Da je Galerija Kraluš u Pučkom otvorenom učilištu Sv. Ivan Zelina postala recentnim mjestom kulturnih zbivanja, često aktualnijim od obližnjih zagrebačkih kulturnih lokacija, pokazala je i izložba “Sto godina stripa: Maks i Maksić”, održana u subotu, 5. travnja, u podne, koja je privukla brojne posjetitelje ne samo iz Zeline, nego i iz Zagreba, odakle su na izložbu stigli ljudi iz svijeta stripa, slikarstva, kulture općenito. Dobro pripremljenu izložbu, koju je oblikovao i stripove obradio dizajner Zlatko Grgić, začinio je strip povjesničar i kustos ove izložbe Veljko Krulčić knjigom – “Sergej Mironović – Maks i Maksić, produkcija 1925.”…
“Što reći, nego da mi je srce puno… Kada vidiš panoe na zidu, koji nas vraćaju sto godina unazad i pričaju sasvim posebnu povijesnu, kulturološku, ali u svakom slučaju i lijepu priču, o pionirskim danima stripa ne samo u Hrvatskoj, nego i u tadašnjoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, i kada imaš u rukama knjigu u kojoj je sabrano tvoje znanje o Mironoviću i počecima stripa, kao i prvih 39 tabli Maksa i Maksića, do kraja potisneš mjesece rada na ovim projektima…” – rekao je Veljko Krulčić nakon izložbe.
Ovaj novinar i publicist stripom se bavi od srednjoškolskih dana, posebice poviješću hrvatskoga stripa te je među rijetkima u nas koji iz zaborava čuva crtače, scenariste, njihove junake, oporavljajući i priređujući albume domaćih autora. Ovaj put učinio je to priredivši remek-djelo karikaturista i strip crtača Sergeja Mironovića te ispričavši o njemu i njegovu radu, kao i vremenu u kojem je radio neke nove istine.
Na izložbi su govorili (s lijeva na desno): Enes Kišević, Veljko Krulčić, Zlatko Grgić, Nera Karolina Barbarić, Vesna Bičak-Dananić, Marijan Grakalić i gradonačelnik grada Sveti Ivan Zelina Hrvoje Košćec
Marijan Grakalić, inače kustos galerije Kraluš u Sv. Ivanu Zelini, koji je prepoznao vrijednost ove visoke kultune obljetnice, rekao je: “Ova aktualna izložba prvog stripa u Hrvata, ”Maks i Maksić” Sergeja Mironovića iz 1925. godine, te pretisak tog izdanja u posebnoj strip knjizi, a što su u našoj galeriji priredili Veljko Krulčić i Zlatko Grgić, zanimljiva je iz više osnova. Ponajprije, tu je slikovnost stripa, koja je u vrijeme prve polovice 20. stoljeća bila pionirska kako u likovnom, tako i u medijskom, točnije novinarskom smislu. Veliko vrijeme stripa tada je tek počinjalo, a svoju kulminaciju i umjetničku dimenziju potvrdilo je u kasnijim desetljećima, najviše u sedamdesetima i osamdesetima prošloga stoljeća. Tada strip postaje u pravom smislu riječi važan i vrijedan dionik popularne kulture. Kasnije se događa stanovita devolucija koja prati i sva druga novinarska izdanja i forme jer se gubi ekonomsko i medijsko značenje tiskanih medija. No, mi smo ovom izložbom željeli ukazati na početak te, u neku ruku, novinarske umjetnosti i popularne zabave kakva je bila u nas u svojim počecima, a vidim da smo u tom uspjeli. Važno je i to što je ova izložba jedino takvo podsjećanje, odnosno obilježavanje početaka stripa u Hrvata, a uspjela ga je iznjedriti naša mala galerija za koju je to najveći doseg vrijedan nacionalne razine galerijske djelatnost. Naravno, pripremamo i nove, druge projekte takvog značenja”, rekao je književnik Marijan Grakalić.
Izložbu u povodu sto godina postojanja stripa u Hrvatskoj “Sergej Mironović: Maks i Maksić” posjetilo je mnogo autora sa zagrebačke kulturne scene
Produkciju ovoga vrijednoga projekta – izložbe i knjige – preuzelo je Pučko otvoreno učilište Sveti Ivan Zelina, direktorica kojega, Vesna Bičak-Dananić, ne krije zadovoljstvo činjenicom da su se ovim projektom Galerija Kraluš i PUO Sv. Ivan Zelina upisali na kulturnu kartu Hrvatske. “Do sada je u Kralušu izlagalo mnoštvo renomiranih autora iz okruženja, održane su brojne promocije knjiga ozbiljnih autora, realizirani, ukratko, zbilja važni projekti hrvatske kulture. Tim više”, reći će gospođa Vesna Bičak-Dananić, “što Galerija djeluje tek osam godina i nije dio neke velike kulturne sredine”.
Veljko Krulčić i Zlatko Grgić na izložbi
Izložbu i knjigu predstavuli su Veljko Krulčić, Zlatko Grgić, Marijan Grakalić, Vesna Bičak-Dananić, Nera Karolina Barbarić, Enes Kišević i Neven Paleček Papageno, a moći će se vidjeti do 8. svibnja 2025.
Krimići ili trileri su književna vrsta. Kao i svi književni žanrovi, podložni su dvjema vrstama autora: piscima manirističkog žanra, koji su golemo mnoštvo pisaca, neki dobri, neki manje dobri; istinskim autorima, odnosno onim velikanima koji se ‘koriste’ žanrom kako bi ispričali život. Friedrich Glauser, švicarski pisac koji je živio između dva svjetska rata, tvrdio je da je svrha kriminalističkog romana pokazati “čovjeka i njegove borbe protiv sudbine”. Ukratko, dobar kriminalistički pisac nadilazi žanr kriminalističkog romana i pokušava dati viziju života, ispričati život na dubok način. Ostalo su žanrovski autori koji proizvode književnu zabavu. No, kako je to u nas i tko su domaći pisci krimića – donosi Sandra Pocrnić Mlakar u svojoj knjizi “Zagorkini sljedbenici”…
Piše: Sandra Pocrnić Mlakar
Pisci žanrovske literature dosjetljivi su i talentirani marljivi rutineri, koji zadivljuju vještinom variranja motiva, likova, scenografija, zapleta i raspleta unutar zadanog okvira. Podjednako to vrijedi i za ljubiće, za krimiće i za znanstvenu fantastiku i bilo bi potrebno golemo istraživanje s neizvjesnim ishodom kad bi se željelo utvrditi koji od navedenih žanrova ima više smjerova ili pak koji od njih ima više fanova. Otkako je još u doba Agathe Christie postavljeno pravilo da ubojica ne smije biti batler, krimić se razvio u mnoštvo podvrsta i podžanrova u kojima se, koliko god bili slični, razlikuju po načinu zapleta i raspleta i po stupnju strepnje i napetosti koje izazivaju. Sve to, međutim, vrijedi za strane krimiće, većinom američke produkcije iz koje i dalje dobivamo informacije „bujicom slučaja koja na naše obale nanosi naplavine iz goleme planetarne produkcije krimića”, kako je to prije trideset godina ustvrdio Igor Mandić u svojim ogledima o kriminalističkim romanima objavljenima pod zajedničkim naslovom Principi krimića (NIRO Mladost Beograd, 1985., VBZ Zagreb 2015.)
