MUKE PO KOŽI

Tetovaže nikada nisu bile tek ukras zabilježen i na koži, već su imali određene društvene funkcije, a prvi zapisi datiraju čak iz razdoblja neolita. Tijekom godina, dapače stoljeća, tetovaža je pretrpjela strašnih  cenzura, vjerskih progona, a jedno vrijeme čak je i plemstvo osuđivalo tetovažu. Ali, šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća o tetovažama se počinje govoriti kao o trendu, kao modi, načinu života, kada je hippy i motoristička subkultura počela koristiti određene simbole tetovirane na rukama ili aplicirane na čuvenim kožnatim jaknama.  Danas je tetoviranje opet trend,   detalj ili crtež kreiran na vašoj koži  pojačava vašu posebnost, drugačiji svjetonazor, nove ideje, pa i odbacivanje donedavno silno prigrljivanog konzumerizma…  

Objavljeno: 10.04.2019.

Krajem šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća tetoviranje je, zahvaljujući subkulturnim grupama motorist i hipija, ponovno ušlo u modu. Posljednjih godina tattoo trendovi najviše se oslanjaju upravo na to razdoblje.

U novije doba jačaju hipoteze kako su tetovaže nastale u različitim dijelovima svijeta gotovo istodobno, a ne na način da su se iskustva širila kontaktom među kulturama… Riječ je, dakako,  o plemenskim tetovažama, prvenstveno  na licu, koje su temelj kulture od vremena Kelta do domorodačkih naroda Čilea, od Egipta do Rusije, od pretkršćanskih plemena na jugu do onih u sjevernim dijelovima Europe, koja su, međutim, naknadno napustila tu praksu. Istina, vremenom su mnoge civilizacije napustile običaje tetoviranja, iz različitih  razloga, ali su još uvijek u suvremenim društvima prisutne skupine koje slijede put svojih predaka, pa se  udružuju u interne skupine, kaste, određene vojne asocijacije…

Gotovo da i nema slavne osobe iz filmskoga ili umjetničkog svijeta koja nije dala iscrtati dio kože. Međutim, posljednje desetljeće posebno je obilježilo oslikavanje ženskoga tijela s detaljima koji upućuju na senzualnost i modne trendove. 

TETOVAŽE KAO OBRED:  U nekim slučajevima  treba znati da je tetovaža ustvari bila obred inicijacije, odnosno pokazivanje dovršetka sazrijevanja i stasanja pojedinaca od adolescenta u odraslu osobu.  Kako su Rimljani odijevali  svoje pripadnike u grimiz kad su smatrali da su odrasli, tako su se mnogi ljudi izvan Europe koristili tetovažom ne bi li pokazali početak svoje zrelosti.  U slučajevima  tetovaže žena, bio je to znak nastupanja njene plodnosti i seksualne ljepote. Ali, tetovaža se istodobno koristila i  da bi označila osobine s negativnim predznakom: u  kineskoj kulturi, pogotovo u japanskoj, tako je bilo uobičajeno da se tetovažom označi kriminalce i ljude koji na neki način žive izvan društva:  tetovaža koja je nosila znak zvijeri upućivala je da nitko ne prilazi tim ljudima.  

U mnogim kulturama, drevnim i suvremenim, tetovaža je vezana uglavnom uz značaj muškarca. Zavisno o sredini u kojoj je ukorijenjena, najčešće predstavlja neku vrstu identiteta pojedinca. Tako je bivalo i s terapijskim tetovažama, kakve su pronađene  na mumiji u Icemanu (nastale oko 3.300 godina prije Krista), a otkrivene su 1991. u talijanskim Alpama. Vrlo slične tetovaže pronađene su u Srednjoj Aziji, u Paziriku. Poznate su pod nazivom  kompleks  „Man of  Pazyryk”,  a predstavljaju životinje. Tetovaža princeze Ukok datira iz doba oko 500 godina prije Krista, što je također imaginarna životinja (jelen i Griffin), a izrađena je  na visokoj umjetničkoj razini. U Europu su ti nalazi došli  gotovo netaknuti zahvaljujući činjenici da su se iznimno dobro očuvali.

