KAKO JE DUH GRACIOZE LOVRINČEVE

STVORIO HVARSKI  POETSKI  KRUG

Poetski susret u Starom Gradu, 17. po redu, održan 1. kolovoza, okupio je pjesnikinje otoka Hvara, ujedinjene pod  zajedničkim motom Jazik naših materih, oslonjenim na poetski duh Gracioze Lovrinčević, pjesnikinje 16. stoljeća, i temeljenim na zajedničkoj nakani očuvanja lijepe hvarske čakavice kroz pisanu i govorenu riječ…

Poetski susreti u Hektorovićevu Tvardoju što ih pratimo već punih 17. godina ukazali su kako je ime Gracioze Lovrinčević duboko utaknuto u novodobnoj hvarskoj poetskoj enklavi, a nametnulo se kao neizbježan izvor razumijevanja „mlade“ dijalektalne, čakavske i ženske poezije na otoku. No, može li se uopće reći kako su posljednjih desetljeća žene, barem u hvarskim okvirima, prevladale u stihotvorenju i koja je poveznica s utjecajnošću imena Gracioze Lovrinčević, o čijem životu, istina, malo znademo, ali  je – zaslugom pjesnikinje Marice Buratovića i starogrojskog pjesničkoga kruga – postala savršenim primjerom, u povijesti često opetovanim, kako žene u književnosti ili u umjetnosti mogu jače afirmirati jedino u grupi?

Poslijeratnih godina u hvarskoj su kulturi žene, može se tako reći, potpuno ušle u svijet lijepe pisane riječi. Neke su prisutne otprije (Tatjana Radovanović, Lucija Rudan…), ali su pravu grupu stvorile tek one odabrane koje su hvarskoj čakavskoj poeziji, upravo „na tragu Gracioze Lovrinčević“, pristupile prvih godina ovoga stoljeća. Na samome početku, te žene nisu imale istaknut profil u poeziji, već su im stihovi doživljeni kao intelektualne funkcije obrazovanih žena koje stihove pišu kako bi “skladno dopunjavale figuru  školovane žene“. Ovaj slobodan opis sadrži svijest muškaraca o ženama koje ne prolaze pasivno kulturne promjene, već su aktivno dio zbivanja. Na sreću, novi fenomen u poetskom hvarskom krugu promatraju i muški pisci, odnosno pjesnici, koji intelektualnu ženu shvaćaju kao sastavni dio književne kulture. Potvrđuje to i činjenica da je svakogodišnje pjesničko događanje u Tvardoju, u Starom Gradu – Jazik naših materih – naimenovao hvarski pjesnik, Damir Carić.


Ovogodišnji susret pjesnikinja iznimno se održao u prelijepom vrtu palače Biankini, a stihove su kazivale pjesnikinje Svjetlana Carić, Katja Stančić, Ivana Milojka Malić , Dobrila Tomičić, Ivana Mateljan, Nela Vrkljan, Nila Perica Glasinović, Marica Buratović, Katarina Makjanić i Klaudija Gamulin, Ivana Mateljan, koja je čitala stihove Antonele Barbić. Svoje pjesme predstavio je i gost večeri Nikola Kuzmičić. Luki Ljubić, tehnički suradnik na Susretu, također je pročitao svoju pjesmu. Dragana Lazaneo vodila je program u duhu u kojem to već godinama čini. Idejni tvorci Susreta, Marica Buratović i Jasenka Bosnić, pronašle su pravi put kako afirmirati poetsku riječ, pa je na recitalu zatitrao noviji poetski duh, osjetila se bogatija duhovnost i novi pjesnički zanos; nije više prevladavajuća tugaljivost, iracionalna nostalgija, fokusiranje na odabir antiknih riječi, kako je to bivalo proteklih poetskih susreta: u vrtu Biankinijeve palače mnogo je toga te večeri bilo novo, drugačije  – od propisane distance do toga da su se ondje čuli mnogi zreli čakavski stihovi, domaća riječ odzvanjala je poput suvenira, utkana u novom, suvremenijem kontekstu, poetski i zanatski izbrušenijem. Veselje je za hvarske stiholjupce tim veće jer je grupa u prošloj godini izgubila nekoliko vrijednih autora: Tatjanu Radovanović, Maricu Gamulin, Lukreciju Sušić i Petra Srzentića.

No, zašto je uopće odabrana Gracioza Lovrinčević kao duhovni entitet koji živi nad poetskim starogrojskim susretima?  Kako to dovesti jedno s drugim u vezu? Prije svega, tih poslijeratnih godina kada su pjesnički susreti započeli bila je potrebna ženska poetska figura na koju bi se „nova poezija“ mogla osloniti. Tko bi bio u tom smislu doličniji od Gracioze?

