GASTRO PUTOVANJA

DIJON: GRAD S MIRISOM LJUTOG SENFA    

Za Dijon se kaže kako je to grad stotinu zvonika zbog brojnih crkava u gradu i okolici. Naziv grada dolazi pak od riječi ”divin”, što znači “božanski”. Njegove stanovnike ponekad se proziva da su buržujski nastrojeni, umišljeni i oholi jer ističu svoj ponos zbog grada i njegove povijesti. Jedan je to od  najsigurnijih i najugodnijih gradova za živjeti u Francuskoj. Najbrži način razgledavanja grada jest  „sovin put“. Sova je, naime, izabrana za amblem grada, pa stanovnici Dijona vjeruju kako im ona donosi sreću…

Možda je u susjedne zemlje jednostavnije otići osobnim automobilom, a na one udaljenije avionom, vlakom ili autobusom. No, nas petoro otpremilo se sunčanog rujanskog jutra „mazdom“  na put dugačak više od 1.200 kilometara, kroz Sloveniju, Austriju, Njemačku, do francuskog grada Dijona. Većina je ljudi čula za francuske gradove Pariz i njegov fascinantni Eiffelov toranj, za Strasbourg, poznat po Europskom sudu za ljudska prava, kao i za Nicu, Marseille, Lyon ili poznato svetište Lourdes, a tek manji broj je onih  koji će vam nešto više reći o ovom gradu, poznatom po senfu, vinima i medenjacima različitih okusa…  

Uz dulje i kraće odmore, na odredište smo stigli nakon dvadesetak  sati provedenih na putu. U rano jutro, još  prije svitanja, ušli smo u uspavani grad, čijim je ulicama prošao tek pokoji automobil ili ranoranilac.

Dijon je, ukratko, glavni grad francuske regije Bourgogne, smješten tristotinjak kilometara jugoistočno od Pariza, 200 kilometara sjeverno od Lyona, te dvjestotinjak kilometara sjeverozapadno od Geneve. Na njega se nadovezuju brojni okolni gradići kao Talan, Chenôve, Quetigny ili Longvic, koji  zajedno broje oko 250.000 stanovnika. Nalazi se u departmanu Côte-d’Or  (Zlatna obala),  u dolini dviju manjih rijeka Suzon i Ouche, a kroz njega protječe Burgonjski kanal dužine 242 kilometra i povezuje porječje rijeke Seine i Rhône. Grad je smješten u kotlini, zbog čega ima nezavidnu  klimu, česte kiše tijekom cijele godine i promjenjivo vrijeme. Jedan je od najtoplijih gradova u Francuskoj za ljetnih mjeseci, kada temperature sežu i do 42 stupnja, a zime su izrazito hladne, s redovitim snijegom.

BOŽANSKI GRAD DOSTOJANSTVENIH LJUDI:  Doznajemo da naziv grada dolazi od riječi ”divin’,’ što znači “božanski”, pa se za Dijon kaže kako je to grad stotinu zvonika zbog brojnih crkava u gradu i okolici. Njegove stanovnike ponekad se proziva da su buržujski, umišljeni i oholi jer ističu svoj ponos zbog grada i njegove uistinu impozantne povijesti.   

Smjestivši se gotovo u središtu Dijona, u iznajmljenoj garsonijeri mladog Francuza i Hrvatice, nakon kratkog spavanja i odmora, iskoristili smo prekrasan dan i obišli jezero Kir. U njemu se može kupati u ljetnoj sezoni od početka lipnja do početka rujna. Brojni građani Dijona i okolnih gradića koriste se šetnicom uz jezero, neki su se za našeg boravka ondje sunčali, a neki se bavili rekreacijskim sportovima uz vodu. Među njima bilo je teško prepoznati turiste. Uglavnom su oko nas bili obiteljski ljudi s djecom i mnogo, jako mnogo mladih. Jezero Kir umjetno je jezero na ulazu u grad Dijon, koje je 1964. godine stvorio kanonik Felix Kir,  poznat i po nezaobilaznom lokalnom piću kir – mješavini dižonskog likera od ribiza i bijelog vina. Felix Kir bio je izabran za gradonačelnika četiri puta za redom  i na čelu Dijona ostao je pune 23 godine: od 1945. do svoje smrti 1968. godine. Bio je također i zastupnik u francuskom parlamentu: priče kažu da je svaki put, kad bi išao na sjednice u Pariz, nosio sa sobom nekoliko boca bijeloga vina aligoté i bocu likera od ribiza te je na taj način popularizirao piće koje je dobilo njegovo ime. Kir je laganog voćnog okusa, a obično se priprema od  jedne četvrtine likera od ribiza i tri četvrtine vina. U ugostiteljskim objektima prodaje se po tri do četiri eura. Postoji i luksuznija verzija kira, nazvana kir royal ili kraljevski kir, u kojem je liker od ribiza pomiješan sa šampanjcem, a izvrsnog je okusa.

