SVE NIJANSE SREBRA STJEPANA BALJE

  Zlatar, tvorac umjetničkog nakita i dekorativnih predmeta za dom, Stjepan Balja, rođeni Zaprešićanac, jedan je od samo petorice svjetskih zlatara koji stvaraju, posebnom, tajnom tehnikom, i u titaniju. Iznimni, eksperimentalno umjetnički jesu, međutim, i njegovi najnoviji ukrasni predmeti, odnosno nakit u srebru…

Ivanka Ivkanec prije nekoliko godina napravila je bogatu monografiju o Stjepanu Balji,  prikazavši sve umjetnikove faze, ali i tehnike kojima se služio. Po njenu mišljenju, o ovom umjetniku ponajbolje govore stručni tekstovi, kao i katalozi za više „od 130 zajedničkih, 43 samostalne i 4 revijalne…“

Stjepan je Balja jedan od malobrojnih umjetnika u nas i u svijetu koji, osim nakita od  od zlata i srebra, radi nakit od titana. Već godinama javnosti je poznat po svojoj tehnici patiniranja, ali je izuzetan i po načinu tretiranja površine materijala: koristi se pjeskarenjem, gužvanjem, valovitim nabiranjem, specijalnim poliranjem do postizanja visokoga sjaja. Ti pak postupci obrade metala čine njegov nakit izuzetnijim, zanimljivijim, nevremenskim, jer – uz to – uspijeva realizirati i posebne učinke lomovima svjetla, postižući inovativan, nadasve poseban kolorit. Stjepan Balja oblikuje nakit i prema željama kupaca, premda identitet  i želje svojih kupaca  nikada ne odaje, već to čuva kao ispovjednu tajnu. Unatoč tomu, zaljubljenici u njegov nakit dobro znaju što bi sve mogao ispričati: kako on, tako i njegov nakit.

Na slikama gore:
Svoju tehniku obrade srebra Stjepan Balja  još uvijek radi služeći se svojim starim alatom. Jedino se modernizirao, kako sam kaže, „strojem za bušenje“. Broševi na slikama kombinacija su srebra i titana, a dio su kolekcije koja još uvijek nije prezentirana javnosti. U posljednje vrijeme umjetnik s posebnim zadovoljstvom i jako mnogo radi nakit s titanom. Smatra da su mogućnosti titana iznimno velike te se dobrom obradom, imaginacijom i – posebno – velikim trudom postiže zapanjujuća ljepota nakita. Inače, na novim kolekcijama radi i po nekoliko mjeseci.

Rođen je 1940. godine u Zaprešiću, a s nakitom se sreo kao dijete, kad je, u vrtu, pronašao stari metalni prsten, pečatnjak. Htio ga je nositi, no kako mu je bio prevelik, čekićem ga je pokušao obraditi, odnosno prilagoditi svojoj veličini. I tako je sve počelo…    


Nakit, odnosno predmeti sa srebrom i legurom, koje je „čarobna formula“ umjetnikova poslovna tajna, nastali su također u novije vrijeme, ponajviše kao umjetnikova znatiželja što sve može dobiti kombinacijom srebra i te, posebne legure. Naime, srebro se pojavljuje kao osnova, dočim su aplikacije od legure. Ova kolekcija odiše nebrojenim nijansama, od zemljanih, narančastih, kobaltnih itd. tonova – do nijansi umjetničke patine. No, osim boja, ova se kolekcija ističe i umjetničkim, ali istodobno modernim formama, kroz koje se ipak nježno provlači prepoznatljiv umjetnički rukopis Stjepana Balje.

 Diplomu zlatara dobio je 1957. godine, potom je učio kod  Ivana Krunića i Juraja Roka. Već 1966. otvorio je vlastitu radionicu za izradu i oblikovanje nakita od plemenitih kovina u Zagrebu, a onda u Zaprešiću. Osamostaljivanjem je zapravo i počeo njegov kreativni uspon, pa je samo tri godine poslije stekao status zlatarskoga majstora. Zahvaljujući svojim umjetničkim realizacijama, 1973. godine postao je član ULUPUH-a, a 1993. godine dobio je i status slobodnog umjetnika, što je zapravo priznanje za silan broj samostalnih i inih izložbi umjetničkoga nakita.  

 Pojava velikih trgovačkih lanaca s jeftinim nakitom nije ga, kaže, nipošto obeshrabrila, već je njemu osobno upravo to pomoglo da kroz konkurenciju vidi što je loše, a što dobro, odnosno  koliko je dobro on sam nešto napravio. Konkurencija mu je, kaže, uzmogla da razvije svoju imaginaciju. „Kad izrađujem nakit, želim da svaki komad nosi poruku, poruku  ljubavi. Jer da nemam ljubavi prema poslu, ne bi bilo ni moga nakita, da nema ljubavi – ne bi bilo darivanja. Ljubav sve pokreće“, rekao je svojedobno za magazin „SVIJET“. Umjetnički nakit izrađuje više od 50 godina, a – osim brojnih priznanja – za svoj je umjetnički doprinos Stjepan Balja 1998. godine nagrađen  i „Redom Danice Hrvatske s likom Marka Marulića“.     

GRETA GUDELJ: DIZAJNERICA ZA POSEBNE ŽENE

Premda nije nikad favorizirala modne revije, velike fashion skupove, hrvatska dizajnerica i poduzetnica Greta Gudelj modni put izabrala je iz razloga što se u okruženju mode, ljepote i modnoga sadržaja oduvijek najbolje osjećala. S iskusnim okom dizajnera, profesionalnim instinktom stilista, izvrsnim poznavanjem konstrukcije odjeće i nedvojbenim osjećajem za proporcije tijela, ali i neizostavno izbrušenim zanatom, svoju modnu etiketu Greta Gudelj pretvorila je u sinonim za modele od finih prirodnih tkanina za suvremenu poslovnu ženu i odjeću za posebne prilike, koja odiše ženstvenošću, a kojoj su izuzetno naklonjene najpoznatije Hrvatice…

Danas, kao vrlo prepoznatljiva dizajnerica, u čijem modnom ateljeu tijekom samo jedne kupovine možete naučiti više o svom stilu i onome što vam zapravo odgovara nego čitajući godinama savjete iz promo magazina, Greta Gudelj se ne ostavlja maštanja o novim kolekcijama, kombinacijama, poslovnom širenju… 

Na domaću modnu scenu Greta Gudelj intenzivnije je stupila 1988. godine. U svijetu mode je to što ona radi poznato kao pret-a-porter medio alto, označavajući stil koji je prepoznat  između konfekcije i visoke mode. Njezina profesionalna, radna biografija mogla bi započinjati riječima kao u mnogim pričama o uspjehu – kako je riječ o dizajnerici koja je kao mala počela kreirati i šivati, vaditi krojeve iz tada vrlo popularne Burde i magazina Svijet, a „bila je vrhunski odjevena zahvaljujući svojoj mašti“. Čini se da je na njezinu imaginaciju i kreativnost više utjecala činjenica što je djetinjstvo provela u Stonu, u podneblju koje, kako će sama Greta reći, „okruženje gdje je sve lijepo, gdje nema ni trunka suvišne ljepote, a pogotovo ne premalo. Kad ljudi odrastu u takvom okruženju, odrazi se to i na svu njihovu svijest, poimanje ljepote.“ Osim toga, u tamošnjim obiteljima vazda je postojao običaj da mlada žena mora znati vladati iglom, koncem i škarama, a Greta je to vrlo rano i nadišla, tajno krojeći i šivajući modele, oduševljavajući sebe i druge onim što bi proizvela. Stoga vrlo rado priča anegdotu iz svoje rane mladosti, kada je kao tinejdžerica, dok joj je majka bila  odsutna zbog bolesti, poput  Vivian Leigh u filmu „Zameo ih vjetar“ , strgala zavjese s prozora i sašila haljinu, u kojoj je potom izašla.

Borisa Kosmača smatra velikim modnim znalcem i svojim prijateljem.

