MARIJAN GRAKALIĆ I MATEJA MAJCEN PROMOVIRALI SVOJ STRIP SVEMIRSKA KRALJEVINA

U subotu, 7. prosinca, u zelinskoj galeriji Kraluš, POU Sv. Ivan Zelina,  promovirana je knjiga – strip priča Svemirska kraljevina, scenarista Marijana Grakalića i likovne autorice Mateje Majcen: još jedna uspješnica grafičke književnosti…

 U ovom su se nekonvencionalnom stripu Marijan Grakalić i Mateja Majcen sadržajno posvetili  istraživanju fantazija stanovitog gospodina Jazbeca, običnog stanovnika Blaževdola, i njegovih pajdaša, također sasvim normalnih ljudi koji, međutim, međusobno skrivaju prošlost, priče  i razoružavajuće neobičnosti.

Svemirska kraljevina je strip prvijenac književniku Marijanu Grakaliću, ali i likovnoj umjetnici Mateji Majcen. Između tih dvoje autora godine su uspona i padova stripa, no evidentno su se razumjeli na temi, koju su razvili  donoseći u grafičku književnost iznimno zabavan narativ.

S lijeva na desno: Gradonačelnik Zeline, Hrvoje Koščec, Nera Karolina Barbarić, Veljko Krulčić i autori – Mateja Majcen i Marijan Grakalić

O knjizi su govorili Vesna Bičak-Dananić, Veljko Krulčić, Nera Karolina Barbarić i Radovan Brlečić, a izložbu cijeloga stripa otvorio je gradonačelnik Zeline, Hrvoje Koščec.

Izložba je otvorena za posjetitelje radnim danom.

Fotografije: Zoran Osrečak

S PROMOCIJE KNJIGE “SLAVA” TOMISLAVA DOMOVIĆA

U srijedu, 27. studenog, promovirana je „Slava“, 20. po redu knjiga poezije pjesnika i književnika Tomislava Domovića. U ugodnoj atmosferi Društva hrvatskih književnika, o pjesniku i njegovoj novoj knjizi antiratne poezije govorili su pjesnikinja Biserka Goleš Glasnović,  književnik Davor Šalat te Slavko Burda kao predstavnik Ukrajinaca. Događanje je moderirala književnica Lada Žigo…

„Treba li pisati poeziju u ratu i o ratu pitanje je na koje se neizravno odgovara unatoč povremenoj sumnji i osjećaju uzaludnosti“ – ustvrdila je pjesnikinja Biserka Goleš Glasnović u svojem izlaganju na svečanoj promociji knjige „Slava“ Tomislava Domovića.  „U pjesmi Proljetos“, naglasila je Goleš Glasnović, „uspoređuje se svjetlost, pipak sunca i tijelo žene s vatrom uz fasadu kuće. Ali, s nadom, kako će uvijek netko iz vatre spasiti molitvu i kako će netko pisati poeziju. I stoga zbirka pjesama „Slava“ završava pjesmom Molitva nad molitvama, u kojoj se pjesnik obraća Bogu, ne moleći ni za ljubav, ni za pobjedu – samo za čovjeka i dobrotu: … Daj mi pčelinju svrhu i dobrotu / pa da krenem bez jatagana, samokresa i / fitilja / rasplakati rat.“

 Kada je počeo rat u Ukrajini, Tomislav Domović je svakodnevno stvarao stihove, potresen sudbinom ukrajinskog naroda. Ukoričio ih je potom u zbirci “Slava”. “…Ne razumije dojenče ruski/ ni maternji ukrajinski. A zna: sa svakom kapi suze,/ hlapi jedna kap mlijeka.” –  stihovi su, primjerice, kojima Domović snažnim vokabularom apostrofira borbu ukrajinskog naroda za slobodu. Poezija nas ne čini boljima i mudrijima, već joj je temeljna zadaća identificirati riječ koja dotiče korijene postojanja. U epohi poput naše u kojoj neosporno dominira spektakularizacija, riječi i slike rata neizmjerno se šire i sve je odjednom tako brzo i prolazno. Riječ rat je u ovoj poeziji čvrsta, riječ koja ostaje, pa vrijednost Domovićeve antiratne poezije biva koherentna i sublimirajuća. 

    

 Zacijelo jedan od ponajboljih autora domoljubne lirike, Domović je  kao hrvatski branitelj doživio i Domovinski rat, stoga je još razumljivije zašto je „Slava“, kako je to za ovu knjigu pjesama pisao  proslavljeni Luko Paljetak, još jedan njegov poetski korak u ratu protiv rata: „Rat kao tema u zbirci „Slava“ Tomislava Domovića potaknuo je sadašnji surovi rat u Ukrajini na koju se odnosi i naslov aluzijom na zemlju u kojoj taj pojam znači više nego znači u rječniku, zato što u sebi sadrži i sjećanje na ono nešto prošlo što je u kolektivnu svijest ušlo kao okosnica minulosti i kao crtež za buduće dane koji se u njemu naziru kao vizija snoviđenja, pravilnik u skladu s kojim treba snovidjeti nadolazeće, ponavljajući zrcalnu mu sliku koja se pamti istom snagom kojom se i zaboravlja sve ono što tu sliku kvari.“  

     „Svaka granata koja pada, koju gledate, duboko je vezana s onim što smo mi kao narod proživljavali početkom devedesetih. Zato u ovoj zbirci ima nekih stvari koje se isprepliću i tako nekako kažem da je Ukrajina pejzaž granata nad Slavonijom“, obrazložio je  Domović svoju poeziju, a književnik i novinar Davor Šalat smatra da je pjesnik u najvećoj mjeri metaforičkim i vrlo dojmljivim jezikom u ovoj knjizi to uspio i predočiti.

  „Domovićev hiperbolički govor o ratnoj stvarnosti ne odvaja ljubav od smrti i obratno. U svojevrsnom suvremenom vjenčanju neba i pakla. O tome izravno svjedoči prvi dvostih pjesme Istočno od zapada: Svadba je! / Ženi se Sunce sa stratištem. U kataklizmi koja traje i ne prestaje kao ni stvarnost koja teče mimo i mirno − zaokupljena svojim brigama i prijeporima treba li pomagati ili ne miješati se“ – istaknula je na promociji Biserka Goleš Glasnović, koja je zajedno s Domovićem inače realizirala uspješnu antologiju antiratne poezije „Cvrčci u trubi“.

   Ukratko, ovom je knjigom Domović još jednom pokazao da suvereno vlada poetskom riječju te da mu je pjesnički izričaj bogat i raznolik, kao uostalom i njegov umjetnički, profesionalni i životni put. Kao pjesnik, scenarist, samostalni umjetnik, riječju – svestrani stvaralac, član je Hrvatskoga društva pisaca, Matice hrvatske, Slavenske akademije i Saveza scenarista i pisaca izvedbenih djela te Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, a primio je i Spomenicu Domovinskog rata. Živi u Karlovcu.  

Tekst: NKB; Fotografije: M. Kirin

LLILLI KOCI: KRLETKA ili OBITELJSKI roman “noir”

Premda Lilli Koci nije feministica, romanom Krletka uvelike doprinosi razumijevanju ideje i borbe koju vode suvremene borkinje za ženska prava. Stoga ne treba od Krletke očekivati priču o normalnoj obitelji, ili  triler, premda je okosnica i ove priče –  obitelj. Ukratko, novi roman Lilli Koci, pomalo je mračan, ali iznad svega i prije svega obojen plemenitošću – društveno-psihološki roman kakav je već bilo vrijeme ispričati… 

„Llilli je u ovom romanu otvorila više tema, savršenih za neki stručni skup na kojem bi se analizirao odnos između glavne junakinje Tereze i njena muža, utjecaj šire obitelji, utjecaj odgoja iz primarne obitelji, manipulacija djetetom i otuđenje djeteta od roditelja, zlostavljanje u partnerskim odnosima, ili temu bračne stečevine. Dakle, svega onoga što prati jedan razvod. Roman Krletka  progovorio je o onome o čemu se ne govori, napisan je kao podrška i ohrabrenje ženama s porukom: Niste same, to se događa i drugima“ – rekla je Vesna Jurički na promociji romana Krletka, koja je održana 27. rujna u Knjižnici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu.