Vrijeme u kojem stvara Gracioza Lovrinčević  jest ono na tmurnom i dubokom jugu 16. stoljeća, kada žena proživljava tragične posljedice europskog rata između Francuske i Španjolske za hegemoniju i trpi zbog osmanlijskih prijetnji koje su dolazile s istoka. Kulturno, život Gracioze Lovrinčević poklopio se s vrlo sretnim trenutkom za otok: pjesnikica je zapravo bila okružena najboljim umjetnicima i piscima stoljeća, uključujući Bartučevića, Jeronima i Hortenzija, Gazarevića, Lucića itd., a u neposrednoj blizini i vjerojatno poznavajući  njihovo djelo  – talijanski pisci  Ludovico Ariosto, Aretino, Tasso i, još značajnije, velike pjesnikinje poput Victorie Colonna, Veroniche Gambara, FrancescheTurrini Bufalini, Barbare Torelli Strozzi, Gaspare Stampa

Početkom 16. stoljeća žensko je stanje postalo predmetom intenzivnog promišljanja koje dotiče najrazličitija područja i prodire u sve književne žanrove. I u kratkoj priči i u kurtizanskoj lirici, kako se nazivala ženska poezija, u traktatima i viteškim pjesmama, žena je u središtu nove znatiželje. Kao što svjedoči progresivna afirmacija “querelle des femmes” (ženskih svađa, op.a.), značajno mjesto uzima sama ženska priroda.

Propitujući vrijeme Gracioze Lovrinčević, čije djelovanje svjedoči Petar Hektorović u poznatoj poslanici (pohvali), gdje kaže „da je od mladosti počela slagati bogoljubne piesni, te da je poznata ne samo u Hvaru, nego i u Splitu i Trogiru.“  U nekim literarnim izvorima  Gracioza se spominje kao Gracioža (npr. u popisu kumstava iz crkvenih knjiga na Visu), odnosno Gracioza Lovrenčeva  (što sugerira ime obitelji iz koje potječe, ali valja znati i da pjesnikinje i slavne žene 16. stoljeća nose očevo i muževljevo prezime ili žena uzima neko sasvim treće, samo svoje…). U stvarnosti, ona je je bila žena  Ivana Anđela, sina poznatoga hvarskoga ljekarnika Frana Gariboldija. Da je s njime imala potomstvo, kazuje i podatak iz viških crkvenih matica, gdje se navodi da je njihova unuka, također imenom Gracioza, navedena kao kuma na krštenju u Visu, i s napomenom da je riječ o unuci Gracioze Lovrinčeve. Ti kratki podaci daju nam za pravo misliti kako Gracioza nije živjela u Hektorovićevu Tvardoju, kao s njime intimna, što neki autori spekuliraju, već u Hvaru, još vjerojatnije na Visu, gdje je obitelj njezina muža imala velike posjede i gdje su se mnogi pripadnici bogatijih obitelji iz Hvara odmarali ili sklanjali poslije pred napadima Turaka.

Međutim, 16. stoljeće upisano je u duhovnu kartu Mediterana kao prethodeće generaciji čiji je cilj potvrđivanje dostojanstva žene. Nadalje, definicija prostora i funkcija koje tada pripadaju ženi povezana je s promišljanjem o instituciji braka, u kojoj žene dobivaju na značaju kao supruge i majke, pa je slabo vjerojatno da je Gracioza Lovrinčević pokupila hvale među viđenijim muškim pjesnicima kao „kurtizana“,  a ne kao udana žena. Oplemenjivanje vjenčanjem zapravo je neodvojivo od rehabilitacije slike žene toga doba. Međutim, iako sekularizacija pogoduje izražavanju ženskih tvrdnji, ostaje očigledan odmak između stvarnosti žena u društvu i reprezentacija koje im pruža literatura. Zato nije loše misliti kako je Gracioza Lovrinčević pripadala toj generaciji, koja će, primjerice, u Dubrovniku afirmirati Cvijetu Zuzorić  i njezinu prijateljicu, prvu feministkinju uopće, kojoj  je  stala u obranu – Maru Gundulić Gučetić. Njoj u čast napisala je 1582. godine posvetu, koja je objavljena dvije godine kasnije u predgovoru djela njezina supruga Nikole. Posvetom je pokušala obraniti sve žene te se okomila na sve one koji su im iz nekog razloga zavidjeli. To je, eto, stanje u društvu i na Hvaru u doba Gracioze.

No, nema dvojbe da je Gracioza Lovrinčević u komunikaciji s Petrom Hektorovićem, jer s njim dijeli napredna razmišljanja o životu među pukom. Današnjim jezikom rečeno, bili su na istoj političkoj strani, onoj koja se zalagala za davanje većih prava pučanima nakon ustanka Matije Ivanića i za demokratizaciju kulturom. Ujedno je to politički stav među hvarskim učenim plemstvom što će početkom 17. stoljeća iznjedriti Hvarsko kazalište.

