Viva grupa, udruga za kulturu i očuvanje baštine, te FJORI FÔRA GARDEN iz Gdinja, raspisali su, u povodu 46. Čakavske riči i pet godina od smrti pjesnikinje i slikarice Tatjane Radovanović, 20. lipnja, Natječaj za književnu nagradu Tatjana Radovanović za najbolju pjesmu pisanu čakavskim dijalektom ili ikavicom. Natječaj je zatvoren 21. srpnja, a Književnu nagradu Tatjana Radovanović dobio je Stjepan Mijat Zaninović i njegova pjesma Jedini put vanka je naprid…
Na Natječaj se javilo 29 pjesnika, ali su prihvaćeni radovi njih 24 jer su ostali poslali pjesme na standardnom jeziku, što nisu bile propozicije Natječaja. Dakle, žiri je prihvatio radove sljedećih pjesnika: Dubravke Borić, Haje Gamulin, Ine Padovan, Irene Matijević, Katarine Makjanić, Katarine Simsig, Ljubice Srhoj, Marite Paštrović, Melike Popović, Nataše Jukić, Nele Vrkljan Nenada Kuščevića, Nevena Duževića, Nikole Dominisa, Rajke Anđelić Maslovarić, Rine Repanić, Sanje Fistonić, Stjepana Mijata Zaninovića, Tea Tomić, Tomislava Lazanea, Vane Kovačić, Vesne Štulić, Zore Depolo, Zvonimira Friganovića.
Za nagradu su nominirane sljedeće pjesme: Ništa lišje, Dubravke Borić (Podgora, Brač); Spara, Tea Tomića (Šolta); Zemja, Marite Paštrović (Hvar, Zagreb) i Jedini put vanka je naprid, Stjepana Mijata Zaninovića. Žiri, u sastavu Meri Šimara, pjesnikinja i profesorica hrvatskoga jezika i književnosti, Luči Lončar, profesorica i organizatorica te članica Čakavske riči od njena osnutaka, i Ivica Volarić, knjižničar, Nagradu Tatjana Radovanović dodijelili su pjesmi Stjepana Mijata Zaninovića. U obrazloženju Nagrade navodi se sljedeće: Stjepan Mijat Zaninović u nagrađenoj pjesmi donosi novi poetski izričaj na čakavskome dijalektu, odmaknuvši se od dosad često tipičnih tema i načina poetskog izražavanja. U čakavsku poeziju unosi refleksivnost, moderni slobodni stih; s njegovom poezijom čakavski dijalekt je živi, aktualni, govorni, bez redundancija, nestilskih ponavljanja; ne ograničava se na stari, sve manje poznati leksik, premošćuje jaz između pisanog i govornog dijalekta, između pisanog i govornog izraza. Dijalekt je kroz povijest bio proizvod, najdjelotvornije sredstvo prijenosa čakavske kulture, pa je za mnoge dijalektalne pjesnike stoga izbor dijalekta kulturološka potreba, ponekad s ideološkim i klasnim implikacijama, osobito kod onih koji koriste dijalekt kao jezik naroda, alternativu dominantnom standardu. Stjepan Mijat Zaninović tu je alternativu pretvorio u svoju poetsku prednost bez zazivanja nostalgije, prošlosti, vraćanja u djetinjstvo. Štoviše, unio je u čakavski dijalekt ritam novog vremena, dao naslutiti poetsku stilistiku nove generacije, kojoj i sam pripada. Što je žiri također vrednovao.
Nagrada će biti dodijeljena u Gardenu, Gdinj na Hvaru, 17. kolovoza 2024. Svi nominirani i sudionici u Natječaju dobit će priliku tada javno predstaviti svoje pjesme.
U Zagrebu je, u Novinarskom domu, 27. svibnja održana velika promocija romana Otočna fuga Nenada Marasovića. O filozofijskim i literarnim vrijednostima ovoga uspješnoga romana govorili su Dragutin Lučić Luce, filozof i novinar, Nera Karolina Barbarić, urednica romana, i sam autor. Glazbene točke izveo je mladi uspješni glazbenik i student Akademije dramskih umjetnosti, Lav Novosel…
Fotografije: Ognjen Karabegović
U prepunoj velikoj dvorani Novinarskoga doma u Zagrebu, promovirano je novo umjetničko djelo slikara Nenada Marasovića – roman Otočna fuga. O značenju riječi fuga te o implikacijama te riječi, u samome uvodu u promociju, govorio je Dragutin Lučić Luce, osnaživši na taj način kulturološko i vrijednosno značenje Marasovićeva djela. Lučić je filigranski povezao naslov romana s poviješću otoka Visa i svakovrsnim emigracijama (pa i migracijama unutar Hrvatske!) ljudi s otoka, uronivši u tematiku na način kako je to u romanu zapravo i prikazano. Nera Karolina Barbarić, urednica knjige, osvrnula se na roman kao djelo koje potiče, otvara nova propitivanja života i sudaranja ideologija sredinom 20. stoljeća koja su zapravo obilježila cijelo stoljeće.
Promocija romana Otočna fuga održana je u prepunoj dvorani Novinarskog doma u Zagrebu
No, što je zapravo važno naglasiti o romanu Otočna fuga Nenada Marasovića? Literarno promatrano – to je moć teksta.
Nenad Marasović potpisuje knjige nakon promocije
Marasović je s ovim romanom odskočio prije svega načinom pripovijedanja, dobro odabranim stilom, zatim iznošenjem običnih svakidašnjih trenutaka na stilski veoma vješt i pitak način. I obrnuto – umanjujući humorom i dosjetkama tragičnost pojedinih situacija. U Otočnoj fugi nema beskrajnih pasaža, ekstatičnih izljeva emocija, tragičnih ljubavi, ali ima čak nekoliko lirski intoniranih, lijepo opisanih romansi. Sve je ispripovijedano u fimskoj maniri, a da mu pritom nije pobjegla niti jedna suvišna rečenica. Već u prvom dijelu romana oduševljava činjenica da je napravio izvrsnu karakternu distinkciju među likovima, također bez puno opisa, svakako bez karikiranja. A moglo se dogoditi da kao slikar, umjetnik, likovnjak upadne u zamku ostrašćenog osjenčivanja protagonista i događanja.
Ulomke iz romana Otočna fuga čitali su Janko Popović Volarić i Stjepan Perić
Eto, tu se otkrio kao vješt pisac. No, što to novo u književnosti donosi Otočna fuga? Prvo, Marasović tematikom izlazi iz komfornih okvira aktualne književne domaće scene i otvara teme o kojima nešto treba i znati, nešto i proučiti. U slučaju Otočne fuge, prati razdoblje dviju epoha – Drugi svjetski rat i socijalizam, a junaci su mu obični ljudi s udaljenog otoka, okruženi s nekoliko nedovršenih svjetova, izluđeni društvenim pokretima, političkim iluzijama, ideološkim blokovima, osebujnim pojedincima i obiteljima. Stoga se slobodno može reći i da je ovo roman o jednoj ratnoj mladosti, ali i o vremenu odrastanja, političkom uređenju, međuljudskim odnosima.
Drugo, domaća književna scena ne obrađuje vrijeme socijalizma, ne nosi se s ljudskim karakterima, već s političkim viđenjem toga vremena. Kod Marasovića su svi likovi iz vremena socijalizma krajnje izvorni, autentični, toliko posebni da bi mogli biti glavni likovi nekih drugih romana. Miroslav Krleža je jednom, kad su ga novinari upitali što misli o socijalizmu, lakonski odgovorio: „Lopovi kradu, lažovi lažu, ubojice ubijaju i u socijalizmu…“ Mislim da bi se roman Otočna fuga strukturiran ovako kako jest dopao Krleži… Zahvaljući Marasoviću, mnogi će mlađi čitatelji shvatiti da socijalizam nije bio knjiška izmišljotina, već realnost krvi, znoja, suza, želja i strasti. Tu, eto, i takvu socijalističku realnost opisuje Nenad Marasović u svom romanu, bez pretenzija da ga politički intonira.
Treće, uz to što je roman Otočna fuga prepun filigranski prikazane introdukcije, stilski je to djelo kakvo književni kritičari vole nazvati prepoznatljivim rukopisom. Drugim riječima, originalan način pripovijedanja, filmična struktura, jezik usklađen s likovima, bez artificijelnosti… ukratko, moderan pristup, blizak i novim generacijama čitatelja.
Četvrto, sadržajno, likovi su kompilacije više osoba, više života, kondenzirani na način da se roman doima kao autobiografski.
Peto, upravo zbog toga, roman je otvoreno zaigrao na kartu emocija. Kad upoznate Nenada Marasovića, kao da ste upoznali Sanjina, junaka iz romana: tek što ste ga upoznali kao mirnog, tihog, povučenog, on okrene u cinizam i borbenost.
Uvodnu riječ na promociji iznio je filozof i novinar Dragutin Lučić Luce, a o romanu je govorila i urednica Nera Karolina Barbarić
Šesto, nikada do sada literatura nije ponudila istinu o Visu, o tomu što se zapravo događalo ondje za Drugog svjetskog rata i zašto je Vis ostao izolirani otok. To je učinio Nenad Marasović kroz nekoliko sporednih likova u romanu i finim folklornim opisima svakidašnjeg otočnog života. Nenad Marasović je drugačiji od modernih autora u hrvatskoj književnosti. Od naoko perifernih detalja, u romanu je napravio cijelo bogatstvo slika iz vremena rata i poraća na Visu i u Zagrebu, od kojih svaka sadrži snažan podtekst, koji se opet može dalje tumačiti kroz nijanse.