Na promociji Krletke govorili su: Nera Karolina Barbarić (lijevo), urednica, Llilli Koci (autorica romana), u sredini, i Vesna Jurički, odvjetnica za obiteljsko pravo

     Jer, već na početku svoga novog romana Lilli Koci, autorica nekoliko povijesnih romana te knjiga poezije, jasno je dala do znanja da se hvata u koštac sa ženskom problematikom, ciljajući na sudbine žena u onoj vrsti braka i načina života koja za široku javnost, medije i razne ženske pokrete kao da ne postoji. I ne, roman nije feministički, ali je nastao iz pera žene odlučne ukazati na nepoznate zamke života u braku skrojenom po nečijoj mjeri, u kojem svi pate, ali žene najviše stradaju. Sadržajno, roman je fokusiran na pojam žene koji je u moderno doba osporavan, pojedinačno i kolektivno, kao patrijarhalna definicija. Istodobno, to je pojam obilježen razlikama – spolnim, klasnim, kulturnim – koje kontinuirano i konfliktno redefiniraju i pojam obitelji. I, premda  autorica nije feministica, ovim romanom uvelike doprinosi razumijevanju ideje i borbe koju vode suvremene borkinje za ženska prava.    

Vesna Jurički, odvjetnica, inspirirana romanom, održala je profesionalno intoniran i jezgrovit govor na promociji romana “Krletka”, naglasivši pravni aspekt onoga što je autorica LLilli Koci opisala u romanu, a ona se s tim problemima svakodnevno susreće u praksi…

„Razmišljajući  koju bismo temu  iz spektra zlostavljanja žena naglasili, a izuzetno aktualna i zanimljiva tema je  – manipuliranje djecom, vezano uz ovaj roman odlučila sam se za temu o nasilju“ – rekla je također odvjetnica Vesna Jurički, inspirirana romanom i potaknuta primjerima iz vlastite prakse koje je prepoznala i u romanu. – „Zašto?  Zato što istraživanja, i to ne najnovija,   govore da je oko 50% žena doživjelo u braku neki emocionalnog zlostavljanja. Znači svaka druga žena…“ (…) „Kada govorimo o emocionalnom nasilju, zlostavljaču je cilj da postigne podčinjavanje, kontrolu i izolaciju žrtve. Cilj mu je oslabiti volju žrtve, oslabiti njeno samopoštovanje i integritet, dovesti do bespomoćnosti te gubitka sposobnosti za samostalno odlučivanje, do degradacije i ponižavanja žrtve.“ Baš kao i u romanu… Ponekad savršene obitelji skrivaju najstrašnije tajne, pa Koci intuitivno nameće pitanje čitatelju – koliko dobro poznajete ljude u svom susjedstvu?   Međutim, kako se tajne u romanu postupno otkrivaju, a istina izlazi na vidjelo, život glavne junakinje zauvijek se mijenja, dok obitelji s jedne i druge strane shvaćaju da ništa više neće biti isto. Obitelj u kojoj živi Tereza učinkovito isprepliće prošlost i sadašnjost, postavlja zamke i podmetanja, pa se čitatelju na trenutak može učiniti da je doznao ishodište stvari, premda je debelo udaljen od istine. Krletka je stoga svojevrsni obiteljski „noir“ kakav ne očekujete, jer dok čitate – ne možete a da se ne vratite u istu mračnu i dvosmislenu atmosferu s kojom se Tereza mora nositi. Lažni moral, lažno samostansko ponašanje žena i muški seksualni promiskuitet samo su neki od elemenata koji će ovu veliku proširenu obitelj odvesti prema uništenju.

    Međutim, „dugotrajna izloženost ovom nasilju dovodi do slabljenja osjećaja i percepcije, stvara nesigurnost, te žrtva situaciju prihvaća kao normalnu“ – rekla je također Vesna Jurički vođena tematikom romana. „Štoviše, dolazi do samookrivljavanja jer nasilnik ima takvu moć uvjeravanja da je žrtvu uvjerio kako je ona sama kriva za to što joj se događa, odnosno za nasilje koje on mora primijeniti, a time žrtvu dovodi u podređeni položaj. Žrtva sebe ne prepoznaje kao žrtvu;  žrtva živi u strahu i svakodnevnoj borbi za preživljavanje. Kada te taktike dovedemo u vezu s time da je emocionalno nasilje često povezano s ekonomskim nasiljem, priča postaje još složenija…“

       Tereza iz romana tijekom zajedničkog života, koji se prečesto svodio na ljuljanje između poštivanja institucije braka, ljubavi prema mužu i neprestanom mobingu, shvaća da se mora prilagoditi kako bi preživjela, možda čak i jednom bila sretna… Pa to i čini: prilagođava se, prvo roditeljima, potom mužu, njegovoj obitelji, djetetu, ali ne i sebi. No, u pauzama emotivnoga zlostavljanja i ignoriranja, premda umorna od takva života, ona čak ima ambicije – da se zaposli, usavršava, da radi.  A kako se ambicije mijenjaju, odnosno smanjuju, a granica između dobra i zla, između ljubavi i mobinga u obitelji postaje nedosljedna, junakinja stalnom prilagodbom – paradoksalno – doživljava svojevrstan rast: smanjuje očekivanja i prihvaća kompromise, počinje na trenutke čak nalikovati na obitelj svoga muža. Raspored i dinamika njezina života u potpunoj su suprotnosti s njezinim interesima, ali je, nažalost, primorana odabrati ovaj put kako bi osigurala djetetu i sebi egzistenciju, preživjela u obitelji koja ustvari krije svoju malograđansku zlostavljačku intimu, temeljenu na lažnoj tradiciji i uvrnutom, licemjerno tumačenom patrijarhatu.

„Meni u ured redovito dolazi „Tereza“ – objasnila je Jurički – žena bez sigurnosti, bez samopouzdanja. Traži pomoć u trenucima kada se dogodilo nešto što je prelilo čašu. Najčešće su to djeca na kojoj se počinju manifestirati problemi života u takvoj obitelji. Jer, ne zaboravimo da djeca imaju radare koji očitavaju vibracije i sve osjećaju.  Nerijetko sam čula:  Mali se počeo ponašati isto kao tata. Lupa mi vratima pred nosom, govori mi da sam glupa. Tata ga kupuje. Postao mu je saveznik.  Ili:  Neki dan smo završili na hitnoj. Izrezala se šestarom.“

Ova priča spisateljice Koci neminovno upućuje na propitivanja o promjenama načina života u braku koje se ustvari nikad ne dogode, ali i projicira rijetko široko poznatu sliku o onom dijelu društva na početku 21. stoljeća (priča je smještena u sam kraj 20. i početak 21. stoljeća) unutar kojega još uvijek ima puno njih koji u brak ne ulaze iz ljubavi i poštovanja, iz strasti, već pribjegavaju naučenim načinima dobrog i komfornoga preživljavanja. Razočaranja i nezadovoljstvo koja nastaju pritom, nagovijestit će nam autorica, posljedično dovode do velikih trauma, konstantnih neraspoloženja, do toga da svi protagonisti budu okruženi frenetičnim raspoloženjima i stresom. Svijet naizgled savršene obitelji ruši se kad šokantan razvod dokaže da su svi spremni na očajničke poteze kako bi zaštitili sami sebe.

Koci je cijeli roman ispisala jednostavnim i jasnim jezikom, lišenim nepotrebnih tehnikalija, ali utemeljeno na čvrstoj priči i razmišljanjima te psihološkom stanju glavne junakinje i cijele obitelji, shvaćeno u transgeneracijskim terminima. Knjiga je konstruirana iznimnom vještinom, u kojoj napetost polako raste do šokantnih konačnih otkrića. Štivo je dodatno obojeno sugestivnim kratkim rečenicama; sadržaj se odvija glatko i dinamično, s puno dijaloga koji snažno oslikavaju glavne likove i situacije. Osim toga, tekst je složen na način da autorica vrlo precizno, s vrlo malo riječi, objašnjava konflikte. Tijekom cijeloga odličnoga narativa, kontinuiranim toplo-hladnim zbivanjima uspijeva dati napetost priči, unatoč tijesnoj, komornoj scenografiji (glavnina radnje događa se uglavnom u jednom stanu), zbog čega romanu pravedno pripada autoričin naslov – krletka, jer sublimira sve pritoke priče o psihološkoj sablasti brakova koji se događaju u ograničenim ambijentima iz kojih izlaze uništene žene, emocionalno nestabilna djeca, ljudi obilježeni predrasudama …

Tekst: N.K.B. Fotografije: Ognjen Karabegović

SUNČICA DOLUŠIĆ: MATA HARI I SPIRITI INDONEZIJE ILI DNEVNIK SRETNIH PUTOVANJA

 Sveti Augustin je tvrdio da je “svijet knjiga i da oni koji ne putuju čitaju samo jednu stranicu”. Novinarka i diplomatkinja Sunčica Dolušić, otišla je dalje: svoje putovanje po Indoneziji objelodanila je u knjizi Mata Hari i spiriti Indonezije,  dajući joj životnost koja drugima omogućuje biti čitatelji i putnici koji znaju više o svijetu iz udobnosti svog naslonjača…

