Kategorija: GASTRO&PUTOVANJA

Lumblija, jedna od mnogih slastica koje se spravljaju za Dan mrtvih, nedvojbeno je kraljica korčulanske svetkovine hrane, jer sa svojom društvenom i obiteljskom vrijednošću predstavlja čin jedenja, važan poput molitve, ali s još dubljim značenjem. Upravo u tomu prepoznali smo u lumbliji oporavljeni i obogaćeni recept te nemušti izgovor riječi nastao od korzikanskog kruha mrtvih – le buna…  

Piše: Nera Karolina Barbarić

Sjećam se, baš se dobro sjećam šezdesetih i sedamdesetih godina, i još bolje jelšanskih bublica, pečenih pred samo jutro, u tamošnjoj pekari Grabić. Tih bublica, koje se zadnjih desetljeća u Jelsi više ne peku, sjećaju se mnoge generacije i svi turisti koji su ikad posjetili Jelsu. Pojesti slatko mliječno okruglo pecivo bio je u rano jutro svakoga ljetnoga dana doživljaj ne samo za one koji su ih kupovali i u njima uživali, nego i za same Jelšane koji su promatrali dugačak red mladih ljudi koji su, vraćajući se s plesnjaka, stajali u redu kako bi bublicama  zasladili prethodnu noć. Rekoh, bublice se kod Grabića više ne peku, ali me ovih dana miris raznih kruhova za mrtve podsjetio na ta ljeta, bublice i na njihov umami okus, posebice na korčulansku lumbliju, tamošnju turističku slastičarsku svetinju koja je ustvari kruh za mrtve i čija se tajanstvena povijest učvrstila u jednoj marketinškoj legendi o dvoje mladih koji su jedno drugome darovali slatki kruh na rastanku uz jednako tako sladunjave riječi – „Ne zaboravi“. Ja sigurno neću zaboraviti bublice, ali sladunjava ljubavna priča o nastanku naziva lumblija bacila me u sumnju…      

Lumblija je nedvojbeno kraljica korčulanske svetkovine hrane, jer sa svojom društvenom i obiteljskom vrijednošću predstavlja čin  jedenja,  važan poput molitve, ali s još dubljim značenjem. Hrana mrtvih, a lumblija to jest, o čemu se redovito govori u vrijeme Svih svetih i Dušnoga dana, blagovanjem ili postavljanjem stola za duhove omogućuje ponovno uspostavljanje veze s dušama umrlih. Otuda i običaj, u raznim regijama svijeta, da se večer prije 1. studenog,  gdje je tradicija ostala živa, postavi stol za mrtve.   

Duga je i mistična povijest dodvoravanja mrtvima hranom. Blagdan Svih svetih i spomendan mrtvih dva su blagdana liturgijskog kalendara kršćanskog Zapada, a zapravo je posrijedi nasljeđe keltskih poganskih kultova, iz kojih potječe i američki blagdan Noć vještica,  koji vuče korijene iz Irske, kada su zelenim otokom dominirali Kelti, narod pastira čiji je život bio obilježen ritmovima stoke. Na kraju ljetne sezone pastiri su spuštali svoja stada u dolinu, kako bi se pripremili za dolazak zime. Za Kelte je nova godina počinjala  1. studenog. Prijelaz iz ljeta u zimu i iz stare u novu godinu obilježavao se dugim svečanostima, svojevrsnom Novom godinom koja se zvala Samhain, kraj ljeta. Smrt je bila glavna tema festivala, sve u skladu s onim što se događalo u prirodi: tijekom zime život kao da je tih, dok se u stvarnosti obnavlja pod zemljom, gdje mrtvi tradicionalno počivaju. Kelti su vjerovali da se uoči Samhaina, 31. listopada, duhovi mrtvih mogu pridružiti svijetu živih, nesmetano lutajući zemljom. Crkva je pokušavala iskoristiti poganske kultove, ali nije uvijek uspjela. Samhain stoga nije potpuno izbrisan, ali je na neki način kristijaniziran, uspostavom Svih svetih 1. studenog i, kasnije, kroz komemoraciju mrtvih 2. studenog. Noć vještica, riječ koja potječe od skraćenog oblika All Hallow’s Eve, što znači Večer svih svetih, proširila se po cijeloj Americi, kada su, nakon užasne gladi sredinom 19. stoljeća, Irci doseljavali u Ameriku, održavajući u životu tradiciju i običaje svoje domovine.  

Još jednom, hrana otkriva svoju važnost s povijesnog, kulturnog, društvenog i emocionalnog gledišta, jer nikada nije sama sebi svrha. U tom kontekstu hrana ima simboličko značenje i igra temeljnu ulogu. Kao što piše antropolog Ottavio Cavalcanti “Stol stoga nije jedino mjesto, već privilegirano mjesto, gdje se sideričke udaljenosti privremeno poništavaju; intervju se pojačava ili nastavlja; sablazan smrti ponovno se upija i izbjegava; obiteljski i prijateljski odnosi su ojačani “ . No, na mrtve najčešće podsjećaju slastice, koje oblikom ili konzistencijom navode na temu smrti. Najslikovitiji u tom smislu je drevni astečki ritual koji se slavi u Meksiku i dijelovima Srednje Amerike i Sjedinjenih Država. Svakog 2. studenog ljudi ondje stavljaju maske u obliku lubanje i plešu u čast preminulih. Taj dan se konzumira pecivo u formi lubanja, a nudi se i kao prinos na oltarima koje Meksikanci kod kuće prave za svoje pokojnike.  Kruh mrtvih ističe se karakterističnim kuglicama od tijesta koje predstavljaju kosti pokojnika kojima je kruh posvećen. Kuglica na vrhu predstavlja lubanju, neki kažu – i srce. A zbog okruglog oblika, predstavlja ciklus života i smrti.

U Meksiku postoje mnoge vrste i varijante kruha mrtvih, ali u svim slučajevima baza je uvijek tijesto za pecivo. Posipaju se šećerom i  lagano su aromatizirani narančom. Tradicionalno sadrže esenciju anisa ili vodu cvijeta naranče za okus, ali koristi se i vanilija ili malo mljevenog cimeta. Sve u stilu meksičkih kolonizatora, Španjolaca.

• 

• 

Tradicija favetta u Venetu potječe pak od tradicionalnog venecijanskog peciva, poznatog u cijelom svijetu kao malo pecivo.  Donekle rustikalno, bez nadogradnje, konkretno, jednostavno, ali dira  ravno u srce. Običaj pripreme favetta nastao je, kaže još jedna turistička legenda, također iz pitanja srca. Mladi Mlečanin, nakon što je dosta plovio, obuzet nostalgijom za svojom dragom, odlučio je da će je po povratku kući zaprositi. Odlučio je donijeti joj nešto dragocjeno i rijetko u kovčegu koji je sam isklesao. U južnim je zemljama Mediterana otkrio bob, koji mu se činio poput velikih dragulja, pa je odlučio staviti nešto boba u kovčeg u obliku lijesa. Nakon toliko mjeseci na brodu, vratio se u Veneciju 31. listopada navečer. Odjurio je u kuću svoje voljene i pred cijelom obitelji zaprosio ju dajući joj kovčeg u kojem je prije nekoliko mjeseci prikupio grah. Zamislite zgražanje djevojke kada je otvorila lijes! Ponižen, momak je odjurio  s kovčegom do najboljeg slastičara u Veneciji i zamolio ga da pripremi slastice poput onog ružnog graha. I, tako su, kaže dalje legenda, nastale venecijanske favette!  

No, osim sladunjavih ljubavnih priča, svi ovi recepti imaju jedan zajednički sastojak, a to su bademi i/ili suhi orašasti plodovi. I drugo, svi su ili gotovo svi u novije vrijeme nadopunjeni nekim predajama. Kakogod,  favette ili bobići (kako ih nazivaju u Splitu i u Dalmaciji) zapravo su ukusne slastice od badema koje jako podsjećaju na klasični talijanski amaretto. Međutim, ovaj tip kolačića ima veću konzistenciju, a boja i oblik mogu varirati od jednog područja do drugog. U svakom slučaju, tijesto im može biti hrskavo, mekano iznutra i u tri boje i tri okusa.  U oči prvo upadaju boje, a slatkiši na bazi badema uvijek su aromatizirani anisom, ne samo dodavanjem likera, nego i spajanjem sjemenki anisa.

Ova priča o mornaru i njegovim favettama ponovno nas vraća na lumbliju, dvoje mladih i pitanje – kako je nastala. Budući da je riječ o kruhu mrtvih koji se sprema u našem okruženju, a o nazivu kojega su se ukrižala znanstvena pera, valja zaista krenuti od slatke promotivne priče za lumbliju, koja kaže kako je korijen naziva lumblija u rečenici „Ne oublie pas!“ – Ne zaboravi. U modernoj turističkoj korčulanskoj legendi također se kaže da je to izgovorio – dajući joj okrugli mirisni kolač – mladi francuski vojnik jednoj Blajki kada je s vojskom  napuštao Korčulu. Da u svakoj legendi ima neke istine, poučio me hvarski arheolog Nikša Vujnović, predani tragalac za otočkim korijenima i poviješću. Slijedom toga, upustila sam se u slatko traganje za poviješću kruha, peciva i svisvetskih slastica u doba Napoleona, pripadnik čije vojske je možda stvarno mogao biti mladi vojnik iz legende. Kad ono, iskočio mi je iz gastronomskih papira korzikanski kruh mrtvih – le bun. Oblik lumblije, recept lumblije, mirisni sadržaj lumblije…  

• 

• 

Pa, što bi bio le bun, naziv kojega je nastao izengleskog srednjovjekovnog izraza bunne, koji je pak derivirao iz normanskoga bugne, a označava je pecivo različitih okruglih oblika i veličina, danas možda najprepoznatljivije kao  hamburger pecivo – okruglo,  s tankom korom, zlatno, prekriveno sjemenkama sezama, mekane teksture, najčešće prisutno u tradicionalnoj kuhinji ili brzoj hrani. Mnoge su varijacije toga peciva čiji je davni predak rimski bonus – odnosno mekani slatki kruh, pa tako u vijetnamskoj kuhinji susrećemo bành (bao), u značenju kolač, ili baozi, koji ne sadrži šećer, pa je bljutav i slankast; ili dampfnudel (Dampfnüdel na jeziku Alzasa), bijeli mliječni kruh koji se jede kao obrok ili kao desert; kanelbulle (što bi se moglo prevesti kao “pecivo s cimetom”),   švedski kruh, koji se u ostatku Sjeverne Europe pojavljuje kao Schäggekueche, a u SAD-u je poznato kao pecivo s cimetom. Populariziran je dvadesetih godina prošloga stoljeća kao “rolice s cimetom”, nakon što se poslije Prvog svjetskog rata povećala dostupnost sastojaka: pšeničnoga brašna, mlijeka, kvasca, šećera, maslaca i margarina. U prodaji se pojavljuje u obliku puža, posut bisernim šećerom.      