GODINE KREATIVNE MODE: Greta je Gudelj u hrvatskoj modi prisutna godinama, pa je i ostavila traga na mnoga fashion zbivanja. U Zagreb je iz Stona došla studirati, kako bi se maknula iz stonske sredine, južnjačkoga okruženja, jednako blagoslovljenog zbog ljepote, kao i zakinutoga za poštivanje i maštanje mlade i lijepe žene, koja se, k tome, izdvajala svojom posebnošću i darovitošću te imaginacijom. Ondje, u Zagrebu, čistila je stanove kako bi zaradila za materijal i tako si sašila haljinu. Smjesta su je primijetili i počeli je zvati da šije pojedincima. Kada se udala, shvatila je, kaže, da se mora  usmjeriti prema modi…

 Godinama je, šivajući, zarađivala više od svog muža, visokoobrazovanog i dobro plaćenog stručnjaka. Nakon njegove smrti odlučila se osamostaliti, uozbiljiti rad koji ju je ionako uvijek posve zaokupljao. Na Jarunu je otvorila dućan krajem osamdesetih, za koji je trebalo mnogo truda i umijeća da privuče klijentelu. Bile su to predratne godine, vrijeme izuzetno osjetljivo za poduzetnike, kada se moda u Hrvatskoj još doživljavala kao vrhunska konfenkcija ili kao odjeća s potpisom u to doba manje poznatih inozemnih dizajnera. Odlučila se stoga ispred trgovine na Jarunu prostrijeti tepih te napraviti malu modnu reviju: događaj koji će zacijelo ostati zapisan u povijesti hrvatske mode kao prva modna revija na otvorenom! No, „modni led“ je tako probila. Dobila je kupce, izbirljive poslovne žene, željne modela s dahom Zapada, ali kupljene u susjedstvu. Ubrzo će im Greta Gudelj sve to omogućiti na novoj lokaciji u Ilici.

Danas je njezin novi modni atelje u Gundulićevoj ulici mjestom sastajanja žena s ukusom: poslovne žene, javno eksponirane,veleposlanice, političarke, glumice i tv-voditeljice… sve one u modnom ateljeu Greta Gudelj dolaze po svoj „komad dobre odjeće“, jer im se ondje jamči kvaliteta tkanine, fini materijali s potpisom Roberto Cavalli, Giorgio Armani, Jean Paul Gaultier, Chanel… Greta je zagovornica prirodnih materijala, vune, viskoze, lana i ponešto svile, od kojih izrađuje svoje modele, ponajviše kostime, koji se svrstavaju u pret-a-porter dnevni look, a uz neke izmjene i prilagođene dodatke pogodni su i za večernje izlaske. Nove tehnologije izrade tkanina omogućile su kombiniranje lycre, poliesterskih i acetatskih vlakana s prirodnima, a rezultat su tkanine koje se manje gužvaju i ugodnije su za nošenje. Takve  tkanine skuplje su i kvalitetnije od stopostotno prirodnih.

PERSONALIZIRANI MODELI: Premda je istinski zagovornik isključivo prirodnih materijala, za Gretu je izazov unošenje novosti, pa se dogodi da uvede  neku boju koja tek poslije u nas postane moderna. Crna, siva, bijela – boje su koje prevladavaju na njezinim kreacijama. Do prije nekoliko godina njezini su modeli bili minimalistički i čistih linija, a sada se mogu opisati kao “spoj čistih linija i modernih detalja”, dok svaku sezonu karakterizira poneka promjena. „Ne slijedim trendove pod svaku cijenu“ – objašnjava svoj modni imperativ dizajnerica – „već njegujem stil moderne žene s naglašenom osobnošću. Način odijevanja odraz je osobne vizije i načina života. Dobro je pratiti modu, ali treba je prilagoditi osobnosti. Odjeća u kojoj se osjećamo ugodno, najljepše nam stoji, i to je, po meni, čitava filozofija mode.“

Na pitanje što smatra ključem  svoga uspjeha u svijetu mode, kaže da je to vjerojatno spoj velike volje i ljubavi za taj posao, te naravno upornost. Ali i stava prema klijenticama, koje su joj svaka za sebe inspiracijom. Ukratko, svi modeli Grete Gudelj su personalizirani, jer ona voli utjecati na pozitivan izgled žene. U tom smislu podjednako se ponaša kao dizajner i kao modni stilist. Dizajner je, kaže, sam po sebi stilist. Jer, tvrdi, netko tko ne poznaje školu šivanja, konstrukciju, ne poznaje tijelo, građu i osobitosti pojedinih klijenata – ne može biti stilist. „ Prava bi radost bila znati da osobe, ženske i muške, posebno u politici, koji nas predstavljaju u svijetu, o čijem nastupu, fizičkom i duhovnom, o čijoj ozbiljnosti i dojmu, ovisimo svi – da ta osoba ima profesionalnog, educiranog stilista, koji bi istinski vodio brigu o izgledu i dojmu koji ostavlja ta osoba. Naprosto bi trebao postojati dress code, profesionalno određen način odijevanja, o čemu ovisi i vjerodostojnost ljudi kojima je namijenjen. „

S Ivanom Delač, svojom stalnom klijenticom, za isprobavanja nove kolekcije.

DOBA LOŠEG MODNOG UKUSA: Greta smatra kako se danas ne može govoriti o modnom ukusu, pored loših materijala i masovne mode. Uspoređuje to s odijevanjem Talijanki, za koje kaže da su najukusnije odjevene žene. Zašto? „Jer su“ kaže Greta, „ cijeloga života okružene ljepotom, svakoga dana prolaze kraj dizajnerski uređenih i opremljenih dućana, s vrhunskom odjećom. I da samo imitiraju te stilove – već su dobro odjevene! „ A kako se ona inspirira? Odgovara jednostavno: „Materijalima! Čim vidim materijal, znam točno što od njega mogu napraviti i na koji način. Ne treba mi prije toga nikakav crtež, nikakve ilustracije. Materijal i ja – i to je to!“

Ipak, postupak nastajanja modne ideje nije tako jednostavan. Potrebno je ideju nacrtati. Precizirati… „Da, pa i malo dijete zna napraviti dobar crtež. Ali mora se znati kako izvesti izrez, poznavati materijal kako bi model, odnosno proizvod na kraju mogao čuvati od kemijskog čišćenja, od peglanja itd. To je bitno! Mislim da mladi dizajneri, koji imaju sjajnih modnih ideja, upravo u tome griješe: koriste se jeftinim ili pogrešnim materijalima, pa upotreba izvrsno kreiranog komada odjeće, eventualno kemijsko čišćenje ili pranje, uništi sav njegov trud i talent.“

Kseniji Pajić je Gretin dućan u Gundulićevoj u Zagrebu omiljeno modno mjesto.

POTPORA MONDENIH KLIJENATA: „ Za sebe tvrdim da sam pravi dizajner. Ali, za razliku od svjetskih dizajnera, mi nemamo razne timove i banke koji nas prate. Da imamo sve to, mogli bismo ponuditi revije, angažiranje promotora mode. Ovako, našu maštu moramo ograničiti. Ja si ne mogu priuštiti da stvorim nešto nenosivo. Sve što stvorim –  moram prodati…“ Je li u tomu baš i u njenoj neupitnoj upornosti razlog što uživa popularnost među poznatim Hrvaticama i fashionisticama. Svakako – da. Jer, među njezinim klijenticama bile su i fashionistice poput supruga poznatih javnih osoba, veleposlanice, žene državnika koje su dolazile u Hrvatsku, državnice same. No, posebno ističe iskustvo s princezom Farah Diba, koja se njezinim modelima oduševila vidjevši ih na ženi, inače rođenoj Zagrepčanki, njezinoga osobnoga fotografa Hervéa. Na odmor u Val d’Isere  žena je ponijela nekoliko divnih kompleta kupljenih kod Grete. Princeza se oduševila i naručila također više kompleta, zbog čega je Greta čak kod javnoga bilježnika morala zajamčiti da neće otkriti njezine mjere. Posebno su se princezi dopala dva kaputa, iz kojih navodno nije izlazila za sve vrijeme boravka u Deauvilleu, mondenom sastajalištu okrunjenih glava na obali Normandije. S Gretom je 1993. već počela pregovore o tome da joj pomogne otvoriti dućan na nekom od tih mondenih mjesta. No, bile su to ratne godine i vrlo delikatna situacija…

Posebno zadovoljstvo Greta Gudelj kao modna dizajnerica imala je pripremajući modele za predsjednicu Hrvatske, Kolindu Grabar Kitarović, za prilku sudjelovanja na proslavi stogodišnjice završetka Prvog svjetskog rata u Francuskoj i za državnički nastup u Kninu, u povodu obljetnice Oluje.

