Dimitrije Popović je ozbiljan umjetnik šireg spektra (likovna umjetnost, poezija, esejistika…), ali i ozbiljan trgovac svojim idejama. Jednako, međutim, trguje svojom umjetnošću kao i izjavama. U modernom vremenu, u kojem je gotovo sve zbog marketinga podvrstano u umjetnost – i likovnost, i dizajn, i performans, i moda – Popović je i ovaj put, otvaranjem izložbe u Bačvi, vješto proizveo šušur...
Fotografije: Ognjen Karabegović, privatni arhiv Branke Vučetić Atletić
Elem, bila sam na otvorenju izložbe Mit mode Dimitrija Popovića radujući se što ću vidjeti novu priču ovoga umjetnika. Ovaj put, u prvom se planu našlo privilegirano eksperimentiranje na temu mode. Nije nepoznato da se svijet mode isprepliće s protagonistima umjetnosti, slikarstva, kazališta, glazbe i baleta, potiče kreativnost i sve češće modne performanse u većim kulturnim sredinama. No, premda se odnos umjetnosti i mode istražuje u više smjerova već od početka 20. stoljeća, povijesne umjetničke avangarde svoja su estetska shvaćanja primijenile i na oblikovanje ženske odjeće, shvaćene kao umjetničke, individualne i reformirane u odnosu na aktualnu modu.
Mit mode je izložba od četrdesetak slika, crteža i instalacija nastalih u novije vrijeme, o temi koje autor Dimitrije Popović ovako piše:“U modnim spektaklima kao posebnim fenomenima suvremene kulture žensko se tijelo pojavljuje u dvostrukoj funkciji; pokazuje odjevne predmete i biva pokazano. Vitke manekenke savršene građe, svoj izgled dotjeran uz pomoć rigoroznih fitnes tretmana, kozmetike, liftinga silikona, botoksa ili filera dovode do granica stvarnog. One postaju ikone novog glamura, žive skulpture vizualnog spektakla. Taj visoko estetizirani svijet elegancije i senzualnosti u ostvarenju svoje privlačnosti računa na provjeren učinak erotskog. Eros je suptilno i s kontrolom discipliniran dizajnom odjevnih predmeta koji zajedno s kozmetikom čine bogat arsenal ikonografskih simbola…”. Motiv je, dakle, tijelo, ali ono tijelo koje je podvrgnuto modi i novim estetskim vrijednostima. Pojam ljepote od početka se novoga milenija zaista preispituje, dekonstruira, posebice u području umjetnosti i mode same. Dimitrije Popović stoga odlučuje dati glas onima koji predlažu te nove paradigme, pritom izlaže svoju viziju ljepote, ponekad umjetno evoluirajuće, složene, ali najčešće kontroverzne.
Osim spektakularne izložbe, brojni intervjui s ovim umjetnikom i ujedno sjajnim menadžerom vlastitih izložbi, u sprezi s performerima, fotografima, urednicima mode itd., trebali bi nam dočarati, iskustvom i savjetima, kako svijet mode zapravo funkcionira. Za početak, ova za sada nova, hibridizirana Popovićeva izložba, teško može uopće biti shvaćena kao domaći proizvod, pogotovo ako se uzme u obzir izrazita androginost likova na njegovim slikama (što domaća sredina teško razumije). Ekscentrične i subverzivne Popovićeve žene generiraju kritički diskurs o vezama između ženstvenosti i potrošačkog društva. Umjetnik tu pojavu naziva u jednom razgovoru za medije „ikonografskim simbolima“. U redu, ali onaj tko ima znanja iz filozofije mode reći će – da je konstrukcija subjektivnosti rezultat procesa konstrukcije. Što se mene tiče, zabrinuta sam samo za budućnost seksualnog roda jer Popovićev rad daje prikaze koji su ponekad smioni ili uznemirujući, katkad cinični i podrugljivi. Jest, u ovih se četrdesetak radova ističe poveznica koja ujedinjuje modernizam s glavnim modnim strujama mišljenja koje su obilježile naše doba. Naime, materijalnost tijela sastavni je dio pitanja vezanog uz ovu izložbu, a riječ je o rasvjetljavanju načina na koji je Popović modernizam „ispisao“ na ženama. Rodni je identitet kod njega konstruiran ponavljanjem rituala postizanja ljepote i predmeta u skladu s društveno prihvaćenim kodovima, s trendom. Ali je, ljudski gledano, bestjelesan. Drugim riječima, Popović se navukao na kontinuiranu kulturnu povezanost s primjenom društvenih kodova. Tako konceptualizirana, ova praksa se dodvorava dominantnom kapitalističkom tržištu, gdje se i umjetnost smatra robom široke potrošnje. Popović je između umjetnosti i konzumerizma birao – oboje, ali od toga nije nastao najsretniji coupage, već se sve malo razvodnilo, stanjilo. Potom, seksualni naboj, koji bi trebao vrcati iz skladno konstruiranih tijela, jedva da je latentan, plošan, ali je ipak provokativan. Moguće je čak protumačiti autorov rad kao iracionalno i ekscentrično blago svrstavanje prema ženskom spolu. Nazvala bih to koketiranjem. Ništa više.
