KAKO JE DUH GRACIOZE LOVRINČEVE
STVORIO HVARSKI POETSKI KRUG
Poetski susret u Starom Gradu, 17. po redu, održan 1. kolovoza, okupio je pjesnikinje otoka Hvara, ujedinjene pod zajedničkim motom Jazik naših materih, oslonjenim na poetski duh Gracioze Lovrinčević, pjesnikinje 16. stoljeća, i temeljenim na zajedničkoj nakani očuvanja lijepe hvarske čakavice kroz pisanu i govorenu riječ…
Poetski susreti u Hektorovićevu Tvardoju što ih pratimo već punih 17. godina ukazali su kako je ime Gracioze Lovrinčević duboko utaknuto u novodobnoj hvarskoj poetskoj enklavi, a nametnulo se kao neizbježan izvor razumijevanja „mlade“ dijalektalne, čakavske i ženske poezije na otoku. No, može li se uopće reći kako su posljednjih desetljeća žene, barem u hvarskim okvirima, prevladale u stihotvorenju i koja je poveznica s utjecajnošću imena Gracioze Lovrinčević, o čijem životu, istina, malo znademo, ali je – zaslugom pjesnikinje Marice Buratovića i starogrojskog pjesničkoga kruga – postala savršenim primjerom, u povijesti često opetovanim, kako žene u književnosti ili u umjetnosti mogu jače afirmirati jedino u grupi?
Poslijeratnih godina u hvarskoj su kulturi žene, može se tako reći, potpuno ušle u svijet lijepe pisane riječi. Neke su prisutne otprije (Tatjana Radovanović, Lucija Rudan…), ali su pravu grupu stvorile tek one odabrane koje su hvarskoj čakavskoj poeziji, upravo „na tragu Gracioze Lovrinčević“, pristupile prvih godina ovoga stoljeća. Na samome početku, te žene nisu imale istaknut profil u poeziji, već su im stihovi doživljeni kao intelektualne funkcije obrazovanih žena koje stihove pišu kako bi “skladno dopunjavale figuru školovane žene“. Ovaj slobodan opis sadrži svijest muškaraca o ženama koje ne prolaze pasivno kulturne promjene, već su aktivno dio zbivanja. Na sreću, novi fenomen u poetskom hvarskom krugu promatraju i muški pisci, odnosno pjesnici, koji intelektualnu ženu shvaćaju kao sastavni dio književne kulture. Potvrđuje to i činjenica da je svakogodišnje pjesničko događanje u Tvardoju, u Starom Gradu – Jazik naših materih – naimenovao hvarski pjesnik, Damir Carić.
Ovogodišnji susret pjesnikinja iznimno se održao u prelijepom vrtu palače Biankini, a stihove su kazivale pjesnikinje Svjetlana Carić, Katja Stančić, Ivana Milojka Malić , Dobrila Tomičić, Ivana Mateljan, Nela Vrkljan, Nila Perica Glasinović, Marica Buratović, Katarina Makjanić i Klaudija Gamulin, Ivana Mateljan, koja je čitala stihove Antonele Barbić. Svoje pjesme predstavio je i gost večeri Nikola Kuzmičić. Luki Ljubić, tehnički suradnik na Susretu, također je pročitao svoju pjesmu. Dragana Lazaneo vodila je program u duhu u kojem to već godinama čini. Idejni tvorci Susreta, Marica Buratović i Jasenka Bosnić, pronašle su pravi put kako afirmirati poetsku riječ, pa je na recitalu zatitrao noviji poetski duh, osjetila se bogatija duhovnost i novi pjesnički zanos; nije više prevladavajuća tugaljivost, iracionalna nostalgija, fokusiranje na odabir antiknih riječi, kako je to bivalo proteklih poetskih susreta: u vrtu Biankinijeve palače mnogo je toga te večeri bilo novo, drugačije – od propisane distance do toga da su se ondje čuli mnogi zreli čakavski stihovi, domaća riječ odzvanjala je poput suvenira, utkana u novom, suvremenijem kontekstu, poetski i zanatski izbrušenijem. Veselje je za hvarske stiholjupce tim veće jer je grupa u prošloj godini izgubila nekoliko vrijednih autora: Tatjanu Radovanović, Maricu Gamulin, Lukreciju Sušić i Petra Srzentića.