I najposlije, imademo dva dokaza da je Gracioza Lovrinčević bila iz otmjenije obitelji: prvo, svjedočila je na krštenjima, što je siguran znak, po tadašnjim uzusima, da je bila pismena, a to su bile uglavnom žene iz boljih obitelji, i drugo – pisala je, kaže Hektorović, bogoljubne piesni, što pak znači da je, također po uzusima tada imućnih obitelji, učila glazbu i metriku, odnosno pisanje pjesama, pisama slaganih u rimi i  – pohvale.

Stanoviti povratak ili ugledanje na taj davni običaj pisanja pohvala, na otoku se Hvaru u tišini zadržao svih posljednjih stoljeća, a čast pisati ih imali su viđeniji ljudi, vješti u pismu ili stihu. Utoliko su moje posebno zanimanje izazvale pohvale što su ih napisale Ičica Barišić i Dobrila Kuzmić (premda nazvane poslanicama), koje su objavljene u zborniku „Jazik naših materih“,  jer se na taj prikladan način evocirao duh Gracioze Lovrinčević među sudionicama pjesničkih susreta  u Tvardoju, na svojevrstan način oživjevši prigušenu otočku povijest i potvrdivši na koji su sve način u pjesništvu žene stoljećima hvatale pažnju.  

Istina je i ovo: ženu su prisiljavali kodeksi i pravila unutar obitelji, nije imala pristup studiranju i zbog toga, osim rijetkih primjera, nije mogla odgojiti svoju “pjesničku inspiraciju”. Osim toga, dugo je vrijedila  moralna procjena koja ide u skladu s definicijom “kurtizana”.  Stoga  smo u srcu Tvardoja svake godine, rekosmo – već 17. put, mogli prisustvovati svojevrsnoj renesansi koja uzdiže lik i ulogu, čak i etičku, ženskoga izraza koji poprima dvosmislenu i moralno opravdanu vrijednost, na isti način na koji u zajedničkom govoru i osjećaju definicije slobodnog muškarca i slobodne žene imaju različito značenje; u prvom slučaju govorimo o slobodi talenta, u drugom o lakoći običaja.

Pjesnikinje koje su pristupile, istočnjački rečeno, hvarskom poetskom ašramu, a o kojima govorimo, uživaju izuzetnu privilegiju samo zato što su potvrđene iskustvom mnogih žena. Ono što spisateljicama i pjesnikinjama ženama nedostaje nije nadahnuće ili volja da se njihov glas čuje, već prilika i sposobnost da to postignu neovisno i društveno prihvaćeno; moglo bi se reći da im je prije oformljavanja grupacije Jazik naših materih nedostajalo prostora, ono što uvijek  stoji između žene i pisanja, jer nedostatak osobnog i slobodnog prostora gdje bi mogla posvetiti vrijeme i koncentraciju književnom razrađivanju vlastite misli.

U jednom svom lijepom eseju Virginia Woolf, između ostalog, tvrdi kako je biti žena pisac proizvod okolnosti koje su doživjele i da su materijalni uvjeti u kojima živi presudni za njeno pisanje. Što se nedvojbeno može primijeniti na slučaju hvarskih pjesnikinja posljednjih dvadesetak i više godina, koje su, međutim – udruživši stihove – zaorale duboku brazdu lijepe hvarske čakavice.

Tekst: Nera Karolina Barbarić, Fotografije: Vilma Matulić i Jasenka Bosnić

U JELSI JE RIČ IZNIKLA

Promocija  treće knjige čakavske poezije Ičice Barišić, objavljene pod muzikalnim nazivom „Iz zemje je rič iznikla“, održana je vrlo vruće hvarske večeri, 29. srpnja,  na Trgu sv. Ivana u Jelsi, kao prvo u nizu značajnijih hvarskih poetskih ljetnih zbivanja…

