Zarazne su bolesti pratile cijelu ljudsku povijest, ali neke su epidemije ipak imale razornije posljedice na život i društvo od drugih. Razdoblja neravnoteže poput ratova, migracija, globalizacijskih procesa, sve do 19. stoljeća, kada su razvijena prva cjepiva, protiv zaraznih bolesti nije se moglo izravno boriti. Povjesničari su više puta nastojali rekonstruirati kontekst u kojem eksplodiraju epidemije, ali i promjene koje zbog epidemija nastaju u mentalitetu, u socijalnoj strukturi, u gospodarstvu. Pandemična eksplozija Covida-19 najnovija je zarazna bolest koja je srušila svijet na koljena i posljedice koje možemo donekle sagledati naučivši nešto iz povijesti epidemija. Što nam, dakle, o tomu govori povijest i čemu nas uči? Koje pouke možemo izvući iz trenutne situacije?
“Epidemija”, “pandemija”, “zaraza”, “karantena”, „izolacija“, „lockdown“ – pojmovi su što smo ih dobro upoznali posljednjih mjeseci. Ti pojmovi, međutim, nisu nepoznati čovječanstvu koje se tijekom nekoliko tisućljeća suočilo s brojnim epidemijama. Kada je, 11. ožujka 2020., Svjetska zdravstvena organizacija proglasila pandemiju za Covid-19 (skraćenicu od CoronaVirus Disease 2019.), riječ pandemija izazvala je buru negodovanja u medijima jer je to, prema etimologiji same riječi (potječe od grčkog pan-demo-a, što znači “sav narod”), ukazivalo na epidemijsku bolest koja se širi izvanrednom brzinom, u više zemljopisnih područja, zahvaćajući zapravo cijelu svjetsku populaciju. Virus se i jest ubrzo proširio na svim kontinentima (prije svega u Europi i Americi), dok je na mjestu (poznatog) nastanka i razvoja bolesti, odnosno u Kini, došlo do kontrakcije s gradom Wuhanom – žarišnom točkom epidemije. Kina je „prodisala“ nakon višemjesečne izolacije, karantene i hitne zdravstvene situacije, a upravo su se iz iskustava primijenjenih u Kini poduzele mjere zaustavljanja virusa u Europi i Americi, uz gotovo potpuna ograničenja u kretanju ljudi, poticaje za samoizolaciju i pojačanu osobnu higijenu.
Osnovno je pitanje – zašto su poduzimane baš takve mjere. Prije svega, saznanja o prijašnjim epidemijama naučila su čovječanstvo nekim neizbježnim ponašanjima u slučajevima epidemija, koja su se pokazala učinkovitima. Ta se iskustva nisu iskorijenila, nadišla su vrijeme i prešla brojne i zemljopisne granice. Epidemija Covid-19 samo je posljednja u dugom nizu zaraza koje su stoljećima harale svijetom, a neke od njih igrale su presudnu ulogu u nestanku cijelih civilizacija: Asteci su, primjerice, izumrli od bolesti koje su u Meksiko uvezli europski kolonizatori (malih boginja i salmonele). Te su bolesti također predstavljale element cezure između povijesnih razdoblja: točnije, ubrzale su kraj antike i početak srednjega vijeka. Podjednako je istina da je upravo jedna velika epidemija prepolovila stanovništvo Rimskoga Carstva uzrokujući demografsku, ekonomsku i vojnu krizu koja će onemogućiti bilo kakav pokušaj oporavka za otprilike nekoliko stoljeća, slabeći i ambicije ponovnog osvajanja Carstva na Zapadu.