 
PRIČA O SENFU: Grad je, osim po likeru od ribiza, poznat i po senfu izrazito ljuta okusa. U srednjem vijeku svako kućanstvo imalo je mlin za proizvodnju senfa, a sam senf  jedan je od  najvažnijih začina koji su popularizirali burgonjske vojvode. Kada se govori o dižonskom senfu  ili moutarde de Dijon  – misli se prvenstveno na tip, tj. recept senfa koji se proizvodi iz crnih sjemenki gorušice, a koje se pomiješaju sa sokom zelenog grožđa ili octa, a ne na njegovo podrijetlo. Tako se, primjerice, dižonski senf  proizvodi i u SAD-u. U departmanu Côte-d’Or  postoji pet  proizvođača senfa. Neobično tužna jest  činjenica da se dižonski senf  od 2009. više ne proizvodi u Dijonu. Tada  je tvornica senfa  iz Dijona preseljena u susjedni gradić. Druga je zapanjujuća činjenica da se više od 80 posto sjemenki gorušice, potrebnih za proizvodnju senfa u regiji, uvozi prvenstveno iz Kanade.  Brend senfa Amora-Maille, primjerice, koristi  40 posto sjemenki gorušice uzgojenih u Bourgogni, dok 60 posto dolazi iz Kanade.

 Čak 86 posto francuskih kućanstava redovito konzumira senf. Iako ga je moguće kupiti u svakoj trgovini prehrambenih proizvoda, na glavnoj gradskoj ulici, Ulici slobode u Dijonu, nalazi se prodavaonica  senfa Amora- Maille, koja nudi velik izbor senfova neobičnih okusa, poput senfa s okusom bukovača i lisičarki, crnog ribiza, parmezana i bosiljka, konjaka, oraha, medenjaka, crnih maslina, sušenih rajčica, crvenog voća, sušene marelice, češnjaka i limuna, prženog luka i timijana….Senf se može kupiti u gotovom pakiranju, a u dućan kupci mogu doći i s vlastitom posudom koju će im prodavači napuniti senfom.

SOVIN PUT : Prilikom obilaska grada savjetovano nam je da se držimo sovinog puta jer je to najbrži način da se grad  razgleda. Posvuda u širem centru grada naišli smo na strelice sa sovom koje pokazuju put prema važnim gradskim građevinama. Sova je izabrana za amblem grada,  pa  stanovnici Dijona vjeruju kako im ona donosi sreću. Skulptura male sove urezana je u zid crkve Notre-Dame iz 13. stoljeća i stotine građana svakodnevno je dodiruju dok prolaze pokraj nje. I mi smo je dotakli lijevom rukom jer je ona bliže srcu…  kao svi koji je dodiruju…

Krenuli smo potom putem suprotnim od kuće Millière i nipošto se nismo smjeli okretati i osvrtati da ne ugledamo mačka na krovu kuće Millière, jer nam se tada – kako legenda kaže – želja ne bi ostvarila. Nažalost, lijevu polovicu sove netko je razbio u noći s 5. na 6. Siječnja  2001. godine, što je tada šokiralo sve građane. Sova je popravljena i otad  je pod nadzorom kamere.

Poznatu kuću Millière sagradio je trgovac Guillaume Millière 1483. godine, a obnovljena je početkom 20. stoljeća. Do danas je zadržala šarm srednjovjekovne kuće te je služila kao scenografija u brojnim filmovima, između ostalog  u filmu “Cyrano de Bergerac” s Gerardeom Depardieuom u naslovnoj ulozi.

KULTURA, POVIJEST I PARKOVI:  Tijekom razgledavanja oduševila nas je i prekrasna vojvodska palača na glavnom gradskom trgu – Trgu oslobođenja, u kojoj je danas smještena Gradska vijećnica  i Muzej umjetnosti, a nastala je od tvrđave izgrađene u 3. stoljeću  koja je štitila od napada Barbara. Nakon 1366. godine nadograđena je zahvaljujući prvom vojvodi od Valoisa, Philippu le Hardiju. Svoj današnji oblik palača duguje Julesu Hardouinu Mansartu, arhitektu s dvora Luja XIV,  koji ju je rekonstruirao te ispred nje izradio polukružni trg, koji se danas smatra jednim od  najljepših francuskih trgova.

Toranj Philippe le Bon, u sklopu vojvodske palače, visok 46 metara, pruža pak prekrasan panoramski pogled na grad, a dao ga je sagraditi vojvoda Philippe le Bon u 15. stoljeću kako bi pokazao moć i prestiž burgonjskih vojvoda. Na vrh tornja popeli smo se stepenicama  i zadivljeno promatrali grad i okolicu kao na dlanu.

