Kategorija: ZDRAVLJE

 Broj ljudi koji pate od neke alergije svakim danom raste, a alergijske bolesti postaju sve ozbiljniji problem suvremenog svijeta kojem se pokušava naći rješenje. Naime, oko četvrtina populacije alergična je na neku tvar! Pitamo se otkud toliko alergija? Činjenica je da stresan život i zagađenje okoliša, kao i globalno zatopljenje, utječu na povećanje alergijskih bolesti. No, kako bi barem donekle ublažili neugodne proljeten alergije, naučite što je dobro činiti i kako se zaštititi…

Sve je veći broj ljudi  kojima pojavom proljeća počinju zdravstveni problemi uzrokovani prekomjernom osjetljivošću organizma na pelud. Sam pojam „peludna groznica“ obično objedinjuje alergijsku hunjavicu i alergijski konjunktivitis (upala spojnice oka koja se očituje crvenilom, suzenjem i svrbežom oka).

Sezonski alergijski rinitis ili hunjavica bolest je gornjih dišnih putova koju uzrokuje pelud drveća, trava i korova. Ponekad je teško razlikovati simptome sezonske alergije (pretjerane reakcije našeg imunološkog sustava i organizma na inače neopasnu tvar iz okoliša) od obične prehlade ili viroze. Alergija na pelud uzrokuje kihanje, začepljenost i curenje nosa, svrbež očiju i ušiju, bolno grlo, smanjenje njuha. Na prehladu upućuju simptomi poput povišene temperature i kašlja, no traju kraće vrijeme, dok simptomi alergije na pelud znaju trajati nekoliko tjedana ili nekoliko mjeseci te se najčešće smiruju tek uz primjenu odgovarajućih lijekova.

Alergijski rinitis kod djece često je udružen s upalama uha što lako može zbuniti roditelje. I neki drugi simptomi pridružene bolesti, poput upale sinusa i astme, mogu prikriti simptome alergijske hunjavice. Osim toga, važno je razlikovati sezonski od cjelogodišnjeg alergijskog rinitisa, koji je uzrokovan alergenima s kojima smo u doticaju tijekom čitave godine, poput grinja, kućne prašine, plijesni, dlake kućnih ljubimaca.

VRIJEME CVJETANJA: Najčešći uzrok alergijskih bolesti dišnog sustava i jedan od najsnažnijih prirodnih alergena (tvari koje organizam prepoznaje kao strane i potencijalno štetne) su peludna zrnca, koja, inače, čine mali udio ukupnog broja čestica u atmosferi. Vrijeme cvjetanja, tj. pojava znatne koncentracije peludi u zraku ovisi o klimatskom podneblju, vegetaciji određenog područja te mikroklimatskim uvjetima. Cvjetanje stabala kontinentalnog dijela u Hrvatskoj počinje već sredinom siječnja, kada cvjetaju lijeska, joha, čempresi, a većina kulminira u ožujku i travnju  što izrazito ovisi o klimatskim uvjetima. Trave cvjetaju od travnja do rujna, a korovi od travnja do listopada. Periodi cvjetanja stabala i korova obično su kraći i intenzivniji, a trava dugotrajniji, uz nižu koncentraciju peludnih zrnaca u zraku.

U primorskom pojasu cvjetanje počinje ranije. Za naše mediteransko područje karakteristične su smetnje koje uzrokuje pelud čempresa, masline te pelud korova crkvine.

Globalno zatopljenje, koje nastaje kao posljedica povećanih emisija ugljičnog dioksida u atmosferu, utječe na rast biljaka i povećano stvaranje alergenog peluda. Najveći utjecaj povećanih emisija ugljičnog dioksida primijećen je na povećanje stvaranja peludi ambrozije te je stoga važno prepoznati tu biljku i iskorijeniti je iz svoje okoline – dvorišta, vrta i sl. Koncentracija peludi veća je za sunčanih i vjetrovitih dana jer suha i lagana pelud može biti raznesena vjetrom na veliku udaljenost.  Na početku i na kraju sezone cvjetanja te za vlažna i kišovita vremena koncentracija peludi u zraku znatno je niža. Ovakvi podaci su nam zlata vrijedni u liječenju alergijskih bolesti dišnog sustava.

• 

IZBJEGAVANJE ALERGENA: Prva mjera u liječenju alergijskih bolesti dišnog sustava jest izbjegavanje alergena na koji je osoba osjetljiva. Taj, u pravilu zahtjevan zadatak, potreban je za pravo postizanje terapijskog uspjeha. Za izbjegavanje peludi jedina je korisna mjera izbjegavanje boravka, te osobito fizičkih aktivnosti, na otvorenom prostoru u vrijeme velike koncentracije peludi u zraku. Osobito valja izbjegavati npr. trčanje u jutarnjim satima u područjima bujne vegetacije.

PELUDNI KALENDAR I PROGNOZA: Svake godine stručnjaci Zavoda za javno zdravstvo izrađuju peludni kalendar na temelju analiza učinjenih prethodne godine, a na dnevnoj bazi možemo pratiti peludne prognoze za sve veće gradove u Hrvatskoj. Peludni kalendar je obavijest o periodima cvatnje pojedinih biljaka u određenom području i njegovo poznavanje pomaže u predviđanju vremena pojave simptoma alergijskog rinitisa i astme, što omogućuje pravodobno liječenje.

U tih je bolesti važno započeti s liječenjem tjedan-dva prije očekivanog početka cvatnje. U slučaju znatnijeg odstupanja od uobičajenih vremenskih prilika, poput  neuobičajeno toplog ili hladnog vremena koje nam se periodično događaju, mogu se očekivati pomaci u peludnom kalendaru, tj. ranija ili pak zakašnjela cvatnja. Osim kalendara, tu je i dnevna peludna prognoza koja se iskazuje tzv. alergijskim semaforom. Procjena razine peludi u zraku i elemenata vremenske prognoze može dati vrlo korisne bioprognostičke podatke alergičnim bolesnicima kako bi planirali svoje aktivnosti.

Prehrana koja štiti vitaminima i mineralima najjači je saveznik protiv alergija

LIJEČENJE PELUDNE GROZNICE: Današnja znanost ulaže ogromne napore u potrazi za pravim lijekom protiv alergija. Najčešće su greške kada se bolesnik samostalno liječi uzimanjem sprejeva i kapi, a da se nije javio svome liječniku. U liječenju peludne groznice upotrebljavaju se različiti lijekovi u obliku tableta, kapi ili sprejeva za nos te injekcija kao što su dekongestivi, antihistaminici, kortikosteroidi, kromoni, antikolinergici te antileukotrijeni.

Dekongestivi ili “kapljice za nos” djeluju na krvne žile nosne sluznice pa smanjuju neprohodnost te neugodno i obilno vodenasto curenje nosa. Prekomjerno i nepotrebno uzimanje tih lijekova (nafazolin, oksimetazolin, tetrahidrozolin) može imati vrlo ozbiljne, štetne posljedice te se preporučuje njihova vrlo kratkotrajna primjena, ne duže od 10 dana, kako bi se nos učinio prohodnim za primjenu intranazalnih antihistaminika i kortikosteroida koji će učinkovito smanjiti navedene simptome.

Najpropisivaniji lijekovi za alergijske simptome peludne groznice su antihistaminici koji se obično propisuju u tabletama (loratadin, feksofenadin, cetirizin, difenhidramin), a rjeđe lokalno, u obliku spreja za nos ili kapljica za oči (levokabastin, azelastin). Suvremeni antihistaminici su pouzdani i sigurni lijekovi koji uspješno ublažavaju većinu alergijskih simptoma, osobito kada ih se počne uzimati prije nastupa tegoba.

Protuupalni lijekovi koji najučinkovitije ublažavaju alergijske simptome su kortikosteroidi i oni se propisuju u slučajevima kada primjena antihistaminika nije u potpunosti uklonila simptome, dakle, u težim oblicima bolesti, i to samostalno ili u kombinaciji s antihistaminicima. U pravilu ih se propisuje u obliku spreja za nos (beklometazon, flutikazon, mometazon i budezonid), a samo iznimno, u vrlo teškim oblicima bolesti, i u tabletama.

IMUNOTERAPIJA ILI HIPOSENZIBILIZACIJA: Oblik liječenja alergijskih bolesti primjenom alergenskih cjepiva je imunoterapija ili hiposenzibilizacija. Primjenom malih i rastućih koncentracija alergena na koje je bolesnik osjetljiv, a koje se mogu dati u obliku potkožnih injekcija ili otopina koje se uzimaju pod jezik,  potakne se razvoj podnošenja i tolerancije tog alergena. Cilj je da ponovni kontakt s alergenom ne izazove simptome bolesti ili ih barem ublaži. Ova metoda je preporučljiva mlađim bolesnicima s cjelogodišnjim ili teškim sezonskim alergijskim rinitisom, osobito kada mjere izbjegavanja alergena nisu moguće, a lijekovi nisu bili u potpunosti učinkoviti.

ALERGOLOŠKO TESTIRANJE: U slučaju da sumnjate da ste na nešto alergični, svoje sumnje možete provjeriti alergološkim testiranjem u nekoj od bolnica i poliklinika za plućne bolesti. Riječ je o postupku u kojem se vrlo male količine  standardiziranih otopina pročišćenih alergena apliciraju u ili na kožu te se promatra i mjeri lokalna alergijska reakcija na koži. Alergološka obrada potrebna je kod djece s ponavljajućim prehladama, upalama uha, učestalim curenjem nosa, jutarnjim kašljem, čujnim disanjem (sviranjem u plućima) te probavnim i kožnim alergijskim smetnjama.