„Ako je svakovrsni kriminal u nas već poodavno masovna pojava (nikad to nije ni prestao biti, kao što rekoh, samo što se to danas otvoreno priznaje), onda naš domaći krimić to još nije! Ali nije naodmet ponoviti neke okolnost i uvjete koji još nisu toliko razvijeni da bismo imali zaista veliku proizvodnju krimića, onako kao što imamo nezajažljivo tržište za njih! Masovna proizvodnja krimića ovisi o visokoj kolektivnoj pismenosti koja se ne stidi svoje tržišne prođe! (…) Dok se u nas ne formira potpuno slobodno polje književno-moralnog odnosa prema kulturi, u kojoj je krimić legitimna pojava, dotle ćemo imati više boljih kriminalaca nego dobrih pisaca krimića.”
Tako je procijenio Igor Mandić u svojim „Konturama jednog trivijalnog žanra”. Iako je između prvog i drugog izdanja njegovih Principa… prošlo trideset godina, pisci krimića u nas su i dalje malobrojni i rijetki, slobodno polje književno-moralnog odnosa prema kulturi nije uspostavljeno, a uspješnost domaćih mjeri se većinom usporedbom sa stranim uzorima.
Cosy krimić Ubojstvo na Mrežnici – promocija: 2022. Anika Rešetar, Anđelka Kliment, Sandra Pocrnić Mlakar, Marija Sekelez
Pritom se zaboravlja da strani krimići k nama dolaze kao dovršeni proizvodi, a to znači uređeni i obrađeni jer se poduzima sve kako bi se nakladnička investicija isplatila. Jaka izdavačka industrija u razvijenim zemljama pobrinut će se da se rukopisom pozabave cijeli timovi stručnjaka ne samo za jezik već i za fabulu, za likove, za dijaloge i za sve detalje koji se mogu predvidjeti, kako bi se stvorio proizvod koji će zadovoljiti zahtjevan ukus što širega kruga kupaca naviknulih na velik izbor dobroga štiva. Domaći autor koji se usudi konkurirati takvoj šarolikoj i brojnoj ekipi zato je većinom bolji pisac od većine američkih kolega, iako nema tako jaku nakladničku logistiku i sa strancima se ni izdaleka ne može mjeriti po prodajnim rezultatima. Jer treba imati na umu da k nama stižu najbolji naslovi s vrhova stranih top-ljestvica, pomno izabrani i uređeni, usklađeni s ukusom publike. Od domaćih rukopisa traži se zato da ispune očekivanja koja su postavili stranci, i to najbolji među njima. Pritom je iz produkcije namijenjene tržištu domaći autor krimića potpuno potisnut i preplavljen uvozom stranih naslova, dok se istodobno razlikuje od kontemplativnih i mnogo manje produktivnih „pravih” književnika. U takvim je uvjetima prava hrabrost upustiti se u pisanje domaćeg krimića i za tim žanrom posegnut će samo najtalentiraniji istinski fanovi stranih spisateljskih zvijezda.
Interliber 2018.: Jan Bolić, Marisstella Bolić, Milena Benini i Vlasta Janton
Jan Bolić, mladi pisac iz Rijeke, prihvatio je izazov usporedbe sa stranim profesionalcima i unatoč tjelesnom hendikepu (spinalna mišićna atrofija) živi svoj spisateljski san. U svojoj trećoj knjizi Jan se posvetio žanru krimića, kao i njegov idol Jo Nesbφ, da bi u sljedećem romanu svoga američkog inspektora Johna Monroea doveo u Rijeku kako bi se suprotstavio korupciji. Romanom Štakori Jan Bolić omogućio je Riječanima da svoj grad sagledaju iz čitateljske perspektive, kao što čitajući prijevode upoznaju Central Park ili predgrađa Londona.
Kriminalističkim romanom Ubojstvo na Mrežnici Anđelka Kliment uvela je na našu literarnu scenu pojam cosycrime, vezan uz „nježne” krimiće bez drastičnih scena nasilja, akcije i jurnjave automobilima. Ubojstvo na Mrežnici debitantski je roman 73-godišnje profesorice engleskog jezika koja živi u blizini zagrebačkog Srebrnjaka kao njezina junakinja Irma Steeg, a zajedničke su im i šetnje po Lašćini kojima održavaju kondiciju. Roman je publika srdačno dočekala i pokazala da je željna krimića koji se događaju na našem terenu i žanrovske literature domaćih autora, tako da je nakon premijere u svibnju, već u srpnju objavljeno drugo izdanje, a slijedile su i nove avanture forenzičarke sa Srebrnjaka – sljedeće godine objavljen je roman Ubojstva naKrvavom mostu, a zatim Sve je počelo na Uskrs.
Zoran Lisjak na promociji u Čakovcu 2018.
Za Danijela Špelića nema dileme kamo smjestiti radnju romana i priča – svoje horore i krimiće smješta u Pakrac, grad u Slavoniji, na Papuku, između Daruvara i Kutine. Miran život u pakračkom zelenilu Danijel Špelić začinio je ozbiljnim i kontinuiranim pisanjem, jer dosad je objavio devet knjiga, a prvi kriminalistički roman Vidio sam kakoumireš objavio je 2001. godine. Špelić je strastveni zaljubljenik u horore i krimiće, puno zna o svojim spisateljskim uzorima i, kad ne piše, gleda filmove ili čita romane koji ga inspiriraju te marljivo piše recenzije u kojima pokazuje široko poznavanje žanrova kojima se bavi. Špelićev privatni istražitelj zove se Lukas Hum, a dosad je istraživao u trima romanima – Nestala, Svjedok i Praznina. Ozbiljno bavljenje pisanjem i žanrovima dovelo je Špelića do adaptacije radiodrame i pisanja scenarija po motivima jednog od romana. Nije se lako dokazati, ali nije ni nemoguće, svjedoče Špelićeva iskustva. Član je Društva književnika i objavljuje u splitskoj Nakladi Bošković.
Miro Morović donio je osvježenje na literarnu scenu svojim spisateljskim samopouzdanjem i smislom za ironiju, kao i za stvaranje napetosti, neizvjesnosti i jeze. Njegov Detektiv Andrew Frame nije superheroj. Štoviše, njegovo kašnjenje ili nemar često ide na živce njegovim suradnicima, a njegov šef jedva obuzdava bijes kad Framea zove na sastanak. Ipak, Andrew Frame je nezamjenjiv kad se počnu nizati zagonetni nestanci ili serijska ubojstva u kojima počinitelj ne ostavlja tragove po kojima bi ga policija mogla pronaći. Andrew Frame živi u Shalow Lake Citiyju i glavni je lik romana Djeca slijepoga kovača (Naklada Bošković 2016., Naklada Fragment 2019.) i Voštani princ (Naklada Fragment 2022.). Morovićevi su romani opsežne knjige od 400 i više stranica, ali čitatelj koji počne pratiti Framea kako psuje dok kisne ili kako slijedi krvavi trag, neće ni primijetiti kako lista stranice i kad prvi put podigne pogled s knjige – bit će na sredini romana.