I, drugo, le bun – kruh  mrtvih – zaista i odavno postoji na Korzici, rodnom Napoleonovu otoku. Ondje se danas prodaje kao Bonifacijev kruh (naziv je dobio po Bonifaciju, slastičaru koji ga je, također u turističke svrhe, uveo u kontinuiranu prodaju u vrijeme proslave Svih svetih, ali i  inače tijekom godine).  Riječ je o slatkom pecivu temeljenu na orašastim plodovima i grožđicama. Recept za le bun koji donosimo jedna je od oporavljenih starih varijanti pekarskoga le buna.

 POTREBNO JE ZA LE BUN – KRUH MRTVIH:   

 *300 g brašna
* 1 vrećica pekarskog kvasca (otopljenog u ½ čaše mlake vode)
* 60 g maslaca,
* 60 g šećera,* 60 g  grožđica* 60 g orašastih plodova, poželjno badema
* 2 jaja,
* 10 cl mlijeka *1 limunova korica * prstohvat soli

PRIPREMA:

U brašnu napravite udubinu, zatim dodajte šećer, maslac, mlijeko, koricu, jaja i kvasac. Sve pomiješajte. Stavite tijesto na dasku i mijesite 10 minuta dok ne postane elastično. Orahe i bajame grubo nasjeckajte, a grožđice, prije kratko namočene, narežite. Dodajte ih u tijesto. Napravite kuglu, pobrašnite je, stavite u zdjelu i prekrijte čistom krpom. Ostaviti da odstoji 1 sat. Tijesto bi trebalo narasti gotovo dvostruko. 

Izvadite tijesto iz zdjele i prerežite ga na dva dijela. Oba tijesta premažite žutanjkom. Zagrijte pećnicu na 180°. Stavite list papira za pečenje na lim za pečenje te stavite dvije kugle tako da se ne dodiruju čak i ako se rašire tijekom pečenja. Pecite 40 minuta na 180°. Kako biste provjerili je li pečenje dobro, umetnite oštricu noža unutra. Ako izađe čist i ako je vrh kruha zlatan, vaš kruh mrtvih je pečen. Pustite da se ohladi i uživajte.

Za američkoga povjesničara Stevena Kaplana, „kruh je jedan od najvećih aktera u povijesti Francuske.“ I zbilja, nedvojbeno možemo ustvrditi da je ovaj jedinstveni akter imao najveću važnost u političkim zbivanjima druge polovice 18. stoljeća u Francuskoj, ali i u Europi. Ruralno stanovništvo, kojim je najčešće upravljala seoska zajednica prema moralnim pravilima, krajem 18. stoljeća pobunila se  zbog visokih poreza, pa je Kraljevina Francuska organizirala sve moćniju vojsku i policiju. Time je, međutim, stvorena dodatna potreba kralja da hrani svoje podanike kako bi zajamčio društvenu harmoniju.  Ista stvar dočekala je i generala Bonapartea, koji je – da bi očuvao mir u vojsci i nahranio ju te poslao u osvajanje, izjavio i obećao kako ne može vojsci osigurati odjeću, ali može kruh. Preciznije, Napoleonova vojska oskudijevala je u svemu, osim u tzv. korzikanskom kruhu, odnosno tamnom ili crnom kruhu, rađenom po korzikanskim receptima. Zaposlio je velik broj pekara koji su pratili vojsku, osigurao žitarice i omogućio vojsci dovoljno kruha. Između toga, korzikanski su pekari osiguravali kao nagradu vojsci i meko mliječno pecivo, odnosno slatke lepinje zvane les buns, koje će utjecati na cijelu pekarsku industriju Mediterana u 19. stoljeću, pa i na običaje, ostavljajući trag u okusima i nazivu. Danas, više od dva stoljeća od francuske okupacije, les buns prepoznajemo u lumbliji…

Ovaj razvikani korčulanski kolač spravlja se od namirnica specifičnih za Korčulu, ali i zavisno od mašte modernih otočkih slastičara, pa su u lumbliji neminovni: bademi, limunov i narančin sok i korica, grožđice, maslinovo ulje, varenik, začini, a zatim se lumblija pekla uoči Svih svetih.   

POTREBNO JE ZA LUMBLIJU:

*1 kg pšeničnog brašna *250 g šećera *250 g masnoće (1/3 svinjska mast, 1/3 maslac i 1/3 maslinovo ulje) *žličica mljevenog muškatnog oraščića (mušćarda) *žličica korijandera *prstohvat mljevenog klinčića *malo aniža (anisa) *dvije vrećice vanilin šećera *100 g badema *100 g oraha *100 g grožđica * rakija od ruža (ružulin) * varenik *2 kocke kvasca *1 žličica cimeta *korica naranče *korica limuna

POSTUPAK: Bademe i orahe popržite na tavi i krupno ih usitnite. Listić, dva anisa natopite u vrućoj vodi i dodajte malo soli. Uz anis se u nekim domaćinstvima stavlja i komorač, što nije neophodno jer kolač nije tako „težak“. Grožđice namočite u vareniku (ukuhanom gustom moštu, reduciranom i ohlađenom!). Umjesto varenika može se staviti med ili zaslađeni prošek. Potopite kvasac u malo mlake vode. Umiješajte suhe sastojke u brašno, dodajte im kvasac kad se uzdigne. Sve izmiješajte, dodajte masnoće, ružulin, grožđice u vareniku, anis sa soli i po potrebi malo mlake vode. Zamijesite tijesto, koje mora biti tvrdo, i mijesi se jako dugo. Kad je tijesto gotovo, ostavite da se diže. Od tijesta napravite manje okrugle lepinje, ostavite ih da se podignu i potom stavite peći u zagrijanu pećnicu na 180°C 40  minuta.

Pečene lumblije premažite varenikom i posipajte šećerom. U starijim receptima lumblije se posipaju kristalnim šećerom, a ne šećerom u prahu, pogotovo ako se u lumbliji nalazi doza mljevenog rogača, što se u nekim receptima pojavljuje. Nema dvojbe da je osnova za tijesto lumblije u potki le buna te obogaćena mirodijama i začinima koji se u otočkim slasticama tradicionalno koriste od srednjega vijeka naovamo: primjerice, anis, ružulin, muškatni oraščić, karanfilić. Osim toga, upotreba komorača i mljevenoga rogača u ovome kruhu mrtvih nepotrebno zasićuje tijesto:  rogač ga čini tvrđim, a komorač sitno probabljivijim. Uz to, ovako pripremljena lumblija gubi izvornost kruha mrtvih kakvu je dugo imala lumblija recept koje vam donosimo. A kad je riječ o začinima, koriste se standardni mirisi otočkih medenjaka, cvita i hroštula i čine nadogradnju na jednostavniji le bun – od kojeg nedvojbeno potječe i od kojeg je, također nedvojbeno, preuzela naziv, nespretno izgovaran: les buns – lumblija…

 U etimologiji naziva i imena često srećem nazive koji podsjećaju na jedno ili se tako tumače, a znače drugo i izvorno su potekli s neke druge strane, iz neke druge priče. Porijeklo riječi lumblija zagolicalo je i najveće hrvatske lingviste, koji se nisu udubili u recepte, okus, već su uglavnom teze izvodili na temelju okrugloga, obloga oblika ovoga slatkoga kruha. Petar Žuvela u svom tekstu Priče s otoka, stari običaji, od 31. listopada 2014., dobro primjećuje kako se  „ lumblije na otoku tradicionalno prave od kvasca, brašna, grožđica, badema i oraha s dodatkom različitih začina poput aniša i muškatnog oraščića“. Točno tako! Osnovni recept je onaj za le bun, a dodaci su začini tipični za Korčulu i otočnu Dalmaciju općenito. Dubrovčanin Pero Budmani lumbliju 1881. opisuje kao: ,,pogaču od muke (brašna), varenike, šafrana, darčina (meda), što se mijesi o Svijem svetima.” Još jedan primjer jednostavnije i le bunu bliske lumblije. 

U starom francuskom jeziku, od vremena kada se razvijala i riječ le bun,   zabilježeni su oblici oblee i obleie, sitno pecivo, a odnosilo se na ono što danas nazivamo uštipcima koji se rade od smjese za kruh. U 14. stoljeću pojavljuje se riječ i oblik oubliee, ali u značenju zaboravljen, nestao. Možda su to asocijacije koje su navele na priču o porijeklu lumblije, ovoga u osnovi slasnoga kruha. „ Vojmir Vinja (koji je jedan dio djetinjstva proveo na Korčuli), smatra kako je lumblija pučka riječ slična riječi oblanta, sa značenjem pogača, kolač ili sirnica, a pučki karakter objašnjava veliki broj varijanti na širokom prostoru (ublija, bumblija, lumblija, iblija, oblja, itd.)“, navodi Žuvela.

