Tjednima prije Interlibera iz Naklade Jesenski i Turk dolazile su info najave o novoj knjizi ove nakladničke kuće iz kojih se dalo naslutiti kako je posrijedi novi književni favorit. U subotu, 14. studenoga, na Interliberu je održana i promocija, koja je pokazala pravu raskoš najavljivanoga novoga djela Ivice Mijačike, knjige intrigantnoga naslova “Istina, tako je to bilo”…

Korice knjige osmislila je i dizajnirala Duška Bukvić
Što je to bilo, što je tako bilo? ‒ dala nam je naslutiti upravo promocija knjige u produkciji Naklade Jesenski i Turk na Interliberu, koju je vodila Zrinka Turalija, a o tome zašto je knjiga “Istina, tako je to bilo” iznenađenje kao književno štivo govorila je urednica knjige Nera Karolina Barbarić. Sam autor predstavio se ispričavši u svom duhu nekoliko istinitih izvora po kojima je radio knjigu, a pojedine priče čitati su glumci Boris Svrtan i Joško Ševo, koji je i jedan od junaka u priči “Limski kanal”. U predgovoru knjige Lada Martinac Kralj pripremila je čitatelje na to što Mijačika ovaj put donosi i koja je posebnost novoga djela ovoga satiričara i humoristika. Martinac Kralj tako navodi: “I ova knjiga humoreski Ivice Mijačike ostaje u okvirima inteligentne nepretencioznosti. Pedeset i jedna boja smijeha, koju „režira“ Ante, lice koje humoreske objedinjuje, nema moralizatorske namjere. On se na kraju smije sa svojim „žrtvama“, dobrohotno, pokušavajući prenijeti osjećaj zadovoljstva što je krutosti dana uspio oteti trenutak obasjan veselijom i smislenijom bojom, te tako podastire otrježnjujući pogled na život.”

Autor Ivica Mijačika potpisuje knjigu “Istina, tako je to bilo”
Da bismo bolje razumjeli tko je stvarni Ante iz knjige, odnosno njegov alter ego koji je priče “obrijao” i ispričao, valja napomenuti da je Ivica Mijačika, kreator svih smicalica u knjizi, privatno magistar ekonomskih znanosti koji je dosad objavio šest knjiga poezije i četiti knjige humoreski, a za scenu napisao pučku tragikomediju “Poletija grdelin iz žuja” i komedijsku satiru “Bog žurim,nazovi ili Replika stoljeća”. Osnivač je i umjetnički voditelj Teatrina “Grdelin”. Kao producent pojavio se i u predstavama “Halatafl” i “Bullshit, lipi moj”. Začetnik je i umjetnički direktor od 2006. kulturne manifestacije ka Kultura u tučepskin zaseocima, što je ovjekovječio monografijom “Posuđeni u lijepo: dvanaest godina „ka Kulture u tučepskin zaseocima 2006.–2017.“ Itd.




Zrinka Turalija vodila je promociju (gore lijevo), Nera Karolina Barbarić predstavila je knjigu (gore desno), a priče i ulomke iz priča čitali su Joško Ševo (lijevo) i Boris Svrtan (desno)
Na promociji je o knjizi “Istina, tako je to bilo”, koja je izazvala pozornost već prije izlaska, Nera Karolina Barbarić rekla: “ Mijačika je u ovoj knjizi vrlo mudro kao književno sredstvo izabrao kratku formu, pa mu je svaka priča manji dramski tekst, čime postiže dvostruki efekat: priču i dramu. Uz to, na mala je vrata unio u književnost slobodu izražavanja, odnosno ulični jezik, psovke itd., što sve prilagođava potrebama priče. Zaplete i razrješenja postiže najviše dijalozima kojima ujedno skicira tko su likovi, koji im je intelektualni ili obrazovni raspon. Kao humorist, Mijačika gleda ispod površine, razbija sigurnosti i pokazuje kontrast između forme, odnosno onoga kako se u javnosti ponašamo, i kontinuiranog stalno promjenjivog toka realnog života. Njegov autorski forte svakako je činjenica da priče gradi na obratima. Na koji način? Umjesto da se naruga, što bi mu kao Dalmatincu bio svojevrstan lijek, ili da grubo ironizira likove, on prosuđuje objekt sa komfornog mjesta pisca i distancirane pozicije, poričući ga ili se odmičući staloženim poentirenjam. Točnije, Mijačikin humor proizlazi iz logike, pa ne napada svoje junake, racionalizira ih. Da, istina, malo ih bruka, ali se s njima poistovjećuje, razumije ih i na miran, naravno umjetnički način vadi iz kompliciranih situacija.” Vrlo dobar primjer svakako je priča „Buket za europskog prvaka“.

