U četverostrukom putu detoksikacije tijela, emocionalne ravnoteže, mentalne dekontaminacije i potrage za duhovnom jasnoćom – kako to nazivaju moderne teorije ozdravljenja, zapravo je riječ o zaboravljenom putu do zdravlja koji je prakticirala i prakticira većina naroda svijeta, od Istoka do Zapada. Učeni pojedinci i religije tumačili su u tom smislu i primjenjivali apstinenciju od hrane i drugih tjelesnih užitaka nazivajući to jednostavno – postom? Ali, što post znači u suvremenoj kulturi?
Tekst: Nera Karolina Barbarić
“Umjesto da uzimate lijekove, postite jedan dan”, Plutarh
Ne postoji velika civilizacija, kultura ili religija u kojoj post nije igrao važnu ulogu. Povijest nas ne uvjerava samo u iznimno korisne učinke za čovjeka, već i u činjenicu da ljudski organizam ima veliku sposobnost dugotrajnog preživljavanja bez hrane. Pojam “post” potječe od latinske riječi ieiunus, u značenju “na prazan želudac”, a označava stanje neuzimanja hrane, namjerno ili iz nužde. No, post koji nas u ovom trenutku zanima zapravo je terapeutski post, o kojem je govorio i pisao dr. Karmelo Bizkarra Maiztegi u svojoj knjizi Ljekovitost posta. Usudimo li se razbiti lažne predrasude, tvrdi Baskijac Karmelo Bizkarra Maiztegi, možemo otkriti ljekovitu moć posta. Taj medicinski direktor Zuhaizpe centra za zdravlje i odmor u Navarri usavršavao se iz psihosomatske medicine, Reichove teorije, bioenergetske terapije i antropozofske medicine, a od 1980. godine posvećen je traženju i razvoju novih načina u tjelesnom i psiho-emocionalnom liječenju. Tako učen, valjda zna što govori…
Tijekom posta tijelo ne prestaje hraniti samo sebe, reći će dalje dr. Karmelo Bizkarri, već se hrani vlastitim zalihama, pa svoju energiju usmjerava u procese ozdravljenja. Liječenje je biološki proces i svojstveno je živom organizmu, a post omogućuje tijelu da, zahvaljujući somatskim instinktima, pokrene sve procese detoksikacije, čišćenja i samoregeneracije. Zdrava prehrana, što post jest, osvještavanje tijela, buđenje osjetila, kontakt s prirodom, psihotjelesni rad, emocionalno izražavanje i međuljudski odnosi sastavni su dio duhovnoga i tjelesnoga ozdravljenja, navodi također dr. Bizkarri u svojim se radovima. Pri tomu se koristi terminom terapeutski (od grčke riječi therapeutikós, pomoći, brinuti se za nešto ili nekoga, a izvedeno je od therapéuo, brinem se) i riječju terapeut (od grč. riječi therapeutés, njegovatelj, opslužitelj), jer terapeut nije onaj koji liječi, već onaj koji prati i brine dok se iscjeljenje odvija.
Filozofija i fiziologija posta
Analizirajući fenomen posta, uz pomoć antropoloških znanosti, uviđamo da je suvremeni post prekinuo nit koja ga je povezivala s tradicionalnim asketskim praksama. U svim religijama, u svakom dobu, na svim geografskim širinama, ljudi su često i mnogo postili, kontrolirajući na taj način ometajuće djelovanje tijela u duhovnom životu. U redovništvu, tijekom prvih stoljeća kršćanskog iskustva, post je bio jedan od najuočljivijih običaja. Životi pustinjskih otaca začinjeni su ponekad uvjerljivim pričama o strogim dobrovoljnim odustajanjima od hrane. Smisao je toga vrlo proziran: hrana je neprijatelj, a post način da se izbjegne moć demona i pripremi susret s božanskim. Međutim, stručnjaci u tomu prepoznaju platonski dualizam, koji je prilično rano ušao u kršćanstvo, a duhovno se ostvarenje shvaća kao odvajanje duše od oklopa tijela. Tijelo je stoga podvrgnuto deprivacijama kako bi se isprovocirao svojevrsni „izlaz iz sebe“, odnosno oslobađanje duše iz tijela. Isusov post u pustinji prije početka njegova mesijanskoga djelovanja ( Mk 1,12 i sl.) dobar je primjer ove vrste ustvari inicijacijskoga posta.
