Što znači vidjeti kako se vaša obitelj raspada i ne moći učiniti ništa da to zaustavite? Što znači ispuniti očekivanja majke koju nazivate majkom kada o njoj pričate, a samo u najintenzivnijim trenucima možete je smatrati “mamom”? Što učiniti kada vas nepravedno optuže za krađu u obitelji, a vi nemate od koga potražiti razumijevanje ni pomoć? To preintenzivno emocionalno putovanje mlade junakinje iz slavonskoga ruralnoga okruženja tijekom šezdesetih godina prošloga stoljeća opisala je Katarina Pahljina u svom romanu „Krivnje i oprosti“…

Tekst: N.K.Barbarić; Fotografije:  Lino photography, privatni arhiv autorice

„U prozi Katarine Pahljine ima pregršt klasične stilske ljepote koja sklona čitatelja drži prikovana uz potresnu priču o djetetu lišenom ljubavi. Kada ono spozna da uzaludno čeka ljubav na izvoru koji u tome ne smije zakazati – onom roditeljskom – odlučuje da će u njoj prkos, inat, život pobijediti neostvarenu čežnju. Ovo je priča o odrastanju u vremenu koje će nam se istodobno činiti dalekim i zapravo nikada završenim… “ – napisao je o ovom romanu proslavljeni književnik Kristian Novak. Istina, Katarina Pahljina u ovom romanu donosi uznemirujuće štivo o obitelji, odrastanju, ljubavi i međusobnim odnosima, a govori zapravo o drugačijoj ljubavi, onoj prema sebi, prema svojoj prošlosti s kojom se često teško suočiti. Protagonistica ove priče je Marija, čiji se pripovjedački glas lomi između sadašnjosti i prošlosti: prošlosti, iz koje zbog nedorečene krivnje nikada nije izašla, i sadašnjosti, koju vidi u svojim četrdesetim godinama ne shvaćajući da se ravnoteža odnosa između nje, majke i drugih članova obitelji – promijenila.

Roman je prepun poticaja na propitivanje, generiranje razmišljanja. Međutim, prva koja postavlja pitanja u romanu  jest – Marija iz prošlosti: ona odrasta gledajući na nedostatak ljubavi između svojih roditelja i stoičnost majke, koja podnosi izdaju svoga supruga s njegovom ljubavnicom Sofijom, isključivo za dobrobit obitelji. Marija očajnički pokušava biti voljena, cijenjena, priznata. Majka ju, međutim, ne želi prihvatiti kao tinejdžericu kakva jest, sa svim njezinim snovima i krhkosti, i snažno ju tjera da se savija pred dužnošću, da odraste prije vlastite dobi. Sve to neizbježno utječe na protagonisticu, koja uspostavlja kompliciran, gotovo nemoguć odnos s majkom, koja na nju baca krivnju zbog nestalih novaca podsvjesno znajući da je nedužna. Obilježava je i težak odnos s bratom; distanciranost između nje i oca, ali i topao odnos sa sestrom, savitljivom i tužnom djevojkom. Tijekom romana, u naglim vraćanjima u sadašnjost, neprekidnim i fluktuirajućim, vidimo Mariju u poziciji odgovorne kćeri koja je zasnovala svoju obitelj. Teška, složena, rascjepkana, još uvijek puna djetinjih dvojbi, Marija nas u ovom romanu uči kako nema sadašnjosti bez prošlosti, a samo slaganjem djelića prošlosti možemo doista početi živjeti – i graditi sebe.

Pred nama su i muške figure u obitelji, otac i brat, koji ju zatvaraju kao u maternicu iz koje će samo ona moći smisliti kako izaći. Iva, otac, obilježen je prošlošću s Križnoga puta, a njegovo govorno ime u romanu je njegova kći Marija. Dočim je brat osoba rubnoga ponašanja, zlostavljač i nasilnik u obitelji. A majka, gotovo anoniman lik u prvoj definiciji ove radnje, optužbom kćeri za krađu i svojim agresivnim ponašanjem prema njoj postaje deus ex machina cjelokupne radnje, njezin pokretač i sublimator. Suprotno tomu, lik jedne od sestara mnogo će kasnije dobiti ulogu ‘anđela ‘.