Nakon kriminalističkog romana Savršeni ustroj, Zoran Lisjak objavio je ratni roman Izbrisani u kojem s mnogo razumijevanja opisuje osjećaje mladih ljudi koji su se našli usred ratnih operacija. U njihovom snalaženju u ratnim okolnostima, strahovima, dilemama i emocijama koje nerado pokazuju Lisjak nalazi brojne motive od kojih gradi priču o moralu i životnim odlukama. Jer ratovi ne završavaju prestankom ratovanja, već nastavljaju živjeti u iskustvu sudionika, vojnika i časnika koji su kroz rat prošli s manjim ili većim ozljedama, od kojih se samo neke vide. Zoran Lisjak je uspješan poduzetnik koji u mjestu Turčišće nedaleko Čakovca vodi obiteljsku tvrtku, a u slobodno vrijeme piše i posjećuje književne večeri, pa često dolazi i u Zagreb pozdraviti pisce. Među uzorima koji su ga formirali navodi gimnazijskog profesora Ivana Pranjića, koji je predavao i Kristianu Novaku. Publika koja je upoznala Lisjaka čitajući njegov krimić Savršeni ustroj, objavljen 2018. godine, i danas očekuje nastavak.
Ako vjerujemo u Supermana, zašto ne bismo vjerovali da postoji i junak koji odlučuje biti čovjek, što je također herojstvo – komentira Bruno Šantek svoje atipične junake krimića. Motive za svoje krimiće Šantek traži u okolici Dugog Sela, na Martinbregu ili u vlaku kojim se njegov junak svakodnevno vraća iz Zagreba s posla. U Šantekovim romanima spektakularni bijeg pred policijom odvija se poznatim lokalnim cestama, a mirni dečki iz susjedstva imaju pronicljivost Sherlocka Holmesa. Bruno Šantek objavio je dosad tri krimića – Tajkunovi nasljednici (Profil, 2015.), Dosta! (Profil, 2016.) i Četvrti kralj (Naklada Ceres, 2023.). Krimić je za Šanteka poligon za prikazivanje narušenih obiteljskih odnosa, sprege mafije i političara, uglednika i tajkuna, učmalost provincijske sredine i snažnog individualca koji nepredviđene okolnosti zna usmjeriti u pozitivnom smjeru. S lakoćom postiže napetost, akciju i dinamiku, a pokazao je da uz ozbiljnog nakladnika može postići i autorski kontinuitet.
Šanteka prati, savjetuje i podržava dugoselska književnica za djecu Melita Rundek. Koliko je za pisca u maloj sredini nužna suradnja i spisateljska podrška pokazuje i činjenica da je objavljivanje romana Reci brodovima da se brzo vraćam, drugog romana za odrasle Melite Rundek, inicirao upravo Bruno Šantek. Vlado Rajić nije pisac kriminalističkih serijala, nego istraživački novinar, no u trileru Kako sam ubio vlastitogubojicu povezao je svoje pravničko zvanje i novinarsko zanimanje. Pripremajući se za pisanje romana o krijumčarenju organa, proveo je temeljito istraživanje, tako da su svi protokoli obdukcije, anatomski detalji i opisi dvorana odjela za patologiju autentični. Rajić se u romanu dokazuje kao spisateljski zanatlija koji se izražava s lakoćom i u romanu postiže atmosferu neizvjesnosti i straha koja pažnju čitatelja održava od početka do kraja. Roman je pisan u tri dijela, a svaki od njih priča po jedan od likova. U kriminalističku fabulu utkani su elementi magijskog realizma metafizičkom osvetom žrtve, dok u trenutku smrti svake od žrtava njihova percepcija kroz ispovijest u prvom licu također prelazi preko ruba stvarnosti. Na pitanje je li zlo pobjedivo, Rajić odgovara da je ipak optimističan. Ali pritom se ne smiješi.
Izvadak iz knjige Sandre Pocrnić Mlakar:Zagorkini sljedbenici, Beletra 2024.
U subotu, 7. prosinca, u zelinskoj galeriji Kraluš, POU Sv. Ivan Zelina, promovirana je knjiga – strip priča Svemirska kraljevina, scenarista Marijana Grakalića i likovne autorice Mateje Majcen: još jedna uspješnica grafičke književnosti…
U ovom su se nekonvencionalnom stripu Marijan Grakalić i Mateja Majcen sadržajno posvetili istraživanju fantazija stanovitog gospodina Jazbeca, običnog stanovnika Blaževdola, i njegovih pajdaša, također sasvim normalnih ljudi koji, međutim, međusobno skrivaju prošlost, priče i razoružavajuće neobičnosti.
Otvaranju izložbe i promociji knjige stripa Svemirska kraljevina prisustvovao je velik broj umjetnika: fotografa, crtača stripa, pjesnika…
Svemirska kraljevina je strip prvijenac književniku Marijanu Grakaliću, ali i likovnoj umjetnici Mateji Majcen. Između tih dvoje autora godine su uspona i padova stripa, no evidentno su se razumjeli na temi, koju su razvili donoseći u grafičku književnost iznimno zabavan narativ.
S lijeva na desno: Gradonačelnik Zeline, Hrvoje Koščec, Nera Karolina Barbarić, Veljko Krulčić i autori – Mateja Majcen i Marijan Grakalić
O knjizi su govorili Vesna Bičak-Dananić, Veljko Krulčić, Nera Karolina Barbarić i Radovan Brlečić, a izložbu cijeloga stripa otvorio je gradonačelnik Zeline, Hrvoje Koščec.
Na izložbi su se pojavila brojna poznata lica zagrebačke kulturne scene.
U srijedu, 27. studenog, promovirana je „Slava“, 20. po redu knjiga poezije pjesnika i književnika Tomislava Domovića. U ugodnoj atmosferi Društva hrvatskih književnika, o pjesniku i njegovoj novoj knjizi antiratne poezije govorili su pjesnikinja Biserka Goleš Glasnović, književnik Davor Šalat te Slavko Burda kao predstavnik Ukrajinaca. Događanje je moderirala književnica Lada Žigo…
„Treba li pisati poeziju u ratu i o ratu pitanje je na koje se neizravno odgovara unatoč povremenoj sumnji i osjećaju uzaludnosti“ – ustvrdila je pjesnikinja Biserka Goleš Glasnović u svojem izlaganju na svečanoj promociji knjige „Slava“ Tomislava Domovića. „U pjesmi Proljetos“, naglasila je Goleš Glasnović, „uspoređuje se svjetlost, pipak sunca i tijelo žene s vatrom uz fasadu kuće. Ali, s nadom, kako će uvijek netko iz vatre spasiti molitvu i kako će netko pisati poeziju. I stoga zbirka pjesama „Slava“ završava pjesmom Molitva nad molitvama, u kojoj se pjesnik obraća Bogu, ne moleći ni za ljubav, ni za pobjedu – samo za čovjeka i dobrotu: … Daj mi pčelinju svrhu i dobrotu / pa da krenem bez jatagana, samokresa i / fitilja / rasplakati rat.“
Kada je počeo rat u Ukrajini, Tomislav Domović je svakodnevno stvarao stihove, potresen sudbinom ukrajinskog naroda. Ukoričio ih je potom u zbirci “Slava”. “…Ne razumije dojenče ruski/ ni maternji ukrajinski. A zna: sa svakom kapi suze,/ hlapi jedna kap mlijeka.” – stihovi su, primjerice, kojima Domović snažnim vokabularom apostrofira borbu ukrajinskog naroda za slobodu. Poezija nas ne čini boljima i mudrijima, već joj je temeljna zadaća identificirati riječ koja dotiče korijene postojanja. U epohi poput naše u kojoj neosporno dominira spektakularizacija, riječi i slike rata neizmjerno se šire i sve je odjednom tako brzo i prolazno. Riječ rat je u ovoj poeziji čvrsta, riječ koja ostaje, pa vrijednost Domovićeve antiratne poezije biva koherentna i sublimirajuća.
