Krimići ili trileri su književna vrsta. Kao i svi književni žanrovi, podložni su dvjema vrstama autora: piscima manirističkog žanra, koji su golemo mnoštvo pisaca, neki dobri, neki manje dobri; istinskim autorima, odnosno onim velikanima koji se ‘koriste’ žanrom kako bi ispričali život. Friedrich Glauser, švicarski pisac koji je živio između dva svjetska rata, tvrdio je da je svrha kriminalističkog romana pokazati “čovjeka i njegove borbe protiv sudbine”. Ukratko, dobar kriminalistički pisac nadilazi žanr kriminalističkog romana i pokušava dati viziju života, ispričati život na dubok način. Ostalo su žanrovski autori koji proizvode književnu zabavu. No, kako je to u nas i tko su domaći pisci krimića – donosi Sandra Pocrnić Mlakar u svojoj knjizi “Zagorkini sljedbenici”…
Piše: Sandra Pocrnić Mlakar
Pisci žanrovske literature dosjetljivi su i talentirani marljivi rutineri, koji zadivljuju vještinom variranja motiva, likova, scenografija, zapleta i raspleta unutar zadanog okvira. Podjednako to vrijedi i za ljubiće, za krimiće i za znanstvenu fantastiku i bilo bi potrebno golemo istraživanje s neizvjesnim ishodom kad bi se željelo utvrditi koji od navedenih žanrova ima više smjerova ili pak koji od njih ima više fanova. Otkako je još u doba Agathe Christie postavljeno pravilo da ubojica ne smije biti batler, krimić se razvio u mnoštvo podvrsta i podžanrova u kojima se, koliko god bili slični, razlikuju po načinu zapleta i raspleta i po stupnju strepnje i napetosti koje izazivaju. Sve to, međutim, vrijedi za strane krimiće, većinom američke produkcije iz koje i dalje dobivamo informacije „bujicom slučaja koja na naše obale nanosi naplavine iz goleme planetarne produkcije krimića”, kako je to prije trideset godina ustvrdio Igor Mandić u svojim ogledima o kriminalističkim romanima objavljenima pod zajedničkim naslovom Principi krimića (NIRO Mladost Beograd, 1985., VBZ Zagreb 2015.)
„Ako je svakovrsni kriminal u nas već poodavno masovna pojava (nikad to nije ni prestao biti, kao što rekoh, samo što se to danas otvoreno priznaje), onda naš domaći krimić to još nije! Ali nije naodmet ponoviti neke okolnost i uvjete koji još nisu toliko razvijeni da bismo imali zaista veliku proizvodnju krimića, onako kao što imamo nezajažljivo tržište za njih! Masovna proizvodnja krimića ovisi o visokoj kolektivnoj pismenosti koja se ne stidi svoje tržišne prođe! (…) Dok se u nas ne formira potpuno slobodno polje književno-moralnog odnosa prema kulturi, u kojoj je krimić legitimna pojava, dotle ćemo imati više boljih kriminalaca nego dobrih pisaca krimića.”
Tako je procijenio Igor Mandić u svojim „Konturama jednog trivijalnog žanra”. Iako je između prvog i drugog izdanja njegovih Principa… prošlo trideset godina, pisci krimića u nas su i dalje malobrojni i rijetki, slobodno polje književno-moralnog odnosa prema kulturi nije uspostavljeno, a uspješnost domaćih mjeri se većinom usporedbom sa stranim uzorima.
Cosy krimić Ubojstvo na Mrežnici – promocija: 2022. Anika Rešetar, Anđelka Kliment, Sandra Pocrnić Mlakar, Marija Sekelez
Pritom se zaboravlja da strani krimići k nama dolaze kao dovršeni proizvodi, a to znači uređeni i obrađeni jer se poduzima sve kako bi se nakladnička investicija isplatila. Jaka izdavačka industrija u razvijenim zemljama pobrinut će se da se rukopisom pozabave cijeli timovi stručnjaka ne samo za jezik već i za fabulu, za likove, za dijaloge i za sve detalje koji se mogu predvidjeti, kako bi se stvorio proizvod koji će zadovoljiti zahtjevan ukus što širega kruga kupaca naviknulih na velik izbor dobroga štiva. Domaći autor koji se usudi konkurirati takvoj šarolikoj i brojnoj ekipi zato je većinom bolji pisac od većine američkih kolega, iako nema tako jaku nakladničku logistiku i sa strancima se ni izdaleka ne može mjeriti po prodajnim rezultatima. Jer treba imati na umu da k nama stižu najbolji naslovi s vrhova stranih top-ljestvica, pomno izabrani i uređeni, usklađeni s ukusom publike. Od domaćih rukopisa traži se zato da ispune očekivanja koja su postavili stranci, i to najbolji među njima. Pritom je iz produkcije namijenjene tržištu domaći autor krimića potpuno potisnut i preplavljen uvozom stranih naslova, dok se istodobno razlikuje od kontemplativnih i mnogo manje produktivnih „pravih” književnika. U takvim je uvjetima prava hrabrost upustiti se u pisanje domaćeg krimića i za tim žanrom posegnut će samo najtalentiraniji istinski fanovi stranih spisateljskih zvijezda.