Grčka i rimska iskustva u raspadanju grada zbog zaraze
Prvi primjer epidemije koji je opisan u literaturi jest trbušni tifus, koji je pogodio Atenu tijekom Peloponeskog rata 430. pr. Krista. U drugoj godini rata između Atene i Sparte, trbušni je tifus uzrokovao smrt trećine stanovništva unutar gradskih zidina, a prvi put u povijesti pokazalo se koliko su gradovi osjetljivi na epidemije i zarazne bolesti. Stoga nimalo ne čude podaci da velike gradove zahvaćene epidemijom Covid-19 ljudi masovno napuštaju i odseljavaju u mirnije periferije. Povjesničar Tukidid svjedoči i o još jednoj velikoj boljci epidemija – on, naime, kaže da je drama masovnoga umiranja od zaražene i nečiste vode, nedostatka hrane i stresa učinila Atenjane bezobzirnijima, manje vezanima uz načela časti i poštenja, sklonijima neposrednom užitku i manje pažljivima prema vjerskim osjećajima i religijskim obredima. Takav je moralni stav doveo do brutalnog vođenja rata, koji je izazvao katastrofe u gradu, potkopao atensku demokraciju i okončao hegemoniju Atene nad grčkim svijetom. Tukididovo djelo Peloponeski rat i danas zadivljuje svojom točnošću, objektivnošću i gotovo znanstvenom strogošću, označavajući duboku revoluciju u historiografiji.
Bolesti su, ukratko, sastavni dio povijesti čovječanstva. Istodobno s rastom svjetske populacije, širile su se i zaraze, postajući prijetnjom za stanovništvo, pa su se počele i dokumentirati. Te su pandemije ponekad transformirale društva u kojima su se pojavile i, najvjerojatnije, promijenile ili presudno utjecale na tijek povijesti. Tako imamo zabilježenu i antoninsku pošast ili peste antonina (antoninska kuga, budući da skromna medicinska literatura do 19. stoljeća gotovo sve epidemije naziva kugom…), koja je pogodila Rimsko carstvo, tada pod vodstvom Marka Aurelija i povezanog cara Lucija Vera, između 165. i 180. godine nove ere, istrijebivši, prema različitim procjenama povjesničara, između 5 i 30 milijuna ljudi. Do danas je još uvijek neizvjesno o kakvoj je bolesti bila riječ, jer znanstvenici su skloni misliti kako je riječ bila o malim boginjama ili ospicama, ili čak o dvjema različitim epidemijama. Međutim, svi dijele isto mišljenje – da je bolest u Rim donijela rimska vojska nakon vojnih pohoda na Parte (161-166. nove ere). Antoninska pošast imala je razorne učinke na Carstvo, posebno na sposobnost rimske vojske da odbije pritisak germanskog i galskog naroda na sjevernoj granici.
Justinijanova kuga (541.-544.), od koje je umro i sam Justinijan, u valovima je uništavala Carstvo sljedeća dva stoljeća, ali moramo znati da je, premda se o kugi govorilo i u dva prije spomenuta slučaja, prava kuga ušla prvi – i, kao što ćemo vidjeti, ne i zadnji put – u povijesti upravo ovom prilikom. Tadašnju epidemiju izazvala je bakterija yersinia pestis, vjerojatno srednjoazijskoga podrijetla, koja je s divljih glodavaca, koji su razvili otpornost na bolest, prešla, prije svega zahvaljujući buhama, na druge životinjske vrste. Bakterija je kod štakora pronašla idealno mjesto za razmnožavanje, toliko dobro da je kuga dospjela u Europu, zahvaljujući klimatskim promjenama povoljnim za njeno širenje.
Otad su zabilježene tri velike epidemije kuge. Prva je lomila Europu od 541. do 717., a podrazumijevala je Justinijanovu kugu, zatim kugu Shirawayh (627. – 628.), kugu Amwas (638.- 639.) i kugu uglednika (716.-717.). Druga je obilježila razdoblje od 1346. do 1720. godine, a literatura je poznaje pod nazivom crna kuga. U razdoblju svog vrhunca crna kuga je ubila, prema većini procjena, više od dvadeset milijuna ljudi u Europi (između 1347. i 1353.). Vjerojatno je u Europu stigla trgovinskim putovima preko Genove, a proširila se iz đenoveške kolonije na Krimu (Caffa) prvo po lukama, a zatim po cijeloj kontinentalnoj Europi, smanjivši europsko stanovništvo za trećinu. Tijekom toga drugoga vala kuge, 1630. godine, dospjela je u Sjevernu Italiju, pa onda u Srednju Europu. Velika londonska kuga između 1665. i 1666. smanjila je pak gradsko stanovništvo Londona za otprilike petinu, dok je marsejska kuga 1720. gotovo prepolovila grad.