Tomo Maretić vidio je korijen u talijanizmu l’oblia, koja jekao ublija postojala na otoku Krku i zabilježena je još 1642. Ali ne u značenju kruh mrtvih. U svom etimologijskom rječniku Petar Skok ime lumblija izvodi pak iz riječi oblata, u značenju misna pogača, te tumači kako je lumblija ustvari,,ono što je prineseno kao žrtva”. I Skok se vezao uz romanizam, premda misna pogača ustvari znači hostiju. No, kolači ili peciva pripremljeni poput lumblije u drugim mjestima imaju hrvatske nazive poput slatki kruh ili blagdanski kruh i ne pripremaju se samo za vrijeme Svih svetih.

I na kraju, značenje riječi lumblija neki su se trudili prepoznati u bubla ili čak u bublica (naziv, rekli smo, kakav je egzistirao na otoku Hvaru, u Jelsi, nakon Drugog svjetskoga rata za slatko mliječno pecivo koje su proizvodili pekari Milan i Božena Grabić, a što je ispričao Tonči Visković, Jelšanin). Ali ne, okvir za pripremu bublice, haburger peciva i sličnih pekarskih slastica nije isti kao onaj što ga imaju lumblija i le bun, koje osim ljubavne priče povezuje povijest, namjena, namirnice, loš izgovor francuske riječi i – sjajan okus!

U četverostrukom putu detoksikacije tijela, emocionalne ravnoteže, mentalne dekontaminacije i potrage za duhovnom jasnoćom – kako to nazivaju moderne teorije ozdravljenja, zapravo je riječ o zaboravljenom putu do zdravlja koji je prakticirala i prakticira većina naroda svijeta, od Istoka do Zapada. Učeni pojedinci i religije tumačili su u tom smislu i primjenjivali apstinenciju od hrane i drugih tjelesnih užitaka nazivajući to jednostavno – postom? Ali, što post znači u suvremenoj kulturi?

Tekst: Nera Karolina Barbarić

                   “Umjesto da uzimate lijekove, postite jedan dan”, Plutarh

 Ne postoji velika civilizacija, kultura ili religija u kojoj post nije igrao važnu ulogu. Povijest nas ne uvjerava samo u iznimno korisne učinke za čovjeka, već i u činjenicu da ljudski organizam ima veliku sposobnost dugotrajnog preživljavanja bez hrane. Pojam “post” potječe od latinske riječi ieiunus, u značenju “na prazan želudac”, a označava stanje neuzimanja hrane, namjerno ili iz nužde. No, post koji nas u ovom trenutku zanima zapravo je terapeutski post, o kojem je govorio i pisao dr. Karmelo Bizkarra Maiztegi u svojoj knjizi Ljekovitost posta. Usudimo li se razbiti lažne predrasude, tvrdi Baskijac Karmelo Bizkarra Maiztegi, možemo otkriti ljekovitu moć posta. Taj medicinski direktor Zuhaizpe centra za zdravlje i odmor u Navarri usavršavao se iz psihosomatske medicine, Reichove teorije, bioenergetske terapije i antropozofske medicine, a od 1980. godine posvećen je traženju i razvoju novih načina u tjelesnom i psiho-emocionalnom liječenju. Tako učen, valjda zna što govori…

Tijekom posta tijelo ne prestaje hraniti samo sebe, reći će dalje dr. Karmelo Bizkarri, već se hrani vlastitim zalihama, pa svoju energiju usmjerava u procese ozdravljenja. Liječenje je biološki proces i svojstveno je živom organizmu, a post omogućuje tijelu da, zahvaljujući somatskim instinktima, pokrene sve procese detoksikacije, čišćenja i samoregeneracije. Zdrava prehrana, što post jest, osvještavanje tijela, buđenje osjetila, kontakt s prirodom, psihotjelesni rad, emocionalno izražavanje i međuljudski odnosi sastavni su dio duhovnoga i tjelesnoga ozdravljenja, navodi također dr. Bizkarri u svojim se radovima. Pri tomu se koristi terminom terapeutski (od grčke riječi therapeutikós, pomoći, brinuti se za nešto ili nekoga, a izvedeno je od therapéuo, brinem se) i riječju terapeut (od grč. riječi therapeutés, njegovatelj, opslužitelj), jer terapeut nije onaj koji liječi, već onaj koji prati i brine dok se iscjeljenje odvija.

Filozofija i fiziologija posta

Analizirajući fenomen posta, uz pomoć antropoloških znanosti, uviđamo da je suvremeni post prekinuo nit koja ga je povezivala s tradicionalnim asketskim praksama. U svim religijama, u svakom dobu, na svim geografskim širinama, ljudi su često i mnogo postili,  kontrolirajući na taj način ometajuće djelovanje tijela u duhovnom životu. U redovništvu, tijekom prvih stoljeća kršćanskog iskustva, post je bio jedan od najuočljivijih običaja. Životi pustinjskih otaca začinjeni su ponekad uvjerljivim pričama o strogim dobrovoljnim odustajanjima od hrane. Smisao je toga vrlo proziran: hrana je neprijatelj, a post način da se izbjegne moć demona i pripremi susret s božanskim. Međutim, stručnjaci u tomu prepoznaju platonski dualizam, koji je prilično rano ušao u kršćanstvo, a duhovno se ostvarenje shvaća kao odvajanje duše od oklopa tijela. Tijelo je stoga podvrgnuto deprivacijama kako bi se isprovocirao svojevrsni „izlaz iz sebe“, odnosno oslobađanje duše iz tijela. Isusov post u pustinji  prije početka njegova mesijanskoga djelovanja ( Mk  1,12 i sl.) dobar je primjer ove vrste ustvari inicijacijskoga posta.  

A da bismo bolje razumjeli svrsishodnost posta u suvremenom načinu života, valja se na trenutak udaljiti od strogih religijskih normi i vjerskih običaja te se prisjetiti velikih liječnika i iscjelitelja koji su kroz stoljeća zagovarali post. Hipokrat, otac lječništva, koji je zapravo bio travar, zalagao se za obvezno korištenje posta, što je u njegovo doba podrazumijevalo jesti kruh od cjelovitoga brašna te sirovo voće i povrće, a savjetovao je u prehrani slijediti instinkt bolesnika. U jačoj slabosti ili bolesti preporučivao je vrlo slabu prehranu ili potpuno ukidanje svake hrane. Nije preporučivao uzimanje lijekova, već je ostavljao da djeluje prirodna životna sila, što će se u latinskoj verziji poslije prepoznavati kao „vis medicatrix naturae”. Kod Hipokratovih sljedbenika glavno terapeutsko sredstvo bila je, dakle, prehrana ili dijeta (iz grčkog diaita), što se odnosilo podjednako na bolesne kao i za zdrave. A prehrana (ili dijeta, termin koji danas buni mnoge jer se riječ dijeta koristi u smislu mršavljenja ili gubljenja kilograma iz estetskih razloga!) nije povezana samo s hranom, već i s tjelovježbom, profesionalnom aktivnošću i društvenim običajima. Sve je to dijeta po Hipokratovu viđenju.

Prema Erasistratu, starogrčkom kraljevskom liječniku i učitelju anatomije u Aleksandriji, najvažniji uzroci simptoma bolesti bili bi pretjerana hrana (plethos), njezina slabost (apepsia) i kvarenje onoga što se unese u organizam. Za Erasistratusa je prevencija bila važnija od terapije. Bolesti je prepoznavao po tomu koji je organ zahvaćen, a ne koliko je zahvaćen. Zamijenio je puštanje krvi s postom, odnosno apsitencijom od hrane, blagim purgativima, kupkama i gimnastičkim vježbama.

Metodičke škole, odnosno grčki metodici, pokušavali su liječiti postom i suhom ili mokrom hranom. Među njima se posebno isticao  Tesalos iz Tralesa, liječnik i astrolog iz 1. stoljeća, koji je klasificirao bolesti na akutne i kronične. Bolesnike koje je smatrao kroničnima stavljao je na osmišljene kure posta i stroge dijete kako bi im se promijenilo opće stanje organizma. Dijelio je stavove Aula Cornelia Celsa, pripadnika eklektičke škole liječenja i rimskoga enciklopedista iz početka 1. stoljeća. Znakove upale dijelili su na tumore, crvenilo, toplinu i bol –  znanje koje se zadržalo do danas. Ugled je Aulo Cornelie Celso stekao svojim djelom De medicina, koje predstavlja glavni izvor podataka o prehrani, postu, farmaciji i kirurgiji u rimskom svijetu njegova vremena. Post je, po njemu, iznimno važan, kao i znojenje i topli oblozi. U slučaju da je bolest u početku, svakako valja postiti, ostati miran i piti hladnu vodu te živjeti u skladu s prirodom.  

Znanost o postu

Moderni je svijet u profesionalnom smislu post počeo koristiti za liječenje oko 1822. godine, u SAD-u, zahvaljujući Isaacu Jenningsu, premda je nama zanimljiviji reformator prehrane, Sylvester Graham (1794.- 1851.), rani zagovornik  promjene prehrambrene prakse. Inspiraciju je crpio iz pokreta za umjerenost, propovijedajući vegetarijansku prehranu kao lijek protiv alkoholizma  i seksualnog nagona. Godine 1829. izumio je kruh, odnosno vrstu kruha koja je po njemu nazvan – graham. Recept za taj kruh prvi je put objavljen u The New Hydropathic Cookbook (New York, 1855.), a pokazalo se da je napravljen od neprosijanog brašna bez aditiva, što su pekari dodavali kako bi kruh bio bjelji i time komercijalno prihvatljiviji, budući da se tamni kruh smatrao hranom niže klase, dočim je bijeli bio statusnim simbolom srednje klase. Nažalost, to se uvjerenje iz doba industrijske revolucije uvriježilo do danas.  