Lijevo: Biserka Goleš Glasnović i Tomislav Domović u Društvu hrvatskih književnika za promocije knjige “Slava”. Desno: Tomislav Domović govori svoje stihove
Zacijelo jedan od ponajboljih autora domoljubne lirike, Domović je kao hrvatski branitelj doživio i Domovinski rat, stoga je još razumljivije zašto je „Slava“, kako je to za ovu knjigu pjesama pisao proslavljeni Luko Paljetak, još jedan njegov poetski korak u ratu protiv rata: „Rat kao tema u zbirci „Slava“ Tomislava Domovića potaknuo je sadašnji surovi rat u Ukrajini na koju se odnosi i naslov aluzijom na zemlju u kojoj taj pojam znači više nego znači u rječniku, zato što u sebi sadrži i sjećanje na ono nešto prošlo što je u kolektivnu svijest ušlo kao okosnica minulosti i kao crtež za buduće dane koji se u njemu naziru kao vizija snoviđenja, pravilnik u skladu s kojim treba snovidjeti nadolazeće, ponavljajući zrcalnu mu sliku koja se pamti istom snagom kojom se i zaboravlja sve ono što tu sliku kvari.“
„Svaka granata koja pada, koju gledate, duboko je vezana s onim što smo mi kao narod proživljavali početkom devedesetih. Zato u ovoj zbirci ima nekih stvari koje se isprepliću i tako nekako kažem da je Ukrajina pejzaž granata nad Slavonijom“, obrazložio je Domović svoju poeziju, a književnik i novinar Davor Šalat smatra da je pjesnik u najvećoj mjeri metaforičkim i vrlo dojmljivim jezikom u ovoj knjizi to uspio i predočiti.
„Domovićev hiperbolički govor o ratnoj stvarnosti ne odvaja ljubav od smrti i obratno. U svojevrsnom suvremenom vjenčanju neba i pakla. O tome izravno svjedoči prvi dvostih pjesme Istočno od zapada: Svadba je! / Ženi se Sunce sa stratištem. U kataklizmi koja traje i ne prestaje kao ni stvarnost koja teče mimo i mirno − zaokupljena svojim brigama i prijeporima treba li pomagati ili ne miješati se“ – istaknula je na promociji Biserka Goleš Glasnović, koja je zajedno s Domovićem inače realizirala uspješnu antologiju antiratne poezije „Cvrčci u trubi“.
Ukratko, ovom je knjigom Domović još jednom pokazao da suvereno vlada poetskom riječju te da mu je pjesnički izričaj bogat i raznolik, kao uostalom i njegov umjetnički, profesionalni i životni put. Kao pjesnik, scenarist, samostalni umjetnik, riječju – svestrani stvaralac, član je Hrvatskoga društva pisaca, Matice hrvatske, Slavenske akademije i Saveza scenarista i pisaca izvedbenih djela te Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, a primio je i Spomenicu Domovinskog rata. Živi u Karlovcu.
Premda Lilli Koci nije feministica, romanom Krletka uvelike doprinosi razumijevanju ideje i borbe koju vode suvremene borkinje za ženska prava. Stoga ne treba od Krletke očekivati priču o normalnoj obitelji, ili triler, premda je okosnica i ove priče – obitelj. Ukratko, novi roman Lilli Koci, pomalo je mračan, ali iznad svega i prije svega obojen plemenitošću – društveno-psihološki roman kakav je već bilo vrijeme ispričati…
„Llilli je u ovom romanu otvorila više tema, savršenih za neki stručni skup na kojem bi se analizirao odnos između glavne junakinje Tereze i njena muža, utjecaj šire obitelji, utjecaj odgoja iz primarne obitelji, manipulacija djetetom i otuđenje djeteta od roditelja, zlostavljanje u partnerskim odnosima, ili temu bračne stečevine. Dakle, svega onoga što prati jedan razvod. Roman Krletka progovorio je o onome o čemu se ne govori, napisan je kao podrška i ohrabrenje ženama s porukom: Niste same, to se događa i drugima“ – rekla je Vesna Jurički na promociji romana Krletka, koja je održana 27. rujna u Knjižnici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu.
Na promociji Krletke govorili su: Nera Karolina Barbarić (lijevo), urednica, Llilli Koci (autorica romana), u sredini, i Vesna Jurički, odvjetnica za obiteljsko pravo
Jer, već na početku svoga novog romana Lilli Koci, autorica nekoliko povijesnih romana te knjiga poezije, jasno je dala do znanja da se hvata u koštac sa ženskom problematikom, ciljajući na sudbine žena u onoj vrsti braka i načina života koja za široku javnost, medije i razne ženske pokrete kao da ne postoji. I ne, roman nije feministički, ali je nastao iz pera žene odlučne ukazati na nepoznate zamke života u braku skrojenom po nečijoj mjeri, u kojem svi pate, ali žene najviše stradaju. Sadržajno, roman je fokusiran na pojam žene koji je u moderno doba osporavan, pojedinačno i kolektivno, kao patrijarhalna definicija. Istodobno, to je pojam obilježen razlikama – spolnim, klasnim, kulturnim – koje kontinuirano i konfliktno redefiniraju i pojam obitelji. I, premda autorica nije feministica, ovim romanom uvelike doprinosi razumijevanju ideje i borbe koju vode suvremene borkinje za ženska prava.
Vesna Jurički, odvjetnica, inspirirana romanom, održala je profesionalno intoniran i jezgrovit govor na promociji romana “Krletka”, naglasivši pravni aspekt onoga što je autorica LLilli Koci opisala u romanu, a ona se s tim problemima svakodnevno susreće u praksi…
„Razmišljajući koju bismo temu iz spektra zlostavljanja žena naglasili, a izuzetno aktualna i zanimljiva tema je – manipuliranje djecom, vezano uz ovaj roman odlučila sam se za temu o nasilju“ – rekla je također odvjetnica Vesna Jurički, inspirirana romanom i potaknuta primjerima iz vlastite prakse koje je prepoznala i u romanu. – „Zašto? Zato što istraživanja, i to ne najnovija, govore da je oko 50% žena doživjelo u braku neki emocionalnog zlostavljanja. Znači svaka druga žena…“ (…) „Kada govorimo o emocionalnom nasilju, zlostavljaču je cilj da postigne podčinjavanje, kontrolu i izolaciju žrtve. Cilj mu je oslabiti volju žrtve, oslabiti njeno samopoštovanje i integritet, dovesti do bespomoćnosti te gubitka sposobnosti za samostalno odlučivanje, do degradacije i ponižavanja žrtve.“ Baš kao i u romanu… Ponekad savršene obitelji skrivaju najstrašnije tajne, pa Koci intuitivno nameće pitanje čitatelju – koliko dobro poznajete ljude u svom susjedstvu? Međutim, kako se tajne u romanu postupno otkrivaju, a istina izlazi na vidjelo, život glavne junakinje zauvijek se mijenja, dok obitelji s jedne i druge strane shvaćaju da ništa više neće biti isto. Obitelj u kojoj živi Tereza učinkovito isprepliće prošlost i sadašnjost, postavlja zamke i podmetanja, pa se čitatelju na trenutak može učiniti da je doznao ishodište stvari, premda je debelo udaljen od istine. Krletka je stoga svojevrsni obiteljski „noir“ kakav ne očekujete, jer dok čitate – ne možete a da se ne vratite u istu mračnu i dvosmislenu atmosferu s kojom se Tereza mora nositi. Lažni moral, lažno samostansko ponašanje žena i muški seksualni promiskuitet samo su neki od elemenata koji će ovu veliku proširenu obitelj odvesti prema uništenju.
