Da je Galerija Kraluš u Pučkom otvorenom učilištu Sv. Ivan Zelina postala recentnim mjestom kulturnih zbivanja, često aktualnijim od obližnjih zagrebačkih kulturnih lokacija, pokazala je i izložba “Sto godina stripa: Maks i Maksić”, održana u subotu, 5. travnja, u podne, koja je privukla brojne posjetitelje ne samo iz Zeline, nego i iz Zagreba, odakle su na izložbu stigli ljudi iz svijeta stripa, slikarstva, kulture općenito. Dobro pripremljenu izložbu, koju je oblikovao i stripove obradio dizajner Zlatko Grgić, začinio je strip povjesničar i kustos ove izložbe Veljko Krulčić knjigom – “Sergej Mironović – Maks i Maksić, produkcija 1925.”…
“Što reći, nego da mi je srce puno… Kada vidiš panoe na zidu, koji nas vraćaju sto godina unazad i pričaju sasvim posebnu povijesnu, kulturološku, ali u svakom slučaju i lijepu priču, o pionirskim danima stripa ne samo u Hrvatskoj, nego i u tadašnjoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, i kada imaš u rukama knjigu u kojoj je sabrano tvoje znanje o Mironoviću i počecima stripa, kao i prvih 39 tabli Maksa i Maksića, do kraja potisneš mjesece rada na ovim projektima…” – rekao je Veljko Krulčić nakon izložbe.
Ovaj novinar i publicist stripom se bavi od srednjoškolskih dana, posebice poviješću hrvatskoga stripa te je među rijetkima u nas koji iz zaborava čuva crtače, scenariste, njihove junake, oporavljajući i priređujući albume domaćih autora. Ovaj put učinio je to priredivši remek-djelo karikaturista i strip crtača Sergeja Mironovića te ispričavši o njemu i njegovu radu, kao i vremenu u kojem je radio neke nove istine.
Na izložbi su govorili (s lijeva na desno): Enes Kišević, Veljko Krulčić, Zlatko Grgić, Nera Karolina Barbarić, Vesna Bičak-Dananić, Marijan Grakalić i gradonačelnik grada Sveti Ivan Zelina Hrvoje Košćec
Marijan Grakalić, inače kustos galerije Kraluš u Sv. Ivanu Zelini, koji je prepoznao vrijednost ove visoke kultune obljetnice, rekao je: “Ova aktualna izložba prvog stripa u Hrvata, ”Maks i Maksić” Sergeja Mironovića iz 1925. godine, te pretisak tog izdanja u posebnoj strip knjizi, a što su u našoj galeriji priredili Veljko Krulčić i Zlatko Grgić, zanimljiva je iz više osnova. Ponajprije, tu je slikovnost stripa, koja je u vrijeme prve polovice 20. stoljeća bila pionirska kako u likovnom, tako i u medijskom, točnije novinarskom smislu. Veliko vrijeme stripa tada je tek počinjalo, a svoju kulminaciju i umjetničku dimenziju potvrdilo je u kasnijim desetljećima, najviše u sedamdesetima i osamdesetima prošloga stoljeća. Tada strip postaje u pravom smislu riječi važan i vrijedan dionik popularne kulture. Kasnije se događa stanovita devolucija koja prati i sva druga novinarska izdanja i forme jer se gubi ekonomsko i medijsko značenje tiskanih medija. No, mi smo ovom izložbom željeli ukazati na početak te, u neku ruku, novinarske umjetnosti i popularne zabave kakva je bila u nas u svojim počecima, a vidim da smo u tom uspjeli. Važno je i to što je ova izložba jedino takvo podsjećanje, odnosno obilježavanje početaka stripa u Hrvata, a uspjela ga je iznjedriti naša mala galerija za koju je to najveći doseg vrijedan nacionalne razine galerijske djelatnost. Naravno, pripremamo i nove, druge projekte takvog značenja”, rekao je književnik Marijan Grakalić.
Izložbu u povodu sto godina postojanja stripa u Hrvatskoj “Sergej Mironović: Maks i Maksić” posjetilo je mnogo autora sa zagrebačke kulturne scene
Produkciju ovoga vrijednoga projekta – izložbe i knjige – preuzelo je Pučko otvoreno učilište Sveti Ivan Zelina, direktorica kojega, Vesna Bičak-Dananić, ne krije zadovoljstvo činjenicom da su se ovim projektom Galerija Kraluš i PUO Sv. Ivan Zelina upisali na kulturnu kartu Hrvatske. “Do sada je u Kralušu izlagalo mnoštvo renomiranih autora iz okruženja, održane su brojne promocije knjiga ozbiljnih autora, realizirani, ukratko, zbilja važni projekti hrvatske kulture. Tim više”, reći će gospođa Vesna Bičak-Dananić, “što Galerija djeluje tek osam godina i nije dio neke velike kulturne sredine”.
Veljko Krulčić i Zlatko Grgić na izložbi
Izložbu i knjigu predstavuli su Veljko Krulčić, Zlatko Grgić, Marijan Grakalić, Vesna Bičak-Dananić, Nera Karolina Barbarić, Enes Kišević i Neven Paleček Papageno, a moći će se vidjeti do 8. svibnja 2025.
Krimići ili trileri su književna vrsta. Kao i svi književni žanrovi, podložni su dvjema vrstama autora: piscima manirističkog žanra, koji su golemo mnoštvo pisaca, neki dobri, neki manje dobri; istinskim autorima, odnosno onim velikanima koji se ‘koriste’ žanrom kako bi ispričali život. Friedrich Glauser, švicarski pisac koji je živio između dva svjetska rata, tvrdio je da je svrha kriminalističkog romana pokazati “čovjeka i njegove borbe protiv sudbine”. Ukratko, dobar kriminalistički pisac nadilazi žanr kriminalističkog romana i pokušava dati viziju života, ispričati život na dubok način. Ostalo su žanrovski autori koji proizvode književnu zabavu. No, kako je to u nas i tko su domaći pisci krimića – donosi Sandra Pocrnić Mlakar u svojoj knjizi “Zagorkini sljedbenici”…
Piše: Sandra Pocrnić Mlakar
Pisci žanrovske literature dosjetljivi su i talentirani marljivi rutineri, koji zadivljuju vještinom variranja motiva, likova, scenografija, zapleta i raspleta unutar zadanog okvira. Podjednako to vrijedi i za ljubiće, za krimiće i za znanstvenu fantastiku i bilo bi potrebno golemo istraživanje s neizvjesnim ishodom kad bi se željelo utvrditi koji od navedenih žanrova ima više smjerova ili pak koji od njih ima više fanova. Otkako je još u doba Agathe Christie postavljeno pravilo da ubojica ne smije biti batler, krimić se razvio u mnoštvo podvrsta i podžanrova u kojima se, koliko god bili slični, razlikuju po načinu zapleta i raspleta i po stupnju strepnje i napetosti koje izazivaju. Sve to, međutim, vrijedi za strane krimiće, većinom američke produkcije iz koje i dalje dobivamo informacije „bujicom slučaja koja na naše obale nanosi naplavine iz goleme planetarne produkcije krimića”, kako je to prije trideset godina ustvrdio Igor Mandić u svojim ogledima o kriminalističkim romanima objavljenima pod zajedničkim naslovom Principi krimića (NIRO Mladost Beograd, 1985., VBZ Zagreb 2015.)
„Ako je svakovrsni kriminal u nas već poodavno masovna pojava (nikad to nije ni prestao biti, kao što rekoh, samo što se to danas otvoreno priznaje), onda naš domaći krimić to još nije! Ali nije naodmet ponoviti neke okolnost i uvjete koji još nisu toliko razvijeni da bismo imali zaista veliku proizvodnju krimića, onako kao što imamo nezajažljivo tržište za njih! Masovna proizvodnja krimića ovisi o visokoj kolektivnoj pismenosti koja se ne stidi svoje tržišne prođe! (…) Dok se u nas ne formira potpuno slobodno polje književno-moralnog odnosa prema kulturi, u kojoj je krimić legitimna pojava, dotle ćemo imati više boljih kriminalaca nego dobrih pisaca krimića.”
Tako je procijenio Igor Mandić u svojim „Konturama jednog trivijalnog žanra”. Iako je između prvog i drugog izdanja njegovih Principa… prošlo trideset godina, pisci krimića u nas su i dalje malobrojni i rijetki, slobodno polje književno-moralnog odnosa prema kulturi nije uspostavljeno, a uspješnost domaćih mjeri se većinom usporedbom sa stranim uzorima.
