Kategorija: Kultura

Hrvatska kuća, Materina priča, u Zagrebu, u petak 24. siječnja, bila je nakratko domom fine poezije s Dunava. Ondje je, naime, promovirana sedma knjiga pjesnikinje Jozefine Lade „Snovi s Dunava“ …

Objavljeno: 24.01.2020.

U nadasve ugodnom miljeu Hrvatske kuće u Zagrebu, s mnoštvom artefakata koji donose ugođaj Slavonije, Like, Šokadije, Dalmacije – pravo je zadovoljstvo bilo slušati stihove dunavske pjesnikinje Jozefine Lade, koja je nakon rata doselila u Zagreb i ondje stvorila cijeli svoj umjetnički opus. Pjesnikinja je u glavnom gradu puna dva desetljeća aktivna u poetskom i humanitarnom životu. Međutim, javnosti je, nakon šest uspješnih knjiga poezija, predstavila i sedmu, Snovi sa Dunava, u kojoj nastavlja ispisivati svoj dunavski sevdah…

Čitajući stihove Jozefine Lade – prvo što zapažate jest da nemaju suvišnih riječi, neprikladnih epiteta, a pjesnikinja upravo maestralno niže stihove koji se oslanjaju na dobro izabrane glagole. Možda će kritika to prepoznati kao retro poetski stil, kao poetizaciju prozaičnog, apologiju starih dobrih životnih vrijednosti, nepretenciozne  stihove  o drugim prilikama i novim počecima, no da je kojim slučajem pjesnikinja s juga, moglo bi se reći kako nam je Jozefina ponudila saudade, ono što Portugalci nazivaju nostalgičnim pjevanjem, a što poznajemo kod velikoga broja otočkih pjesnikinja. Međutim, Jozefina je utkala u stihove Dunav, prekinutu mladost  i  očekivane motive prirode, priuštivši nam pokoju pjesmu s duhovnim, filozofskim pomakom. Njena se poezija čita tekstualno i intertekstualno jer kad piše o Dunavu, Jozefina tada pjeva baš o Dunavu. Ne odvlači nas u razbarušenu percepciju izmaštane stvarnosti, nego piše biranim riječima, dorađenim stihom o onome što najbolje poznaje.

Jozefinini motivi i teme vezani su uz njen zavičajni areal, što ne znači da o zavičajnosti pjeva na zavičajnom idiomu, ali jamačno se i na taj način to može gledati.  Dakle, ona nije tipično urbana pjesnikinja, njena je  poezija puna sonetnih opisa koji bi se slobodno mogli nazvati zavičajnim sonetima. Ishodište  njena pjesništva, kako je to vidljivo iz u Hrvatskoj kući predstavljenoj knjizi Snovi s Dunava, jest poezija na standardu, gdje je očita njena  usredotočenost na podrijetlo, posebice na vukovarski krajolik, prirodu, godišnja doba, voćnjake, šumu, livadu. Drugi važan segment njene poezije jest pjevanje tzv. autobiografskim stihom, jer upravo stihovima upozorava na ono što je za naš kontekst važno, odnosno za njezinu poetiku, a to je značaj obiteljsko-antropoloških i zavičajnih motiva.

Slušajući njene stihove, dade se primijetiti kako nema mnogo socijalnih nota u njenoj poeziji, ali zato vrvi od nostalgičnih i idiličnih prikaza, urezanih u radostan osjećaj zajedništva s prirodom. Proljeće i jesen u njenim pjesmama su metafora i apoteoza, ontološke konstante koje pjesnikinji daju važnost jer svojim biranim stihom, izbrušenim do sjaja, skreće diskusiju od površinskoga prema dubinskom značenju svoje poezije. Jozefina Lada  se tako uklapa u poznati trend hrvatske poslijeratne poezije devedesetih godina, kada je u poratnim godinama nastala prava poplava stihova, pri čemu je u toj poeziji bilo i pomodnosti i trenda. No, Jozefinini stihovi nisu samo stil i opisi, već i zanimljive kompozicije na tragu ontoloških tema (npr. Snaga potrebe, Graditelji, Vrijeme, Postojati ). Nekim svojim minijaturama, poput pjesama Košmar, Čovjek mladosti, Jesen,  usudim se reći,  ima i antologijskih vrijednosti.

Ukratko, Jozefina je pjesnikinja šokačkih motiva napisanih štokavskim standardom. Pjesnikinja na isti način pjeva u miru i kontemplaciji, sa zavičajnim arealom kao oazom, pa kad piše pjesmu Zid, 29. listopad 1991, Nestanak,  Kesteni,  Molitva za snagu  – takav lirski inventar ne zadovoljava se samo prikazivačkom razinom pjesničkoga iskaza sjete, odnosno tuge ‒ nego slikovito ustrojava simboličnu razinu koja upućuje na vezu čovjeka i zavičaja,  prirode i kulture, povijesti i njena sadržaja (rat, prolaznost), ali i zavičaja kao domovine, tradicije, sadašnjosti. 