Sociološki gledano, sve ove promjene što ih umjetnik bilježi neprikosnovenim artizmom nastale su društvenim angažmanom žena, što je potom za posljedicu imalo, prema mišljenju velikoga galerista Franca Flügela – nesmanjenu opću aktivnost žene u svim oblicima rada i razonode; sve veće seksualne slobode… Gledajući pak respektabilne formate Popovićeva djela priređenog na temu mode i primjećujući napor autora da slike budu erotizirane, na pamet mi pada i misao rock glazbenika Johna Entwistlea: “Odjeveno tijelo je mesnat, fenomenološki entitet ”. Verzija seksualnog identiteta za Popovića je konstrukcija, koja potom stvara konstrukciju tijela kao subjekta. Ova izložba stoga predstavlja preliminarni prostor, koji će autor mudro ispuniti performansima. Pa će tako suradnjom s dizajnericom Brankom Vučetić Atletić (što je gotovo logičan izbor suradnika!) uspjeti izvrsno prevesti svoje slike u živu dimenziju. Prenošenjem umjetnosti na tijelo plesačica u performansu Modni kavez nedvojbeno je učinjen iskorak u galerijskom prikazivanju umjetnosti. I evo nas opet natrag, u povijest odnosa mode i umjetnosti, kod osobe koja je predisponirala fuziju između umjetnosti, mode i mistike: Andya Warhola. Godine 1969. osnovao je s Gerardom Malangom časopis Interview, preko kojega je svojim pop karakterom i pin-up stilom uvukao publiku u ralje konzumerizma i fascinaciju američkim zvijezdama. Upravo taj dojam, da sam uvučena u nešto takvo, stekla sam posjećujući mega izložbe Dimitrija Popovića – još od vremena kada je bio fasciniran Marilyn Monroe. I da, ne samo da privlači pozornost svojim umjetničkim radom, već u stanovitom smislu i mizoginim stavom prema ženama (čuvajte se feministica, nisu umorne, znam ja njih, netko vas je lagao, umjetniče…).
Fasciniralo me, međutim, to što je Popovićeva izložba dozvala gomilu umjetnika i kvaziumjetnika, plejboja iz osamdesetih i manekenki redefinirana estetskoga izgleda iz devedesetih, na svu sreću bez kučića… Nigdje nekog mlađeg lica… Treba li mu to zamjeriti? Ne. Nipošto. Jer, Dimitrije Popović je ozbiljan umjetnik šireg spektra (likovna umjetnost, poezija, esejistika…), ali i ozbiljan trgovac svojim idejama. Jednako, međutim, trguje svojom umjetnošću kao i izjavama. Kako svaki trgovac ima svoje kupce, tako je i s umjetnikom trgovcem Popovićem… U modernom vremenu, u kojem je gotovo sve zbog marketinga podvrstano u umjetnost – i likovnost, i dizajn, i performans, i moda – Popović je i ovaj put vješto proizveo šušur. Angažirao je, primjerice, Josipa Joška Tešiju, za kojeg je Patricija Kiš Terbovc pisala kako je „ovaj branitelj i povjesničar umjetnosti pozirao za više slikara nego Tito i Tuđman zajedno.“ Za svaku pohvalu. Pa onda Patricija dalje kaže: „Ovaj model, povjesničar umjetnosti, arheolog i voditelj Galerije Kranjčar našao se na tridesetak slika, skulptura, kolaža, koliko smo ih uspjeli nabrojati. Raznih autora, od Danijela Žeželja, Eugena Varzića, Saše Šekoranje, počeo ga je slikati Dimitrije Popović... „ Očito je inspiracija obostrana, jer Tešija je, inspiriran radovima Dimitrija Popovića za izložbu Mit mode, nastupio kao svojevrsna „predgrupa“ izložbe organiziravši foto-session sa svim manje-više angažiranim zagrebačkim fotografima, koji su ga „salijetali“ od Zdenca života do Bačve. U stilu Bože Vreće, izmicao se i pozirao (zna on to, nosio je modele za neke od najvećih dizajnera, od Karla Lagerfelda, Jeana Paula Gaultiera, Vivienne Westwood, Helmuta Langa…“) izvodeći performersku točku nazvanu „Ja sam koji jesam“, sa začetnom idejom da je on, ili njegovo tijelo, ili on i njegovo tijelo, zapravo živa skulptura. Pritom, nažalost, nije definirao granicu do koje se rasteže ovaj vizualni autonarativ kojim se trebala profilirati njegova umjetnička subjektivnost. Osim toga, ulica, grad, središte grada kao dekoracija evocira mit o Narcisu pretvorenom u cvijet i naglašava površnu autorefleksivnost i ograničenu igru s umješnošću.