Mladi glazbenik i glumac (student ADU) Lav Novosel izveo je nekoliko skladbi glazbenih klasika i zadivio publiku
I sedmo, nije lako od prve dešifrirati slojevitost romana Otočna fuga, ali ga je nevjerojatno lako čitati budući da ima niti humora, koji, između ostaloga, postaje fon na kojem se jasno oslikava tragika života mladih ljudi jednoga doba. U osnovi, Marasović je napisao egzistencijalistički roman, složen i iznijansiran kroz nekoliko linija jer je Otočna fuga istodobno obiteljska saga, politički i ratni dnevnik te success story na domaći način, gdje se glavni lik Frane na kraju uspije etablirati kao uspješni restaurator orgulja. I još, Otočna fuga je roman Nenada Marasovića koji on realizira kao zreli pisac, a ne samo kao zrela osoba. No, što znači pisati i objavljivati u zrelim godinama, što to znači za Marasovića, koji je iskusni, etablirani slikar – ako ne predanost? Predanost umjetnosti!
Nenad Marasović sa suprugom Snježanom, poznatom balerinom
Možda to najbolje može ilustrirati slučaj velikoga američkoga pjesnika Carla Sandberga, bitnika, nominiranog za Nobela nekoliko puta, koji je utjecao na cijelu plejadu američkih autora 60. i 70. prošloga stoljeća, a koji je najaktivnije djelovao u svojim kasnim šezdesetim i sedamdesetim godinama. Pa tako Sandberg kaže u uvodu svoje knjige poezije Tumačenje ljubavi: „S 20 godina bio sam vojnik u Portoriku; u dobi od 21 godine na WestPointu sam bio u klasi s Douglasom Mac Arthurom; u 23. sam uređivao studentski list, utjecaji kojega su se vidjeli i 50 godina poslije; tijekom sljedećih godina pisao sam svašta, objavio dvije tanjušne knjižice o nečem, ne znam ni sam, koje nisu vrijedile reprinta; pisao sam pjesme, neke priče za djecu, koje su se sviđale običnim ljudima; u 50. sam objavio jednu biografiju i Američku pjesmaricu, pa su se ljudi pitali jesam li ja pjesnik, biograf, lutajući trubadur… u 61. objavio sam jednu biografiju koja mi je donijela nekoliko doktorata; u 65. sam počeo pisati svoj prvi roman, ali ni nakon mjesec dana rada na njemu nisam znao hoću li ga dovršiti. Sklon sam misliti da će, ako ga završim, to biti djelo u kojem će glagoli zbilja podrhtavati. Ako poživim do 89., kao japanski umjetnik Hokusai, mogao bih reći isto što je on rekao na samrti: „ Da mi je bog dao da poživim još barem pet godina, stvarno bih postao veliki umjetnik!“
Kad pročitate biografiju Nenada Marasovića i njegov roman, shvatit ćete da je imao život i karijeru na bogatstvu koje bi mu zavidio i sam Carl Sandberg…
Nazvali su ga gradskim voyerom, kraljem urbane fotografije; iza sebe ima sijaset izložbi, predstavio se međunarodnoj javnosti kolorima i crno-bijelim fotografijama, pobrao zamaman broj nagrada za svoje fotografske radove, ali svejedno je Ognjen Karabegović najnovijom izložbom u Galeriji bošnjačke nacionalne zajednice u Ilici 54, u Zagrebu, pod nazivom Moja priča, stvorio događaj na kojem je, u prepunoj dvorani, pokazao snažan, nadrealistički obojen zaokret u urbanoj zagrebačkoj fotografiji…
Piše: Nera Karolina Barbarić
„Za mene fotografija predstavlja ozbiljnu igru, ali i istraživanje stvarnosti. Fotografija je i određena vrsta terapije, koja pomaže u bijegu iz svakidašnjeg sivila u čaroban svijet boja“, rekao je za sebe jednom prilikom Ognjen Karabegović, nazvavši tada svoje radove uličnim fotografijama. „Najviše me privlači ulična fotografija“, objasnio je„ zato što ima neku svoju priču. Ima štofa. No, i dobar portret i dobra arhitektura ima svoje opravdanje u fotografiji.“ Zapravo, “ulična fotografija i fotografiranje ljudi” – potka je na kojoj fotografi rade modnu fotografiju u magazinima, plasiranu pod internacionalnim nazivom Street Photo.Ulične fotografije, zahvaljujući tehnologiji i sveprisutnim selfijima, više i nisu neko fotografsko otkriće. E, zato baš valja reći kako Karabegović ustvari snima – urbane fotografije, koje odišu iskrenošću i pedantno ulovljenim trenucima u gradskim kontekstima; silno voli ovjekovječiti zanimljive prizore koje velika teatraličnost ulice spontano proizvodi. Za te će situacije ovaj fotograf reći: “Najbolji fotograf je onaj koji uvijek nosi fotoaparat sa sobom!” – posluživši se, dakako, krilaticom koja je navodno iznikla iz redakcije nekad čuvenog magazina „Life“.
Senada Kadribašić, sarajevska književnica, održala je vrlo inspirativno uvodno slovo o radu Ognjena Karabegovića. Foto: Đurđica Kocijančić
Otvarajući izložbu Moja priča, sarajevska je književnica i autorica predgovora kataloga za izložbu, Senada Kadribašić, ovako oslikala autora: „Veliki zaljubljenik u fotografski medij, Ognjen Karabegović neprestano traga za motivima, kako bi stvorio pravu umjetničku fotografiju. U tome i uspijeva, loveći najimpresivnije trenutke, fragmente prirode, ili za motiv tražeći momente različitih emocija na ljudskim licima, te tako bilježeći nevjerojatno snažne facijalne ekspresije. Arhitektonski značajni objekti i njihovi fragmenti, gradska vreva i užurbanost Zagreba. Supkultura ovoga velegrada i mnogi drugi motivi čine bogatu trpezu, s koje, ovaj već odavno afirmirani umjetnik, uzima najinteresantnije, najintrigantnije komade poput voćke kojima će začiniti svoj umjetnički izraz i predati ga javnosti na divljenje, ali i zadovoljiti i nahraniti svoj umjetnički duh.“
Ognjen Karabegović: Labirint
I, zbilja – eto nam još jedne uistinu gurmanski fine izložbe fotografija u Zagrebu. S obzirom na broj i raznovrsnost sadržaja snimljenih fotografija, u odabiru za ovu izložbu Karabegović se evidentno odlučio za one fotografije koje će potpunije dočarati njegov aktualni stvaralački, osobni fotografski pristup i likovni izričaj. A te su fotografije nastajale tijekom više godina; njima je – odabirom motiva, lica, situacija i postprodukcijom – Ognjen pokazao kako pripada onoj plejadi autora koji razmišljaju umjetnički, pa se često zbog toga odlučuju za crno-bijelu fotografiju. Međutim, neki, poput njega, i dalje zadržavaju svoju objektivnu superiornost, onu koja proizlazi baš iz crno-bijelog, jer boja je percepcijski snažan element, koji privlači pozornost promatrača i pitkija je. A dok stvara crno-bijelu fotografiju, Karabegović ostvaruje nešto što je istodobno apstraktno i izuzetno stvarno, što mu kadar ponekad čini čudnim, jer za stvaranje zanimljivih fotografija nije dovoljno pretvoriti boje u sive tonove, kako je to svojedobno objasnio veliki fotograf Rob Sheppard. Kad nema boje, a da bi prenio svoju poruku, koristi se linijama, teksturama, oblicima, perspektivama… Ukratko, jednobojnost je zacijelo njegov prvi fotografski jezik, što unosi više autentičnosti i originalnosti u odabrane fotografije. Crno-bijeli kadar omogućuje mu da stvari prikaže iz drugog kuta, pa mu fotografija djeluje kao da je gotovo izvan vremena, ali je savršeno prikladna za ilustraciju društvene stvarnosti; kao rezultat toga, nadživljavaju modu i ostaju urezane u vremenu.
Rad na kontrastu jedan je od temeljnih koraka koji je uočljiv na Ognjenovim fotografijama. Vrlo svijetla područja postaju bijela ili gotovo bijela, dok jako zasjenjena postaju crna. Istodobno, meko svjetlo stvara paučinaste i vrlo nježne nijanse. Tako prizor postaje jasniji, lakši za proziranje i učinkovitiji. Karabegović se na ovim fotografijama poslužio i stanovitim umjetničkim lukavstvom: crno-bijela fotografija po svojoj se prirodi udaljava od stvarnosti, jer stvarnost nije crno-bijela, ali spontano čini fotografiju apstraktnijom i odsutnost boje ostavlja više prostora za tumačenje.
Ognjen Karabegović: Dama u crnom (lijevo); Igre na mreži (desno)
Zašto ističem Karabegovićevu crno-bijelu fotografiju? Jer i on, poput velikog brazilskog umjetnika Salgada, ostvaruje fotografije na način da promatrač primjećuje detalje u njegovim kadrovima koje nikad prije nije uočio. A to se posebno odnosi na crno-bijele fotografije, koje su i na ovoj izložbi prevagnule. Međutim, sve izloženo reproducira stvarnost, kadar mu ima intenzitet koji kao da je okružen zrakom misterije i komunicira izravno u srce gledatelja. Svjesno koristi crno-bijelo kako bi bolje prikazao linije, krivulje, geometrije i reljefe gradova, jer takva fotografija naglašava i sublimira urbanu arhitekturu. Crno-bijela fotografija i urbani krajolik savršeno se spajaju kada je riječ o ovjekovječenju grada noću; boja tada postaje dodatak i samo fiksna ili pokretna svjetla noćnog urbanog života i njegova transponiranja: igra odraza na osvijetljenim zgradama, koji su beskrajni izvori inspiracija za fotografa Ognjenova tipa, jer omogućavaju višestruke efekte zamućenja, dugih ekspozicija, dubokih polja… Pojednostavljeno, riječ je o suvremenom i minimalističkom dekorativnom učinku s maksimalnim umjetničkim postignućem.