Otkako je bard klapske pjesme Ljubo Stipišić Delmata 1995. zapazio stihove Ičice Barišić i pjesmu koja je naslovna u njezinoj trećoj knjizi „Iz zemje je rič iznikla“ te je uglazbio (kažu – bio je to njegov posljednji glazbeni uradak), ubrzano se razvijala poetska ekspresija ove Pitovke, umirovljene nastavnice kemije i biologije, koja je svoj radni vijek provela u Splitu. Godine 2006. objavila je prvu knjigu poezije, „Libar kako timbar“, na narječju svojega rodnoga mjesta. Danas pak ističe potrebu da poezijom oformi svojevrsno pitovsko pismo, senzibilan i jednostavan izričaj koji bi bio prepoznatljiv izvan otoka Hvara, svojevrsnoga poetskog ašrama. Jer – reći će pjesnikinja –  premda se u poeziji prepoznala tek nakon završetka svoje nastavničke karijere, pisati je počela da sačuva svoj pitovski vokabular, evocira davne uspomene, progovori o starim zanatima i običajima, o otočkoj svakodnevici kakva je ostala sačuvana u njezinom sjećanju. Takvo što Milan bi Kundera nazvao nostalgijom, no to je samo prostorno ograničenje širega značenja. U poetskoj tradiciji mediteranskih otoka, a otok Hvar, i Pitve dakle, ondje pripadaju, znamo da je riječ o onome što Portugalci nazivaju saudade: ako ste ikada iskusili osjećaj melankolične želje za nečim što više ne postoji, snažnu nostalgiju prožetu tugom, ali i ugodan osjećaj prema dalekom mjestu, prema zemlji, kući, ljubavi, možda izgubljenoj, ili čak prema nekom mjestu koje nikada nije posjećeno, ali ste poći ondje stalno žudjeli, ili iskustvu koje ste željeli – eto, to je saudade. A Ičica Barišić dobrano primjenjuje sve od tih osjećanja, čak je saudadična i prema samom protjecanju vremena, pa tako kaže u pjesmi “Otolič“, za koju joj je, kaže, akademik Tonko Maroević svojedobno sugerirao da po njoj knjiga nosi naziv: “Otolič je u hipu pasalo/već sutra je/ domalo“…

Poseban  značaj njezinih pjesama, pa tako i onih u zbirci „Iz zemje je rič iznikla“, upravo je jezik: pjesme su ispjevane na pitovskom, idiomu koji pripada južnočakavskom ikavskom dijalektu, ali ih ona uokviruje u moderne poetske oblike, od soneta, slobodnoga stiha do haiku formi, ovisno o vrsti emocije koju „zaokružuje“. Ičica se Barišić poeziji na dijalektu doslovce prepustila, pa joj riječi gdjegdje spontano stvore refren, a slobodni stih refleksije ili duboke osjećaje,  kojima  ispovijeda djetinjstvo i oblikovanje vlastitoga ega ( „Radovala se svemu/ i cvitu, i svitu/i dobron pismi./ I plakala kad je bolilo./I snila,/puno san snila…). U najvećem broju pjesama više ne žali, samo osjeća; nostalgiju, zahvaljujući pjesničkoj nadarenosti, Ičica Barišić iskazuje shvaćanjem poezije kakvo se sačuvalo među osobitim pojedincima, koji osjećaj da se sve važno duhovno nalazi ondje gdje su to prvi put osjetili, gdje je to obilježeno spontanim nadahnućima – prepoznaju tek kad se od toga izvora odvoje. Ima toga izričito, primjerice, i u njenim stihovima (pjesma Prominilo misto dušu): Prominilo je dušu misto/iz potribe il kontrešta/arija se ćuti furešta/sorce mista ne tuče isto./

O poeziji ove Pitovke pisali su Tonko Maroević, Jakša Fiamengo, Anatolij Kudrjavcev, Siniša VukovićVivian Grisogono prevodila je njene pjesme na engleski.  A u Jelsi je 29. srpnja njenu treću zbirku predstavio Tonči Barišić, urednik i njezin sin, koji se u uvodnoj riječi emotivno osvrnuo na njenu poeziju. O autorici i poeziji govorili su još Danijela Lovrić i Frankica Peronja, a stihove je govorio Jakov Barišić, njezin unuk. Jelšanska pjesnikinja i dogradonačelnica, Vlatka Buj, vodila je publiku kroz poeziju Ičice Barišić, divno odrecitiravši  nekoliko pjesama iz knjige.  

Zbirku čakavske i dijelom štokavske autoričine poezije „Iz zemje je rič iznikla“ objavila je nakladnička kuća Meandar iz Zagreba.  

Promocija luksuznog kataloga o narodnim nošnjama Hrvata u dijaspori!

Katalogom Zbirka narodnih nošnji hrvatske dijaspore, autorice Katarine Bušić, Etnografski muzej posebno doprinosi očuvanju nacionalnoga i kulturnoga identiteta Hrvata u europskim zemljama. Djelo je namijenjeno  Hrvatima u dijaspori i iseljeništvu, članovima folklornih skupina u Hrvatskoj i inozemstvu, kao i široj stručnoj i zainteresiranoj javnosti.

Promocija Kataloga održat će se u srijedu, 5. veljače 2020. U 13 sati, Mažuranićev trg 14

Objavljeno: 30.01.2020.