Ni slavni muškarci, nogometaši, glumci itd. nisu ostali imuni na novi zapravo modni trend. Pitanje je samo što će se dogoditi kad iz mode izađu šezdesete i sedamdesete prošloga stoljeća.

VJERSKO OSLIKAVANJE TIJELA: Među drevnim civilizacijama koje su razvile tetovažu jest Egipat, ali i stari Rim, gdje ju je zabranio car  Konstantin  nakon što se obratio na kršćanstvo. Također je vrijedno napomenuti da su se, prije nego što je kršćanstvo postalo zakonita, a naknadno državna religija, mnogi kršćanski vjerski simboli tetovirali na koži  kako bi pripadnici kršćana obilježili svoj ​​duhovni identitet, tajnu pripadnost kršćanskoj vjeri.

Također je potvrđeno da je u Srednjem vijeku bio živ običaj tetoviranja hodočasnika  vjerskim simbolima, osobito prilikom posjeta  Loretu. Među kršćanima, praksa tetoviranja se proširila i na koptske ortodoksne pripadnike.   Tetovažama su Kopti naglašavali svoj ​​kršćanski identitet, a kao simboli koristili su se obično koptski križ, jaslice i Sveta Corios, mučenica pod Dioklecijanom, predstavljena u sedlu konja s djetetom. 

Židovska vjera zabranjuje sve tetovaže trajno, kao što je propisano u Lev (Vaikrà) (19, 28).  Konkretno, judaizam zabranjuje bilo kakvo graviranje     neizbrisivom tintom ili drugim materijalom koji ostavlja trajan trag. Čak su i u islamu zabranjene sve trajne tetovaže, kao što se to objašnjava u nekoliko ahaditha proroka Muhameda. Dopuštene su samo privremene tetovaže koje se rade korištenjem kane, organskog  pigmenta crvene boje amarant, dobivene iz biljke  “Lawsonia stoklasa” (“kana” na arapskom). U arapskoj tradiciji, kao i u indijskoj, žene su tetovirane kanom, obje ruke i noge; mnoge nevjeste u potpunosti se tetoviraju za njihovu prvu bračnu noć, u stvari noć prije vjenčanja, koja se zbog toga i naziva “Lelet da kana” (Noć kane). Tetovaže kanom su vrlo dekorativne, gotovo uvijek sa stiliziranim cvjetnim motivima; izgledaju kao umjetnička djela, a imaju prosječno trajanje od nekoliko tjedana.    

Pripadanje određenim skupinama ili bratstvima označava se tetoviranjem.

Muslimanski  muškarci, osobito suniti, koriste kanu za bojanje kose, brade, pjege  na dlanovima i stopalima; nisu dopuštene dekorativne tetovaže kanom. Ipak, mora se reći da se među egipatskim seljacima (običaj vjerojatno potječu iz drevnog Egipta) i muslimanskim  nomadima (uglavnom onima Shia), te ženama i djeci, što je posebno zanimljivo, tetoviraju trajno mali krugovi ili tanke okomite crte  –  na bradi i između dviju obrva. Taj se običaj smatra praznovjernim jer se koristi plava boja u tetovaži, a još od vremena faraona plava je boja bila znakom praznovjerja. Drugi stilovi i značenja tetoviranja jesu ona koje se odnose na područje Oceanije, u kojem svako pojedino područje, unatoč sličnosti, ima dobro definirane osobine. Poznati su po tome Maori, Japanci, Kinezi, Inuiti  –  iako gotovo svako stanovništvo ima  svoje karakteristične simbole i značenja.

U Europi tetovaža je ponovno uvedena nakon istraživanja Oceanije u 18. stoljeću. Krajem 19. stoljeća upotreba tetovaže proširila se  među plemstvom.  Tetovaže su popularizirali, primjerice, car Nikola II i Sir Winston Churchill. Treba napomenuti da je kriminalist Cesare Lombroso  vjerovao kako je tetovaža znak osobnosti razbojnika . Međutim, širenje tetovaža u svim društvenim slojevima i među različitim ljudima u posljednja tri desetljeća istinski potiskuje ova kriminogena razmatranja.