Ognjen Karabegović na izložbi. Snimio: Samir Cerić Kovačević
Ipak, ova je izložba pokazala tek manji dio Karabegovićeva opusa, jer njegovo se stvaralaštvo proteže od dokumentarnog, reporterskog do umjetničkog, a likovni izričaj od figurativnog, apstraktnog do najsuvremenijih diskursa proširenog polja fotografije. Privlači ga, ukratko, svijet suprotnosti, bilo da je riječ o neodređenosti motiva i njihova sadržaja i značenja, granici između unutarnjeg i vanjskog svijeta. A tijekom svoje karijere Ognjen Karabegović je realizirao sijaset uspješnih fotografija te ih izložio na brojnim izložbama, stvorivši ekskluzivne kadrove koji imaju neobične ljude, djecu i/ili situacije, arhitektonske objekte kao protagoniste. Njegov bismo stil stoga mogli bez imalo oklijevanja definirati kao smiren, ironičan i bezobziran u pravom trenutku. Ne znam je li se Karabegović odlučio usredotočiti na uličnu fotografiju (kao „voyer“, jer što je fotograf do li voyer…) kako bi snimio neočekivane i zabavne trenutke – koji bi se mogli dogoditi i bilo gdje na ulicama diljem svijeta – ili je samo obdaren neobičnom osjetljivošću i empatijom, odnosno vještinom prepoznavanja dragocjenih trenutaka, ukradenih iz neumitnog prolaska vremena.
Izložba Moja priča privukla je velik broj posjetilaca i glazbenika koji su nastupili (lijevo). Snimila: Đurđica Kocijančić
Kao posve moderni fotograf, Ognjen je istinski lovac na ekskluzivne kadrove, jer želi prikazati fotografiju svog idealnog svijeta. Ako to fotoaparatom ne pronađe, izmisli – postprodukcijom. Međutim, Karabegović nije naivan autor, zna on primijeniti i, primjerice, ribolovnu tehniku, u maniri vrhunskih urbanih fotografa, kako bi stvorio iskrene kadrove, odnosno fotografije na kojima „meta“ fotografa kao da nije svjesna portretiranja. Uz to su mu pozadine iznimno zanimljive, jer se koristi svim detaljima koji na fotografiji bivaju „pejsaž“, okruženje, urbani teritorij – a sve to da bi stvorio idealnu fotografiju.
Ognjen Karabegović rođen je u Banja Luci 1959. Diplomirao je na Pravnom fakultetu, a fotografijom se bavi od 1973. U svijet umjetničke fotografije ozbiljnije je ušao 2006., dolaskom u Zagreb. Izlagao je na devet samostalnih i mnogim grupnim izložbama, između ostalih i na Međunarodnom Photofestivalu u New Yorku (gdje mu je izloženo 30 fotografija), u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, na grupnim izložbama fotografskih udruga Fotogard i Cro Art Photo Club itd. Na nagradnom natječaju “Epson” (Hrvatska, 2010.) osvojio je prvo mjesto s fotografijom “Savski nocturno”; 2021. dobio je Kristalni svijet, prvu nagradu za fotografiju na temu Priroda u koroni, što ju dodjeljuje magazin Dom&vrt i portal lijepimojdom.com, a Nagradu Tošo Dabac za cjelokupni dosadašnji rad, postignuća i djelovanje na polju fotografije (2022.). Radovi su mu se našli i na kalendarima riječkoga Novog lista, hrvatskoga izdanja National Geographica, ali i na kalendaru Ine. Radove objavljuje i u raznim specijaliziranim časopisima i magazinima poput Digitalfoto (Hrvatska), Reuters, Photo (Francuska), Travel Magazin, Riders Digest (Hrvatska) itd. Od 2011. radi kao fotoreporter novinske fotoagencije Halopix.
Ukratko, fotograf Karabegović jedan je od bitnih autora zagrebačke fotografske scene, a izložba Moja priča predstavljanje je tek pomno odabranih uzoraka iz autorova djela. Međutim, ovom je izložbom, premda mu svi radovi nisu novi, zapečatio svoj ultramoderni pristup u fotografiji.
O izložbi Aujourd’hui 06.05.2024. – 01.06.2024. Knjižnica Dugave
Kako i sama navodi, izložba “Aujourd’hui”, postavljena u Knjižnici Dugave (06.05.-01.06.2024.) predstavlja ilustratorici i slikarici Dubravki Periša Stepić „osobno umjetničko istraživanje putovanja uma kroz meditaciju i automatizam te refleksiju kolektivnog nesvjesnog“…
Dubravka Periša Stepić na izložbi u Knjižnici Dubrava
„Kroz digitalne crteže svakodnevno istražujem ulazak u stanje meditacije kako bih oslikala primordijalne slike koje proizlaze iz mog nesvjesnog uma. Ova istraživanja nisu samo individualna, već pokušavaju dotaknuti kolektivno nesvjesno i s istim se povezati, postavljajući pitanje o korijenima postanka i osnovama ljudskog postojanja. Prilikom crtanja oslanjam se na automatizam, dopuštajući da slike nastaju spontano i bez svjesnog planiranja. To mi otvara vrata dubljem istraživanju podsvjesnog uma i njegovih arhetipskih simbola. Svaki crtež je rezultat meditativnog stanja mog uma, prikazujući nesvjesne elemente kroz digitalne radove. Kroz svoje umjetničke radove istražujem povezanost s kolektivnim nesvjesnim, pokušavajući razumjeti duboke, univerzalne simbole koji prelaze individualne granice. Projekt je planiran kao ciklus od 365 radova, predstavljajući svaki dan u godini, što označava kontinuirani proces istraživanja i otkrivanja kroz vremenski period od godine dana. Ciklus je započet 2023. i traje, budući da sad ima preko 80 radova. “Aujourd’hui” postavlja pitanje o osnovama postanka i ljudskog postojanja te postaje moje putovanje koje nas vodi kroz labirinte uma, od individualnog do kolektivnog, od sadašnjosti do početka vremena.”
Autorica je na izložbi pokazala tri ciklusa inspiriranih mačkama
Dubravka Periša, rođena 1974. godine u Zagrebu, već od najranijih dana pokazuje strast prema likovnoj umjetnosti. Nakon završene Škole primijenjenih umjetnosti u Zagrebu 1993. godine, odlučuje upisati Tekstilno-tehnološki fakultet, smjer dizajn, gdje započinje svoj put u izlaganju svojih radova u javnosti. Njezina instalacija “Imaginarno odijelo” predstavljena je na 31. zagrebačkom salonu posvećenom dizajnu u Galeriji Klovićevi dvori 1996. godine, a diplomirala je na temu autorskog stripa “Gjumbush”, nakon čega je imala svoju prvu samostalnu izložbu u Galeriji Matice hrvatske 1998. godine.
Dubravka Periša s kolegama umjetnicima
Od 1996. godine Dubravka se profesionalno bavi grafičkim i multimedijalnim dizajnom te je sudjelovala u stvaranju mnogih rješenja koja se koriste u svakodnevnoj vizualnoj komunikaciji. U tom razdoblju okreće se i stripu kao izražajnom sredstvu. Njezina ljubav prema kompjuterskoj grafici, animaciji i ilustraciji dovela ju je do ciklusa pod nazivom “Indigo anđeli”, gdje je stvorila niz kompjuterskih grafika koje su izlagane na 2. i 3. Biennalu ilustracije u Galeriji Klovićevi dvori 2007. godine, a koje je nastavila izlagati i na novim projektima. Nedavno je izlagala i na 9. Biennalu ilustracije u istoj galeriji, dok je krajem 2022. i početkom 2023. imala samostalnu izložbu u Galeriji Kraluš, Sv. Ivan Zelina. Dubravka Periša i dalje se aktivno bavi likovnom umjetnošću te ostavlja svoj trag na polju grafičkog i multimedijalnog dizajna.
Izložbe: • 1996. “31. zagrebački salon”, Zagreb • 1998. “Break 21”, međunarodni festival mladih nezavisnih umjetnika, Ljubljana, Slovenija • 1998. “Salon mladih”, Zagreb • 1998. “Galerija Matice hrvatske”, Zagreb (samostalna izložba) • 1999. “Pula film festival”, Pula • 1999. “Break 21”, međunarodni festival mladih nezavisnih umjetnika, Ljubljana, Slovenija • 1999. “Crtani romani šou”, Zagreb • 2000. “Crtani romani šou”, Zagreb • 2008. “2. Biennale ilustracije”, Klovićevi dvori, Zagreb • 2010. “3. Biennale ilustracije”, Klovićevi dvori, Zagreb • 2015. Muzej Prigorja, Galerija Kurija • 2022. MSU Davor Mezak – Potresna stvarnost, sudjelovala s video i foto sadržajima • 2022. “9. Biennale ilustracije”, Klovićevi dvori, Zagreb • 2022. Galerija Vladimir Filakovac, Zagreb • 2022. Galerija Kraluš, Sv. Ivan Zelina, samostalna izložba • 2023. Galerija Kraluš, Sv. Ivan Zelina, grupna izložba vinorela
Kao završni dio Desetog gornjogradskog književnog festivala, u Cinkušu na Gornjem gradu otvorena je izložba „Prijelom epohe“. Odabirom šest „prijelomnih“ slika, predstavila se autorica, slikarica i pjesnikinja Lilli Koci ponudivši javnosti na uvid svoja inspirativna djela koja su zapravo hommage velikim slikarima 20. stoljeća …
„Što je umjetnost ako nije dijeljena među ljudima? Umjetnost nije samo slika na zidu ili skulptura na postamentu u nekom muzeju. Ona živi i diše kroz interakciju, razgovor i emotivnu povezanost s publikom. Bez ljudi koji promatraju, osjećaju i interpretiraju, umjetnost gubi svoju suštinu. Ona postaje samo običan objekt… Dakle, za mene je umjetnost prije svega prisutnost među ljudima, razgovor koji izaziva, osjećaji koji se dijele i zajednička iskustva koja nas povezuje…“ – napisala je Lilli Koci, slikarica i spisateljica, u postu u kojem se referirala na otvorenje svoje izložbe slika (15. 03. 2024.), postavljene pod naslovom „Prijelom epohe“, a u sklopu Desetog gornjogradskoga festivala.