No, zašto je uopće odabrana Gracioza Lovrinčević kao duhovni entitet koji živi nad poetskim starogrojskim susretima? Kako to dovesti jedno s drugim u vezu? Prije svega, tih poslijeratnih godina kada su pjesnički susreti započeli bila je potrebna ženska poetska figura na koju bi se „nova poezija“ mogla osloniti. Tko bi bio u tom smislu doličniji od Gracioze?
Vrijeme u kojem stvara Gracioza Lovrinčević jest ono na tmurnom i dubokom jugu 16. stoljeća, kada žena proživljava tragične posljedice europskog rata između Francuske i Španjolske za hegemoniju i trpi zbog osmanlijskih prijetnji koje su dolazile s istoka. Kulturno, život Gracioze Lovrinčević poklopio se s vrlo sretnim trenutkom za otok: pjesnikica je zapravo bila okružena najboljim umjetnicima i piscima stoljeća, uključujući Bartučevića, Jeronima i Hortenzija, Gazarevića, Lucića itd., a u neposrednoj blizini i vjerojatno poznavajući njihovo djelo – talijanski pisci Ludovico Ariosto, Aretino, Tasso i, još značajnije, velike pjesnikinje poput Victorie Colonna, Veroniche Gambara, FrancescheTurrini Bufalini, Barbare Torelli Strozzi, Gaspare Stampa…
Početkom 16. stoljeća žensko je stanje postalo predmetom intenzivnog promišljanja koje dotiče najrazličitija područja i prodire u sve književne žanrove. I u kratkoj priči i u kurtizanskoj lirici, kako se nazivala ženska poezija, u traktatima i viteškim pjesmama, žena je u središtu nove znatiželje. Kao što svjedoči progresivna afirmacija “querelle des femmes” (ženskih svađa, op.a.), značajno mjesto uzima sama ženska priroda.
Propitujući vrijeme Gracioze Lovrinčević, čije djelovanje svjedoči Petar Hektorović u poznatoj poslanici (pohvali), gdje kaže „da je od mladosti počela slagati bogoljubne piesni, te da je poznata ne samo u Hvaru, nego i u Splitu i Trogiru.“ U nekim literarnim izvorima Gracioza se spominje kao Gracioža (npr. u popisu kumstava iz crkvenih knjiga na Visu), odnosno Gracioza Lovrenčeva (što sugerira ime obitelji iz koje potječe, ali valja znati i da pjesnikinje i slavne žene 16. stoljeća nose očevo i muževljevo prezime ili žena uzima neko sasvim treće, samo svoje…). U stvarnosti, ona je je bila žena Ivana Anđela, sina poznatoga hvarskoga ljekarnika Frana Gariboldija. Da je s njime imala potomstvo, kazuje i podatak iz viških crkvenih matica, gdje se navodi da je njihova unuka, također imenom Gracioza, navedena kao kuma na krštenju u Visu, i s napomenom da je riječ o unuci Gracioze Lovrinčeve. Ti kratki podaci daju nam za pravo misliti kako Gracioza nije živjela u Hektorovićevu Tvardoju, kao s njime intimna, što neki autori spekuliraju, već u Hvaru, još vjerojatnije na Visu, gdje je obitelj njezina muža imala velike posjede i gdje su se mnogi pripadnici bogatijih obitelji iz Hvara odmarali ili sklanjali poslije pred napadima Turaka.
Međutim, 16. stoljeće upisano je u duhovnu kartu Mediterana kao prethodeće generaciji čiji je cilj potvrđivanje dostojanstva žene. Nadalje, definicija prostora i funkcija koje tada pripadaju ženi povezana je s promišljanjem o instituciji braka, u kojoj žene dobivaju na značaju kao supruge i majke, pa je slabo vjerojatno da je Gracioza Lovrinčević pokupila hvale među viđenijim muškim pjesnicima kao „kurtizana“, a ne kao udana žena. Oplemenjivanje vjenčanjem zapravo je neodvojivo od rehabilitacije slike žene toga doba. Međutim, iako sekularizacija pogoduje izražavanju ženskih tvrdnji, ostaje očigledan odmak između stvarnosti žena u društvu i reprezentacija koje im pruža literatura. Zato nije loše misliti kako je Gracioza Lovrinčević pripadala toj generaciji, koja će, primjerice, u Dubrovniku afirmirati Cvijetu Zuzorić i njezinu prijateljicu, prvu feministkinju uopće, kojoj je stala u obranu – Maru Gundulić Gučetić. Njoj u čast napisala je 1582. godine posvetu, koja je objavljena dvije godine kasnije u predgovoru djela njezina supruga Nikole. Posvetom je pokušala obraniti sve žene te se okomila na sve one koji su im iz nekog razloga zavidjeli. To je, eto, stanje u društvu i na Hvaru u doba Gracioze.