Sunčica Dolušić za vrijeme promocije svoga putopisa odjenula je batik, tradicionalnu odjeću u Indoneziji

U Hrvatskoj kući Materina priča u Zagrebu, 26. rujna predstavljena je knjiga novinarke i diplomatkinje Sunčice Dolušić – Mata Hari i spiriti Indonezije, ustvari vrlo moderan i literarno uspješan putopis, u kojem ova autorica bilježi niz zanimljivih podataka o Indoneziji, odnosno zemlji koju je evidentno zavoljela. Pritom u knjizi miješa različita gledišta – zemljopisno, povijesno, pejsažno, pa donekle i političko.  Činjenica je da su se putovanja radikalno promijenila od pojave interneta: stranice s recenzijama, forumi puni savjeta često nam pomažu u planiranju boravka i odabiru  hotela, restorana ili internetske usluge. Instinkt nam govori da treba konzultirati recenzije putolovaca: nije važno to što su ih napisali ljudi koje ne poznajemo, koji se možda kriju pod smiješnim pseudonimima, ali mi im vjerujemo… Ali, to nikada i nipošto nije isto kao vjerovati pravom putopiscu, izoštrena pera, u ovom slučaju Sunčici Dolušić i njenom djelu Mata Hari i spiriti Indonezije, koje slobodno možemo nazvati dnevnikom putovanja po indonezijskim otocima. U ovoj knjizi ne samo da su podmireni svi uzusi fine novinarske reportaže, nego smo dobili pravo putopisno književno štivo, obogaćeno brojnim informacijama povijesnoga značenja, daleko značajnijega od pukoga turističkog informiranja.

Na promociji knjige Mata Hari i spiriti Indonezije govorili su: Sunčica Dolušić, autorica knjige, Nera Karolina Barbarić, moderatorica promocije, i Derian Antonio Daniswara, voditelj odjela za medije i kulturu u Veleposlanstvu Indonezije u Hrvatskoj

        Sunčica Dolušić piše neposredno, vodeći računa o svakoj informaciji, intonirajući je na pozitivan, duhovan način – bilo da je riječ o hrani, iscjeljivanju, masaži, drevnoj arhitekturi, bambusu ili tehnološkim uvjetima života i batiku. Temi putovanja pristupa s jakom emocijom, zbog koje ne škrtari na riječima kad opisuje nama nepoznate običaje, način života, ljude, njihove odnose. U zapadnom svijetu u kojem se čini da je biti istinski sretan postala nemoguća misija,  Sunčica na svom putovanju po Indoneziji pronalazi sretne ljude i preko njih procjenjuje lokaciju, ljubaznost, čistoću, etiku. Možda sva mjesta koja ona obilazi i potom opisuje u svojoj knjizi nisu prihvatljiva za posjetiti zapadnom čitatelju, ali su idealna za opisati na način kako je to učinila Dolušićka.

Nošnja i gong, simboli Indonezije na promociji

      Putopisna ili odeporna književnost govori o ljudima, događajima i onome što vidi autor koji se nalazi u stranoj zemlji, a može imati oblik dnevnika putovanja, kojem je jedna  od glavnih svrha – čuvanje uspomena i iskustava. Sunčica dokumentiranjem svojih putovanja stvara zapise o mjestima, ljudima koje je srela, stvarima što ih je vidjela i aktivnostima u kojima je sudjelovala omogućujući čitatelju način da uhvati malo njenog putovanja i sačuva ga u memoriji. Kako vrijeme prolazi, sjećanja mogu izblijedjeti, ali dobro dokumentiran putopis pomaže održati ta sjećanja živima. Osim toga, ova knjiga prenosi vrijedne preporuke za pojedina odredišta, na duhovit način daje  praktične savjete ili jednostavno s čitateljem dijeli svoju avanturu pripovijedanjem priče. Njezin dnevnik putovanja može postati izvor inspiracije za druge koji planiraju vlastita putovanja, potičući ih da istražuju nova mjesta i stvaraju vlastita sjećanja, ali je istodobno inspiracija za dublje razmišljanje o drugom i drugačijem.

Sunčica s obitelji Dolušić: majkom Jasminom, nećakinjom Nikom, nećakom Leonom i bratom Tomislavom

   Kao novinarka (radila je u Vjesniku) i diplomatkinja u Indoneziji, Sunčica Dolušić je ovoj knjizi pristupila vrlo ozbiljno, posjetivši sva mjesta koja opisuje i zašavši čak u prašumu, na rubu civilizacije. Ondje joj se i događa saznanje zbog koje je knjigu nazvala Mata Hari i spiriti… Naime, Mata Hari u Indoneziji znači Oko Dana, odnosno Sunce, pa su domaći ljudi njeno ime – Sunčica – pretvorili u Mata Hari. Tako je, eto, knjiga dobila naziv, prevedeno – Sunčica i spiriti Indonezije. No, što je autoricu ovoga putopisa najviše dotaklo?  Svakako ljudi i njihova vjerovanja. Otoci Java, Borneo, Sulawesi, Bali i drugi manji – opisani su kao mjesta u kojima vlada neopisiva i neugodna gužva, kao u Jakarti, ili nepomućeni mir, poput onoga u pokrajinskim mjestima gdje, primjerice, žive ljudi bez struje i bilo kakve tehnologije, jedu rižu tri puta na dan i ne poznaju svakidašnju užurbanost, niti je razumiju. U nekim mjestima na Borneu čak nikada nisu vidjeli stranca. Zasebna priča jesu indonezijske religije, običaji i hrana, temeljeni  na mitologiji i prema tome usklađenim ponašanjima. Ustvari, cijela je knjiga protkana mitološkim pričama, koje se isprepliću, jednako kao što se isprepliću i etničke grupacije koje su na indonezijskim otocima ostavile otisak. Legende o ljudožderima, bijelom bivolu ili bijelom krokodilu, Drvu Majci ili velikom čovjekolikom orangutanu dovode do promjena u ljudima, duhovnim, mentalnim, pa i bihevioralnim – poručuje nam autorica u knjizi.     

     Putovanje i znanje čine neraskidivu kombinaciju i tjeraju putnika na stalnu poniznost kako bi u potpunosti razumio posebnosti, povijest i tradiciju krajeva i naroda koji ga u tom trenutku ugošćuju. Putovati ne znači samo znati – kako to možemo razumjeti iz knjige Mata Hari i spiriti Indonezije – već i nositi različite leće kroz koje promatramo svijet, a promatranje se uvijek mora provoditi s poniznošću, rušenjem predrasuda koje, neizbježno, žive u svakome od nas. Ova knjiga zato nije samo lijepo ispričana priča, već nas postupno vodi do otkrića i kao da poziva na putovanje. I, autorica to čini s onom točnošću s kojom bismo mogli hodati ulicama bilo kojeg grada na svijetu, hvatajući njegove najevokativnije kutke, one koje od nas zahtijevaju da pažljivo promatramo što nas okružuje. To je, mislim, onaj aspekt koji je baš posebnost ove knjige, u kojoj se očituje kulturološka pozadina autorice koja s velikom zrelošću na svakoj stranici povezuje mjesta i misli, promišljanja i zapažanja s kojima se na svom putovanju susreće, fizički i mentalno. Stoga ovo djelo potvrđuje kako je čitanje o dalekim mjestima i čitanje putopisne literature razlog da shvatimo kako nam se daleka mjesta mogu činiti puno bliža nego što možemo zamisliti, omogućujući nam, u isto vrijeme, da skratimo ne samo geografske udaljenosti, već i one vremenske; omogućujući nam da iskusimo iz prve ruke učinke povijesti u svakidašnjem životu (stranice posvećene plemena koja ne žele unijeti novu tehnologiju u svoju sredinu kristalno su jasan primjer).

     Autorica i putnica Sunčica Dolušić u ovom putopisu spontano pokušava dočarati ne samo Indoneziju, već  složenost svijeta, promatrajući drugu kulturu sa znatiželjom i poniznošću (u novije vrijeme privlači je Južna Amerika, posebice Peru!). Ona kroz spirite  iz knjige ponovno prati ta proživljena putovanja koja su je navela da drugačije razmišlja o mnogim stvarima. Samo putujući i pokušavajući srušiti mentalne sklopove koje nameće suvremeno društvo, između redaka kaže Sunčica Dolušić, moći ćemo se istinski obogatiti, razumjeti složenost svijeta i povećati empatiju među ljudima. Nudi nam također razna duhovna promišljanja, pa unutar poglavlja knjige vrlo spretno ubacuje drevne mitove kako bi istaknula svoje misli.