Drugi veliki stručnjak za prehranu i nepokolebljivi zagovornik posta bio je dr. Edward Hooker Dewey (1837.-1904.). Napisao je nekoliko djela, uključujući i Plan bez doručka, knjigu koja je svojevrstan uvod u znanstveno proučavanje posta. U novije vrijeme, Herbert M. Shelton (1895.-1985.) pokazao se najpouzdanijim stručnjakom  za post. Kao veliki naturopat, zagovornik alternativne medicine, pacifist, vegan i pristalica sirove hrane, u mladosti je stupio u kontakt s prirodnom ili vitalnom higijenom. Shelton je napisao oko 40 knjiga, a jedna od tih – Post vam može spasiti život –  prodana je u nekoliko stotina tisuća primjeraka. 

Je li štrajk glađu isto što i post?

Ponavljanje posta, u obliku štrajkova glađu, kako je to provodio Mahatma Gandhi na svom putu nenasilja, ahimse, kako bi oslobodio Indiju od vlade Velike Britanije mirnom revolucijom, dobro je poznato. Koristio je post kao “oružje” u svom nekolaborativnom i mirnom otporu britanskoj vladi. U rujnu 1932., dok je bio u zatvoru, poduzeo je  tzv. smrtni post  kako bi poboljšao položaj nedodirljive kaste. Njegov post, kako god su to mediji i politika nazvali, bio je ključ podizanja svijesti među ljudima i dobivanja slobode i neovisnosti Indije. Osim toga, bio je vegetarijanac i imao je veliko iskustvo u prirodnoj njezi zdravlja. U svojoj manje poznatoj ulozi zdravstvenog stručnjaka, Gandhi je isticao: “Ne bismo trebali puniti probavni sustav nepotrebnom hranom. Moramo jesti samo onoliko koliko nam je potrebno i ništa više. Često se prejedamo ili unosimo neprobavljive stvari, a da toga nismo svjesni. Povremeni post, na primjer jednom na tjedan ili jednom u dva tjedna, omogućit će nam da ostanemo uravnoteženi. Ako nam nije moguće postiti cijeli dan, možemo preskočiti jedan ili više obroka u toku dana.” U svojoj Autobiografiji  Gandhi je pak naveo kako ga je na post inspirirao članak u kojem se govori da Englezi previše jedu i zbog toga imaju velike liječničke račune jer obolijevaju. Pokušavao je nakon toga ne doručkovati kako bi ublažio glavobolje; mučio se nekoliko dana, ali glavobolje su ubrzo potpuno nestale. To ga je dovelo do zaključka da jede više nego što je potrebno… 

Ishodište posta u religiji

Ukratko, post nije terapeutski izum današnjega vremena, već metoda stara koliko i samo čovječanstvo. Korizmeni post stoga nije ništa drugo nego sjećanje na ta vremena. Post je, međutim, uvelike povezan s religijom, pa samo u Bibliji pronalazimo oko 300 referenci o tomu. Razdoblje korizme, vrijeme “posta i nemrsa”, prema tradiciji kršćanske religije bilo je važno posebice u drugom razdoblju kršćanska. Trajanje četrdesetodnevnog poluposnog posta ustanovljeno je u 4. stoljeću. Pokladni utorak, dan prije Čiste srijede u kršćanskom kalendaru, označava početak korizme, koja je tradicionalno razdoblje posta. U Njemačkoj i Austriji pokladni utorak nazivaju Fastnacht (posna večer, fašnik); u južnoeuropskim zemljama naziva se karnevalom (riječ koja dolazi od latinskog izraza carnem levare, skidati meso), što ukazuje na zabranu jedenja mesa u korizmi. Obično se slavi tijekom tri dana, koja se nazivaju Masklade ili Maškare, a prethode Čistoj srijedi, početku korizme u kršćanskom kalendaru. 

Tijekom stoljeća, Katolička je crkva koristila post i kao sredstvo pritiska i jačanja među vjernicima. Tijekom Tridenskoga koncila, koji je trajao s prekidima od 13. prosinca 1545. do 4. prosinca 1563., donesene su tako odredbe o jačanju posta s dva dana u tjednu (srijeda i petak) na tri dana. Osim toga, promijenjene su navade kuhanja i konzumiranja hrane: posve su izbačeni mesni proizvodi, čak i sir, a pojačana je uporaba ribe, koja će na taj način postati službeno posnom hranom, uz povrće, voće, kruh i vodu. Zahvaljujući upravo tim tridenskim propisima, slavu će steći Lombardijac Bartolomeo Scappi, kuhar pape Pia IV., velikog ljubitelja bakalara, za kojeg je kreirao posebnu kuharicu – jelovnik za dane posta temeljenu upravo na ribi i najviše sušenom bakalaru.  Tek će Drugi vatikanski koncil omekšati stroge norme posta, sredinom šezdesetih godina prošloga stoljeća.

 Uloga posta kod starih naroda

Post se stoljećima  prakticira uoči ceremonija i religijskih obreda, podjednako u kršćanstvu, judaizmu, islamu, konfucijanizmu, hinduizmu, taoizmu i džainizmu. Iako budizam naglašava samo umjerenost u konzumiranju hrane, neki njegovi sljedbenici također prakticiraju post, kao i šamani raznih kultura diljem svijeta, posebno u pripremama za slavljenje iscjeljivanja ili rituala pristupa “paralelnom svijetu”. Također je korišten u inicijacijama, pa je tako bio uobičajena praksa među Hopi Indijancima u Sjevernoj Americi.  Tijekom rituala svaki sudionik simbolički drži zmiju među zubima i pleše. Dan nakon obreda zmije se vraćaju u divljinu kako bi se proširila vijest da Hopi žive u skladu s prirodnim i duhovnim svijetom. Post se prakticirao i u ritualnim ceremonijama Asteka. Pretendent na teuctli (u množini teteuctin), najviši stupanj plemstva, činio je godinu dana strogu pokoru, koja se sastojala od posta, puštanja krvi, zabrane spolnih odnosa  i strpljivog podnošenja zlostavljanja kako bi dokazao svoju postojanost. Svećenici drevnoga Meksika živjeli su skromnim životom i prakticirali duge postove. 

Uzdržavanje od hrane bilo je dijelom obreda plodnosti  i u nekim primitivnim obredima. Mnoge od tih ceremonija izvodile su se na proljetni i jesenski ekvinocij i opstale su stoljećima. Dostupna znanja pokazuju da je praksa posta ili apstinencije, djelomične ili potpune, od hrane  postojala u Asiriji, Babilonu, Kini, Grčkoj, Indiji, Palestini, Perziji i Rimu. Post se spominje u svim velikim povijesno-književnim djelima: Upanišadi, u Mahabharati, u Bibliji (i u Starom i u Novom zavjetu), u Talmudu, u Kur´anu itd.

Prema glasovitom dr. Eduardu Bertholetu, liječniku i ezoteriku, Vikinzi su imali običaj prije odlaska u pohod postiti  kako bi se suočili sa smrću pročišćena tijela i duha. Perzijanci su, prema Herodotu, svoju vitalnost i snagu održavali samo jednim obrokom na dan i uzdržavanjem od mesa. U Egiptu su kandidati za inicijaciju u misterije Izide i Ozirisa bili podvrgnuti potpunoj apstinenciji sedam dana; inicijacija u eleuzinske misterije kod Grka zahtijevala je istu apstinenciju, a sveti rituali posta trajali su sedam do devet dana. Sokrat i Platon redovito su postili deset dana zaredom. Za ulazak u pitagorejsku školu bio je obvezan post. U hramu u Delfima svećenica se mogla obratiti proročištu tek nakon što se pročistila dvadesetčetverosatnim postom.

U manihejstvu, drevnoj vjeri koja je nestala iz zapadnog svijeta  početkom srednjeg vijeka i koja je uzela ime svog utemeljitelja, perzijskog mudraca Manija (216.-276.), učenici su prakticirali redovni post svaki tjedan. Sveti Augustin, veliki teolog, bio je manihejac devet godina prije obraćenja na kršćanstvo, iako će kasnije napisati važne dokumente protiv ovog pokreta. Avicena, poznati arapski liječnik i filozof srednjega vijeka, propisivao je svojim pacijentima post od tri do šest tjedana. Mistici Teresa Avilska i Franjo Asiški uveli su prije Tridentskoga koncila mnoga razdoblja posta. U rujnu 1224., nakon četrdesetodnevne apstinencije, dok je molio na brdu Alverno, Franjo Asiški je, kako navode njegovi biografi, osjetio bol pomiješanu sa zadovoljstvom, a na njegovu su se tijelu pojavili tragovi Kristova raspeća, stigme. Srednjovjekovni  mistici smatrali su post osnovnim sredstvom duhovnoga razvoja. U 13. stoljeću dostojanstvo viteštva dodjeljivalo se složenim ritualom: Crkva je tražila od štitonoše da posveti svoj oklop na oltaru, da noć uoči viteške manifestacije provede u molitvi i postu te da se obredno okupa prije odijevanja. Nakon toga bi bio proglašen vitezom, s pravom nošenja oružja. 

Prvi kršćani povezivali su post s pokorom i očišćenjem. Post se zato među njima učvrstio kao dobrovoljna priprema za primanje sakramenata euharistije, krštenja i reda. S vremenom je postiti postalo obvezom. U 6. stoljeću korizmeni je polupost produžen s prvobitnih 40 sati (vrijeme koliko je Isus Krist proveo u grobu) na 40 dana, za koje vrijeme je bio dopušten samo jedan obrok na dan. Tijekom ranih dana kršćanske ere praksa posta od dvadeset četiri sata bila je vrlo uobičajena, po principu iskazanom na latinskom: “Jejunium a vespera ad vesperam” (Postite od zalaska sunca do zalaska sunca). 