SURADNJA S KĆERKOM I NASTANAK MARKE LORE: Danas, nakon tolikog iskustva, nimalo se ne osjeća umornom. Još uvijek radi po cijele dane, što je njezinu kćerku Loretu Gudelj svojedobno uplašilo i nije se otpočetka odlučila za struku svoje majke. Ipak, studirala je povijest umjetnosti i španjolski jezik, a u posljednje vrijeme posvetila se upravo namjeri da se Greti pridruži u poslu, ali sa svojim modelima i vlastitom etiketom – Lore. Dakako, njezina vizija mode obilježena je i njezinim obrazovanjem, pa modeli koje pušta na tržište jesu reminiscencije na umjetnost. Tako je nedavno predstavila kolekciju inspirirannu romanom „Sto godina samoće“, u koju je unijela svoju zanesenost Južnom Amerikom i literarnom lokacijom, Makondom, iz romana Gabriela Garcie Marqueza. Oslikani materijali, koji prizivaju stilove s početka 20. stoljeća, namijenjeni su mlađim samosvjesnim ženama. Greta je opet tu da svijetu pokaže što je prenijela na svoju kćer.

S kćerkom, Loretom Gudelj Barać

Foto: Ratko Mavar, privatna arhiva Grete Gudelj, privatna arhiva Lorete Gudelj, arhiva magazina Svijet

AH, TO UZVIŠENO DONJE RUBLJE

Jeste li znali da stari Grci nisu ništa nosili ispod haljina? Imate li pravu informaciju kada je rođen grudnjak ili  kada su se počele nositi gaćice? Čak i ako ste muškarac, nije teško zamisliti da se bez ta dva komada odjeće većina žena osjeća u najmanju ruku neugodno. Ipak, mnogo je vode proteklo prije nego se došlo do donjega rublja, mnogo se puta mijenjao način na koji su žene nosile donje rublje ispod odjeće. Fascinantna povijest nošenja donjega rublje donosi ne samo kako se mijenjala moda, nego i na što je sve utjecala kulturna revolucija, kako se mijenjao odnos između spola, ali i odnos prema seksualnosti u zapadnome svijetu. Počnimo od antike…

Objavljeno: 15.12.2019.

Novi trend donjeg rublja i novi termin u rječniku mode – balkonet.

Rublje je, čini se, „rođeno“ u drevnome Egiptu, kada su žene plemića počele nositi tanke tunike ispod vanjskih, kao neku vrstu podsuknje. Stari Rimljani i Grci, manje stidljivi njihovi nasljednici, nisu nosili ništa ispod tunike  – i to je istina i za žene i za muškarce. U nekim slučajevima, za fizičku aktivnost i kao kupaći  kostim, nosila se subligatula (od subligare, vezati ispod) i zavoj naprsnik, poput onih kakvi se mogu vidjeti na mozaicima termi  u Rimu, što je  prvo umjetničko  svjedočanstvo na području “intimnoga rublja“. Ono što se dogodilo u razvoju odjeće u srednjem vijeku tek treba utvrditi, jer se odjeća, budući da je bila od prirodnih materijala, ponajviše lana –  razgrađivala,  dok nije nestala tijekom stoljeća, a ne postoje pisani zapisi koji govore o detaljima donjega rublja. Nedavno su tako arheolozi sa Sveučilišta u Innsbrucku napravili zanimljivo otkriće u austrijskom dvorcu Lengberg:  tijekom iskapanja otkrili su ono što bi moglo biti grudnjak iz 15. stoljeća, nevjerojatno nalik na  primjerak pedesetih godina 20. stoljeća.  

KAKO JE KATARINA MEDICI UTJECALA NA MODU: Čini  se da je Katarina Medici, supruga kralja Henrika II Francuske, uvela korištenje uskih hlača za skrivanje intimnih dijelova tijela tijekom jahanja. Ubrzo su joj hlače, koje naziva “braghesse”, postale sredstvom  zavođenja: napravljene su bile od tkanine protkane zlatom i srebrom, ukrašene vezom i dragim kamenjem. Nositi ih značilo je neozbiljnost i slobodu odijevanja. Crkva ih osuđuje i proglašava sredstvom opscene i požude. Prostitutke su, međutim, vrlo brzo prihvatile „braghesse“, koje su potom postale simbolom njihova rada. A onda ih je prihvatilo i plemstvo. Procjenjuje se kako su na početku 18. stoljeća samo tri od sto  plemkinja nosile „braghesse“. Vrlo brzo nakon toga moda nošenja „donjih hlačica“ proširila se do te mjere da su se našle i u ormaru običnih ljudi.

 U doba kraljice Elizabete I, kada je i nastao tzv. elizabetanski korzet, idelna širina struka bila je svega 33 centimetra!

DUGA VLADAVINA KORZETA: Tijekom renesanse pojavile su se prve podvezice, korzeti i krinoline. Zahvaljujući krinolinama vratilo se trajno korištenje gaćica, kako bi se omogućio tračak privatnosti za žene.  Korzet  će biti zvijezda ženskog ormara tijekom najmanje 400 godina; postao je instrumentom mučenja i zavođenja, uzrokovao urođene mane, pa čak i smrt. Taj high-end ojačana je kitova kost koja stiska struk i podiže ženske grudi. Simbolom važnosti korzeta postao je plakat iz Velike Britanije, nastao 1891. godine, na kojem su prikazane dvije žene koje nose steznik s električnom baterijom, koja, prema proizvođačima, dodaje eleganciju, ali i sugerira da je dobro za dišni sustav te da ima moć liječiti reumatizam i probavne smetnje.

Kako se mijenjao pojam o ljepoti ženskoga tijela, tako se mijenjao i izgled te izrada donjega rublje. Ne može se reći da u nekim razdobljima žene nisu morale jako trpjeti kako bi bile zavodljive i lijepe.

U ranim dvadesetima prošloga stoljeća žensko donje rublje postalo je sve jednostavnije. Grudnjak, radost svake žene, datira iz 1889, zahvaljujući Hermine Cadolle i Parizu. U opću upotrebu došao je pak 1914, kada je bogata dama iz New Yorka kupila skupu večernju haljinu. Nakon što je shvatila da je haljina svijetla i da radi obrise njena tijela,  uz pomoć svoje sluškinje izradila je grudnjak od dvije maramice, malo trake i komada gumene vrpce.

Velik utjecaj na modu i upotrebu donjeg rublja imali su filmovi. Žene su se prepoznavale i identificirale i rubljem s junakinjama iz filmova. Dizajneri i proizvođači trljali su ruke. Jedan od najkopiranijih jest lik Arletty u filmu „Hotel du Nord“, Marcela Carnéa, iz 1938. U modu je tada ušao novi odjevni komad – nazvan kombine.

Čak su i čarape  nezamjenjive u ranom dvadesetom stoljeću. Tijekom Drugog svjetskog rata žene nose čarape, ali su one s natom toliko prevladale da su na nozi crtale nit – kad nisu imale mogućnost nabaviti čarape s natom. Nakon 1955. ovaj trik više nije ni potreban jer je nestalo šivanja čarapa. Tajice su u modu ušle nedugo nakon toga, već 1959. godine, u Sjedinjenim Američkim Državama. Godine 1867. u Francuskoj je prodano više od 11 milijuna korzeta, a nakon Prvog svjetskog rata posve je nestao. Pedesetih godina prošloga stoljeća,  pod impulsom u  “novi izgled”, modna kuća Dior lansirala je  rafinirano rublje, moderno, za razne prilike – prije dolaska na klizanje nevidljive grudnjake, seksi, funkcionalne, kakve smo nastavili nositi u 20. i 21. stoljeću. O tome je mnogo prikazano na  izložbi u Parizu 2015. godine. Premda je održana u čast slavne Jeanne Lanvin, na izložbi je prikazan sjajan presjek razvoja donjeg rublja u cijelom prošlom stoljeću. “Ova retrospektiva izdvaja neke od ključnih izuma kao što je 1880. godine u Francuskoj nastao korzet sklopiv s elastičnom tkaninom, prvi grudnjak, svojevrsni pojas kao elastični steznik.  Donje rublje je inteligentnije, poboljšava tjelesne obline zahvaljujući Lycra vlaknima “, kaže modna povjesničarka Catherine Ormen, za koju evolucija intimnog rublja  nije sinonim za emancipaciju žena kao što smo mislili.