Muzej lijepih umjetnosti također je bio pravo i nezaboravno iznenađenje za nas. Riječ je o jednom od najstarijih muzeja u Francuskoj. Ondje se nalazi jedna od najbogatijih muzejskih zbirki,  koja obuhvaća djela iz vremena starog Egipta sve do 20. stoljeća. Zanimljivo je da je u sve gradske muzeje ulaz besplatan…

 Bio je nezaobilazan posjet parku Darcy, prvom javnom gradskom parku napravljenom 1880. godine. Park je smješten nedaleko od željezničkog kolodvora i gradske jezgre. Njegov ulaz krasi skulptura polarnog medvjeda, djelo kipara Françoisa Pompona,  koji je izrađivao isključivo životinjske skulpture. U parku se, kao i inače u parkovima, skupljaju i druže većinom mladi i fotografiraju turisti. Obilazeći grad, dolazimo i do Slavoluka pobjede ili La porte Guillaume, koji datira iz 18. stoljeća, a smješten je na zapadnom ulazu u grad. Eto nas i na Trgu François Rude,  koji je sagrađen 1904. godine, nakon rušenja nekoliko starinskih kuća. Ime je dobio po kiparu  rođenom u blizini samog trga, koji je i autor dijela skulpture urezane u pariški Slavoluk pobjede.   

SLAVNO DOBA BURGONJSKIH VOJVODA: Prvo značajnije razdoblje u povijesti Dijona svakako je srednji vijek za vrijeme vladavine burgonjskih vojvoda (1031 – 1362). Grad je uništen u velikom požaru 28. lipnja 1137. godine, ali je ponovno izgrađen i proširen. Nedvojbeno najvažnije i najprestižnije razdoblje grada jest ono od 1363. do 1477. godine, a predstavlja doba prosperiteta i moći za vrijeme vladavine  četvoro vojvoda iz loze Valoisa, koji su vladali burgonjskim vojvodstvom, čiji je glavni grad bio upravo Dijon. Vojvodstvo se tada protezalo do današnje Nizozemske, a obuhvaćalo je Belgiju, Germaniju, Flandriju, Luxembourg, Švicarsku, te nekoliko francuskih regija. Burgonjski su vojvode prema moći i bogatstvu  bili ravni  francuskim kraljevima, s kojima su inače bili u bliskim rodbinskim vezama. Međutim, međusobno su bili suparnici na političkoj razini.

Za vrijeme Prvog svjetskog rata grad je pridonio borbi zahvaljujući razvijenoj prehrambenoj i metalurškoj industriji. Za vrijeme pak Drugog svjetskog rata bio je okupiran od 17. lipnja 1940. do 11. rujna 1944. godine, kada su ga oslobodile francuske trupe. Danas je na vlasti ljevičarska struja s Françoisom Rebsamenom kao gradonačelnikom. Na tu je funkciju izabran 2001. godine, a ujedno je  i predsjednik Socijalističke stranke u Senatu.

Tercijalni sektor je osnova ekonomske aktivnosti Dijona, koji je jedan od najsigurnijih i najugodnijih gradova za život u Francuskoj. U javnom prijevozu koriste se autobusi, besplatni mini autobusi, koji voze u samom centru grada, te tramvaji, koji su uvedeni tek 2012. godine. Dijon je i sjedište Sveučilišta u Bourgogni, koje okuplja 27.000 studenata iz regije, Francuske i svijeta. U gradu postoji i Visoka privatna škola za prodaju i management te Odsjek pariškog privatnog Fakulteta političkih znanosti.

SLASTI BURGONJSKOGA STOLA:  Tek što smo izišli iz grada prema jugu, bili smo okruženi vinogradima na vinskoj ruti od Dijona do Beaunea, malog obližnjeg gradića. Vinska ruta, koja se može obići biciklom, autom ili čak pješice za one najmotiviranije, obuhvaća prestižne vinograde 38 sela duž  60  kilometara. Ondje se inače proizvode neka od najpoznatijih svjetskih vina:  le BourgogneHautes-Côtes-de-Nuits, Chorey-Lès-Beaune, Givry, Marsannay…. Regija Bourgogne, u suradnji s  lokalnim proizvođačima vina, podnijela je zahtjev da burgonjsko podneblje, klima i vinogradi uđu kao zaštićena baština UNESCO-a. Zemljišta na ovom području izuzetno su vrijedna i njihova   je cijena u pravom smislu riječi astronomska. Tako, primjerice, za hektar prvoklasnog vinograda u selu Gevrey možete početi pregovarati tek ako pri sebi imate 500.000 eura.

Kako je Dijon grad u kojem se dobro pije i jede, neki od specijaliteta ujedno su  i regijski specijaliteti, poput govedine na burgonjski (boeuf bourguignon) ili puževi na burgonjski – puževi s umakom od češnjaka, maslaca i peršina, servirani u puževim kućicama.

 Posjet Dijonu trajao je prekratko da bismo sve stigli obići i vidjeti, no primijetili smo da Francuzi baš i ne razgovaraju često na engleskom ili drugim stranim jezicima. Većina ljudi misli da su preponosni i žele da svi pričaju francuski, ali problem je u tome što su Francuzi dosta loši u učenju stranih jezika, pa velik broj njih ne poznaje niti jedan strani jezik toliko da bi se mogli kvalitetno izraziti. S druge strane, vrijedi i pravilo “Ako si u Francuskoj, potrudi se da barem malo pričaš francuski“.

Tekst i fotografije: Danica Plantak

@copyright: svijet.com.hr