A da bismo bolje razumjeli svrsishodnost posta u suvremenom načinu života, valja se na trenutak udaljiti od strogih religijskih normi i vjerskih običaja te se prisjetiti velikih liječnika i iscjelitelja koji su kroz stoljeća zagovarali post. Hipokrat, otac lječništva, koji je zapravo bio travar, zalagao se za obvezno korištenje posta, što je u njegovo doba podrazumijevalo jesti kruh od cjelovitoga brašna te sirovo voće i povrće, a savjetovao je u prehrani slijediti instinkt bolesnika. U jačoj slabosti ili bolesti preporučivao je vrlo slabu prehranu ili potpuno ukidanje svake hrane. Nije preporučivao uzimanje lijekova, već je ostavljao da djeluje prirodna životna sila, što će se u latinskoj verziji poslije prepoznavati kao „vis medicatrix naturae”. Kod Hipokratovih sljedbenika glavno terapeutsko sredstvo bila je, dakle, prehrana ili dijeta (iz grčkog diaita), što se odnosilo podjednako na bolesne kao i za zdrave. A prehrana (ili dijeta, termin koji danas buni mnoge jer se riječ dijeta koristi u smislu mršavljenja ili gubljenja kilograma iz estetskih razloga!) nije povezana samo s hranom, već i s tjelovježbom, profesionalnom aktivnošću i društvenim običajima. Sve je to dijeta po Hipokratovu viđenju.
Prema Erasistratu, starogrčkom kraljevskom liječniku i učitelju anatomije u Aleksandriji, najvažniji uzroci simptoma bolesti bili bi pretjerana hrana (plethos), njezina slabost (apepsia) i kvarenje onoga što se unese u organizam. Za Erasistratusa je prevencija bila važnija od terapije. Bolesti je prepoznavao po tomu koji je organ zahvaćen, a ne koliko je zahvaćen. Zamijenio je puštanje krvi s postom, odnosno apsitencijom od hrane, blagim purgativima, kupkama i gimnastičkim vježbama.
Metodičke škole, odnosno grčki metodici, pokušavali su liječiti postom i suhom ili mokrom hranom. Među njima se posebno isticao Tesalos iz Tralesa, liječnik i astrolog iz 1. stoljeća, koji je klasificirao bolesti na akutne i kronične. Bolesnike koje je smatrao kroničnima stavljao je na osmišljene kure posta i stroge dijete kako bi im se promijenilo opće stanje organizma. Dijelio je stavove Aula Cornelia Celsa, pripadnika eklektičke škole liječenja i rimskoga enciklopedista iz početka 1. stoljeća. Znakove upale dijelili su na tumore, crvenilo, toplinu i bol – znanje koje se zadržalo do danas. Ugled je Aulo Cornelie Celso stekao svojim djelom De medicina, koje predstavlja glavni izvor podataka o prehrani, postu, farmaciji i kirurgiji u rimskom svijetu njegova vremena. Post je, po njemu, iznimno važan, kao i znojenje i topli oblozi. U slučaju da je bolest u početku, svakako valja postiti, ostati miran i piti hladnu vodu te živjeti u skladu s prirodom.