Tešijin performans, kako god se zvao, privatna je priča koja otkriva ovoga čovjeka kao osobu čija ambivalentna seksualnost evocira portret „na visokoj peti“. Istina je da znakovi starenja kod nekih profesija poput mode dovode do seksističke kulture koja fetišizira predpubertetsko, androgino žensko tijelo. S druge strane, to također potiče na prikazivanje sebe poput androginog modernističkog subjekta. Pa to je valjda poznato. Slikovito, djelo koje je Tešija pokazao „pozirajući“ pred fotografima, ogrnut (kao odorom časti) mladenačkom unisex odjećom, njegova je umjetnička samoreprezentacija, kojom artikulira identitet sebe kao umjetnika, a koji je istodobno umjetnički predmet i praktičan komad odjeće što se nudi kao rješenje za odijevanje, bolje reći – pokrivanje ženskog (muškog?) tijela. U toj autoprezentaciji koristi se čak krojačkom logikom, prikazujući se prekriženih nogu, u sjedećem položaju, zavodničkih pokreta… Ali, i to je déjà vu! Tzv. camp estetika predmnijeva androgine samoreprezentacije u kojima se koristi odjeća – ne tijelo, kao što to čini Popović – kako bi se utjelovile veze što spajaju Tešijinu višestruku ulogu kustosa, manekena, modela…, a pozadina svega je promoviranje subjektivnosti. Pravi umjetnik može biti samo onaj koji je predstavljen kao umjetnički objekt in situ , u prostorima svakidašnjeg života. Nastup Josipa Joška Tešije dogodio se na marginama izložbe Mit mode, ali nije tako shvaćen među zagrebačkim modnim voajerima, modnim agenticama i modnim krojačicama. Na sreću, to se nije dogodilo, ali da je kojim slučajem ušao s performansom (sessionom) unutar muzeja, Bačva bi se pretvorila u bure taštine…
Dugo je trajalo ono hodočašće koje je tijekom godina prihvaćalo u svoje krilo umjetnike i nemušte umjetničke promjene, uključujući i glamurozne foto-sessione. Još davne 1951. godine, u galeriji Betty Parsons u New Yorku, na snimanju za Vogue, u prvi plan je stavljen odjevni predmet iz modne kuće Henrija Bendela s pozadinom slike Jacksona Pollocka, majstora all-over slikanja. Ta nečija ideja da haljina ima istu vrijednost kao i slika doživjela je smjesta golem prijezir. Haljina otad pripada modi, a moda, što je moda? Pa reče ova izložbe – Mit…
Petra Krpan, autorica predgovora kataloga izložbe Mit mode, navodi: „Dimitrije Popović otvara nova pitanja o modi, tijelu, tjelesnosti i materijalnosti…. Ovom serijom radova, umjetnik stvara i interpretira svoje značenje tijela kao izvedbenog događaja; tijela mode, a ne više svakidašnjeg tijela. Fokus je na ‘izvedbenosti’ tijela i uklopljenosti drugih, anorganskih elemenata u tijelu i s tijelom.” A tijelo jest nedvojbeno jedan od najspektakularnijih elemenata onoga što se čini inovativnim u izvedbi. Golotinja ili tek naznačena golotinja vrlo je klasična tema u slikarstvu, a novost nije njezin prikaz, nego uporaba ljudskog tijela: primjerice, kod Yvesa Kleina, još 1958., tijela modela premazana su bojom i leže na platnu prema umjetnikovim uputama; Orlan, francuska umjetnica, transformira svoje tijelo ugradnjom implantata, snima se kirurška operacija; austrijski mag performansa, Stelarc, objesio je vlastito tijelo na kuke itd. Danas performans funkcionira na istom principu, samo što je u slučaju onoga što je za izložbu priredila Branka Vučetić Atletić kreativni čin sam rad, a tragovi koji iz njega proizlaze (ples, fotografija) samo su naznake da je postojao kreativni moment.