Katalogom Zbirka narodnih nošnji hrvatske dijaspore Etnografski muzej nastavlja prije deset godina započet izdavački projekt prestavljanja svoga bogatoga fundusa. Ovo, šesto po redu kataloško djelo objedinjuje odjevno ruho pripadnika hrvatske nacionalne zajednice s različitih područja srednjoeuropskih i istočnoeuropskih zemalja – Austrije, Češke, Kosova, Mađarske, Rumunjske i Srbije.

Izdavanjem kataloga Zbirka narodnih nošnji hrvatske dijaspore, nakon stručne obrade i digitalizacije, Etnografski muzej prvi put stavlja na raspolaganje javnosti u tiskanom obliku jednu zbirku narodnih nošnji – objedinjenu i kompletno obrađenu pripadajuću građu u vidu kataloških jedinica s osnovnim podacima, opisom i fotografijom sadržanih muzejskih predmeta. U skladu sa suvremenim muzeološkim standardima dostupnosti i prezentacije građe i rezultata istraživanja, znanstveno-profesionalnoj i široj zainteresiranoj javnosti prezentira bogati fundus – ovoga puta u godini 100. obljetnice osnutka Etnografskog muzeja (2019.).

 Sadržajno je zastupljeno cjelovito ruho – kompleti, pojedinačni dijelovi, različiti ukrasni dodaci i tekstilni fragmenti (primjerci tkanja, veziva, čipki i vrpci), što su se mijenjali pod kulturnim utjecajima susjednih naroda, s više ili manje prepoznatljivim obilježjima pripadnosti hrvatskom nacionalnom korpusu. Izrađeni su i korišteni pretežito u razdoblju druge polovice 19. i prve polovice 20. stoljeća, uključujući više tipoloških i stilskih inačica.

Katalog sadrži Predgovor ravnateljice Goranke Horjan, stručni tekst autorice, voditeljice Zbirke, Katarine Bušić, više kustosice, odnosno poglavlja: Povijest prikupljanja predmeta u Zbirci narodnih nošnji hrvatske dijasporeO izvorima i literaturiO narodnoj nošnji – pojavnost, vrijednost, prezentacija; Zbirka narodnih nošnji hrvatske dijaspore – Moravski Hrvati (Češka Republika), Gradišćanski Hrvati (Republika Austrija), Podravski Hrvati (Mađarska), Hrvati Bunjevci (Republika Srbija/Vojvodina), Hrvati Šokci (Republika Srbija/Vojvodina, Mađarska, Rumunjska), Karaševski Hrvati/Karašovani/Karaševci (Rumunjska), Letnički Hrvati (Republika Kosovo). Katalog je preveden na engleski jezik, a donosi i bogati kataloški pregled sadržane građe.

Stručni tekst upotpunjen je dokumentarnim fotografijama iz Dokumentacije Etnografskoga muzeja, srodnih ustanova i privatnih zbirki, a kataloški pregled fotografijama muzejskih predmeta (oko 700 fotografija).

Predstavljanjem muzejskih zbirki i njihovom dostupnošću široj zainteresiranoj javnosti Etnografski muzej ostvaruje temeljnu zadaću očuvanja, zaštite i promicanja materijalne i nematerijalne kulturne baštine, te ovim katalogom posebno doprinosi očuvanju nacionalnoga i kulturnoga identiteta Hrvata u bliskim europskim zemljama.  

Autorica kataloga: Katarina Bušić, viša kustosica, voditeljica Zbirke; Prijelom: Nikolina Jelavić Mitrović, dizajnerica; Recenzenti: dr. sc. Aleksandra Muraj, dr. sc. Tvrtko Zebec; Fotografija: Matija Dronjić, Nina Koydl, Dražen Bota/ Arhiv Muzeja

DUNAVSKI SEVDAH U ZAGREBU

Hrvatska kuća, Materina priča, u Zagrebu, u petak 24. siječnja, bila je nakratko domom fine poezije s Dunava. Ondje je, naime, promovirana sedma knjiga pjesnikinje Jozefine Lade „Snovi s Dunava“ …

Objavljeno: 24.01.2020.

Jozefina Lada, pjesnikinja i humanitarka, i recitatorica Manda Kadić

U nadasve ugodnom miljeu Hrvatske kuće u Zagrebu, s mnoštvom artefakata koji donose ugođaj Slavonije, Like, Šokadije, Dalmacije – pravo je zadovoljstvo bilo slušati stihove dunavske pjesnikinje Jozefine Lade, koja je nakon rata doselila u Zagreb i ondje stvorila cijeli svoj umjetnički opus. Pjesnikinja je u glavnom gradu puna dva desetljeća aktivna u poetskom i humanitarnom životu. Međutim, javnosti je, nakon šest uspješnih knjiga poezija, predstavila i sedmu, Snovi sa Dunava, u kojoj nastavlja ispisivati svoj dunavski sevdah…