LLilli Koci potpisuje svoju knjigu koja je među publikom izazvala veliko zanimanje
Međutim, „dugotrajna izloženost ovom nasilju dovodi do slabljenja osjećaja i percepcije, stvara nesigurnost, te žrtva situaciju prihvaća kao normalnu“ – rekla je također Vesna Jurički vođena tematikom romana. „Štoviše, dolazi do samookrivljavanja jer nasilnik ima takvu moć uvjeravanja da je žrtvu uvjerio kako je ona sama kriva za to što joj se događa, odnosno za nasilje koje on mora primijeniti, a time žrtvu dovodi u podređeni položaj. Žrtva sebe ne prepoznaje kao žrtvu; žrtva živi u strahu i svakodnevnoj borbi za preživljavanje. Kada te taktike dovedemo u vezu s time da je emocionalno nasilje često povezano s ekonomskim nasiljem, priča postaje još složenija…“
Tereza iz romana tijekom zajedničkog života, koji se prečesto svodio na ljuljanje između poštivanja institucije braka, ljubavi prema mužu i neprestanom mobingu, shvaća da se mora prilagoditi kako bi preživjela, možda čak i jednom bila sretna… Pa to i čini: prilagođava se, prvo roditeljima, potom mužu, njegovoj obitelji, djetetu, ali ne i sebi. No, u pauzama emotivnoga zlostavljanja i ignoriranja, premda umorna od takva života, ona čak ima ambicije – da se zaposli, usavršava, da radi. A kako se ambicije mijenjaju, odnosno smanjuju, a granica između dobra i zla, između ljubavi i mobinga u obitelji postaje nedosljedna, junakinja stalnom prilagodbom – paradoksalno – doživljava svojevrstan rast: smanjuje očekivanja i prihvaća kompromise, počinje na trenutke čak nalikovati na obitelj svoga muža. Raspored i dinamika njezina života u potpunoj su suprotnosti s njezinim interesima, ali je, nažalost, primorana odabrati ovaj put kako bi osigurala djetetu i sebi egzistenciju, preživjela u obitelji koja ustvari krije svoju malograđansku zlostavljačku intimu, temeljenu na lažnoj tradiciji i uvrnutom, licemjerno tumačenom patrijarhatu.
„Meni u ured redovito dolazi „Tereza“ – objasnila je Jurički – žena bez sigurnosti, bez samopouzdanja. Traži pomoć u trenucima kada se dogodilo nešto što je prelilo čašu. Najčešće su to djeca na kojoj se počinju manifestirati problemi života u takvoj obitelji. Jer, ne zaboravimo da djeca imaju radare koji očitavaju vibracije i sve osjećaju. Nerijetko sam čula: Mali se počeo ponašati isto kao tata. Lupa mi vratima pred nosom, govori mi da sam glupa. Tata ga kupuje. Postao mu je saveznik. Ili: Neki dan smo završili na hitnoj. Izrezala se šestarom.“
Ova priča spisateljice Koci neminovno upućuje na propitivanja o promjenama načina života u braku koje se ustvari nikad ne dogode, ali i projicira rijetko široko poznatu sliku o onom dijelu društva na početku 21. stoljeća (priča je smještena u sam kraj 20. i početak 21. stoljeća) unutar kojega još uvijek ima puno njih koji u brak ne ulaze iz ljubavi i poštovanja, iz strasti, već pribjegavaju naučenim načinima dobrog i komfornoga preživljavanja. Razočaranja i nezadovoljstvo koja nastaju pritom, nagovijestit će nam autorica, posljedično dovode do velikih trauma, konstantnih neraspoloženja, do toga da svi protagonisti budu okruženi frenetičnim raspoloženjima i stresom. Svijet naizgled savršene obitelji ruši se kad šokantan razvod dokaže da su svi spremni na očajničke poteze kako bi zaštitili sami sebe.
Koci je cijeli roman ispisala jednostavnim i jasnim jezikom, lišenim nepotrebnih tehnikalija, ali utemeljeno na čvrstoj priči i razmišljanjima te psihološkom stanju glavne junakinje i cijele obitelji, shvaćeno u transgeneracijskim terminima. Knjiga je konstruirana iznimnom vještinom, u kojoj napetost polako raste do šokantnih konačnih otkrića. Štivo je dodatno obojeno sugestivnim kratkim rečenicama; sadržaj se odvija glatko i dinamično, s puno dijaloga koji snažno oslikavaju glavne likove i situacije. Osim toga, tekst je složen na način da autorica vrlo precizno, s vrlo malo riječi, objašnjava konflikte. Tijekom cijeloga odličnoga narativa, kontinuiranim toplo-hladnim zbivanjima uspijeva dati napetost priči, unatoč tijesnoj, komornoj scenografiji (glavnina radnje događa se uglavnom u jednom stanu), zbog čega romanu pravedno pripada autoričin naslov – krletka, jer sublimira sve pritoke priče o psihološkoj sablasti brakova koji se događaju u ograničenim ambijentima iz kojih izlaze uništene žene, emocionalno nestabilna djeca, ljudi obilježeni predrasudama …
Sveti Augustin je tvrdio da je “svijet knjiga i da oni koji ne putuju čitaju samo jednu stranicu”. Novinarka i diplomatkinja Sunčica Dolušić, otišla je dalje: svoje putovanje po Indoneziji objelodanila je u knjizi Mata Hari i spiriti Indonezije, dajući joj životnost koja drugima omogućuje biti čitatelji i putnici koji znaju više o svijetu iz udobnosti svog naslonjača…
Sunčica Dolušić za vrijeme promocije svoga putopisa odjenula je batik, tradicionalnu odjeću u Indoneziji
U Hrvatskoj kući Materina priča u Zagrebu, 26. rujna predstavljena je knjiga novinarke i diplomatkinje Sunčice Dolušić – Mata Hari i spiriti Indonezije, ustvari vrlo moderan i literarno uspješan putopis, u kojem ova autorica bilježi niz zanimljivih podataka o Indoneziji, odnosno zemlji koju je evidentno zavoljela. Pritom u knjizi miješa različita gledišta – zemljopisno, povijesno, pejsažno, pa donekle i političko. Činjenica je da su se putovanja radikalno promijenila od pojave interneta: stranice s recenzijama, forumi puni savjeta često nam pomažu u planiranju boravka i odabiru hotela, restorana ili internetske usluge. Instinkt nam govori da treba konzultirati recenzije putolovaca: nije važno to što su ih napisali ljudi koje ne poznajemo, koji se možda kriju pod smiješnim pseudonimima, ali mi im vjerujemo… Ali, to nikada i nipošto nije isto kao vjerovati pravom putopiscu, izoštrena pera, u ovom slučaju Sunčici Dolušić i njenom djelu Mata Hari i spiriti Indonezije, koje slobodno možemo nazvati dnevnikom putovanja po indonezijskim otocima. U ovoj knjizi ne samo da su podmireni svi uzusi fine novinarske reportaže, nego smo dobili pravo putopisno književnoštivo, obogaćeno brojnim informacijama povijesnoga značenja, daleko značajnijega od pukoga turističkog informiranja.