Cosy krimić Ubojstvo na Mrežnici – promocija: 2022. Anika Rešetar, Anđelka Kliment, Sandra Pocrnić Mlakar, Marija Sekelez
Pritom se zaboravlja da strani krimići k nama dolaze kao dovršeni proizvodi, a to znači uređeni i obrađeni jer se poduzima sve kako bi se nakladnička investicija isplatila. Jaka izdavačka industrija u razvijenim zemljama pobrinut će se da se rukopisom pozabave cijeli timovi stručnjaka ne samo za jezik već i za fabulu, za likove, za dijaloge i za sve detalje koji se mogu predvidjeti, kako bi se stvorio proizvod koji će zadovoljiti zahtjevan ukus što širega kruga kupaca naviknulih na velik izbor dobroga štiva. Domaći autor koji se usudi konkurirati takvoj šarolikoj i brojnoj ekipi zato je većinom bolji pisac od većine američkih kolega, iako nema tako jaku nakladničku logistiku i sa strancima se ni izdaleka ne može mjeriti po prodajnim rezultatima. Jer treba imati na umu da k nama stižu najbolji naslovi s vrhova stranih top-ljestvica, pomno izabrani i uređeni, usklađeni s ukusom publike. Od domaćih rukopisa traži se zato da ispune očekivanja koja su postavili stranci, i to najbolji među njima. Pritom je iz produkcije namijenjene tržištu domaći autor krimića potpuno potisnut i preplavljen uvozom stranih naslova, dok se istodobno razlikuje od kontemplativnih i mnogo manje produktivnih „pravih” književnika. U takvim je uvjetima prava hrabrost upustiti se u pisanje domaćeg krimića i za tim žanrom posegnut će samo najtalentiraniji istinski fanovi stranih spisateljskih zvijezda.
Interliber 2018.: Jan Bolić, Marisstella Bolić, Milena Benini i Vlasta Janton
Jan Bolić, mladi pisac iz Rijeke, prihvatio je izazov usporedbe sa stranim profesionalcima i unatoč tjelesnom hendikepu (spinalna mišićna atrofija) živi svoj spisateljski san. U svojoj trećoj knjizi Jan se posvetio žanru krimića, kao i njegov idol Jo Nesbφ, da bi u sljedećem romanu svoga američkog inspektora Johna Monroea doveo u Rijeku kako bi se suprotstavio korupciji. Romanom Štakori Jan Bolić omogućio je Riječanima da svoj grad sagledaju iz čitateljske perspektive, kao što čitajući prijevode upoznaju Central Park ili predgrađa Londona.
Kriminalističkim romanom Ubojstvo na Mrežnici Anđelka Kliment uvela je na našu literarnu scenu pojam cosycrime, vezan uz „nježne” krimiće bez drastičnih scena nasilja, akcije i jurnjave automobilima. Ubojstvo na Mrežnici debitantski je roman 73-godišnje profesorice engleskog jezika koja živi u blizini zagrebačkog Srebrnjaka kao njezina junakinja Irma Steeg, a zajedničke su im i šetnje po Lašćini kojima održavaju kondiciju. Roman je publika srdačno dočekala i pokazala da je željna krimića koji se događaju na našem terenu i žanrovske literature domaćih autora, tako da je nakon premijere u svibnju, već u srpnju objavljeno drugo izdanje, a slijedile su i nove avanture forenzičarke sa Srebrnjaka – sljedeće godine objavljen je roman Ubojstva naKrvavom mostu, a zatim Sve je počelo na Uskrs.
Zoran Lisjak na promociji u Čakovcu 2018.
Za Danijela Špelića nema dileme kamo smjestiti radnju romana i priča – svoje horore i krimiće smješta u Pakrac, grad u Slavoniji, na Papuku, između Daruvara i Kutine. Miran život u pakračkom zelenilu Danijel Špelić začinio je ozbiljnim i kontinuiranim pisanjem, jer dosad je objavio devet knjiga, a prvi kriminalistički roman Vidio sam kakoumireš objavio je 2001. godine. Špelić je strastveni zaljubljenik u horore i krimiće, puno zna o svojim spisateljskim uzorima i, kad ne piše, gleda filmove ili čita romane koji ga inspiriraju te marljivo piše recenzije u kojima pokazuje široko poznavanje žanrova kojima se bavi. Špelićev privatni istražitelj zove se Lukas Hum, a dosad je istraživao u trima romanima – Nestala, Svjedok i Praznina. Ozbiljno bavljenje pisanjem i žanrovima dovelo je Špelića do adaptacije radiodrame i pisanja scenarija po motivima jednog od romana. Nije se lako dokazati, ali nije ni nemoguće, svjedoče Špelićeva iskustva. Član je Društva književnika i objavljuje u splitskoj Nakladi Bošković.
Miro Morović donio je osvježenje na literarnu scenu svojim spisateljskim samopouzdanjem i smislom za ironiju, kao i za stvaranje napetosti, neizvjesnosti i jeze. Njegov Detektiv Andrew Frame nije superheroj. Štoviše, njegovo kašnjenje ili nemar često ide na živce njegovim suradnicima, a njegov šef jedva obuzdava bijes kad Framea zove na sastanak. Ipak, Andrew Frame je nezamjenjiv kad se počnu nizati zagonetni nestanci ili serijska ubojstva u kojima počinitelj ne ostavlja tragove po kojima bi ga policija mogla pronaći. Andrew Frame živi u Shalow Lake Citiyju i glavni je lik romana Djeca slijepoga kovača (Naklada Bošković 2016., Naklada Fragment 2019.) i Voštani princ (Naklada Fragment 2022.). Morovićevi su romani opsežne knjige od 400 i više stranica, ali čitatelj koji počne pratiti Framea kako psuje dok kisne ili kako slijedi krvavi trag, neće ni primijetiti kako lista stranice i kad prvi put podigne pogled s knjige – bit će na sredini romana.
Nakon kriminalističkog romana Savršeni ustroj, Zoran Lisjak objavio je ratni roman Izbrisani u kojem s mnogo razumijevanja opisuje osjećaje mladih ljudi koji su se našli usred ratnih operacija. U njihovom snalaženju u ratnim okolnostima, strahovima, dilemama i emocijama koje nerado pokazuju Lisjak nalazi brojne motive od kojih gradi priču o moralu i životnim odlukama. Jer ratovi ne završavaju prestankom ratovanja, već nastavljaju živjeti u iskustvu sudionika, vojnika i časnika koji su kroz rat prošli s manjim ili većim ozljedama, od kojih se samo neke vide. Zoran Lisjak je uspješan poduzetnik koji u mjestu Turčišće nedaleko Čakovca vodi obiteljsku tvrtku, a u slobodno vrijeme piše i posjećuje književne večeri, pa često dolazi i u Zagreb pozdraviti pisce. Među uzorima koji su ga formirali navodi gimnazijskog profesora Ivana Pranjića, koji je predavao i Kristianu Novaku. Publika koja je upoznala Lisjaka čitajući njegov krimić Savršeni ustroj, objavljen 2018. godine, i danas očekuje nastavak.
Ako vjerujemo u Supermana, zašto ne bismo vjerovali da postoji i junak koji odlučuje biti čovjek, što je također herojstvo – komentira Bruno Šantek svoje atipične junake krimića. Motive za svoje krimiće Šantek traži u okolici Dugog Sela, na Martinbregu ili u vlaku kojim se njegov junak svakodnevno vraća iz Zagreba s posla. U Šantekovim romanima spektakularni bijeg pred policijom odvija se poznatim lokalnim cestama, a mirni dečki iz susjedstva imaju pronicljivost Sherlocka Holmesa. Bruno Šantek objavio je dosad tri krimića – Tajkunovi nasljednici (Profil, 2015.), Dosta! (Profil, 2016.) i Četvrti kralj (Naklada Ceres, 2023.). Krimić je za Šanteka poligon za prikazivanje narušenih obiteljskih odnosa, sprege mafije i političara, uglednika i tajkuna, učmalost provincijske sredine i snažnog individualca koji nepredviđene okolnosti zna usmjeriti u pozitivnom smjeru. S lakoćom postiže napetost, akciju i dinamiku, a pokazao je da uz ozbiljnog nakladnika može postići i autorski kontinuitet.
Šanteka prati, savjetuje i podržava dugoselska književnica za djecu Melita Rundek. Koliko je za pisca u maloj sredini nužna suradnja i spisateljska podrška pokazuje i činjenica da je objavljivanje romana Reci brodovima da se brzo vraćam, drugog romana za odrasle Melite Rundek, inicirao upravo Bruno Šantek. Vlado Rajić nije pisac kriminalističkih serijala, nego istraživački novinar, no u trileru Kako sam ubio vlastitogubojicu povezao je svoje pravničko zvanje i novinarsko zanimanje. Pripremajući se za pisanje romana o krijumčarenju organa, proveo je temeljito istraživanje, tako da su svi protokoli obdukcije, anatomski detalji i opisi dvorana odjela za patologiju autentični. Rajić se u romanu dokazuje kao spisateljski zanatlija koji se izražava s lakoćom i u romanu postiže atmosferu neizvjesnosti i straha koja pažnju čitatelja održava od početka do kraja. Roman je pisan u tri dijela, a svaki od njih priča po jedan od likova. U kriminalističku fabulu utkani su elementi magijskog realizma metafizičkom osvetom žrtve, dok u trenutku smrti svake od žrtava njihova percepcija kroz ispovijest u prvom licu također prelazi preko ruba stvarnosti. Na pitanje je li zlo pobjedivo, Rajić odgovara da je ipak optimističan. Ali pritom se ne smiješi.
Izvadak iz knjige Sandre Pocrnić Mlakar:Zagorkini sljedbenici, Beletra 2024.
