Ovogodišnja, prva po redu, Književna nagrada Tatjana Radovanović, koju je primio novinar i pjesnik Stjepan Mijat Zaninović, dodijeljena je 17. kolovoza 2024. u Gdinju na Hvaru, u aromatičnom okruženju vrta Fjori fora…
Tekst: N.K.B. Fotografije: Daniel Lončar
Književna nagrada Tatjana Radovanović pokrenuta je kao hommage ovoj gdinjskoj slikarici, grafičarki i pjesnikinji, ali i svima onima koji su otok Hvar svojim umjetničkim radom učinili vidljivim. No, Tatjana Radovanović je ne samo otočka, nego i europska umjetnica. Rođena je 25. siječnja 1933. u Gdinju, u obitelji pedagoga i slikara Ivka Radovanovića i Genoveve Visković, kao drugo dijete od njih petero. Rano djetinjstvo provela je u Gdinju. Školovala se u Jelsi, Sinju, Mostaru, Splitu, Zagrebu i Parizu. Školu primijenjene umjetnosti upisala je 1959. u Splitu, nastavila u Zagrebu, gdje je maturirala 1956. na Odjelu zidnog slikarstva. Od 1956. do 1960. radila je kao nastavnik likovnog odgoja na osnovnim školama u Gdinju i Bogomolji. Godine 1960. upisuje se na Likovnu akademiju u Zagrebu, na novoosnovani Pedagoški odjel, a profesori su joj bili Stančić, Ružić, Sabolić, Micheli, Goldoni, Beraković. Diplomirala je 1964. Već sljedeće godine odlazi u Pariz, gdje se uzdržava radeći kućanske poslove i čuvajući djecu; živi na Montparnassu, na mansardi 8. kata. Taj široki pogled na Pariz, nebo i mistične zalaske sunca postaje nepresušni izvor njene inspiracije, pa od 1966. do 1971. slika krovove, njihovu strukturu, ritam linija i ploha. Ciklus slika iz toga razdoblja izložila je 1972. u salonu ULUH-a u Zagrebu. Ta njezina prva samostalna izložba izazvala je veliku pozornost i odobravanje. Likovni kritičar Josip Škunca svrstao je njena platna „među domete Ive Dulčića, Miljenka Stančića ili Ljube Škrljuge“ dajući im „antologijsku vrijednost poslijeratnog slikarstva o gradu“.
Istim sadržajima Radovanović se predstavila pariškoj publici 1973. u Galeriji Raymond Duncan, kada je rečeno kako ova slikarica „utjelovljuje susret dvaju okamenjenih svjetova… Njeno slikarstvo otkriva strukturu, građu krovova reduciranih, svedenih na mnoštvo trokuta, zbitih, ispresijecanih, ukrštenih, koje nadvisuje sumorna vertikala pravokutnog crkvenog zvonika. Njihov nemir prelazi u dramatičan „ples sablji“ u širokom pastoznom namazu, krajnja suzdržanost tonova, počevši od crno-bijelih, preko osjetljivih iznijansiranih sivih, stvara osjećaj uzvišene ozbiljnosti… Interpretacija likova ide do amblematičnih znakova života u njenim izvornim porivima.“
Godine 1971., na Montmartru se pridružuje koloniji umjetnika, pristiglih sa svih strana svijeta. Poput ostalih, i Tatjana je privučena značenjem slavne École de Paris, pa slika portrete, likove svih podneblja, boja i rasa, jednakim interesom znatiželjne turiste, usamljene šetače, kolege i beskućnike. Ministarstvo kulture Francuske otkupilo joj je 1974. sliku „Transfiguration“, s likom starice iz Gdinja (naslikana 1963.), koja se danas nalazi u „Le Fond national d’Art Contemporain“. Četiri godine poslije dobiva diplomu „Mention honorable“ za pastel „Trio“, slike koja je vlasništvo galerije „Arsenal“ u Hvaru. Izbor iz ciklusa „Lica“ izložila je na rodnom otoku, u hvarskoj „Lođi“ 1980. Isti ciklus izlaže u Zagrebu godinu dana poslije, a u studiju galerije Karas 1999. ovaj ciklus, u proširenom obliku, izlaže u izložbenom prostoru crkve Saint-Pierre na Montmartreu u Parizu.
Tatjana je, ukratko, sudjelovala sa svojim likvnim radovima u više od dvadeset samostalnih i skupnih izložbi, od Pariza, Španjolske do Zagreba i Hvara. I uz to sve vrijeme piše stihove. Prvu zbirku pjesama na čakavskom – „Živo stinje“ – objavila je 1999. u ediciji Tin Ujević u Splitu, za koju je na susretu pjesnika 2005. u Selcima na Braču, Croatia rediviva, dobila Maslinov vijenac.