Na promociji knjige Mata Hari i spiriti Indonezije govorili su: Sunčica Dolušić, autorica knjige, Nera Karolina Barbarić, moderatorica promocije, i Derian Antonio Daniswara, voditelj odjela za medije i kulturu u Veleposlanstvu Indonezije u Hrvatskoj
Sunčica Dolušić piše neposredno, vodeći računa o svakoj informaciji, intonirajući je na pozitivan, duhovan način – bilo da je riječ o hrani, iscjeljivanju, masaži, drevnoj arhitekturi, bambusu ili tehnološkim uvjetima života i batiku. Temi putovanja pristupa s jakom emocijom, zbog koje ne škrtari na riječima kad opisuje nama nepoznate običaje, način života, ljude, njihove odnose. U zapadnom svijetu u kojem se čini da je biti istinski sretan postala nemoguća misija, Sunčica na svom putovanju po Indoneziji pronalazi sretne ljude i preko njih procjenjuje lokaciju, ljubaznost, čistoću, etiku. Možda sva mjesta koja ona obilazi i potom opisuje u svojoj knjizi nisu prihvatljiva za posjetiti zapadnom čitatelju, ali su idealna za opisati na način kako je to učinila Dolušićka.
Nošnja i gong, simboli Indonezije na promociji
Putopisna ili odeporna književnost govori o ljudima, događajima i onome što vidi autor koji se nalazi u stranoj zemlji, a može imati oblik dnevnika putovanja, kojem je jedna od glavnih svrha – čuvanje uspomena i iskustava. Sunčica dokumentiranjem svojih putovanja stvara zapise o mjestima, ljudima koje je srela, stvarima što ih je vidjela i aktivnostima u kojima je sudjelovala omogućujući čitatelju način da uhvati malo njenog putovanja i sačuva ga u memoriji. Kako vrijeme prolazi, sjećanja mogu izblijedjeti, ali dobro dokumentiran putopis pomaže održati ta sjećanja živima. Osim toga, ova knjiga prenosi vrijedne preporuke za pojedina odredišta, na duhovit način daje praktične savjete ili jednostavno s čitateljem dijeli svoju avanturu pripovijedanjem priče. Njezin dnevnik putovanja može postati izvor inspiracije za druge koji planiraju vlastita putovanja, potičući ih da istražuju nova mjesta i stvaraju vlastita sjećanja, ali je istodobno inspiracija za dublje razmišljanje o drugom i drugačijem.
Sunčica s obitelji Dolušić: majkom Jasminom, nećakinjom Nikom, nećakom Leonom i bratom Tomislavom
Kao novinarka (radila je u Vjesniku) i diplomatkinja u Indoneziji, Sunčica Dolušić je ovoj knjizi pristupila vrlo ozbiljno, posjetivši sva mjesta koja opisuje i zašavši čak u prašumu, na rubu civilizacije. Ondje joj se i događa saznanje zbog koje je knjigu nazvala Mata Hari i spiriti… Naime, Mata Hari u Indoneziji znači Oko Dana, odnosno Sunce, pa su domaći ljudi njeno ime – Sunčica – pretvorili u Mata Hari. Tako je, eto, knjiga dobila naziv, prevedeno – Sunčica i spiriti Indonezije. No, što je autoricu ovoga putopisa najviše dotaklo? Svakako ljudi i njihova vjerovanja. Otoci Java, Borneo, Sulawesi, Bali i drugi manji – opisani su kao mjesta u kojima vlada neopisiva i neugodna gužva, kao u Jakarti, ili nepomućeni mir, poput onoga u pokrajinskim mjestima gdje, primjerice, žive ljudi bez struje i bilo kakve tehnologije, jedu rižu tri puta na dan i ne poznaju svakidašnju užurbanost, niti je razumiju. U nekim mjestima na Borneu čak nikada nisu vidjeli stranca. Zasebna priča jesu indonezijske religije, običaji i hrana, temeljeni na mitologiji i prema tome usklađenim ponašanjima. Ustvari, cijela je knjiga protkana mitološkim pričama, koje se isprepliću, jednako kao što se isprepliću i etničke grupacije koje su na indonezijskim otocima ostavile otisak. Legende o ljudožderima, bijelom bivolu ili bijelom krokodilu, Drvu Majci ili velikom čovjekolikom orangutanu dovode do promjena u ljudima, duhovnim, mentalnim, pa i bihevioralnim – poručuje nam autorica u knjizi.
Knjiga je predstavljena u ozračju prijateljstva, čemu su doprinijeli prijatelji autorice i ljubitelji putovanja
Putovanje i znanje čine neraskidivu kombinaciju i tjeraju putnika na stalnu poniznost kako bi u potpunosti razumio posebnosti, povijest i tradiciju krajeva i naroda koji ga u tom trenutku ugošćuju. Putovati ne znači samo znati – kako to možemo razumjeti iz knjige Mata Hari i spiriti Indonezije – već i nositi različite leće kroz koje promatramo svijet, a promatranje se uvijek mora provoditi s poniznošću, rušenjem predrasuda koje, neizbježno, žive u svakome od nas. Ova knjiga zato nije samo lijepo ispričana priča, već nas postupno vodi do otkrića i kao da poziva na putovanje. I, autorica to čini s onom točnošću s kojom bismo mogli hodati ulicama bilo kojeg grada na svijetu, hvatajući njegove najevokativnije kutke, one koje od nas zahtijevaju da pažljivo promatramo što nas okružuje. To je, mislim, onaj aspekt koji je baš posebnost ove knjige, u kojoj se očituje kulturološka pozadina autorice koja s velikom zrelošću na svakoj stranici povezuje mjesta i misli, promišljanja i zapažanja s kojima se na svom putovanju susreće, fizički i mentalno. Stoga ovo djelo potvrđuje kako je čitanje o dalekim mjestima i čitanje putopisne literature razlog da shvatimo kako nam se daleka mjesta mogu činiti puno bliža nego što možemo zamisliti, omogućujući nam, u isto vrijeme, da skratimo ne samo geografske udaljenosti, već i one vremenske; omogućujući nam da iskusimo iz prve ruke učinke povijesti u svakidašnjem životu (stranice posvećene plemena koja ne žele unijeti novu tehnologiju u svoju sredinu kristalno su jasan primjer).
Autorica i putnica Sunčica Dolušić u ovom putopisu spontano pokušava dočarati ne samo Indoneziju, već složenost svijeta, promatrajući drugu kulturu sa znatiželjom i poniznošću (u novije vrijeme privlači je Južna Amerika, posebice Peru!). Ona kroz spirite iz knjige ponovno prati ta proživljena putovanja koja su je navela da drugačije razmišlja o mnogim stvarima. Samo putujući i pokušavajući srušiti mentalne sklopove koje nameće suvremeno društvo, između redaka kaže Sunčica Dolušić, moći ćemo se istinski obogatiti, razumjeti složenost svijeta i povećati empatiju među ljudima. Nudi nam također razna duhovna promišljanja, pa unutar poglavlja knjige vrlo spretno ubacuje drevne mitove kako bi istaknula svoje misli.
I, na kraju, ništa u moderno doba, kao uostalom ni u prošlosti, ne utjelovljuje osjećaj slobode bolje od putovanja. Sunčica Dolušić to dobro zna i jednako dobro to priopćava čitateljima na stranicama svoje knjige, nezaobilazne za sve ljubitelje putovanja i za sve one koji vole otkrivanje: mjesta, ljudi i sebe…
Tekst: N.K.B. Fotografije: T. Dolušić i Mirko Petričec
VIVA GRUPA, udruga za kulturu i očuvanje baštine, te FJORI FÔRA GARDEN iz Gdinja, nastavljaju svoju misiju poticanja na pisanje i čitanje poezije na zavičajnim idiomima. Stoga u povodu 46. godina Čakavske riči raspisuju…
KNJIŽEVNI NATJEČAJTATJANA RADOVANOVIĆ
ZA NAJBOLJU NEOBJAVLJENU PJESMU NA ČAKAVSKOM DIJALEKTU
Članak 1.
