Na hrvatskoj književnoj sceni pojavila se knjiga koja nam postavlja ozbiljna pitanja o odnosu prema književnosti, pisanju, autorima, književnim trendovima i manje-više stereotipnim zabludama o tomu što je prava, visoka književnost, tko su pisci koji je stvaraju i što se u pozadini vidljive književne scene još piše. Sve to proučila je urednica u Beletri i autorica knjige Zagorkini sljedbenici – Sandra Pocrnić Mlakar..


2021.: Lea Brezar i Ana Dojkić na promociji knjige Godina Štakora
Naši pisci, naši odnosi, naši gradovi, naši krajolici, naš mentalitet, naša tradicija, pa i naši izrazi naklonosti i ljubavi. Ne moraju današnji dečki govoriti kao Zagorkin Siniša – iako ne bi pogriješili kad bi se tako izražavali, jer Zagorka je trajna vrijednost. Neprestano se proizvode novi ljubavni romani u kojima su dečki hrabri, odlučni, ranjeni, povučeni, zatvoreni, pokatkad osorni, ali svi su romantični i uvijek nađu svoj sretan kraj. Zašto bismo sretne krajeve samo uvozili? Kao da živimo u uvjerenju da se nama ništa lijepo ni ništa ljubavno ne može dogoditi!
Ceciliji Ahern bilo je 28 godina kad je 2009. godine sletjela u Zagreb predstaviti svoj novi roman i bila je tada trudna – rodila je potkraj iste godine svoje prvo od troje djece. Dotad su u Hrvatskoj bila objavljena četiri njezina romana – prvijenac P. S. volim te, Na kraju duge, Hvala ti na uspomenama i Da me barem možeš vidjeti. Sa svojih 28 godina već je bila velika spisateljska zvijezda, visokobudžetni film po njezinu romanu „P. S. volim te”, s Hilary Swank u glavnoj ulozi, snimljen je 2007. godine i postao je velik svjetski hit. Naš nakladnik koji je organizirao dolazak irske spisateljice pobrinuo se za cjelovito predstavljanje mlade autorice, pa smo doznali da je Cecilia Ahern diplomirala novinarstvo i komunikologiju te da je svoj prvi roman napisala u 21. godini. Doznali smo, doduše, i da je spisateljica odrasla u stabilnoj obitelji uz ambicioznog oca koji je postao irski premijer, ali to nema nikakve veze s karijerom njegove kćeri jer nije niti znao da se njegova kći bavi pisanjem. Osim toga, zarađujem više od njega, napomenula je gošća u svojim razgovorima s hrvatskim novinarima.

2022. – S promocije romana Savršena nevolja
Gdje su naše Cecilije Ahern, pitala sam se tada. Ne zbog tate premijera, iako je danas, nakon trideset godina demokracije, već sasvim opravdano postaviti i pitanje zašto među djecom naše političke elite nema više pisaca. Gdje su naše mlade književnice koje elegantno studiraju novinarstvo i komunikologiju i u trudnoći mogu putovati Europom na predstavljanja svojih knjiga? Gdje su naše talentirane dvadesetineštogodišnjakinje koje u slobodno vrijeme pišu o osjećajima i žele objaviti ljubić koji su napisale? Hrvatski jal, rekli bi lukaviji – i ne bi puno pogriješili. Donekle ima i jala jer naravno da sam u Cecilijinoj dobi željela pisati ljubiće! Uostalom, koja dvadesetineštogodišnjakinja koja je s lakoćom pisala školske zadaće nije poželjela pisati?! I objaviti, dakako. Gdje su, dakle, naše djevojke koje isto tako razmišljaju o emocijama, zamišljaju ljubavne priče sa sretnim završetcima i žele pisati? Možda ne s ambicijom da po njihovu romanu bude snimljen svjetski hit, ali zašto pisanje ne bi bilo rekreacija koja omogućuje nova iskustva, putovanja, inspiraciju za nove romane i sve što ide uz spisateljski život. Korisno, dakako, ne uzaludno, financijski rizično i samouništavajuće. Jer pisanje je osobni rast i jedinstveno iskustvo kojim djelujemo na druge, već smo rekli, ako je društveno vrednovano kao adaptivno, prilagođeno društveno ponašanje usmjereno na očuvanje jezika, što smo također već rekli. Gdje su, dakle, naše Cecilije?