 ŠTO JE USTVARI ALERGIJA? Alergija je prekomjerni, neprimjeren odgovor našeg imunološkog sustava na različite čimbenike okoliša. U kontaktu s inače neškodljivim tvarima organizam može reagirati kao da su u njega uneseni virusi i bakterije, dakle, obrambeno pokrećući našu imunološku reakciju.  Alergija se manifestira kao reakcija preosjetljivosti na te tvari iz okoliša, tzv. antigene ili alergene.

Antigen je svaka tvar koju organizam prepoznaje kao stranu i potencijalno štetnu te protiv koje stvara specifična antitijela čije stvaranje je, inače, koristan obrambeni mehanizam koji nas štiti od bakterija, virusa i sl. U alergijskim bolestima antigene nazivamo alergenima.

Alergeni su najčešće bjelančevine, ali i različite druge tvari koje potiču stvaranje antitijela. Popis tvari na koje možemo biti alergični je vrlo velik. Najčešći alergeni su grinje, kućna prašina, produkti kućnih životinja poput dlake ili žljezdanih izlučevina, pelud, neke prehrambene namirnice, lijekovi, konzervansi, aditivi u hrani i pićima, plijesni, otrovi insekata i sl.

U alergijske bolesti najčešće se ubrajaju alergijske bolesti dišnog sustava poput alergijske hunjavice, astme, zatim alergijski konjunktivitis, alergijske bolesti kože kao što su urtikarija, atopijski i kontaktni dermatitis, probavne alergijske bolesti, alergijske reakcije na lijekove te anafilaktičke reakcije koje mogu biti i smrtonosne, osobito  kod preosjetljivosti na otrove insekata.

HIGIJENSKA HIPOTEZA: Ne težite da vam dijete odrasta u sterilnim uvjetima jer oni, kao dio higijenskog standarda zemalja razvijenog svijeta, ne dopuštaju našem imunološkom sustavu da dođe u kontakt s dovoljnim brojem patogenih bakterija i virusa pa se zbog toga ne može pravilno razviti. Tako i  dolazi do nesvrsishodno jake upalne reakcije na bezazlene tvari iz okoliša.

Tome u prilog  idu istraživanja koja pokazuju kako su alergije prava rijetkost u zemljama Afrike, kao i u Indiji, gdje je higijenski standard znatno slabiji. Ova, tzv. higijenska hipoteza, jedna je od pretpostavki u objašnjavanju uzroka golemog povećanja broja alergičnih osoba u razvijenom svijetu.

PREVENCIJA ALERGIJA  U TRUDNOĆI: Alergije se počinju javljati sve ranije u dječjoj dobi. Oko četvrtine alergičnih su djeca. U Hrvatskoj oko 30 % djece ima hunjavicu uzrokovanu preosjetljivošću na neki antigen, 8 % ih pati od astme, a do 6 % već je po rođenju alergično na određenu hranu ili neke aditive u njoj.Kad su u pitanju djeca, važna je prevencija još u trudnoći. Trudnice bi trebale izbjegavati hranu, primjerice orahe, brašno, mlijeko, ribe, školjke, bjelanjak i kivi, koja često izaziva alergije. Trebale bi što duže, ako je moguće do prve godine djetetova života dojiti, jer tako pružaju zaštitu djetetu prenoseći im vlastite imunoglobuline i omogućuju mu normalan razvoj imunološkog sustava. Dohrana dojenju trebala bi se postepeno uvađati i također treba paziti da ne sadrži puno aditiva i sastojaka koji često izazivaju alergijske reakcije.

GENETSKA SKLONOST  ALERGIJI: Alergije se ne nasljeđuju izravno, nego se nasljeđuje sklonost stvaranju specifičnih IgE-protutijela, koja imaju bitnu ulogu u razvoju preosjetljivosti na neku tvar. Dakle, nasljeđuje se sklonost alergiji, odnosno atopija, no to još uvijek ne znači da će se neka od alergijskih bolesti i razviti. U pravilu je, ako je jedan roditelj alergičar, alergijski rizik kod djece je 30 %, a ako su oba roditelja alergičari, rizik je 80 %! Psihološki utjecaj na pojavu alergije, pogotovo stres, samo je kao okidač simptoma kod alergične osobe. 

Tekst: Tihe Zaninović

Predstavljajući se svojom životnoj pričom, dr.sc. Ana Klikovacu svojoj knjizi Bachove kapi za sretan i uravnotežen život, koju je objavila zagrebačka Beletra, opisuje kako je koristila Bachove kapi pripremajući doktorat te kako je napustila posao predavača na visokoškolskim ustanovama i posvetila se alternativnim načinima liječenja. Kako ističe, za razliku od homeopatskih remedija, Bachove kapi ne zahtijevaju medicinsko znanje i svatko samostalno može izabrati kapi koje mogu pomoći njemu ili njegovoj obitelji jer su esencije potpuno bezopasne. Evo što o tom dragocjenom pripravku kaže autorica knjige….

Razgovarala: Sandra Pocrnić Mlakar

Prema svjedočenjima osnivača, Bachove kapi pomažu i tamo gdje su drugi načini liječenja bili neuspješni i njihova djelovanja nadilaze sva očekivanja i pacijenata i Bachovih praktičara. Dr. Stefan Bach uspostavio je sustav Bachovih kapi prije 100 godina, a danas je u njegovoj kući kod Londona Bachov centar, koji posjećuju Bachovi praktičari iz cijeloga svijeta, a njegove kapi primjenjuje tri tisuće certificiranih praktičari u 70 zemalja. Jedna od njih je dr. sc. Ana Klikovac iz Zagreba, koja je edukaciju za Bachovog praktičara završila u Bachovom centru u Londonu i, nakon prevođenja brojnih djela Edwarda Bacha, napisala svoju knjigu nježnim, a čudotvornim cvjetnim esencijama.

Dr. sc. Ana Klikovac u svojoj knjizi opisuje 38 Bachovih esencija, njihov način pripreme i stanja kod kojih se primjenjuju, uz primjere iz prakse i ishode uspješnih primjena te svoja osobna iskustva, a iskušala je djelovanje svih 38 esencija. Na kraju knjige napominje: „Možda ćete poželjeti popiti neke Bachove kapi, možda i nećete, no znat ćete da postoji nada i da postoji rješenje.“

Recenzentica knjige je Anita Moorjani, autorica hitova „Ponovno rođena“ i „A što ako je ovo raj“. Knjigu je odobrio Stefan Ball, direktor Bachova centra, a odmah nakon hrvatskog izlazi i englesko izdanje.

Knjigu „Bachove kapi za sretan i uravnotežen život“ napisali ste nakon višegodišnje primjerne Bachovih kapi i edukacije u Bachovu centru. Kako ste prvi put došli u kontakt s Bachovim kapima? Kako ste se uvjerili u njihovo djelovanje?

*U vrijeme rodiljnog dopusta s drugom kćeri Evom, pisala sam magistarski rad. Bila sam pod iznimnim stresom jer nije bilo nimalo lako uz dvoje male djece pisati magistarski rad. To zahtijeva i puno žrtve i stresa, nespavanja, iznimne koncentracije, a što sve ostavlja posljedice na um i tijelo. Tada mi je prijateljica Vesna, pobornica prirodnih metoda liječenja, ukazala na potrebu da probam Bachove kapi, kako bi lakše podnijela teret toga  stresnog razdoblja. Nakon prvog dana korištenja kapi nestale su mi i nervoza i stres i neželjene misli oko toga hoću li uspjeti sve napisati, a najvažnije od svega – počela sam mirno spavati. Mogla sam se opustiti, odmoriti, rasteretiti misli od magisterija i obveza. I tada sam otkrila pravu snagu prirode.

U svojoj knjizi opisujete kritične događaje u kojima su Vam pomogle Bachove kapi, kao što je pisanje doktorata i bračna kriza. Nakon edukacije, mnogima ste pomogli Bachovim kapima. Koje su najčešće tegobe zbog kojih klijenti danas koriste Bachove kapi?

*Najčešće je to stres, u svim oblicima. A kako je stres preširok pojam, u sustavu Bachovih kapi se nudi rješenje za sve mentalne i emocionalne izazove s kojima se ljudi susreću u svakodnevnom životu. Tako su to u zadnje vrijeme ponajviše strahovi – od potresa, od koronavirusa, od gubitka posla i slično. Kod djece najčešće imamo slučajeve gdje se traži pomoć za hiperaktivnost, manjak koncentracije u školi, no sve više se javlja kod djece i anksioznost, pritisak školskih obveza i održavanja izvrsnosti koja se od njih u svemu očekuje. Odrasli ljudi javljaju se najčešće radi umora, iscrpljenosti, nesanice, preopterećenosti obvezama ili problema u partnerskim i bračnim odnosima. U posljednje vrijeme i djeca i roditelji traže pomoć za emocionalnu stabilnost koja je potrebna da se izdrži pritisak ove pandemije i restrikacija koje su nas sve zadesile.

Iako su nježne, još je dr. Bach primijetio da „kapi pomažu tamo gdje su  drugi načini liječenja bili neuspješni i njihovo djelovanje nadilazi sva očekivanja“. Kako se Bachove kapi kombiniraju s tretmanima klasične medicine?

