U Kulturno-informativnom centru Veleposlanstva Bosne i Hercegovine u Zagrebu, u utorak 19. svibnja, svečano je otvorena izložba i promovirana fotomonografija Ognjena Karabegovića “Tihi svjedok vremena”. O fotomonografiji su, u prepunoj sali KIC-a, govorili prof. dr. sc. Sead Berberović, urednik, Nera Karolina Barbarić, autorica predgovora, Ognjen Karabegović, autor, i Bosiljko Domazet, koji je događanje moderirao. Nastupio je i zbor i orkestar Ansambla Bosana, a program se održao u sklopu manifestacije Dani bošnjačke knjige u Zagrebu…
Ključna područja fotografije po kojima se i prepoznaje vrijednost fotografa svakako je fotografsko znanje, kompozicija, osvjetljenje, vizualna priča, odabir subjekta, naknadna obrada i specifična područja proučavanja. I to nipošto ne znači da su to svi elementi koje treba promatrati na fotografiji, ali zacijelo mijenjaju umjetničku težinu koju fotograf posjeduje. Ognjen Karabegović, autor kojem je upravo objavljena i promovirana fotomonografija “Tihi svjedok vremena” podmiruje sva navedena područja i na najbolji način fotografijama, donesenim i u ovoj knjizi, pokazuje kako se razvijao kao autor. „Poanta fotografiranja”, izjavio je svojedobno jedan od najutjecajnijih fotografa 20. stoljeća, Elliot Erwitt, ” je u tome što ne morate stvari objašnjavati riječima“. No fotografija je, kao i svaki oblik umjetnosti, subjektivna, ali i podložna ocjenjivanju. Međutim, Karabegović snima fotografije koje mogu izdržati jači test vremena, ali i podnosi gotovo svaku kritiku koja mu je upućena.
Ognjen Karabegović potpisuje knjigu svojim modelima s fotografija
U ovoj se knjizi predstavio kolorima i crno-bijelim fotografijama, za koje je pobrao i velik broj nagrada. No s vremena na vrijeme ipak iznenadi sve snažnijim nadrealistički obojenim zaokretanjem u fotografiji. „Za mene fotografija predstavlja ozbiljnu igru, ali i istraživanje stvarnosti. Fotografija je i određena vrsta terapije, koja pomaže u bijegu iz svakidašnjeg sivila u čaroban svijet boja“, rekao je za sebe jednom prilikom Karabegović. I ono najvažnije, kad je o njegovu fotografskom djelu riječ, on navodi: „Najviše me privlači ulična fotografija“. Zapravo, „ulična fotografija i fotografiranje ljudi“ – potka je na kojoj fotografi rade modnu fotografiju, plasiranu pod internacionalnim nazivom Street Photo. Stoga taj tip ulične fotografije, zahvaljujući tehnologiji i sveprisutnim selfijima, više i nije neko fotografsko otkriće. E, zato baš valja reći kako Karabegović ustvari snima – urbane ulične (Street) fotografije, koje odišu iskrenošću i pedantno ulovljenim trenucima u gradskim kontekstima; silno voli ovjekovječiti prizore koje velika teatralnost ulice spontano proizvodi. Za te će situacije ovaj fotograf, primjerice, reći: „Najbolji fotograf je onaj koji uvijek nosi fotoaparat sa sobom!“ – posluživši se, dakako, krilaticom koja je navodno iznikla iz redakcije nekad čuvenog magazina „Life“.
Na promociji monografije govorili su (na slikama gore): prof. dr. sc Sead Berberović (drugi slijeva), urednik, Nera Karolina Barbarić (u sredini), autorica predgovora, Ognjen Karabegović (prvi slijeva), autor, i Bosiljko Domazet (na slikama desno), koji je vodio publiku kroz događanje…
No, u čemu je posebnost Karabegovićeva rada? Prvo, u činjenici da fotografira „esejistički“, jer ga zanima šira perspektiva. Drugo, svojom fotografijom izuzetnom sposobnošću razjašnjava elemente „problema“ koji fotografira. Karabegovićeve slike zato izvrsno govore o svijetu oko nas, istodobno krajnje demokratski prevladavajući kulturne barijere. „Ne vjerujem da jedna slika može nešto promijeniti nabolje, ali može biti mali dio većeg procesa“, objasnio je taj kontekst njemački dobitnik Pulitzerove nagrade, Daniel Etter: „Zamislite svijet bez slika. Možda čitamo o stvarima koje se događaju izvan naših malih svjetova, ali da bismo osjetili empatiju prema drugim ljudima, drugim živim bićima, slike djeluju na puno bržoj, puno visceralnijoj razini.”