S lijeva na desno sjede: Zrinka Turalija, moderatorica, Boris Svrtan, interpretaror, Ivica Mijačika, autor, Nera Karolina Barbarić, urednica, Lada Martinac Kralj, recenzentica, Joško Ševo, interpretator. Stoje: Duška Bukvić, dizajnerica korica, i Mišo Nejašmić, direktor Jesenski i Turk
Valja napomenuti da je Mijačika jedan od rijetkih autora koji, inspiriran južnjačkim mentalitetom, tematizira manje sredine i njihove svjetovne poroke, proizašle iz individualne ili zajedničke scene, a to čini spajajući svoju ulogu pripovjedača i čak, kako smo vidjeli u knjizi, sudionika u događajima. Za razliku od prethodne uspješnice “Zar i ti, auto moje?”, u kojoj se Mijačika fokusirao na glavni literarni zadatak, a to je iz različitih rakursa osvijetliti brojne odnose koje pojedinac, recimo da je i Dalmatinac, Južnjak, bijeli muškarac, ima prema svom autu… gdje mu je auto kao središnji motiv bilo snažno vezivno tkivo knjige, u kojem je iskarikirao ljude svih društvenih i intelektualnih razina zaluđene automobilom. Međutim, u knjizi “Istina, tako je to bilo”, on ne priča na isti način, već naprosto “citira” događaje: u ulozi glavnoga junaka Ante upliće se u sve moguće kombinacije kako bi izazvao kakvu apsurdnu situaciju. Jasni odmak od prethodne knjige jest u tome što se kao pisac ustvari žrtvovao kako bi opisao događaje što ih je sam improvizirao. I to je učinio dvaput: prvi put kad je inscenirao smicalce opisane u knjizi, drugi put kad je razodjenuo lik Ante i to nam ispričao. Moglo bi se kratko reći kako se Mijačika sve vrijeme igra humorom, poput Pirandella; kao i kod Pirandella, i kod Mijačike junaci žive zarobljeni u formama i maskama koje im nameće okruženje; kao i Pirandello, tako i Mijačika uočava različitosti među ljudima u svojoj sredini, razotkriva njihove iluzije te ističe jaz između toga kako čovjek izgleda i onoga što jest ili što istinski osjeća ili želi. “Premda je od Pirandellovih djela udaljen više od stoljeća, Mijačika također svoj humor temelji na spoznaji mentaliteta kojim je okružen, a koji je mediteranski, uže južnjački, još uže dalmatinski, odnosno crpi inspiraciju iz istoga mediteranskoga bazena kao nekoć Pirandello, pa je nužno bilo da se dogodi i sličan tip likova” ‒ rečeno je na promociji.

Ipak, za razliku od slavnoga prethodnika, Mijačika nije rigidan, a humor ne doživljava samo kao jednostavnu šalu ili želju da se ljudi nasmiju, već se humorom koristi kao sredstvom za demaskiranje društvenih fikcija i promišljanje o ljudskom stanju.
Tekst: N.K. Barbarić; Fotografije: Jesenski i Turk