*Upravo tako, Bachove kapi su nježne. Uz njih ne dolazi nikakvo uputstvo za uporabu. Nema podugačke liste nuspojava niti mjera opreza. Što znači da se mogu koristiti uz sve vrste terapija, od klasične medicine do alternativnih metoda liječenja. A do iznimnih rezultata se dolazi jer one ljudima vraćaju nadu, daju im mentalnu snagu da se izdrže poteškoće, da se lakše podnesu nuspojave klasične terapije i simptomi bolesti. Dr. Bach je uvijek ponavljao – bolestan čovjek ne može biti sretan, a sretan čovjek ne može biti bolestan. Zato je on kao liječnik, još u ono doba, početkom 20. stoljeća shvaćao da liječenje započinje tretiranjem mentalnih uzroka bolesti i mentalnih reakcija pacijenata na bolest. Za njega je bilo najvažnije vratiti pacijentu nadu u ozdravljenje i navesti ga da nađe svoju životnu svrhu, razlog radi kojeg će željeti biti zdrav i živjeti. Tome je posvetio cijeli svoj radni vijek – razumijevanju samog pacijenta, a ne simptoma ili naziva bolesti.

Bachove kapi pripremaju se od izvorske vode i cvijeća dobro poznatih biljaka europskog podrijetla među kojima su hrast, cikorija, kesten, bukva, bor, maslina, vinova loza… Gdje se danas proizvode Bachove kapi? Kako se bilje i voda za proizvodnju Bachovi kapi štite od zagađenja?

*Iako Bachove kapi izvorno potječu iz Engleske, danas se one proizvode u raznim dijelovima svijeta – u Njemačkoj, Italiji, Sjedinjenim Američkim Državama, Indiji i brojnim drugim zemljama. No, dr. Bach je ostavio svoje upute za pripremu kapi svima i objavio ih javno u svojoj knjizi. On je zamislio taj sustav iscjeljivanja kao sustav samopomoći, gdje svaka obitelj može sama pripremiti svoje kapi, bez medicinskog predznanja i skupe laboratorijske opreme. Tako danas brojni Bachovi praktičari sami izrađuju svoje esencije, a posebice su u tome dobri naši susjedi u Republici Srbiji. Oni su jako skloni prirodnim metodama iscjeljivanja, a kod njih je to sve i lijepo uređeno zakonom. Cvijeće za pripremu esencija se bere isto tako po uputama dr. Bacha, na mjestima u prirodi i na selu, gdje nema tolikih zagađenja od tvornica i gradskog prometa.

Doktorirali ste ekonomiju, a nakon vlastitog iskustva s Bachovim kapima i homeopatijom odvažili ste se na osnivanje centra za homeopatiju i potporu zdravlju. Danas organizirate seminare za Bachove praktičare i homeopate iz cijelog svijeta. Što je bilo presudno za odluku o osnivanju vlastitog centra?

*Presudno je bilo što su me ljudi počeli tražiti za pomoć. Učila sam o Bachovim kapima i homeopatiji za svoje osobne potrebe, za potrebe svoje djece i obitelji. Nije mi bilo ni na kraj pameti da ću napustiti sve što sam do tada radila i postati homeopatkinja, autorica i predavač u ovom području. No, kako sam u to vrijeme pomagala i svojim prijateljima koji su znali za moj talent i ljubav prema homeopatiji, tako su o meni pričali svojim poznanicima, prijateljima, kolegama na poslu. Vrlo brzo su me počeli nazivati nepoznati ljudi i tražiti da i njima pomognem, jer su čuli o izvrsnim rezultatima koje sam postizala. Naravno da mi je bilo važno pomoći ljudima koji su vapili za pomoći i za prirodnim metodama – i tada je jedino logično rješenje za mene bilo otvoriti što hitnije svoj vlastiti centar u kojem ću moći službeno primati ljude. Kao znanstvenica, izučila sam sve te prirodne metode do najvećih dubina, pronašla u njima smisao i logiku, sličnu onoj logici koju sam vidjela i u računovodstvu, te sam krenula u svijet učiti ove metode od najboljih! Moj je cilj bio učiniti dostupnim ljudima u Hrvatskoj ove prirodne metode koje se u svijetu normalno prakticiraju, a tada neke od njih nisu bile toliko poznate ili zastupljene.

Certificirana ste homeopatkinja i primjenjujete nekoliko homeopatskih pristupa. Kakva je veza između Bachovih kapi i homeopatije? Dr. Edward Bach, utemeljitelj Bachovog centra, bio je također homeopat.

*Ideja o Bachovim kapima potekla je iz homeopatije jer je dr. Bach bio liječnik, zaposlen u homeopatskoj bolnici u Londonu, koja je još i dan danas pod pokroviteljstvom britanske Kraljice. Tamo je imao mogućnosti istražiti ljekovitost biljaka za primjenu kod mentalnih i emocionalnih stanja koje prethode razvoju bolesti. Počeo je tražiti biljke koje su nam dostupne u prirodi, a za koje nije potrebna visoka stručnosti liječnika ili homeopata u prepisivanju pripravaka. Tražio je biljke koje možemo sami ubrati i sami pripremiti svoje pripravke. Tako da su Bachove kapi, najjednostavnije rečeno, prirodna i jednostavna metoda samopomoći proizašla iz homeopatije.

Osim Bachovim kapima i homeopatijom, savjetnica ste za Schusslerove soli i Buteyko metode disanja. Kako se alternativne metode liječenja danas afirmiraju u svijetu, a kako kod nas? Povećava li se danas globalna popularnost alternativnih metoda liječenja? Koje zemlje prednjače?

*U svojoj praksi kombiniram sve one metode koje sam i sama isprobala za sebe i svoju obitelj i na svojoj koži se uvjerila u njihovu učinkovitost. Tako koristim u radu nekoliko metoda, koja je svaka za sebe logična i jednostavna. Interes za te metode je velik, diljem svijeta, jer uvijek i u svakoj zemlji imate ljude koji vjeruju da priroda za nas ima rješenje, koji traže rješenja i ne odustaju, iako je klasična medicina digla ruke od njih ili im dala zastrašujuće prognoze. Osobno sam proputovala pola svijeta kako bi istražila i usavršila ove divne metode. Moji uzori su Njemačka, Austrija, Švicarska, Ujedinjeno Kraljevstvo, gdje se i sama Kraljica liječi homeopatijom i to je javno zna, Sjedinjenje Američke Države i Kanada, ali i Indija – koja je oduvijek bila okrenuta prirodnim metodama liječenja poput Ayurvede, a danas ima preko 300.000 homeopatskih liječnika i 200 homeopatskih koledža. U svim je ovim zemljama koje sam navela homeopatsko liječenje uredno regulirano i priznato zakonom. Danas je više nego ikad potrebno okrenuto se prirodnim metodama, jer upravo svjedočimo da je cijeli svijet „na koljenima“ radi pandemije koronavirusa. O zdravlju treba brinuti i dok smo zdravi, a sve ove metode su tu da nam daju snagu, zdravlje, dugovječnost i dobar imunitet. Ako vam liječnici nisu dostupni, kome ćete se obratiti? Vrijeme je da ljudi shvate da se puno toga može za svoje zdravlje napraviti i samostalno, uz pomoć prirode, kvalitetne literature i pouzdanih prirodnih pripravaka. Ja zaista vjerujem u taj spoj prirodne i klasične medicine! To je budućnost našeg zdravlja! Trebamo uzeti najbolje od oba sustava.

 Obožavali su ga carevi, prenosili redovnici, po njemu su se ravnale cijele kulture, o njemu su pjevali slavni pjesnici, zbog njega su započeli neki krvavi ratovi – ukratko, riječ je o čaju, biljci iz koje se izvlačio slavni napitak uz koji su vezane brojne legende, ali i napisane silne knjige, koje o tom aromatičnom i ljekovitom piću donose prave i iscrpne istine. No, kako čaj sve možemo koristiti danas? I, zašto ga obožavaju suvremeni nutricionisti…
 

Prema jednoj legendi, prije skoro pet tisuća godina, vladao je mitski Shen Nung, koji se smatrao ocem poljoprivrede i biljnih tehnika u drevnoj Kini. Shen Nung  je, kaže dalje legenda, izdao edikt prema kojem je vodu prije pijenja obvezno trebalo prokuhati iz higijenskih razloga. Jednoga je ljetnog dana car putovao u udaljeni dio svoje goleme zemlje (vjerojatno današnju regiju Yunnan i Guangxi) i, kao uvijek, njegove su sluge kuhale vodu u kotliću prije nego što će ga poslužiti. No, raspuhani je ljetni vjetar spustio u kotao list Camellia sinensis (kineski čajevac), voda je odjednom postala zlaćasta i mirisna, a Shen Nung, okusivši tu infuziju, bio ugodno iznenađen. Tako se, eto, rodio čaj…

Gotovo sigurno, legenda o kojoj je riječ nije temeljena na istini, no postoje tekstovi koji potvrđuju upotrebu čaja i, još više, dokazuju da je kinesko stanovništvo od davnina bilo svjesno njegove antioksidativne i pročišćujuće moći. Prema tim drevnim spisima, Shen Nung je kušao sve samonikle biljke koje je upoznao; upoznavši njihovu toksičnost, za detoksikaciju je uzimao zeleni čaj u velikim količinama.

Druga pak legenda govori o Bodidharmi, ocu kineskog budizma, kao “izumitelju” čaja. Bodidharma je, prema toj mističnoj priči, nakon sedam godina meditacije, zadrijemao i od bijesa otkinuo kapke bacajući ih na tlo: na mjestu pada trepavica, kaže ta priča, rođena je prva biljka čaja. Čaj je tada postao pićem budističkih redovnika i zen budista, koji su ga poštovali zbog njegove sposobnosti da održava um jasnim tijekom dugih sati meditacije. Kroz samostane, čaj dolazi do dvora cara Zemlje Izlazećeg Sunca i postaje dijelom profinjene umjetnosti majstora ceremonija i gejša, koje čak moraju polagati ispit za majstora ceremonija u kojima se ocjenjuju najdelikatniji i najženstveniji pokreti, kao i savršenost infuzije zelenog lišća.

