U ponedjeljak, 3. studenog, u Zagrebu je održana promocija romana Andrije Tunjića “Bolero za Ionescoa”. Ovaj roman, kako navodi Zlatko Kramarić, namijenjen je “za onu vrstu čitatelja koje preferiraju ozbiljnu društveno angažiranu prozu, one koji cijene literarne meditacije o krivnji i memoriji, te za kritičare i studije memorije u postratnim društvima”…
O romanu Andrije Tunjića “Bolero za Ionescoa”, koji je objavila splitska Naklada Bošković, a koji je izazvao posebno zanimanje jer je posrijedi prvi roman autora koji je stekao golemo iskustvo i prihvaćanje kao novinar, glumac i književni (posebice kazališni) kritičar. Izdvajamo stoga dojmove što su ih o romanu rekli, osim drugih, i dr. sc Dragica Vranjić Golub te prije citirani prof. dr. Zlatko Kramarić. Dr. Dragica Vranjić Golub fokusirala se na filozofijsko propitivanje sadržaja romana, pitanja krivnje i oprosta, odnosno katarze: “Smrt na ovim stranicama ostavlja pečat realnosti, kataklizmu, crnu rupu u kozmosu bez odgovora i pitanje ‒ zašto? Može li zaslužena kazna nad počiniteljem iskupiti svaki život? Je li smrt pored rođenja jedina realnost u našem životu? Smrt je u ovom romanu za mnoge bila i izbavljenje od mučenja, terora „susjeda,“ od „bratstva i jedinstva“ koje se početkom ratnih zbivanja prometnulo u nož, pucanj, mučenja. Hoće li Jakov na kraju potrage dobiti odgovore i namirenost duše, ili će zajedno sa Mešom Selimovićem u Dervišu i smrti reći ՛da je svaki čovjek uvijek na gubitku՛. Roman u svojoj slojevitosti obuhvaća ratne godine i prostor, iz kojega teatar apsurda uzvraća udarac. Jakov (glavni protagonist, op.) traži utočišna mjesta u zbiljskim prostorima svojega djetinjstva i mladosti. Narator posreduje između sadašnjosti i prošlosti, donosi i snove koji su ponekad eskapizam, ali i proročki znak. Donje selo rodno mjesto je glavnoga lika Jakova, izolirano, narativno imaginarno, pribježišna točka, spokojno utočište, ali i otvorena rana. Kao da je u tom bolu sklopljen autobiografski ugovor sa sobom, moram pisati o individualnim sudbinama najbližih žitelja, znanaca, susjeda; da se pronikne u pitanje; komu su ubijeni smetali? Ali rat briše ljudsko lice! …
Perspektiva prvoga lica, Jakova, nudi direktniji pristup situacijama i ljudima koje susreće u opisanih sedam dana u romanu. To JA neprestano generira identitet onoga koji opisuje i onoga koji je opisani život proživio. Motivi prošlosti pobuđuju najintimnije osjećaje, impresije iz najranijega djetinjstva koje korespondiraju sa situacijama kroz koje prolazi. To su kompleksna emocionalna stanja često začinjena stihovima, doskočicama, pošalicama, mirisima, da bi se vrlo taktilno osjetilo ozračje opisivanoga. …
Perpetuiranje zla iz stranice u stranicu ovoga romana orvelovskih atmosfera, ogoljela zla, nema više „pobratimstva lica u svemiru,“ zlo se pokazalo kakvo jest u grču poražene civilizacije. Jakov se pita u potrazi za ubojicama svojih roditelja – je li uspjeh zla da mislimo samo na njega, da svoju energiju trošimo na njega a zapuštamo dobro? Na nekim stranicama ovoga romana, na prvim stranicama nečijih molitvenika, nalazimo na citate iz Evanđelja o dobru. U teodiceji, filozofskoj disciplini o Bogu tematizira se princip zla; cilj joj je opravdati Boga od postojećeg zla u svijetu. Temeljno pitanje teodiceje jest; ako je Bog svemoguć i apsolutno dobro, kako je postojanje zla u svijetu moguće?