 Kako se radnja odvija, shvaćamo da u ovoj obitelji otpočetka postoji neka vrsta latentne tame, ali i da to nije ono što zapravo remeti obiteljsku ravnotežu. Jer, kako nas Lav Tolstoj uči, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način. Tako je i unutar Marijine obitelji, u kojoj vremenom, kako napetost između majke i kćeri raste, sve biva manje banalno i sve opskurnije. Daleko od izvjesnosti svakodnevna života.

Vrhunac cijele knjige uloga je pripovjedača, odnosno pripovjedačice, koja modelira priču poput svjedoka. Tako upoznajemo glavnu junakinju kao nespretnu djevojčicu, kojoj je autorica prispodobila i način pričanja, a zatim, uz razne vremenske skokove i flashbackove, priču vodi snažna, odlučna žena. S dubokim intenzitetom otkriva čitatelju svoje idiosinkrazije, dvojbe, unutarnje suprotnosti što su ju tijekom života uništavale. „Autorica vješto raspliće priču i vodi je čvrstom rukom. Stil je ujednačen, dijalozi izbrušeni, a lirski pasaži dobro utkani. Da mi je netko kazivao tu priču, rekla bih mu da bi se o tom dalo i roman napisati“, napisala je pjesnikinja Javorka Pangerčić.   

Neke situacije u romanu namjerno su gurnute do granica apsurda kako bi se istaknule svakodnevne distorzije. Suosjećati s glavnom junakinjom ove priče nije teško. Usred njezine emocionalne zbunjenosti, slabosti njenih roditelja, njene vlastite i evolucije odnosa s njima postat će jasne. Bit će vrlo lijepo kako će glavna junakinja kroz roman pronalaziti dodirne točke, ključeve razumijevanja, učiniti prvi korak ili šutjeti, shvatiti kako se najbolje odnositi prema majci i ocu, koji su ispravni potezi, koje su prave riječi za reći. Na kraju krajeva, poručuje autorica, obitelj je kompromis.

Radnje smještene u malomještanskoj slavonskoj sredini, ovaj roman nije samo obiteljska saga, već i putovanje kroz povijest dvadesetoga stoljeća. U knjizi se spominju mnogi događaji, a preko likova upoznajemo i druge sredine, poput Amerike i Mađarske, doznajemo i brojne povijesne činjenice koje su kreirale živote mnogih obitelji i uvjetovale njihove sudbine. A sve to pisano je pitkim, autentičnim jezikom, bez lažne artificijelnosti, što je dodatna vrijednost ovoga romana. Cijelo bogatstvo naziva i baštinski vrijednih riječi kojima likovi u romanu komuniciraju doprinose potpunijoj slici vremena i načina života o kojem autorica piše. Zapravo, ovaj roman može stajati sam za sebe, bez potrebe za pozivanjem na činjenice.

Ova lijepa, glatko napisana obiteljska priča o slavonskoj i povijesti južnih Mađara, s toliko povijesnih referenci, o obiteljima u kojima svatko ima svoju ulogu, referentno je suvremeno štivo, koje čitatelja emocionalno i moralno izdiže jer je prožeto poštenjem, osjećajem dužnosti, ali i ponosom. Kako je to navela spisateljica Ljiljana Koci, „cijela knjiga odiše danteovskim glavnim grijesima, koje je djevojčica Marija naslijedila od predaka, kao i grijesi koji se provlače kroz Marijin ovozemaljski život i neposredno se susreće s njima: prijevarom, preljubom, bahatosti, pohlepom i sebičnosti. No, kroz cijelo djelo autorica sugerira oprost. Oprostiti grijehe koji su počinili naši predci, oprost onima koji grijeh čine sada i oprost onima koji nisu svjesni grijeha koji čine.“

Roman „Krivnje i oprosti“ valja pročitati: osim što je osjećajno napisan, nudi mnogo materijala za razmišljanje, nezaboravne likove i magnetski uključuje u radnju, emocionalno i intelektualno.

Roman je objavila Viva grupa, za kulturu i očuvanje baštine, a financijski je pomogao Grad Zaprešić.