Da ne bismo sad potonuli u tumačenja zašto mi našim djevojkama ne možemo priuštiti pisanje i objavljivanje na hrvatskom jeziku i koje sve pretpostavke za zdravo nakladništvo na materinskom jeziku nismo ispunili (usisavajuća je ta spirala negativnih misli), idemo prema rješenjima. Na pitanje gdje su autorice koje pišu ljubiće na hrvatskom djelomično sam odgovorila na svojemu tadašnjem uredničkom mjestu kod velikog izdavača koji je Ceciliju doveo u Hrvatsku.

2022. – Rastoke: Sandra Pocrnić Mlakar, Nataša Turkalj i Inna Moore
Kate Mitchell bio je tada jedna od malobrojnih visokoproduktivnih domaćih autorica. Pisala je (a piše i danas!) ljubiće za časopise, u velikim količinama. Osim toga što Kate Michell piše puno, ima uvjerljive dijaloge, jednostavan zaplet koji spretno varira i može prilagoditi količinu teksta formi izdanja. Po jasnoći fabule i pripovjedačkoj lakoći, Kate Mitchell najsličnija je također slavnoj spisateljici čiji su se romani u nas također redom objavljivali, Nori Roberts – iako Kate ne zanima ezoterija i puno štedljivije dozira erotiku od Nore, koja slijedi obrazac – na svakih 100 stranica jedan seks. I još je jedna sličnost – Nora Roberts je također pseudonim. Pod pseudonimom Kate Mitchell piše Kata Mijić. Strano ime uzela je zbog pojavljivanja u visokotiražnom tisku i mnogi, čak i vjerni čitatelji nisu niti znali da je Kate Mitchell naša autorica, iako je točna biografija objavljena u svakom izdanju. No, koje su osobine romana Kate Mitchell i koje su, za hrvatskom tržište, njezine prednosti pred stranim autoricama? Prednosti su prije svega emotivne. Za razliku od junakinja anglosaskih ljubića koji pune knjižare, junakinje Kate Mitchell imaju rodbinu, majke i očeve, pokatkad nezadovoljne njihovim izborom, kako to kod nas zna biti.
Kćeri našeg patrijarhata odlučuju srcem i snose posljedice svojih odluka. „Seks i grad” je daleko, kod Kate Mitchell nema avanturističkog seksa, ali junakinje kadšto pogriješe u izboru i njihove pogreške pokreću zaplet, pa su njezini romani namijenjeni konzervativnijoj ženskoj publici, koju ne zanima 50 Shades of Gray.
Kate Mitchell jedna je od najčitanijih autorica u knjižnicama, jer je publika knjižnica voli i poznaje, a dosad je objavila sedamnaest knjiga, među kojima su naslovi Okovano srce, Izdana od svih, Pitanje časti, Oteta ljepota. U knjižarama, međutim, ostaje neprepoznata, a najočitije je objašnjenje da publika koja želi čitati ljubiće Kate Mitchell ne ulazi u knjižare – jedan je razlog sveprisutna besparica, a drugi je razlog odvikavanje od knjižara kao mjesta na kojima čitateljica koja voli ljubavne romane može naći sadržaj po vlastitu ukusu. Naslovi su u knjižarama većinom strani i strana hiperprodukcija nameće brze izmjene u ponudi, koju domaća publika žanrova ne može pratiti. (Opet možemo spiralno nabrajati razloge zašto je to tako, na koje se sve načine domaći autor zanemaruje i koje su posljedice, ali idemo dalje…)
Deset godina nakon posjeta Cecilije Ahern Zagrebu, Kate Mitchell nije više sama. Inna Moore započela je pisati iz zabave i objavljivati na Wattpadu. Piše brzo i puno, ima vedru i prodornu spisateljsku energiju, erotiku ne izbjegava i koristi se njome kao adutom, a voli problematične likove koji pronalaze partnericu za sretnije životne nastavke – Voajer, Izgubljen, Gladan tvoga tijela, Spašen… U romanima Inne Moore važno je erotsko uzbuđenje koje često vodi likove i djeluje na njihove odluke. Radnju spretno plete dijalozima u kojima se raspravlja o osjećajima i sa stranice na stranicu otkrivaju karakteri likova. Inna Moore pseudonim je Ine Špiček, koja je strano ime također uzela kako bi privukla pažnju publike naviklu čitati prevedene romane. Nakon objavljivanja na Wattpadu hrabro je dala otkaz i pokrenula vlastitu nakladu fatalnog imena Innamorata. Svoje knjige danas plasira u knjižarama, a cilja na najbrojniju žensku publiku.