Interliber 2018.: Jan Bolić, Marisstella Bolić, Milena Benini i Vlasta Janton
Jan Bolić, mladi pisac iz Rijeke, prihvatio je izazov usporedbe sa stranim profesionalcima i unatoč tjelesnom hendikepu (spinalna mišićna atrofija) živi svoj spisateljski san. U svojoj trećoj knjizi Jan se posvetio žanru krimića, kao i njegov idol Jo Nesbφ, da bi u sljedećem romanu svoga američkog inspektora Johna Monroea doveo u Rijeku kako bi se suprotstavio korupciji. Romanom Štakori Jan Bolić omogućio je Riječanima da svoj grad sagledaju iz čitateljske perspektive, kao što čitajući prijevode upoznaju Central Park ili predgrađa Londona.
Kriminalističkim romanom Ubojstvo na Mrežnici Anđelka Kliment uvela je na našu literarnu scenu pojam cosy crime, vezan uz „nježne” krimiće bez drastičnih scena nasilja, akcije i jurnjave automobilima. Ubojstvo na Mrežnici debitantski je roman 73-godišnje profesorice engleskog jezika koja živi u blizini zagrebačkog Srebrnjaka kao njezina junakinja Irma Steeg, a zajedničke su im i šetnje po Lašćini kojima održavaju kondiciju. Roman je publika srdačno dočekala i pokazala da je željna krimića koji se događaju na našem terenu i žanrovske literature domaćih autora, tako da je nakon premijere u svibnju, već u srpnju objavljeno drugo izdanje, a slijedile su i nove avanture forenzičarke sa Srebrnjaka – sljedeće godine objavljen je roman Ubojstva na Krvavom mostu, a zatim Sve je počelo na Uskrs.
Zoran Lisjak na promociji u Čakovcu 2018.
Za Danijela Špelića nema dileme kamo smjestiti radnju romana i priča – svoje horore i krimiće smješta u Pakrac, grad u Slavoniji, na Papuku, između Daruvara i Kutine. Miran život u pakračkom zelenilu Danijel Špelić začinio je ozbiljnim i kontinuiranim pisanjem, jer dosad je objavio devet knjiga, a prvi kriminalistički roman Vidio sam kako umireš objavio je 2001. godine. Špelić je strastveni zaljubljenik u horore i krimiće, puno zna o svojim spisateljskim uzorima i, kad ne piše, gleda filmove ili čita romane koji ga inspiriraju te marljivo piše recenzije u kojima pokazuje široko poznavanje žanrova kojima se bavi. Špelićev privatni istražitelj zove se Lukas Hum, a dosad je istraživao u trima romanima – Nestala, Svjedok i Praznina. Ozbiljno bavljenje pisanjem i žanrovima dovelo je Špelića do adaptacije radiodrame i pisanja scenarija po motivima jednog od romana. Nije se lako dokazati, ali nije ni nemoguće, svjedoče Špelićeva iskustva. Član je Društva književnika i objavljuje u splitskoj Nakladi Bošković.
Miro Morović donio je osvježenje na literarnu scenu svojim spisateljskim samopouzdanjem i smislom za ironiju, kao i za stvaranje napetosti, neizvjesnosti i jeze. Njegov Detektiv Andrew Frame nije superheroj. Štoviše, njegovo kašnjenje ili nemar često ide na živce njegovim suradnicima, a njegov šef jedva obuzdava bijes kad Framea zove na sastanak. Ipak, Andrew Frame je nezamjenjiv kad se počnu nizati zagonetni nestanci ili serijska ubojstva u kojima počinitelj ne ostavlja tragove po kojima bi ga policija mogla pronaći. Andrew Frame živi u Shalow Lake Citiyju i glavni je lik romana Djeca slijepoga kovača (Naklada Bošković 2016., Naklada Fragment 2019.) i Voštani princ (Naklada Fragment 2022.). Morovićevi su romani opsežne knjige od 400 i više stranica, ali čitatelj koji počne pratiti Framea kako psuje dok kisne ili kako slijedi krvavi trag, neće ni primijetiti kako lista stranice i kad prvi put podigne pogled s knjige – bit će na sredini romana.