Na slikama gore: zbor i orkestar Ansambla Bosana izveo je nekoliko točaka iz svoga bogatog glazbenog programa…
Pregledavajući fotografije iz ove knjige, dobija se dojam kako je Karabegović naviknut biti u stanju reagiranja i reakcije na sve oko sebe. Što ga više upoznajete, njegove vam fotografske ideje, zahvati u sliku, ekspoziciju, strukturu fotografije, kadar, mijenjaju perspektivu o tome što fotografija zapravo znači. Zato se za neke njegove (nagrađivane, ali i druge) fotografije slobodno može reći da su „ikonične“.
Malo je profesionalaca koji su oblikovali medij ulične fotografije poput Karabegovića. Prvo je počeo bilježiti niti svakidašnjeg života, pionirski stvarajući dinamične i spontane slike koje će postati temeljem suvremene zagrebačke ulične fotografije, ukorijenjene u konceptu koji su neki svjetski fotografi nazvali ‒ „odlučujući trenutak“. Uopćeno mišljenje da ‘biti dobar fotograf’ znači biti tehnički dobar, u slučaju Ognjena Karabegovića ima i neke dodatke: on pokazuje i veliku zainteresiranost za druge ljude, ljubazan je, znatiželjan, nenametljiv, s dojmljivim balansom tih vještina i, dakako, izvrsnim poznavanjem svoga fotoaparata.
… tražila se knjiga više…
Arhitektonska fotografija, koju je Karabegović također obogatio svojim radom, zahtijeva, primjerice, strpljenje, čak i strogost, jer ima vrlo specifičnu misiju koju mora ostvariti. Premda je namjera ovoga fotografa bolje komunicirati ideju projektanta, svaka se njegova fotografija arhitektonskih subjekata čini glamuroznijim nego što ona jest. Ali, sve to vrti se oko emocija, kako bi to rekao njemački fotograf i filmaš Robert Marc Lehmann.
Karabegovićeve pak crno-bijele fotografije, često ispričane kroz nijansiranu, dugu perspektivu, ostavljaju dojam da provodi mnogo vremena fotografirajući. Ustvari, to je vrijeme koje mu je potrebno za razmišljanje, pripremu, planiranje, smišljanje… A to i jest poanta koja se proteže kroz ovu knjigu. Naročito je to pokazano u fotografijama prirode, krajolika. Preispituje način na koji su ljudi tradicionalno predstavljali prirodu te unosi drugačiji kut gledanja, dotiče srca i pobuđuje osjećaje dok prihvaćamo „njegov svijet“.
Svaki put kada se uvede nova tehnologija, rad fotografa i njihov daljnji opstanak su ugroženi. Stoga je svakom fotografu, pa i Karabegoviću, glavna motivacija usavršiti tehniku kako bi otisak izgledao dobro, boje bile autentične, paleta uravnotežena. U odabiru za knjigu Karabegović se odlučio za one fotografije koje će potpunije dočarati njegov aktualni stvaralački, osobni fotografski pristup i likovni izričaj. A te su fotografije nastajale tijekom više godina; njima je – odabirom motiva, lica, situacija i postprodukcijom – pokazao kako pripada onoj plejadi autora koji razmišljaju umjetnički, pa se često zbog toga odlučuju za crno-bijelu fotografiju.