Treća, posljednja epidemija kuge obuhvaća razdoblje od 1855. do 1918. godine, a proširila se cijelim svijetom počevši od Kine. Potonje je osobito važno jer je 1894. godine francuski liječnik Alexandre Yersin otkrio bacil kuge (istodobno s japanskim liječnikom Shibasaburom Kitasatom) i uspio proizvesti serum. Od toga trenutka, uz velike napore znanstvenika, kuga je počela biti manje smrtonosan neprijatelj, no ni danas nije u potpunosti izumrla (povremeno čitamo o pojavi te tzv. kineske kuge…).
Guba, crna smrt i gripa
Međutim, smatrati da je ograničavanje širenja pošasti borbu protiv patogena učinilo manje napornom – teška je pogreška, s obzirom da je 20. stoljeće jednako poharano strašnim epidemijama koje su uzrokovale milijune smrti. Takav je slučaj španjolske gripe (naziv proizlazi iz činjenice da su ga prvi put spomenule novine u neutralnoj Španjolskoj, budući da su spominjanje gripe u ratom zahvaćenim državama cenzori zabranili), smrtonosne pandemije gripe od koje je između 1918. i 1920. oboljelo petsto milijuna ljudi širom svijeta: 50 milijuna ljudi je umrlo, a očekivano trajanje života smanjilo se u prosjeku za dvanaest godina. Ne postoji zajednička verzija o stvarnim mehanizmima difuzije španjolske gripe, ali je izvjesno da se uspjela proširiti od ambulante vojnog logora u Kansasu, u tri uzastopna vala se proširiti cijelim svijetom, a prenosile su je mase demobiliziranih vojnika i zatvorenika koji su se vraćali kućama. Dugo je trebalo da postane jasno kako je riječ o jedinstvenom fenomenu globalnih dimenzija. No, nakon šoka, oporavak je bio brz, a socijalne posljedice epidemije potaknule su mnoge države da organiziraju javni zdravstveni sustav i donesu poboljšane zakone.
Ipak, valja znati da i gripa ima dugu povijest postojanja. Epidemije gripe dokumentirane su još u antičko doba, za vrijeme Karla Velikog i u rano moderno doba. Dvije velike epidemije gripe zabilježene su u 19. stoljeću: 1830. i 1880. Posljednja, nazvana “ruskom gripom”, potječe iz Srednje Azije i u tri uzastopna brza vala odnijela je oko milijun žrtava. Ni do danas nije iskorijenjena…
HIV i moderne zaraze
Ako je od određenog trenutka nadalje španjolska gripa jako smanjila smrtnost (vjerojatno zbog mutacije samog virusa), isto se ne može reći za jedno od zala koje još uvijek pogađa naše društvo: HIV ne prestaje ubijati od 1981. godine, otkad je poznato da je nulti bolesnik u Europi bio njemački pilot homoseksualac, a danas u svijetu ima više od trideset milijuna oboljelih. I opet različiti oblici gripe (H3N2, H5N1, H1N1) i coronavirusa (SARS, MERS) koji imaju prelijevanje (pojam koji označava prelazak patogena sa životinje na čovjeka), sve do aktualne pandemije Covid-19. Potonja je prva epidemija koja je dosegla razinu pandemije otkako je Svjetska zdravstvena organizacija 2009. godine uvela nove kriterije za definiranje pandemije. U usporedbi s ostalim sojevima koronavirusa koji su posljednjih godina utjecali na populaciju, Covid-19 karakterizira veća difuzijska sposobnost, ali i niža stopa smrtnosti. Međutim, epidemija Covid-19 ima, ne toliko znanstvenu, koliko sociološku posebnost.
Epidemije i složenost bolesti
Epidemije postoje otkad postoje prva velika gradska okupljanja, otkako je, jednostavnije rečeno – povijesti grada. To pokazuje, primjerice, egipatska stela iz 18. dinastije (1403. – 135. pr. Kr.), na kojoj je predstavljen pisar s nogom ozlijeđenom od dječje paralize, ili mumija faraona Ramzesa (1157. pr. Kr.), na čijem su licu pronađene pustule od boginja koje su ga vjerojatno ubile. Boginje su zapravo bile bolest koja je, tvrde znanstvenici kroz povijest ubila više od 30% stanovništva, ali su ujedno jedina zarazna epidemična bolest koja je nakon tisućljeća iskorijenjena krajem sedamdesetih godina prošloga stoljeća, i to zahvaljujući – svjetskoj kampanji cijepljenja.