     I, na kraju, ništa u moderno doba, kao uostalom ni u prošlosti, ne utjelovljuje osjećaj slobode bolje od putovanja. Sunčica Dolušić to dobro zna i jednako dobro to priopćava čitateljima na stranicama svoje knjige, nezaobilazne za sve ljubitelje putovanja i za sve one koji vole otkrivanje: mjesta, ljudi i sebe…

Tekst: N.K.B. Fotografije: T. Dolušić i Mirko Petričec

OTVOREN NATJEČAJ ZA KNJIŽEVNU NAGRADU TATJANA RADOVANOVIĆ

VIVA GRUPA, udruga za kulturu i očuvanje baštine, te FJORI FÔRA GARDEN iz Gdinja, nastavljaju svoju misiju poticanja na pisanje i čitanje poezije na zavičajnim idiomima. Stoga u povodu 46. godina Čakavske riči raspisuju

KNJIŽEVNI NATJEČAJ TATJANA RADOVANOVIĆ

ZA NAJBOLJU NEOBJAVLJENU PJESMU NA ČAKAVSKOM DIJALEKTU

Članak 1.

Ovim Natječajem, reguliranim Statutom, danom 20. lipnja 2024. (prvi dan ljeta) utemeljuje se Nagrada Tatjana Radovanović za književno i likovno stvaralaštvo. Nagradu utemeljuju Udruga Viva grupa, za kulturu i očuvanje baštine iz Zagreba, te Fjori fôra garden iz Gdinja.

Članak 2.

Utvrđuje se da Utemeljitelji ovom  nagradom žele potaknuti dodatno zanimanje i trud u očuvanju dijalektalne, regionalne i zavičajne književnosti. Povod je 46 godina uzastopnog održavanja Čakavske riči, manifestacije koja je dosad okupila brojne pjesnike, a upravo je Tatjana Radovanović jedna od osnivačica Čakavske riči.   

Članak 3.

Pravo sudjelovanja na prvom Natječaju za najbolju pjesmu na zavičajnom idiomu imaju svi zainteresirani građani na području Splitsko-dalmatinske i drugih županija koji poznaju čakavštinu, čakavske te ikavske idiome i njima se služe u govornom i pisanom obliku.

Za najbolju neobjavljenu pjesmu dodijelit će se:  

KNJIŽEVNA NAGRADA TATJANA RADOVANOVIĆ ZA NAJBOLJU PJESMU NA ČAKAVSKOM DIJALEKTU, koja podrazumijeva:

  • PLAKETU  za najbolju pjesmu na zavičajnom idiomu + autorsku sliku Tatjane Radovanović iz umjetničkog fundusa obitelji Radovanović te poklon paket izvornih proizvoda otoka Hvara.
  • Sudionici u Natječaju koji dobiju dosta bodova, a nisu osvojili Nagradu, dobit će Priznanje za doprinos očuvanju, razvoju kulturne i  umjetničke baštine. Uz Priznanje, dobitnicima također pripada i poklon paket izvornih otočnih proizvoda.

Članak 4.

Radovi se šalju isključivo na e-mail adresu: viva.verbum1@gmail.com.

Rok za prijavu je do 20. srpnja 2024.

Naputak: Pjesme valja potpisati imenom i prezimenom, navesti adresu, e-mail adresu, broj telefona, godinu rođenja i kratku biografiju.

Članak 5.

Na Natječaj se mogu prijaviti autori stariji od 15 godina, a svaki autor može poslati najviše dvije neobjavljene pjesme (pjesma se smatra neobjavljenom ako nije javno izvođena i objavljena u tiskanom obliku).

Članak 6.

Prosudbeno stručno povjerenstvo (koje biraju utemeljitelji) izabrat će najbolje pjesme i dodijeliti nagrade.

Članak 7.

Slanjem pjesama na Natječaj autori ujedno pristaju na moguću objavu pjesama prema izboru prosudbenog povjerenstva. Smatramo da će sudjelovanje mladih autora na ovom Natječaju pridonijeti većoj ljubavi prema dijalektalnim  govorima, otocima i tamošnjem načinu života.

                                                                   Članak 8.

Rezultati Natječaja bit će objavljeni 1. kolovoza 2024. Dodjela nagrada predviđena je za 17. kolovoza u 19 sati, u Gardenu, Gdinj, u sklopu manifestacije 46. Čakavska rič.

  

PROMOVIRANA 4 NOVA POVIJESNA DJELA IZ PRODUKCIJE DRUŠTVA ALBANSKIH UMJETNIKA – DEA

 
 

Zadar, 22. travnja 2024. – Zadar je, uz svečano otvaranje Albanskog kulturnog centra, obilježio još jedan kulturni  događaj: predstavljena su, naime, četiri nova izuzetna djela albanske kulture iz Biblioteke DEA, objavljena u sklopu desetogodišnjeg nakladničkog projekta Društva albanskih umjetnika Hrvatske…

Ljiljana Koci, prevoditeljica i urednica izdanja promoviranih u Zadru

Zahvaljujući predanosti Društva albanskih umjetnika – DEA i književnici Ljiljani Koci na čelu, koja je prevela i uredila četiri kapitalna djela albanske kulture – „Kanon Lekë Dukagjina“, “Istaknute Albanske žene”, “Albanska mitologija” i “Rječnik albanske religije, mitologije i narodne kulture” – obogaćeni smo novim znanjima o dinamičnoj i organiziranoj kulturnoj povijesti albanskog naroda. Značaj ovih četiriju knjiga tim je veći ako se zna da su prijevodi s albanskog jezika rijetki.  

Jedno od predstavljenih djela u Zadru, “Kanon Lekë Dukagjina”, životno je djelo albanskoga svećenika, misionara, etnologa i arheologa Shtjefëna Gjeçovija. Ljiljana Koci u svojem je ekspozeu istaknula važnost Kanona kao višestoljetnog kodeksa ponašanja koji regulira različita područja društvenog života. “Istaknute Albanske žene”, djelo autorice Edi Shukriu, također je bilo u fokusu kulturnoga događanja u Zadru, a osvjetljava važnu ulogu i utjecaj albanskih žena kroz stoljeća. Dr. sc Marija Buzov govorila je o ulozi tih žena kao stabilnih stupova obitelji i nacije, te o njihovoj borbi za slobodu i neovisnost.

Knjigom Marka Tirte “Albanska mitologija” daje se pak uvid u korijene, uvjerenja i običaje albanskog naroda, dok je “Rječnikom albanske religije, mitologije i narodne kulture” Roberta Elsiea pružen sažet pregled bogatstva albanske kulture.

Na promociji u Zadru nisu samo predstavljena ova za albansku kulturu uistinu vrijedna djela, već je to bila prilika i za kulturnu razmjenu i suradnju. Uz Društvo albanskih umjetnika Hrvatske – DEA, suorganizatori su bili Vijeće Albanaca Zadarske županije i Unija Albanaca Hrvatske, a nakladnički pothvat podržao je Savjet  za nacionalne manjine.

 Među značajnim gostima događanju prisustvovali  su Vesel Lenaj, profesor albanskoga jezika, Nikolle Prenkpalaj,  predsjednik Vijeća albanske nacionalne manjine Zadarske županije, Avni Gigolaj,  potpredsjednik Udruge Albanaca Zadarske županije, te Mirjana Majić, predsjednica makedonskog kulturnog društva “Biljana”.

Tekst: LJ.K.Đ.; Fotografije: DEA

PROMOVIRANA KNJIGA POEZIJE DRAŽENA KATUNARIĆA „ŠTO MI JE ŠAPUTAO ZEUS?“

Dražen Katunarić, pjesnik, čuvar znanja i vrijednosti, koji na utjecajan način intervenira u poeziju i formira poetsku savjest, u knjizi poezije „Što mi je šaputao Zeus?“, promoviranoj 15. ožujka u Knjižnici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu, nastoji sa svoje strane javnosti priopćiti prošlost klasika i sadašnjost suvremenika. Evo kako to čini…

Katunarićevu uspješnu knjigu poezije Što mi je šaputao Zeus?, koju je izdalo Hrvatsko društvo pisaca, predstavili su, u prepunoj Knjižnici Bogdana Ogrizovića, Darija Žilić i Žarko Paić, a Ivan Herceg govorio je kao urednik o radu na knjizi. Sam autor čitao je stihove iz knjige, koju je posvetio Sbigniewu Herbertu, poljskome moralistu i velikom pjesniku, čiji mu stav o grčkoj antici uvelike imponira. Katunarić je poeziju u ovoj knjizi oslobodio starih formi dajući joj oznake modernosti, obnavljajući na stanovit način taj žanr. Drugim riječima, učvrstio je kriterije dobre moderne poezije. „U početku knjige pjesme su mu ugodno lijepe, intenzivne, ali kako stranice prolaze, postaje sve jasnije da se pjesnik voli koristiti ulogama u kojima se lirska persona ne može poistovjetiti s autorom (stihove posvećuje Zeusu, Apolonu, Heri, Afroditi, Ahilu, Orfeju, Narcisu, Prometeju, Diomedu, Odiseju, Itaki, Delfima, Pitijama, poziva se na Heraklita, Pindara, Sapfo, ali i Guillaumea Apollinairea, Jorgosa Seferisa itd.)  