Veruscha, kultna manekenka s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih, poznata je postala upravo po revijama i fotografijama u donjem rublju. Preteča je anđelica tvrtke Victoria Secret…

A KOJE SU FUNKCIJE DONJEG RUBLJA? Čak i danas, kad govore o svom donjem rublju, mnogi ljudi oklijevaju, ublažavaju pojam “slip”, “komad ispod” itd …  Istina je  da se hlače nisu razvijale u kronološkom smislu, ali su se zbog prilagođavanja i mode, zbog tradicije i mentaliteta, koji prevladavaju u različitim povijesnim razdobljima i u različitim društvima, prilagođavale i, s vremena na vrijeme, nestajale u potpunosti iz ormara. Utvrđeno je kako gaće, u biti, imaju tri funkcije: osiguravaju i čuvaju higijenu te štite osjetljive dijelove tijela;  čuvaju estetiku (posebno za dječake …), kako se ne bi kompromitirali dok “rade neprimjerene pokrete”.  Predak gaćica, kažu povjesničari mode, jest  subligaculum, što i danas koriste najčešće plesači i sportaši koji ne žele  pokazati svoje privatne dijelove tijekom vježbe ili plesa. Dugo muškarci nisu nosili ništa. Gospoda i senatori, pa čak i barbari, kad je Rim posrijedi, nosili su neku vrstu hlačica. Svi ostali drevni narodi koristili su tip tange.

Rimski ratnici, gladijatori, kako to vidi filmska industrija, nosili su poveze preko
intimnoga dijela tijela, učvršćene posebnim remenima.

POJAS NEVINOSTI ILI KOMAD ODJEĆE: Vrlo popularan odjevni predmet, uvijek i samo između plemenitih dama (a pogotovo između njihovih očeva i muževa …), jest  tzv. pojas nevinosti, koji su žene koristile kao prepreku nepoželjnom ponašanju žena kada bi im muškarci išli u rat, ali i kao samoobranu za ženu u slučaju invazije ili pljačke, odnosno nasilja kada su žene bile same. Legenda kaže da je to pravi instrument mučenja i da su ga u upotrebu unijeli križari. Vrijeme je to kada se žena smatra isključivo muškim vlasništvom. Pojas nevinosti je željezni alat koji se stavljao oko struka poput pojasa, a dva remena, koja su počinjala od centra sprijeda i centra odostraga, spajali su se između nogu i zaključavala.  Obavljanje svih bioloških funkcija, uključujući menstrualni ciklus, osigurano je nizom manjih rupa i učvršćeno. Isprva nije bio jasno osmišljen, pa je padao među noge – kako se žena kretala. Zbog ponosa u čuvanju svoje „časti“ pojas nevinosti je usavršavan, ukrašavan, dodavani su biseri, ukrasi, svilene tkanine. I nitko u tome nije vidio vulgarnost.

Pojas nevinosti u 16. i 17. stoljeću utjecao je na proširenje popularnosti hlačica. Crkva, na tragu inkvizicijskih razmišljanja, žene smatra odveć hrabrima, a hlačice ispod halja „sotonskim znakom požude“. Još gore,  ženske gaćice smatraju se nezgodnima, grubima i uglavnom beskorisnima. Nakon nekog vremena, međutim, zakoni su revidirani i gaće su  postale obvezne, posebice za jahačice. Naime, ako bi pale s konja te se ustanovilo da nemaju gaćice – mogle su završiti na sudu.

Cijelo 19. stoljeće prepuno je otkrića, borbi za razna prava, pa je i način odijevanja pretrpio razne izmjene. Neke od njih najvidljivije su na korzetu, dijelu intimnoga rublja koji nakon 400 godina i dalje biva superiorni odjevni komad.

DOBA VIKTORIJANSKOGA MORALA: Nakon doba raskalašenih De Sada, Casanove i ležernijega pristupa ženskoj seksualnosti, posebice u Francuskoj i Italiji, u Engleskoj je, u vrijeme kraljice Viktorije (1837-1901), novi moralizam dosegao neviđenu razinu: čak se i noge stolova povezuju platnom, kako  ne bi ostavljali nepristojan dojam, a žene su odbijale spavati u sobi sa slikom muškarca na zidu.Odnosi između muškarca i žene riješeni su na jako obeshrabrujući način: žene u dobi za sklapanje braka preporučano je odabrati ozbiljna čovjeka, strpljiva i najmanje deset godina starijeg. Nakon što bi se sreli u društvu,  muškarac nije smio pristupiti ženi koja mu se sviđa. Žena nije u društvu smjela prekrižiti noge, smijati se glasno ili gledati ravno u oči. Gaćice toga doba bile su dužine do gležnja, što se nije moglo naslutiti zbog dužine suknje.

U Parizu se, u Palais Galliera, u suradnji s Alberom Elbazom, umjetničkim direktorom modne kuće  Lanvin,  najstarije francuske modne kuće, do 25. kolovoza 2015. godine održala jedna od najsveobuhvatnijih izložbi donjeg rublja, a posvećena Jeanne Lanvin (1867-1946).  Izloženo je više od stotinu modela iz nevjerojatnih zbirki Palais Galliera i Lanvin baštine. Na slici je jedan od modela s izložbe, kultni korzet.

STOLJEĆE DONJEG RUBLJA:  Povijest rublja povezana je s oslobođenjem žena i promatranjem evolucije intimnoga. Sve to do početka 20. stoljeća, kada je počelo konačno i neosporno oslobođenje od svih onih vrsta odjeće što je mučila žene s tijesnim steznicima, a onda emancipacija i oslobađanje žena iz svih ograničenja. Oslobođenje žena ide ruku pod ruku s industrijalizacijom, novim materijalima, novim filozofijama, nastajanjem prvih industrijskih gaćica i grudnjaka, a posebno s novim prozirnim tkaninama, napuštanjem dotadašnjeg teškog donjeg rublja. Žensko rublje najviše koriste djevojke. Stare gaćice su skraćene, postale su kratke hlače i gaćice; pronađen je najlon, na tržištu se pojavljuju prve čarape; donje rublje postaje bitni dodatak za svaku ženu, što traje do danas. Drugi svjetski rat, novi ekonomski koncept, drugačije gospodarstvo, nova prediva  postaju pristupačna i donje rublje napokon je dostupno na širem tržištu. Uz emancipaciju  žena,  emancipira se i potrošnja, uočava se promjena kursa prema slobodi čak intimnog ženskog, stvoren je mit najlonskih čarapa. Godine 1947., Christian Dior lansirao je novi izgled žene, što je znatno utjecalo na razvoj donjeg rublja. Krajem šezdesetih godina, kada je grudnjak postao simbol ženske emancipacije, donje rublje je minimizirano: postao je praktičan, udoban, nevidljiv. “Paradoksalno“ – ustvrdit će modna kritičarka Ormen. „ Nikada kao tada nije se prodavalo više donjeg rublja.“ Devedesetih u modu ulazi “porno-chic“: vraća se seksi donje rublje s halterima, čipkom i svilom. U modu se vraća najlon, lycra, vlakna koja sadrže masnoće, ravnaju trbuh, poboljšavaju grudi, oblikuju stražnjice, sakrivaju nedostatke.

Ono što je danas neosporno u povijesti mode jest silan napor tijekom stoljeća da žensko
 tijelo bude istaknuto, da se pokažu obline, istakne struk, u pojedinim razdobljima
da se prekriju, sakriju grudi. Skica korzeta iz 1881. pokazuje tendenciju smanjenja
 „okova“ na ženskom tijelu. Pojavom novih elastičnih materijala žene su
istinski odahnule, premda se nisu prestale stezati, ali ovaj put u prihvatljivo čvrstim steznicima.