Znanost o postu
Moderni je svijet u profesionalnom smislu post počeo koristiti za liječenje oko 1822. godine, u SAD-u, zahvaljujući Isaacu Jenningsu, premda je nama zanimljiviji reformator prehrane, Sylvester Graham (1794.- 1851.), rani zagovornik promjene prehrambrene prakse. Inspiraciju je crpio iz pokreta za umjerenost, propovijedajući vegetarijansku prehranu kao lijek protiv alkoholizma i seksualnog nagona. Godine 1829. izumio je kruh, odnosno vrstu kruha koja je po njemu nazvan – graham. Recept za taj kruh prvi je put objavljen u The New Hydropathic Cookbook (New York, 1855.), a pokazalo se da je napravljen od neprosijanog brašna bez aditiva, što su pekari dodavali kako bi kruh bio bjelji i time komercijalno prihvatljiviji, budući da se tamni kruh smatrao hranom niže klase, dočim je bijeli bio statusnim simbolom srednje klase. Nažalost, to se uvjerenje iz doba industrijske revolucije uvriježilo do danas.
Drugi veliki stručnjak za prehranu i nepokolebljivi zagovornik posta bio je dr. Edward Hooker Dewey (1837.-1904.). Napisao je nekoliko djela, uključujući i Plan bez doručka, knjigu koja je svojevrstan uvod u znanstveno proučavanje posta. U novije vrijeme, Herbert M. Shelton (1895.-1985.) pokazao se najpouzdanijim stručnjakom za post. Kao veliki naturopat, zagovornik alternativne medicine, pacifist, vegan i pristalica sirove hrane, u mladosti je stupio u kontakt s prirodnom ili vitalnom higijenom. Shelton je napisao oko 40 knjiga, a jedna od tih – Post vam može spasiti život – prodana je u nekoliko stotina tisuća primjeraka.
Je li štrajk glađu isto što i post?
Ponavljanje posta, u obliku štrajkova glađu, kako je to provodio Mahatma Gandhi na svom putu nenasilja, ahimse, kako bi oslobodio Indiju od vlade Velike Britanije mirnom revolucijom, dobro je poznato. Koristio je post kao “oružje” u svom nekolaborativnom i mirnom otporu britanskoj vladi. U rujnu 1932., dok je bio u zatvoru, poduzeo je tzv. smrtni post kako bi poboljšao položaj nedodirljive kaste. Njegov post, kako god su to mediji i politika nazvali, bio je ključ podizanja svijesti među ljudima i dobivanja slobode i neovisnosti Indije. Osim toga, bio je vegetarijanac i imao je veliko iskustvo u prirodnoj njezi zdravlja. U svojoj manje poznatoj ulozi zdravstvenog stručnjaka, Gandhi je isticao: “Ne bismo trebali puniti probavni sustav nepotrebnom hranom. Moramo jesti samo onoliko koliko nam je potrebno i ništa više. Često se prejedamo ili unosimo neprobavljive stvari, a da toga nismo svjesni. Povremeni post, na primjer jednom na tjedan ili jednom u dva tjedna, omogućit će nam da ostanemo uravnoteženi. Ako nam nije moguće postiti cijeli dan, možemo preskočiti jedan ili više obroka u toku dana.” U svojoj Autobiografiji Gandhi je pak naveo kako ga je na post inspirirao članak u kojem se govori da Englezi previše jedu i zbog toga imaju velike liječničke račune jer obolijevaju. Pokušavao je nakon toga ne doručkovati kako bi ublažio glavobolje; mučio se nekoliko dana, ali glavobolje su ubrzo potpuno nestale. To ga je dovelo do zaključka da jede više nego što je potrebno…
Ishodište posta u religiji
Ukratko, post nije terapeutski izum današnjega vremena, već metoda stara koliko i samo čovječanstvo. Korizmeni post stoga nije ništa drugo nego sjećanje na ta vremena. Post je, međutim, uvelike povezan s religijom, pa samo u Bibliji pronalazimo oko 300 referenci o tomu. Razdoblje korizme, vrijeme “posta i nemrsa”, prema tradiciji kršćanske religije bilo je važno posebice u drugom razdoblju kršćanska. Trajanje četrdesetodnevnog poluposnog posta ustanovljeno je u 4. stoljeću. Pokladni utorak, dan prije Čiste srijede u kršćanskom kalendaru, označava početak korizme, koja je tradicionalno razdoblje posta. U Njemačkoj i Austriji pokladni utorak nazivaju Fastnacht (posna večer, fašnik); u južnoeuropskim zemljama naziva se karnevalom (riječ koja dolazi od latinskog izraza carnem levare, skidati meso), što ukazuje na zabranu jedenja mesa u korizmi. Obično se slavi tijekom tri dana, koja se nazivaju Masklade ili Maškare, a prethode Čistoj srijedi, početku korizme u kršćanskom kalendaru.