Tipično azijsko tetoviranje kojim se označavaju pripadnici gangova.

VJEROVANJA RIMA O UKRAŠAVANJU KOŽESvetonije i Plinije svjedoče da su rimski robovi označavani inicijalima svog vlasnika. Ako su bili uhvaćeni u krađi, tetovirani su na čelo. Kao kaznu tetovažu su imali kršćanski mučenici Theophanes i Teodozije. Trenirani rimski vojnici  bili su inače pod utjecajem običaja Britanaca, pa su i njihova tijela tako bila oslikana. Herodot tako svjedoči da su gladijatori iz Trakije ultimativno tetovirani do te mjere da su legionari morali nositi istetovirano ime cara. Problem je, dakako, nastajao kad su se carevi mijenjali… Činjenica  je da je car Konstantin 325. godine zabranio tetoviranje na vidljivim dijelovima kože kršćanima diljem Rimskog Carstva  jer  bi to “ugrozilo ono što je stvoreno na sliku Božju”. To, međutim, sugerira da je običaj među ranim kršćanima bio „označiti se“ (crtežom ribe!) kako bi se međusobno prepoznavali i svjedočili svoju vjeru. Tetovaže je definitivno i rigorozno zabranio papa Hadrijan  I, 787. godine,  izdavanjem papinske bule kojom je stavljen potpun veto na tetoviranje kršćana. Tako će na neko vrijeme oslikavanje ili označavanje tijela i lica na prostoru Europe otići u zaborav.

TAJNI ZNAKOVI IZ LORETA:  No, unatoč službenoj zabrani, navika da se neizbrisivo označi tijelo je preživjela, često u skrovitosti, između vojnika i na nekim mjestima kršćanskog bogoslužja kao što je svetište Loreto. Zanimljivo je da je sve do sredine pedesetih godina prošloga stoljeća u Loretu postojao obred tijekom kojeg su se posebnim markerima ucrtavali znakovi hodočasnicima kao znak pobožnosti i to  na zapešćima ruku, a to se smatralo simbolom ljubavi prema Bogu.

Kao simbol svoga vjerskoga reda, mornari koji su bili prvi branitelji jadranske obale protiv invazije Turaka  ucrtavali su tetovažu Madone iz Loreta. Gusari su također iscrtavali svoje tijelo kršćanskim znakovima, jer su smatrali da će, u slučaju nasilne smrti, biti priznati kao vjernici, a onda i propisno pokopani.   Početak tradicije biljega iz Loreta nema određene datume, ali postoje dokazi o praksi tetoviranja vjernika do kraja 16. stoljeća. Čak su i hodočasnici te križari koji su posjećivali Sveti grob koristiti tetovaže kao simbol, vjerujući da će –  budu li napadnuti i ubijeni – na taj način sebi osigurati pristojan ukop u Svetoj Zemlji.

LOMBROSOVE TEORIJE KRIMENA: Tetovaža izlazi iz sjene u drugoj polovici 19. stoljeća, nakon što je 1876. o tetovažama progovorio znanstvenik  Cesare Lombroso. On povezuje tetoviranje i urođene moralne degeneracije delinkvenata. Po njemu, tetovaža je način kako označiti osobu s anomalijom,   odnosno  antropološki tip počinitelja. Premda njegove teorije nisu posvuda prihvaćene, dugo se Lombrosa citiralo o tome kako delinkventi, odnosno zločinci imaju specifične karakteristike koje ih  čine bližim životinjama nego ljudima, pa čin tetoviranja za prijestupnika znači povratak u primitivni i divlji dio njegove prirode. Cesare Lombroso ostavio je povijesti esej pun opisa tetovaže i priča o ljudima koji ih nose, osobito o vojnicima, zarobljenicima, kriminalcima i dezerterima, čime je pokazao velike razlike u društvu svoga vremena.  Lombroso je tako katalogizirao tetovaže kao znak ljubavi (inicijali, srca, linije); simbole rata (datumi, ruke, grbovi); znakove koji se odnose na zanimanje (alati, glazbeni  instrumenti), životinje (zmije, konje i ptice); tetovaže vjerskih predmeta (križevi, Krist, Madona, sveci). Nakon što je svoje teorije Cesare Lombroso obznanio, tetovaža je prošla jaku cenzuru i to je razlog zašto dugo nije bilo stručne literature  na tu temu, praktički sve do kraja sedamdesetih godina prošloga stoljeća.