Najraniji pronađeni pisani zapis o čaju je onaj na kineskom pismu iz 917. godine prije Krista, a napisao ga je stariji vojskovođa  svom unuku tražeći da mu se pošalje čaj kako bi okrijepio svoje umorno tijelo. Najstariji pak naziv koji se pripisuje čaju je tứ (što su ga navodno Nizozemci čuli u luci Amoy i potom ga uveli  u veći dio Europe). Vrlo je sličan znaku cha (ča), osim male grafičke varijacije.  Drevni izraz  vi  potječe iz 6. stoljeća i odnosio se na gorku biljku i općenito gorak okus mnogih primjeraka kineskog povrća. Naziv cha u zajednički rječnik ušao je tek s Lu Yuom u drugoj polovici 8. stoljeća. Ostali važni pojmovi su jia, što doslovno znači – biljka za infuziju, i chuan, što se odnosi na lišće druge i treće berbe.

Kako je išao Put čaja?

Godina je 2737. prije Krista: kineski car Shen Nung promiče uzgoj čaja, koji se  uzimao kao ljekovito piće, a njegovo podrijetlo prepoznato je u staroj dolini Assam, između Kine i Indije, na obalama rijeke Bhramaputre. Već 375. nove ere čaj je najpopularnije piće u Kini, gdje su dotad utvrđena tri temeljna načina pripravljanja čaja,  a svaki od njih odgovara određenoj „školi mišljenja“ ili filozofskoj školi, koje pak odgovaraju dinastijama Tang, Sung i Ming. Tibetanski stil kušanja čaja nastaje 660. godine. U tom se razdoblju na Tibetu čaj pripremao na poseban način: lišće se trljalo u mužaru, a zatim kuhalo. 

Povijest čaja moguće je podijeliti uglavnom u različite povijesne faze, od kojih je prva doba dinastije Tang (618. – 906. godine), tijekom koje se upotreba čaja za piće znatno razvija u različitim regijama Kine, ali to je bio sasvim drugačiji način pijenja čaja od današnjeg: čaj je zapravo bio dio juhe koja je sadržavala češnjak, luk, đumbir, cvijeće, žižule te drugo sezonsko voće ili povrće. Ova tradicija opstala je u načinu pripreme čaja kod tibetanskih naroda, koji satima kuhaju uvarak na bazi čaja i od kojeg dobivaju sirup što se koristi kao lijek za hladne zimske mjesece.

Godine 729.  čaj je stigao u Japan. U početku je čaj konzumirao samo car,  zbog visokih troškova uvoza iz Kine. Godine 800.  – u Japan je uvezeno i prvo sjeme čaja. U to su ga doba budistički redovnici nosili skrivenog u haljini kradući ga s kineskih plantaža, no japanski su carevi  ubrzo preuzeli potpunu kontrolu nad uvozom čaja. Njihove su plantaže bile zaštićene jakim zidovima, a žetva se obavljala prekrivanjem ruku radnika vrlo finim rukavicama. Od pića rezerviranog za carsku obitelj i članove aristokracije, čaj je vremenom postao nacionalnim pićem. Puna ceremonija čaja trajala je oko tri sata. Danas se upražnjava ta ista vještina pijenja i serviranja čaja, ali u nešto jednostavnijem obliku. 

Najvažnije djelo za ljubitelje ovoga milenijskog pića datira upravo iz ovog razdoblja (8. stoljeće). Naime, Kanon čaja, “Cha Jing”, napisao je  Lu Yu, kineski redovnik,  majstor i pisac o čaju, koji je proglašen mudracem zbog svog doprinosa kulturi čaja. Njegovo monumentalno djelo o čaju smatra se klasikom znanja o uzgoju, pravljenju i ispijanju čaja. Lu Yu u knjizi ne govori na svečan ili liturgijski način, kaže da svatko može piti čaj bilo gdje: potrebni su neki alati, ali važno je znati prihvatiti ono što nam priroda nudi. Ne traži savršenstvo u ukrasu šalice ili u profinjenoj odjeći, jer savršenstvo se nalazi u elementima koji čine prirodu, onim elementima koji nam se nude i koje u savršenoj ravnoteži nalazimo unutar zdjelice zlaćanog eliksira, čaja. Lu Yu nam također u svom djelu daje naznake o najboljim vrstama biljaka koje treba koristiti, o načinu pripreme i o boji i okusu infuzije, pa kaže: “Ako je gorak u ustima i sladak kad padne niz grlo, naziva se ča (cha)”. U doba Lu Yua svježe ubrani listovi čaja kuhali su se na pari i prešali u kalupe najrazličitijih oblika, a zatim sušili na suncu kako bi postali kruti blokovi. U vrijeme upotrebe, “otkinuo” bi se mali komad toga bloka, koji se pržio na vatri da omekša, zatim mljeo malim alatom i kuhao se u vodi kotlića. U ovoj je fazi čaj stoga uvarak.
Lu Yu je imao nevjerojatan talent za kušača, znao je procijeniti stupanj čistoće vode koju će koristiti za svoj ča, znao je navodno razlikovati vodu izvučenu iz središnjih struja rijeke od one povučene blizu obale i uvijek je vodu kušao prije nego što ju je upotrijebio.

• 

• 

• 

Čaj kao valuta i izvor uživanja

Godine 1280. trgovac i pustolov Marko Polo donio je iz Kine čaj na dvor indijskloga cara  Harše Vardhane, a upoznao je tu čarobnu biljku za svog boravka kod pripadnika dinastije Sung, koji su ga očarali i činjenicom da su prvi izumili i koristili papirnati novac. Čaj je u to doba napitak s vrlo finim prahom u suspenziji. Car Huizong (960.-1127.) iz dinastije Sung napisao je jedno od najosebujnijih književnih djela o čaju, “Daguan Chalun“. U doba dinastije Sung, čaj se koristio i kao valuta za kupnju mongolskih konja, pa su stoga i Mongoli u zamjenu za dragocjenu infuziju (koja se pila na vrlo upitan način, s kobiljim mlijekom…) zbog čaja odustali od tisuća svojih najboljih konja, najvećeg njihova bogatstva. U kasnijim vremenima mongolski napadi uništavaju zbog toga kulturu čaja, pa su drevne tehnike izgubljene. Opstale su samo u Japanu, zahvaljujući ritualu “Cha no yu”, odnosno ritualnoj ceremoniji čaja. I to zahvaljujući budističkom propovjedniku Myoanu Eisaiju, vrlo poštovanom u Japanu, koji je, vrativši se sa studija u Kini 1191., sobom donio sadnice čaja. Odlučio je stvoriti plantaže u određenim područjima u blizini rijeke Uji, nedaleko od  Kyota, gdje i danas postoje najbolje japanske plantaže čaja.  

Napokon, tijekom dinastije Ming (1368.-1664.) car je odlučio zabraniti čajeve prešane u raznim oblicima i ostaviti ih za vanjsku trgovinu (posebno za područje Tibeta) te promovirati upotrebu čajnih listova. Dakle, tada je stvoren čaj koji treba uliti u vruću vodu izravno, na lišće posloženo u čajniku. Stoga prvi čajnici nastaju upravo u tom razdoblju. Najvrjedniji su oni proizvedeni od gline Yi Xing, a koriste ih svi majstori čaja. Terakote Yi Xinga vrlo su porozne i upijaju okuse i arome, zbog čega je važno koristiti poseban čajnik za svaku vrstu čaja. Tijekom daljnje migracije, u Japan dolazi i običaj pijenja čaja od lišća, pa je tako rođena – sencha, poznata i danas u svim njezinim varijacijama.

• 

Prvi koji je o ovom piću u Europi ozbiljno razgovarao bio je Gian Battista Ramusio (1485. – 1557.), veleposlanik Republike Venecije i tajnik Vijeća desetorice, dok je bio zadužen za kontakte između arapskih i orijentalnih trgovaca i Venecije. Ramusio je saznao za čaj od arapskoga trgovca, izvjesnoga Hadži Mohameda, koji mu je govorio o ovom čarobnom kineskom piću što ga Istočnjaci obožavaju i koriste kao lijek za sve nedaće.

Kolonizacija i čaj

Prvi su na Zapadu trgovali čajem Nizozemci i Portugalci. Britanci su na tržište čaja stigli kasnije, tek sredinom 17. stoljeća, ali maksimalno su ga iskoristili zahvaljujući Indijskoj kompaniji, koja je monopolizirala trgovinu čajem i opijumom.  Međutim, prva ozbiljna trgovačka pošiljka čaja stigla je u Europu 1606.,  a dovezla ju je Indijskoj kompaniji sestrinska  Nizozemska istočnoindijska kompanija. Samo tridesetak godina poslije, 1635. (prema zabilješkama), čaj je već bio moderno piće u Europi. U glavnim europskim prijestolnicama redovito se konzumirao čaj. Značajno poboljšanje u prijevozu i smanjenje poreza pokrenuli su širenje tržišta, a zemlje koje su u raznim okolnostima prve pokazale sklonost ovom proizvodu jesu Engleska, Nizozemska, Irska i Rusija. Već 1650. guverner u Sjevernoj Americi, Peter Stuyvesant, naredio je da se kolonistima New Amsterdama, grada koji će kasnije postati New York, pošalje prva pošiljka čaja. Stoga je, iako je zbog uvoznih carina bio prilično skup proizvod, čaj postao vrlo popularno piće među Englezima koji su naselili nove američke gradove, posebno profinjeni Boston.