Kod Židova se post držao, u smislu pokore i pročišćavanja, svakog Jom Kipura otkad ga je u tom smislu propisao Mojsije; na taj dan ne smije se ni jesti ni piti.  Yom Kippur  ili Dan pomirenja  najsvetiji je dan u židovskom kalendaru, a post je toliko strog da se ni voda ne smije piti. Slavi se desetog dana Tišrija, prvog mjeseca građanske godine i sedmog vjerske godine, prema židovskom lunosolarnom kalendaru. Taj se sveti dan obilježava uz suzdržavanje od čišćenja, seksualnih odnosa, parfema, krema i kožnate obuće.

Kod Arapa je to razdoblje ramazana, kada pripadnici te vjere provode djelomični i dnevni post, koji završava nakon zalaska sunca. Odlomak iz Kur’ana kaže: “Dijeta je lijek prvog reda; želudac je spremnik bolesti; zdravlje se nikada ne postiže punjenjem želuca; ne smije se iscrpljivati ​​hranom i pićem; prejedanje je otac svih zala; režim je otac svih lijekova”. Kada muslimani idu u Meku, poste tri dana na putu prema dolasku i sedam dana na povratku, pridržavajući se Muhammedove zapovijedi: “Post je zdravlje.”  Ramazanski post počinje svaki dan o izlasku sunca i završava čim sunce zađe. Za to vrijeme muslimanima je zabranjeno jesti, piti ili pušiti. Dan nakon završetka ramazana obilježen je posebnim molitvama i svečanostima. Tu su tradiciju poštovali već stari Arapi, koji su i dali naziv – ramadan (od “ar-ramad”, vrućina). U tom vremenu cilj je duhovni rast i uspostavljanje čvrste veze s Allahom. Mjesec posta obvezan je za sve muslimane, osim za trudnice, bolesne, starije osobe, putnike ili žene u menstruaciji. 

Duša nad tijelom

Apstinencija od izlaska do zalaska sunca ili uokvirena u bilo koji drugi format ritual je koji je vrlo prisutan u velikim religijama Istoka i Zapada. Iz duhovnih i vjerskih razloga, post je dio ljudske tradicije od prapovijesti, premda je teško identificirati kad je točno post nastao kao vjersku simbol. Prema tvrdnjama znanstvenika, to se od prvih vremena odnosilo na prekidanje osnovnog iskustva za ljudsko tijelo uzdizanjem misli prema duhovnosti. Kroz povijest se odricanje od tjelesnih užitaka uvijek povezivalo s povećanom introspekcijom duše. A duh višestoljetne tradicije, koji u svim religijama na ovaj ili onaj način predstavlja prioritet duše nad tijelom, i dalje je trenutak za samorefleksiju i duhovno povezivanje. Međutim, u praksi posta koja se danas širi ne nalazimo, na prvi pogled, tragove religioznog mentaliteta. Uzdržavanje od hrane ne predlaže se niti u ime asketizma koji kažnjava tijelo, niti radi postizanja mističnih iskustava. Štoviše, post se promovira u svrhu promicanja tijela. Pažljivijim promatranjem, razaznaju se ostaci naturalističke religioznosti. Listajući priručnike koji poučavaju post i druge popularne publikacije na tu temu, otkrivamo da je najslavnija svrha vratiti se putem posta u skladan odnos s prirodom. Ukratko, riječ je o ponovnom otkrivanju ritmova prirode, koji uključuju i prehranu i uzdržavanje od nje. Prisutna je i određena “demonizacija” hrane, prikazana kao stalna opasnost za organizam. Ono što se krije u hrani više nije vrag, nego zagađenje… 

Ipak, ne može se osporiti da post ima vrline prevencije, pročišćavanja i liječenja. „Što bolesnu osobu nepravilno hranimo, to joj više štete nanosimo“ (Hipokrat).  U ljekovitoj snazi ​​post djelotvornošću nadmašuje sve ostale poznate postupke; njegovo je djelovanje, bezopasno i zdravo u mnogim situacijama, dokazano jer djeluje izravno na uzrok bolesti, čak i liječi ako se održava dovoljno dugo. Glavni učinci posta su: odmor cijelog probavnog trakta, olakšavanje određenih unutarnjih procesa i promjena, izbacivanje metaboličkih ostataka i pročišćavanje cijelog organizma. Nedavna znanstvena istraživanja pokazala su da post također ima važne antioksidativne vrijednosti. Pa kad govorimo o postu, uglavnom mislimo na potpuni odmor od hrane. Terapeutski post stoga ne bi trebao biti samo jednokratno čišćenje za oporavak. Zapravo, ovu stanku od hrane također treba iskoristiti u perceptivnom smislu kako bi se shvatilo praktično blagostanje koje zdravija prehrana može stvoriti. 

Onda, biste li kušali terapeutski post? Imate li tu duhovnu snagu?

Arapi su mu dali ime, Biblija ga je proslavila, Grci ga uvrstili u najljekovitije biljke Mediterana, Plinije Stariji nazvao ga je „hranom za svinje“, otočani ga smatraju hranom za tovare, a novi trendovi u gastronomiji i zdravlju potiču njegovu upotrebu  – da, riječ je o rogaču, biljci sudbinski vezanoj uz nekoliko europskih civilizacija unazad. No, što zapravo znademo o rogaču?

Biste li ikad pomislili da postoji valjana alternativa čokoladi? Da, postoji. I riječ je o plodu prepoznatljivih karakteristika, koji se zbog nježnoga slatkoga okusa  može koristiti kao brašno ili prah, a u našoj kulturi poznat je kao – skromni rogač, divna zamjena za kakao. Rogač, Ceratonia siliqua, poznat je stoljećima, štoviše – tisućljećima. Ceratonia siliqua je plod, mahuna, s drva rogača. Ostaci te mitske mediteranske biljke, jednako zanemarivane koliko i obožavane, nađeni su u Pompejima, a pripadaju dobu erupcije Vezuva, vremenu prije Krista. Zanimljivo, istraživanje od prije nekoliko godina, provedeno u Grapčevoj špilji, pokazalo je kako su davni stanovnici južnoga dijela Hvara također poznavali rogač (u špilji su pronađeni ostaci sjemenki masline, vinove loze, bajama i rogača!). Istraživačima jedino nije jasno jesu li tadašnji ovčari rogač koristili kao hranu za životinje ili su se oni sami njime prehranjivali.

Riječ “drvo rogača”, točnije – grm rogača, potječe od arapske riječi  kharrub (الخروب), dok se na hebrejskome pak naziva charub (חרוב). Generički naziv Ceratonia potječe od  κεράτια, keratonija, što na starogrčkom znači “mali rog” (odnosi se na njegove mahune koje imaju oblik rogova kad su zrele). Naziv vrste, siliqua, na latinskome označava kapsulu ili mahunu. No, vremenom će se pojaviti brojni sinonimi za „najslađu biljku“  na Mediteranu, primjerice: pitagorejski kruh, egipatska smokva, a u Europi kruh svetoga Ivana Krstitelja itd.

Stablo duboke povijesti

Kao i mnogo što drugo, čini se da je i rogač bliskoistočnog podrijetla, da su mu davni korijeni rasli  u Siriji i Palestini, što ne bi trebalo biti dvojbeno budući da su Grci i Rimljani po najboljni rogač, odnosno sjemenke rogača, odlazili u Malu Aziju, i to na točno određeni teritorij, u neposrednoj blizini današnje Turske. Heleni su dobro poznavali ovo drvo iz porodice bagrema i mahunarki (Fabaceae), stoga je logično njegovo obitavanje na istočnim područjima mediteranskog bazena, koja, osim Male Azije, uključuju i židovske zemlje (rogač je uvijek bio dio farmakopeje židovskih predaka!) i, više na jug, prema egipatskim područjima. U Egiptu je rogač bio poznat kao smokvino stablo, jer veličanstveno dominira uz stabla smokava, ostvarajući karakterističan i neponovljiv egipatski krajolik, a naziv su poprimili od Grka, jer je smokva iz Grčke u Egipat donesena u razdoblju Aleksandra Velikog (3. stoljeće prije Krista), a golemu popularnost stekla u doba Ptolomejevića, Kleopatrinih predaka, pa je za Egipćane poseban značaj imala biljka čiji se naziv dovodio u vezu sa stoljećima najomiljenijim stablom u Egiptu – smokvom. Po svoj prilici, Egipćani su znali za dvostruko djelovanje rogača, jer je prema zapažanjima Prospera Alpinija, krajem 16. stoljeća, među potomcima graditelja piramida, rogač strogo zabranjivan u slučajevima opstipacije (zatvora), a  istodobno su ga koristili kod proljeva. Egipćani su mahune rogača koristili u ljekovitim pripravcima, ali i kao afrodizijak. Mahune rogača, pomiješane sa zobenom kašom, medom i pčelinjim voskom, upotrebljavali su kao lijek protiv proljeva.

S grčke strane, rogač je dobro poznat  Dioscoridu i Galenu, dvojici najpoznatijih grčkih znalaca o zdravlju i medicini. U to je doba rogač više hvaljen kao medicinski materijal, manje cijenjen kao hrana. Uistinu, Dioscorid u svom djelu O medicinskim materijama objašnjava kako „pojedene (svježe) mahune štete želucu. Ali, kad su suhe, korisne su za želudac, potiču mokrenje, itd „. 

Kako je nastao karat?

