Izložba Maurovićevih stripova i promocija knjige Veljka Krulčića „Maurović: od Mula do Mula“ u zelinskoj Galeriji Kraluš prezentacija je tek dijela radova Andrije Maurovića. Ne možemo danas izričito reći da su Maurovićevi likovi nastali pod utjecajem ovoga ili onoga svjetskoga stripa, ali zanimljivo je primijetiti da je ušao u strip kada je to bio trend, kada su nakladnici imali potrebu inovirati štivo i unijeti novitete kako bi poboljšali prodaju. Drugim riječima, prema knjizi Veljka Krulčića, dade se zaključiti kako se ni u Maurevićevu radu ništa nije događalo slučajno…
Andriju Maurovića upoznala sam 1977. godine zahvaljujući uredniku kulture u “Večernjem listu”, Miru Modriniću. Tada je, naime, u žižu zagrebačke kulturne javnosti dospio plakat za film Hajdučka vremena, redatelja Vladimira Tadeja, realiziran po literarnom predlošku Branka Ćopića. Vladimir Tadej, kao arhitekt i scenograf visokih estetskih kriterija, namjerno je izabrao Maurovića kao autora plakata za njegov film. Na ta događanja podsjetio me Veljko Krulčić u svojoj novoj knjizi „Maurović: od Mula do Mula“, u kojoj kaže kako je Tadejev film Hajdučka vremena doživio uspjeh, ali mnogo veću pozornost izazvao je, kaže Krulčić, upravo plakat za film. Mogla bih se složiti s tim…
Na otvorenju izložbe i promociji monografije Veljka Krulčića “Andrija Maurović: od Mula do Mula” govorili su Vesna Bičak Dananić, direktorica Otvorenog učilišta u Sv. Ivan Zelina (na slikama desno); Marijan Grakalić (prvi slijeva), Nera Karolina Barbarić (druga slijeva), autor Veljko Krulčić (u sredini), David Ivić (treći s desna), Nikola Gamilec i Enes Kišević, koji je za tu priliku napisao pjesmu.
Ali, u ovoj kompleksnoj i informacijama bogatoj knjizi, izvrsno i pregledno strukturiranoj, Veljko Krulčić iznosi brojne činjenice, pa i one dosad manje poznate o Andriji Mauroviću, pedantno navedene kronološkim redom ‒ od Maurovićeva djetinjstva do smrti, ali i o refleksijama njegova rada u razdoblju nakon toga. Uz to, Krulčić ovu monografiju znalački upotpunjuje vrijednim citatima drugih autora i kritičara koji su se bavili Maurovićem… Publicist i kroničar stripa, Veljko Krulčić je ovaj književni žanr u hrvatskoj kulturi podigao na višu razinu svojim suksecivnim i marljivim istraživanjima, kritičnim tekstovima te priređenim izložbama. Kao autor brojnih eseja, studija, povijesnih i fenomenoloških prikaza, monografija te tematskih i pojedinačnih izložbi s područja stripa, karikature, filma i općenito popularne kulture nedvojbeno posjeduje zavidne kompetencije. U ovoj monografiji o Andriji Mauroviću, stiliziranoj na 250 stranica, donosi 555 fragmenata i 244 ilustracije iz života i stvaralaštva “oca hrvatskoga stripa” te sve to povezuje kronološki tako da se bogat rad Andrije Maurovića i njegov umjetnički rast može s lakoćom pratiti. Valja napomenuti da je Veljko Krulčić svoju prvu monografiju, “Hrvatski poslijeratni strip”, napravio u dobi od 21 godine, a posebna zasluga svakako mu je i činjenica da je on bio taj koji je u omladinskom listu Polet “oživio” strip na vrlo popularan način. S tim da Andriju Maurovića Krulčić prati od sredine osamdesetih; o njemu je objavio brojne tekstove, napravio monografiju i kao koautor, primjerice, priredio izložbu „Strip u Hrvatskoj 1867. – 1985.“ u Muzejskom prostoru Zagreb, uvevši na taj način strip na velika vrata u neki od muzejskih prostora. Također, nakon što je 45 godina ignoriran jedan od najvažnijih Maurovićevih stripova, „Seoba Hrvata“, objavljen u NDH u Zabavniku, na svjetlo dana donio ga je upravo Veljko Krulčić. Ovaj strip znalac, ukratko, na vrlo uporan i diskretan način oporavio je zanemareno znanje o hrvatskom stripu i njegovim autorima te osvjetlao povijest toga dijela hrvatske kulturne baštine. Međutim, Krulčić je napravio još jedan iskorak u ocjeni povijesti stripa: 2013. godine, povodom 70. godišnjice smrti Franje Martina Fuisa, Maurovićeva prijatelja i scenarista stripova, pokrenuo je Biblioteku Fra-Ma-Fu. Na taj način pokazao je kako scenarij parira crtežu, što nije uvijek tomu bilo tako.