Godine 1657.,  Coffee Garraway, londonska kavana u vlasništvu poduzetnika Thomasa Garrawaya, postala je prvim zapadnim javnim mjestom gdje se služi čaj. Thomas Garraway stavio je drvenu tablu ispred svoje kavane s popisom pozitivnih učinaka novog i egzotičnog pića, gdje je rečeno: ” aktivira tijelo, ublažava glavobolju i težinu, čisti bubrege i izvrstan je lijek za kamenje, olakšava disanje, štiti od ružnih snova, budi se mozak i jača pamćenje “. Vremenom će čaj postati ne samo apsolutno nezaobilazno piće, već i vitalni dio kulture i svakidašnjeg života na svim teritorijima. Međutim, čaj će postati posebno popularan u Velikoj Britaniji zahvaljujući portugalskoj princezi Catherine de Breganza, koja se 1662. udala za Charlesa II. Ona je dobro poznavala čaj, a kako je Charles odrastao u Nizozemskoj i također bio veliki ljubitelj toga pića, odlučili su ga službeno predstaviti sudu i registrirati. Ozbiljno i nezaobilazno piće, čaj je postao tek u sljedećem stoljeću, i to zahvaljujući činjenici što je 1717. Sir Thomas Twining otvorio prvu čajnicu pored kavane koju je već posjedovao, ali je uključio i novu mogućnost – da žene mogu kupovati čaj za sebe. Bila je to tada velika novina jer žene nisu smjele kupovati lišće čaja bez pratnje obiteljskog muškarca ili muškog sluge. Twining je nakon toga odlučio stvoriti različite mješavine čaja i otvoriti drugu čajnicu, “The Golden Lyon”, definitivno zatvarajući svoju staru kavanu.

Pri kraju 18. stoljeća,  uzrok brojnih sukoba postaje upravo – čaj, poput Američkog rata za neovisnost, koji je započeo poznatom “Bostonskom čajankom”, 16. prosinca 1773. U znak prosvjeda protiv visokih carina na čaj, grupa doseljenika, poznata pod nazivom Djeca slobode, prerušena u Indijance, bacili su u vodu važan teret čaja koji se nalazio na jednom brodu Engleske istočnoindijske tvrtke, usidrenom u bostonskoj luci. Bijesan, kralj se osvetio jer su porezi na čaj očito bili namijenjeni održavanju vojnih garnizona kolonije. Bostonska čajanka zapravo je bila uvod u skori krvavi rat  za neovisnost.

Kultura, običaji i čaj

Rođenje običaja poznatog kao čaj u pet zabilježeno je 1820., a može se pripisati vojvotkinji od Bedforta, Anna Mariji Stanhope (1783.-1857.), koja je počela službeno pozivati ​​prijatelje i važne ljude na svoje čajeve u pet sati: pili su se najbolji indijski i kineski čajevi, kombinirani sa slanim i slatkim sendvičima, izmišljenim posebno za te prilike. Kasnije je kraljica Victoria, koja je doslovno bila luda za čajem, odlučila institucionalizirati ritual popodnevnog čaja u Buckinghamskoj palači, pa je to i učinjeno 1865. godine.

Ukratko, u Engleskoj je 19. stoljeće bilo obilježeno čajem; savršenstvo načina života postizalo se  uživanjem u šalici čaja na pari. U to doba stvoren je niz slatkih užitaka koji prate čaj: muffini, kiflice, kolači i razni džemovi … Tih godina, točnije – 1830., nastaje i najpoznatiji mirisni čaj na svijetu, Earl Gray, a priča kaže da je mješavinu stvorio kineski mandarinski kuhar samo za Earla, britanskog premijera, da bi mu se dodvorio.

Od 1867. Britanci su čaj s velikom produktivnošću sijali na otoku Cejlon. Isprva su koristili sjeme iz Kine, no kasnije siju sjeme iz indijske biljke assam. Kako je epidemija nametnika uništila ranije velike plantaže kave na Cejlonu, tamošnji farmeri posve su se posvetili uzgoju čaja. Danas je Cejlon treća zemlja na svijetu po količini proizvedenog čaja. Dvadeset godina poslije znanstvenici su ustanovili da su kofein, otkriven 1820., i tein, otkriven 1827. zapravo isti alkaloid, što će dodatno pojačati značaj uporabe i trgovine čajem.  

Proizvodnja čaja i njegova konzumacija od početka 20. stoljeća nije se smanjila. Štoviše, čaj je postao temeljnim dijelom kulture  zemalja poput Turske, Irana, Indije, Cejlona i Rusije.  Konačno, vrijeme čaja između 17. i 18. stoljeća izazvalo je više senzacije nego Industrijska revolucija. Porculan i srebrno posuđe su modificirani, a ženska moda stvara udobnu i laganu odjeću koja će se koristiti posebno za ritual čaja;  ispijanje čaja postaje glavna navada stola siromašnih te srednje i radničke klase;  čaj prelazi sa stolova Kraljice na stolove običnih ljudi; zahvaljujući šećeru u kolonijama, čaj je postao način večere s nečim vrućim. Ukratko, čaj, bizarno piće proizvedeno od malih listova i otkriveno gotovo slučajno, uspio je osvojiti svijet postajući draguljem mnogih istočnih i zapadnih kultura.

Zdravlje, dijete i kineska aromatična biljka

U suvremenom svijetu, čaj je nezaobilazan kao osvježavajuće piće, ali i u alternativnoj medicini te u tradicionalnim i homeopatskim pripavcima. Koristi se kao antioksidans, protiv želučanih tegoba, glavobolja, za smirenje, a vrlo često i za kontrolu metabolizma te za mršavljenj, itd.

U ponudi tvrtke Shapeit j.d.o.o, može se tako nabaviti Oolong čaj za mršavljenje 30 x 4 g, koji sadrži snažne antioksidanse, polifenole, koji enzimima spriječavaju da se trigliceridi iz prehrane pretvaraju u masne naslage. Uz pomoć kofeina, koji stimulira centralni živčani sustav, masnoće se koriste za energiju koja tim putem termoregulacije daje veću potrošnju kalorija. Dnevne doze uzimanja ovoga čaja ne bi trebale biti više od 4 dcl, i to ispijene kroz jutro ili rano poslijepodne.

 Oolong čaj je poseban proizvod za mršavljenje koji nudi odlične rezultate u kratkom vremenu. Kineski liječnici ga već dulje vrijeme propisuju ljudima s viškom kilograma, a unazad dvadesetak godina otkrili su ga i znanstvenici, koji su intenzivno proučavali njegove pozitivne učinke. Budući da poboljšava sposobnost tijela za sagorijevanjem masnoća za 12%, a čak za 250% je učinkovitiji u poticanju rada metabolizma od zelenog čaja, polifenoli koje sadrži smanjuju apsorpciju masnoća i kolesterola za 50%,  sigurno pomaže pri smanjivanju abdominalne masnoće, a snižava tzv. loši kolesterol. Provela su se mnoga istraživanja ljekovitosti oolong čaja, posebno na temu mršavljenja. Kinezi, a kasnije i Japanci dokazali su kako oolong čaj znatno pomaže kod gubitka kilograma, pa stoga oolong spada i u grupu čajeva za mršavljenje.

Po sadržaju,  oolong čaj je mješavina zelenog  i crnog čaja, a karakteristike mu više podsjećaju na zeleni nego na crni čaj. Oolong čaj je poznat i kao smeđi čaj, a spravlja se od biljke Camellia sinensis. Vjeruje se da najfiniji oolong čaj dolazi iz Tajvana. Međutim, Kina, zemlja u kojoj je nastao, također proizvodi neke od najboljih vrsta toga čaja. Listići se beru u vrijeme koje jamči da nisu ni prestari ni premladi te se poslije branja izlažu suncu, nakon čega ih se pusti da uvenu. Kada omekšaju, tresu se u bambusovim košarama sve dok im vrhovi ne popucaju, a nakon toga se suše u hladovini. Proces se ponavlja sve dok nagnječeni listovi zbog fermentacije ne pocrvene. Središnji dio listića morao bi ostati zelen, što pokazuje da je razina fermentacije postignuta, pa se prelazi na sljedeći proces pripreme.   

Oolong čaj posjeduje antioksidanse koji pomažu uništiti slobodne radikale prije nego nam mogu naškoditi (starenje kože, slabo pamćenje itd.). Jedna komparativna studija iz 2003. godine otkriva da oolong čaj posjeduje moćnije antioksidanse u odnosu na crni čaj, ali manje moćne u odnosu na zeleni. Također poboljšava funkcije enzima, što zauzvrat oslobađa višak triglicerida. To su masne naslage u tijelu i stoga može pomoći u mršavljenju. Ova vrsta čaja može ubrzati metabolizam, pa ubrzava oksidaciju masti i poboljšava njihovo sagorijevanje.

Ali, može pomoći u smanjenju krvnog tlaka i spriječiti hipertenziju. Kofein iz čaja također povećava izdržljivost, stimulira i frontalni korteks mozga, a to pomaže održavanju pamćenja i misaonih procesa. Postoje i druge zdravstvene koristi u koje su dugo vjerovali kineski travari, kao ona da oolong čaj može smanjiti kvarenje zubi zbog taninske kiseline u čaju. Oni također vjeruju da oolong čaj pomaže potaknuti funkciju bubrega i iskorištavanje glukoze , što pomaže regulaciji inzulina.