U ovoj bismo poetskoj liniji ipak mogli prepoznati činjenicu da je Jozefina Lada  jedna od najdosljednjijih hrvatskih intimističkih pjesnika s početka 21. stoljeća, razdoblja mladoga hrvatskoga novosimbolizma. Unatoč tome što u zadnjim svojim zbirkama rabi i drugačije motive i teme, kao i formalnu uređenost pjesama, ona ipak ostaje u svojim najvrijednijim pjesničkim ostvarenjima pjesnikinja nostalgičnih gesta, distancirana od urbaniziranoga svijeta aktualnosti i društvenoga dinamizma, pjesnikinja čiji lirski subjekt kaže, citiram stihove: Red je da podijelimo sve/ čak i onu sitnu prašinu / što osta iza kamenčića mozaika/od kojih smo život gradili.

Premda ovi stihovi zaslužuju dulju meditaciju, u kontekstu njene poezije to znači stanovitu divinizaciju života, kao odmaknuća od nesretne društvene (ratne) stvarnosti koja zatire biće i njegovu autohtonost, pa pribjegava sreći kroz stihove,  koja je u stanju transcendirati takvu nesretnu stvarnost. Dakle, nije kod Jozefine riječ samo o pejzažu kao gesti utjehe i pukom impresionističkom dojmovnom ushitu, već i filozofskoj potrazi za srećom.

Knjigu Snovi s Dunava i pjesnikinju samu predstavili su Mina Petra Petričec, kao voditeljica Hrvatske kuće, Nera Karolina Barbarić, recenzentica, Jadranka Šepek, ispred ženske organizacije Katarina Zrinska.  Nastupili su članovi KUD-a iz Dravonošca i mlada glazbenica i violinistica Renata Novoselec. Stihove po izboru autorice čitala je Manda Kadić.

U stoljetnoj povijesti Etnografskoga muzeja pokrivalima za glavu pripada osobito mjesto, pa  je izložba „Kapa dolje!“ Priča o (ne)pokrivanju glave ujedno i prigoda da se obilježi 100. obljetnica Muzeja, čiji je vlasnik Salamon Berger bio prvi mecena modnoga Svijeta…

Objavljeno: 06.12.2019.

U samim počecima sabiranja etnografske građe kape i pokrivala za glavu bila su reprezent umjetničkih dometa neukih seoskih žena i kao takva predstavljala pučku, narodnu umjetnost. Likovna i estetska funkcija pokrivala bila je prioritet u sabiranju, tako da su stotine tipski istovrsnih marama i kapa nagomilavane, a opet svaka od njih je unikat jer se materijalom, tehnikom izrade, bojom, ornamentom ili njegovim rasporedom razlikuje od ostalih. Tijekom vremena mijenjali su se razlozi njihova sabiranja, metode interpretacije i načini prezentacije, pa pričom o oglavljima otkrivamo i dio povijesti Etnografskoga muzeja. Uz sabiranje materijalne kulture, od samoga se početka fotografijom i filmom bilježio i nematerijalni vid kulture.

Kulturološki aspekt pokrivala

Temi pokrivanja glave pristupili smo s dva aspekta. Prvi pokazuje značenje pokrivala s muzeološke strane, dok drugi otkriva značenja koja pokrivala imaju u ljudskom životu, odnosno njihovu ulogu u zajednicama iz kojih potječu. Ova se izložba bavi pokrivalima glave s područja Hrvatske, Europe i svijeta, ne samo u prošlosti, nego i danas. Vrsta i materijal od kojeg su pokrivala napravljena, njihov oblik, ukras ili načini izradbe, daju nam niz podataka za razumijevanje kulturoloških, estetskih, gospodarskih i političkih prilika i značenja u određenom razdoblju. Pokrivanje ili otkrivanje glave može izražavati složena moralna značenja, vjersku, nacionalnu ili klasnu pripadnost, ekonomski položaj, zanimanje, spol, dob, bračno stanje ili sudjelovanje u ritualu na način koji obvezuje i primorava. Te funkcije pokrivala bitne su za zajednicu jer pokrivanje uvjetovano pukom fizičkom potrebom gotovo da i ne postoji.