Za razliku od mnogih svojih suvremenika koji preferiraju oštri realizam, Karabegović je prirodni romantik koji traži trenutke ljepote, iskustvo koje se uspoređuje s „pronalaskom blaga“. Jer, rekao bi istaknuti fotograf Rene Burri: „Fotografija je trenutak, jednom kad pritisneš gumb, više se nikada neće vratiti“. Na trenutke se čak učini da Karabegovića ne zanima fotografija, već isključivo život koji s krije iza fotografije, pa njegove očaravajuće slike, podjednako crno-bijele kao i kromatske, živopisno prenose bogatu tapiseriju svakodnevnog života i predstavljaju neke od najuvjerljivijih prikaza ikad zabilježenih, naročito u Zagrebu. On uranja u likove, promatra ih kroz objektiv dok prolaze kroz svakidašnji život, pa pomalo subverzivnim portretiranjem živo prenosi bit svakoga subjekta. Kao i slavni Richarda Kalvara (koji kaže: “Ja hvatam stvarnost, nikad je ne insceniram“.), Karabegović vješto hvata i bilježi dramu svakidašnjeg života, a vodi se dubokom željom da „počasti i uzdigne“ svoju zajednicu. Ne pretvara se da je intelektualac ili filozof. Samo promatra. Njegovo izvanredno oko za formu i kompoziciju stvorilo je fotografije koje su i prekrasne kompozicije i važni vizualni dokumenti vremena. Ali, on ne doživljava samo subjekte fotografiranja, već i promatrača, kojeg smatra još jednim okom koje je dio cjeline koja fotografiju čini onom što jest.
Jednako kao ljude i arhitektonske objekte, pažljivo dokumentira i krajolike; kad nema boje, a da bi prenio svoju poruku, koristi se linijama, teksturama, oblicima, perspektivama… Ukratko, jednobojnost kao da je njegov materinski fotografski jezik, jer unosi više autentičnosti i originalnosti u odabrane fotografije. Fotografija biva njegov jedini jezik izražavanja. Iako mu slike obuhvaćaju više žanrova, njegovi prikazi gradskih ulica među najznačajnijima su ikad snimljenim. Karakteriziraju ih geometrijski oblici, sjene, refleksi te izvrsna oštrina. Ovaj fotograf, vidi se to dobro i u knjizi, ima talent za pretvaranje običnog u očaravajuće, a ponekad i u nadrealne uvide. Dok mu neki rad smatraju „voajerističkim“ (a što je fotograf doli voajer…), njegov je utjecaj na ovaj medij neosporiv. Svojim stavom tipa „svijet snima moje slike, ne ja“ ostavlja pak dojam da, kad snima fotografiju, ona mora biti prekrasna. Premda u svom portfoliju ima većinu radova koji naginju dokumentarizmu ili fotožurnalizmu, njegove monokromatske serije i noviji portreti u boji hvataju duh vremena i svjedoče o talentu i pronicljivosti.
Izložbu je popratio velik broj kolega fotografa iz zagrebačkih medija…
Međutim, ova monografija pokazuje tek dio Karabegovićeva opusa, jer njegovo se stvaralaštvo proteže od dokumentarnog, reporterskog do umjetničkog, a likovni izričaj od figurativnog, apstraktnog do najsuvremenijih diskursa proširenog polja fotografije. Ne znam je li se Karabegović odlučio usredotočiti na uličnu fotografiju ili je samo obdaren neobičnom osjetljivošću i empatijom, odnosno vještinom prepoznavanja dragocjenih trenutaka, ukradenih iz neumitnog prolaska vremena, ali kao posve moderan autor, on je istinski lovac na ekskluzivne kadrove, jer želi prikazati fotografiju svog idealnog svijeta. Ako to fotoaparatom ne pronađe, izmisli – postprodukcijom.
Bilo kako bilo, fotograf Karabegović jedan je od bitnih autora zagrebačke fotografske scene, a ova knjiga samo je skromna sublimacija odabranih uzoraka iz autorova djela. Međutim, njome je, premda mu svi radovi nisu novi, zakucao svoj ultramoderni pristup u fotografiji.
Tekst: N. K. Barbarić; Fotografije: Nikola Šolić, Samir Cerić Kovačević, Goran Jakuš