Politika pisanja mu je opozicijska, idiosinkratična i antidogmatična, a pjesnik stvara kao da je njegov zadatak, u svijetu punom medijskih laži, reći ono što je nesvodivo istinito“ – stoji u tekstu o ovoj knjizi što ga je objavio portal Radiogornjigrad. Ova Katunarićeva knjiga, osim što je zbirka stihova, i rukovet je misli, ponavljanih na različitim stranicama, obogaćenih trpkom mediteranskom ironijom (kao npr. u pjesmi Mit o sizivčićima). U svojoj se ranijoj poeziji na standardnom jeziku, kao, uostalom, i u ovoj knjizi, pjesnik pojavljuje kao kamuflirani, hermetični poetski lik, vrlo obzirno birajući riječi i klešući njima pjesme koje su zapravo ulomci širih filozofskih misli. Dočim se u onom dijelu knjige gdje pjeva na čakavici obraća jednostavnim načinom otkrivajući emocije. Postavlja pitanja. Kod ovoga pjesnika, očitoga prijatelja razuma, erudita, nalazimo najcjelovitije svjedočanstvo o dijalektičkoj uporabi riječi: „Nakon što prijeđe šumu simbola svoje fantazije, zbog čega se osjeća kao da dodiruje tlo ljudske univerzalnosti, izražava se filozofski dok iznosi ideju, nesvjesno riskirajući da bude proglašen filozofom umjesto pjesnikom“. Oprezno rečeno, u knjizi se više ističe osobnost autora kao mudroga čovjeka nego kao pjesnika, ali dobro zaogrnuta poetskom formom.  

Dražen Katunarić daje uvod u promociju svoje knjige

Za Dražena Katunarića Zeusov teritorij predstavlja poželjno poetsko okruženje, gdje apsolutne vrijednosti nisu krajnji cilj. Stihove smješta u bezvremensko doba, bilježeći mentalna stanja, dojmove, prosvjetljenja. Unatoč tome, ne stvara pastoralnu, već urbanu poeziju; riječ mu nije mimeza stvarnosti ili govora, već autentičan glas. Međutim, specifičnost Katunarićeve poezije jest njegov melodičan stih i figurativni jezik koji je proveo kroz cijelu knjigu koristeći se biranim vokabularom. Ne možemo zanemariti njegovo znanje o antičkoj poeziji, erudiciju, koja sama po sebi ima moć prenijeti čitatelju povjerenje i snagu poezije, premda su za njega sadržaj i forma u poeziji –  dva jednako bitna elementa, svaki od njih ima svoju autonomnu vrijednost. Izbrušenost riječi gotovo uvijek kod ovoga pjesnika ima važno značenje. Bitna mu je čista, lijepa i blistava forma, pa njegova poezija jako laska uhu.  

Ivan Horvat, Dražen Katunarić i Darija Žilić

Najupečatljiviji kod Katunarića jest stil, premda je ova knjiga proizašla iz autorove potrebe za istraživanjem i razumijevanjem suštinske vrijednosti poezije. Pjesnici, kao potisnuta savjest društva, prate i predstavljaju u stihu ovo nihilističko i autodestruktivno doba. Preskočivši nekoliko milenija unatrag, Katunarić je, oslonivši se na mitologiju antike i prepoznavajući dvostruku  prirodu  grčkih bogova – božansku i ljudsku, ostvario knjigu koja vraća dignitet poeziji.

Valja, međutim, znati da je Dražen Katunarić jedan od značajnijih hrvatskih pjesnika, ali je i esejist, romanopisac i putopisac, koji je u hrvatskoj književnosti prisutan i kao urednik i nakladnik Litterisa, te kao urednik časopisa Europski glasnik. Dobitnik je brojnih nagrada za svoj književni rad i doprinos afirmaciji kulture.

Tekst: N.K.B. Fotografije: Ž.B.

GORNJOGRADSKI FESTIVAL – IZLOŽBA U CINKUŠU: LILLI KOCI U ŠEST SLIKA

Kao završni dio Desetog gornjogradskog književnog festivala, u Cinkušu na Gornjem gradu otvorena je izložba „Prijelom epohe“.  Odabirom šest „prijelomnih“  slika, predstavila se autorica, slikarica i pjesnikinja Lilli Koci ponudivši javnosti na uvid svoja inspirativna djela koja su zapravo hommage velikim slikarima 20. stoljeća …

„Što je umjetnost ako nije dijeljena među ljudima? Umjetnost nije samo slika na zidu ili skulptura na postamentu u nekom muzeju. Ona živi i diše kroz interakciju, razgovor i emotivnu povezanost s publikom. Bez ljudi koji promatraju, osjećaju i interpretiraju, umjetnost gubi svoju suštinu. Ona postaje samo običan objekt… Dakle, za mene je umjetnost prije svega prisutnost među ljudima, razgovor koji izaziva, osjećaji koji se dijele i zajednička iskustva koja nas povezuje…“ – napisala je Lilli Koci, slikarica i spisateljica, u postu u kojem se referirala na otvorenje svoje izložbe slika (15. 03. 2024.), postavljene pod naslovom „Prijelom epohe“, a u sklopu Desetog gornjogradskoga festivala.  

Sa svojih šest ulja na platnu, u velikim formatima, Lilli Koci nas introspekcijski vodi, preko likova žena koje postavlja u središte, u razdoblja koja uistinu jesu bili prijelomi epoha. Osim toga, vješto se poigrava asocijacijama na slavne slikare poput Picassa, Dalija, Klimta… a to čini koristeći se specifičnim i prepoznatljivim motivima s njihovih legendarnih slika. Ovom izložbom, osim što je to njezin hommage likovnosti tih umjetnika, poziva na promišljanje prije svega o prošlosti i prijelomnoj sadašnjosti.

Sama  izložba nosi naziv “Prijelom epohe” po vrlo uspješnoj slici koja je inspirirana Picassovom “Guernicom”, kojom nas pak autorica podsjeća kako umjetnost ima najjaču moć povezivanja i  poticanja na interakciju. Time se uspostavlja dijalog između prošlosti i sadašnjosti, „naglašava  kontinuitet ljudske patnje i traženje smisla usred kaosa“, kako je o ovoj slici napisao Marijan Grakalić.

Izložba je otvorena od 15. do 22. ožujka 2024. u Galerijskoj sobi Marije Braut u Cinkušu, na Gornjem gradu, a ostvarena je uz pomoć Društva albanskih umjetnika – DEA i Savjeta za nacionale manjine RH.

Tekst: NKB

O IZLOŽBI MIT MODE ILI KAKO JE BAČVA UMALO POSTALA BURE TAŠTINE

Dimitrije Popović je ozbiljan umjetnik šireg spektra (likovna umjetnost, poezija, esejistika…), ali i ozbiljan trgovac svojim idejama. Jednako, međutim, trguje svojom umjetnošću kao i izjavama. U modernom vremenu, u kojem je gotovo sve zbog marketinga podvrstano u umjetnost – i likovnost, i dizajn, i performans, i moda – Popović je i ovaj put, otvaranjem izložbe u Bačvi, vješto proizveo šušur...

Fotografije: Ognjen Karabegović, privatni arhiv Branke Vučetić Atletić

Središnja slika na izložbi Mit mode Dimitrija Popovića u Bačvi, koja je otvorena od 7. do 25. veljače

Elem, bila sam na otvorenju izložbe Mit mode Dimitrija Popovića radujući se što ću vidjeti novu priču ovoga umjetnika. Ovaj put, u prvom se planu našlo privilegirano eksperimentiranje na temu mode. Nije nepoznato da se svijet mode isprepliće s protagonistima umjetnosti, slikarstva, kazališta, glazbe i baleta,  potiče kreativnost i sve češće modne performanse u većim kulturnim sredinama. No, premda se odnos umjetnosti i mode istražuje u više smjerova već od početka 20. stoljeća, povijesne umjetničke avangarde svoja su estetska shvaćanja primijenile i na oblikovanje ženske odjeće, shvaćene kao umjetničke, individualne i reformirane u odnosu na aktualnu modu.