Guba – pošast srednjovjekovnog svijeta
Počevši od indijskih ravnica, koje se smatraju mjestom nastanka, guba (zarazna i kronična, unakažujuća bolest) polako se uzastopnim valovima širila na Bliski istok i u Egipat, zatim se proširila svim mediteranskim pomorskim trgovačkim putovima i u Srednju Europu, gdje je stoljećima ostala endemska bolest. Saracenske invazije, ekspedicije Vikinga, križarski ratovi – širili su ovo strašno zlo u srednjovjekovnom dobu. Bolesnici su isključivani iz društva i prisiljeni živjeti odvojeno u kolonijama gubavaca, kojih je u 13. stoljeću bilo, kažu izvori, oko dvadeset tisuća samo u Europi. Guba se počela povlačiti u 14. stoljeću, što epidemiolozi pripisuju pojavi kuge, “crne smrti“ 14. stoljeća, koju je donio agresivniji patogen, a koji je, ubivši milijune ljudi u Europi, ispraznio lazarete i leprozorije.
Crna kuga dolazi s Istoka
Porijeklom iz srednjoazijskih stepa, epidemija kuge 1333. godine pogodila je Kinu (koja je tada izgubila više od četvrtine stanovništva), zatim je prodrla na Bliski istok, do Carigrada, dospjela u Sredozemlje, a zatim u Sjevernu Europu. Godina 1348. bila je godina najvećeg zla: od svih zabilježenih epidemija u povijesti, znanstvenici kažu da je ovo bilo najgnusnije; procjenjuje se da je između 1347. i 1351. crna kuga ubila trećinu stanovnika Europe.
Utjecaj kuge u Europi imao je psihološke, ekonomske i kulturne posljedice. Društveni i obiteljski odnosi su se urušavali, u ozračju kolektivne histerije tražili su se krivci za zarazu (obično među marginaliziranima, drugačijima i Židovima). Radne snage je nedostajalo, pa su radnici (seljaci, radnici, obrtnici) dobivali bolje uvjete rada i veće plaće. Antagonizam između bogatih i siromašnih postajao je sve ogorčeniji; proširio se društveni bijes koji će nekoliko desetljeća poslije eksplodirati u očajničkim pobunama poput pobune jacquerea u Francuskoj ili pobunom u Firenci.
Nakon prve velike epidemije, kuga se ponavljala, na manje opsežnim područjima i s dugim intervalima, sve do 18. stoljeća. Jedna od posljednjih faza ponovnog uspona, tijekom tridesetogodišnjeg rata, teško je pogodila sjevernu Italiju (između 1629. i 1633. godine).
Ujedinjenje mikroba na globalnoj razini
Stari i Novi svijet slijedili su zasebne putove koji su ljude vodili do razvoja učinkovitih antitijela protiv bolesti iz svoje okoline. Kontakt između dva svijeta dogodio se otkrićem i osvajanjem Amerike. Rezultati su bili dramatični. Milijuni Amerikanaca su, u kontaktu s nepoznatim patogenim klicama, umirali od velikih boginja, ospica i tuberkuloze. Pretkolumbovske civilizacije su se srušile. Zauzvrat, Europljani su u Stari svijet donijeli sifilis, ali s manje dramatičnim ishodima. Iz korijena te nevolje nikla je još jedna – uvoz radne snage (robova) iz Afrike, što će poslije utjecati na demografsku sliku cijeloga Novoga svijeta.
Napredak medicine
Sve do 19. stoljeća nije bilo načina za pravu borbu protiv zaraznih bolesti. Prvo cjepivo protiv malih boginja razvio je, rekli smo, 1798. godine britanski liječnik Edward Jenner, a između 19. i 20. stoljeća medicinska i biološka istraživanja omogućila su iskorjenjivanje ozbiljnih bolesti koje su stoljećima mučile čovječanstvo. Francuz Louis Pasteur (1822. – 1895.) stvorio je neka cjepiva, uključujući i ono protiv bjesnoće (1885.). Potkraj stoljeća proizvodila su se i cjepiva protiv kuge i kolere. Njemački liječnik Robert Koch (1843.-1910.) otkrio je bakterije koje uzrokuju tuberkulozu, omogućivši izradu cjepiva u ranim desetljećima 20. stoljeća.
