U Pučkom učilištu Sv. Ivan Zelina, 18. ožujka promovirana je zbirka stihova pjesnika i pisca Marijana Grakalića, kao osma knjiga poezije među njegovih 25 djela. Izabravši intrigantnu temu, amputaciju udova, ovom je knjigom i autorski poentirao. Na knjizi su surađivali Toni Franović (realizirao naslovnicu), Zoran Osrečak (grafički prijelom i korice ) te Nera Karolina Barbarić (urednica). Vesna Bičak Dananić producirala je knjigu kao 133. izdanje Otvorenog učilišta…
Marijan Grakalić na promociji svoje knjige Akademija amputiranih
“Kada je William Henley 1875. godine objavio pjesmu “Invictus”, nakon amputacije stopala, bio je to poetski simbol nepokolebljive volje suočene s nedaćama, ali stara elitistička književna škola pokazivala je izrazito nerazumijevanje i nespremnost da se amputacija prikaže u književnosti, naročito ne u poeziji, smatrajući to područjem implicitnog ili metaforičkog. No nakon što je nakon amputacije noge zbog raka koljena život skončao veliki pjesnik Arthur Rimbaud, za književnu je kritiku stvorena dirljiva paralela između fizičke ozljede i kraja uspješnoga stvaranja. Potom je Blaise Cendras, jedan od najznačajnijih švicarsko-francuskih pjesnika 20. stoljeća (kojem je amputirana desna ruka nakon posljedica ranjavanja u Prvom svjetskom ratu), dodao novog žara “amputacijskoj poeziji”, konceptu zapravo koji obuhvaća književnu reprezentaciju fizičkoga gubitka i njegova psihološkog utjecaja, kao i ideju metaforičkoga prekida s umjetnošću ili životom. Odnosno, afirmaciju sebe suočena s tom anomalijom. Uglavnom, malobrojni, ali važni autori unijeli su u književnost iskustvene i metafizičke stihove vezane uz gubljenje udova, a toj grupici pridružio se odnedavno i hrvatski pjesnik Marijan Grakalić svojom knjigom poezije cinična naslova ‒ Akademija amputiranih” ‒ stoji u pogovoru ove knjige s kojom je Marijan Grakalić poetski poentirao.
Pjesnikinja i književnica Božica Jelušić govorila je vrlo inspirativno govorila o knjizi Akademija amputiranih naglasivši, poetsku, stilsku i duhovnu vrijednost ove knjige
“Tema ove pjesničke zbirke, koja se može čitati i kao forma esejističko-prozno-filozofskih promišljanja temeljnih na egzistencijalističkim pretpostavkama”, naveo je nakon promocije na svom Facebook računu Nikola Gamilec, “nužnih kondicionala naših pojedinačnih života (…) Marijan hrabro, bez samosažaljenja piše o vlastitim suočavanjima s nevoljama s kojima se suočava. Svjestan je da ih nije mogao izbjeći, usud, neumitnost, sudbinu koja nas sustiže i doživljava, okupira, ograničava i zarobljava u nekoj fazi života. A sve počinje u trenutku prvog odstranjivanja dijela stopala, u trenutku kad postaje svjestan da više ne stoji na zemlji s obje noge. Protok energije, povezanosti, uzemljenja s Prirodom smanjuje se upola. Onu, nekad živu polovicu, zamijenila je neživa tvar, materija kroz koju ne prolazi protok života. Ta energija, a ona je neuništiva, morala se preusmjeriti u nešto drugo, a to opet može i mora biti nedjeljivo unutar ovoga autora… “ – napisao je također Gamilec. “Autor pamti i bilježi i riječi ljudi koje je susretao u ordinacijama, bolničkim sobama, kirurškim dvoranama, skrivenim mjestima oko zgrade na kojima većina zapaljenom cigaretom osvaja prostor bez “medicinskog protokola”. Ili, ulazak u čistu, bijelu, svijetlu bolničku sobu iz koje su netom iznijeli mrtvog čovjeka. Što je idući korak?”
Na promociji je o knjizi govorila ravnateljica Otvorenog učilišta Sv. Ivan Zelina, Vesna Bičan Dananić (sasvim lijevo), kao nakladnica, te Nera Karolina Barbarić kao urednica knjige (sasvim desno).
Ukratko, amputacija je u Grakalićevoj poeziji snažan simbol gubitka, sakaćenja, radikalne transformacije, ali i otpornosti, odnosno alegorizacije barbarstva, posebno kroz slike odsječenih prstiju nogu ili noge same. Žalovanje, gubitak ili potraga za rekonstrukcijom nakon traume, fantomska bol izgubljenog uda evocira trajni nedostatak, latentno ludilo ili stvarnu bol nakon amputacije. Odsijecanje ili amputacija snažna je metafora koja se proteže kroz sve pjesme u knjizi Akademija amputiranih i smisao toga transformira u čin otpora, gdje se bol koristi kao potvrda nepobdjedive volje. Stilski, amputaciju je Grakalić obradio postupcima poput enjambmenta ili prekida redaka kako bi stvorio efekat otkidanja ili kako bi istakao, pojačao simboliku riječī kao da se sam stih amputira. Drugim riječima, Grakalić se služi stilskim i grafičkim poetskim vještinama kako bi izrazio teško izrecivo, istakao patnje koje se ne daju prepričati i pretvorio osakaćeno tijelo u poetski iskaz. Pritom to čini izuzetnom finoćom i majstorstvom, slikajući živopisne scene bolničkih dana, s opipljivom željom da s nove perspektive promatra prije svega sebe.
Tekst: N.K.B. Fotografije: Zoran Osrečak, Jovica Drobnjak