Međutim, Tatjana Radovanović je stihove pisala i na francuskom; dvije pjesme su joj uvrštene u „Anthologie de Poésie du Point du jour“, 2004. i 2005. Godine 2009. objavljuje knjigu na čakavsko-francuskom u izdanju u nakladi Hrvatskog kulturnog društva ‘’Napredak’’ u Splitu, „Tragom zalutalih jeka“, i na čakavskom „U stinju nikle, vikle i obikle“. Preminula je 28. listopada 2019. u 87. godini života u Zagrebu.
Za ovu književnu nagradu važna je činjenica da je Tatjana Radovanović 1978. pokrenula, s tada aktualnim hvarskim pjesnicima Mirkom Barbarićem, Lucijom Rudan i Nerom Karolinom Barbarić, najstariju dijalektalnu poetsku manifestaciju u Hrvatskoj – Čakavsku rič, uz koju će od ove godine biti vezana nagrada koja nosi ime ove važne hvarske pjesnikinje i umjetnice.
Nagradu su pokrenuli Fjori fora garden iz Gdinja, sa Stjepkom i Željkom Ćurin na čelu, te Viva grupa iz Zagreba, odnosno udruga za kulturu i očuvanje baštine, koju vodi Nera Karolina Barbarić. Na Natječaj se javilo 29 pjesnika, a za Nagradu su nominirane pjesme: Ništa lišje, Dubravke Borić (Podgora, Brač); Spara, Tea Tomića (Šolta); Zemja, Marite Paštrović (Hvar, Zagreb) i Jedini put vanka je naprid, Stjepana Mijata Zaninovića. Žiri, u sastavu Meri Šimara, pjesnikinja i profesorica hrvatskoga jezika i književnosti; Luči Lončar, profesorica i organizatorica te članica Čakavske riči od njena osnutaka, i Ivica Volarić, knjižničar, Nagradu Tatjana Radovanović dodijelili su pjesmi Stjepana Mijata Zaninovića, obrazloživši svoju odluku na sljedeći način: Stjepan Mijat Zaninović u nagrađenoj pjesmi donosi novi poetski izričaj na čakavskome dijalektu, odmaknuvši se od dosad često tipičnih tema i načina poetskog izražavanja. U čakavsku poeziju unosi refleksivnost, moderni slobodni stih; s njegovom poezijom čakavski dijalekt je živi, aktualni, govorni, bez redundancija, nestilskih ponavljanja; ne ograničava se na stari, sve manje poznati leksik, premošćuje jaz između pisanog i govornog dijalekta, između pisanog i govornog izraza. Dijalekt je kroz povijest bio proizvod, najdjelotvornije sredstvo prijenosa čakavske kulture, pa je za mnoge dijalektalne pjesnike stoga izbor dijalekta kulturološka potreba, ponekad s ideološkim i klasnim implikacijama, osobito kod onih koji koriste dijalekt kao jezik naroda, alternativu dominantnom standardu. Stjepan Mijat Zaninović tu je alternativu pretvorio u svoju poetsku prednost bez zazivanja nostalgije, vraćanja u prošlost. Štoviše, unio je u čakavski dijalekt ritam novog vremena, dao naslutiti poetsku stilistiku nove generacije, kojoj i sam pripada. Što je žiri također vrednovao.
Dobitnik Književne nagrade Tatjana Radovanović je Stjepan Mijat Zaninović, podrijetlom iz Zastražišća, rođen 25. 10. 1994. U Splitu je završio osnovnu školu i Prirodoslovnu gimnaziju. Godine 2018. preselio se na Hvar. Započeo je studij na Pomorskom fakultetu, radio kao trener karatea (ima crni pojas), a zatim se počeo baviti pisanjem: osnovao je marketinšku agenciju preko koje se iskazao kao vješti autor blogova, reklama, tekstova za videa, web stranice itd. Radi za klijente na hrvatskom i engleskom. Međutim, posebnu pozornost pridaje kreativnom i umjetničkom stvaranju, pa je pisao audio priče za djecu za BABy Bus, osnovao je Story Building, s kojim je odradio bezbroj evenata na kojima potiče i usmjerava kreativnost kod djece. Osnivač je zvučne arhive otoka Hvara – Kolnici O. Štorijih, koja je za kratko vrijeme postala prepoznatljiva medijska priča. Suradnik je Slobodne Dalmacije i dopisnik s otoka Hvara. U poetskom smislu, stvarati je počeo vrlo rano, a uz poeziju piše priče, priče za djecu, slikovnice itd. Njegova knjiga za djecu, Zijevograd, upravo se nalazi u pripremi za tiskanje kod nakladnika.