 KAKO SE UZ RUBLJE MIJENJAO OBLIK TIJELA: Nakon Prvog svjetskog rata žene pokazuju znatno veću brigu i zanimanje za  donje rublje. Nedostatak tekstila dovodi do revolucionarne promjene: rublje postaje funkcionalno, pa nastaje bitan trenutak za tržište, koje odjednom guta sve što se može proizvesti. To pak uvjetuje, zbog manjka materijala, proizvodnju manje bogatih komada donjeg rublja, ali sofisticiranijih.

Drugi veliki preokret za donje rublje dogodio se sedamdesetih godina 20. stoljeća. Seksualne revolucije označile su tada prekretnicu za donje rublje. Feministički pokret označio je izbjegavanje  grudnjaka jer je to značilo oslobođenje žena, kroz oslobađanje tijela. Iako se još uvijek koristi, grudnjak je tada bešavni, svijetli i transparentan. Konačno, hippy pokret u modu unosi uglavnom prirodne materijale kao što su pamuk ili čipka.

Egipat i Rim poznavali su donje rublje u svojim improviziranim verzijama. Zanimljivo je da donje rublje u Egiptu nose više robovi i ljudi koji rade. U Rimu se donje rublje koristi najviše kako bi se pokrili intimni dijelovi tijela u termama.

DONJE RUBLJE I ŽENSKA SILUETA: Počevši od 1870. godine koketna žena mijenja siluetu, uključivši krinolinu, koja nestaje oko 1899. Od 1880. do 1890. oblik tijela se i dalje mijenja. To je zlatno doba oblika ženskoga tijela, koji prati zaobljeni trbuh, korzeti koji su najviše ogrezli u kolektivnoj mašti. Oni imaju nevjerojatan oblik pješčanoga sata. U 1889. osnivačica kuće Cadolle, Hermine Cadolle, predstavlja prvi prototip grudnjaka tijekom Paris Expoa kao “Wellness”. No, toj je slavi također zaslužan korzet. Godine 1904. pojam grudnjak ušao je u rječnik “Larousse”,  a 1912. godine  riječ se pojavljuje i u Oxford English Dictionary. Naziv “grudnjak” koristiti se, međutim, u zemljama engleskog govornog područja od 1937. godine.

Mlada Amerikanka Mary Phelps Jacob  pozvala je 1913. Caresse Crosby, koja je došla na idejuda se napravi grudnjak s nitima i sigurnosnom iglom. Patent je već sljedeće godine pokušala plasirati na tržištu, ali uzalud.  Međutim, svoj je patent prepustila Warner društvu. La Belle Epoque (1900-1914) je pak razdoblje kada su unesene značajne promjene u obliku donjeg rublja. Trbuh više nije bilo potrebe zaokruživati korzetom. Stražnjica se projicira natrag, vrlo zaobljena i širokih bokova. Prsa niska. Ovo novo rublje izumila je Ines Gaches-Sarraute (riječ je o poznatom stezniku). Nakon Belle Epoque rat preuzima područje mode, tekstilna industrija mobilizira ratne napore, ali donosi najudobnije rublje. Žena uvijek mora pokazati samostalnost i osviještenu kupnju. Ona mora ostati slobodna – i to je prvi korak ka zaustavljanju uobičajena luka korzeta. Promjenu haljina i odjeće općenito diktiraju potrebe. Stranke i društvena okupljanja zamjenjuju obvezama i pogrebima, to je ujedno razlog zašto su tamne boje postale standardom. Monokromatski izgled prevladava. Suknje se režu iznad gležnja kako bi se uštedjelo tkaninu. Grudnjaci se proizvode od lana, kako su se i davno prije proizvodili. Međutim, svila, muslin ili batist pojavljuju se već oko 1920. Kombinezon, tipična odjeća toga doba, održat će se sve do 1960. Nadalje, čarapa Trojan stvara takozvani mali brod,  gaćice od pamuka.

Između dva rata (1918-1939) silueta se opet mijenja, pa su grudi prema naprijed, bokovi i stražnjica unatrag, nakon čega slijedi još funkcionalniji dizajn,  prilagođen potrebama vremena. Za razliku od burnih dvadesetih prošloga stoljeća, kada je prevladavao dječački izgled u žena, a u trendu bile male grudi, već 1920. izbjegava se grudnjak, a korzetu nema mjesta. Modni dizajneri poput Paula Poireta i Madeleine Vionnet označili su finije linije s vrlo malim grudima i uskim bokovima.

Pedesete godine prošloga stoljeća donijele su veliki boom u modi, filmskoj industriji, proizvodnji novih materijala. Prethodnih desetljeća oslobođeno od grubih materijala i nepotrebnih stega, donje rublje sve je stiliziranije i ženstvenije. Novi materijali omogućavaju iznimnu dopadljivost i praktičnost. Istodobno, mnogo se polaže i na boje donjeg rublja. Toliko je postalo bitno da niti jedna filmska zvijezda nije to postala a da se nije propagirala u donjem rublju ili kupaćem kostimu.

RAZDOBLJE NOVIH UMJETNIH MATERIJALA:Godine 1930. pojavljuje se rayon, što otvara put za realizaciju modernih grudnjaka. Viskoza je stvorena da zadovolji potražnju sličnih tkanina od svile, ali ekonomičnijih. Prva verzija je napravljena od pulpe stabala. Nakon viskoze, 1938. pojavljuje se potpuno umjetno vlakno iz molekularne sinteze.  Zahvaljujući ideji Mary Phelps, prva promjena pripisuje se trojici braće Warner (SAD,) koji su razvili rastezljive tkanine (osnove i potke). To nije sve, do četrdesetih pojavljuju se i najlonske čarape, a rezultat su istraživanja koje je trajalo gotovo 10 godina. Jeftini najlon Dupont de Nemours uznemirit će svijet donjeg rublja s jedinstvenim prednostima: svijetle, krute, brzo sušenje, bez potrebe glačanja, zamijenit će i najkvalitetnije tkanine. Howard Hughes 1943. godine stvara novi tip grudnjaka, model s ojačanim okvirima, sa šiljatim grudima. Godine 1946. tradicionalni korzeti samo su za kazalište, operu, snimanja, za filmske zvijezde. U svakodnevnom životu, korzet više ne postoji, ali to ipak ostaje mjerilo za donje rublje.  Moderni korzet je izmišljen u  Couturier Marcel Rochas, 1946. godine, za njegovu omiljenu glumicu Mae West. Omiljena boja donjeg rublja postaje isključivo bijelo ili boja kože. U pedesetim godinama u modu se vraća standardizirani ženski lik s velikim grudima, uski struk, ravni i široke bokovi. Lejaby 1956. predstavlja epohalni push-up grudnjak…

U ranim šezdesetima industrija rublja zabilježila je velik rast. Lycra se ocjenjuje kao otkriće stoljeća. Pripadnost obitelji sintetičkih vlakana podebljava pojava elastana (spandex u SAD-u). Ova nit djeluje kao opruga, u mogućnosti je vratiti svoj izvorni oblik, bez deformacija nakon što je rastegnuta do sedam puta svoje dužine. Umnogome će to pridonijeti pojavi i nošenju mini suknje. Sedamdesetih, za seksualne revolucije, grudnjak je „zabranjen“.  Doba zabrane rublja utjecao je na veliki val hippy stila, koji slavi čipku, što se dobrim dijelom održalo do danas. Osamdesete je pak obilježio veliki povratak finog donjeg rublja. Chantal Thomass, primjerice, stvara kolekciju u kojoj se čarape i podvezica pojavljuju kao seksi i sofisticirano rublje. Žene koje nose čarape u to doba djeluju šarmantnije i elegantnije.