Tijekom stoljeća, Katolička je crkva koristila post i kao sredstvo pritiska i jačanja među vjernicima. Tijekom Tridenskoga koncila, koji je trajao s prekidima od 13. prosinca 1545. do 4. prosinca 1563., donesene su tako odredbe o jačanju posta s dva dana u tjednu (srijeda i petak) na tri dana. Osim toga, promijenjene su navade kuhanja i konzumiranja hrane: posve su izbačeni mesni proizvodi, čak i sir, a pojačana je uporaba ribe, koja će na taj način postati službeno posnom hranom, uz povrće, voće, kruh i vodu. Zahvaljujući upravo tim tridenskim propisima, slavu će steći Lombardijac Bartolomeo Scappi, kuhar pape Pia IV., velikog ljubitelja bakalara, za kojeg je kreirao posebnu kuharicu – jelovnik za dane posta temeljenu upravo na ribi i najviše sušenom bakalaru. Tek će Drugi vatikanski koncil omekšati stroge norme posta, sredinom šezdesetih godina prošloga stoljeća.
Uloga posta kod starih naroda
Post se stoljećima prakticira uoči ceremonija i religijskih obreda, podjednako u kršćanstvu, judaizmu, islamu, konfucijanizmu, hinduizmu, taoizmu i džainizmu. Iako budizam naglašava samo umjerenost u konzumiranju hrane, neki njegovi sljedbenici također prakticiraju post, kao i šamani raznih kultura diljem svijeta, posebno u pripremama za slavljenje iscjeljivanja ili rituala pristupa “paralelnom svijetu”. Također je korišten u inicijacijama, pa je tako bio uobičajena praksa među Hopi Indijancima u Sjevernoj Americi. Tijekom rituala svaki sudionik simbolički drži zmiju među zubima i pleše. Dan nakon obreda zmije se vraćaju u divljinu kako bi se proširila vijest da Hopi žive u skladu s prirodnim i duhovnim svijetom. Post se prakticirao i u ritualnim ceremonijama Asteka. Pretendent na teuctli (u množini teteuctin), najviši stupanj plemstva, činio je godinu dana strogu pokoru, koja se sastojala od posta, puštanja krvi, zabrane spolnih odnosa i strpljivog podnošenja zlostavljanja kako bi dokazao svoju postojanost. Svećenici drevnoga Meksika živjeli su skromnim životom i prakticirali duge postove.
Uzdržavanje od hrane bilo je dijelom obreda plodnosti i u nekim primitivnim obredima. Mnoge od tih ceremonija izvodile su se na proljetni i jesenski ekvinocij i opstale su stoljećima. Dostupna znanja pokazuju da je praksa posta ili apstinencije, djelomične ili potpune, od hrane postojala u Asiriji, Babilonu, Kini, Grčkoj, Indiji, Palestini, Perziji i Rimu. Post se spominje u svim velikim povijesno-književnim djelima: Upanišadi, u Mahabharati, u Bibliji (i u Starom i u Novom zavjetu), u Talmudu, u Kur´anu itd.