U Albanskom kulturnom centru u Zagrebu, Petrićeva 4, održana je 26. veljače 2025. tribina na kojoj je odana počast Milanu pl. Šufflayu i fra Andriji Kačiću Miošiću u povodu 1100 godišnjice Hrvatskoga Kraljevstva…
Društvo albanskih umjetnika „Dea“, Unija Albanaca Republike Hrvatske i Družba braće Hrvatskog Zmaja odali su počast Milanu pl. Šufflayu i fra Andriji Kačiću Miošiću polaganjem spomen vijenca i održavanjem tribine posvećene njihovom djelu i značaju. Milan pl. Šufflay, ugledni hrvatski povjesničar, književnik i političar, ostavio je neizbrisiv trag u znanstvenoj i kulturnoj baštini Hrvatske i Albanije. Njegov rad na albanološkim istraživanjima pridonio je boljem razumijevanju albanske povijesti i kulture, dok je fra Andrija Kačić Miošić, pjesnik i kroničar, svojim djelima oblikovao povijesnu svijest i književnu tradiciju hrvatskoga naroda.
S tribine u Albanskom kulturnom centru u Zagrebu
Tom je prilikom predsjednica Društva albanskih umjetnika Hrvatske “Dea“, gospođa Ljiljana Koci, istaknula: “Ovom manifestacijom želimo odati priznanje fra Andriji Kačiću Miošiću i Milanu pl. Šufflayu te podsjetiti na važnost njihove intelektualne i kulturne ostavštine. Godina 2025. označava jubilarnu 1100. obljetnicu Hrvatskoga Kraljevstva, čime obilježavamo krunidbu kralja Tomislava, utemeljenje Hrvatskog Kraljevstva i početak Splitskih crkvenih sabora. Upravo u ovoj obljetničkoj godini želimo odati počast velikanima koji su svojim radom pridonijeli hrvatskoj i albanskoj povijesti – Milanu pl. Šufflayu i fra Andriji Kačiću Miošiću.”
Događaj je okupio brojne sudionike iz kulturnog i znanstvenog života, naglašavajući važnost očuvanja povijesne baštine i jačanja veza između hrvatskog i albanskog naroda. Među uglednim gostima koji su sudjelovali na manifestaciji bili su gospodin Miliam Fatai, veleposlanik Sjeverne Makedonije u RH, gospođa Alma Kasa, ministrica savjetnica i otpravnica poslova iz veleposlanstva Republike Albanije, a iz Veleposlanstva Republike Kosovo tribini je nazočio gospodin Sefedin Kuqi, zatim gospodin Emirat Asipi, predsjednik Vijeća albanske nacionalne manjine grada Zagreba, Gentiana Lleshdedaj, predsjednica Kulturnog društva – Shkendija, i Gospodin Anđelko Vujeva iz Družbe Braće Hrvatskoga Zmaja.
Prilikom polaganjaspomen vijenca fra Andriji Kačiću Miošiću u Zagrebu
O životu i djelu Milana pl. Šufflaya i fra Andrije Kačića Miošića govorili su istaknuti stručnjaci: dr. sc. Zlatko Lukež, profesor povijesti, koji je izložio kontekst povijesnih zbivanja u kojima su djelovali, te dr. sc. Marija Buzov, profesorica arheologije, koja je naglasila njihov doprinos kulturnoj i znanstvenoj baštini. Njihova izlaganja dodatno su obogatila razumijevanje značaja ovih velikana, ističući njihov utjecaj na povijest i književnost.
Tribina je održana u znak zahvalnosti i poštovanja prema istaknutim osobama koje su svojim djelovanjem oblikovale kulturni identitet dvaju naroda.
Ako pođemo od pretpostavke da je jezik, po Lacanovoj definiciji, bitan element psihoanalitičkog procesa, te da je nesvjesno strukturirano poput jezika, teško je zamisliti da bi zvukovi i riječi koji su dio našeg iskustva i koje je tako prirodno proizvesti mogli zauvijek nestati iz našeg glasa. Stoga je valjano misliti kako je materinji jezik sastavljen od jezične i povijesne materijalnosti koja je nesvjesno, da u tom jeziku prenesenom u literaturu i dalje ostaje odjek, mucanje, zujanje našeg pravog sebstva. Pisci – a riječ je o domaćim, hrvatskim piscima – postaju na taj način čuvari sjećanja na onaj materinski jezik koji nas je iznjedrio. Evo kako to vidi Sandra Pocrnić Mlakar…
Piše: Sandra Mlakar Pocrnić
Pisac, autor, kreator stvara ni iz čega nešto, što graniči s alkemijom. Ne stvara dodanu vrijednost, nego novu vrijednost. A kolika će ona biti, ne ovisi samo o njemu. Najjednostavnije bi bilo reći da književnost vrednuje publika i kritika, no i publici i kritici potrebni su neki instrumenti za vrednovanje, zato u razvijenim društvima postoje kritičari zaduženi za pisanje o književnosti i časopisi koji prate književnu scenu, predstavljaju nove pisce i njihova nova djela, približavaju ih publici i komuniciraju s publikom. U nas su časopisi hermetični i samodovoljni, paze da što manje komuniciraju s publikom. Jer publika je nepredvidiva, postavlja pitanja, ima nemoguće zahtjeve, krade vrijeme. Hrvatski književni časopisi zato su najčešće nedodirljivi, autoritativni i daleki, štede trud i vrijeme, postoje. Možda i zato društvo nema puno razumijevanja prema piscima – ne uklapaju se, drukčiji su. Što su uopće htjeli reći i zar se ne mogu baviti nekim pristojnim poslom? Odnos prema piscu s jedne je strane zazor zbog njegove neprilagođenosti, a s druge zavist zbog slobodoumlja. Zato u našim krajevima pisac nikada nije dosegnuo ugled ni prosječnog političara ili menadžera. I nikako se ne možemo osloboditi predodžbe o piscu koji umire u sirotinji pišući svoje djelo zbog kojeg će nakon smrti biti slavljen, iako znamo iz nekih ranijih iskustava da pisca treba zaposliti na pristojnom poslu, za koji će dobivati plaću, da bi mogao pisati.
S promocije romana Lukine žene, Petra Pismestrovića (2021). Slijeva na desno: Veljko Krulčić, Petar Pismestrović, Sandra Pocrnić Mlakar i Kruno Lokotar
Spomenut je već primjer jednoga bankarskog službenika čija su djela objavljena tek nakon njegove smrti. Je li mogao netko drugi biti na njegovu mjestu na bankarskom šalteru? Sigurno jest. Je li mogao netko drugi biti na njegovu mjestu u književnosti? Manje vjerojatno. Zašto pamtimo Kafku, a ne stotine i tisuće autora nakon njega? Osobito u eri interneta. Zašto era interneta, u kojoj sad već desetljećima svi pišu i pišu puno, nije izrodila novog Kafku? To su ta pitanja na koja civilizacija nema odgovor i u svijetu kojim smo gotovo potpuno ovladali, jednako se kao i u doba Cervantesa, čeka poeta nascitur, kako kaže Božica Jelušić, rođeni pisac, talent koji će generacijama ostati nedostižan.
Teška ljeta, roman Božice Jelušić, promoviran je 2023. Na slici slijeva na desno: Božica Brkan, Božica Jelušić, Sandra Pocrnić Mlakar.
Tu spadaju i multitalenti, koji zadivljuju na više područja. Petar Pismestrović je svjetski afirmirani karikaturist koji rekreativno piše romane. Dalibor Talajić je profesor klarineta, crtač stripova i autor ispovjedne proze. Mihaela Erceg je završila animaciju, crta dnevne karikature i crtane filmove, a piše duhovite romane o prijateljstvu i ljubavi.
Vjerojatno svatko na svom području može odmah nabrojiti barem pet imena koja su ostavila povijesni trag u umjetnosti ili u znanosti. Po njihovim ćemo životopisima vidjeti u kojim su uvjetima radili i, usporedimo li povijesni kontekst u kojemu su djelovali, možemo možda naslutiti što ih je oblikovalo. Ali ponoviti njihova dostignuća nije moguće. Uostalom, mnogi pokušavaju. A otvoreno polje pred svima je jednako, i svatko, doista svatko, može prihvatiti izazov da na njemu ostavi trag.
Zašto smo čekali Zadnju ruku?
Renato Baretić svoj je novi roman Zadnja ruka objavio trinaest godina nakon prethodnog, Hotela Grand i 18 godina nakon hvaljenog Osmog povjerenika. S kolikim je zanimanjem dočekan novi roman, svjedoči i podatak da je prva naklada od tisuću primjeraka prodana u mjesec dana. A zašto smo ga čekali?
S promocije romana Mihaele Erceg – Mihe, Ako prođe, prođe. Na slici (slijeva): Sandra Pocrnić Mlakar, Renato Baretić, Mihaela Erceg.