Otad do danas rublje je moćan simbol ženstvenosti. Podvezice su, primjerice, predmet mašte ili fetiš za velik broj muškaraca.  Danas donje rublje igra dvostruku ulogu: funkcionalnost i zavodljivost. Proizvođači su se podijeli u dva tabora – na one koji vole čipku i one koji favoriziraju zavodljivost. Godine 1994. Eva Herzigova je prvi top model by Wonderbra koja je odlučila „oživjeti“ brand. Osim lascivna  pogleda i seksi usana, slavni push-up naglašava  njezine  prekrasne grudi, pa postaje fenomen masovne kulture. U ranim dvijetisućitima tijelo mora biti glamurozno i ​​mirno. Rublje opisuje tijelo, čini ga senzualnim, privlačnim. Udobnost i stil su također bitni. Intimnost koja vlada između kože i materijala ultimatum je tekstilne revolucija. To je zasad zenit rublja. Specijalizirani dućani se množe, koncepti također, a donje rublje je sastavnim dijelom demokratizacije života. (N.K.B.)

MUKE PO KOŽI

Tetovaže nikada nisu bile tek ukras zabilježen i na koži, već su imali određene društvene funkcije, a prvi zapisi datiraju čak iz razdoblja neolita. Tijekom godina, dapače stoljeća, tetovaža je pretrpjela strašnih  cenzura, vjerskih progona, a jedno vrijeme čak je i plemstvo osuđivalo tetovažu. Ali, šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća o tetovažama se počinje govoriti kao o trendu, kao modi, načinu života, kada je hippy i motoristička subkultura počela koristiti određene simbole tetovirane na rukama ili aplicirane na čuvenim kožnatim jaknama.  Danas je tetoviranje opet trend,   detalj ili crtež kreiran na vašoj koži  pojačava vašu posebnost, drugačiji svjetonazor, nove ideje, pa i odbacivanje donedavno silno prigrljivanog konzumerizma…  

Objavljeno: 10.04.2019.

Krajem šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća tetoviranje je, zahvaljujući subkulturnim grupama motorist i hipija, ponovno ušlo u modu. Posljednjih godina tattoo trendovi najviše se oslanjaju upravo na to razdoblje.

U novije doba jačaju hipoteze kako su tetovaže nastale u različitim dijelovima svijeta gotovo istodobno, a ne na način da su se iskustva širila kontaktom među kulturama… Riječ je, dakako,  o plemenskim tetovažama, prvenstveno  na licu, koje su temelj kulture od vremena Kelta do domorodačkih naroda Čilea, od Egipta do Rusije, od pretkršćanskih plemena na jugu do onih u sjevernim dijelovima Europe, koja su, međutim, naknadno napustila tu praksu. Istina, vremenom su mnoge civilizacije napustile običaje tetoviranja, iz različitih  razloga, ali su još uvijek u suvremenim društvima prisutne skupine koje slijede put svojih predaka, pa se  udružuju u interne skupine, kaste, određene vojne asocijacije…

Gotovo da i nema slavne osobe iz filmskoga ili umjetničkog svijeta koja nije dala iscrtati dio kože. Međutim, posljednje desetljeće posebno je obilježilo oslikavanje ženskoga tijela s detaljima koji upućuju na senzualnost i modne trendove. 

TETOVAŽE KAO OBRED:  U nekim slučajevima  treba znati da je tetovaža ustvari bila obred inicijacije, odnosno pokazivanje dovršetka sazrijevanja i stasanja pojedinaca od adolescenta u odraslu osobu.  Kako su Rimljani odijevali  svoje pripadnike u grimiz kad su smatrali da su odrasli, tako su se mnogi ljudi izvan Europe koristili tetovažom ne bi li pokazali početak svoje zrelosti.  U slučajevima  tetovaže žena, bio je to znak nastupanja njene plodnosti i seksualne ljepote. Ali, tetovaža se istodobno koristila i  da bi označila osobine s negativnim predznakom: u  kineskoj kulturi, pogotovo u japanskoj, tako je bilo uobičajeno da se tetovažom označi kriminalce i ljude koji na neki način žive izvan društva:  tetovaža koja je nosila znak zvijeri upućivala je da nitko ne prilazi tim ljudima.  

U mnogim kulturama, drevnim i suvremenim, tetovaža je vezana uglavnom uz značaj muškarca. Zavisno o sredini u kojoj je ukorijenjena, najčešće predstavlja neku vrstu identiteta pojedinca. Tako je bivalo i s terapijskim tetovažama, kakve su pronađene  na mumiji u Icemanu (nastale oko 3.300 godina prije Krista), a otkrivene su 1991. u talijanskim Alpama. Vrlo slične tetovaže pronađene su u Srednjoj Aziji, u Paziriku. Poznate su pod nazivom  kompleks  „Man of  Pazyryk”,  a predstavljaju životinje. Tetovaža princeze Ukok datira iz doba oko 500 godina prije Krista, što je također imaginarna životinja (jelen i Griffin), a izrađena je  na visokoj umjetničkoj razini. U Europu su ti nalazi došli  gotovo netaknuti zahvaljujući činjenici da su se iznimno dobro očuvali.

Ni slavni muškarci, nogometaši, glumci itd. nisu ostali imuni na novi zapravo modni trend. Pitanje je samo što će se dogoditi kad iz mode izađu šezdesete i sedamdesete prošloga stoljeća.

VJERSKO OSLIKAVANJE TIJELA: Među drevnim civilizacijama koje su razvile tetovažu jest Egipat, ali i stari Rim, gdje ju je zabranio car  Konstantin  nakon što se obratio na kršćanstvo. Također je vrijedno napomenuti da su se, prije nego što je kršćanstvo postalo zakonita, a naknadno državna religija, mnogi kršćanski vjerski simboli tetovirali na koži  kako bi pripadnici kršćana obilježili svoj ​​duhovni identitet, tajnu pripadnost kršćanskoj vjeri.

Također je potvrđeno da je u Srednjem vijeku bio živ običaj tetoviranja hodočasnika  vjerskim simbolima, osobito prilikom posjeta  Loretu. Među kršćanima, praksa tetoviranja se proširila i na koptske ortodoksne pripadnike.   Tetovažama su Kopti naglašavali svoj ​​kršćanski identitet, a kao simboli koristili su se obično koptski križ, jaslice i Sveta Corios, mučenica pod Dioklecijanom, predstavljena u sedlu konja s djetetom. 

Židovska vjera zabranjuje sve tetovaže trajno, kao što je propisano u Lev (Vaikrà) (19, 28).  Konkretno, judaizam zabranjuje bilo kakvo graviranje     neizbrisivom tintom ili drugim materijalom koji ostavlja trajan trag. Čak su i u islamu zabranjene sve trajne tetovaže, kao što se to objašnjava u nekoliko ahaditha proroka Muhameda. Dopuštene su samo privremene tetovaže koje se rade korištenjem kane, organskog  pigmenta crvene boje amarant, dobivene iz biljke  “Lawsonia stoklasa” (“kana” na arapskom). U arapskoj tradiciji, kao i u indijskoj, žene su tetovirane kanom, obje ruke i noge; mnoge nevjeste u potpunosti se tetoviraju za njihovu prvu bračnu noć, u stvari noć prije vjenčanja, koja se zbog toga i naziva “Lelet da kana” (Noć kane). Tetovaže kanom su vrlo dekorativne, gotovo uvijek sa stiliziranim cvjetnim motivima; izgledaju kao umjetnička djela, a imaju prosječno trajanje od nekoliko tjedana.    

Pripadanje određenim skupinama ili bratstvima označava se tetoviranjem.

Muslimanski  muškarci, osobito suniti, koriste kanu za bojanje kose, brade, pjege  na dlanovima i stopalima; nisu dopuštene dekorativne tetovaže kanom. Ipak, mora se reći da se među egipatskim seljacima (običaj vjerojatno potječu iz drevnog Egipta) i muslimanskim  nomadima (uglavnom onima Shia), te ženama i djeci, što je posebno zanimljivo, tetoviraju trajno mali krugovi ili tanke okomite crte  –  na bradi i između dviju obrva. Taj se običaj smatra praznovjernim jer se koristi plava boja u tetovaži, a još od vremena faraona plava je boja bila znakom praznovjerja. Drugi stilovi i značenja tetoviranja jesu ona koje se odnose na područje Oceanije, u kojem svako pojedino područje, unatoč sličnosti, ima dobro definirane osobine. Poznati su po tome Maori, Japanci, Kinezi, Inuiti  –  iako gotovo svako stanovništvo ima  svoje karakteristične simbole i značenja.