I Kate Mitchell i Innu Moore, kao najproduktivnije hrvatske autorice ljubića, upoznala je i srpska publika i obje je objavila najveća srpska nakladnička kuća Laguna. Još jedna hrvatska autorica pridružila im se 2021. godine i krajem 2024. očekuje izlazak prvog svog romana u Srbiji. Nataši Turkalj nije bilo lako odlučiti želi li pisati pod svojim imenom ili uzeti pseudonim. Prevladala je znatiželja i kreativnost, pa romane Moja savršena nevolja, Moć žene i U zalasku svitanje potpisuje vlastitim imenom. Romani Nataše Turkalj avanturistički su erotski ljubići jer glavna junakinja napušta poznatu sredinu i prihvaća izazov strasti tražeći promjenu i životno nadahnuće. Njezini romani donose vedru, ružičastu, neopterećenu erotiku koja je začin životu, uz strast i zaljubljenost kao impuls. Muškarci su, naravno, zgodni i muževni, ali i emotivni i s puno razumijevanja i strpljenja unose red u živote svojih partnerica. Nataša Turkalj počela je pisati kao ostvarena supruga i majka odrasle djece, a prva čitateljica koja dobiva u ruke njezine romane jest njezina majka.
Lea Brezar piše poeziju, romane i priručnike za samopomoć. Piše s takvim žarom da će napisati pjesmu i dok čeka sastanak ako sugovornik malo zakasni. U svim trima formama Lea Brezar je angažirana i usmjerena na osvješćivanje i svoje knjige piše sa svrhom da djeluje na čitatelje i potakne ih na pozitivne promjene u vlastitim životima.
Takav je i roman Superjunakinje, koji se može čitati kao priča o četirima ženama koje traže izlaz iz krize, ali i kao putokaz za vlastiti osobni razvoj i za rad na sebi. Roman Godina Štakora Lea Brezar smjestila je u Rakete, poznate zagrebačke nebodere na Trnju, u kriznu, 2020. koja traži prilagodbu. Dvanaest godina poslije protagonisti se okupljaju na promociji knjige jednoga od njih. Koliko su zadovoljniji, odgovorniji, samosvjesniji ovisi o tome kako su riješili svoju krizu u Godini Štakora.

2019. – Promocija u Megastoru: Stjepo Martinović i Sandra Pocrnić Mlakar
Marilena Dužman i Rosie Kugli još su dva imena koja dobro poznaje publika ljubavnih romana. Hana Konsa objavljuje ljubiće u „Gloriji”, piše drame i priče, zasad ne piše ljubavne romane. Bianca Brandon objavljivala je osamdesetih u Gornjem Milanovcu visokonakladne ljubiće koji su se prodavali na kioscima, a od 2007. do 2009. pisala je kratke ljubiće u izdanjima „Večernjaka”. Više od deset godina poslije objavila je i svoje pravo ime – Božica Brkan.
Scena je živnula, autorica je sve više, a dragi naš sveprisutni Igor Mandić podsjećao je i da muškarcima nitko ne brani pisati ljubavne romane. Stjepo Martinović kao najromantičniji nije sam, Ante Jeličić Beleca piše bildungs romane u kojima traži put kroz strast i emocije, a putokaz su mu vječni Oliverovi refreni. Čekaju se još samo mediji koji će prepoznati komercijalni potencijal ljubavnih romana, ali već dugo su na uredničkim mjestima dečki koji ne razmišljaju u tom smjeru. Osim u „Gloriji”, koja tradicionalno objavljuje ljubavne romane, danas mjesta za ljubav u našim medijima – nema. Najbliže osjećajima novinari su kad pišu o vjenčanjima i rastavama slavnih…
Tekst je prenesen iz djela Sandre Pocrnić Mlakar: Zagorkini sljedbenici, Beletra 2024.