Ovim Natječajem, reguliranim Statutom, danom 20. lipnja 2024. (prvi dan ljeta) utemeljuje se Nagrada Tatjana Radovanović za književno i likovno stvaralaštvo. Nagradu utemeljuju Udruga Viva grupa, za kulturu i očuvanje baštine iz Zagreba, te Fjori fôra garden iz Gdinja.
Članak 2.
Utvrđuje se da Utemeljitelji ovom nagradom žele potaknuti dodatno zanimanje i trud u očuvanju dijalektalne, regionalne i zavičajne književnosti. Povod je 46 godina uzastopnog održavanja Čakavske riči, manifestacije koja je dosad okupila brojne pjesnike, a upravo je Tatjana Radovanović jedna od osnivačica Čakavske riči.
Članak 3.
Pravo sudjelovanja na prvom Natječaju za najbolju pjesmu na zavičajnom idiomu imaju svi zainteresirani građani na području Splitsko-dalmatinske i drugih županija koji poznaju čakavštinu, čakavske te ikavske idiome i njima se služe u govornom i pisanom obliku.
Za najbolju neobjavljenu pjesmu dodijelit će se:
KNJIŽEVNA NAGRADA TATJANA RADOVANOVIĆ ZA NAJBOLJU PJESMU NA ČAKAVSKOM DIJALEKTU, koja podrazumijeva:
PLAKETU za najbolju pjesmu na zavičajnom idiomu + autorsku sliku Tatjane Radovanović iz umjetničkog fundusa obitelji Radovanović te poklon paket izvornih proizvoda otoka Hvara.
Sudionici u Natječaju koji dobiju dosta bodova, a nisu osvojili Nagradu, dobit će Priznanje za doprinos očuvanju, razvoju kulturne i umjetničke baštine. Uz Priznanje, dobitnicima također pripada i poklon paket izvornih otočnih proizvoda.
Naputak: Pjesme valja potpisati imenom i prezimenom, navesti adresu, e-mail adresu, broj telefona, godinu rođenja i kratku biografiju.
Članak 5.
Na Natječaj se mogu prijaviti autori stariji od 15 godina, a svaki autor može poslati najviše dvije neobjavljene pjesme (pjesma se smatra neobjavljenom ako nije javno izvođena i objavljena u tiskanom obliku).
Članak 6.
Prosudbeno stručno povjerenstvo (koje biraju utemeljitelji) izabrat će najbolje pjesme i dodijeliti nagrade.
Članak 7.
Slanjem pjesama na Natječaj autori ujedno pristaju na moguću objavu pjesama prema izboru prosudbenog povjerenstva. Smatramo da će sudjelovanje mladih autora na ovom Natječaju pridonijeti većoj ljubavi prema dijalektalnim govorima, otocima i tamošnjem načinu života.
Članak 8.
Rezultati Natječaja bit će objavljeni 1. kolovoza 2024. Dodjela nagrada predviđena je za 17. kolovoza u 19 sati, u Gardenu, Gdinj, u sklopu manifestacije 46. Čakavska rič.
Zadar, 22. travnja 2024. – Zadar je, uz svečano otvaranje Albanskog kulturnog centra, obilježio još jedan kulturni događaj: predstavljena su, naime, četiri nova izuzetna djela albanske kulture iz Biblioteke DEA, objavljena u sklopu desetogodišnjeg nakladničkog projekta Društva albanskih umjetnika Hrvatske…
Ljiljana Koci, prevoditeljica i urednica izdanja promoviranih u Zadru
Zahvaljujući predanosti Društva albanskih umjetnika – DEA i književnici Ljiljani Koci na čelu, koja je prevela i uredila četiri kapitalna djela albanske kulture – „Kanon Lekë Dukagjina“, “Istaknute Albanske žene”, “Albanska mitologija” i “Rječnik albanske religije, mitologije i narodne kulture” – obogaćeni smo novim znanjima o dinamičnoj i organiziranoj kulturnoj povijesti albanskog naroda. Značaj ovih četiriju knjiga tim je veći ako se zna da su prijevodi s albanskog jezika rijetki.
Jedno od predstavljenih djela u Zadru, “Kanon Lekë Dukagjina”, životno je djelo albanskoga svećenika, misionara, etnologa i arheologa Shtjefëna Gjeçovija. Ljiljana Koci u svojem je ekspozeu istaknula važnost Kanona kao višestoljetnog kodeksa ponašanja koji regulira različita područja društvenog života. “Istaknute Albanske žene”, djelo autorice Edi Shukriu, također je bilo u fokusu kulturnoga događanja u Zadru, a osvjetljava važnu ulogu i utjecaj albanskih žena kroz stoljeća. Dr. sc Marija Buzov govorila je o ulozi tih žena kao stabilnih stupova obitelji i nacije, te o njihovoj borbi za slobodu i neovisnost.
Knjigom Marka Tirte “Albanska mitologija” daje se pak uvid u korijene, uvjerenja i običaje albanskog naroda, dok je “Rječnikom albanske religije, mitologije i narodne kulture” Roberta Elsiea pružen sažet pregled bogatstva albanske kulture.
S promocije novih knjiga iz povijesti albanske kulture u Zadru. Na slici lijevo: Dr. sc Marija Buzov i Ljiljana Koci. Desno: Izlaganju su prisustvovali brojni uvaženi predstavnici albanskoga narodau Hrvatskoj.
Na promociji u Zadru nisu samo predstavljena ova za albansku kulturu uistinu vrijedna djela, već je to bila prilika i za kulturnu razmjenu i suradnju. Uz Društvo albanskih umjetnika Hrvatske – DEA, suorganizatori su bili Vijeće Albanaca Zadarske županije i Unija Albanaca Hrvatske, a nakladnički pothvat podržao je Savjet za nacionalne manjine.
Među značajnim gostima događanju prisustvovali su Vesel Lenaj, profesor albanskoga jezika, Nikolle Prenkpalaj, predsjednik Vijeća albanske nacionalne manjine Zadarske županije, Avni Gigolaj, potpredsjednik Udruge Albanaca Zadarske županije, te Mirjana Majić, predsjednica makedonskog kulturnog društva “Biljana”.
Dražen Katunarić, pjesnik, čuvar znanja i vrijednosti, koji na utjecajan način intervenira u poeziju i formira poetsku savjest, u knjizi poezije „Što mi je šaputao Zeus?“, promoviranoj 15. ožujka u Knjižnici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu, nastoji sa svoje strane javnosti priopćiti prošlost klasika i sadašnjost suvremenika. Evo kako to čini…
Katunarićevu uspješnu knjigu poezije Što mi je šaputao Zeus?, koju je izdalo Hrvatsko društvo pisaca, predstavili su, u prepunoj Knjižnici Bogdana Ogrizovića, Darija Žilić i Žarko Paić, a Ivan Herceg govorio je kao urednik o radu na knjizi. Sam autor čitao je stihove iz knjige, koju je posvetio Sbigniewu Herbertu, poljskome moralistu i velikom pjesniku, čiji mu stav o grčkoj antici uvelike imponira. Katunarić je poeziju u ovoj knjizi oslobodio starih formi dajući joj oznake modernosti, obnavljajući na stanovit način taj žanr. Drugim riječima, učvrstio je kriterije dobre moderne poezije. „U početku knjige pjesme su mu ugodno lijepe, intenzivne, ali kako stranice prolaze, postaje sve jasnije da se pjesnik voli koristiti ulogama u kojima se lirska persona ne može poistovjetiti s autorom (stihove posvećuje Zeusu, Apolonu, Heri, Afroditi, Ahilu, Orfeju, Narcisu, Prometeju, Diomedu, Odiseju, Itaki, Delfima, Pitijama, poziva se na Heraklita, Pindara, Sapfo, ali i Guillaumea Apollinairea, Jorgosa Seferisa itd.)