Prema glasovitom dr. Eduardu Bertholetu, liječniku i ezoteriku, Vikinzi su imali običaj prije odlaska u pohod postiti kako bi se suočili sa smrću pročišćena tijela i duha. Perzijanci su, prema Herodotu, svoju vitalnost i snagu održavali samo jednim obrokom na dan i uzdržavanjem od mesa. U Egiptu su kandidati za inicijaciju u misterije Izide i Ozirisa bili podvrgnuti potpunoj apstinenciji sedam dana; inicijacija u eleuzinske misterije kod Grka zahtijevala je istu apstinenciju, a sveti rituali posta trajali su sedam do devet dana. Sokrat i Platon redovito su postili deset dana zaredom. Za ulazak u pitagorejsku školu bio je obvezan post. U hramu u Delfima svećenica se mogla obratiti proročištu tek nakon što se pročistila dvadesetčetverosatnim postom.
U manihejstvu, drevnoj vjeri koja je nestala iz zapadnog svijeta početkom srednjeg vijeka i koja je uzela ime svog utemeljitelja, perzijskog mudraca Manija (216.-276.), učenici su prakticirali redovni post svaki tjedan. Sveti Augustin, veliki teolog, bio je manihejac devet godina prije obraćenja na kršćanstvo, iako će kasnije napisati važne dokumente protiv ovog pokreta. Avicena, poznati arapski liječnik i filozof srednjega vijeka, propisivao je svojim pacijentima post od tri do šest tjedana. Mistici Teresa Avilska i Franjo Asiški uveli su prije Tridentskoga koncila mnoga razdoblja posta. U rujnu 1224., nakon četrdesetodnevne apstinencije, dok je molio na brdu Alverno, Franjo Asiški je, kako navode njegovi biografi, osjetio bol pomiješanu sa zadovoljstvom, a na njegovu su se tijelu pojavili tragovi Kristova raspeća, stigme. Srednjovjekovni mistici smatrali su post osnovnim sredstvom duhovnoga razvoja. U 13. stoljeću dostojanstvo viteštva dodjeljivalo se složenim ritualom: Crkva je tražila od štitonoše da posveti svoj oklop na oltaru, da noć uoči viteške manifestacije provede u molitvi i postu te da se obredno okupa prije odijevanja. Nakon toga bi bio proglašen vitezom, s pravom nošenja oružja.
Prvi kršćani povezivali su post s pokorom i očišćenjem. Post se zato među njima učvrstio kao dobrovoljna priprema za primanje sakramenata euharistije, krštenja i reda. S vremenom je postiti postalo obvezom. U 6. stoljeću korizmeni je polupost produžen s prvobitnih 40 sati (vrijeme koliko je Isus Krist proveo u grobu) na 40 dana, za koje vrijeme je bio dopušten samo jedan obrok na dan. Tijekom ranih dana kršćanske ere praksa posta od dvadeset četiri sata bila je vrlo uobičajena, po principu iskazanom na latinskom: “Jejunium a vespera ad vesperam” (Postite od zalaska sunca do zalaska sunca).
Kod Židova se post držao, u smislu pokore i pročišćavanja, svakog Jom Kipura otkad ga je u tom smislu propisao Mojsije; na taj dan ne smije se ni jesti ni piti. Yom Kippur ili Dan pomirenja najsvetiji je dan u židovskom kalendaru, a post je toliko strog da se ni voda ne smije piti. Slavi se desetog dana Tišrija, prvog mjeseca građanske godine i sedmog vjerske godine, prema židovskom lunosolarnom kalendaru. Taj se sveti dan obilježava uz suzdržavanje od čišćenja, seksualnih odnosa, parfema, krema i kožnate obuće.