Zanimljivo je da Kinezi, poznati ljubitelji čaja, imaju znatno manji broj bolesti srca i raka prostate od drugih etničkih skupina. Spominju se i dokazi da čaj također može pomoći u liječenju raka dojke. Iako postoje dokazi da oolong čaj i čaj uopće mogu imati koristi za zdravlje tijela, za razliku od vitamina, tableta, zdravih pića i ostale zdrave hrane, oolong čaj ima okus koji je ugodan. Nedvojbeno pomaže u jačanju imunološkog sustava i skraćuje vrijeme trajanja bolesti.

Jedna zanimljiva studija dolazi iz Istraživačkog sanatorija u Osaki u Japanu, gdje su  proučavali učinke oolong čaja na apsorpciju ugljikohidrata i kontrolun inzulina. Budući da inzulin preko jetre pretvara glukozu u masnoću koja se zatim taloži u različitim dijelovima tijela (stražnjica, bokovi, trbuh, noge…), oolong čaj može prekinuti taj začarani krug. Baš to su proučavali japanski znanstvenici i otkrili su sljedeće: pijenje oolong čaja 15 minuta prije obroka pomaže smanjiti skokove inzulina koji obično slijede nakon uzimanja ugljikohidrata. 

Za postizanje najboljih rezultata preporučujemo pijenje oolong čaja u kombinaciji s dijetom koja uključuje zdravu prehranu, pijenje puno vode i vježbe. Tako će vaši rezultati također biti maksimalni.

Oolong čaj izuzetno je dobar za:

• borbu protiv karcinoma (sastojci koji se nalaze u ovom čaju suzbijaju djelovanje zloćudnih stanica)
• smanjuje rizik od srčanih tegoba
• pomaže kod snižavanja krvnog tlaka
• poboljšava funkciju enzima (zbog polifenolnih spojeva), te tako pomaže kod snižavanja povišenog kolesterola
• ubrzava metabolizam (tako pomaže sagorijevanje masnoća te ubrzava oksidaciju masti)
• pomaže kod regulacije inzulina
• sadrži antibakterijska i antivirusna svojstva
• pomaže kod očuvanja zdravlja zubi
• poboljšava misaone procese
• smanjuje starenje kože – to svojstvo može zahvaliti bogatstvu antioksidansa (bogatiji od crnog, ali siromašniji od zelenog čaja)
• pomaže kod kožnih bolesti
• smiruje, te tako smanjuje stres
• otklanja umor i pospanost
• povećava koncentraciju i motivaciju
• jača imunološki sustav cijelog organizma.

I, priprema je  identična kao ona  zelenog čaja: listići se ubace u vodu temperature 80-90 stupnjeva te se, nakon 3-5 minute namakanja,  procijede.

Wu long anti-adiposis čaj za mršavljenje 30 x 4 g pije se pak 2 do 3 šalice na dan. Mješavina zelenoga čaja, lotosova lista i lista trputca, taj se čaj temelji na drevnome kineskom receptu, a također ga možete nabaviti kod tvrtke Shapeit iz Zagreba.  Njegova dugotrajna konzumacija ubrzava gubitak masti i ima pozitivan učinak na probavu. Wu Long ili oolong čaj ima antioksidativna svojstva, koja smanjuju znakove starenja, naboranu i grubu kožu, tamne mrlje na koži i gubitak pamćenja. “Katehin” je primarni polifenol koji se nalazi u Wu Long čaju, čini skoro do 40% težinskog sastava  čaja. Za pripremu je potrebno je 3 dcl kipuće vode te treba odstajati 10 minuta.

Čaj za meridijan bubrega 20 x 2,5g, kojega su voće, cvijet šafrana, lišće koprive, korijen astragala (Astragalus membranaceus), plod  šisandre (Schisandra chinensis), preslica, cikla u prahu, sladić u prahu, temelji se na holističkoj medicini i može doprinijeti oporavku CHI (či) energije bubrega, potaknuti  cirkulaciju i čišćenje organa.

U ljudskom organizmu brojni organi i dijelovi tijela povezani su cirkulatornim kanalima zvanim meridijani. To objašnjava zašto je zdravlje bubrega, kose, kostiju i  mozga međusobno povezano. Ako su bubrezi dovoljno opskrbljeni energijom, kroz njih će se hranjivim tvarima opskrbiti i folikule vlasišta i kose. Za očuvanje zdravlja bubrega treba obratiti pozornost na umjereni unos alkohola, lijekova i soli.

Osim prije navedenih čajeva, preporučujemo i:

Čaj za meridijan jetre20 x 2 g

Sastojci ove čajne mješavine (ekstrakt mlijeka čička, plodšisandre (Schisandra chinensis), korijen sladića, cvijet hibiskusa, cimet, klinčić) temeljene na holističkoj medicini mogu pomoći u održavanju normalnog funkcioniranja jetre. Energetski kanali, meridijani, koji prožimaju cijelo naše tijelo, međusobno su povezani, a jetra je žlijezda, i to najveća u našem organizmu, i jedini unutarnji organ koji ima moć regeneracije. Jetra obavlja brojne, složene i bitne funkcije, pa je čišćenje žučnih kanala jetre jedan od najvažnijih i najučinkovitijih postupaka za poboljšavanje zdravlja.

Ekstrakt mlijeka čička pomaže u održavanju zdrave jetre i njenoj regeneraciji. Mlijeko čička (silimarin) biljka je koja se stoljećima koristi za potporu zdravlja jetre i u širokoj je upotrebi kao prirodno sprečavanje oštećenja jetre. Mlijeko čička ima dugu povijest kao europski narodni lijek za poremećaje jetre i žučnog mjehura. Aktivni sastojak ove biljke koji se nalazi u sjemenkama je silimarin. Dodavanje prehrani mlijeka čička povezano je sa smanjenjem jetrenih enzima AST (enzim koji ukazuje na oštećenje jetre). Pomaže regeneraciji jetrenih stanica, smanjuje količinu željeza u jetri.  Šisandra (Schisandra chinensis), tj. njezin plod sadrži aktivnu komponentu lignan koja sprečava upale, štiti jetru i stimulira imunološki sustav. Moderna kineska istraživanja pokazala su da šisandra može pomoći i osobama s hepatitisom. U Kini sirove šisandrine bobice uveliko se koriste za liječenje progresivnih degeneracija jetre uzrokovanih hepatitisom ili kemijskim oštećenjima. Sladić (Glycyrrhiza glabra) ili slatki korijen Kinezi već odavno koriste za liječenje jetre. Istraživanja su pokazala da sladić neutralizira toksine u jetri i povećava stvaranje interferona koji se obično koristi za liječenje hepatitisa B. Od 1950. godine liječnici na Istoku i na Zapadu uspješno koriste glycyrrhizin – spoj dobiven iz sladića – za liječenje hepatitisa. U Japanu glycyrrhizin se pokazao toliko efikasnim da je postao standardni dio terapije protiv hepatitisa. Cimet, uz to, pomaže kod tzv. masne jetre, posebice osobama kod kojih je tijekom dugogodišnjeg konzumiranja alkohola ili lijekova došlo do oštećenja jetre. Klinčić olakšava metaboliziranje hranjivih tvari, posebice masti, pomaže radu jetre i odličan je čistač jetre.

Primjena: 250-300 ml kipuće vode preliti preko vrećice te pustiti da odstoji 15-20 minuta. Piti 2-3 šalice na dan.

Za više informacija o proizvodima:

SHAPEIT, VI južna obala 13, e-mail, shapeit.j@gmail.com, mob. 092 345 329

Znanost je i službeno priznala – uzrok mnogih bolesti više ne treba tražiti samo u virusima ili bakterijama nego i u nama samima, u našoj psihi, točnije –  u količini negativnih emocija koje nama ovladaju…

Zapadna je medicina sve dosad bila usmjerena na liječenje bolesti, dok se vrlo malo bavila preventivom, odnosno održavanjem zdravlja. Zato moderna psihologija mnogo više zna o negativnim nego o pozitivnim emocijama. Još uvijek nema jedinstvenog recepta koji bi zaustavio porazno djelovanje emocija poput straha, bijesa ili tuge. Danas službena medicina ipak priznaje da negativne emocije, ako su izrazito jake i dugotrajne, mogu biti uzrokom mnogih bolesti. Osim psiholoških poremećaja, uzrokuju stres i djeluju na slabljenje  imunološkog sustava, što širom otvara vrata brojnim virusima i bakterijama protiv kojih se oslabljelo tijelo ne može braniti. Emocije poput tuge mogu uzrokovati depresiju, koja također slabi obrambene mehanizme tijela, te smanjuje radnu produktivnost. U najgorem slučaju, depresija može izazvati sklonost k samoubojstvu. Bijes, agresija i nasilje odavno se povezuju sa srčanim bolestima, pa čak i nekim vrstama karcinoma, osobito u muškaraca.

NASLJEĐE DALEKIH PREDAKA 

Negativne emocije povezuju se sa određenim načinom ponašanja koje izazivaju. Strah je, primjerice, povezan sa snažnom željom za bijegom, bijes sa željom za napadom, gađenje s izopćenjem… Suvremeni znanstvenici smatraju da smo takve reakcije naslijedili od dalekih predaka. Reakcije na određene emocije, koje su se pokazale najbolje u borbi za opstanak, tijekom evolucije su utisnute  u kolektivnu svijesti cijeloga ljudskog roda. One motiviraju naše djelovanje i pokreću cijeli organizam. Kad se uplašiš, u tebi se javlja snažna želja za bijegom, a tijelo će ti, preko živčanog sustava, poslati energiju u mišiće i bit ćeš spremna za bijeg. Dugo se vjerovalo da  pozitivne emocije, poput radosti ili zadovoljstva, djeluju jednako kao i negativne. No, pozitivni osjećaji znače mnogo više od nedostatka negativnih osjećaja. Ako nisi tužna, ne znači nužno da se osjećaš sretnom! Znanstvenici tvrde da se u pozitivnim emocijama krije velika i nedovoljno poznata energija koja može spriječiti različita oboljenja i iz temelja promijeniti način života. U zapadnim kulturama u kojima se kao vrline vrednuju teški rad i disciplina, a odmor i užitak smatraju grešnima, takva se ideja teško probavlja, a učinak pozitivnih emocija potcjenjuje.