Neke praktične razloge naveo je i sam autor, pišući u romanu o profesiji pisca i financijskim uvjetima pisanja. No ovdje se bavimo pisanjem samim, štoviše, književnošću. Tko nam, dakle, piše nastavke? Koga pozvati na red zbog životnih zastoja i koliko samostalno upravljamo svojom slobodnom voljom? Filozofska pitanja u svojem novom romanu Zadnja ruka Renato Baretić zakamuflirao je šarmantnim likovima, dosjetljivim dijalozima i akcijom. Junaci njegova romana Zadnja ruka organizirali su pregovore s autorom, nastojeći ga nagovoriti da nastavi pisati i pomakne ih iz situacija u kojima ih je ostavio na kraju dosad napisanih priča. Iako kao novinar dobro poznaje medijske trikove, Baretić ne primjenjuje nijedan. U Zadnjoj ruci hrabro istražuje nježniji dio emotivnoga spektra, ne šokira, ne zanima ga senzacija ni agresija. Dramatiku pronalazi u lokalnom kafiću fokusirajući se na neočekivanog sugovornika, koji je neznanac i nezvanac, a osjećaje iščitava iz jedva primjetne promjene u boji glasa i mimike.
Praktične razloge za čekanje smo naslutili, ali zašto smo kao publika čekali novi roman Renata Baretića? Zašto smo pretpostavljali da će biti napisan i da ćemo ga uspoređivati s „Povjerenikom”, iako se je od te usporedbe Baretić odmaknuo koliko god je mogao?
Čekali smo novi Baretićev roman zato što samo naši pisci pišu o nama. Naša književnost prikazuje nas kakvi jesmo – naše mane, propuštene prilike, mogućnosti koje još uvijek postoje, naše prepirke, mirenja, zaljubljivanja, pogrešne procjene i uspjehe, naše gradove i stanove… Samo naši pisci mogu zrcalo okrenuti prema nama i omogućiti nam da sami sebe pogledamo. Zato ih čekamo. Kao što Baretićevi likovi čekaju svog pisca da im napiše nastavke, tako našeg pisca čeka i naša povijest književnosti jer bez njega se ne može nastaviti.
Na hrvatskoj književnoj sceni pojavila se knjiga koja nam postavlja ozbiljna pitanja o odnosu prema književnosti, pisanju, autorima, književnim trendovima i manje-više stereotipnim zabludama o tomu što je prava, visoka književnost, tko su pisci koji je stvaraju i što se u pozadini vidljive književne scene još piše. Sve to proučila je urednica u Beletri i autorica knjige Zagorkini sljedbenici – Sandra Pocrnić Mlakar..
2021.: Lea Brezar i Ana Dojkić na promociji knjige Godina Štakora
Naši pisci, naši odnosi, naši gradovi, naši krajolici, naš mentalitet, naša tradicija, pa i naši izrazi naklonosti i ljubavi. Ne moraju današnji dečki govoriti kao Zagorkin Siniša – iako ne bi pogriješili kad bi se tako izražavali, jer Zagorka je trajna vrijednost. Neprestano se proizvode novi ljubavni romani u kojima su dečki hrabri, odlučni, ranjeni, povučeni, zatvoreni, pokatkad osorni, ali svi su romantični i uvijek nađu svoj sretan kraj. Zašto bismo sretne krajeve samo uvozili? Kao da živimo u uvjerenju da se nama ništa lijepo ni ništa ljubavno ne može dogoditi!
Ceciliji Ahern bilo je 28 godina kad je 2009. godine sletjela u Zagreb predstaviti svoj novi roman i bila je tada trudna – rodila je potkraj iste godine svoje prvo od troje djece. Dotad su u Hrvatskoj bila objavljena četiri njezina romana – prvijenac P. S. volim te, Na kraju duge, Hvala ti na uspomenama i Da me barem možeš vidjeti. Sa svojih 28 godina već je bila velika spisateljska zvijezda, visokobudžetni film po njezinu romanu „P. S. volim te”, s Hilary Swank u glavnoj ulozi, snimljen je 2007. godine i postao je velik svjetski hit. Naš nakladnik koji je organizirao dolazak irske spisateljice pobrinuo se za cjelovito predstavljanje mlade autorice, pa smo doznali da je Cecilia Ahern diplomirala novinarstvo i komunikologiju te da je svoj prvi roman napisala u 21. godini. Doznali smo, doduše, i da je spisateljica odrasla u stabilnoj obitelji uz ambicioznog oca koji je postao irski premijer, ali to nema nikakve veze s karijerom njegove kćeri jer nije niti znao da se njegova kći bavi pisanjem. Osim toga, zarađujem više od njega, napomenula je gošća u svojim razgovorima s hrvatskim novinarima.
2022. – S promocije romana Savršena nevolja
Gdje su naše Cecilije Ahern, pitala sam se tada. Ne zbog tate premijera, iako je danas, nakon trideset godina demokracije, već sasvim opravdano postaviti i pitanje zašto među djecom naše političke elite nema više pisaca. Gdje su naše mlade književnice koje elegantno studiraju novinarstvo i komunikologiju i u trudnoći mogu putovati Europom na predstavljanja svojih knjiga? Gdje su naše talentirane dvadesetineštogodišnjakinje koje u slobodno vrijeme pišu o osjećajima i žele objaviti ljubić koji su napisale? Hrvatski jal, rekli bi lukaviji – i ne bi puno pogriješili. Donekle ima i jala jer naravno da sam u Cecilijinoj dobi željela pisati ljubiće! Uostalom, koja dvadesetineštogodišnjakinja koja je s lakoćom pisala školske zadaće nije poželjela pisati?! I objaviti, dakako. Gdje su, dakle, naše djevojke koje isto tako razmišljaju o emocijama, zamišljaju ljubavne priče sa sretnim završetcima i žele pisati? Možda ne s ambicijom da po njihovu romanu bude snimljen svjetski hit, ali zašto pisanje ne bi bilo rekreacija koja omogućuje nova iskustva, putovanja, inspiraciju za nove romane i sve što ide uz spisateljski život. Korisno, dakako, ne uzaludno, financijski rizično i samouništavajuće. Jer pisanje je osobni rast i jedinstveno iskustvo kojim djelujemo na druge, već smo rekli, ako je društveno vrednovano kao adaptivno, prilagođeno društveno ponašanje usmjereno na očuvanje jezika, što smo također već rekli. Gdje su, dakle, naše Cecilije?
Da ne bismo sad potonuli u tumačenja zašto mi našim djevojkama ne možemo priuštiti pisanje i objavljivanje na hrvatskom jeziku i koje sve pretpostavke za zdravo nakladništvo na materinskom jeziku nismo ispunili (usisavajuća je ta spirala negativnih misli), idemo prema rješenjima. Na pitanje gdje su autorice koje pišu ljubiće na hrvatskom djelomično sam odgovorila na svojemu tadašnjem uredničkom mjestu kod velikog izdavača koji je Ceciliju doveo u Hrvatsku.
2022. – Rastoke: Sandra Pocrnić Mlakar, Nataša Turkalj i Inna Moore
Kate Mitchell bio je tada jedna od malobrojnih visokoproduktivnih domaćih autorica. Pisala je (a piše i danas!) ljubiće za časopise, u velikim količinama. Osim toga što Kate Michell piše puno, ima uvjerljive dijaloge, jednostavan zaplet koji spretno varira i može prilagoditi količinu teksta formi izdanja. Po jasnoći fabule i pripovjedačkoj lakoći, Kate Mitchell najsličnija je također slavnoj spisateljici čiji su se romani u nas također redom objavljivali, Nori Roberts – iako Kate ne zanima ezoterija i puno štedljivije dozira erotiku od Nore, koja slijedi obrazac – na svakih 100 stranica jedan seks. I još je jedna sličnost – Nora Roberts je također pseudonim. Pod pseudonimom Kate Mitchell piše Kata Mijić. Strano ime uzela je zbog pojavljivanja u visokotiražnom tisku i mnogi, čak i vjerni čitatelji nisu niti znali da je Kate Mitchell naša autorica, iako je točna biografija objavljena u svakom izdanju. No, koje su osobine romana Kate Mitchell i koje su, za hrvatskom tržište, njezine prednosti pred stranim autoricama? Prednosti su prije svega emotivne. Za razliku od junakinja anglosaskih ljubića koji pune knjižare, junakinje Kate Mitchell imaju rodbinu, majke i očeve, pokatkad nezadovoljne njihovim izborom, kako to kod nas zna biti.
Kćeri našeg patrijarhata odlučuju srcem i snose posljedice svojih odluka. „Seks i grad” je daleko, kod Kate Mitchell nema avanturističkog seksa, ali junakinje kadšto pogriješe u izboru i njihove pogreške pokreću zaplet, pa su njezini romani namijenjeni konzervativnijoj ženskoj publici, koju ne zanima 50 Shades of Gray.