Dimitrije Popović na izložbi Mit mode u Bačvi

 Mit mode je izložba od četrdesetak slika, crteža i instalacija nastalih u novije vrijeme, o temi koje autor Dimitrije Popović ovako piše:“U modnim spektaklima kao posebnim fenomenima suvremene kulture  žensko se tijelo pojavljuje  u dvostrukoj funkciji; pokazuje odjevne predmete i biva pokazano. Vitke manekenke savršene građe, svoj izgled  dotjeran uz pomoć rigoroznih fitnes tretmana, kozmetike, liftinga silikona, botoksa ili  filera  dovode do granica stvarnog. One postaju ikone novog glamura, žive skulpture vizualnog spektakla. Taj visoko estetizirani svijet elegancije i senzualnosti  u ostvarenju svoje privlačnosti  računa na provjeren učinak erotskog.  Eros je suptilno i s kontrolom  discipliniran dizajnom odjevnih predmeta  koji zajedno s kozmetikom  čine bogat  arsenal ikonografskih simbola…”.  Motiv je, dakle, tijelo, ali ono tijelo koje je podvrgnuto modi i novim estetskim vrijednostima.  Pojam ljepote od početka se novoga milenija zaista preispituje, dekonstruira, posebice u području umjetnosti i mode same. Dimitrije Popović stoga odlučuje dati glas onima koji predlažu te nove paradigme, pritom izlaže svoju viziju ljepote, ponekad umjetno evoluirajuće, složene, ali najčešće kontroverzne.

Osim spektakularne izložbe, brojni intervjui s ovim umjetnikom i ujedno sjajnim menadžerom vlastitih izložbi, u sprezi s performerima, fotografima, urednicima mode itd., trebali bi nam dočarati, iskustvom i savjetima, kako svijet mode zapravo funkcionira.  Za početak, ova za sada nova, hibridizirana Popovićeva izložba, teško može uopće biti shvaćena kao domaći proizvod, pogotovo ako se uzme u obzir izrazita androginost likova na njegovim slikama (što domaća sredina teško razumije). Ekscentrične i subverzivne Popovićeve žene generiraju kritički diskurs o vezama između ženstvenosti i potrošačkog društva. Umjetnik tu pojavu naziva u jednom razgovoru za medije „ikonografskim simbolima“. U redu, ali onaj tko ima znanja iz filozofije mode reći će – da je konstrukcija subjektivnosti rezultat procesa konstrukcije. Što se mene tiče, zabrinuta sam samo za budućnost seksualnog roda jer Popovićev rad daje prikaze koji su ponekad smioni ili uznemirujući, katkad cinični i podrugljivi. Jest, u ovih se četrdesetak radova ističe poveznica koja ujedinjuje modernizam s glavnim modnim strujama mišljenja koje su obilježile naše doba. Naime, materijalnost tijela sastavni je dio pitanja vezanog uz ovu izložbu, a riječ je o rasvjetljavanju načina na koji je Popović modernizam „ispisao“ na ženama. Rodni je identitet kod njega konstruiran ponavljanjem  rituala postizanja ljepote i predmeta u skladu s društveno prihvaćenim kodovima, s trendom. Ali je, ljudski gledano, bestjelesan. Drugim riječima, Popović se navukao na kontinuiranu kulturnu povezanost s primjenom društvenih kodova. Tako konceptualizirana, ova praksa se dodvorava dominantnom kapitalističkom tržištu, gdje se i umjetnost smatra robom široke potrošnje. Popović je između umjetnosti i konzumerizma birao – oboje, ali od toga nije nastao najsretniji coupage, već se sve malo razvodnilo, stanjilo.  Potom, seksualni naboj, koji bi trebao vrcati iz skladno konstruiranih  tijela, jedva da je latentan, plošan, ali je ipak provokativan. Moguće je čak protumačiti autorov rad kao iracionalno i ekscentrično blago svrstavanje prema ženskom spolu. Nazvala bih to koketiranjem. Ništa više.   

Sociološki gledano, sve ove promjene što ih umjetnik bilježi neprikosnovenim artizmom nastale su društvenim angažmanom žena, što je potom za posljedicu imalo, prema mišljenju velikoga galerista Franca Flügela nesmanjenu opću aktivnost žene u svim oblicima rada i razonode; sve veće seksualne slobode… Gledajući pak respektabilne formate Popovićeva djela priređenog na temu mode i primjećujući napor autora da slike budu erotizirane, na pamet mi pada i misao rock glazbenika Johna Entwistlea: “Odjeveno tijelo je mesnat, fenomenološki entitet ”.  Verzija seksualnog identiteta za Popovića je konstrukcija, koja potom stvara konstrukciju tijela kao subjekta. Ova izložba stoga predstavlja preliminarni prostor, koji će autor mudro ispuniti performansima. Pa će tako suradnjom s dizajnericom Brankom Vučetić Atletić (što je gotovo logičan izbor suradnika!) uspjeti izvrsno prevesti svoje slike u živu dimenziju. Prenošenjem umjetnosti na tijelo plesačica u performansu Modni kavez  nedvojbeno je učinjen iskorak u galerijskom prikazivanju umjetnosti. I evo nas opet natrag, u povijest odnosa mode i umjetnosti, kod osobe koja je predisponirala fuziju između umjetnosti, mode i mistike: Andya Warhola. Godine 1969. osnovao je s Gerardom Malangom časopis Interview, preko kojega je svojim pop karakterom i pin-up stilom uvukao publiku u ralje konzumerizma i fascinaciju američkim zvijezdama. Upravo taj dojam, da sam uvučena u nešto takvo, stekla sam posjećujući mega izložbe Dimitrija Popovića – još od vremena kada je bio fasciniran Marilyn Monroe. I da, ne samo da privlači pozornost svojim umjetničkim radom, već u stanovitom smislu i mizoginim stavom prema ženama (čuvajte se feministica, nisu umorne, znam ja njih, netko vas je lagao, umjetniče…).

Dimitrije Popović s plesačicama iz performansa Modni kavez, autorice Branke Vučetić Atletić

Fasciniralo me, međutim, to što je Popovićeva izložba dozvala gomilu umjetnika i kvaziumjetnika, plejboja iz osamdesetih i manekenki redefinirana estetskoga izgleda iz devedesetih, na svu sreću bez kučića…   Nigdje nekog mlađeg lica… Treba li mu to zamjeriti? Ne. Nipošto. Jer, Dimitrije Popović je ozbiljan umjetnik šireg spektra (likovna umjetnost, poezija, esejistika…), ali i ozbiljan trgovac svojim idejama. Jednako, međutim, trguje svojom umjetnošću kao i izjavama. Kako svaki trgovac ima svoje kupce, tako je i s umjetnikom trgovcem Popovićem… U modernom vremenu, u kojem je gotovo sve zbog marketinga podvrstano u umjetnost – i likovnost, i dizajn, i performans, i moda – Popović je i ovaj put vješto proizveo šušur. Angažirao je, primjerice, Josipa Joška Tešiju, za kojeg je Patricija Kiš Terbovc pisala kako je „ovaj branitelj i povjesničar umjetnosti pozirao za više slikara nego Tito i Tuđman zajedno.“ Za svaku pohvalu. Pa onda Patricija dalje kaže: „Ovaj model, povjesničar umjetnosti, arheolog i voditelj Galerije Kranjčar našao se na tridesetak slika, skulptura, kolaža, koliko smo ih uspjeli nabrojati. Raznih autora, od Danijela Žeželja, Eugena Varzića, Saše Šekoranje, počeo ga je slikati Dimitrije Popović... „ Očito je inspiracija obostrana,  jer Tešija je, inspiriran radovima Dimitrija Popovića za izložbu Mit mode, nastupio kao svojevrsna „predgrupa“ izložbe organiziravši foto-session sa svim manje-više angažiranim zagrebačkim fotografima, koji su ga „salijetali“ od Zdenca života do Bačve. U stilu Bože Vreće, izmicao se i pozirao (zna on to, nosio je modele za neke od najvećih dizajnera, od Karla Lagerfelda, Jeana Paula Gaultiera, Vivienne Westwood, Helmuta Langa…“) izvodeći performersku točku nazvanu „Ja sam koji jesam“, sa začetnom idejom da je on, ili njegovo tijelo, ili on i njegovo tijelo, zapravo živa skulptura. Pritom, nažalost, nije definirao granicu do koje se rasteže ovaj vizualni autonarativ kojim se trebala profilirati njegova umjetnička subjektivnost. Osim toga, ulica, grad, središte grada kao dekoracija evocira mit o Narcisu pretvorenom u cvijet i naglašava površnu autorefleksivnost i ograničenu igru s umješnošću.