Kako nastaju pandemije: zoonoze, prenaseljenost, raseljavanja, ratovi
Niz ključnih elemenata pridonosi nastanku epidemije. Prvo, pripitomljavanje biljaka i životinja razvilo se kada je, nakon posljednjeg ledenog doba (prije 12-10 000 godina), čovjek prešao iz malih skupina lovaca u sakupljače u trajne poljoprivrednike. Ta je promjena u navikama pogodovala prolasku virusa i bakterija do ljudi, čiji se imunološki sustav prvi put suočio s tim patogenim parazitima, za razliku od životinja koje su tisućljećima naučile živjeti s njima zahvaljujući sporom mehanizmu koevolucije i selekcije koji je ublažio njegovu virulenciju i patogenost.
Gustoća naseljenosti jedan je od elemenata koji objašnjavaju zašto su grupe lovaca i sakupljača sa skupinama od 30-50 jedinki rasutih po teritoriju u pleistocenu bile oslobođene epidemija, koje su, naprotiv, bile česte i svirepe u raznim gradskim naseljima.
Trgovina (poput Puta svile) bila je način kako se u srednjem vijeku širila „crna smrt“. Karantene su upravo zbog toga i nastale, već u 14. stoljeću, poput one u Dubrovniku. Prema mnogim povijesnim studijama, luke i brodovi (i danas aerodromska središta) uvijek su bili mjestom širenja i umnožavanja zaraza. Brodom su u prvim desetljećima 16. stoljeća španjolski konkvistadori u Južnu Ameriku donijeli ne samo oružje, već i infektivne agense poput malih boginja, ospica, paratifusa crijevne salmonele tipa C ili virusne hemoragijske groznice. To objašnjava kako je samo 500 Cortésovih ljudi uspjelo uništiti Montezuminu veliku astečku vojsku. Stanovništvo Meksika, koje je tada činilo oko 25 milijuna ljudi, smanjeno je za 98% u samo 100 godina (za to vrijeme umrlo je više od 22 milijuna ljudi).
Ratovi su veliki prenosilac epidemija. Takvu su epidemije često mogle oblikovati tijek povijesti. Prva epidemija od povijesnog značaja u tom smislu bila je već spomenuta atenska kuga 430. godine prije Krista, za vrijeme koje je umro i veliki strateg Periklo. Demokarcija je nakon toga jednostavno nestala, a zatim se ponovno pojavila, oslabljena doduše, u nekim fazama republikanskog Rima. Tukidid nam je o tomu ostavio dva temeljna učenja :
- Oni koji se razbole i prežive zaštićeni su od budućeg susreta s istom bolešću (rekli bismo danas „razvijaju imunološku memoriju“), postajući korisne figure za brigu o bolesnicima i razne društvene aktivnosti za preživljavanje;
- Među skupinama koje plaćaju najvišu cijenu su prvi liječnici.
Povijest nas također uči opasnosti od iracionalnih stavova tijekom epidemija, o čemu se danas, u digitalnoj eri, uistinu treba voditi računa: tipičan je slučaj potrage za žrtvenim jarcem, zaraznikom, odnosno nultim pacijentom. Tijekom strašne epidemije dječje paralize koja se raširila u Sjedinjenim Državama u ranim desetljećima 20. stoljeća, nastala je socijalna psihoza u potrazi za krivcem, s obzirom na nejasno podrijetlo bolesti. Optuživalo se mačke kao prenosioce bolesti (60.000 ih je 1916. ubijeno samo u New Yorku), borovnice, talijanske imigrante, mlijeko, pa čak i šećer i sladoled, koji su zbog toga bili zabranjeni. Ustvari, činilo se da se broj slučajeva dječje paralize povećavao tijekom vrućina (kada se jede više sladoleda!), činjenica koju potkrepljuju istraživanja koja su sugerirala da su ih razlike u metabolizmu šećera učinile osjetljivijima na bolest.