Kate Michell (u sredini) na promociji knjige Izdana od svih u Knjižnici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu
Kate Mitchell jedna je od najčitanijih autorica u knjižnicama, jer je publika knjižnica voli i poznaje, a dosad je objavila sedamnaest knjiga, među kojima su naslovi Okovano srce, Izdana od svih, Pitanje časti, Oteta ljepota. Uknjižarama, međutim, ostaje neprepoznata, a najočitije jeobjašnjenje da publika koja želi čitati ljubiće Kate Mitchellne ulazi u knjižare – jedan je razlog sveprisutna besparica,a drugi je razlog odvikavanje od knjižara kao mjesta na kojimačitateljica koja voli ljubavne romane može naći sadržajpo vlastitu ukusu. Naslovi su u knjižarama većinom stranii strana hiperprodukcija nameće brze izmjene u ponudi,koju domaća publika žanrova ne može pratiti. (Opet možemospiralno nabrajati razloge zašto je to tako, na koje sesve načine domaći autor zanemaruje i koje su posljedice, aliidemo dalje…)
Deset godina nakon posjeta Cecilije Ahern Zagrebu, Kate Mitchell nije više sama. Inna Moore započela je pisati iz zabave i objavljivati na Wattpadu. Piše brzo i puno, ima vedru i prodornu spisateljsku energiju, erotiku ne izbjegava i koristi se njome kao adutom, a voli problematične likove koji pronalaze partnericu za sretnije životne nastavke – Voajer, Izgubljen, Gladan tvoga tijela, Spašen… U romanima Inne Moore važno je erotsko uzbuđenje koje često vodi likove i djeluje na njihove odluke. Radnju spretno plete dijalozima u kojima se raspravlja o osjećajima i sa stranice na stranicu otkrivaju karakteri likova. Inna Moore pseudonim je Ine Špiček, koja je strano ime također uzela kako bi privukla pažnju publike naviklu čitati prevedene romane. Nakon objavljivanja na Wattpadu hrabro je dala otkaz i pokrenula vlastitu nakladu fatalnog imena Innamorata. Svoje knjige danas plasira u knjižarama, a cilja na najbrojniju žensku publiku.
I Kate Mitchell i Innu Moore, kao najproduktivnije hrvatske autorice ljubića, upoznala je i srpska publika i obje je objavila najveća srpska nakladnička kuća Laguna. Još jedna hrvatska autorica pridružila im se 2021. godine i krajem 2024. očekuje izlazak prvog svog romana u Srbiji. Nataši Turkalj nije bilo lako odlučiti želi li pisati pod svojim imenom ili uzeti pseudonim. Prevladala je znatiželja i kreativnost, pa romane Moja savršena nevolja, Moć žene i U zalasku svitanje potpisuje vlastitim imenom. Romani Nataše Turkalj avanturistički su erotski ljubići jer glavna junakinja napušta poznatu sredinu i prihvaća izazov strasti tražeći promjenu i životno nadahnuće. Njezini romani donose vedru, ružičastu, neopterećenu erotiku koja je začin životu, uz strast i zaljubljenost kao impuls. Muškarci su, naravno, zgodni i muževni, ali i emotivni i s puno razumijevanja i strpljenja unose red u živote svojih partnerica. Nataša Turkalj počela je pisati kao ostvarena supruga i majka odrasle djece, a prva čitateljica koja dobiva u ruke njezine romane jest njezina majka.
Lea Brezar piše poeziju, romane i priručnike za samopomoć. Piše s takvim žarom da će napisati pjesmu i dok čeka sastanak ako sugovornik malo zakasni. U svim trima formama Lea Brezar je angažirana i usmjerena na osvješćivanje i svoje knjige piše sa svrhom da djeluje na čitatelje i potakne ih na pozitivne promjene u vlastitim životima.
Takav je i roman Superjunakinje, koji se može čitati kao priča o četirima ženama koje traže izlaz iz krize, ali i kao putokaz za vlastiti osobni razvoj i za rad na sebi. Roman Godina Štakora Lea Brezar smjestila je u Rakete, poznate zagrebačke nebodere na Trnju, u kriznu, 2020. koja traži prilagodbu. Dvanaest godina poslije protagonisti se okupljaju na promociji knjige jednoga od njih. Koliko su zadovoljniji, odgovorniji, samosvjesniji ovisi o tome kako su riješili svoju krizu u Godini Štakora.
2019. – Promocija u Megastoru: Stjepo Martinović i Sandra Pocrnić Mlakar
Marilena Dužman i Rosie Kugli još su dva imena koja dobro poznaje publika ljubavnih romana. Hana Konsa objavljuje ljubiće u „Gloriji”, piše drame i priče, zasad ne piše ljubavne romane. Bianca Brandon objavljivala je osamdesetih u Gornjem Milanovcu visokonakladne ljubiće koji su se prodavali na kioscima, a od 2007. do 2009. pisala je kratke ljubiće u izdanjima „Večernjaka”. Više od deset godina poslije objavila je i svoje pravo ime – Božica Brkan.
Scena je živnula, autorica je sve više, a dragi naš sveprisutni Igor Mandić podsjećao je i da muškarcima nitko ne brani pisati ljubavne romane. Stjepo Martinović kao najromantičniji nije sam, Ante Jeličić Beleca piše bildungs romane u kojima traži put kroz strast i emocije, a putokaz su mu vječni Oliverovi refreni. Čekaju se još samo mediji koji će prepoznati komercijalni potencijal ljubavnih romana, ali već dugo su na uredničkim mjestima dečki koji ne razmišljaju u tom smjeru. Osim u „Gloriji”, koja tradicionalno objavljuje ljubavne romane, danas mjesta za ljubav u našim medijima – nema. Najbliže osjećajima novinari su kad pišu o vjenčanjima i rastavama slavnih…
Tekst je prenesen iz djela Sandre Pocrnić Mlakar: Zagorkini sljedbenici, Beletra 2024.
U subotu, 7. prosinca, u zelinskoj galeriji Kraluš, POU Sv. Ivan Zelina, promovirana je knjiga – strip priča Svemirska kraljevina, scenarista Marijana Grakalića i likovne autorice Mateje Majcen: još jedna uspješnica grafičke književnosti…
U ovom su se nekonvencionalnom stripu Marijan Grakalić i Mateja Majcen sadržajno posvetili istraživanju fantazija stanovitog gospodina Jazbeca, običnog stanovnika Blaževdola, i njegovih pajdaša, također sasvim normalnih ljudi koji, međutim, međusobno skrivaju prošlost, priče i razoružavajuće neobičnosti.
Otvaranju izložbe i promociji knjige stripa Svemirska kraljevina prisustvovao je velik broj umjetnika: fotografa, crtača stripa, pjesnika…
Svemirska kraljevina je strip prvijenac književniku Marijanu Grakaliću, ali i likovnoj umjetnici Mateji Majcen. Između tih dvoje autora godine su uspona i padova stripa, no evidentno su se razumjeli na temi, koju su razvili donoseći u grafičku književnost iznimno zabavan narativ.
S lijeva na desno: Gradonačelnik Zeline, Hrvoje Koščec, Nera Karolina Barbarić, Veljko Krulčić i autori – Mateja Majcen i Marijan Grakalić
O knjizi su govorili Vesna Bičak-Dananić, Veljko Krulčić, Nera Karolina Barbarić i Radovan Brlečić, a izložbu cijeloga stripa otvorio je gradonačelnik Zeline, Hrvoje Koščec.
Na izložbi su se pojavila brojna poznata lica zagrebačke kulturne scene.
U Gradskoj knjižnici i čitaonici Vis održana je u petak, 23. kolovoza, promocija romana Nenada Marasovića – Otočna fuga. U prepunoj dvorani knjižnice, ovaj viško-zagrebački slikar, ilustrator i pisac predstavio je svoj originalno ispripovijedan i vrlo filmičan roman, o kojem su govorili Dobrila Cvitanović, glavna urednica Hrvatske zore na Visu, Dragutin Lučić Luce, filozof i sociolog, a tekstove je interpretirao Ante Ilić…
Promociji Otočne fuge prisustvovali su brojni uvaženi Višani i njihovi gosti, kao i gradonačelnik Ivo Radica (drugi slijeva), koji je prvi prepoznao važnost ovoga romana za višku zajednicu te ispred Grada Visa pomogao da roman ugleda svjetlo dana…
U jednom je intervjuu svojedobno Nenad Marasović s vrlo malo riječi skicirao svoj rad slikara i objasnio zašto na svojim slikama tretira mnoštvo motiva, rekavši: „Da, riječ je o inventaru sjećanja iz djetinjstva, onako kako pamtim more i otoke.“ I doista, kad se dohvatio pera, bilo je jasno da će u njegov književni tekst prodrijeti boje, „topli i hladni tonovi Mediterana“. Jer, upravo to zbilo se u njegovu romanu Otočna fuga, koji je 23. kolovoza predstavljen viškoj javnosti.