Sa svojih šest ulja na platnu, u velikim formatima, Lilli Koci nas introspekcijski vodi, preko likova žena koje postavlja u središte, u razdoblja koja uistinu jesu bili prijelomi epoha. Osim toga, vješto se poigrava asocijacijama na slavne slikare poput Picassa, Dalija, Klimta… a to čini koristeći se specifičnim i prepoznatljivim motivima s njihovih legendarnih slika. Ovom izložbom, osim što je to njezin hommage likovnosti tih umjetnika, poziva na promišljanje prije svega o prošlosti i prijelomnoj sadašnjosti.
Sama izložba nosi naziv “Prijelom epohe” po vrlo uspješnoj slici koja je inspirirana Picassovom “Guernicom”, kojom nas pak autorica podsjeća kako umjetnost ima najjaču moć povezivanja i poticanja na interakciju. Time se uspostavlja dijalog između prošlosti i sadašnjosti, „naglašava kontinuitet ljudske patnje i traženje smisla usred kaosa“, kako je o ovoj slici napisao Marijan Grakalić.
Na slici lijevo: Lilli Koci s Marijanom Grakalićem. Desno: s predstavnicama albanskih udruga.
Izložba je otvorena od 15. do 22. ožujka 2024. u Galerijskoj sobi Marije Braut u Cinkušu, na Gornjem gradu, a ostvarena je uz pomoć Društva albanskih umjetnika – DEA i Savjeta za nacionale manjine RH.
Što znači vidjeti kako se vaša obitelj raspada i ne moći učiniti ništa da to zaustavite? Što znači ispuniti očekivanja majke koju nazivate majkom kada o njoj pričate, a samo u najintenzivnijim trenucima možete je smatrati “mamom”? Što učiniti kada vas nepravedno optuže za krađu u obitelji, a vi nemate od koga potražiti razumijevanje ni pomoć? To preintenzivno emocionalno putovanje mlade junakinje iz slavonskoga ruralnoga okruženja tijekom šezdesetih godina prošloga stoljeća opisala je Katarina Pahljina u svom romanu „Krivnje i oprosti“…
Naslovnicu i korice romana ilustrirala je Sandra Rubić
„U prozi Katarine Pahljine ima pregršt klasične stilske ljepote koja sklona čitatelja drži prikovana uz potresnu priču o djetetu lišenom ljubavi. Kada ono spozna da uzaludno čeka ljubav na izvoru koji u tome ne smije zakazati – onom roditeljskom – odlučuje da će u njoj prkos, inat, život pobijediti neostvarenu čežnju. Ovo je priča o odrastanju u vremenu koje će nam se istodobno činiti dalekim i zapravo nikada završenim… “ – napisao je o ovom romanu proslavljeni književnik Kristian Novak. Istina, Katarina Pahljina u ovom romanu donosi uznemirujuće štivo o obitelji, odrastanju, ljubavi i međusobnim odnosima, a govori zapravo o drugačijoj ljubavi, onoj prema sebi, prema svojoj prošlosti s kojom se često teško suočiti. Protagonistica ove priče je Marija, čiji se pripovjedački glas lomi između sadašnjosti i prošlosti: prošlosti, iz koje zbog nedorečene krivnje nikada nije izašla, i sadašnjosti, koju vidi u svojim četrdesetim godinama ne shvaćajući da se ravnoteža odnosa između nje, majke i drugih članova obitelji – promijenila.
Katarina Pahljina čita dijelove svoga romana na promociji u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića
Roman je prepun poticaja na propitivanje, generiranje razmišljanja. Međutim, prva koja postavlja pitanja u romanu jest – Marija iz prošlosti: ona odrasta gledajući na nedostatak ljubavi između svojih roditelja i stoičnost majke, koja podnosi izdaju svoga supruga s njegovom ljubavnicom Sofijom, isključivo za dobrobit obitelji. Marija očajnički pokušava biti voljena, cijenjena, priznata. Majka ju, međutim, ne želi prihvatiti kao tinejdžericu kakva jest, sa svim njezinim snovima i krhkosti, i snažno ju tjera da se savija pred dužnošću, da odraste prije vlastite dobi. Sve to neizbježno utječe na protagonisticu, koja uspostavlja kompliciran, gotovo nemoguć odnos s majkom, koja na nju baca krivnju zbog nestalih novaca podsvjesno znajući da je nedužna. Obilježava je i težak odnos s bratom; distanciranost između nje i oca, ali i topao odnos sa sestrom, savitljivom i tužnom djevojkom. Tijekom romana, u naglim vraćanjima u sadašnjost, neprekidnim i fluktuirajućim, vidimo Mariju u poziciji odgovorne kćeri koja je zasnovala svoju obitelj. Teška, složena, rascjepkana, još uvijek puna djetinjih dvojbi, Marija nas u ovom romanu uči kako nema sadašnjosti bez prošlosti, a samo slaganjem djelića prošlosti možemo doista početi živjeti – i graditi sebe.
Pred nama su i muške figure u obitelji, otac i brat, koji ju zatvaraju kao u maternicu iz koje će samo ona moći smisliti kako izaći. Iva, otac, obilježen je prošlošću s Križnoga puta, a njegovo govorno ime u romanu je njegova kći Marija. Dočim je brat osoba rubnoga ponašanja, zlostavljač i nasilnik u obitelji. A majka, gotovo anoniman lik u prvoj definiciji ove radnje, optužbom kćeri za krađu i svojim agresivnim ponašanjem prema njoj postaje deus ex machina cjelokupne radnje, njezin pokretač i sublimator. Suprotno tomu, lik jedne od sestara mnogo će kasnije dobiti ulogu ‘anđela ‘.
Kako se radnja odvija, shvaćamo da u ovoj obitelji otpočetka postoji neka vrsta latentne tame, ali i da to nije ono što zapravo remeti obiteljsku ravnotežu. Jer, kako nas Lav Tolstoj uči, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način. Tako je i unutar Marijine obitelji, u kojoj vremenom, kako napetost između majke i kćeri raste, sve biva manje banalno i sve opskurnije. Daleko od izvjesnosti svakodnevna života.
Vrhunac cijele knjige uloga je pripovjedača, odnosno pripovjedačice, koja modelira priču poput svjedoka. Tako upoznajemo glavnu junakinju kao nespretnu djevojčicu, kojoj je autorica prispodobila i način pričanja, a zatim, uz razne vremenske skokove i flashbackove, priču vodi snažna, odlučna žena. S dubokim intenzitetom otkriva čitatelju svoje idiosinkrazije, dvojbe, unutarnje suprotnosti što su ju tijekom života uništavale. „Autorica vješto raspliće priču i vodi je čvrstom rukom. Stil je ujednačen, dijalozi izbrušeni, a lirski pasaži dobro utkani. Da mi je netko kazivao tu priču, rekla bih mu da bi se o tom dalo i roman napisati“, napisala je pjesnikinja Javorka Pangerčić.
Sonja i Alija Bećirević upotpunili su promociju svojim glazbenim točkama
Neke situacije u romanu namjerno su gurnute do granica apsurda kako bi se istaknule svakodnevne distorzije. Suosjećati s glavnom junakinjom ove priče nije teško. Usred njezine emocionalne zbunjenosti, slabosti njenih roditelja, njene vlastite i evolucije odnosa s njima postat će jasne. Bit će vrlo lijepo kako će glavna junakinja kroz roman pronalaziti dodirne točke, ključeve razumijevanja, učiniti prvi korak ili šutjeti, shvatiti kako se najbolje odnositi prema majci i ocu, koji su ispravni potezi, koje su prave riječi za reći. Na kraju krajeva, poručuje autorica, obitelj je kompromis.
Radnje smještene u malomještanskoj slavonskoj sredini, ovaj roman nije samo obiteljska saga, već i putovanje kroz povijest dvadesetoga stoljeća. U knjizi se spominju mnogi događaji, a preko likova upoznajemo i druge sredine, poput Amerike i Mađarske, doznajemo i brojne povijesne činjenice koje su kreirale živote mnogih obitelji i uvjetovale njihove sudbine. A sve to pisano je pitkim, autentičnim jezikom, bez lažne artificijelnosti, što je dodatna vrijednost ovoga romana. Cijelo bogatstvo naziva i baštinski vrijednih riječi kojima likovi u romanu komuniciraju doprinose potpunijoj slici vremena i načina života o kojem autorica piše. Zapravo, ovaj roman može stajati sam za sebe, bez potrebe za pozivanjem na činjenice.