Osim što označava moć, tetovaža je u nekim društvima i znak raskoša, bogatstva.

MAORSKA UKRAŠAVANJA:  Ipak, za mnoga društva antropologija još nije izučila što je ustvari bilo tipično za njihove tradicije tetoviranja. Primjerice,  Maori tetovaže, gdje se koža tetovira na licu, najčešće na način da se slijede crte lica, odnosno bore na licu. Te tetovaže ostaju  tijekom cijeloga života: povremeno se samo poboljšaju, dodatno se nešto ukrasi, a kod ljudi to predstavlja uistinu poseban događaj u životu.U tradiciji Maora, kako kaže legenda, tetovaža je nastala iz jedne ljubavne situacije:  priča je to mladoj Mataori, čije ime znači  lice vitalnosti i princeza plemena Niwareka. Jedan dan njen voljeni se napio, a kad  se oporavio od alkohola, shvatio je kako je izgubio svoju voljenu. Slomljenog srca otišao ju je potražiti.  Nakon mnogih prepreka dolazi  u carstvo “Uetonga”, lica iskrvavljenoga i neuredna od putovanja. Pleme Niwareka izrugivalo se njegovu jadnom izgledu. Vidjevši ga u tom stanju poniženja,  Mataora moli pleme Niwareka da se zaboravi što se  dogodilo i da joj dopuste biti s njim.  Djevojčin otac, kako se ne bi zaboravilo što se dogodilo, dao je tetovirati oznake na njegovu licu… Nakon toga, također po legendi, iscrtano lice odražava vrijednost svakog velikog ratnika…   

Međutim, postoji jedna vrsta tetovaža koju je teško sagledati u kontekstu plemenske tetovaže: naime, tetovaže su bile tipične  među ratnicima, ali ne postoje saznanja o tome jesu li korištene kako bi stvorile paniku među neprijateljima. Tetovaže su bile  i lijepe, ali zastrašujuća je činjenica  što su nakit i tetovaže uvjetovali određene strahove od ljudskog roda: možda je baš to ono što je htio postići  Mike Tyson popularnom tetovažom koju ima oko očiju.

MRAČNA STRANA TETOVIRANJA: Tetoviranje je tijekom povijest imalo različito značenje. Razne su civilizacije, sukladno svojim vjerovanjima i kulturi, dopuštale da se tijela ukrašavaju bojom, odnosno pigmentom, kao i da se označavaju raznim ožiljcima iz religijskih ritualnih ili estetskih razloga. Zapadna civilizacija za samu riječ “tattoo” prvi je put je doznala kroz brodski dnevnik poznatog kapetana Jamesa Cooka. Naime, “tattoo” na jeziku polinezijskog naroda Maora, koji su poznati po karakterističkim pigmentnim ukrašavanjem lica i dijelova tijela, znači “označiti” ili “označen”. Cookovi mornari brzo su preuzeli tu maorsku praksu te je proširili na Zapad. Na krajnjem pak Istoku tetoviranje se njegovalo u Japanu: kod feudalnih vlastodržaca, shoguna, a kasnije kod jakuza, čelnika zloglasne japanske mafije.

Maori, ali i druga otočna plemena, poput Samoanaca, veličinom tetovaža, odnosno površinom tijela pod pigmentnim ukrasom, označali su svoju pripadnost obitelji, plemenu, a japanski yakuze isticali su svoj društveni položaj. Poznati su i slučajevi tzv. ritualnih tetovaža, kada su se osobe podvrgavale tetoviranju određenih simbola da bi se “zaštitili” od bolesti, nesreće, uroka.