Pa, što bi bilo važno naglasiti o romanu Otočna fuga? Prvo, Marasović je ovim romanom doslikao, čini se, ono što je kao slikar započeo: ispričao je zaokruženiju priču o Visu, kojemu je na taj način dao posebno mjesto u literaturi – nakon što ga je ovjekovječio u likovnoj umjetnosti. Kroz likove koji su ustvari kompilacije više osoba, više života, kondenzirani na način da se roman doima kao autobiografski, i posebno kroz lik Pere, snažno prisutnog u početku romana, uvodi nas prvo u krajobrazne te potom u povijesno-činjenične slike iz povijesti ovoga otoka. Strukturiran kao obiteljska saga, Marasovićev roman ponudio je romaniziranu istinu o Visu, o tomu što se zapravo događalo ondje za Drugog svjetskog rata i zašto je Vis ostao izolirani otok. A učinio je to finim folklornim i filigramskim opisima. Odskočivši prije svega načinom pripovijedanja, dobro odabranim stilom, zatim iznošenjem običnih svakidašnjih trenutaka na književno veoma vješt i pitak način. I obrnuto – umanjujući humorom i dosjetkama tragičnost pojedinih situacija. U Otočnoj fugi nema beskrajnih pasaža, ekstatičnih izljeva emocija, tragičnih ljubavi, ali ima čak nekoliko lirski intoniranih, lijepo opisanih romansi. Sve je ispripovijedano u filmskoj maniri, a da mu pritom nije pobjegla niti jedna suvišna rečenica. Oduševljava i činjenica da tijekom cijelog romana uspijeva napraviti izvrsnu karakternu distinkciju među likovima, također bez puno opisa, svakako bez karikiranja. A moglo se dogoditi da kao slikar, umjetnik, likovnjak upadne u zamku ostrašćenog osjenčivanja protagonista i događanja. Ali nije!
Na druženju nakon promocije…
Obilna uporaba viškoga dijalekta još jedan je element originalnosti ove knjige, kao i dugo trajanje romana te oživljavanje teme s povijesnom pozadinom. Književno gledano, reformulirao je dosadašnje poznavanje povijesti otoka Visa u doba Drugog svjetskog rata na način kako to čine samo ozbiljni autori. No, što to novo u književnosti donosi Otočna fuga? Tematikom, Marasović izlazi iz komfornih okvira aktualne književne domaće scene i otvara teme o kojima nešto treba i znati, nešto i proučiti. U slučaju Otočne fuge, prati razdoblje dviju epoha – razdoblje Drugog svjetskog rata i prvih desetljeća socijalizam, a junaci su mu obični ljudi s udaljenog otoka, okruženi s nekoliko nedovršenih svjetova, izluđeni društvenim pokretima, političkim iluzijama, ideološkim blokovima, osebujnim pojedincima i obiteljima. Stoga se slobodno može reći i da je ovo roman o jednoj ratnoj mladosti,ali i o vremenu odrastanja, političkom uređenju, međuljudskim odnosima. Uz to, domaća književna scena ne obrađuje vrijeme socijalizma, ne nosi se s ljudskim karakterima, već s političkim viđenjem toga vremena. Kod Marasovića su, međutim, svi likovi iz vremena socijalizma krajnje izvorni, autentični, toliko posebni da bi mogli biti glavni likovi nekih drugih romana. Zahvaljujući upravo ovom piscu, mnogi će mlađi čitatelji shvatiti da socijalizam nije bio knjiška izmišljotina, već realnost krvi, znoja, suza, želja i strasti, jer tu i takvu socijalističku realnost opisuje u svom romanu, bez pretenzija da ga politički intonira.
Kad je baš o Visu riječ, roman je otvoreno zaigrao na kartu emocija: drugačije od modernih autora u hrvatskoj književnosti, ovaj pisac je od naoko perifernih detalja u romanu napravio cijelo bogatstvo slika iz vremena rata i poraća na Visu (te života Zagrebu), od kojih svaka sadrži snažan podtekst, koji se opet može dalje tumačiti kroz nijanse. Ne bi se moglo reći da je lako od prve dešifrirati slojevitost romana Otočna fuga, ali ga je nevjerojatno lako čitati budući da ima niti humora, koji, između ostaloga, postaje fon na kojem se jasno oslikava tragika života mladih ljudi jednoga doba. U osnovi, Marasović je napisao potresan egzistencijalistički roman, složen i iznijansiran kroz nekoliko linija jer je Otočna fuga istodobno obiteljska saga, ratni dnevnik, success story na domaći način, gdje se glavni lik Frane na kraju uspije etablirati kao uspješni restaurator orgulja, a njegov sin Pero kao svjetski glazbenik.
I još, Otočna fuga je roman Nenada Marasovića koji je on javnosti predstavio kao zreli pisac, a ne samo kao zrela osoba. No, što znači pisati i objavljivati u zrelim godinama, što to znači za Marasovića, koji je iskusni, etablirani slikar – ako ne predanost? Odnosno, posvemašnja predanost umjetnosti!
Ovogodišnja, prva po redu, Književna nagrada Tatjana Radovanović, koju je primio novinar i pjesnik Stjepan Mijat Zaninović, dodijeljena je 17. kolovoza 2024. u Gdinju na Hvaru, u aromatičnom okruženju vrta Fjori fora…
Tekst: N.K.B. Fotografije: Daniel Lončar
Književna nagrada Tatjana Radovanović pokrenuta je kao hommage ovoj gdinjskoj slikarici, grafičarki i pjesnikinji, ali i svima onima koji su otok Hvar svojim umjetničkim radom učinili vidljivim. No, Tatjana Radovanović je ne samo otočka, nego i europska umjetnica. Rođena je 25. siječnja 1933. u Gdinju, u obitelji pedagoga i slikara Ivka Radovanovića i Genoveve Visković, kao drugo dijete od njih petero. Rano djetinjstvo provela je u Gdinju. Školovala se u Jelsi, Sinju, Mostaru, Splitu, Zagrebu i Parizu. Školu primijenjene umjetnosti upisala je 1959. u Splitu, nastavila u Zagrebu, gdje je maturirala 1956. na Odjelu zidnog slikarstva. Od 1956. do 1960. radila je kao nastavnik likovnog odgoja na osnovnim školama u Gdinju i Bogomolji. Godine 1960. upisuje se na Likovnu akademiju u Zagrebu, na novoosnovani Pedagoški odjel, a profesori su joj bili Stančić, Ružić, Sabolić, Micheli, Goldoni, Beraković. Diplomirala je 1964. Već sljedeće godine odlazi u Pariz, gdje se uzdržava radeći kućanske poslove i čuvajući djecu; živi na Montparnassu, na mansardi 8. kata. Taj široki pogled na Pariz, nebo i mistične zalaske sunca postaje nepresušni izvor njene inspiracije, pa od 1966. do 1971. slika krovove, njihovu strukturu, ritam linija i ploha. Ciklus slika iz toga razdoblja izložila je 1972. u salonu ULUH-a u Zagrebu. Ta njezina prva samostalna izložba izazvala je veliku pozornost i odobravanje. Likovni kritičar Josip Škunca svrstao je njena platna „među domete Ive Dulčića, Miljenka Stančića ili Ljube Škrljuge“ dajući im „antologijsku vrijednost poslijeratnog slikarstva o gradu“.
Književnu nagradu Tatjana Radovanović dobitniku Stjepanu Mijatu Zaninoviću uručila je vlasnica Fjori fora gardena i suosnivačiva Nagrade, a u ime obitelji Radovanović laureatu je sliku, autorsko djelo Tatjane Radovanović, uručila Julija Galić, Tatjanina sestra i čuvarica umjetničke baštine Tatjane i njihova oca Ivka Radovanovića.
Istim sadržajima Radovanović se predstavila pariškoj publici 1973. u Galeriji Raymond Duncan, kada je rečeno kako ova slikarica „utjelovljuje susret dvaju okamenjenih svjetova… Njeno slikarstvo otkriva strukturu, građu krovova reduciranih, svedenih na mnoštvo trokuta, zbitih, ispresijecanih, ukrštenih, koje nadvisuje sumorna vertikala pravokutnog crkvenog zvonika. Njihov nemir prelazi u dramatičan „ples sablji“ u širokom pastoznom namazu, krajnja suzdržanost tonova, počevši od crno-bijelih, preko osjetljivih iznijansiranih sivih, stvara osjećaj uzvišene ozbiljnosti… Interpretacija likova ide do amblematičnih znakova života u njenim izvornim porivima.“
Na dodjeli Nagrade sudjelovali su i pjesnici koji su nominirani za nagradu: Teo Tomić (lijevo) sa Šolte, i Marita Paštrović (desno), iz Zagreba. Pjesmu treće nominirane pjesnikinje Dubravke Borić iz Podgore čitao je književnik iz Zastražišća i Zagreba – Nikola Kuzmičić (u sredini).
Godine 1971., na Montmartru se pridružuje koloniji umjetnika, pristiglih sa svih strana svijeta. Poput ostalih, i Tatjana je privučena značenjem slavne École de Paris, pa slika portrete, likove svih podneblja, boja i rasa, jednakim interesom znatiželjne turiste, usamljene šetače, kolege i beskućnike. Ministarstvo kulture Francuske otkupilo joj je 1974. sliku „Transfiguration“, s likom starice iz Gdinja (naslikana 1963.), koja se danas nalazi u „Le Fond national d’Art Contemporain“. Četiri godine poslije dobiva diplomu „Mention honorable“ za pastel „Trio“, slike koja je vlasništvo galerije „Arsenal“ u Hvaru. Izbor iz ciklusa „Lica“ izložila je na rodnom otoku, u hvarskoj „Lođi“ 1980. Isti ciklus izlaže u Zagrebu godinu dana poslije, a u studiju galerije Karas 1999. ovaj ciklus, u proširenom obliku, izlaže u izložbenom prostoru crkve Saint-Pierre na Montmartreu u Parizu.