Na slici slijeva na desno: pjesnikinja Jozefina Lada, recitatorica Manda Kadić, koja je sjajno interpretirala poeziju, i Nera Karolina Barbarić, koja je predstavila knjigu i autoričinu poeziju

Čitajući stihove Jozefine Lade – prvo što zapažate jest da nemaju suvišnih riječi, neprikladnih epiteta, a pjesnikinja upravo maestralno niže stihove koji se oslanjaju na dobro izabrane glagole. Možda će kritika to prepoznati kao retro poetski stil, kao poetizaciju prozaičnog, apologiju starih dobrih životnih vrijednosti, nepretenciozne  stihove  o drugim prilikama i novim počecima, no da je kojim slučajem pjesnikinja s juga, moglo bi se reći kako nam je Jozefina ponudila saudade, ono što Portugalci nazivaju nostalgičnim pjevanjem, a što poznajemo kod velikoga broja otočkih pjesnikinja. Međutim, Jozefina je utkala u stihove Dunav, prekinutu mladost  i  očekivane motive prirode, priuštivši nam pokoju pjesmu s duhovnim, filozofskim pomakom. Njena se poezija čita tekstualno i intertekstualno jer kad piše o Dunavu, Jozefina tada pjeva baš o Dunavu. Ne odvlači nas u razbarušenu percepciju izmaštane stvarnosti, nego piše biranim riječima, dorađenim stihom o onome što najbolje poznaje.

Knjiga Jozefine Lade predstavljena je u dojmljivom ugođaju Hrvatske kuće, koju vodi i svakim danom obogaćuje Mina Petra Petričec (na slici sasvim desno)

Jozefinini motivi i teme vezani su uz njen zavičajni areal, što ne znači da o zavičajnosti pjeva na zavičajnom idiomu, ali jamačno se i na taj način to može gledati.  Dakle, ona nije tipično urbana pjesnikinja, njena je  poezija puna sonetnih opisa koji bi se slobodno mogli nazvati zavičajnim sonetima. Ishodište  njena pjesništva, kako je to vidljivo iz u Hrvatskoj kući predstavljenoj knjizi Snovi s Dunava, jest poezija na standardu, gdje je očita njena  usredotočenost na podrijetlo, posebice na vukovarski krajolik, prirodu, godišnja doba, voćnjake, šumu, livadu. Drugi važan segment njene poezije jest pjevanje tzv. autobiografskim stihom, jer upravo stihovima upozorava na ono što je za naš kontekst važno, odnosno za njezinu poetiku, a to je značaj obiteljsko-antropoloških i zavičajnih motiva.

Promociju je otvorila mlada i talentirana violinistica Renata Novoselec, koja je poznata i po tome što gluhu djecu uspješno uči svirati violinu

Slušajući njene stihove, dade se primijetiti kako nema mnogo socijalnih nota u njenoj poeziji, ali zato vrvi od nostalgičnih i idiličnih prikaza, urezanih u radostan osjećaj zajedništva s prirodom. Proljeće i jesen u njenim pjesmama su metafora i apoteoza, ontološke konstante koje pjesnikinji daju važnost jer svojim biranim stihom, izbrušenim do sjaja, skreće diskusiju od površinskoga prema dubinskom značenju svoje poezije. Jozefina Lada  se tako uklapa u poznati trend hrvatske poslijeratne poezije devedesetih godina, kada je u poratnim godinama nastala prava poplava stihova, pri čemu je u toj poeziji bilo i pomodnosti i trenda. No, Jozefinini stihovi nisu samo stil i opisi, već i zanimljive kompozicije na tragu ontoloških tema (npr. Snaga potrebe, Graditelji, Vrijeme, Postojati ). Nekim svojim minijaturama, poput pjesama Košmar, Čovjek mladosti, Jesen,  usudim se reći,  ima i antologijskih vrijednosti.

O vrijednom humanitarnom radu pjesnikinje govorila je Jadranka Šepek, njena prijateljica i suradnica

Ukratko, Jozefina je pjesnikinja šokačkih motiva napisanih štokavskim standardom. Pjesnikinja na isti način pjeva u miru i kontemplaciji, sa zavičajnim arealom kao oazom, pa kad piše pjesmu Zid, 29. listopad 1991, NestanakKesteni,  Molitva za snagu  – takav lirski inventar ne zadovoljava se samo prikazivačkom razinom pjesničkoga iskaza sjete, odnosno tuge ‒ nego slikovito ustrojava simboličnu razinu koja upućuje na vezu čovjeka i zavičaja,  prirode i kulture, povijesti i njena sadržaja (rat, prolaznost), ali i zavičaja kao domovine, tradicije, sadašnjosti. 

