U Zagrebu je, na Fakultetu filozofije i religijskih znanosti, 11. listopada promovirana knjiga hrvatsko-austrijskoga pjesnika i prevoditelja Seada Ivana Muhamedagića Manje je više ‒ laičke kolumnice, koju su nakon njegove smrti priredili njegovi prijatelji i suradnici, a uredila pjesnikinja Jadranka Klabučar Gros…
Priče o književnosti i sljepoći jedinstveni su hibrid između eseja i fikcije; polazeći od značajke oštećenog vida, koja ujedinjuje, primjerice, dva vrlo različita autora poput Jorgea Luisa Borgesa i Jamesa Joycea, miješajući ih s preciznim biografskim referencama i istraživanjima njihova djela, destilirajući taj neopisivi materijal u kvazi-fikciju (ili kvazi-stvarnost), ovo zapažanje trebalo bi prikazati različite načine reagiranja na neravnotežu između slijepog autora koji se suočava s nedaćama i prevladava ih i onoga koji se predaje tišini. Sead Ivan Muhamedagić (rođen11. listopada 1954. u Skokovima kraj Cazina u Bosni i Hercegovini, rano djetinjstvo proveo u Velikoj Kladuši…) slijep je, primjerice, bio od rođenja. No rano je razvio iznimne sposobnosti slušanja, pamćenja i jezične artikulacije, a već s četiri, pet godina slušao je radio, koji je postao temelj njegove kasnije dikcije, a posebice izgovora i bogatstva riječi hrvatskoga jezika ‒ kako je u pogovoru Seadovoj knjizi Manje je više ‒ laičke kolumnice napisala mr. Zrinka Gregov.
Sead Ivan Muhamedagić velik doprinos je dao prevodeći i glazbenu literaturu…
Slijepa se osoba obično percipira kao netko zatočen u crnom svijetu, nesvjestan da je to jedna od boja koja im najviše nedostaje. Čak je i proricanje koje se pripisuje mnogim slijepim ljudima često oblik mistifikacije. Jorge Luis Borges, recimo, naslijedio je očevu bolest, retinitis pigmentosa, koja je, u kombinaciji s teškom kratkovidnošću, prvo uzrokovala njegov slab vid, a zatim i potpunu sljepoću. Međutim, taj spori proces, koji je trajao dvadeset godina, nije usporio njegovu kreativnost niti radni tempo. O slijepom pak pjesniku, prevoditelju, duhovnom učitelju Seadu Ivanu Muhamedagiću njegovi prijatelji, koji su priredili i promovirali knjigu duhovnih dnevničnih zapisaka, evociraju njegovu dugu tradiciju rada u kojoj mu gubitak vida nije predstavljao ograničenje, već superiorni oblik unutarnjeg, proročkog i mudrog vida. Lišen vidljivog svijeta, ovaj vrsni prevoditelj s njemačkog i na njemački, pjesnik, filozofijski tumač okreće pogled prema biti stvari, prema sjećanju, prema zvuku riječi i prema dubljem razumijevanju stvarnosti. Još u klasičnoj antici ‒ počevši od Homera ‒ sljepoća je bila povezana sa svetom konotacijom, simbolom proročkih darova i božanske mudrosti. Premda, važno je ne svesti slijepog pjesnika na puku patetičnu ili “herojsku” figuru, već prepoznati estetsku, jezičnu i formalnu vrijednost njegovog pisanja. Poezija slijepog autora često pojačava druga osjetila (dodir, sluh, pamćenje ritma i prostora), dajući riječi fizičku težinu i jedinstvene rezonancije.