Svoju poeziju govorile su i gošće pjesnikinje s Visa, Rina Repanić Gotal (lijevo) i s Korčule – Ina Padovan (desno).
Tatjana je, ukratko, sudjelovala sa svojim likvnim radovima u više od dvadeset samostalnih i skupnih izložbi, od Pariza, Španjolske do Zagreba i Hvara. I uz to sve vrijeme piše stihove. Prvu zbirku pjesama na čakavskom – „Živo stinje“ – objavila je 1999. u ediciji Tin Ujević u Splitu, za koju je na susretu pjesnika 2005. u Selcima na Braču, Croatia rediviva, dobila Maslinov vijenac.
Organizaciju i program vodila je Luči Lončar, koja je bila i članica žirija, a također je članica Čakavske riči od osnutka (1978.).
Međutim, Tatjana Radovanović je stihove pisala i na francuskom; dvije pjesme su joj uvrštene u „Anthologie de Poésie du Point du jour“, 2004. i 2005. Godine 2009. objavljuje knjigu na čakavsko-francuskom u izdanju u nakladi Hrvatskog kulturnog društva ‘’Napredak’’ u Splitu, „Tragom zalutalih jeka“, i na čakavskom „U stinju nikle, vikle i obikle“. Preminula je 28. listopada 2019. u 87. godini života u Zagrebu.
Između ostalih, nastupili su hvarski pjesnici: Sanja Fistonić (gore sasvim lijevo), Irena Matijević (gore u sredini), Tomislav Lazaneo (gore desno), Nela Vrkljan (lijevo). Itd.
Za ovu književnu nagradu važna je činjenica da je Tatjana Radovanović 1978. pokrenula, s tada aktualnim hvarskim pjesnicima Mirkom Barbarićem, Lucijom Rudan i Nerom Karolinom Barbarić, najstariju dijalektalnu poetsku manifestaciju u Hrvatskoj – Čakavsku rič, uz koju će od ove godine biti vezana nagrada koja nosi ime ove važne hvarske pjesnikinje i umjetnice.
Folklorna skupina Starogrojčica izvela je set popularnih plesova.
Nagradu su pokrenuli Fjori fora garden iz Gdinja, sa Stjepkom i Željkom Ćurin na čelu, te Viva grupa iz Zagreba, odnosno udruga za kulturu i očuvanje baštine, koju vodi Nera Karolina Barbarić. Na Natječaj se javilo 29 pjesnika, a za Nagradu su nominirane pjesme: Ništa lišje, Dubravke Borić (Podgora, Brač); Spara, Tea Tomića (Šolta); Zemja, Marite Paštrović (Hvar, Zagreb) i Jedini put vanka je naprid, Stjepana Mijata Zaninovića. Žiri, u sastavu Meri Šimara, pjesnikinja i profesorica hrvatskoga jezika i književnosti; Luči Lončar, profesorica i organizatorica te članica Čakavske riči od njena osnutaka, i Ivica Volarić, knjižničar, Nagradu Tatjana Radovanović dodijelili su pjesmi Stjepana Mijata Zaninovića, obrazloživši svoju odluku na sljedeći način: Stjepan Mijat Zaninović u nagrađenoj pjesmi donosi novi poetski izričaj na čakavskome dijalektu, odmaknuvši se od dosad često tipičnih tema i načina poetskog izražavanja. U čakavsku poeziju unosi refleksivnost, moderni slobodni stih; s njegovom poezijom čakavski dijalekt je živi, aktualni, govorni, bez redundancija, nestilskih ponavljanja; ne ograničava se na stari, sve manje poznati leksik, premošćuje jaz između pisanog i govornog dijalekta, između pisanog i govornog izraza. Dijalekt je kroz povijest bio proizvod, najdjelotvornije sredstvo prijenosa čakavske kulture, pa je za mnoge dijalektalne pjesnike stoga izbor dijalekta kulturološka potreba, ponekad s ideološkim i klasnim implikacijama, osobito kod onih koji koriste dijalekt kao jezik naroda, alternativu dominantnom standardu. Stjepan Mijat Zaninović tu je alternativu pretvorio u svoju poetsku prednost bez zazivanja nostalgije, vraćanja u prošlost. Štoviše, unio je u čakavski dijalekt ritam novog vremena, dao naslutiti poetsku stilistiku nove generacije, kojoj i sam pripada. Što je žiri također vrednovao.
Ženska klapa Frecija iz Jelse nastupila je u više izvrsnih vokalnih točaka.
Dobitnik Književne nagrade Tatjana Radovanović je Stjepan Mijat Zaninović, podrijetlom iz Zastražišća, rođen 25. 10. 1994. U Splitu je završio osnovnu školu i Prirodoslovnu gimnaziju. Godine 2018. preselio se na Hvar. Započeo je studij na Pomorskom fakultetu, radio kao trener karatea (ima crni pojas), a zatim se počeo baviti pisanjem: osnovao je marketinšku agenciju preko koje se iskazao kao vješti autor blogova, reklama, tekstova za videa, web stranice itd. Radi za klijente na hrvatskom i engleskom. Međutim, posebnu pozornost pridaje kreativnom i umjetničkom stvaranju, pa je pisao audio priče za djecu za BABy Bus, osnovao je Story Building, s kojim je odradio bezbroj evenata na kojima potiče i usmjerava kreativnost kod djece. Osnivač je zvučne arhive otoka Hvara – Kolnici O. Štorijih, koja je za kratko vrijeme postala prepoznatljiva medijska priča. Suradnik je Slobodne Dalmacije i dopisnik s otoka Hvara. U poetskom smislu, stvarati je počeo vrlo rano, a uz poeziju piše priče, priče za djecu, slikovnice itd. Njegova knjiga za djecu, Zijevograd, upravo se nalazi u pripremi za tiskanje kod nakladnika.
Viva grupa, udruga za kulturu i očuvanje baštine, te FJORI FÔRA GARDEN iz Gdinja, raspisali su, u povodu 46. Čakavske riči i pet godina od smrti pjesnikinje i slikarice Tatjane Radovanović, 20. lipnja, Natječaj za književnu nagradu Tatjana Radovanović za najbolju pjesmu pisanu čakavskim dijalektom ili ikavicom. Natječaj je zatvoren 21. srpnja, a Književnu nagradu Tatjana Radovanović dobio je Stjepan Mijat Zaninović i njegova pjesma Jedini put vanka je naprid…
Na Natječaj se javilo 29 pjesnika, ali su prihvaćeni radovi njih 24 jer su ostali poslali pjesme na standardnom jeziku, što nisu bile propozicije Natječaja. Dakle, žiri je prihvatio radove sljedećih pjesnika: Dubravke Borić, Haje Gamulin, Ine Padovan, Irene Matijević, Katarine Makjanić, Katarine Simsig, Ljubice Srhoj, Marite Paštrović, Melike Popović, Nataše Jukić, Nele Vrkljan Nenada Kuščevića, Nevena Duževića, Nikole Dominisa, Rajke Anđelić Maslovarić, Rine Repanić, Sanje Fistonić, Stjepana Mijata Zaninovića, Tea Tomić, Tomislava Lazanea, Vane Kovačić, Vesne Štulić, Zore Depolo, Zvonimira Friganovića.
Za nagradu su nominirane sljedeće pjesme: Ništa lišje, Dubravke Borić (Podgora, Brač); Spara, Tea Tomića (Šolta); Zemja, Marite Paštrović (Hvar, Zagreb) i Jedini put vanka je naprid, Stjepana Mijata Zaninovića. Žiri, u sastavu Meri Šimara, pjesnikinja i profesorica hrvatskoga jezika i književnosti, Luči Lončar, profesorica i organizatorica te članica Čakavske riči od njena osnutaka, i Ivica Volarić, knjižničar, Nagradu Tatjana Radovanović dodijelili su pjesmi Stjepana Mijata Zaninovića. U obrazloženju Nagrade navodi se sljedeće: Stjepan Mijat Zaninović u nagrađenoj pjesmi donosi novi poetski izričaj na čakavskome dijalektu, odmaknuvši se od dosad često tipičnih tema i načina poetskog izražavanja. U čakavsku poeziju unosi refleksivnost, moderni slobodni stih; s njegovom poezijom čakavski dijalekt je živi, aktualni, govorni, bez redundancija, nestilskih ponavljanja; ne ograničava se na stari, sve manje poznati leksik, premošćuje jaz između pisanog i govornog dijalekta, između pisanog i govornog izraza. Dijalekt je kroz povijest bio proizvod, najdjelotvornije sredstvo prijenosa čakavske kulture, pa je za mnoge dijalektalne pjesnike stoga izbor dijalekta kulturološka potreba, ponekad s ideološkim i klasnim implikacijama, osobito kod onih koji koriste dijalekt kao jezik naroda, alternativu dominantnom standardu. Stjepan Mijat Zaninović tu je alternativu pretvorio u svoju poetsku prednost bez zazivanja nostalgije, prošlosti, vraćanja u djetinjstvo. Štoviše, unio je u čakavski dijalekt ritam novog vremena, dao naslutiti poetsku stilistiku nove generacije, kojoj i sam pripada. Što je žiri također vrednovao.