U ovoj bismo poetskoj liniji ipak mogli prepoznati činjenicu da je Jozefina Lada  jedna od najdosljednjijih hrvatskih intimističkih pjesnika s početka 21. stoljeća, razdoblja mladoga hrvatskoga novosimbolizma. Unatoč tome što u zadnjim svojim zbirkama rabi i drugačije motive i teme, kao i formalnu uređenost pjesama, ona ipak ostaje u svojim najvrijednijim pjesničkim ostvarenjima pjesnikinja nostalgičnih gesta, distancirana od urbaniziranoga svijeta aktualnosti i društvenoga dinamizma, pjesnikinja čiji lirski subjekt kaže, citiram stihove: Red je da podijelimo sve/ čak i onu sitnu prašinu / što osta iza kamenčića mozaika/od kojih smo život gradili.

Jozefina Lada, stihovima je zabilježila sjećanja na predratni Vukovar

Premda ovi stihovi zaslužuju dulju meditaciju, u kontekstu njene poezije to znači stanovitu divinizaciju života, kao odmaknuća od nesretne društvene (ratne) stvarnosti koja zatire biće i njegovu autohtonost, pa pribjegava sreći kroz stihove,  koja je u stanju transcendirati takvu nesretnu stvarnost. Dakle, nije kod Jozefine riječ samo o pejzažu kao gesti utjehe i pukom impresionističkom dojmovnom ushitu, već i filozofskoj potrazi za srećom.

Portret s pjesnikinjom slijeva na desno: Jadranka Šepek, Manda Kadić, Nera Karolina Barbarić, Jozefina Lada, Sonja Šarunić, koja je vodila promociju, i Mina Petra Petričec

Knjigu Snovi s Dunava i pjesnikinju samu predstavili su Mina Petra Petričec, kao voditeljica Hrvatske kuće, Nera Karolina Barbarić, recenzentica, Jadranka Šepek, ispred ženske organizacije Katarina Zrinska.  Nastupili su članovi KUD-a iz Dravonošca i mlada glazbenica i violinistica Renata Novoselec. Stihove po izboru autorice čitala je Manda Kadić.

Kako je nastala priča o (ne)pokrivanju glave

U stoljetnoj povijesti Etnografskoga muzeja pokrivalima za glavu pripada osobito mjesto, pa  je izložba „Kapa dolje!“ Priča o (ne)pokrivanju glave ujedno i prigoda da se obilježi 100. obljetnica Muzeja, čiji je vlasnik Salamon Berger bio prvi mecena modnoga Svijeta…

Objavljeno: 06.12.2019.

U samim počecima sabiranja etnografske građe kape i pokrivala za glavu bila su reprezent umjetničkih dometa neukih seoskih žena i kao takva predstavljala pučku, narodnu umjetnost. Likovna i estetska funkcija pokrivala bila je prioritet u sabiranju, tako da su stotine tipski istovrsnih marama i kapa nagomilavane, a opet svaka od njih je unikat jer se materijalom, tehnikom izrade, bojom, ornamentom ili njegovim rasporedom razlikuje od ostalih. Tijekom vremena mijenjali su se razlozi njihova sabiranja, metode interpretacije i načini prezentacije, pa pričom o oglavljima otkrivamo i dio povijesti Etnografskoga muzeja. Uz sabiranje materijalne kulture, od samoga se početka fotografijom i filmom bilježio i nematerijalni vid kulture.

Kulturološki aspekt pokrivala

Temi pokrivanja glave pristupili smo s dva aspekta. Prvi pokazuje značenje pokrivala s muzeološke strane, dok drugi otkriva značenja koja pokrivala imaju u ljudskom životu, odnosno njihovu ulogu u zajednicama iz kojih potječu. Ova se izložba bavi pokrivalima glave s područja Hrvatske, Europe i svijeta, ne samo u prošlosti, nego i danas. Vrsta i materijal od kojeg su pokrivala napravljena, njihov oblik, ukras ili načini izradbe, daju nam niz podataka za razumijevanje kulturoloških, estetskih, gospodarskih i političkih prilika i značenja u određenom razdoblju. Pokrivanje ili otkrivanje glave može izražavati složena moralna značenja, vjersku, nacionalnu ili klasnu pripadnost, ekonomski položaj, zanimanje, spol, dob, bračno stanje ili sudjelovanje u ritualu na način koji obvezuje i primorava. Te funkcije pokrivala bitne su za zajednicu jer pokrivanje uvjetovano pukom fizičkom potrebom gotovo da i ne postoji.