Ova lijepa, glatko napisana obiteljska priča o slavonskoj i povijesti južnih Mađara, s toliko povijesnih referenci, o obiteljima u kojima svatko ima svoju ulogu, referentno je suvremeno štivo, koje čitatelja emocionalno i moralno izdiže jer je prožeto poštenjem, osjećajem dužnosti, ali i ponosom. Kako je to navela spisateljica Ljiljana Koci, „cijela knjiga odiše danteovskim glavnim grijesima, koje je djevojčica Marija naslijedila od predaka, kao i grijesi koji se provlače kroz Marijin ovozemaljski život i neposredno se susreće s njima: prijevarom, preljubom, bahatosti, pohlepom i sebičnosti. No, kroz cijelo djelo autorica sugerira oprost. Oprostiti grijehe koji su počinili naši predci, oprost onima koji grijeh čine sada i oprost onima koji nisu svjesni grijeha koji čine.“
Roman „Krivnje i oprosti“ valja pročitati: osim što je osjećajno napisan, nudi mnogo materijala za razmišljanje, nezaboravne likove i magnetski uključuje u radnju, emocionalno i intelektualno.
Roman je objavila Viva grupa, za kulturu i očuvanje baštine, a financijski je pomogao Grad Zaprešić.
Roman Adanije Shibli, “Nevažna stvar”, ipak neće dobiti nagradu na Frankfurtskom sajmu knjiga. O kakvoj je knjizi riječ i tko je Palestinka Adania Shibli, spisateljica iz Izraela?
Prije nego što su u Njemačkoj iznesene optužbe za antisemitizam protiv njenoga romana “Nevažna stvar“, palestinska autorica iz Izraela Adania Shibli već je imala konkretnu spisateljsku karijeru iza sebe, pa je otkazivanje nagrade tim skandaloznije. Reagirajući na kritike koje posljednjih dana dobiva Sajam knjiga u Frankfurtu zbog odgode dodjele književne nagrade toj autorici, ravnatelj sajma, Juergen Boos, spretno je odgovornost prebacio na Litprom, udrugu povezanu s Frankfurtskim sajmom knjiga, koju financira njemačka vlada. Javna je tajna u književnim redovima da je ta nagrada inače rezervirana za spisateljice “s južne hemisfere”, odnosno iz Afrike, Azije, arapskih zemalja i Latinske Amerike, kako bi promovirale svoj rad i povećale svoju vidljivost u međunarodnim okvirima. Boos, koji je i član Upravnog odbora Litproma, rekao je u petak, 13. listopada, da zbog situacije u Izraelu organizacija Sajma želi “učiniti židovske i izraelske glasove posebno vidljivima” tijekom događaja te da se sada s autoricom traži “prikladno okruženje za događaj u vrijeme nakon Sajma knjiga”. Litprom, koji dodjeljuje nagradu, dao je pak zajedničku izjavu kako se intenzivno razmišlja “o obliku i vremenu dodjele nagrada” s obzirom na rat u Izraelu. A u statutu nagrade stoji da se nagrađivanje temelji isključivo na književnim kriterijima.
S druge strane, malo se zna o Adaniji Shibli, baš kao što se u Europi malo zna o palestinskoj književnosti općenito. Upravo tu i jest problem tumačenja što je uopće palestinska književnost, tko je piše – oni u dijaspori, američki Palestinci, primjerice, ili oni sa Zapadne obale i Pojasa Gaze. Ili oni, poput Shibli, koji žive u Izraelu i, kao arapski muslimani i kršćani, čine 20 posto stanovništva te države? Palestinsku književnost je također teško mjeriti jer je snažno poliglotska. Veliki palestinski autori, kao Mahmoud Darwish i Emil Habibi, pisali su na arapskom, dok Dayed Kashua, jedan od najpoznatijih pisaca među arapskim Izraelcima, piše na hebrejskom. No, nedavno je napustio zemlju u znak prosvjeda protiv političke situacije i povukao se u SAD. Iznimna su i palestinska djela napisana na španjolskom, poput Povrtaka kući u nepoznato, autorice Line Meruana, čija je obitelj emigrirala iz Beit Jale, na današnjoj Zapadnoj obali, u Čile, zemlju s najvećom palestinskom manjinom izvan Bliskog istoka.
Adania Shibli govori šest jezika, živi u tri zemlje, uglavnom na relaciji između Ramallaha, na Zapadnoj obali, i Londona, gdje je studirala i započela karijeru. Nakon diplome komunikacija i novinarstva na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu, stekla je doktorat iz medijskih i kulturoloških studija na Sveučilištu East London. Njena karijera trenutno je podijeljena između vizualnih umjetnosti i pisanja. Shibli se, naime, bavi zabavom i kazalištem, a surađuje i s kazalištem El-Hakawati u Jeruzalemu te s kulturnim centrom Sakakini u Ramallahu. Objavljivala je kratke priče i eseje koji su se pojavljivali u raznim antologijama, uređivala je knjige i romane te radila za razne kulturne časopise na različitim jezicima. Njezina obiteljska povijest povijesno prolazi kroz četiri regije i nacije: Otomansko carstvo, britanski mandat, Zapadnu obalu, Izrael. Smatra se tipičnom Palestinkom iz obrazovane srednje klase koja živi u dijaspori i uvijek se vraća u područje svog rođenja. Redovito predaje na Palestinskom sveučilištu Bir-Zait u blizini Ramallaha. Činjenica da je, poput bezimene protagonistice svog romana, rođena 1974. godine i da je jednom živjela u Ramallahu, samo je još jedna stvar, nevažna stvar, manji detalj, premda u ovom djelu nije riječ o autobiografskim detektivskim igrama. Detalji privlače pozornost, oni su uvjet za pažnju i interes.
Prvi dio Nevažne stvari dokumentira posljednja tri dana u životu bezimene beduinske žene, mlade Palestinke, još uvijek djevojčice, koju zlostavlja i ubije izraelski vojnik IDF-a, 13. kolovoza 1949. I to je uglavnom tematski okvir za dvije paralelne linije pripovijedanja u romanu. Zlostavljanje i naknadno ubojstvo dogodilo se 25 godina prije autoričina rođenja, a više od 50 godina kasnije ona odlučuje istražiti priču. Želi, kao što se danas često kaže – dati glas bezimenoj. Shibli se u svom narativu odriče povijesnog okvira, ne govori ni riječi o sporazumu o prekidu vatre s Egiptom, koji je upravo bio dogovoren u to vrijeme, i tako pleše oko uvijek strašne riječi “ratni zločini”. Je li to antisemitizam? Prije bih rekla da je Shibli iskoristila književnost kako bi prikazala strašnu patnju: prvo zato što je od bezimene stvorila palestinsku ženu i naglasila njenu patnju, a zatim što je istaknula da je nad bezimenom ženom učinjen femicid. Gdje su tu njemački kritičari – i u čemu – vidjeli antisemitizam? Adania Shibli laganom rukom skicira rat. Roman zato ne završava pomirljivom notom, već značajnim pogrešnim (kako komu…) tumačenjem nevažne stvari.
Edward Said, Palestinac iz dijaspore i rani teoretičar postkolonijalizma, jednom se okušao u definiranju palestinske književnosti, pa je rekao otprilike ovako: palestinska književnost formalno je nestabilna, pokušava se nositi s “gotovo metafizičkom nemogućnošću predstavljanja sadašnjosti”. Palestinska književnost, i to je rekao Said, fragmentarne su kompozicije “u kojima se narativni glas spotakne o sebe, svoje obveze, ograničenja”. Usred glasnih i polarizirajućih tonova koji okružuju bliskoistočni sukob, Shibli je ustvari tihi, tragajući, precizni promatrač stvari. A Frankfurtski sajam nije mogao ostati u sjeni političkih rasprava. Teško da je bilo koji drugi medij toliko prikladan za umjetnički tretman političkih i društvenih pitanja kao književnost. Stoga se moglo predvidjeti da će ta tema biti aktualna i na Sajmu knjiga (18. do 22. listopada 2023.), pa je sasvim jasno zašto je početkom prošloga tjedna berlinski dnevni list Taz doveo u pitanje ovu nagradu. Taz tvrdi da Nrvažna stvar kleveće Izrael. Izraelci su ovdje, navodi se, “anonimni silovatelji i ubojice”, Palestinci žrtve “okupatora sretnih okidača”. To je “ideološka i neljudska osnova”, zaključuje Taz, „knjiga puna stereotipa“.
Koliko god je borba protiv antisemitizma važna u kulturnom sektoru, je li kratki roman Adanije Shibli doista antisemitski? Djelo je objavljeno na njemačkom jeziku 2022. godine i izazvao je uglavnom pozitivan kritički odgovor. Dočim je engleski prijevod nominiran za Nacionalnu nagradu za knjigu u SAD-u i Međunarodnu nagradu Booker u Engleskoj. Činjenica stoji da je Shibli, rođena 1974. u Gornjoj Galileji, predana aktivistica pokreta BDS, koji jest djelomično antisemitski, tvrdi se također u Tazu, a to je naglasio i Litprom. Isto se moglo čuti i od njenoga njemačkog nakladnika. A zapravo za to nema dokaza. Najočitije je to u činjenici da se njezin potpis nalazi na listi prosvjeda BDS-a protiv opoziva Nagrade Nelly Sachs britansko-pakistanskoj autorici Kamili Shamsie 2019. godine. Prosvjedno pismo objavio je London Review of Books, u kojem su i potpisi klasika Noama Chomskog, J. M. Coetzeeja, Michaela Ondaatjea, Arundhati Roya, Georgea Saundersa i Alexandera Klugea, između ostalih. Njezina urednica u Berenberg Publishingu, Beatrice Faßbender, kaže: “Adania Shibli nije BDS aktivistica. Ove su optužbe potpuno izmišljene.” Druge dvije komponente optužbe protiv nje su izjava iz 2007. godine i sudjelovanje u raspravi na kojoj je za govornicom bio simpatizer BDS-a. “Ili je knjiga vrijedna nagrade ili nije”, napisala je za javnost glasnogovornica PEN-a Berlin, Eva Menasse. “Po mom mišljenju, odluka porote u korist Shibli, koja je donesena prije nekoliko tjedana, bila je vrlo dobra. Oduzeti joj nagradu bilo bi u osnovi pogrešno, i politički i doslovno”.