Tešijin performans, kako god se zvao, privatna je priča koja otkriva ovoga čovjeka kao osobu čija ambivalentna seksualnost evocira portret „na visokoj peti“. Istina je da znakovi starenja kod nekih profesija poput mode dovode do seksističke kulture koja fetišizira predpubertetsko, androgino žensko tijelo. S druge strane, to također potiče na prikazivanje sebe poput androginog modernističkog subjekta. Pa to je valjda poznato. Slikovito, djelo koje je Tešija pokazao „pozirajući“ pred fotografima, ogrnut (kao odorom časti) mladenačkom unisex odjećom, njegova je umjetnička samoreprezentacija, kojom artikulira identitet sebe kao umjetnika, a koji je istodobno umjetnički predmet i praktičan komad odjeće što se nudi kao rješenje za odijevanje, bolje reći – pokrivanje ženskog (muškog?) tijela. U toj autoprezentaciji koristi se čak krojačkom logikom, prikazujući se prekriženih nogu, u sjedećem položaju, zavodničkih pokreta… Ali, i to je déjà vu! Tzv. camp estetika predmnijeva androgine samoreprezentacije u kojima se koristi odjeća – ne tijelo, kao što to čini Popović – kako bi se  utjelovile veze što spajaju Tešijinu višestruku ulogu  kustosa, manekena, modela…, a pozadina svega je promoviranje subjektivnosti. Pravi umjetnik može biti samo onaj koji je predstavljen kao umjetnički objekt in situ , u prostorima svakidašnjeg života. Nastup Josipa Joška Tešije dogodio se na marginama izložbe Mit mode, ali nije tako shvaćen među zagrebačkim modnim voajerima, modnim agenticama i modnim krojačicama. Na sreću, to se nije dogodilo, ali da je kojim slučajem ušao s performansom (sessionom) unutar muzeja, Bačva bi se pretvorila u bure taštine…  

Na slici su autorica performansa Modni kavez Branka Vučetić Atletić (sasvim lijevo) i umjetnik Dimitrije Popović (u sredini) s performericama plesačicama

Dugo je trajalo ono hodočašće koje je tijekom godina prihvaćalo u svoje krilo umjetnike i nemušte umjetničke promjene, uključujući i glamurozne foto-sessione. Još davne 1951. godine, u galeriji Betty Parsons u New Yorku, na snimanju za Vogue, u prvi plan je stavljen odjevni predmet iz modne kuće Henrija Bendela s pozadinom slike Jacksona Pollocka, majstora all-over slikanja. Ta nečija ideja da haljina ima istu vrijednost kao i slika doživjela je smjesta golem prijezir. Haljina otad pripada modi, a moda, što je moda? Pa reče ova izložbe – Mit…

Petra Krpan, autorica predgovora kataloga izložbe Mit mode, navodi:  „Dimitrije Popović otvara nova pitanja o modi, tijelu, tjelesnosti i materijalnosti….  Ovom serijom radova, umjetnik stvara i interpretira svoje značenje tijela kao izvedbenog događaja; tijela mode, a ne više svakidašnjeg tijela. Fokus je na ‘izvedbenosti’ tijela i uklopljenosti drugih, anorganskih elemenata u tijelu i s tijelom.” A tijelo jest nedvojbeno jedan od najspektakularnijih elemenata onoga što se čini inovativnim u izvedbi. Golotinja ili tek naznačena golotinja vrlo je klasična tema u slikarstvu, a novost nije njezin prikaz, nego uporaba ljudskog tijela: primjerice, kod Yvesa Kleina, još 1958., tijela modela premazana su bojom i leže na platnu prema umjetnikovim uputama; Orlan, francuska umjetnica, transformira svoje tijelo ugradnjom implantata, snima se kirurška operacija; austrijski mag performansa, Stelarc, objesio je  vlastito tijelo na kuke itd. Danas performans funkcionira na istom principu, samo što je u slučaju onoga što je za izložbu priredila Branka Vučetić Atletić kreativni čin sam rad, a tragovi koji iz njega proizlaze (ples, fotografija)  samo su naznake da je postojao kreativni moment.

 Performans Modni kavez, kako smo već naveli, uspješno je transponirao Popovićeve slike iz statične u dinamičnu ulogu tijela, možda malo prekoračivši disciplinarne granice izvedbe. Karakter ovoga performansa, istodobno efemeran i spektakularan, približava ga živim umjetnostima. Dvije uspješne performerice – Dora Baličević, plesačica i dizajnerica interijera, te Lucija Radić, balerina i solistica HNK-a – plesnom su predstavom (ples sam po sebi objedinjuje više umjetničkih disciplina) ispričale ili predočile što je to moda u modernom poimanju, na koji način bivamo uvučeni u modu i kako nas ona mijenja, podjarmljuje. S druge strane, ono što karakterizira ovo događanje, odnosno lekciju o submisivnosti modi, jest – sinkroniziranost u ideji, ali je svatko od umjetnika (slikar, dizajnerica, plesačice…) improvizirao u skladu s onim što svi drugi rade nastojeći održati svoj vlastiti put.  

Modna ikona i dalje se vrti na postolju u smjeru koji modna gazdarica nalaže i čeka novi modni trend. Svi kostimi inspirirani su radovima slikara.
 

 Performans je dugo bila najmarginalnija od suvremenih umjetničkih disciplina. Znanstveni hibrid koreografije, retorike i improvizacije koji je teško pronašao svoje mjesto u zatvorenom prostoru muzeja. Zato što se muzejska struka protivila izvedbi uživo. Premda spada u red klasičnih umjetnosti, performans je umjetnost pozornice. Modni kavez  kao performans zato je bila vrlo uzbudljiva prilika predstavljanja svojevrsnog proturječja između onoga što predstava jest ili bi trebala biti, osporavanja ili kritike muzejskih institucija i straha da će ta institucionalizacija proizvesti iste učinke kao oni protiv kojih su predstave konstituirane u odnosu na druge  prakse. Ovaj ulazak u muzej performansu Modni kavez daje vjerodostojnost. Ono što ostaje od toga svakako je  priča, ili scenarij, fotografije koje svjedoče da se nešto i dogodilo. Ukratko – poruka.  

 Kao umjetnički jezik, performans se nametnuo bez presedana. Evidentno je da racionalna umjetnost više ne zna kako dalje, apstraktni ekspresionizam više ne zadovoljava, pa se rađa novi način stvaranja umjetnosti koji u središte reprezentacije stavlja umjetnikovo tijelo, nabijeno simbolizmom. Predstava ili performans Branke Vučetić Atletić nema krutu narativnu strukturu: cilj je bio zadiviti, zadobiti umjetničku vrijednost. Kao događaj, ovo je djelo ustvari umjetnička akcija. U konačnici, to je duboko promišljena umjetnička forma kojoj je okosnica aktivno tijelo.

Javnost se nakon nečeg ovakvoga ne može pretvarati da se ništa nije dogodilo, mora shvatiti da ljudi koji se bave modom i/ili žive modu  imaju tijelo i da je to tijelo isto kao njihovo. Uz to, tijelo je u performansu Branke Vučetić Atletić shvaćeno gotovo kao sado-mazohizam: moda dominira, a podređeni smo joj svi. Uz to, profesionalna, suptilna uporaba tijela pomiješana je s nizom radnji simbolične vrijednosti, ponekad teatralnih, ali vješto izbalansiranih kako ne bi prešlo granicu umjetničkog i pretvorilo se u vulgarno. Upravo onako kako to moda jest; baš onako kako je to učinio i sam Popović u svojim radovima.   




Piše: Nera Karolina Barbarić

NATAŠA TURKALJ: DOBRI MUŠKARCI NISU SAMO PLOD ŽENSKE MAŠTE

“U mojim romanima muškarci su ti koji su uvijek podrška ženama, neka vrsta ljudskih veličina kao i žene, jer mi živimo u zajednici i jedni bez drugih ne možemo. Upravo je taj suživot i razumijevanje u vezama ono što je ljepota života, ta sinergija duša gdje je sve u dvoje lakše i kad se pobjeđuje i kad se gubi jer nisi sam, imaš kome plakati i s kim se smijati, zapravo si onda uvijek na dobitku.”