No, nema dvojbe da je Gracioza Lovrinčević u komunikaciji s Petrom Hektorovićem, jer s njim dijeli napredna razmišljanja o životu među pukom. Današnjim jezikom rečeno, bili su na istoj političkoj strani, onoj koja se zalagala za davanje većih prava pučanima nakon ustanka Matije Ivanića i za demokratizaciju kulturom. Ujedno je to politički stav među hvarskim učenim plemstvom što će početkom 17. stoljeća iznjedriti Hvarsko kazalište.
I najposlije, imademo dva dokaza da je Gracioza Lovrinčević bila iz otmjenije obitelji: prvo, svjedočila je na krštenjima, što je siguran znak, po tadašnjim uzusima, da je bila pismena, a to su bile uglavnom žene iz boljih obitelji, i drugo – pisala je, kaže Hektorović, bogoljubne piesni, što pak znači da je, također po uzusima tada imućnih obitelji, učila glazbu i metriku, odnosno pisanje pjesama, pisama slaganih u rimi i – pohvale.
Stanoviti povratak ili ugledanje na taj davni običaj pisanja pohvala, na otoku se Hvaru u tišini zadržao svih posljednjih stoljeća, a čast pisati ih imali su viđeniji ljudi, vješti u pismu ili stihu. Utoliko su moje posebno zanimanje izazvale pohvale što su ih napisale Ičica Barišić i Dobrila Kuzmić (premda nazvane poslanicama), koje su objavljene u zborniku „Jazik naših materih“, jer se na taj prikladan način evocirao duh Gracioze Lovrinčević među sudionicama pjesničkih susreta u Tvardoju, na svojevrstan način oživjevši prigušenu otočku povijest i potvrdivši na koji su sve način u pjesništvu žene stoljećima hvatale pažnju.
Istina je i ovo: ženu su prisiljavali kodeksi i pravila unutar obitelji, nije imala pristup studiranju i zbog toga, osim rijetkih primjera, nije mogla odgojiti svoju “pjesničku inspiraciju”. Osim toga, dugo je vrijedila moralna procjena koja ide u skladu s definicijom “kurtizana”. Stoga smo u srcu Tvardoja svake godine, rekosmo – već 17. put, mogli prisustvovati svojevrsnoj renesansi koja uzdiže lik i ulogu, čak i etičku, ženskoga izraza koji poprima dvosmislenu i moralno opravdanu vrijednost, na isti način na koji u zajedničkom govoru i osjećaju definicije slobodnog muškarca i slobodne žene imaju različito značenje; u prvom slučaju govorimo o slobodi talenta, u drugom o lakoći običaja.
Pjesnikinje koje su pristupile, istočnjački rečeno, hvarskom poetskom ašramu, a o kojima govorimo, uživaju izuzetnu privilegiju samo zato što su potvrđene iskustvom mnogih žena. Ono što spisateljicama i pjesnikinjama ženama nedostaje nije nadahnuće ili volja da se njihov glas čuje, već prilika i sposobnost da to postignu neovisno i društveno prihvaćeno; moglo bi se reći da im je prije oformljavanja grupacije Jazik naših materih nedostajalo prostora, ono što uvijek stoji između žene i pisanja, jer nedostatak osobnog i slobodnog prostora gdje bi mogla posvetiti vrijeme i koncentraciju književnom razrađivanju vlastite misli.
U jednom svom lijepom eseju Virginia Woolf, između ostalog, tvrdi kako je biti žena pisac proizvod okolnosti koje su doživjele i da su materijalni uvjeti u kojima živi presudni za njeno pisanje. Što se nedvojbeno može primijeniti na slučaju hvarskih pjesnikinja posljednjih dvadesetak i više godina, koje su, međutim – udruživši stihove – zaorale duboku brazdu lijepe hvarske čakavice.
Tekst: Nera Karolina Barbarić, Fotografije: Vilma Matulić i Jasenka Bosnić