U Europi tetovaža je ponovno uvedena nakon istraživanja Oceanije u 18. stoljeću. Krajem 19. stoljeća upotreba tetovaže proširila se  među plemstvom.  Tetovaže su popularizirali, primjerice, car Nikola II i Sir Winston Churchill. Treba napomenuti da je kriminalist Cesare Lombroso  vjerovao kako je tetovaža znak osobnosti razbojnika . Međutim, širenje tetovaža u svim društvenim slojevima i među različitim ljudima u posljednja tri desetljeća istinski potiskuje ova kriminogena razmatranja.

Tipično azijsko tetoviranje kojim se označavaju pripadnici gangova.

VJEROVANJA RIMA O UKRAŠAVANJU KOŽESvetonije i Plinije svjedoče da su rimski robovi označavani inicijalima svog vlasnika. Ako su bili uhvaćeni u krađi, tetovirani su na čelo. Kao kaznu tetovažu su imali kršćanski mučenici Theophanes i Teodozije. Trenirani rimski vojnici  bili su inače pod utjecajem običaja Britanaca, pa su i njihova tijela tako bila oslikana. Herodot tako svjedoči da su gladijatori iz Trakije ultimativno tetovirani do te mjere da su legionari morali nositi istetovirano ime cara. Problem je, dakako, nastajao kad su se carevi mijenjali… Činjenica  je da je car Konstantin 325. godine zabranio tetoviranje na vidljivim dijelovima kože kršćanima diljem Rimskog Carstva  jer  bi to “ugrozilo ono što je stvoreno na sliku Božju”. To, međutim, sugerira da je običaj među ranim kršćanima bio „označiti se“ (crtežom ribe!) kako bi se međusobno prepoznavali i svjedočili svoju vjeru. Tetovaže je definitivno i rigorozno zabranio papa Hadrijan  I, 787. godine,  izdavanjem papinske bule kojom je stavljen potpun veto na tetoviranje kršćana. Tako će na neko vrijeme oslikavanje ili označavanje tijela i lica na prostoru Europe otići u zaborav.

TAJNI ZNAKOVI IZ LORETA:  No, unatoč službenoj zabrani, navika da se neizbrisivo označi tijelo je preživjela, često u skrovitosti, između vojnika i na nekim mjestima kršćanskog bogoslužja kao što je svetište Loreto. Zanimljivo je da je sve do sredine pedesetih godina prošloga stoljeća u Loretu postojao obred tijekom kojeg su se posebnim markerima ucrtavali znakovi hodočasnicima kao znak pobožnosti i to  na zapešćima ruku, a to se smatralo simbolom ljubavi prema Bogu.

Kao simbol svoga vjerskoga reda, mornari koji su bili prvi branitelji jadranske obale protiv invazije Turaka  ucrtavali su tetovažu Madone iz Loreta. Gusari su također iscrtavali svoje tijelo kršćanskim znakovima, jer su smatrali da će, u slučaju nasilne smrti, biti priznati kao vjernici, a onda i propisno pokopani.   Početak tradicije biljega iz Loreta nema određene datume, ali postoje dokazi o praksi tetoviranja vjernika do kraja 16. stoljeća. Čak su i hodočasnici te križari koji su posjećivali Sveti grob koristiti tetovaže kao simbol, vjerujući da će –  budu li napadnuti i ubijeni – na taj način sebi osigurati pristojan ukop u Svetoj Zemlji.

LOMBROSOVE TEORIJE KRIMENA: Tetovaža izlazi iz sjene u drugoj polovici 19. stoljeća, nakon što je 1876. o tetovažama progovorio znanstvenik  Cesare Lombroso. On povezuje tetoviranje i urođene moralne degeneracije delinkvenata. Po njemu, tetovaža je način kako označiti osobu s anomalijom,   odnosno  antropološki tip počinitelja. Premda njegove teorije nisu posvuda prihvaćene, dugo se Lombrosa citiralo o tome kako delinkventi, odnosno zločinci imaju specifične karakteristike koje ih  čine bližim životinjama nego ljudima, pa čin tetoviranja za prijestupnika znači povratak u primitivni i divlji dio njegove prirode. Cesare Lombroso ostavio je povijesti esej pun opisa tetovaže i priča o ljudima koji ih nose, osobito o vojnicima, zarobljenicima, kriminalcima i dezerterima, čime je pokazao velike razlike u društvu svoga vremena.  Lombroso je tako katalogizirao tetovaže kao znak ljubavi (inicijali, srca, linije); simbole rata (datumi, ruke, grbovi); znakove koji se odnose na zanimanje (alati, glazbeni  instrumenti), životinje (zmije, konje i ptice); tetovaže vjerskih predmeta (križevi, Krist, Madona, sveci). Nakon što je svoje teorije Cesare Lombroso obznanio, tetovaža je prošla jaku cenzuru i to je razlog zašto dugo nije bilo stručne literature  na tu temu, praktički sve do kraja sedamdesetih godina prošloga stoljeća.

Osim što označava moć, tetovaža je u nekim društvima i znak raskoša, bogatstva.

MAORSKA UKRAŠAVANJA:  Ipak, za mnoga društva antropologija još nije izučila što je ustvari bilo tipično za njihove tradicije tetoviranja. Primjerice,  Maori tetovaže, gdje se koža tetovira na licu, najčešće na način da se slijede crte lica, odnosno bore na licu. Te tetovaže ostaju  tijekom cijeloga života: povremeno se samo poboljšaju, dodatno se nešto ukrasi, a kod ljudi to predstavlja uistinu poseban događaj u životu.U tradiciji Maora, kako kaže legenda, tetovaža je nastala iz jedne ljubavne situacije:  priča je to mladoj Mataori, čije ime znači  lice vitalnosti i princeza plemena Niwareka. Jedan dan njen voljeni se napio, a kad  se oporavio od alkohola, shvatio je kako je izgubio svoju voljenu. Slomljenog srca otišao ju je potražiti.  Nakon mnogih prepreka dolazi  u carstvo “Uetonga”, lica iskrvavljenoga i neuredna od putovanja. Pleme Niwareka izrugivalo se njegovu jadnom izgledu. Vidjevši ga u tom stanju poniženja,  Mataora moli pleme Niwareka da se zaboravi što se  dogodilo i da joj dopuste biti s njim.  Djevojčin otac, kako se ne bi zaboravilo što se dogodilo, dao je tetovirati oznake na njegovu licu… Nakon toga, također po legendi, iscrtano lice odražava vrijednost svakog velikog ratnika…   

Međutim, postoji jedna vrsta tetovaža koju je teško sagledati u kontekstu plemenske tetovaže: naime, tetovaže su bile tipične  među ratnicima, ali ne postoje saznanja o tome jesu li korištene kako bi stvorile paniku među neprijateljima. Tetovaže su bile  i lijepe, ali zastrašujuća je činjenica  što su nakit i tetovaže uvjetovali određene strahove od ljudskog roda: možda je baš to ono što je htio postići  Mike Tyson popularnom tetovažom koju ima oko očiju.

MRAČNA STRANA TETOVIRANJA: Tetoviranje je tijekom povijest imalo različito značenje. Razne su civilizacije, sukladno svojim vjerovanjima i kulturi, dopuštale da se tijela ukrašavaju bojom, odnosno pigmentom, kao i da se označavaju raznim ožiljcima iz religijskih ritualnih ili estetskih razloga. Zapadna civilizacija za samu riječ “tattoo” prvi je put je doznala kroz brodski dnevnik poznatog kapetana Jamesa Cooka. Naime, “tattoo” na jeziku polinezijskog naroda Maora, koji su poznati po karakterističkim pigmentnim ukrašavanjem lica i dijelova tijela, znači “označiti” ili “označen”. Cookovi mornari brzo su preuzeli tu maorsku praksu te je proširili na Zapad. Na krajnjem pak Istoku tetoviranje se njegovalo u Japanu: kod feudalnih vlastodržaca, shoguna, a kasnije kod jakuza, čelnika zloglasne japanske mafije.

