem svibnja u Zagrebu, svoje će predstavljanje u jednom od najzanimljivijih segmenata toga svjetskoga izbora ljepote – ono u tzv. nacionalnim kostimima, održati u nešto umjerenijem izdanju: naime, nosit će dizajnersku haljinu inspiriranu narodnom nošnjom Hrvatskoga zagorja, koju je dizajnirala Mina Petra Petričec, čija je životna misija oporavljanje nacionalne baštine, podjednako nošnji, modnih dodataka, kao i drugih uporabnih predmeta koji čine nacionalno baštinsko bogatstvo.
Unatoč tomu što gotovo svako veliko finale izbora ljepote donosi silno blještavilo kostima, instalacija, maštovitih dizajnerskih rješenja, na svjetskom će izboru Miss Universe Arijana Podgajski nositi divnu, jednostavnu, minimalistički osmišljenu haljinu i tradicijski nakit zlatarne Vrančić, zlatarskoga obrta s najvišim majstorskim diplomama za tradicijske načine obrade zlata, ugradnje dragih i poludragih kamena i filigranstvo.
Haljina hrvatske Miss Universe nosi motive loga Krapinsko-zagorske županije „Bajka na dlanu“. Kako ističe autorica ove nacionalne haljine, Mina Petra Petričec, dizajn je u skladu s porukom globalne kampanje Zeleno je in: „ Inspiraciju za izradu ove nacionalne haljine crpili smo iz golemog bogatstva naše baštine, a kako Arijana dolazi iz Krapine, odlučili smo svijetu predstaviti prelijepo Zagorje i sve ono što ga čini takvim, njegove zelene brežuljke, termalne izvore, čiste rijeke, prelijepu prirodu, povijest. Zato nam je baza bila tradicionalna ručno tkana lanena haljina, na čiju prednju stranu je mlada akademska slikarica Antonia Maričević ručno oslikala promotivni logotip Krapinsko-zagorske županije “Zagorje, bajka na dlanu”. Uz ovo umjetničko djelo pridružujemo se globalnoj kampanji Zeleno je in“ – izjavila je Mina Petra na predstavljanju haljine u Hrvatskoj kući Materina priča, u Preradovićevoj ulici u Zagrebu, prije Arijanina odlaska u SAD. „U osmišljavanju nacionalne haljine za Arijanu Podgajski nastojala sam svakako izbjeći stereotip glamuroznog modela, blještavilo, šljokice …, a kreacijom postići nacionalnu prepoznatljivost.“
Godinama se Mina Petra Petričec bavi modnim stvaralaštvom utemeljenim na baštini i narodnom rukotvorstvu, gdje najznačajnije mjesto ima tradicijska izrada tekstila i narodnih nošnji. „Iz iskustva znam“, rekla je Mina Petra također, „da su ljepota i bogatstvo naše baštine i ručni radovi trajna vrijednost koji na najbolji način predstavljaju Hrvatsku u svijetu. Stoga je osnovna ideja bila da za nacionalnu haljinu odaberem model koji nosi obilježja nacionalne memorije i identiteta, a ujedno daje i globalnu poruku. Ovo posebno naglašavam radi zadaća aktualnih ekoloških pitanja u svijetu i ciljeva turističke promocije naše zemlje, gdje zeleno i ekologija dobiva na značaju.“
„Haljina je osmišljena i izrađena timskim radom i suradnjom u Hrvatskoj kući Materina priča u Zagrebu, a ja sam se trudila prenijeti ono što logo jest, oslikati ga najbolje što sam mogla i dati završni “touch” na sam dizajn haljine – rekla je pak Antonia Maričević.
Ipak, treba reći da nije slučajno to što se upravo Mina Petra Petričec prihvatila kreacije haljine. Riječ je o dizajnerici i umjetnici koja je do sada imala više od 130 izložbi, na raznim lokacijama, u zemlji i u svijetu, i uvijek je tradicija, odnosno tradicijsko narodno ruho s novim elementima bio onaj otponac koji je pogađao u cilj i na svojevrstan način postizao umjetnički i tehnički oporavak narodne baštine i svijesti o onjoj. Tako je, čini se, i s haljinom koju će Arijana nositi na finalnom izboru u New Orleansu.