Nagradu je spisateljica trebala primiti 20. listopada. Zbog njena otkazivanja razni su nakladnički i kulturni insajderi kritizirali taj najvažniji knjižni sajam na svijetu, a Sharjah Book Autohority, tijelo Ujedinjenih Arapskih Emirata koje se bavi promicanjem arapske književne kulture, i Udruga turskih nakladnika otkazali su svoje sudjelovanje na događaju. Posljednjih dana, međutim, neke novine na njemačkom jeziku otvoreno su kritizirale nagradu ili su je nazvale neprikladnom isključivo zbog sadržaja romana Nevažna stvar. U Švicarskoj je to također popraćeno jer je Shibli predavala na Sveučilištu u Bernu, a od srpnja je domaćin Literaturhausa u Zürichu, kulturne institucije koja podržava rad pisaca. No, nisu svi dali negativne komentare o nagradi Litproma. U Frankfurter Allgemeine Zeitungu, jednoj od najmjerodavnijih njemačkih novina, konzervativnoj i široko praćenoj zbog svojih kulturnih stranica, kritičar Andreas Platthaus izjavio je da čitanje romana znači “interpretacije, a ne činjenice” i napisao da se njegovo mišljenje drugačije od ostalih kritičara. Platthaus je također usporedio zahtjeve za otkazivanjem nagrade s pozivima na zabranu širenja umjetnosti ruskog podrijetla nakon ruske invazije na Ukrajinu. Međunarodni nakladnici koji su tiskali roman kritizirali su pak Litpromovu odluku i izrazili podršku autorici.
Roman Nevažna stvar napisan je na arapskom jeziku, a premijerno ga je objavio libanonski nakladnik 2017. U Francuskoj je objavljen 2020., 2021. u Italiji i 2022. u Njemačkoj, dobivši izvrsne kritike. Njemački žiri je čak pohvalio knjigu kao “formalno i lingvistički rigorozno komponirano umjetničko djelo koje govori o utjecaju granica i onome što nasilni sukobi čine ljudima i od ljudi”.
A sada, u vrlo eksplozivnom vremenu, kada je teroristički Hamas napao Izrael, u središtu pozornosti je autorica i kao Palestinka. Već sumnja u antiizraelstvo ovih dana znači veliki teret za nagradu, ali i za nagrađenu. Adania Shibli nije prihvatila nikakve pozive da o tome razgovara otkako je knjiga objavljena na njemačkom jeziku; još nije odgovorila ni na optužbe, pa stvari to čini još neugodnijima…
Jon Olav Fosse, rođen 29. rujna 1959. u Haugesundu, Norveška, ovogodišnji je dobitnik Nobelove nagrade za književnost, i to kao prvi norveški nynorsk autor koji je dobio ovu najvažniju književnu nagradu na svijetu, „za svoju inovativnu dramu i prozu koja daje glas neizrecivom“ – kako stoji, između ostaloga, u obrazloženju Švedske akademije. Nagrada će se dodijeliti u Koncertnoj dvorani u Oslu u utorak 28. listopada…
„Dirnut sam i pomalo uplašen“, izjavio je JonFosse danas za medije, nakon što je procurila vijest da je upravo on dobio Nobelovu nagradu za književnost.„Fosse se smatra inovatorom, ne samo u suvremenom kazalištu“, rekao je Anders Olsson, pisac i član Akademije, na konferenciji za novinare nakon dodjele. Catherine Taylor, književna kritičarka u The Guardianu, izjasnila se o Fosseu na sljedeći način: „Čitanje djela Jona Fossea duboko je iskustvo, duboko duhovno, da ne kažem religiozno. Fosse je tvrdio da zapravo čeznemo za Bogom, jer je čovjek stalna molitva i bez obzira je li to istina ili ne, Fosseove knjige nisu ništa drugo nego čudesne.“
Dobitnik Nobelove nagrade Jon Fosse hvaljen je kao autor diljem svijeta. Ali nisu danas rečene samo riječi hvale za ovog Norvežanina, bilo je i onih koji su tvrdili kako bi bilo hrabrije odabrati Daga Solstada, koji za mnoge odavno slovi kao najveći suvremeni norveški pisac. On je ujedno i jedan od najvećih kritičara norveškog poslijeratnog društva. Ipak, Fosse predstavlja stup tamošnje književnosti. Norvežani su posljednji put Nobelovu nagradu vidjeli 1928. godine, kada ju je dobila Sigrid Undset. Prije nje Nobela za književnost dobili su Bjørnstjerne Bjørnson i Knut Hamsun.
„Nobelova nagrada za književnost 2023. ide Jonu Fosseu za njegovu inovativnu dramu i prozu koja daje glas nestvarnom“, rekao je doslovce Mats Malm, tajnik Švedske akademije, najavljujući nagradu. Jacques Testard, Fosseov britanski nakladnik, govorio je u telefonskom intervjuu za New York Times kako je Fosse izmislio vlastiti način pisanja romana, „ s jedinstvenim proznim stilom, uvrnuto, gotovo tajanstveno.“ „Stil pisanja mu je jednostavan, ali s dubokim značenjem“, navodi Testard: „Vrlo je važno zapamtiti da on piše na nynorsku, manjinskom jeziku u Norveškoj. Politički čin sam po sebi. Također je izniman dramatičar i pjesnik. On je nevjerojatan um i to se nije moglo dogoditi boljoj osobi.“ Treba znati da je nynorsk službeni jezik u Norveškoj uz bokmål i sami. Nynorsk je stvorio Ivar Aasen sredinom 20. stoljeća kao alternativu danskom jeziku koji je bio uobičajen u to vrijeme. Službeni standard za nynorsk značajno je promijenjen i samo mali dio stanovništva govori izvorni jezik. Nynorsk se danas uči u školi. Neke političke stranke su predlagale da to bude fakultativno, ali za to još nisu dobile suglasnost. Tek 2012. godine napravljen je opsežni rječnik pisanog Norsk Ordbok (NO), novog norveškog (nynorsk) i norveških dijalekata, u dvanaest tomova. Djelo je dovršeno 2012. godine. Uređeno je na Sveučilištu u Oslu, a objavljeno u norveškoj izdavačkoj kući Det Norske Samlaget i financirano izravnom državnom potporom. Utoliko više Nobelova nagrada Jonu Fossu imponira Norvežanima.
Jon Fosse od 2011. živi u Grottenu, “državnoj počasnoj rezidenciji za zaslužne umjetnike” u Oslu. Smatra se jednim od najvažnijih pisaca našeg doba. Debitirao je prije 40 godina, od kada je napisao sedamdesetak romana, priča, knjiga pjesama, dječje književnosti, eseja i drama. Preveden je na više od 50 jezika. Dobitnik je niza nagrada u zemlji i inozemstvu, a čitateljskoj publici postao je poznat po svom osebujnom jeziku i glazbenom, repetitivnom i ritmičkom stilu pisanja. Uz to je najprevođeniji i najizvođeniji norveški dramski pisac nakon Henrika Ibsena.
Studirao je komparatistiku, sociologiju i filozofiju na Sveučilištu u Bergenu. Na Sveučilištu u Hordalandu predavao je kreativno pisanje. Povremeno je radio kao novinar i urednik. Pripada generaciji pisaca koja je osamdesetih godina prošlog stoljeća uvela postmodernizam u Norvešku i otvoreno se suprotstavila socijalno-realističkoj tradiciji koja je dominirala u sedamdesetima. No u Fosseovom slučaju nova orijentacija nije se manifestirala u tehnici pisanja s intertekstualnim referencijama. Kao pripadnika tzv. nove europske drame, karakterizira ga realističnost, brutalnost, izravnost, provokativnost, zatim linearna fabula ili niz fragmentarnih priča. Vrijeme je rijetko naznačeno, a mjesto radnje uglavnom je stan, dio kuće, bračni krevet, bolnica itd. Česta su eksperimentiranja jezikom i formom. Teme čak nisu “velike”; uglavnom su to privatne frustracije pojedinca u društvu, razočaranost, nemoć, pasivnost.
U književnost je ušao na velika vrata 1983., romanom Crveno, crno, a prva mu je drama I rastati se nećemo nikada premijerno izvedena 1994. godine u Bergenu. Slijede romani, zbirke pjesama (među kojima se ističe Anđeo s vodom u očima – Engel med vatn i augene iz 1986.), eseji i knjige za djecu. Slijede drame “Ime” (Namnet, 1995.), za koju je nagrađen Ibsenovom nagradom, te “Ljetni dan” (Ein sommars dag, 1999.) i “San o jeseni” (Draum om hausten, 1999.).
Godine 2000. dodijeljena mu je glavna nordijska kazališna nagrada Henrik Ibsen, a za roman Melankolija (Melancholia, 1995/1996.) Melsomova nagrada. Za budući književni rad norveška mu je država dodijelila doživotnu stipendiju.