Kod Arapa je to razdoblje ramazana, kada pripadnici te vjere provode djelomični i dnevni post, koji završava nakon zalaska sunca. Odlomak iz Kur’ana kaže: “Dijeta je lijek prvog reda; želudac je spremnik bolesti; zdravlje se nikada ne postiže punjenjem želuca; ne smije se iscrpljivati hranom i pićem; prejedanje je otac svih zala; režim je otac svih lijekova”. Kada muslimani idu u Meku, poste tri dana na putu prema dolasku i sedam dana na povratku, pridržavajući se Muhammedove zapovijedi: “Post je zdravlje.” Ramazanski post počinje svaki dan o izlasku sunca i završava čim sunce zađe. Za to vrijeme muslimanima je zabranjeno jesti, piti ili pušiti. Dan nakon završetka ramazana obilježen je posebnim molitvama i svečanostima. Tu su tradiciju poštovali već stari Arapi, koji su i dali naziv – ramadan (od “ar-ramad”, vrućina). U tom vremenu cilj je duhovni rast i uspostavljanje čvrste veze s Allahom. Mjesec posta obvezan je za sve muslimane, osim za trudnice, bolesne, starije osobe, putnike ili žene u menstruaciji.
Duša nad tijelom
Apstinencija od izlaska do zalaska sunca ili uokvirena u bilo koji drugi format ritual je koji je vrlo prisutan u velikim religijama Istoka i Zapada. Iz duhovnih i vjerskih razloga, post je dio ljudske tradicije od prapovijesti, premda je teško identificirati kad je točno post nastao kao vjersku simbol. Prema tvrdnjama znanstvenika, to se od prvih vremena odnosilo na prekidanje osnovnog iskustva za ljudsko tijelo uzdizanjem misli prema duhovnosti. Kroz povijest se odricanje od tjelesnih užitaka uvijek povezivalo s povećanom introspekcijom duše. A duh višestoljetne tradicije, koji u svim religijama na ovaj ili onaj način predstavlja prioritet duše nad tijelom, i dalje je trenutak za samorefleksiju i duhovno povezivanje. Međutim, u praksi posta koja se danas širi ne nalazimo, na prvi pogled, tragove religioznog mentaliteta. Uzdržavanje od hrane ne predlaže se niti u ime asketizma koji kažnjava tijelo, niti radi postizanja mističnih iskustava. Štoviše, post se promovira u svrhu promicanja tijela. Pažljivijim promatranjem, razaznaju se ostaci naturalističke religioznosti. Listajući priručnike koji poučavaju post i druge popularne publikacije na tu temu, otkrivamo da je najslavnija svrha vratiti se putem posta u skladan odnos s prirodom. Ukratko, riječ je o ponovnom otkrivanju ritmova prirode, koji uključuju i prehranu i uzdržavanje od nje. Prisutna je i određena “demonizacija” hrane, prikazana kao stalna opasnost za organizam. Ono što se krije u hrani više nije vrag, nego zagađenje…
Ipak, ne može se osporiti da post ima vrline prevencije, pročišćavanja i liječenja. „Što bolesnu osobu nepravilno hranimo, to joj više štete nanosimo“ (Hipokrat). U ljekovitoj snazi post djelotvornošću nadmašuje sve ostale poznate postupke; njegovo je djelovanje, bezopasno i zdravo u mnogim situacijama, dokazano jer djeluje izravno na uzrok bolesti, čak i liječi ako se održava dovoljno dugo. Glavni učinci posta su: odmor cijelog probavnog trakta, olakšavanje određenih unutarnjih procesa i promjena, izbacivanje metaboličkih ostataka i pročišćavanje cijelog organizma. Nedavna znanstvena istraživanja pokazala su da post također ima važne antioksidativne vrijednosti. Pa kad govorimo o postu, uglavnom mislimo na potpuni odmor od hrane. Terapeutski post stoga ne bi trebao biti samo jednokratno čišćenje za oporavak. Zapravo, ovu stanku od hrane također treba iskoristiti u perceptivnom smislu kako bi se shvatilo praktično blagostanje koje zdravija prehrana može stvoriti.
Onda, biste li kušali terapeutski post? Imate li tu duhovnu snagu?