• 

Rogač je također bio poznat po veličini i masi svojih vrlo pravilnih sjemenki, zbog čega su se koristile kao mjerna jedinica tijekom antike. Među Rimljanima, asiliqua  je vrijedila 1/6  skrupula. Skrupul, težak oko 1,27 g silika, drugim riječima sjemena rogača, bio je ekvivalent težini 0,21 g. I zapravo, sjeme rogača teži u prosjeku 0,2 g. Uključen u medicinu i kao jedinica za težinu i kao mjera, rogač se tijekom vremena učvrstio u industriji dijamanata. Da bismo pravilno razumjeli, valja još jednom dobro ponoviti etimologiju rogača: mahuna  rogača ili silika stabla rogača, zbog oblika koji podsjeća na kozji rog, na grčkom je dobio nadimak keros, naziv koji nalazimo u latinskom ceratonia (nakon što je u prolazu dao ime i keratinu). Taj grčki  naziv Arapi su posudili da bi stvorili riječ qîrat, u modernom smislu – karat. Metrički karat kojim se mjerila težina dragulja utvrđen je 1907. godine na … 0,2 g, što je težina sjemena rogača. Arapi nisu dali samo podrijetlo ovoga pojma za nakit, rogač je za njih, prije svega, bio drvo koje su toliko štovali da su ga sa sobom vukljali u osvojenu Španjolsku, gdje je iznimno čuvan i uzgajan od 12. stoljeća. Drvo rogača, koje su Arapi vukli za sobom gdje god su osvojili komad zemlje, arapskim je vojnim liječnicima predstavljao lijek za omekšavanje bronhijalnih cijevi i iritacije prsnog koša, ali je u mnogim slučajevima korišten i slikovito  –  da bi Arapi pokazali osvojenim populacijama duž cijele sjeverne strane Afrike, od Egipta do Maroka, kako je to sada njihov teritorij. Zbog toga se još i danas u sjevernoj Africi (prije svega u Tunisu i Alžiru) rogači kuhaju pod pepelom, usitnjavaju u brašno, dok njihova unutarnja pulpa omogućuje izradu kolača i proizvodnju ersatz šećera itd.

Rogač kao tradicija

• 

• 

• 

• 

 A, Židovi? I oni su htjeli rogačom pokazati svoju religijsku predominaciju, pa onda nije iznenađujuće što se rogač našao u Bibliji i u kršćanskoj historiografiji. U Evanđelju prema Luki nalazimo vrlo zanimljiv odlomak koji je upisan u ono što se obično naziva Parabolom o izgubljenom sinu. Sjetit ćemo se, prije svega, da se sveti Ivan Krstitelj, dok je bio u pustinji, hranio njemu primjerenim stvarima, dakle oskudno (Ivan Krstitelj pripadao je isposnicima koji su odlazili odraditi kušnju od 40 dana u pustinju, poput Isusa Krista). U njegovo doba rogač se smatrao grubom i neprimjerenom hranom za ljude. Svejedno ga sveta knjiga citira i navodi kako je rekao da bi, onako gladan, bio zadovoljan rogačima koje su jele svinje… Je li  uspio od rogača napraviti kruh,  kao što su u to doba to činili Grci nastanjeni u Palestini i iz čije ribarske zajednice potječe i apostol Petar? Tko zna, Biblija to ne bilježi…  no, rogač se i danas zove johannisbrotbaum ( krušno drvo sv. Ivana, odnosno kruh sv. Ivana) na njemačkom, ali i u drugim anglosaksonskim jezicima.

Još jednoga sveca povezuje se s drvom rogača – Svetog Jurja, rođenog u Palestini. U sjeni stabala rogača građene su posvuda kapelice posvećene pažnji Svetoga Jurja, koji se prizivao u slučajevima bolesti kože. Mnogima je ta posveta nejasna, no ako se zna da rogač liječi i teške alergije, koje se najčešće eksponiraju upravo na koži, nije teško povjerovati kako je Sveti Juraj zazivan i zbog grozomorne lepre, ali i manje odvratnih oboljenja kože koje su tijekom nekoliko stoljeća vladale Mediteranom.

Rekli smo, kao predmet spomena rogač se pojavljuje već u Bibliji, no Židovi još i danas tradicionalno jedu mahune rogača tijekom židovskog festivala Biswat, a muslimani piju sok od rogača tijekom Ramazana. Brojna pisana svjedočanstva  dokazuju kako se rogač širio od antike naovamo, ali i koje su mu sve bile namjene. Teophrastus Ephesian (372-287. pr. Krista ) izvještava nas tako da su Jonjani drvo rogača nazivali “keronia”, a njegov plod “egipatskom smokvom”, jer se početak berbe plodova rogača u Egiptu poklapao se s pojavom zviježđa Kira Velikog (Sirius), krajem srpnja. Berba rogača stoljećima se održava nakon toga, u kolovozu i rujnu. Theophrastus je zabilježio vrlo točan opis stabla i mahune rogača. Čak je primijetio da plodovi izlaze iz debla stabla, jer cvjetovi uvijek rastu u pazušcima lišća ili izravno sa starih grana; po njemu, u Siriji i Judeji rasla su zbilja mnoga stabla rogača. Plinije Stariji (23-79. nove ere ) naziva pak slatki rogač hranom za svinje. Ta premisa održat će se, nažalost, do danas.

• 

• 

Ako je vjerovati učenim glavama, orijentalni rogač danas nema ništa od velikog zakržljalog grma u Španjolskoj ili na jugu Francuske, u Italiji ili na hrvatskim otocima, gdje doseže najviše sedam metara visine, dok u najzapadnijem dijelu mediteranskog bazena ovo drvo doseže više nego dvostruko. U povoljnim podnebljima rogač je vrsta sempre virens, tijekom cijele godine drži lišće. Ali, istodobno je ograničen na jedan imperativ: ne može podnijeti hladno vrijeme, čak ni prehladno, – 5 ° C je za njega kobno. Stoga se smatra termofilnom vrstom. Premda nema ništa zajedničko s orhidejom vanilije, isprva ispušta sitne klasove sitnih zelenkastih cvjetova, kao orhideja, koji kasnije porumene poput rajčice. Možemo se zapitati odakle rogač crpi snagu da iz liliputanski sitnih  cvjetova izbiju tako velike zelene mahune, guste, spljoštene, viseće uz grane. Mahune rogača izvana na kraju izgledaju poput komada kože: čokoladno smeđe i purpurne boje, više ili manje spržene od vrućine, crvenkaste i slatke pulpe s vrlo tvrdim sjemenom. Unatoč svoj toj akumuliranoj toplini, rogač, dvodomna vrsta, ostaje neplodan sve do svoje petnaeste godine, a nakon toga čini zaista dobar posao: vlasniku priušti od 300 do 800 kg rogača po stablu na godinu. Znajući da rogač može živjeti pola tisućljeća, koliki li su to silni rogači!

Mediteranska čokolada

Svaka mahuna rogača naraste 15 do 20 cm, a sadrži petnaestak (točnije, 5-15) plosnatih sjemenki – čuvenih karata – s tvrdom ljuskom. Čim sazrije, mahuna se može jesti takva kakva jest, sa šećernom pulpom, žilavom, prekrivenom tankom smeđom kožicom, koja se također jede. Okusa je poput slatke čokolade ili, zbog određene ugodne kiselosti, suhe smokve posute s puno kakaa. To je botanički dokaz da su Drevni oko Sredozemlja već poznavali okus poput američkog kakaa. Zajedno sa suhom smokvom, zimi je rogač odavno bio dar koji su pastiri i seljani davali mališanima ljeti i u jesen, kao slatkiše. Valja napomenuti i to da je rogač u svim velikim krizama gladi značio veliku pomoć u prehrani stanovništva. Bilo je tako u dalekoj povijesti, ali i, kako je poznato, za vrijeme ratova u prošlom stoljeću, kada je značaj rogača porastao u svim mediteranskim zemljama, posebice u Grčkoj, Hrvatskoj, Italiji, Španjolskoj i, najviše, u Portugalu, ustvari u onim zemljama u kojima se u tim razdobljima rogač najviše i uzgajao. Danas, međutim, rogač se uzgaja i u drugim dijelovima svijeta, iako u manjoj mjeri (Južna Amerika, Južna Australija, Novi Zeland), a najveći proizvođač rogača ipak je Cipar.  

U prirodi rod Ceratonia ima samo dvije vrste, vrsta C. siliqua i Ceratonia oreothauma, drvo s juga Arapskog poluotoka (Oman, Jemen) i iz istočne Afrike (Somalija). Rogač je bio predmetom velikog projekta koji se fokusirao na njegovu ekologiju i evolucijsku povijest. Utvrđeno je da je imao veliku rasprostranjenost prije pleistocena, zatim je postao hladan tijekom ledene (glacijalne) i sušne (interglacijalne) klimatske faze. Područja Maroka i južne Španjolske, donekle zaštićena oceanom, za razliku od hladnih faza kontinenta, bila su skloništa u kojima su se populacije rogača zadržale tijekom interglacijalnih razdoblja. Na istoku je rogač pronašao utočište u planinskim područjima blizu mora, primjerice na Kreti ili u planini Libanona. To ujedno znači, prema članku objavljenom u Journal of Biogeography, pod nazivom “Nešto novo u povijesti rogača “, da je rogač ustvari dolaskom toplijih razdoblja jednostavno« pripitomljen », živnuo, i da nije morao biti donesen s Istoka.