Na promociji knjige Što mi je šaputao Zeus? govorili su Žarko Paić, lijevo, Ivan Horvat, u sredini i Darija Žilić, desno.
Politika pisanja mu je opozicijska, idiosinkratična i antidogmatična, a pjesnik stvara kao da je njegov zadatak, u svijetu punom medijskih laži, reći ono što je nesvodivo istinito“ – stoji u tekstu o ovoj knjizi što ga je objavio portal Radiogornjigrad. Ova Katunarićeva knjiga, osim što je zbirka stihova, i rukovet je misli, ponavljanih na različitim stranicama, obogaćenih trpkom mediteranskom ironijom (kao npr. u pjesmi Mit o sizivčićima). U svojoj se ranijoj poeziji na standardnom jeziku, kao, uostalom, i u ovoj knjizi, pjesnik pojavljuje kao kamuflirani, hermetični poetski lik, vrlo obzirno birajući riječi i klešući njima pjesme koje su zapravo ulomci širih filozofskih misli. Dočim se u onom dijelu knjige gdje pjeva na čakavici obraća jednostavnim načinom otkrivajući emocije. Postavlja pitanja. Kod ovoga pjesnika, očitoga prijatelja razuma, erudita, nalazimo najcjelovitije svjedočanstvo o dijalektičkoj uporabi riječi: „Nakon što prijeđe šumu simbola svoje fantazije, zbog čega se osjeća kao da dodiruje tlo ljudske univerzalnosti, izražava se filozofski dok iznosi ideju, nesvjesno riskirajući da bude proglašen filozofom umjesto pjesnikom“. Oprezno rečeno, u knjizi se više ističe osobnost autora kao mudroga čovjeka nego kao pjesnika, ali dobro zaogrnuta poetskom formom.
Dražen Katunarić daje uvod u promociju svoje knjige
Za Dražena Katunarića Zeusov teritorij predstavlja poželjno poetsko okruženje, gdje apsolutne vrijednosti nisu krajnji cilj. Stihove smješta u bezvremensko doba, bilježeći mentalna stanja, dojmove, prosvjetljenja. Unatoč tome, ne stvara pastoralnu, već urbanu poeziju; riječ mu nije mimeza stvarnosti ili govora, već autentičan glas. Međutim, specifičnost Katunarićeve poezije jest njegov melodičan stih i figurativni jezik koji je proveo kroz cijelu knjigu koristeći se biranim vokabularom. Ne možemo zanemariti njegovo znanje o antičkoj poeziji, erudiciju, koja sama po sebi ima moć prenijeti čitatelju povjerenje i snagu poezije, premda su za njega sadržaj i forma u poeziji – dva jednako bitna elementa, svaki od njih ima svoju autonomnu vrijednost. Izbrušenost riječi gotovo uvijek kod ovoga pjesnika ima važno značenje. Bitna mu je čista, lijepa i blistava forma, pa njegova poezija jako laska uhu.
U publici su se našli poznati hrvatski pjesnici i pisci te ljudi iz kulture
Ivan Horvat, Dražen Katunarić i Darija Žilić
Najupečatljiviji kod Katunarića jest stil, premda je ova knjiga proizašla iz autorove potrebe za istraživanjem i razumijevanjem suštinske vrijednosti poezije. Pjesnici, kao potisnuta savjest društva, prate i predstavljaju u stihu ovo nihilističko i autodestruktivno doba. Preskočivši nekoliko milenija unatrag, Katunarić je, oslonivši se na mitologiju antike i prepoznavajući dvostruku prirodu grčkih bogova – božansku i ljudsku, ostvario knjigu koja vraća dignitet poeziji.
Valja, međutim, znati da je Dražen Katunarić jedan od značajnijih hrvatskih pjesnika, ali je i esejist, romanopisac i putopisac, koji je u hrvatskoj književnosti prisutan i kao urednik i nakladnik Litterisa, te kao urednik časopisa Europski glasnik. Dobitnik je brojnih nagrada za svoj književni rad i doprinos afirmaciji kulture.
Kao završni dio Desetog gornjogradskog književnog festivala, u Cinkušu na Gornjem gradu otvorena je izložba „Prijelom epohe“. Odabirom šest „prijelomnih“ slika, predstavila se autorica, slikarica i pjesnikinja Lilli Koci ponudivši javnosti na uvid svoja inspirativna djela koja su zapravo hommage velikim slikarima 20. stoljeća …
„Što je umjetnost ako nije dijeljena među ljudima? Umjetnost nije samo slika na zidu ili skulptura na postamentu u nekom muzeju. Ona živi i diše kroz interakciju, razgovor i emotivnu povezanost s publikom. Bez ljudi koji promatraju, osjećaju i interpretiraju, umjetnost gubi svoju suštinu. Ona postaje samo običan objekt… Dakle, za mene je umjetnost prije svega prisutnost među ljudima, razgovor koji izaziva, osjećaji koji se dijele i zajednička iskustva koja nas povezuje…“ – napisala je Lilli Koci, slikarica i spisateljica, u postu u kojem se referirala na otvorenje svoje izložbe slika (15. 03. 2024.), postavljene pod naslovom „Prijelom epohe“, a u sklopu Desetog gornjogradskoga festivala.
Sa svojih šest ulja na platnu, u velikim formatima, Lilli Koci nas introspekcijski vodi, preko likova žena koje postavlja u središte, u razdoblja koja uistinu jesu bili prijelomi epoha. Osim toga, vješto se poigrava asocijacijama na slavne slikare poput Picassa, Dalija, Klimta… a to čini koristeći se specifičnim i prepoznatljivim motivima s njihovih legendarnih slika. Ovom izložbom, osim što je to njezin hommage likovnosti tih umjetnika, poziva na promišljanje prije svega o prošlosti i prijelomnoj sadašnjosti.
Sama izložba nosi naziv “Prijelom epohe” po vrlo uspješnoj slici koja je inspirirana Picassovom “Guernicom”, kojom nas pak autorica podsjeća kako umjetnost ima najjaču moć povezivanja i poticanja na interakciju. Time se uspostavlja dijalog između prošlosti i sadašnjosti, „naglašava kontinuitet ljudske patnje i traženje smisla usred kaosa“, kako je o ovoj slici napisao Marijan Grakalić.
Na slici lijevo: Lilli Koci s Marijanom Grakalićem. Desno: s predstavnicama albanskih udruga.
Izložba je otvorena od 15. do 22. ožujka 2024. u Galerijskoj sobi Marije Braut u Cinkušu, na Gornjem gradu, a ostvarena je uz pomoć Društva albanskih umjetnika – DEA i Savjeta za nacionale manjine RH.