Posljednjih godina Fosse piše isključivo kazališne komade, koji su danas sastavni dio repertoara europskih kazališnih metropola. Premda je danas jedan od najizvođenijih svjetskih dramatičara, postaje sve poznatiji i po svojoj prozi i stilu koji se naziva ‘Fosseovski minimalizam’. U kazališnom svijetu proslavio se nakon što je Claude Régy u Parizu 1999. postavio njegovu dramu “Nokon kjem til å komme” ili “Netko će doći”, u kojoj radikalnom redukcijom jezika i dramske akcije izražava najmoćnije ljudske emocije koristeći se svakidašnjim pojmovima. „Upravo zbog njegove sposobnosti da predoči čovjekovu izgubljenost, kao i kako mu ona paradoksalno može pružiti dublje iskustvo božanskog, smatra ga se jednim od najvećih inovatora u suvremenom kazalištu. U njegovim djelima pronalazimo toplinu i humor, kao i naivnu ranjivost u kontrastu s njegovim oštrim prikazima ljudskog iskustva” – stoji u obrazloženju Švedske akademije.
Kao dramatičar, Fosse je prvi put nakon Ibsena stavio Norvešku na svjetsku kazališnih velesila. Trenutačno je najizvođeniji dramatičar u Europi, a njegove drame postavljene su na više od 115 pozornica. U Parizu i Berlinu igrao je na velikim i poznatim pozornicama. Poput Ibsena, i on je obnovio kazalište, ali Fosse ide svojim putem, stvara svoj vlastiti kazališni jezik koji odražava svoje vrijeme. Njegovom dramom kazalište je dobilo nešto novo i jezično, i ritmički, i sadržajno. Predstave su pozivne i otvorene bez tvrdnji, zaključaka i scenskih premisa, što daje puno prostora i publici, i glumcima, i voditeljima. U izjavi Akademijina povjerenstva stoji također: „Danas je norveški pisac Jon Fosse jedno od vodećih imena moderne drame. Ipak, on je više od toga. On je svemir za sebe, kontinent koji se proteže od norveškog Vestlandeta, gdje on još uvijek živi, do Azije, Južne Amerike, istočne Europe i svijeta u cjelini.“ Djelo koje ga je konačno dovelo do Nobelove nagrade, jer se od 2001. godine neprestano spominjalo njegovo ime uz Nobela, jest “Tako je to”, u kojem se velike egzistencijalne teme susreću s konkretnim i fizičkim krajem života.
„Vječna, krajnja usamljenost i neposredan doživljaj smrti spajaju se u savršeno oblikovan, čist i jasan tekst, koji je uvijek prožet nježnim, srdačnim humorom. ‘Tako je to’ ima veliku snagu i maestralno je precizan u ritmu, jeziku i tonu,“ rečeno je još u Akademijinu obrazloženju za nagradu.
Na hrvatski jezik prevedena je zbirka njegovih drama “Majka i dijete” te romani “Jutro i večer” i “Septologija I-II: Drugo ime”. A što se drama tiče, Nenni Delmestre je u splitskom HNK postavila “Varijacije o smrti”, Zagrebačko kazalište mladih godine 2008. “Noć pjeva pjesme svoje” (režija Dino Mustafić), a Dario Harjaček napravio je predstavu po 4 jednočinke iz zbirke „Majka i dijete“, koju je izvodilo Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu. Matija Ferlin postavio je isto djelo u Istarskom narodnom kazalištu, premijera kojeg je proslavljena neki dan.
Skenderbeg u hrvatskoj književnosti – knjiga odabranih pjesama i proza iz djela fra Andrije Kačića Miošića Razgovor ugodni naroda slovinskoga – novo je djelo u kulturi što ga je pripremila i uredila pjesnikinja i spisateljica Ljiljana Koci, a objavilo Društvo albanskih umjetnika Hrvatske – DEA. U svjetlu brojnih istraživanja i knjiga nastalih o djelovanju i djelu Andrije Kačića Miošića te o albanskome junaku Skenderbegu ova je knjiga diskretno svjedočanstvo o povezanosti dviju kultura…
Juraj Kaštriotić Skenderbeg, viđen očima Dubrovčana
Iako je albanski knez Gergj Kastrioti Skenderbeg živio u 15. stoljeću, njegov lik i djelo ostavili su značajan trag u povijesti. Europska historiografija zabilježila je niz podataka o borbama albanskog naroda protiv Turaka te o Skenderbegu kao njihovom vođi: vojnom strategu, misliocu, političaru, humanistu i diplomatu. U arhivima i knjižnicama diljem Europe, u Veneciji, Rimu, Beču, Dubrovniku, St. Petersburgu, Budimpešti, Carigradu i drugim gradovima nalazi se impozantan broj knjiga, studija i monografija, kao i tisuće članaka o Skenderbegu, u kojima ga njegovi biografi nazivaju „mačem kršćanstva“ i „nepremostivom preprekom koja je zaustavila sultana Osmanlijskog carstva da nahrani svoga konja na trgu Svetog Petra“.
Gergj Kastrioti Skenderbeg (u hrvatskoj predaji poznat kao Kaštriotić Jure) nadahnuo je mnoge europske umjetnike, književnike, glazbenike i likovne umjetnike. Voltaire je, primjerice, o njemu rekao: „Da su bizantski carevi bili kao Skenderbeg, Bizantsko carstvo bi se spasilo“. Antonio Vivaldi skladao je operu „Scanderbeg“, koja je izvedena prvi put u Firenzi, a zatim u nepuna tri mjeseca još 18 puta postigavši velik uspjeh. Također je zanimljivo spomenuti i film snimljen o Skenderbegu još davne 1954., koji je osvojio i Zlatnu palmu u Cannesu. Naravno, kada su u pitanju takve povijesne osobe, gotovo je nezaobilazno da se oko njih stvori mitski plašt, pa pučke legende i nacionalne ideologije (usmjerene i na štovanje i demonizaciju) stoljećima neumorno koriste i preoblikuju lik Skenderbega, stvarajući mnoštvo naličja i ocjena toga mitskoga junaka.
Razgovor ugodni naroda slovinskoga kapitalno je djelo Andrije Kačića Miošića, iz kojeg su za knjigu Skenderbeg u hrvatskoj književnosti birani karakteristični ulomci (iz izdanja objavljenog u Beču 1856.).
U hrvatskoj književnosti i historiografiji isticana su se Skenderbegova junačka djela u borbi protiv Turaka te su u toj borbi nalazili nadahnuća za borbu hrvatskog naroda protiv zajedničkih neprijatelja. O Skenderbegu su do danas pisali i govorili: Ludovik Crijević Tuberon, Ivan Gundulić, Marin Barleti, fra Andrija Kačić Miošić, Mate Zoričić, Ivan Kukuljević Sakcinski, Josip Matija Šporer, fra Lovro Mihačević, fra Bazilije Pandžić, fra Emerik Pavić, fra Filip Lastrić, fra Bone Benić, fra Nikola Lašvanin, Pavao Ritter Vitezović, Filip Grabovac, Mihovil Pavlinović, Aleksandar Stipčević, Zef Mirdita i mnogi drugi. U prvoj polovici 19. stoljeća, kada u Hrvatskoj dolazi do nacionalnog buđenja, a Filip Grabovac, Pavao Ritter Vitezović i Andrija Kačić Miošić u svojim djelima čitateljima ističu potrebu za ujedinjenjem u borbi protiv Turaka – kao što je to činio Gergj Kastrioti Skenderbeg i albanski narod. Oni su u Skenderbegovu liku vidjeli beskompromisnu borbu kao jedini način suprotstavljanja Osmanskom carstvu. O Skenderbegu su pisana povijesna djela, povijesno-književne studije, pripovijetke, poezija i feljtoni, bio je jedan od najpopularnijih junaka iz redova balkanskih naroda koji se borio, ne samo za slobodu albanskog nego i za druge balkanske narode.
Skupljajući arhivsku građu o povijesti Hrvata, Ivan Kukuljević Sakcinski, kao i Ljudevit Gaj te Josip Matija Šporer, nezaobilazno su se susretali s povijesnim dokumentima, rukopisima i materijalima koji se tiču Skenderbega i Albanaca. Ti će rukopisi završiti u rukama poznatih albanologa toga vremena: J. Šafarika, V. Jagića, F. Miklošiča, M. Gajtera i drugih. Ivan Kukuljević Sakcinski, primjerice, napisao je nedovršenu dramu o Skenderbegu, a rukopis se do danas čuva u Arhivu HAZU. Iako zaboravljen, tekst drame napisan je na 58 stranica, a među prvima i rijetkima spomenuo ga je Tadija Šmičiklas.
Andrija Kačić Miošić u mladim danima
Prema mišljenju mnogih, najveća zasluga za popularizaciju Skenderbega u hrvatskom narodu ipak pripada fra Andriji Kačiću Miošiću, koji je 1756. godine u Veneciji tiskao znamenito djelo Razgovor ugodni naroda slovinskoga sa 41 pjesmom, a prošireno izdanje iz 1759. sadrži čak 136 pjesama. Fra Andrija Kačić Miošić bio je oduševljen narodnom prošlošću. Čitajući djela svojih suvremenika, posebice F. Grabovca, prikazao je u stihu i prozi najznačajnije događaje iz prošlosti južnih Slavena i susjednih naroda. U djelu Razgovor naroda slovinskoga prevladava proza, u drugome stih. Pjesme su pisane asimetričnim epskim desetercem 4 + 6, a 2. i 3. pjesma ukrštenim rimovanim osmercem. Ova knjiga postala je najpopularnija hrvatska pučka knjiga, a nastala je proučavanjem povijesnih dokumenata i historiografske literature pisane latinskim (J. Bedeković Komorski, M. Barlezio), talijanskim (G. M. Biemmi, G. Doglioni, M. Orbini, G. Sagredo) i hrvatskim jezikom (F. Glavinić, P. Šilobadović, P. Vitezović Ritter). Knjiga je kronološki poredana i obuhvaća vrijeme od antičke povijesti Ilira do Kačićeva doba, a najviše je pozornosti posvećeno kršćansko-turskim ratovima.