Najljekovitija biljka Mediterana

Važnu primjenu tijekom stoljeća rogač je imao u narodnoj medicini. Ako netko, primjerice, priđe rogaču i pokuša pomirisati njegovo cvijeće, primijetit će njegov težak miris koji prilično podsjeća na onaj muške sperme. To nije slučajno: sjeme rogača zapravo pomaže u problemima libida, a poboljšava i kvalitetu sperme. Koristi se također za liječenje bronhijalne astme i kašlja, jer njeguje i vlaži pluća,  preporučuje se odraslima i djeci, posebno ako pate od hripavca. Varijacije domaćeg sirupa od rogača spravljaju se od mahuna kuhanih sa suhim smokvama i grožđicama, te s dodatkom meda od rogača, kako bi se napravio lijek za ublažavanje kašlja. Danas velik broj ljudi dodaje med od rogača u svoju svakodnevnu prehranu ne bi li povratio energiju i poboljšao svoje fizičko stanje. Ukratko, rogač sadrži velike količine kalcija i mangana, kao i kompleks vitamina B. Izvor je antioksidansa i vlakana,  sadrži prirodne šećere i ne treba mu dodavati sladila, a – za razliku od kakaa, kojem je izvrsna zamjena – gotovo nema masti.  Konačno, rogač ne sadrži kofein, pa je pogodan za recepte namijenjene djeci. Što se tiče kalorijske vrijednosti, rogač i kakao nalaze se na približno istim razinama; ima tri puta više kalcija nego mlijeko, a zahvaljujući vitaminu E u sebi, dobar je kod kašlja, gripe, osteoporoze i anemije; uklanja sluz, omekšava dojke, otvara bronhije, koristan je za pušače i vrlo je učinkovit kod otežanog disanja.
Primjena rogača kod crijevnih poremećaja i gastritisa s visokim učinkom sirovih vlakana poznata je odavnina: spriječava oticanje želuca izbacivanjem želučanih i crijevnih plinova i čisti crijevne parazite, daje snagu želucu. Sa svojim visokim sadržajem minerala i vitamina ima vrlo pozitivne učinke na zube i desni, a vrlo blagotvorno djeluje na jetru i pluća. Čisti otrovne tvari u krvi, spriječava lupanje srca. Prirodni je doping i nema nuspojava.

Arapska medicina, doznajemo iz literature, poznaje djelovanje rogača u liječenju astme, alergijske astme i otežanog disanja. Nedostatak kolesterola u rogaču još je jedna prednost. Budući da ne sadrži kofein i teobromin, rogač je ljekovit i za ljude s problematičnim krvnim tlakom. Od iznimne važnosti jest i činjenica da ne sadrži gluten, pa je pogodan i za ljude koji pate od celijakije. Uz to, sadrži vitamin A, vitamine B i elemente u tragovima kao što su kalij, fosfor, kalcij, magnezij, željezo, cink, mangan i bakar. Vlakna koja sadrži pomažu u prevenciji zatvora i pravilnom funkcioniranju crijeva. Također može djelovati kao lijek protiv dijareje i uvelike smanjiti simptome akutnog proljeva, čak i kod dojenčadi. Studije pokazuju da jedenje hrane bogate netopljivim vlaknima rogača ima blagotvorne učinke na lipidni profil, snižavajući “loši” kolesterol i poboljšavajući rad srca. Plod rogača također sadrži polifenole. Kad se rogač kuha, stvara se gusta tekućina koja sliči medu, stoga se i naziva med od rogača, okus kojega podsjeća na čokoladu. Rogačev med ima veću hranjivu vrijednost od čokolade i sadrži manje od polovice masti, bez kofeina je, dobar je za želudac i u liječenju osteoporoze.

Dodaje se duhanu za žvakanje zbog okusa. Balzam dobiven iz njegovih sjemenki koristi se za doradu u tekstilnoj industriji. A koristi se i kao zaslađivač u proizvodnji čokolade. No, nipošto nije uputno pretjerano koristiti pripravke od rogača za brže postizanje rezultata.  Priroda se temelji na ravnoteži, redu i pravilu i djeluje prema određenim pravilima. U današnje vrijeme znanstvenici govore o ekološkoj ravnoteži, biološkoj ravnoteži i mnogim drugim ravnotežama te naglašavaju da će, ako se te ravnoteže naruše, naš svijet čekati velike katastrofe. Premda to katkad djeluje apokaliptično, činjenice kazuju kako se pomalo budi svijest o prirodnome, pa se tako postupno i uloga rogača vraća na javnu pozornicu zdravlja i prehrane. Najveći poticaj „otkrivanju“ drevne uloge rogača dali su novi trendovi koji se ističu pod egidom – mediteranska prehrana. I, eto opet rogača izvučenog iz povijesti, ali ovom prilikom  – u naturističkoj prehrani.  

Ipak novi trendovi u upotrebi rogača

• 

No, što uopće danas znademo o njegovoj uporabi u prehrani i  gastronomiji? Stvarno bismo se trebali na trenutak zaustaviti i preispitati okuse kojima prijeti izumiranje, one već izgubljene, navike koje su hibernirale, izgubljene arome, kako bismo ponovno uhvatili nešto dragocjeno: svoje neizbrisivo podrijetlo. Jer, rogač je Mediteranu sudbina. Iako na različite načine, praksa upotrebe rogača  za prehranu uzgajanih životinja zadržala se tijekom vremena. Ali ne samo to. Krećani su, primjerice, mahune jeli samo sirove, drugi su narodi pripremu rogača prilagođavali svojoj gastro kulturi ili učenju o zdravlju. Danas je, međutim, prah ili brašno od rogača tržištu najzanimljiviji oblik. Ovaj prah, pogrešno nazvan “brašno”, dobiva se prženjem mahune na pravoj točki grijanja, nakon što joj se oduzme sjeme, te finim mljevenjem. Rezultat je ” prah rogača“, ali slađi i svjetliji od kakaa, koji se može koristiti baš kao i pravi kakao, za izradu krema, tako i za bojenje i aromatiziranje svih vrsta slatke, neutralne hrane i slanog (ide uz sve: med, kreme, voće, jogurt, tijesto za rezance, rižu, njoke, kruh i kekse itd.). Doista, rogač u prahu izvrstan je kao blaga zamjena za med i tamni šećer. Kao što sam već napisala prije nekog vremena, vrlo je lako pripremiti izvrstan i puno zdraviji namaz od rogača i lješnjaka, s puno rogača. Međutim, problem počinje u preradi i nabavi praha rogača…

A da biste izbjegli lutanja i raspitkivanja gdje u nas nabaviti prah od rogača, dovoljno je ukucati u google tražilicu ili na Facebooku ime Branke Visković, Zagrepčanke s otočkim duhom, koja je prepoznala važnost rogača i pridružila se velikoj organizaciji otočnih proizvođača izvornih proizvoda, ali pronoseći isključivo vrijednosti rogača. Premda je kao hvarska nevjesta (jelšanska) znala da na otocima nema posebnoga uzgoja stabla rogača, već rogači ondje rastu stihijski, samoniklo, upustila se u dugu avanturu buđenja svijesti o proizvodu  kojem se tek počelo nazirati mjesto u modernoj košarici zdrave hrane.

Kako je Zagrepčanka prepoznala vrijednost rogača

Branka Visković ponovno je aktualizirala izgubljenu tradiciju izvornog otočnoga proizvoda i delicija od rogača, nastajalih još u vremenu kad čokolade nije bilo ili je bila iznimno skupa. „Nitko se ne opire zovu čokolade“, kaže Branka Visković . „Ipak je ne mogu svi jesti. Dakle, evo izvrsne alternative. S brašnom od rogačeve pulpe možete napraviti mnoge slatke recepte, bez odricanja od preferiranih okusa.„  Istina, odupirati se kušnji čokolade – nemoguće je. A dolaskom zime zov ovog pohlepnog užitka postaje još ustrajniji. Želite “čokoladni” desert ili vruću čokoladu, a čokoladu iz nekih razloga ne možete konzumirati, primjerice – zbog netolerancije ili prekomjernih kalorija. Branka Visković nudi vlastitu, rijetko ukusnu alternativu: namaz od rogača, okusom nevjerojatno nalik na Nutellu (doista, malo ljudi zna da je Nutella rođena na bazi lješnjaka i rogača još prije Drugog svjetskog rata, a zatim se nametnula u vrijeme ekonomskih sankcija i ratnih događaja kao ekonomska i uvjerljiva ” zamjena ” za mliječnu čokoladu, premda je u novije vrijeme rogač zamijenjen kakaoom i čokoladnim prahom jer su naprosto jeftiniji!).Osim toga, Branka Visković, ekonomistica koja je bezbroj puta dobro ocijenila potrebe na tržištu, preporučit će i prah (ona ga naziva – puder) od rogača, napokon i sirup, koji se koristi za zaslađivanje jela i pića. „Rogač je naprosto koncentracija zdravlja“, objašnjava Branka Visković, „jer ima antioksidativna svojstva, djeluje kao probiotik koji dezinficira crijeva rebalansirajući bakterijsku floru. Sadrži vitamine skupineA i B, magnezij, kalij i željezo. To je, uz to, hrana bez glutena, stoga savršena protiv celijakije.“

Prah, puder, brašno od rogača, svejedno, no prirodni je to zgušnjivač za slatke kreme, umake, sladolede i džemove. „Kako ne bi promijenili njegov okus i karakteristike, važno ga je držati u nepropusnoj staklenoj posudi, dalje od svjetlosti“, objašnjava Branka unoseći se u svoju priču o mitskome rogaču, koju, vidjeli smo to, i sama živi. „Ako smo kakao željeli zamijeniti drugom hranom, ništa nije prikladnije od rogača. Ima hranjiva svojstva, malo kalorija i ne sadrži psihoaktivne tvari. Podsjeća na okus i boju čokolade, ali je slađi od nezaslađenog kakaa u prahu. Na taj način možete napraviti i energetske pločice od rogača. Ako imate recepte s kakaom u prahu, možete ih modificirati koristeći istu količinu pudera od rogačeve pulpe – i to je to!“

Hrvatskom tržištu Branka Visković danas nudi niz maštovitih proizvoda od rogača, od kojih su neki čak dobili oznake izvornoga otočnog proizvoda, što je svrstava među najpozvanije koji mogu govoriti o rogaču kao skromnoj sudbinskoj biljci i u Hrvatskoj.