KAKO DJELUJU POZITIVNE EMOCIJE

Radost potiče potrebu za igrom pri čemu se ne misli samo na fizičke i društvene igre. Potaknuta je mašta i potreba za umjetničkim izražavanjem. Igra, osobito ona koja potiče maštu, uključuje  inventivnost i u pravilu je zabavna. Društvene igre jačaju osjećaj prijateljstva i zajedništva te razvijaju fizičke vještine. Učinak je trajan, pa se stečena iskustva mogu koristiti kroz cijeli život. Slično je i sa radoznalošću koja pokreće čovjeka da pokuša uvijek nešto novo. Bez nje ne bi bilo izuma i novih otkrića. Ova te emocija ne mora nužno tjerati na neku akciju, ali stvara u tebi osjećaj pokreta, živosti, zbog čega se često opisuje i kao “mišljenje praćeno oduševljenjem”. Radoznalost te potiče da proširiš svoja znanja, rasteš kao osoba, postaješ kreativna. Radost je emocija koju (nadamo se) najčešće osjećaš. Psiholozi je povezuju sa znatiželjom, čuđenjem, oduševljenjem. Zadovoljstvo u tebi budi mir, spokoj i olakšanje, ali ga ne treba brkati sa zadovoljavanjem osnovnih životnih potreba, poput hrane ili seksa. Ta se emocija u zapadnim kulturama najmanje cijeni, ali odgovara japanskom pojmu amae, koji se odnosi na čovjekov osjećaj da je prihvaćen i da je drugima stalo do njega. Kada si zadovoljna, nemaš potrebu za akcijom. Zbog toga se vjeruje da su promjene pokrenute zadovoljstvom, više spoznajne, nego fizičke prirode.

Očito je da pozitivne emocije grade tvoju unutarnju snagu i da su  mnogo trajnije od emocionalnih stanja koja su ih stvorila.

EMOCIONALNI  RAČUN

Osobe koje osjećaju pozitivne emocije (radost, zadovoljstvo) dobri su radnici, lako postižu koncentraciju, ali se u slobodno vrijeme bave raznovrsnim aktivnostima. Takva otvorenost novim idejama utječe i na ljubavni život. Nesretni parovi su zatvoreni, predvidljivi i ukočeni, dok sretni djeluju nepredvidljivo, i stvaraju ono što se u popularnoj psihologiji naziva “emocionalnim bankovnim računom”. Svi u veze ulažemo mnogo osjećaja koji kao da se pohranjuju na zamišljeni račun u nekoj banci. Ako obje strane pružaju mnogo, račun je uvijek pun i uvijek se s njega može uzeti “novac”, ali ako ulaže samo jedna osoba (ili nitko), račun će se brzo isprazniti, a veza puknuti. Emocionalni računi osoba koje (i on i ona) osjećaju pozitivne emocije, s vremenom postaju izvor izuzetne snage. Takva veza je uspješna jer nema poticanja negativnih emocija. Kada si bijesna, imaš želju za osvetom, kad si nervozna ili uplašena, želiš pobjeći, a kada si tužna ili depresivna, razmišljaš o propustima i neuspjesima. Uloga pozitivnih emocija u ovakvim stanjima jest da te vrate u normalno stanje, odnosno da tvoje misli opet postanu realne.

  KAKO KANALIZIRATI POZITIVNE EMOCIJE

Kanaliziranju pozitivnih emocija uče nas tehnike opuštanja. To su meditacija ili joga, koje su se isprva primjenjivale samo na istoku. Zapadne tehnike su (progresivno opuštanje mišića), biofeedbacka  ili autogeni trening. Iako su različite po formi, zajedničko im je da djeluju opuštajuće i učinkovito rješavaju probleme čiji je korijen u negativnim emocijama. Njima se možeš uspješno boriti protiv psiholoških poremećaja, glavobolje, povišenog tlaka, stresa i depresije. Te metode su uspješne upravo zato što se njima stvaraju pozitivne emocije, ponajprije osjećaj zadovoljstva.

Zadovoljstvo se, kao i bilo koja druga pozitivna emocija, ne može “instalirati” istog trenutka. Ne možeš se prisiliti da nešto osjećaš, jer sila uvijek stvara otpor, čak i ako je namjera dobra. Zato sve tehnike koje potiču pozitivne emocije djeluju indirektno. Prisjeti se bilo kojeg sretnog trenutka iz života i pokrenut ćeš, složeni emocionalni proces stvaranja pozitivne energije.

   TIJELO I UM U SINERGIJI

Dobrobit (od dobro – biti = “biti dobro” ili “dobro postojati”) je stanje koje uključuje sve aspekte ljudskog bića i karakterizira kvalitetu života svake pojedine osobe. Dobrobit uključuje tijelo i um i tiče se svih aspekata života pojedinca, moglo bi se reći da se psihološka dobrobit podudara s dobrom razinom zadovoljstva koju pojedinac ima svojim životom, dok se tjelesno podudara s fizičkim zdravljem, što uključuje, osim odsutnosti bolesti, i “zdrav” način života (prehrana, sport itd.). Koncept blagostanja tijekom godina pretrpio je brojne promjene i proširenja, što je dovelo do šire i cjelovitije vizije tog pojma, koji više nije usredotočen na ideju odsutnosti patologija, već kao sveukupno stanje dobrog tjelesnog i mentalnog zdravlja. Što to znači?

Znači da dobro podrazumijeva ne samo „zacjeljivanje“ tijela, već i uma, jer emocije utječu i na fizičku, ali i na psihološku dobrobit. Pokušavamo razmišljati kad smo pod stresom i razbolimo se (gripa, prehlada, dermatitis itd.). To je jasan primjer kako su um i tijelo jedno, a jedno utječe na drugo. Suprotno tome, razmišljamo o tome kada se zdravo hranimo i vježbamo, a naše raspoloženje pozitivno utječe na nas i okolinu. Stoga je važno razumjeti kako se tjelesno zdravlje ne može odvojiti od mentalnog zdravlja i da su signali nelagode koje duh i tijelo šalju (posebno nakon posebno teških ili stresnih situacija) zvona za uzbunu koja uvijek zaslužuju da ih se čuje i nije podcijenjeno.

Ponekad naše tijelo govori umjesto nas, kroz njega se zapravo mogu pojaviti nesvjesna iskustva koja želimo poricati, ali koja nekako izlaze na vidjelo i koja ne treba podcjenjivati. Tipičan primjer su bolovi u želucu bez organskih uzroka, kao i glavobolja ili neki oblici dermatitisa … takozvane psihosomatske bolesti! Jeste li se ikad zapitali što znači ova riječ?

Sama riječ omogućuje nam da razumijemo kako psiha (um) i soma (tijelo) međusobno komuniciraju kroz organske simptome koji skrivaju psihološki problem često uzrokovan trenucima jakog stresa.

Nadalje, podcjenjivanje psihofizičkog zdravlja na duge staze može dovesti do manje zadovoljavajuće kvalitete života, što također podrazumijeva smanjenje života i veću vjerojatnost razvoja bolesti u starosti.

Stoga je od iznimne važnosti  voditi računa o sebi.   

Tekst: Irena Šimić

Corona je pokazala da o zdravlju uopće ne razmišljamo dok nas nešto ne pogodi.  A tada na raspolaganju imamo znanja zapadnjačke medicine, koja najčešće liječi posljedicu, a ne otklanja uzrok. S druge strane, iskustva istočnjačke medicine uče nas kako je osnova liječenja ustvari – obnavljanje zdravlja…

Istočna medicina promatra čovjeka kao cjelinu. Kada odete kod liječnika, nećete za svaki organ dobiti drugog liječnika, nego jedan liječnik liječi cijeli organizam. Osnovni moto istočnjačke medicine jest: „Bolest je signal da u organizmu nešto nije u redu, ne treba se boriti s bolešću, već obnavljati zdravlje“. Niste bolesni, kaže kineska medicina u svojoj temeljnoj postavci, samo imate blokadu protoka energije. Stara kineska poslovica još kaže: „Do tridesete godine vi obmanjujete bolest, a poslije tridesete bolest počinje obmanjivati vas“. Da bi obmana nakon tridesete bila učinkovitija, postoje tradicionalne kineske metode zdravstvene skrbi: čišćenje, reguliranje, nadoknađivanje i zaštićivanje…

Dok nas ne pogodi, uopće nismo u stanju razmišljati o svome zdravlju. Kada nam zdravlje zakaže, u nama počinje proces razmišljanja, dočim na raspolaganju tada imamo zapadnjačku medicinu, koja najčešće liječi posljedicu, a ne otklanja uzrok. Naime, ako imate visok tlak, dobit ćete preparate koji snižavaju tlak. Nitko se neće baviti razlozima zašto se organizam „buni“ preko tlaka. Zapadna varijanta nam se čini kao praktičnije i brže rješenje zdravstvenih problema. Kod akutnih situacija zapadna medicina pomaže, ali kod kroničnih oboljenja moć istočne medicine je nenadmašiva. Istočnjaci smatraju da ako tijelu pomognemo obnoviti zdravlje, bolest će se sama povući.