Razgovarala: Sandra Pocrnić Mlakar

Roman Nataše Turkalj U zalasku svitanje objavila je nakladnička kuća Beletra

Nina je modna dizajnerica na vrhuncu karijere, ali svjesna da u svojoj tridesetoj godini mora nešto promijeniti u životu: iscrpljena je od posla, neurednog života i dotrajale veze s vlasnikom modne kuće. Velika modna revija bila je trijumf Ninine karijere, ali na razuzdanom afterpartiju napadnu je dva muškarca i siluju. Povratak u život bio je dug i spor, ali rane na duši su neizlječive. U bijegu od sebe, Nina odlazi na otok, daleko od svijeta koji ju je povrijedio. Stjecajem okolnosti, spašava od utapanja imućnu vlasnicu kruzera usidrenog u zaljevu, postaje prijateljica imućne obitelji i upoznaje Karla, nasljednika poslovnog carstva. Karlo je privlači, ali Nina se zbog teške traume opire osjećajima i dodirima…

      Takav bi, ukratko, bio zaplet novoga romana Nataše Turkalj, koja u svojim romanima vodi junakinje na ljetovanja u egzotične zemlje, u visoke krugove industrijalaca i bogataša, daleko od financijskih problema i monotone svakodnevnice. Jedini zadatak koji postavlja pred njih jest suočiti se sa svojim pravim osjećajima i slijediti svoje srce. U zalasku svitanje, treći roman Nataše Turkalj, donosi jasne zajedničke osobine njezinih dosad objavljenih ljubavnih romana: Moja savršena nevolja, Moć žene.  Obitelj ima važnu ulogu u svim njenim romanima, a poštivanje obiteljskih odnosa imperativ je za sve likove, dočim sretan kraj, tipičan za ljubiće, podrazumijeva i obiteljsko ispunjenje. Erotika je neobuzdana i izraz iskrenih osjećaja, a glavne junakinje svjesne su iracionalnosti zaljubljivanja i oprezno preispituju emotivne putokaze. Muškarci su strpljivi i samouvjereni, iskreno zaljubljeni i predani. Često svjesno preuzimaju važnu ulogu u životu svojih izabranica.

     Nataša Turkalj je stručni specijalist komunikacijskog menadžmenta, a snove o pisanju ispunjava tek u svojim četrdesetim godinama. Nadahnuće za romane pronalazi u vlastitim promišljanjima ljubavi i kakva bi ljubav zapravo trebala biti. S njom smo razgovarali o njezinom najnovijem romanu te o njezinim ranijim romanima, o muškim likovima u njezinim romanima te o hrvatskom piscu u hrvatskim knjižarama.

*Vaš treći ljubavnom romanu, U zalasku svitanje, započinje na modnoj reviji  – mlada modna kreatorica na vrhuncu karijere upravo završava svoju kolekciju kojom će oduševiti publiku. Kako ste izabrali svijet mode za temu romana? Odakle znanje o šivanju, kreiranju i modnim kolekcijama?

      – Moja mašta mene odvede kamo ona želi, nije da joj se baš mogu oduprijeti, niti ju spriječiti, ona je naumila skrenuti u te vode. O modnoj industriji smo svi puno čitali, gledali u dokumentarnim emisijama, čuli svjedočanstva, gledali filmove i mnogi od nas su mogli zaključiti da je ta industrija okrutna prema djevojkama koje su u njoj našle svoju profesiju. Ali ne treba generalizirati, kao što rekoh, mašta me navela na tu temu.

*Nakon romana Moć žene, u kojem je traumatizirana policajka mijenja način života, u novom romanu glavna junakinja doživljava fizički napad i silovanje te također kreće ispočetka. Obje junakinje ponovno moraju uspostaviti kontrolu nad vlastitim životom. Po čemu je takav obrat sličan današnjem vremenu izazov za romanopisca?

      – Pa ja bih rekla da je to vrlo stvaran izazov, vrlo živopisno i vrlo opipljivo i zapravo želim reći, stvarno. Svi mi počinjemo nešto iznova, padnemo i dižemo se, a upravo ovakve priče bi trebale dati neku nadu da se iz pepela možemo ponovno izdići i buditi nasmijani, opet nasmijani. Kažem opet – jer svima nam se osmijeh u nekoj životnoj dobi makne, stiskan od bremena koji nosimo, ali nije sramota past. Poanta je dići se i opet živjeti.

Nataša Turkalj, portret

*U oba romana važnu ulogu u oporavku i ponovnom stjecanju povjerenja u život ima muškarac koji se pojavljuje u životu glavne junakinje. Jesu li strpljivi muškarci koji pružaju podršku nastali po uzoru na stvarne likove koje ste upoznali ili su plod mašte baš zato što takvih muškaraca nema u životu?

      – Moje iskustvo ili iskustvo pojedinca nije zaista i stvarno stanje stvari i nije socijalna slika u kojoj se nalazimo. Ako nije meni, vama, to ne znači da nije i nekom drugom. U mojim romanima su muškarci ti koji su uvijek podrška ženama, neka vrsta ljudskih veličina kao i žene, jer mi živimo u zajednici i jedni bez drugih ne možemo. Upravo je taj suživot i razumijevanje u vezama ono što je ljepota života, ta sinergija duša gdje je sve u dvoje lakše i kad se pobjeđuje i kad se gubi jer nisi sam, imaš kome plakati i s kim se smijati, zapravo si onda uvijek na dobitku. Naravno da ima takvim muškaraca u životu i naravno da su oni poželjni.

*Modna kreatorica iz romana U zalasku svitanje dospijeva na kruzer imućne obitelji koja joj pruža gostoprimstvo. U romanu su, s jedne strane, avanture i izazovi, a s druge obiteljske vrijednosti. Zašto su današnjoj ženi potrebna s jedne strane uzbuđenja i dokazivanja, a s druge sigurnost obitelji? Kako žena može pomiriti te suprotnosti? Je li obiteljski život ipak cilj svih avantura?

     – Pa kome od nas ne treba zagrljaj i sigurnost? Kome od nas ne treba uzbuđenje koje će nas održavati živima i energičnima?! Pa to treba svima! Život nije ravna crta, to su lude amplitude i ovako prikazane su dobrodošle. Nisu uzbuđenja potrebna samo ženama, ona su potrebna svima, jer to je ono zbog čega nam ključa krv i svakodnevnicu čini zanimljivom. Obitelj je temelj svega, ona je podrška, ljubav, mir i sigurna luka za sve ljude na svijetu. Uvijek to ističem i mislim da ću uvijek isticat jer sam takvoga stava i mišljenja.

Ognjen Golubović i Nataša Turkalj na promociji romana Moja savršena nevolja

*U svojim romanima čitateljice vodite u egzotične zemlje, u najskuplje restorane, na kruzere i u mondeni svijet, podsjećajući ih da mašta nema granica. Kako ste otkrili da imate maštu kojom možete inspirirati druge?

      – Ja sam obična žena, s najjednostavnijim željama i nadama, i prolazim isto što i svi drug ljudi. Krećem od sebe i tamo gdje bih sama voljela biti vođena. Možda to nije dovoljno niti realistično u nečijim očima, ali je svakako ugodno jer u tim romanima rasterećujem već ionako napaćene mozgove od tereta preživljavanja iz mjeseca u mjesec. Jako dobro svi znamo što je stvarnost i da se sve teže nosimo s opasno teškim troškovima u životu, koji su definitivno ključni razlog što se malo smijemo i što smo stalno iscrpljeni. Ne želim da se moji čitatelji i zbog toga loše osjećaju, ne želim da taj teret nose i kod mojih likova, želim da se barem u trenucima čitanja priče toga rasterete.

*Na ovogodišnjem Interliberu govorili ste o statusu domaćeg pisca na literarnoj sceni i u knjižarama i zaključili da je u slabijoj poziciji u odnosu na izdašno financirane strane hitove. Primjećujete li da se stanje popravlja? Kako bi domaći pisac kod nas trebao biti pozicioniran i zašto?

      – Ljuti me nepravda oko domaćeg pisca. Trebali bismo imati državu koja je oslonac svom narodu, čija je svrha prosperitet naroda i da uvijek stavljamo sve naše ispred drugih, jer to bi bilo logično. Trebaju se jesti naša jaja, naše meso, kupovati naši proizvodi, poticati našu proizvodnju kako bismo razvijali svoje, a ne prednost davati tuđem. A kad dođemo do proizvodnje slova naše domaće scene, tada  zanemarujemo taj segment, tada smo veliki neprijatelji. Kao da je olovka neke Amerikanke od zlatne tinte koja će dati eliksir za sretan život čitatelju kroz slova, kao da je njihovo pisanje bolje, kao da je silina prevođenja stranih pisaca jača od naše riječi i naših misli. A tomu nije tako. Pročitala sam puno knjiga i nedavno dvije knjige svoje ljubimice Jodi Ellen Malpas, pa sam se uvelike razočarala. Postavila sam sama sebi pitanje zašto je ovo tako? Vrlo je jednostavno, kad dođem u knjižaru, jedva nađem svoju knjigu, dok je Pedeset nijansi… – još uvijek! – izloženo na pola knjižare. Nije mi jasno, pa zar mi ne bismo trebali imati prednost? Zar mi ne pišemo o nama, nečemu poznatom, pa zar moje riječi nisu bliskije našim ljudima? Mi sami sebi radimo loše, a onda krivimo sve druge za stanje u kojem se nalazimo. To je suludo, a najgore je što je i jako žalosno.