Među onima koji su prepoznali značaj rogača svakako je i Marija Tudor iz Hvara, o kojoj smo već pisali (https://svijet.com.hr/chutney-ili-delicija-s-ruba-tanjura/), a koja nam je podijelila recept za finu tortu od rogača:

HVARSKA TORTA OD ROGAČA

Recept: Marija Tudor-Šore, Hvar

Za tortu od rogača Marija Tudor-Šore dobila je oznaku izvornog otočnog proizvoda. Torta je pogodna i za vegane. Sastav je potpuno prirodan, bez glutena.

Potrebno je:

• 1 šalica mljevenih bajama
• 1 šalica mljevenog rogača
• ½ šalice šećera
• 1 prašak za pecivo

U suhu smjesu dodati:

• 1 šalica mlijeka (ili 1 šalica prošeka)
• 1/2 šalica maslinovog ulja (blado razrijeđenog s biljnim uljem)
• ¾ šalice marmelade od gorke naranče (ili druge, poželji!)
• arome: cimet, klinčić (ili po izboru)

Postupak: Smjesu pustiti da odstoji desetak minuta. Peći na temperaturi od 170 stupnjeva, oko 45 minuta. Ohlađenu tortu preliti čokoladnom glazurom ili toplom marmeladom.

TORTA PLAME

Ovaj recept je moderniziran (dodana su jaja i maslac, odnosno jogurt), a torta je rađena na temelju starih recepata istočnoga dijela otoka Hvara, Plama. Za ovu tortu legenda kaže da je recept napravila žena jednoga pomorca iz Sućurja koji je takvu tortu jeo u Portugalu. Ona je recept složila po njegovoj priči… mi smo malo osuvremenili…

Potrebno je:

• 6 jaja (podijeljenih u bjelanjke i žutanjke)
• 2 šalice šećera
• žlica ekstrakta vanilije
• šalica maslaca (ili običnog jogurta, po želji)
• ½ šalice brašna
• prašak za pecivo
• ½ šalice praha od rogača
• šakica sitno nasjeckanih bajama (ili lješnjaka, odnosno oraha)

Prijedlog:  Dodajte 2 žlice sirupa od rogača u  tijesto zbog arome i vlažnosti

Postupak: Istucite žutanjke sa šećerom, vanilijom i maslacem (jogurtom) dok ne postane prozračna smjesa. Brašno i prašak za pecivo prosijte zajedno, a zatim ih postupno dodajte u mokru smjesu. Istucite bjelanjke do mekih vrhova i dodajte u tijesto. Bajame lagano premažite brašnom – da ne padnu na dno smjese – i dodajte tijestu. Namažite maslacom i pobrašnite kalup za torte, dodajte tijesto i ravnomjerno rasporedite, stavite u pećnicu da se peče oko 35 minuta ili dok čačkalica umetnuta u sredinu ne izađe čista.

Ukrasite po ukusu!

Napomena: Ova torta treba biti vlažna. Ukoliko vam se učini da je suha, još toplu prelijte s 1dcl toplog mlijeka u koji ste dodali ½ vrećice šećera od vanilije.

Preporuka: Torta od rogača izvrsna je alternativa onima koji su alergični na čokoladu, jer su okus i izgled gotovo identični. Osim toga, rogač ne sadrži stimulanse koji se nalaze u čokoladi, poput kofeina i teobromina, već je prirodno sladak!
 

Tekst: Nera Karolina Barbarić

LITERATURA:
http://www.bsm.web.tr/index.php
http://www.geocities.com/iastr/tcarob.htm
DR.MEHMET GÖBELEZ – NAŠA HRANA I ZDRAVLJE
http://www.encyclopedia.com/ doc / 1E1-carob.html
http://en.wikipedia.org/wiki/CarobDioscorides, Materia medica , knjiga I, poglavlje 129.
Evanđelje prema svetom Luki , poglavlje XVI, retci 15-16.

Moderni svijet putuje da bi se odmorio, uživao i upoznavao nove stare krajeve. Među destinacijama koje ne biste trebali propustiti svakako je Kreta, grčki otok u Sredozemlju, na kojem ćete sresti antiku i moderni dodir ljepote. Što o Kreti prije puta trebate znati?

Prema priči iz grčke mitologije, otac bogova, Zeus, oteo je lijepu kraljevu kćer Europu i doveo je na otok Kretu. Legenda također kaže da se to dogodilo prije nekoliko tisuća godina, no Kreta je i danas idealno mjesto za zaljubljene. Romantične uvale okružuju stjenovitu obalu, a na usamljenim je plažama more tako plavo kao nigdje na svijetu.

Kreta je pravi sunčani raj, jer se malo koja turistička destinacija, barem u tom dijelu svijeta, može pohvaliti s oko tri tisuće sunčanih sati na godinu  i prosječnom temperaturom u kolovozu od 29 stupnjeva Celzijusa. Ipak, sunce je samo jedna od blagodati ovoga otoka, prepunog očaravajućih suprotnosti, na kojem je riječ “dosada” sasvim nepoznata.

Ljeto na Kreti počinje već u ožujku, a traje sve do studenoga, tek tada se sklapaju suncobrani na plažama. Od ožujka i travnja cvjeta drveće bajama i kestena, rastu šumarice, narcisi, divlji tulipani, a ovce i koze se uspinju kamenitim gorskim livadama kroz miris timijana i kadulje. Posvuda je kvrgavo drveće maslina, a u zelenilu plantaža svjetlucaju plodovi naranči i limuna.

NAJLJEPŠI GRAD NA ZEMLJI – IRAKLION: Kreta je gotova sva u brdima – bijela brda na zapadu, masivna Ida i Dikti, te istočna brda Sitia viša su od 2.000 metara. Na sjeveru je Iraklion, “metropola otoka” i najljepši grad na zemlji. Čaroban je i stari dio grada Rethymnona, a posebna se atmosfera osjeća u Agios Nikolaosu i Sitiji, dok Ierapetra na jugu djeluje gotovo afrički.

Ako ste odlučili posjetiti Kretu, tada zacijelo nećete zaobići njezinu dojmljivu povijest i kulturu. Minos je najomiljenije na Kreti, jer se tako zvao prvi kralj, koji je vladao prije više od 4.000 godina. Njegovo ime obilježilo je cijelo jedno kulturno razdoblje, tzv. minosku civilizaciju. Iz toga je razdoblja i palača na sedam katova u Knossosu, u blizini glavnoga grada Irakliona, gdje je – prema legendi – svojedobno harala proždrljiva neman Minotaurus: pola čovjek, pola bik.

Palaču je više od trideset godina restaurirao britanski arheolog Sir Arthur Evans, izvukavši tako prošlost na svjetlo dana. Trud mu se isplatio, jer je izged palače tako zorno rekonstruiran da 3.500 godina stara kupaonska kada i kraljičina soba za odijevanje izgledaju kao das u izgrađene u novo vrijeme.

Pečat su ostavili na Kreti i Rimljani, Bizantinci, Arapi, Venecijanci i Turci, pod čijom je vlašću bila tijekom svoje duge povijesti. Premda je na tom otoku puno toga nestalo, mnogo toga još ima što pobuđuje pozornost. Pa, kao što bi to rekli domaćini – Jassas!  Dobro došli na Kretu!

ŠTO NA KRETI TREBA VIDJETI: Na Kreti ćete pronaći drevne palače, moderne luksuzne hotele, strma brda i tihe uvale za kupanje, gdje su priroda i  povijest gotovo rasipno ostavili soje tragove. Za ljubitelje sunčanja i kupanja najljepše su plaže Agie Marine, Plakias, Vai i Preveli, na kojima se može do milje volje surfati, jedriti i roniti. Neizostavno treba posjetiti i 14 kilometara dugi kanjon Samaria, koji se može propješačiti. Dakako, uz odgovarajuću opremu.

Od povijesnih znamenitosti, uz već spomenutu palaču u Knossosu, svakako  treba vidjeti utvrde od Malie i Phaestosa te pravoslavne manastire Toplu i Arkada, koji su nacionalno blago Krete.

 GDJE NA KRETI ODSJESTI: U lokalnim turističkim agencijama najviše se preporučuju tjedni i dvotjedni aranžmani, uz noćenje s doručkom ili polupansion po cijeni od 350 do 450 eura po osobi. Najpopularniji su hoteli Alexander Beach u mjestu Malia, Ideon u Rethimnonu i Pilot Beach Resort u Georgioupolisu.

ŠTO NA OTOKU JESTI I PITI: Grčki specijaliteti poput musake (nabujak od patlidžana) ili souvlaki (mesni ražnjići) posebno su ukusni u restoranu Creta, u mjestu Stalis.

Hobotnice na roštilju, pržene sardele, stifado (gulaš od govedine), tsasiki (salata od divljeg kupusa), punjeni listovi vinove loze i ovčji sir preporuča se jesti u restoranima Ippokambos u Iraklionu, Knossos u Rethymnonu i Terpsis u Agios Nikolaosu. Tko umjesto morske ribe više voli pastrve, najbolje ćete pronaći u mjestu Zaros.

U selu Sisi, u tavern Fishermans, nudi se najbolja riblja juha koju se može pojesti na otoku (kakawia). Za desert se preporuča slastica raki. Uz jela se, naravno, preporučuju domaća bijela i crna vina. Tursku kavu najbolje je popiti na trgu Platiia Kaorai u Iraklionu, gdje se nalaze brojni kafići.

 ŠTO KUPITI: Najbolje darove koje možete ponijeti svojim najdražima pronaći ćete u selu Kritsa, gdje se nude lijepi stolnjaci i pletene veste. Kvalitetno maslinovo ulje i mirisno bilje možete kupiti na tržnici u Chaniji. U Iraklionu, u ulici Odos Dedalu, u kojoj se isprepliću grčka i arapska kultura, nalaze se mnoge suvenirnice, kojih ima i na tržnici u ulici Odos 1866.