Bijela, jednostavna i s malo ukrasa, ova haljina odražava stoljetnu skromnost zagorskoga kraja, ali je u toj jednostavnosti sadržan sav sklad profinjenosti i ljepote. Danas se takve haljine više ne proizvode, niti se nose. No, narodna odjeća koja je ovaj put inspirirala Minu Petru vuče podrijetlo još iz vremena starih slavenskih zajednica, a mijenjala se i obogaćivala pod raznim utjecajima. Žene su narodnu nošnju same izrađivale, kao i sirovinu za tekstil, a same su i tkale. Osnovna odjeća, koja se nosila i ljeti i zimi, izrađivana je od domaćeg konopljanog platna, a dodatni dijelovi od kupljenog sukna, vune i kože. Šivana je sastavljanjem dviju polovica platna i njihovim nabiranjem. Svi dijelovi ženske odjeće su bijeli: rubača, oplečje (rukavci), pregača (šurc) i rubac (peča). Ipak, najistaknutiji dio svakako su rukavci, načinjeni od prednjeg dijela s plastronom (prsnicom), zadnjeg dijela i dva rukava te ovratnika (kraglina); krojeni su od prednjeg i dva stražnja dijela, a rukav, kao kod nekih ukrajinskih nošnji, počinje na ovratniku. I, naravno, šivao se od domaćeg konopljina platna. Dočim se muška i ženska praznička nošnja šivala od najtanjeg domaćeg materijala – šesnajšaka.
Bjelina i jednostavnost ono je što ovoj odjeći daje sklad i stilsku ljepotu. No, zagorske nošnje bile su proste, jednostavne, siromašne, s malo ukrasa, posve u skladu s teškim načinom života. Danas se narodne nošnje mogu vidjeti jedino prigodom velikih hodočašća kad djevojke odjevene u nošnje dočekuju posjetitelje uz medenjake, licitarska srca i gvirc. U skladu s tim navadama, Arijana u New Orleans neće otputovati praznih ruku: za svoje domaćine i za druge natjecateljice ponijet će darove što ih je pripremila Turistička zajednica Krapinsko-zagorske županije: licitarska srca, koje je UNESCO proglasio nematerijalnom kulturnom baštinom, s logotipom “Zagorje – bajka na dlanu”, te narukvice s motivima licitarskog srca.
No, ova prelijepa haljina samo je jedna od Mininih etno priča, izgrađenih na njenoj neodoljivoj želji da se očuvaju tradicijske posebnosti i baština. Gotovo četiri desetljeća Mina Petra živi u zasebnoj dimenziji kreativnosti, zasnovanoj na izvornoj matrici koju je ponijela iz rodnoga našićkoga kraja, pa Osijeka i Slavonije. Prvo smo upoznali predratne Petrine pletilje, koje je udružila, obučila i angažirala kako bi, po njenim dizajnerskim skicama, utemeljenim na autohtonim slavonskim motivima, stvorile vrlo zapažene pletene kolekcije. Rat je, međutim, mnogo toga promijenio, velik dio nasljeđa je nestao ili uništen. Mina Petra je, međutim, odlučila ponovno okupiti ljude od znanja, posebno žene, te im dati da dalje prenose selska znanja i vještine koja su preostala, neka samo u sjećanju.
A da sve ne bi ostalo samo u prošlosti, Mina Petra oformila je prije više godina Hrvatsku kuću, u Preradovićevoj ulici 31, u Zagrebu, gdje organizira etno-radionice u kojima se polaznice uče tradicijskom načinu ručnoga tkanja lanenog platna, vezenju, pletenju vunenih modela; uče se izradi lepoglavske čipke, nakita, licitara, lončarskih proizvoda i izvornih suvenira. Nadahnuće i poticaj za stvaranje Mini Petri su uvijek izvorni proizvodi i suveniri uporabne vrijednosti. Koristeći se poznatim uzorima, starinskim materijalima i ručnom izradom, kreira – poput haljine za hrvatsku Miss Universe – proizvod sa značajkama određenoga prostora. Takav uporabni predmet znak je istodobno kulturnog identiteta određenog kraja Hrvatske. Kao, primjerice, jednog od njezinih novijih etno-dizajnerskih uspješnica – cekera (torbica) od komušine (suhoga lišća) kukuruza. Duga se tradicija pletenih torbica očuvala, posebno u onim krajevima gdje se na većim površinama uzgaja kukuruz, najviše u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske. Strpljivim, minucioznim, gotovo filigramskim ručnim radom ondje žene ugrađuju sve znanje svoga baštinskoga miraza u cekere različitih oblika i veličina, koristeći se ekološkim, prirodnim materijalom – komušinom. Zamisao Mine Petre bila je organizirati žene i obučiti ih vještini pletenja cekera i, u suradnji s turističkim zajednicama, ponuditi cekere turističkom tržištu. I uspjela je. Pa se danas ne može reći da je ceker tek suvenir. Moglo bi se, štoviše, reći da ceker, pa tako i zagrebački ceker, u aktivnostima Hrvatske kuće i dizajnerice znači mnogo više u promicateljskom i edukacijskom smislu.
Sav taj posao, sav trud – sve je to da bi se, po zamisli dizajnerice Mine Petre, u malom cekeru od biorazgradive komušine od zaborava oporavilo naslijeđeno vrijeme. Isto ono vrijeme što ga je u svom putnom kovčegu – na pokazivanje svijetu – u New Orleans ponijela lijepa Arijana Podgajski…
Tekst: N. K. B., Fotografije: Mirko Petričec