Na promociji knjige o Seadu i njegovu djelu govorili su (slijeva na desno): mr. Jadranka Klabučar Gros, mr. Zrinka Gregov i prof. dr. Anton Šuljić; Gore: prof. dr. Slavica Dodig, glumac Vili Matula govorio je laičke autorove kolumnice, a pjesnik Enes Kišević svoju pjesmu posvećenu Seadu Ivanu koju je nazvao “Oči moje boje moga glasa”…
‒ Sve to prepoznali su priređivači i recenzenti njegove tek objavljene knjige Manje je više ‒ laičke kolumnice, urednica koje je Jadranka Klabučar Gros, recenzenti prof. dr. Anton Šuljić, mr. Zrinka Gregov, prof. dr. Slavica Dodig i drugi koji su s njim dijelili život ili školovanje. Promocija knjige održana je na njegov rođendan 11. 10. 2026. Tom je prilikom prof. dr. Slavica Dodig, autorica prologa, govorila o Seadovim lingvističkim postignućima, posebice u prevođenju, a u tekstu je, između ostaloga, navela: “Obrazac laičkih kolumnica prepoznatljiv je po jednostavnosti, sažetosti i duhovnoj jezgrovitosti. Nije riječ o eseju ni o propovijedi, nego o kratkom svjedočanskom zapisu laika, namijenjenog čitatelju koji traži smisao u svakodnevici vjerskog života. (…) Kad god je moguće autor, kao filolog, pronalazi novotvorenice (npr. nevidni, zemnički, nebesnički, zvukovnik i dr.), odnosno brojne stopljenice (npr. bogopjev, bogosvijet, daronosan, istinozovan, istokobnik, kristonosni i dr.) (…)
Prof. dr. Anton Šuljić podsjetio nas je na bit ovoga njegova djela: “Sead Ivan Muhamedagić osebujna je, jedinstvena i inspirativna koliko i rijetka osobnost u našem kulturno-vjerskom ozemlju. Svojim je talentima, unatoč nedostatku vida, prodro u najeminentnije prostore duha, kulture i svekolike uljudbe dotle da bi proučavanje njegova života i djela zavrijedilo ozbiljan istraživački rad, pa će ovaj kraći prikaz njegovih Laičkih kolumnica, uz prinose ostalih autora, htjeti biti svojevrsni kroki s pritajenom željom da posluži i kao kakav poticaj podrobnijem istraživanju i vrednovanju njegova životnog, književnog, književno-prevodilačkog i duhovnog profila. (…) Već u nazivu Manje je više – Laičke kolumnice, odnosno uporabom deminutiva, Sead Ivan Muhamedagić izrazio je svoj temeljni stav, svoja uvjerenja i viđenja onoga što je u evanđeoskim kategorijama od najveće važnosti: Biti malen, izabrati posljednje mjesto, biti poput djeteta.”
O životu ovoga pjesnika i prevoditelja govorili su mr. Zrinka Gregov i Zlatko Karajić, koji su istakli sljedeće: bio je hrvatski književni prevoditelj, publicist, pjesnik, jedan od najistaknutijih posrednika između hrvatske, te austrijske i njemačke kulturne sfere u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Rad mu je obilježen iznimnom jezičnom preciznošću, erudicijom i dubokom duhovnom osjetljivošću. Diplomirao je germanistiku i jugoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a zadnji semestar studija završio je na Sveučilištu u Münsteru u Westfaliji. Od 1978. djelovao je kao prevoditelj s njemačkoga i na njemački jezik. Prevodio je teološku, muzikološku, književno-znanstvenu i pedagošku literaturu, oratorije i tekstove pjesama. Kao prevoditelj moderne austrijske i njemačke književnosti, prije svega poezije i drame, svojim je prijevodima pridonio recepciji njemačkoga govornog područja u hrvatskoj kulturi. Kao publicist pisao je o temama vezanim za književnost, kazalište i glazbu, a stjecanjem životnih okolnosti posebice se publicistički bavio socijalnom integracijom slijepih. Za svoj prevoditeljski rad primio je više nagrada u zemlji i inozemstvu.
Glazbeni dio programa na promociji obogatili su (lijevo) Collegium pro Musica Sacra i (desno) Josip Čenić…
Zaslužan je i za priređivanje cjelovite Biblije za slijepe i njezino tiskanje na brajici. Postumno mu je 2021. godine dodijeljeno Priznanje “Antun Lastrić” za doprinos kulturnom životu, obrazovanju i pismenosti slijepih osoba, a nagradni natječaj za najbolju kratku priču od 2023. danas nosi ime „Sead Ivan Muhamedagić“.
Umro je u Zagrebu, 4. kolovoza 2021.
Tekst: Nera Karolina Barbarić; Fotografije: dr. Dubravka Pleše, N.K.B.