Najveći dio predstavljenih oglavlja dio su kulture odijevanja seoskoga pučanstva od konca 19. do polovice 20. stoljeća. Ona najčešće podrazumijevaju svečanu varijantu. Zastupljenija su ženska oglavlja, s obzirom na brojna značenja i simboliku iskazanu u bogatstvu modaliteta i ukrasa, za razliku od muških, koja nisu imala tako razrađenu ekspresivnost i raznolikost. Žena je u okviru seoske zajednice jače podvrgnuta društvenoj kontroli, pa njezina odjeća više ističe pripadnost pojedinoj društvenoj kategoriji.

Značenje koje kape i oglavlja imaju za žene

U Hrvatskoj, kao uostalom i cijeloj Europi, postojalo je statusno rangiranje žena na djevojčicu, djevojku, isprošenu djevojku, mladenku, udanu ženu, udovicu, rastavljenu i neudanu majku. Prvi put izloženi su na ovoj izložbi i predmeti koji su obično skriveni kao donji elementi oglavlja, a upravo oni diktiraju oblike pokrivala. Izložba je predstavljena primjercima iz cjelokupnoga fundusa Muzeja, a svoju ulogu u pojedinim temama imaju i predmeti iz Zbirke izvaneuropskih kultura, Zbirke nakita te Zbirka tradicijskih obrta.

Prema različitim vjerovanjima, postoje razdoblja kad je čovjek najpodložniji djelovanju nečistih sila, a to je za ženu trudnoća i babinje, za  dijete razdoblje do krštenja i trenutak kad se izloži pogledima većega broja ljudi, a za mladence vrijeme svadbe. Različito perje, korijenje određenoga bilja, životinjski zubi, koralji i kauri-školjke ili novčići nosili su se kao ukras, ali i kao apotropejsko (zaštitno) sredstvo za obranu od urokljivih očiju i bolesti. Ispreplitanje vjerskih i magijskih vjerovanja očituje se na ukrasima prišivenim na dječjim kapicama poput češnjaka i križa ili kapice s ušivenim kuranskim zapisom.

Obredni oblici kapa i pokrivala

U obredu vjenčanja ženska oglavlja imaju najreprezentativnije i najraskošnije izdanje. Ona predstavljaju prvi korak kojim djevojka ulazi u krug udanih žena. Apotropejsku je ulogu imala i crvena boja kao simbol krvi, života, mladosti, zdravlja i ljepote.

Danas se pokrivanje u javnosti najviše vezuje uz vjerski kontekst, a istraživanja razloga zbog kojih se suvremene pripadnice različitih vjera pokrivaju daju uvid u mrežu religijskih zakona i kulturnih identiteta. Izložene kape, kapuljače i šeširi posredovani pop kulturom, kontrakulturnim pokretima i različitim životnim stilovima također potvrđuju ulogu pokrivala za glavu u stvaranju novih društvenih identiteta i vrijednosti.

Predstavljeni su također načini izrade pokrivala, od kućne proizvodnje za vlastite potrebe do domaćih obrtničkih i dizajnerskih proizvoda. U povijesti šešira najživlje razdoblje počinje nakon Francuske revolucije, uspostavom novoga građanskog društva, a njegova „službena“ era završava drugom vrstom društvenih revolucija, onih krajem šezdesetih godna. Na području tehnologije izrade najdinamičnije promjene započele su tijekom 19. stoljeća, razvojem najprije manufakturne, a potom i industrijske proizvodnje. To je šešire učinilo dostupnima širokim masama te postupno dovelo do izjednačavanja mode u gradu i na selu. Etnografski muzej većinom čuva građu koja svjedoči o prijelazu iz predindustrijskoga u industrijsko razdoblje. Od svojih početaka Muzej razvija suradnju s obrtnicima, trgovcima, umjetnicima i dizajnerima. Nažalost, svjedoci smo nestajanja tradicijskih obrta, ne samo zbog promjena navika života i prodora robe s Istoka, već i zbog nebrige i neosviještenosti o njihovoj važnosti. Stoga, ova  izložba znatno doprinosi očuvanju nematerijalne kulturne baštine. Naravno, u suradnji s legendarnim zagrebačkim klobučrima i suvremenim dizajnerima.

Dizajnerski pristup postavu izložbe polazi od propitivanja i razlikovanja identiteta “ogoljene”osobe (lišene karaktera, ekspresije i emocija) i “funkcionalnog” identiteta koji joj nameće pokrivalo za glavu (mladenka, udovica, musliman, Dalmatinac, sportski navijač…). Ideja je bila spojiti ta dva identiteta u priču u kojoj će se svatko moći ogledati i prepoznati.

Izložbu su realizirale:

mr.sc. Aida Brenko, muzejska savjetnica

Vesna Zorić, muzejska savjetnica

Mareta Kurtin, kustosica

Autorice vizualnog identiteta i likovnog postava:

Katarina Perić, dipl. dizajnerica

Iva Hrvatin, dipl. dizajnerica

Fotografije: Etnografski muzej, Zagreb