Sv. Augustin veliku važnost pridavao je pitanju Unde malum (lat. Odakle zlo ), rješenje je nalazio u većem dobru koje nadilazi zlo. G. W. Leibniz drži da je Bog stvorio „najbolji mogući svijet koji podrazumijeva i postojanje zla, budući svijet koji bi u potpunosti bio savršen logički nije moguć.“ Sokrat je tvrdio da je bolje biti u raskoraku sa cijelim svijetom, nego sa samim sobom, jer smo mi sami osoba, sa kojom smo primorani doživotno živjeti. I. Kant nikada nije prihvatio disperziju krivnje za cijelo društvo. Ono što se nameće kao pitanje u svemu tome jest pitanje kolektivne krivnje kao kolektivne šutnje!
Hannah Arendt piše o banalnosti zla, jer iza zla nema ničega doli čovjeka i to je njegova banalnost, sav užas, strah nas je da zlo može biti obično, ljudsko. Lakše je živjeti ako je zlo nešto onostrano, psihopatsko ili urođeno u ljudima, jer zlo kao potencija stoji u svakom čovjeku, upozorava nas da smo u svakom času pred izborom.
Kantov kategorički imperativ, prema kojemu treba postupati prema onim principima za koje možeš istovremeno htjeti da postanu opći zakon, ovdje se anulira. Ta maksima nalaže da se prema čovječnosti, kako u vlastitoj osobi, tako i u osobi drugog, uvijek odnosi kao prema svrsi ljudskoga dostojanstva. ՛Ne čini nikome ono što ne želiš da netko učini tebi՛. Cit. str. 100: ՛Mržnja se nikada ne smiruje mržnjom. Mržnja se smiruje ne mržnjom,՛ Budhina je izreka koju je u Zaratustri citirao Nietzsche. Mržnji sam se opirao i kada sam je u logoru priželjkivao, misleći kako samo mržnja mučitelja neće dopustiti da zaboravim učinjeno mi zlo. Da će mi olakšati muke“! Tako je razmišljao Jakov…”
Dočim, prof. dr. Zlatko Kramarić smatra da se ključ ovoga romana krije upravo u naslovu, odnosno u riječi bolero. “Taj obrazac”, navodi Zlatko Kramarić, “ u Tunjićevu romanu simbolizira ponavljanje zla i krivnje u našim društvima koja boluju od bolesti koja se zove „višak historije“, njihovu upornost da se na ovim prostorima pojave svakih pedesetak godina unatoč svijesti da činjenje zla ne rješava niti jedan naš, politički, ekonomski, moralni problem. Kao što se u Ravelovu Boleru motiv ne mijenja, nego samo protokom vremena raste buka i napetost — tako i kod Tunjića zlo s ovih naših prostora ne nestaje, nego se obnavlja pod novim maskama. I to u svim segmentima naših života!
Roman je, dakle, bolero u moralnom smislu: ritmičko vraćanje na iste obrasce laži i nasilja, kojih se nakon izvjesnog vremena više ne sjećamo, skloni smo ih zaboraviti, potisnuti… iz naših sjećanja. Kao da su naša iskustva „prazne ploče“, koje svaki puta iznova moraju ponoviti nenaučene povijesne lekcije. A te lekcije uvijek ispisuje isti rukopis. Junaci, koliko god se trudili „izaći“ iz tog kruga, iznova se vraćaju u taj krug. Stoga je moguće konstatirati da je poetika ovoga romana vrlo bliska filozofiji egzistencijalizma. Doduše, nije to razina jednog J. P. Sartre, „Bolero za Ionesca“ nije „Mučnina“, ali u tom katalogu takvog i sličnih romana moglo bi se naći mjesta i za ovaj roman. A referenca na Eugènea Ionesca upućuje nas na apsurd — na svijest da je suvremeni svijet postao kazalište besmisla, odnosno da se u jednom takvom svijetu i jezik, i politika, i mediji, i moral nezaustavljivo raspadaju. Svijet E. Ionesca je svijet u kojem su razum i moral supstituirani groteskom. … Drugim riječima, Bolero za Ionesca sugerira da živimo u vremenu u kojem se zlo ponavlja kao glazbeni motiv u beskrajnom plesu besmisla. To bi ujedno bila i politička i moralna metafora, ali i hommage književnosti koja prepoznaje besmisao kao temeljnu istinu naše epohe.”