Osim klasičnih predrasuda, uzrokovanih ponajčešće strahom običnog čovjeka od nepoznatog, tetovaže su primjenjivane uvelike i u jednom od najcrnijih razdoblja čovječanstva. Naime, i ranije su se tetovaže koristile da bi se “označili” robovi, prostitutke, ubojice, kriminalci najrazličitih sorti, ali nacistički režim tijekom Drugog svjetskog rada otišao je korak dalje: na podlaktici zatvorenicima u koncentracijskim logorima tetovirani su brojevi, baš kao da je riječ o uzgoju i selekciji stoke, a ti su brojevi s jačanjem užasa, tzv. konačnog rješenja Židova, postajale prave “liste za odstrijel“.

Od kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih 20. stoljeća kultura  tetovaže  postupno se ponovno širi,  prvo u subkulturama mladih hipija i motorista, a zatim  osvaja  sve slojeve društva i sve dobne skupine.

Body art poznat je već od početka 20. stoljeća.  Ova slika iz 1907. godine pokazuje da su slobodnije žene dopuštale da im se oslika tijelo.

ŠTO DANAS ZNAČI TETOVIRATI SE? Tetoviranje je trajno unošenje tinte različitih boja u kožu, uz pomoć posebno izrađenih igala koje (danas) velikom brzinom i velikim brojem uboda, uz pomoć posebne “mašinice” i ostale opreme,  ubacuju boju pod kožu. Našim očevima i djedovima poznate su tzv. JNA tetovaže, kada su se običnom iglom, točku po točku, crtale razne sirene, srca, križevi i ostali podsjetnici na (ludu!) mladost. Naravno, danas tattoo majstori jamče vrhunsku sterilnost svoje opreme, samim time i prevenciju bilo kakve infekcije ili zaraze, ali i upozoravaju: u slučaju da to u ”kućnoj radinosti” izvodi osoba koja nije profesionalno osposobljena, takvo tetoviranje može trajno ugroziti zdravlje te rezultirati tetovažama loše kvalitete.

KOLIKO BOLI – TOLIKO LJEPOTE: Jedan zagrebački tattoo studio transparentno, na svojim internetskim stranicama, ističe: “Naš studio jamči da naši majstori tetoviranja koriste najbolje i najsigurnije boje i opremu za tetoviranje te jednokratne sterilne igle koje se nakon svakog klijenta bacaju i trajno uklanjaju kao infektivni otpad. Ne koristimo boje, materijale niti dezinfekcijska sredstva za koje pretpostavljamo da bi mogli na bilo koji način iziritirati vašu kožu ili vam ugroziti zdravlje. Ove mjere poduzimamo i radi nas samih i radi naših klijenata koje prvenstveno želimo zaštitili od zaraznih bolesti, bilo kakvih infekcija i alergija. Zbog nepridržavanja naših uputstava o brizi za vašu tetovažu, slučajnih ozljeda kože na samom mjestu tetovaže i nepredvidih reakcija vašeg tijela, problemi se mogu javiti, no to je izvan naše kontrole i ne preuzimamo odgovornost za isto.“

Međutim,ono što bi moglo odvraćati od tetoviranja,  čega se mnogi užasavaju,  jest bol. Svatko tko ima ijednu tetovažu, reći će vam da tetoviranje  – boli. Nekima od nas tolerancija na bol je visoka, nekima izrazito niska, zato je i ta bol iskušena tijekom tetoviranja individualna. Ovisi od pojedinca, mjesta na tijelu na koje se slika nanosi, kao i veličine te kompliciranosti same slike. Prilikom tetoviranja ljudsko tijelo izlučuje vlastiti anestetik endorphin, što umanjuje samu osjetljivost na ubode. Tattoo mašinica električni je instrument koji se drži u ruci te ima sistem za iglu i spremište za tintu. Na jednom kraju je sterilizirana igla, koja je spojena sa spremištem za tintu. Tako se tinta ubacuje otprilike 0,5 do 1 milimetar duboko u kožu.