Maori, ali i druga otočna plemena, poput Samoanaca, veličinom tetovaža, odnosno površinom tijela pod pigmentnim ukrasom, označali su svoju pripadnost obitelji, plemenu, a japanski yakuze isticali su svoj društveni položaj. Poznati su i slučajevi tzv. ritualnih tetovaža, kada su se osobe podvrgavale tetoviranju određenih simbola da bi se “zaštitili” od bolesti, nesreće, uroka.

Osim klasičnih predrasuda, uzrokovanih ponajčešće strahom običnog čovjeka od nepoznatog, tetovaže su primjenjivane uvelike i u jednom od najcrnijih razdoblja čovječanstva. Naime, i ranije su se tetovaže koristile da bi se “označili” robovi, prostitutke, ubojice, kriminalci najrazličitih sorti, ali nacistički režim tijekom Drugog svjetskog rada otišao je korak dalje: na podlaktici zatvorenicima u koncentracijskim logorima tetovirani su brojevi, baš kao da je riječ o uzgoju i selekciji stoke, a ti su brojevi s jačanjem užasa, tzv. konačnog rješenja Židova, postajale prave “liste za odstrijel“.

Od kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih 20. stoljeća kultura  tetovaže  postupno se ponovno širi,  prvo u subkulturama mladih hipija i motorista, a zatim  osvaja  sve slojeve društva i sve dobne skupine.

Body art poznat je već od početka 20. stoljeća.  Ova slika iz 1907. godine pokazuje da su slobodnije žene dopuštale da im se oslika tijelo.

ŠTO DANAS ZNAČI TETOVIRATI SE? Tetoviranje je trajno unošenje tinte različitih boja u kožu, uz pomoć posebno izrađenih igala koje (danas) velikom brzinom i velikim brojem uboda, uz pomoć posebne “mašinice” i ostale opreme,  ubacuju boju pod kožu. Našim očevima i djedovima poznate su tzv. JNA tetovaže, kada su se običnom iglom, točku po točku, crtale razne sirene, srca, križevi i ostali podsjetnici na (ludu!) mladost. Naravno, danas tattoo majstori jamče vrhunsku sterilnost svoje opreme, samim time i prevenciju bilo kakve infekcije ili zaraze, ali i upozoravaju: u slučaju da to u ”kućnoj radinosti” izvodi osoba koja nije profesionalno osposobljena, takvo tetoviranje može trajno ugroziti zdravlje te rezultirati tetovažama loše kvalitete.

KOLIKO BOLI – TOLIKO LJEPOTE: Jedan zagrebački tattoo studio transparentno, na svojim internetskim stranicama, ističe: “Naš studio jamči da naši majstori tetoviranja koriste najbolje i najsigurnije boje i opremu za tetoviranje te jednokratne sterilne igle koje se nakon svakog klijenta bacaju i trajno uklanjaju kao infektivni otpad. Ne koristimo boje, materijale niti dezinfekcijska sredstva za koje pretpostavljamo da bi mogli na bilo koji način iziritirati vašu kožu ili vam ugroziti zdravlje. Ove mjere poduzimamo i radi nas samih i radi naših klijenata koje prvenstveno želimo zaštitili od zaraznih bolesti, bilo kakvih infekcija i alergija. Zbog nepridržavanja naših uputstava o brizi za vašu tetovažu, slučajnih ozljeda kože na samom mjestu tetovaže i nepredvidih reakcija vašeg tijela, problemi se mogu javiti, no to je izvan naše kontrole i ne preuzimamo odgovornost za isto.“

Međutim,ono što bi moglo odvraćati od tetoviranja,  čega se mnogi užasavaju,  jest bol. Svatko tko ima ijednu tetovažu, reći će vam da tetoviranje  – boli. Nekima od nas tolerancija na bol je visoka, nekima izrazito niska, zato je i ta bol iskušena tijekom tetoviranja individualna. Ovisi od pojedinca, mjesta na tijelu na koje se slika nanosi, kao i veličine te kompliciranosti same slike. Prilikom tetoviranja ljudsko tijelo izlučuje vlastiti anestetik endorphin, što umanjuje samu osjetljivost na ubode. Tattoo mašinica električni je instrument koji se drži u ruci te ima sistem za iglu i spremište za tintu. Na jednom kraju je sterilizirana igla, koja je spojena sa spremištem za tintu. Tako se tinta ubacuje otprilike 0,5 do 1 milimetar duboko u kožu.

 ŠTO JE PRIVREMENA TETOVAŽA: Američke agencije za hranu i lijekove FDA izdala je  upozorenje svima koji misle da je tetoviranje “prirodnom” crnom kanom bezopasno. Naime, pokazalo se da često uopće nije riječ o kani, te da neke vrste takvih “prirodnih” tetovaža mogu izazvati trajno oštećenje kože. Dr. Linda Katz, direktorica FDA ureda za kozmetiku i boje, ističe: “To što je tetovaža privremena, reklamirana kao prirodna, ne znači da nije riskantna”. Tinta od crne kane sadrži para-fenilenediamine (PPD), proizvod od katrana kamenog ugljena koji je odobren za uporabu u bojama za kosu, ali je poznato da kod nekih ljudi uzrokuje burne reakcije na koži. Iako ovdje čak nije riječ o pravom tetoviranju, jer se kanom samo crta po koži, bez igle i ubacivanja pigmenta. Takve “tetovaže” jako su popularne tijekom ljeta, jer mnogi požele tijelo ukrasiti na samo par dana, ali američka FDA izvijestila je o žalbama korisnika na crvenilo, plikove, lezije, gubitak pigmentacije, povećanu osjetljivost na sunce, pa čak i trajne ožiljke u odraslih i djece koji su imali “tetovaže” od crne kane.

Tetovaži kao trendu ni prije nisu mogle odoljeti ni žene…

HTJELI BISTE UKLONITI TETOVAŽU – KAKO? Sve ste, dakle, uzeli u obzir, donijeli odluku i tetovirali se. Ipak, za nekoliko godinama taj vas simbol  ili nečiji inicijali zasmetaju, pa sve intenzivnije razmišljate o tome postoji li kakav način odstranjivanja tetovaže. Baš kao u holivudskim akcijskim komedijama – imamo dobru i lošu vijest. Dobra je što danas zaista postoji nekoliko metoda odstranjivanja tetovaža. U prošlosti se tetovaža mogla ukloniti jedino operacijom, transplatacijom kože, dok se koristila i nimalo ugodna, još manje metoda brušenja kože. Doslovno brušenja, kao brusnim  papirom po drvetu. Moderno doba donijelo je uklanjanje tetovaža laserom. Kod specijaliziranih plastičnih kirurga. Tu dolazimo do one loše vijesti: unatoč svoj tehnologiji i napredovanju laserskog odstranjivanja iz godine u godinu, zasad još uvijek ne postoji mogućnost potpunog uklanjanja tetovaže. Jer, kao što dermatolozi upozoravaju, koža više nikad neće biti ista. Efektno se uklanjaju tek manje tetovaže. Ali, imate li sliku po cijelim leđima ili ruci – zaboravite. Također, laserski tretmani su dugotrajni, jer se višekratno laserskim zrakama gađaju i razgrađuju pigmeti tetovaže. Tretmani nisu bezbolni. I, za kraj, što je nekima “najbolnije” – užasno su skupi. Višestruko skuplji od stavljanja tetovaže. Stoga još jednom, savjetujemo – razmislite!

NEDAVNO STE SE TETOVIRALI… Svaka svježa tetovaža zapravo je otvorena rana jer je nastala nakon nekoliko tisuća uboda igle u kožu. Dakle, prvih dana, zapravo do potpunoga zacjeljenja,  strogo je zabranjeno izlaganje tetovaže prljavštini i prašini. Preporuča se nošenje prozirne folije, mada ne cijelo vrijeme, da tattoo “udahne” i zrak. Zabranjeno je  izlaganje suncu ili solariju prvih par tjedana, a nakon toga koristite se zaštitnim  faktorom 50. Ne smije se češkati i čupkati oljuštene dijelove tetovaže, barem dva tjedna ne koristiti saunu niti se intenzivno znojiti; ne smije se ni uranjati tattoo u vodu, osim prilikom tuširanja. I tada tetovažu prati isključivo antibakterijskim  tekućim sapunom.