Razgovor ugodni naroda slovinskoga je knjiga koja je duboko utjecala na franjevačke pisce Kačićeva zavičaja (J. Radman, P. Jukić, M. Urlić, F. Radman) i na slavonske pisce XVIII. st. (E. Pavić, J. Pavišević, Š. Štefanac), koje su poslije nazivali kačićevcima. Neke su pjesme bile objavljene i u knjigama predromantičarskih (A. Fortis, J. G. Herder) i romantičarskih autora (P. Mérimée). Knjiga je doživjela 64 izdanja i bila je vrlo čitana, te je na zimskim sijelima u selima svih dijelova Hrvatske (i drugdje gdje su živjeli Hrvati) bila do Drugog svjetskog rata bez iznimke čitana ili govorena napamet, posebice na Makarskome primorju. Kačićeve su pjesme prevođene i na latinski, bugarski, češki, poljski, slovački, ruski, makedonski, albanski i mađarski itd. Dok je njegovo pojmovno neizdiferencirano i široko postavljeno slovinstvo moglo pripomoći boljoj recepciji u mnogim slavenskim zemljama, usredotočenost na južnoslavenske prostore, uz tolerantno stajalište prema tamošnjem pravoslavlju, svakako je pripomogla ugledu djela među hrvatskim ilircima. Načela povijesne istinitosti i informativnosti potisnula su u Razgovoru upravo one segmente fikcionalnoga i fantastičnoga, prisutne inače u tematskom planu narodne epike, što su privlačili čitatelje od romantizma naovamo. Slobodan P. Novak drži kako je Kačić napisao Razgovor kao oproštaj sa svijetom kolektivnih vrijednosti koje su bile prevladane u novom prosvijećenom vremenu. Kako god, Razgovor ugodni naroda slovinskoga jedno je od najvažnijih „djela hrvatske književnosti 18. stoljeća i osim značajnog opusa o Skenderbegu, najvećem nacionalnom albanskom heroju, pjesme o njemu prožete su kroz prozu i stih snošljivošću i pozitivnim stavom prema svim narodima, čak i onima s kojima su u zavadi. “
Knjiga Skenderbeg u hrvatskoj književnosti urednica Lili Koci priredila je kaozbornik od šezdesetak izabranih pjesama i proza iz Kačićeva djela Razgovor ugodni naroda slovinskoga, odabranih iz knjige objavljene 1856. godine u Beču, a koja sadrži 463 stranice.
Na hrvatskoj književnoj sceni pojavila se iznimka – naime, unatoč tomu što brojni autori različita spektra pisanja ne mogu pronaći nakladnika za svoja djela, ove je godine književniku i pjesniku Marijanu Grakaliću uspjelo stvoriti suradnju s njih čak šest. Dakako, svaki od nakladnika objavio mu je po jedno djelo…
Zagrebačko-zelinski pisac i pjesnik Marijan Grakalić (1957.) ove je godine objavio šest naslova: tri knjige poezije, tradicionalnu kuharicu (s koautoricom Lili Koci) te dva romana. Unatoč tomu što je najveći dio prošle i ove godine proveo u bolnici Dubrava, gdje mu je amputiran dio desne noge, ovaj pisac pokazao je kako za književnost ne postoje olakotne okolnosti ni vrijeme lošeg zdravlja. Spremajući se na rehabilitaciju, u šali kaže kako neće potpisati profesionalne ugovore s našim nogometnim klubovima, ne zbog “drvene noge”, već zato što nastoji ostati vjeran peru koje stvara svijet.
Od Grakalića je, ukratko, hrvatska književnost profitirala za šest uspješnih knjiga u kojima –Pjesme vojnika te romani Posljednji Štignjedeci i Pogled u noć – seciraju rat, najprije Domovinski, potom Veliki rat. Pjesme vojnika, prva ovogodišnja Grakalićeva knjiga, pojavila se u veljači, a objavila ju je Viva grupa. Riječ je o suptilno-refleksivnim stihovima koje autor posprema u pedesetak izvrsnih pjesama o Domovinskom ratu. Književna struka i kritika smjesta je prepoznala vrijednost knjige, pa su neke od ovih izuzetnih pjesama već uvrštene i u antologiju hrvatske antiratne poezije Cvrčci i trube, čiju promociju tek očekujemo.
Samuraji šanka, novo izdanje Grakalićeve uspješnice iz 2020. pojavilo se u ožujku kao dvojezično izdanje, odnosno s prijevodom na engleski jezik (saznajemo da se priprema i strip izdanje ove knjige, op. a.). Samuraji šanka su knjiga haiku poezije koja se bavi alkoholnom kulturom i na jednostavan i duhovit način tematizira birtijaški život Sjeverne Hrvatske i podneblja dobrih vina, gemišta i piva. Ondje, u tom dijelu Srednje Europe, u gostionicama dovoljno starim i prokušanim u svim vidovima života možete susresti izvorne samuraje šanka i uživati u njihovom kratkom i jezgrovitom izričaju. Knjigu je prepoznala i objavila Turistička zajednica Zeline.
Posljednji Štignjedeci, ustvari prvi roman iz zamišljene trilogije o povratku kao središnjoj temi hrvatske književnosti, objavljen je u svibnju, a bavi se povratkom četvorice vojnika, Štignjedeca, iz Prvoga svjetskog rata u domovinu 1920. godine. Negdašnji austrougarski vojnici vraćaju se iz Rusije u kojoj bijesni revolucija u svoju staru sredinu, koja je samo naizgled ista onoj koju su ostavili odlazeći u rat. Nova država Srba, Hrvata i Slovenaca nepovjerljiva je prema povratnicima iz Rusije jer se plaši socijalističkih ideja koje bi mogle zaživjeti u narodu, nezadovoljnom novim vlastima. Knjigu je prepoznalo i objavilo Otvoreno učilište Zelina.
Tradicionalna kuhinja, četvrta ovogodišnja Grakalićeva knjiga, dugo je pripremano djelo koje donosi jela prikladna za blagdane, pa je podijeljena u dva poglavlja: posna jela i mrsna jela.
Kuharica se oslanja na domaće recepte, etnološke i folklorističke zapise, svoje izvore pronalazi u raznim starijim zbirkama koje se bave specifikacijama i pripravom hrane, te povijesnim studijama o proslavama raznih srednjovjekovnih cehova priređivanim za blagdane. Koautorica knjige je Lili Koci, koja je dodala recepte iz albanske gastrozofske tradicije. Knjigu je objavila DEA – Društvo albanskih umjetnika.
Zbirka pjesama Mjera, oblik, ogledalo nastala je tijekom prošle i ove godine, a podijeljena je u tri cjeline. Prva je ”mjera”, dakle – samo pjesme; druga, „oblik”, odnosi se na pjesme u prozi. Treća cjelina je ”ogledalo”, što se pak odnosi na fantazmagorije koje korespondiraju s ”Hazarskim rečnikom” Milorada Pavića. Pjesme je objavio Štajergraf.
Pogled u noć, šesta knjiga Marijana Grakalića, u tisku je kod nakladnika Literris, promocija koje se očekuje u studenom. Riječ je o romanu koji predstavlja treću knjigu iz zamišljene trilogije o povratku, a tematizira povratak iz Domovinskog rata, iz kojeg se ovoga puta vraća branitelj po imenu Filip Latinović. Autor je rukopis započeo još 2013. godine, osmišljavajući svaki detalj priče. Već smo navikli na Grakalićeve književne fantazije, no ovaj put nas čeka još novih stilskih iznenađenja… Tko je Marijan Grakalić, pisac i pjesnik, donekle možemo pročitati u novom broju časopisa Republika, gdje autor Igor Žic donosi tematski tekst o Marijanu Grakaliću i njegovoj obitelji naslovljen „Postojani kositreni vojnik“, a potaknut je zbirkom Pjesme vojnika. Žic kao poklonik književnosti, napose Istre, Kvarnera i konačno Rijeke, zapazio je na jednom mjestu kako je Marijan Grakalić ”nestalan” (unatoč dvadesetak objavljenih knjiga i mnoštva tekstova objavljivanih po časopisima, zbornicama i novinama!). Nestalan možda može zazvučati kao starinski mu sinonim vijoglav, što je pjesniku i piscu ustvari epitet koji ga obilježava kao onoga koji vidi i razumije na dugo i na široko, a to potvrđuje i činjenica da je Marijan Grakalić ušao i u prije spomenutu antologiju, da je kao autor neumoran te da u pripremi već ima zbirku pjesama pod radnim naslovom Akademija amputiranih, izlazak koje se očekuje u veljači iduće godine. Također, već iduće godine priprema objaviti novi roman , ustvari treći nastavak spomenute ratne trilogije o povratku, u kojemu se glavni lik vraća kući iz Drugog svjetskog rata, ustvari iz logora u Jasenovcu. A sve, kao, vijoglav!
Na stražnjoj terasi kuće našega pisca žive dvije mačke, za koje ovaj pisac vjeruje da su inkarnacija njegovih prošlih života, jednoga svećenika i jednoga lopova, te da za tih svojih nestalnih ili vijoglavih trenutaka s njima komunicira o raznim svjetskim misterijama.