Nagrada će biti dodijeljena u Gardenu, Gdinj na Hvaru, 17. kolovoza 2024. Svi nominirani i sudionici u Natječaju dobit će priliku tada javno predstaviti svoje pjesme.
U Zagrebu je, u Novinarskom domu, 27. svibnja održana velika promocija romana Otočna fuga Nenada Marasovića. O filozofijskim i literarnim vrijednostima ovoga uspješnoga romana govorili su Dragutin Lučić Luce, filozof i novinar, Nera Karolina Barbarić, urednica romana, i sam autor. Glazbene točke izveo je mladi uspješni glazbenik i student Akademije dramskih umjetnosti, Lav Novosel…
Fotografije: Ognjen Karabegović
U prepunoj velikoj dvorani Novinarskoga doma u Zagrebu, promovirano je novo umjetničko djelo slikara Nenada Marasovića – roman Otočna fuga. O značenju riječi fuga te o implikacijama te riječi, u samome uvodu u promociju, govorio je Dragutin Lučić Luce, osnaživši na taj način kulturološko i vrijednosno značenje Marasovićeva djela. Lučić je filigranski povezao naslov romana s poviješću otoka Visa i svakovrsnim emigracijama (pa i migracijama unutar Hrvatske!) ljudi s otoka, uronivši u tematiku na način kako je to u romanu zapravo i prikazano. Nera Karolina Barbarić, urednica knjige, osvrnula se na roman kao djelo koje potiče, otvara nova propitivanja života i sudaranja ideologija sredinom 20. stoljeća koja su zapravo obilježila cijelo stoljeće.
Promocija romana Otočna fuga održana je u prepunoj dvorani Novinarskog doma u Zagrebu
No, što je zapravo važno naglasiti o romanu Otočna fuga Nenada Marasovića? Literarno promatrano – to je moć teksta.
Nenad Marasović potpisuje knjige nakon promocije
Marasović je s ovim romanom odskočio prije svega načinom pripovijedanja, dobro odabranim stilom, zatim iznošenjem običnih svakidašnjih trenutaka na stilski veoma vješt i pitak način. I obrnuto – umanjujući humorom i dosjetkama tragičnost pojedinih situacija. U Otočnoj fugi nema beskrajnih pasaža, ekstatičnih izljeva emocija, tragičnih ljubavi, ali ima čak nekoliko lirski intoniranih, lijepo opisanih romansi. Sve je ispripovijedano u fimskoj maniri, a da mu pritom nije pobjegla niti jedna suvišna rečenica. Već u prvom dijelu romana oduševljava činjenica da je napravio izvrsnu karakternu distinkciju među likovima, također bez puno opisa, svakako bez karikiranja. A moglo se dogoditi da kao slikar, umjetnik, likovnjak upadne u zamku ostrašćenog osjenčivanja protagonista i događanja.
Ulomke iz romana Otočna fuga čitali su Janko Popović Volarić i Stjepan Perić
Eto, tu se otkrio kao vješt pisac. No, što to novo u književnosti donosi Otočna fuga? Prvo, Marasović tematikom izlazi iz komfornih okvira aktualne književne domaće scene i otvara teme o kojima nešto treba i znati, nešto i proučiti. U slučaju Otočne fuge, prati razdoblje dviju epoha – Drugi svjetski rat i socijalizam, a junaci su mu obični ljudi s udaljenog otoka, okruženi s nekoliko nedovršenih svjetova, izluđeni društvenim pokretima, političkim iluzijama, ideološkim blokovima, osebujnim pojedincima i obiteljima. Stoga se slobodno može reći i da je ovo roman o jednoj ratnoj mladosti, ali i o vremenu odrastanja, političkom uređenju, međuljudskim odnosima.
Drugo, domaća književna scena ne obrađuje vrijeme socijalizma, ne nosi se s ljudskim karakterima, već s političkim viđenjem toga vremena. Kod Marasovića su svi likovi iz vremena socijalizma krajnje izvorni, autentični, toliko posebni da bi mogli biti glavni likovi nekih drugih romana. Miroslav Krleža je jednom, kad su ga novinari upitali što misli o socijalizmu, lakonski odgovorio: „Lopovi kradu, lažovi lažu, ubojice ubijaju i u socijalizmu…“ Mislim da bi se roman Otočna fuga strukturiran ovako kako jest dopao Krleži… Zahvaljući Marasoviću, mnogi će mlađi čitatelji shvatiti da socijalizam nije bio knjiška izmišljotina, već realnost krvi, znoja, suza, želja i strasti. Tu, eto, i takvu socijalističku realnost opisuje Nenad Marasović u svom romanu, bez pretenzija da ga politički intonira.
Treće, uz to što je roman Otočna fuga prepun filigranski prikazane introdukcije, stilski je to djelo kakvo književni kritičari vole nazvati prepoznatljivim rukopisom. Drugim riječima, originalan način pripovijedanja, filmična struktura, jezik usklađen s likovima, bez artificijelnosti… ukratko, moderan pristup, blizak i novim generacijama čitatelja.
Četvrto, sadržajno, likovi su kompilacije više osoba, više života, kondenzirani na način da se roman doima kao autobiografski.
Peto, upravo zbog toga, roman je otvoreno zaigrao na kartu emocija. Kad upoznate Nenada Marasovića, kao da ste upoznali Sanjina, junaka iz romana: tek što ste ga upoznali kao mirnog, tihog, povučenog, on okrene u cinizam i borbenost.
Uvodnu riječ na promociji iznio je filozof i novinar Dragutin Lučić Luce, a o romanu je govorila i urednica Nera Karolina Barbarić
Šesto, nikada do sada literatura nije ponudila istinu o Visu, o tomu što se zapravo događalo ondje za Drugog svjetskog rata i zašto je Vis ostao izolirani otok. To je učinio Nenad Marasović kroz nekoliko sporednih likova u romanu i finim folklornim opisima svakidašnjeg otočnog života. Nenad Marasović je drugačiji od modernih autora u hrvatskoj književnosti. Od naoko perifernih detalja, u romanu je napravio cijelo bogatstvo slika iz vremena rata i poraća na Visu i u Zagrebu, od kojih svaka sadrži snažan podtekst, koji se opet može dalje tumačiti kroz nijanse.
Mladi glazbenik i glumac (student ADU) Lav Novosel izveo je nekoliko skladbi glazbenih klasika i zadivio publiku
I sedmo, nije lako od prve dešifrirati slojevitost romana Otočna fuga, ali ga je nevjerojatno lako čitati budući da ima niti humora, koji, između ostaloga, postaje fon na kojem se jasno oslikava tragika života mladih ljudi jednoga doba. U osnovi, Marasović je napisao egzistencijalistički roman, složen i iznijansiran kroz nekoliko linija jer je Otočna fuga istodobno obiteljska saga, politički i ratni dnevnik te success story na domaći način, gdje se glavni lik Frane na kraju uspije etablirati kao uspješni restaurator orgulja. I još, Otočna fuga je roman Nenada Marasovića koji on realizira kao zreli pisac, a ne samo kao zrela osoba. No, što znači pisati i objavljivati u zrelim godinama, što to znači za Marasovića, koji je iskusni, etablirani slikar – ako ne predanost? Predanost umjetnosti!
Nenad Marasović sa suprugom Snježanom, poznatom balerinom
Možda to najbolje može ilustrirati slučaj velikoga američkoga pjesnika Carla Sandberga, bitnika, nominiranog za Nobela nekoliko puta, koji je utjecao na cijelu plejadu američkih autora 60. i 70. prošloga stoljeća, a koji je najaktivnije djelovao u svojim kasnim šezdesetim i sedamdesetim godinama. Pa tako Sandberg kaže u uvodu svoje knjige poezije Tumačenje ljubavi: „S 20 godina bio sam vojnik u Portoriku; u dobi od 21 godine na WestPointu sam bio u klasi s Douglasom Mac Arthurom; u 23. sam uređivao studentski list, utjecaji kojega su se vidjeli i 50 godina poslije; tijekom sljedećih godina pisao sam svašta, objavio dvije tanjušne knjižice o nečem, ne znam ni sam, koje nisu vrijedile reprinta; pisao sam pjesme, neke priče za djecu, koje su se sviđale običnim ljudima; u 50. sam objavio jednu biografiju i Američku pjesmaricu, pa su se ljudi pitali jesam li ja pjesnik, biograf, lutajući trubadur… u 61. objavio sam jednu biografiju koja mi je donijela nekoliko doktorata; u 65. sam počeo pisati svoj prvi roman, ali ni nakon mjesec dana rada na njemu nisam znao hoću li ga dovršiti. Sklon sam misliti da će, ako ga završim, to biti djelo u kojem će glagoli zbilja podrhtavati. Ako poživim do 89., kao japanski umjetnik Hokusai, mogao bih reći isto što je on rekao na samrti: „ Da mi je bog dao da poživim još barem pet godina, stvarno bih postao veliki umjetnik!“
Kad pročitate biografiju Nenada Marasovića i njegov roman, shvatit ćete da je imao život i karijeru na bogatstvu koje bi mu zavidio i sam Carl Sandberg…