Pandemija i statistike
Znanstvenici danas raspolažu s podacima o smrtnosti za 27 najgorih epidemijskih kriza u povijesti, počevši od kuge antonine do Covid-19. Najgora od svih pošasti bila je crna kuga, koja je u 14. stoljeću istrijebila više od 40 % stanovništva. Justinianova kuga u 6. stoljeću imala je smrtnost od oko jedne trećine stanovništva. I to su razine koje nikada nisu poslije dosegnute nekom pandemijom. Stopa umiranja od španjolske gripe prije jednoga stoljeća bila je 2,73 %. Procjene o smrtnosti Covid-19 zasad su na razini 0,002 posto…
Smanjenje smrtnosti tijekom aktualne pandemije, tvrde stručnjaci, rezultat je poboljšane higijene i zdravstvenih uvjeta u gotovo svim zemljama te, baš u slučaju Covid-19, mjera zatvaranja gospodarskih aktivnosti u većem dijelu svijeta. Posljedice toga, ističu također znanstvenici, odredit će aktivnosti u suzbijanju širenja virusa u vrlo vjerojatnim pandemijama budućnosti. Što se tiče simulacija “bez zaključavanja”, istraživači aktualne pandemije svoje zaključke temelje na onome što se dogodilo na brodu Diamond Princess. U tom slučaju, objašnjavaju, stopa smrtnosti jednaka je 0,23 %. U apsolutnom iznosu, trenutna bi pandemija postala, bez restriktivnih mjera, peta najsmrtonosnija u povijesti, a u relativnom smislu – pandemija Covid-19 je 13. na ljestvici (od 27!) svjetskih pandemija po lošim učincima. To što ovo nije najgora pandemija u povijesti, po svoj prilici, dugujemo najviše mjerama zaključavanja, koje čovječanstvo nikad prije nije doživjelo. U perspektivi, nadu svi polažu u – cijepljenje.
Pouke u vezi s trenutnom situacijom
Povijest nas uči da su epidemije, temeljene na međusobnoj zaraznosti, demokratske i stoga se protiv njih svi zajedno bore, dijeleći ekonomske napore, iste zaštitne mjere (pojedinačne mjere zaštite i odgovornosti, karantena, odnosno lockdown), a svakako i međunarodna suradnja i transparentnost podataka. Primjerice,1884. u Napulju je kolera devastirala grad, usmrtivši oko 6 tisuća ljudi. Godine 1910. dogodio se drugi val, koji je opisao dr. Geddings, američki časnik javne zdravstvene službe, koji je služio u lučkom gradu, centru za migraciju u Ameriku i sredozemnom obavještajnom centru za američku zdravstvenu kontrolu. Lokalne i nacionalne političke vlasti odbile su priznati postojanje epidemije tvrdeći kako je riječ o gastroenteritisu, “napuljskoj groznici” ili “malteškoj groznici” (isti mehanizam optuživanja stranca dogodio se i sa sifilisom, bolesti poznatom pod nazivom ” francuska bolest “). Dr. Geddings je ušutkan i epidemija je proglašena završenom nakon samo mjesec dana, iako je nastavila razarati i usmrćivati sve do proljeća sljedeće godine.
Što bi nam sve to danas moglo poručiti? Prvo – epidemije imaju dugoročne učinke koje se u prvi mah ni ne mogu sagledati. Drugo, Covid-19 je prva pandemija koja se razvila u vrijeme raširene informatizacije i društvenih mreža, što je rezultiralo širenjem vijesti, mišljenja, studija i, nažalost, neistina i laži, teorija zavjere, koje je teško iskorijeniti u stvarnom vremenu; prvi put nakon španjolske gripe, Europa se ponovno nalazi – nakon Kine – u epicentru pandemije, sa svim poteškoćama u ravnoteži moći i mjera s kojima se nadnacionalna organizacija poput Europske unije mora suočiti. Zdravstvena situacija, iako poziva građane i države da budu odgovorniji, ipak ne može zasjeniti strateške i geopolitičke interese velikih sila.
Unatoč solidarnosti, krajnje je utopijski razmišljati da bi se svijet mogao globalno udružiti kako bi se pozabavio ovim pitanjem: ostaju podjele, ali i optužbe, nedostatak transparentnosti u širenju podataka. Ono što je poželjno – a izgledno je – da idemo u tom smjeru, da ipak prevladava zdrav razum; da zdrave snage društva pokušavaju slijediti, kao u velikim epidemijama u prošlosti, dobre primjere onih koji su to prošli prije nas.
Pa nek je to i od samoga početka civilizacije…
Tekst: Nera Karolina Barbarić; fotografije: web izvori…