Performans Modni kavez, kako smo već naveli, uspješno je transponirao Popovićeve slike iz statične u dinamičnu ulogu tijela, možda malo prekoračivši disciplinarne granice izvedbe. Karakter ovoga performansa, istodobno efemeran i spektakularan, približava ga živim umjetnostima. Dvije uspješne performerice – Dora Baličević, plesačica i dizajnerica interijera, te Lucija Radić, balerina i solistica HNK-a – plesnom su predstavom (ples sam po sebi objedinjuje više umjetničkih disciplina) ispričale ili predočile što je to moda u modernom poimanju, na koji način bivamo uvučeni u modu i kako nas ona mijenja, podjarmljuje. S druge strane, ono što karakterizira ovo događanje, odnosno lekciju o submisivnosti modi, jest – sinkroniziranost u ideji, ali je svatko od umjetnika (slikar, dizajnerica, plesačice…) improvizirao u skladu s onim što svi drugi rade nastojeći održati svoj vlastiti put.
Performans je dugo bila najmarginalnija od suvremenih umjetničkih disciplina. Znanstveni hibrid koreografije, retorike i improvizacije koji je teško pronašao svoje mjesto u zatvorenom prostoru muzeja. Zato što se muzejska struka protivila izvedbi uživo. Premda spada u red klasičnih umjetnosti, performans je umjetnost pozornice. Modni kavez kao performans zato je bila vrlo uzbudljiva prilika predstavljanja svojevrsnog proturječja između onoga što predstava jest ili bi trebala biti, osporavanja ili kritike muzejskih institucija i straha da će ta institucionalizacija proizvesti iste učinke kao oni protiv kojih su predstave konstituirane u odnosu na druge prakse. Ovaj ulazak u muzej performansu Modni kavez daje vjerodostojnost. Ono što ostaje od toga svakako je priča, ili scenarij, fotografije koje svjedoče da se nešto i dogodilo. Ukratko – poruka.
Kao umjetnički jezik, performans se nametnuo bez presedana. Evidentno je da racionalna umjetnost više ne zna kako dalje, apstraktni ekspresionizam više ne zadovoljava, pa se rađa novi način stvaranja umjetnosti koji u središte reprezentacije stavlja umjetnikovo tijelo, nabijeno simbolizmom. Predstava ili performans Branke Vučetić Atletić nema krutu narativnu strukturu: cilj je bio zadiviti, zadobiti umjetničku vrijednost. Kao događaj, ovo je djelo ustvari umjetnička akcija. U konačnici, to je duboko promišljena umjetnička forma kojoj je okosnica aktivno tijelo.
Javnost se nakon nečeg ovakvoga ne može pretvarati da se ništa nije dogodilo, mora shvatiti da ljudi koji se bave modom i/ili žive modu imaju tijelo i da je to tijelo isto kao njihovo. Uz to, tijelo je u performansu Branke Vučetić Atletić shvaćeno gotovo kao sado-mazohizam: moda dominira, a podređeni smo joj svi. Uz to, profesionalna, suptilna uporaba tijela pomiješana je s nizom radnji simbolične vrijednosti, ponekad teatralnih, ali vješto izbalansiranih kako ne bi prešlo granicu umjetničkog i pretvorilo se u vulgarno. Upravo onako kako to moda jest; baš onako kako je to učinio i sam Popović u svojim radovima.
Piše: Nera Karolina Barbarić