Najveći dio predstavljenih oglavlja dio su kulture odijevanja seoskoga pučanstva od konca 19. do polovice 20. stoljeća. Ona najčešće podrazumijevaju svečanu varijantu. Zastupljenija su ženska oglavlja, s obzirom na brojna značenja i simboliku iskazanu u bogatstvu modaliteta i ukrasa, za razliku od muških, koja nisu imala tako razrađenu ekspresivnost i raznolikost. Žena je u okviru seoske zajednice jače podvrgnuta društvenoj kontroli, pa njezina odjeća više ističe pripadnost pojedinoj društvenoj kategoriji.

Značenje koje kape i oglavlja imaju za žene

U Hrvatskoj, kao uostalom i cijeloj Europi, postojalo je statusno rangiranje žena na djevojčicu, djevojku, isprošenu djevojku, mladenku, udanu ženu, udovicu, rastavljenu i neudanu majku. Prvi put izloženi su na ovoj izložbi i predmeti koji su obično skriveni kao donji elementi oglavlja, a upravo oni diktiraju oblike pokrivala. Izložba je predstavljena primjercima iz cjelokupnoga fundusa Muzeja, a svoju ulogu u pojedinim temama imaju i predmeti iz Zbirke izvaneuropskih kultura, Zbirke nakita te Zbirka tradicijskih obrta.

Prema različitim vjerovanjima, postoje razdoblja kad je čovjek najpodložniji djelovanju nečistih sila, a to je za ženu trudnoća i babinje, za  dijete razdoblje do krštenja i trenutak kad se izloži pogledima većega broja ljudi, a za mladence vrijeme svadbe. Različito perje, korijenje određenoga bilja, životinjski zubi, koralji i kauri-školjke ili novčići nosili su se kao ukras, ali i kao apotropejsko (zaštitno) sredstvo za obranu od urokljivih očiju i bolesti. Ispreplitanje vjerskih i magijskih vjerovanja očituje se na ukrasima prišivenim na dječjim kapicama poput češnjaka i križa ili kapice s ušivenim kuranskim zapisom.

Obredni oblici kapa i pokrivala

U obredu vjenčanja ženska oglavlja imaju najreprezentativnije i najraskošnije izdanje. Ona predstavljaju prvi korak kojim djevojka ulazi u krug udanih žena. Apotropejsku je ulogu imala i crvena boja kao simbol krvi, života, mladosti, zdravlja i ljepote.

Danas se pokrivanje u javnosti najviše vezuje uz vjerski kontekst, a istraživanja razloga zbog kojih se suvremene pripadnice različitih vjera pokrivaju daju uvid u mrežu religijskih zakona i kulturnih identiteta. Izložene kape, kapuljače i šeširi posredovani pop kulturom, kontrakulturnim pokretima i različitim životnim stilovima također potvrđuju ulogu pokrivala za glavu u stvaranju novih društvenih identiteta i vrijednosti.

Predstavljeni su također načini izrade pokrivala, od kućne proizvodnje za vlastite potrebe do domaćih obrtničkih i dizajnerskih proizvoda. U povijesti šešira najživlje razdoblje počinje nakon Francuske revolucije, uspostavom novoga građanskog društva, a njegova „službena“ era završava drugom vrstom društvenih revolucija, onih krajem šezdesetih godna. Na području tehnologije izrade najdinamičnije promjene započele su tijekom 19. stoljeća, razvojem najprije manufakturne, a potom i industrijske proizvodnje. To je šešire učinilo dostupnima širokim masama te postupno dovelo do izjednačavanja mode u gradu i na selu. Etnografski muzej većinom čuva građu koja svjedoči o prijelazu iz predindustrijskoga u industrijsko razdoblje. Od svojih početaka Muzej razvija suradnju s obrtnicima, trgovcima, umjetnicima i dizajnerima. Nažalost, svjedoci smo nestajanja tradicijskih obrta, ne samo zbog promjena navika života i prodora robe s Istoka, već i zbog nebrige i neosviještenosti o njihovoj važnosti. Stoga, ova  izložba znatno doprinosi očuvanju nematerijalne kulturne baštine. Naravno, u suradnji s legendarnim zagrebačkim klobučrima i suvremenim dizajnerima.

Dizajnerski pristup postavu izložbe polazi od propitivanja i razlikovanja identiteta “ogoljene”osobe (lišene karaktera, ekspresije i emocija) i “funkcionalnog” identiteta koji joj nameće pokrivalo za glavu (mladenka, udovica, musliman, Dalmatinac, sportski navijač…). Ideja je bila spojiti ta dva identiteta u priču u kojoj će se svatko moći ogledati i prepoznati.

Izložbu su realizirale:

mr.sc. Aida Brenko, muzejska savjetnica

Vesna Zorić, muzejska savjetnica

Mareta Kurtin, kustosica

Autorice vizualnog identiteta i likovnog postava:

Katarina Perić, dipl. dizajnerica

Iva Hrvatin, dipl. dizajnerica

Fotografije: Etnografski muzej, Zagreb