 ŠTO JE PRIVREMENA TETOVAŽA: Američke agencije za hranu i lijekove FDA izdala je  upozorenje svima koji misle da je tetoviranje “prirodnom” crnom kanom bezopasno. Naime, pokazalo se da često uopće nije riječ o kani, te da neke vrste takvih “prirodnih” tetovaža mogu izazvati trajno oštećenje kože. Dr. Linda Katz, direktorica FDA ureda za kozmetiku i boje, ističe: “To što je tetovaža privremena, reklamirana kao prirodna, ne znači da nije riskantna”. Tinta od crne kane sadrži para-fenilenediamine (PPD), proizvod od katrana kamenog ugljena koji je odobren za uporabu u bojama za kosu, ali je poznato da kod nekih ljudi uzrokuje burne reakcije na koži. Iako ovdje čak nije riječ o pravom tetoviranju, jer se kanom samo crta po koži, bez igle i ubacivanja pigmenta. Takve “tetovaže” jako su popularne tijekom ljeta, jer mnogi požele tijelo ukrasiti na samo par dana, ali američka FDA izvijestila je o žalbama korisnika na crvenilo, plikove, lezije, gubitak pigmentacije, povećanu osjetljivost na sunce, pa čak i trajne ožiljke u odraslih i djece koji su imali “tetovaže” od crne kane.

Tetovaži kao trendu ni prije nisu mogle odoljeti ni žene…

HTJELI BISTE UKLONITI TETOVAŽU – KAKO? Sve ste, dakle, uzeli u obzir, donijeli odluku i tetovirali se. Ipak, za nekoliko godinama taj vas simbol  ili nečiji inicijali zasmetaju, pa sve intenzivnije razmišljate o tome postoji li kakav način odstranjivanja tetovaže. Baš kao u holivudskim akcijskim komedijama – imamo dobru i lošu vijest. Dobra je što danas zaista postoji nekoliko metoda odstranjivanja tetovaža. U prošlosti se tetovaža mogla ukloniti jedino operacijom, transplatacijom kože, dok se koristila i nimalo ugodna, još manje metoda brušenja kože. Doslovno brušenja, kao brusnim  papirom po drvetu. Moderno doba donijelo je uklanjanje tetovaža laserom. Kod specijaliziranih plastičnih kirurga. Tu dolazimo do one loše vijesti: unatoč svoj tehnologiji i napredovanju laserskog odstranjivanja iz godine u godinu, zasad još uvijek ne postoji mogućnost potpunog uklanjanja tetovaže. Jer, kao što dermatolozi upozoravaju, koža više nikad neće biti ista. Efektno se uklanjaju tek manje tetovaže. Ali, imate li sliku po cijelim leđima ili ruci – zaboravite. Također, laserski tretmani su dugotrajni, jer se višekratno laserskim zrakama gađaju i razgrađuju pigmeti tetovaže. Tretmani nisu bezbolni. I, za kraj, što je nekima “najbolnije” – užasno su skupi. Višestruko skuplji od stavljanja tetovaže. Stoga još jednom, savjetujemo – razmislite!

NEDAVNO STE SE TETOVIRALI… Svaka svježa tetovaža zapravo je otvorena rana jer je nastala nakon nekoliko tisuća uboda igle u kožu. Dakle, prvih dana, zapravo do potpunoga zacjeljenja,  strogo je zabranjeno izlaganje tetovaže prljavštini i prašini. Preporuča se nošenje prozirne folije, mada ne cijelo vrijeme, da tattoo “udahne” i zrak. Zabranjeno je  izlaganje suncu ili solariju prvih par tjedana, a nakon toga koristite se zaštitnim  faktorom 50. Ne smije se češkati i čupkati oljuštene dijelove tetovaže, barem dva tjedna ne koristiti saunu niti se intenzivno znojiti; ne smije se ni uranjati tattoo u vodu, osim prilikom tuširanja. I tada tetovažu prati isključivo antibakterijskim  tekućim sapunom.