U skladu s ovim načelom, dolazi se do zaključka kako svako izlječenje bolesti ovisi o samom bolesniku. Dakle, istočnjačka medicina promatra organizam kao jednu cjelinu, dok ona zapadnjačka uvjetno tretira čovjeka kao biosocijalni sustav s piramidalnim principom građe i u toj piramidi izdvaja dvije razine: nižu – fizičko tijelo, i višu – psihu ili ljudsku svijest. Istočna medicina dublje predstavlja sustav građe čovjeka i izdvaja u njoj četiri razine: fizičko tijelo, meridijalni sustav, emocije i psihu. Tradicijska mudrost, stara više od 5.000 godina, u kineskoj prirodnoj medicini – da bi objasnila različite fiziološke i patološke fenomene – poslužila se Teorijom o pet elemenata. Elementi su: drvo, vatra, metal, voda i zemlja. Svaki element je „zadužen“ za određene organe:

Drvo – jetra, žuč, imunološki sustav

Vatra – srce, tanko crijevo, endokrilni sustav

Zemlja – slezena, želudac, gušterača, probavni sustav

Metal – pluća, dišni sustav, debelo crijevo

Voda – bubrezi, mokraćni mjehur, krvožilni sustav

Ako vas ova podjela zbunjuje, pogledajte je još jednom. Sasvim je jednostavna, sveobuhvatna, kao i niz prirodnih zakona na Zemlji. Elementi su u uzajamnoj vezi:

• Vatra se razvija od drveta jer ono može gorjeti.
• Zemlja se razvija od vatre jer ona se pretvara u pepeo.
• Metal se razvija od zemlje zato što su metali u zemlji.
• Voda se razvija od metala; svaki metal se može otopiti.
• Drvo se razvija od vode zato što je voda neophodna za biljke.
• Drvo prevladava zemljom zato što šume prekrivaju zemlju.
• Zemlja prevladava nad vodom; zemlja zaustavlja poplavu, pije vodu.
• Voda prevladava nad vatrom zato što gasi vatru.
• Vatra prevladava nad metalom jer ga topi.
• Metal prevladava nad drvom zato što drvo može biti odrezano metalom.

Elementi pokazuju povezanost s prirodom i način funkcioniranja našeg organizma. Tradicionalna medicina izdvaja u čovjekovom organizmu i 12 sustava (kanala) koji vrše 12 fizioloških funkcija, a nazivaju se meridijanima. Slikovito rečeno, ako se funkcija organa nalazi u granicama normale, ako je u ravnoteži, energija protječe kroz kanal koji njoj odgovara, bez zadržavanja i u skladu s dnevnim ritmom. Kad je funkcija poremećena, kanal se „zaštopa“, protok energije u njemu je poremećen i on može postati podložan bolestima.

• 

• 

• 

• 

• 

Energija teče kroz kanale (meridijane) u skladu s dnevnim ritmom. Svaka dva sata u određenom kanalu energija dostiže svoj maksimum. Energija redom prolazi kroz svih 12 kanala. Kad bi se pojednostavilo do kraja, Istok se ne bavi bolešću! Tradicionalna medicina proučila je u sitnim detaljima način funkcioniranja organizma, a pri tome je sve vitalne funkcije povezala s prirodom i utjecajem kozmičkih sila i zakona. Čovjeka promatra kao mikrokozmos na koji djeluju iste snage kao i na kozmos koji nas okružuje. U kvalitetne carske kineske recepte utkana je i snaga uma, sa ciljem poboljšanja zdravlja i kvalitete života.

U doba kad tehnološki razvoj nezaustavljivo raste, broj bolesti i oboljelih ga prati u stopu. Čovjek se zapita u čemu je “kvaka”?! Istočnjačka filozofija za to ima jako jednostavno objašnjenje: u prapovijesti čovjek je imao tri prioriteta – nahraniti se, zagrijati se i sebi olakšati rad. Danas čovjek može skoro sve obaviti daljinskim upravljačem. Prate ga tri čuvara: usluga, komfor, dizajn. A uz to obvezatno u paketu dolazi i prateći dio trojstva: pretilost. Neaktivnost mišića. Psihička preopterećenost. Ovo su osnove suvremenih bolesti.

Od davnina postoji sedam principa Središnje države Kine:

1. Kod većine oboljenja nije kriva priroda, niti društvo, već sam čovjek.
2. Ne polažite nade u medicinu: ona nije loša za liječenje akutnih stanja, ali ne može čovjeka učiniti zdravim.
3. Zdravlje je u tableti. Jedna zastarjela, no neprevladana medicinska tradicija – strast prema medikamentima.
4. Primjena farmaceutskih preparata pomaže kod otklanjanja simptoma bolesti, no ne i uzročnika. Uz to, pri dugoj uporabi, farmaceutski preparati često izazivaju nove zdravstvene poremećaje.
5. Da biste bili zdravi, potreban  je vlastiti napor.
6. Ljudski organizam je toliko savršen da se zdravlje može vratiti s bilo koje točke njegovog propadanja.
7. Svaki čovjek, birajući ovaj ili onaj način života, ishrane, fizičke aktivnosti i psihičkog stanja sam određuje svoj životni vijek i zdravstveno stanje.

Ovi jednostavni principi i dan-danas imaju svoje veliko značenje. U Traktatu Žutog imperatora o nutrini rečeno je: „Održavanje harmonije, a ne ispravljanje nereda, najviši je princip mudrosti. Liječiti bolest nakon što se ona pojavi isto je što i kopati bunar nakon što postanete žedni ili kovati oružje nakon što je rat već počeo“. Kineska medicina tretira ljudsko zdravlje kao sposobnost organizma da reagira na najrazličitije podražaje, tako što se održavaju ravnoteža i integritet. Bolesti su izazvane nesposobnošću adaptacije na neki uvjet. Pri tome obrambena moć organizma slabi, rezerve nestaju, a mnoštvo nepovoljnih faktora stupa u interakciju. Po kanonima tradicionalne istočne medicine, ljudski organizam je neodvojivi dio svemira. Organizam je složen sustav sa samoregulacijom koji se nalazi u dinamičkoj ravnoteži sa svijetom koji ga okružuje.

Zapadna filozofija medicine ne uzima u obzir duhovni svijet čovjeka svrstavajući ga u svijet religije. Glavne razlike između zapadne (alopatske) i istočne (tradicionalne) medicine mogu se svesti na sljedeće postavke:

1. Za zapadnu medicinu karakterističan je materijalistički pristup ljudskom tijelu prema mehanicističkom modelu, gdje se naglasak stavlja na fizičko tijelo i organe, a ne na njihove funkcije. Istočna medicina se zasniva na idealističkim koncepcijama o životnim energijama koje se ne mogu svesti samo na biomedicinske i znanstvene predstave.
2. Dok je za zapadnu medicinu karakteristična uska specijalizacija, tradicionalni medicinski sustavi su po svojoj biti holistički, odnosno ljudski organizam shvaćaju kao nedjeljivu cjelinu kozmosa koja funkcionira po kozmičkim zakonima.
3. Zapadna medicina je posvećena bolesti i najčešće se liječenju pribjegava u akutnoj i poodmakloj fazi bolesti. Istočna medicina teži očuvanju zdravlja i sprječavanju bolesti.
4. U zapadnoj medicini postoji razvijena sistematizacija oboljenja, dok je za tradicionalnog liječnika važnije odrediti ne naziv bolesti nego tip poremećaja  ravnoteže.
5. Kod postavljanja dijagnoze, zapadni liječnik se u sakupljanju podataka oslanja na razvoj tehnologije (ultrazvuk, laboratorijski nalazi…), a tradicionalni liječnici na pregled i dijagnosticiranje prema pulsu i urinu.

Obje medicine, u isto doba, imaju iste zadatke i poštuju slične etičke principe, pa su zato ovi sustavi, neovisno o razlikama, komplementarni – međusobno nadopunjuju jedan drugog. U oba sustava pribjegava se istim modalitetima – dok se u zapadnjačkoj medicini prepisuju farmaceutski preparati, kirurško liječenje, fizioterapija, psihoterapija, dijeta, u tradicionalnoj medicini se primjenjuju lijekovi od prirodnih sirovina, refleksoterapija, paljenje, masaža, fizičke vježbe, dijeta.

Za kraj ovog primarnog, usporednog vodiča, moramo reći da su u tradicionalnoj istočnjačkoj medicini pet elemenata (drvo, vatra, zemlja, metal i voda) temeljni elementi našeg univerzuma koji odgovaraju proljeću, ljetu, jeseni i zimi te ljudskoj jetri, srcu, slezeni, plućima i bubrezima. Proljeće je važno zbog čišćenja, ljeto zbog prilagodbe, jesen zbog nadoknađivanja i zima zbog održavanja ravnoteže između ljudskog tijela, okoliša i prirode. A čišćenje, regulacija, nadoknađivanje i zaštićivanje su osnovne metode zdravstvene skrbi u tradicionalnoj kineskoj medicini. Po svom zdravlju ljudi se klasificiraju u tri skupine: zdrave osobe 5%, bolesne 15% i poluzdrave 80%. Mečnikov kaže: „Smrt prije 150. godine bila je nasilna smrt“. Živimo u vremenu kada su tehnička dostignuća sve veća i veća. Nažalost, duhovnost stanovništva ne prati tehnološki razvoj. Brzinu tehnološkog rasta prati i brzina razvijanja raznoraznih bolesti.

„Kako mnogo znamo, a kako malo razumijemo!“ – rekao je Einstein nakon što je proučavao filozofiju kineske medicine.

Tekst: Tihe Zaninović