Nakon kriminalističkog romana Savršeni ustroj, Zoran Lisjak objavio je ratni roman Izbrisani u kojem s mnogo razumijevanja opisuje osjećaje mladih ljudi koji su se našli usred ratnih operacija. U njihovom snalaženju u ratnim okolnostima, strahovima, dilemama i emocijama koje nerado pokazuju Lisjak nalazi brojne motive od kojih gradi priču o moralu i životnim odlukama. Jer ratovi ne završavaju prestankom ratovanja, već nastavljaju živjeti u iskustvu sudionika, vojnika i časnika koji su kroz rat prošli s manjim ili većim ozljedama, od kojih se samo neke vide. Zoran Lisjak je uspješan poduzetnik koji u mjestu Turčišće nedaleko Čakovca vodi obiteljsku tvrtku, a u slobodno vrijeme piše i posjećuje književne večeri, pa često dolazi i u Zagreb pozdraviti pisce. Među uzorima koji su ga formirali navodi gimnazijskog profesora Ivana Pranjića, koji je predavao i Kristianu Novaku. Publika koja je upoznala Lisjaka čitajući njegov krimić Savršeni ustroj, objavljen 2018. godine, i danas očekuje nastavak.
Ako vjerujemo u Supermana, zašto ne bismo vjerovali da postoji i junak koji odlučuje biti čovjek, što je također herojstvo – komentira Bruno Šantek svoje atipične junake krimića. Motive za svoje krimiće Šantek traži u okolici Dugog Sela, na Martinbregu ili u vlaku kojim se njegov junak svakodnevno vraća iz Zagreba s posla. U Šantekovim romanima spektakularni bijeg pred policijom odvija se poznatim lokalnim cestama, a mirni dečki iz susjedstva imaju pronicljivost Sherlocka Holmesa. Bruno Šantek objavio je dosad tri krimića – Tajkunovi nasljednici (Profil, 2015.), Dosta! (Profil, 2016.) i Četvrti kralj (Naklada Ceres, 2023.). Krimić je za Šanteka poligon za prikazivanje narušenih obiteljskih odnosa, sprege mafije i političara, uglednika i tajkuna, učmalost provincijske sredine i snažnog individualca koji nepredviđene okolnosti zna usmjeriti u pozitivnom smjeru. S lakoćom postiže napetost, akciju i dinamiku, a pokazao je da uz ozbiljnog nakladnika može postići i autorski kontinuitet.
Interliber 2024. – Stevo Leskarac, Vlado Rajić, Veljko Krulčić, Božica Jelušić
Šanteka prati, savjetuje i podržava dugoselska književnica za djecu Melita Rundek. Koliko je za pisca u maloj sredini nužna suradnja i spisateljska podrška pokazuje i činjenica da je objavljivanje romana Reci brodovima da se brzo vraćam, drugog romana za odrasle Melite Rundek, inicirao upravo Bruno Šantek. Vlado Rajić nije pisac kriminalističkih serijala, nego istraživački novinar, no u trileru Kako sam ubio vlastitog ubojicu povezao je svoje pravničko zvanje i novinarsko zanimanje. Pripremajući se za pisanje romana o krijumčarenju organa, proveo je temeljito istraživanje, tako da su svi protokoli obdukcije, anatomski detalji i opisi dvorana odjela za patologiju autentični. Rajić se u romanu dokazuje kao spisateljski zanatlija koji se izražava s lakoćom i u romanu postiže atmosferu neizvjesnosti i straha koja pažnju čitatelja održava od početka do kraja. Roman je pisan u tri dijela, a svaki od njih priča po jedan od likova. U kriminalističku fabulu utkani su elementi magijskog realizma metafizičkom osvetom žrtve, dok u trenutku smrti svake od žrtava njihova percepcija kroz ispovijest u prvom licu također prelazi preko ruba stvarnosti. Na pitanje je li zlo pobjedivo, Rajić odgovara da je ipak optimističan. Ali pritom se ne smiješi.
Izvadak iz knjige Sandre Pocrnić Mlakar: Zagorkini sljedbenici, Beletra 2024.