Izložba Maurovićevih stripova i promocija knjige „Maurović: od Mula do Mula“ u zelinskoj Galeriji Kraluš osma je prezentacija tek dijela radova Andrije Maurovića. Ne možemo danas izričito reći da su Maurovićevi likovi nastali pod utjecajem ovoga ili onoga svjetskoga stripa, ali zanimljivo je primijetiti da je ušao u ovu umjetnost kada je to bio trend, kada su nakladnici imali potrebu inovirati štivo i unijeti novitete kako bi poboljšali prodaju. Drugim riječima, ni u stripu se ništa nije događalo slučajno. U europskom nakladništvu strip je prvo zaživio u novinskim ili popularnim publikacijama namijenjenim djeci izviđačima, dočim je američki strip imao malo drugačiji put. Ono što danas možemo prispodobiti počecima ozbiljnog, tendencioznog stripa jest objavljivanje Žutog Klinca (Jellow Kid), nastanak kojeg je inicirao nakladnik New York Worlda 1884., čuveni Joseph Pulitzer, želeći time udahnuti novi život nedjeljnom kolornom dodatku svojih novina. Novi dodatak krenuo je 4. travnja 1883. i u početku je nudio reprodukcije poznatih umjetničkih djela, što nije dalo rezultata. Stoga je Pulitzer već 5. svibnja dvije godine poslije počeo objavljivati seriju “Hoganova aleja”, o ljudima koji žive na marginama društva. Među njima se pojavljuje ćelavo dijete u dugoj žutoj košulji. Isprva je taj klinac, Mickey Dugan, samo čudni marginalac, ali već 5. siječnja iduće godine postaje glavni lik. Zanimljivo je da se prvi govorni balon, nimbus, oblačić, pojavljuje samo mjesec i pol dana poslije (16. veljače 1896.) u kojem tekst izgovara papiga (“Sic em towser”)! Žuti Klinac ostao je nijem samo do 15. ožujka, kada se na njegovoj majici pojavila riječ “Artiljerija”, a 25. listopada iste godine prvi put je progovorio kroz govorni balon, odnosno oblačić. Otada u stripu više ništa nije bilo isto…
Međutim, Žuti Klinac je američkim nakladnicima pokazao puni komercijalni potencijal stripa. Otad će se stalno pojavljivati nove serije i novi likovi kako bi osvježili prodaju. Dakako, refleks moćnog novinskog marketinga pomoću stripa bit će vidljiv i u europskom i hrvatskom stripu, a do danas će se zadržati sintagma Jellow Press, odnosno žuti tisak ‒ zbog žute boje papira (koji je u to doba, početkom 20. stoljeća bio jeftiniji u proizvodnji, pa samim time i prihvatljiviji za tisak) na kojem su se tiskale novine lakših tema, upotpunjene stripom, a izazivale su veću pozornost i veću čitalačku publiku. Uz takve novine lakše su se vezivali i oglašivači. Taj naziv prvi će dobiti upravo Pulitzerova izdanja…
Trend vezivanja oglašivača uz žute novine primjetan je bio i u Hrvatskoj. Posebice poslije Prvog svjetskog rata, kada nastaju na industriji zasnovane kompanije kao što je Franck, Zagrebačka pivovara, Gavrilović, Jamnička kiselica, Saponija, Zagrebački zbor, danas Zagrebački velesajam itd. Tada se javljaju i časopisi, poput zagrebačkog Svijeta, upravo sa ciljem da štivom privuku pozornost na oglase koji se, naravno, crtaju ili ilustriraju. Koliko je odjednom bio važan dojam koji tvrtke, odnosno brendovi ostavljaju u javnosti, kazuje i činjenica da je 1926. godine (iste godine kada je pokrenut Svijet) objavljen natječaj Zagrebačkog zbora za izbor najboljeg likovnog rješenje plakata i znakovlja. Premda se javio velik broj autora, nijedno rješenje nije prošlo. Među onima koji su se javili bio je i Andrija Maurović. Međutim, upravo on će kasnije kreirati znak koji i danas nosi Zagrebački velesajam ‒ odnosno simbol Merkura, zaštitnika trgovine…
Na slici desno: Enes Kišević i Veljko Krulčić
Vodeći brendovi onoga doba pojavljivali su se u tadašnjem Svijetu, koji je vodio i ilustrirao Otto Antonini, vrlo jaki crtač i ilustrator, koji je i sam kreirao naslovnicu časopisa i oglase za brandove. Međutim, tih prvih godina objava u Svijetu javlja se brend Nila, za koji se tvrdi da ga je napravio Maurović. Analizirajući crteže, likovnost itd., objave što su ih u tadašnje medije plasirali oglašivači preko vrlo jake marketinške agencije između dva rata, OZEHA, nazvane strip reklame (danas se više koristi naziv image oglas), posve su drugi tip stvaralaštva, donekle omeđen, strože koncipiran, s jasnom odrednicom, odnosno porukom koju strip reklama mora poslati. U svojoj monografiji o Mauroviću Veljko Krulčić, dakako, ističe i taj aspekt njegova rada, imajući u vidu da je Maurović stvorio Jelicu, reklamni lik za Gavrilović, udahnuvši joj i nešto od stripa ‒ životnost, pokret. Uz to, unio je dosta crvene boje u reklamu, što govori o nevjerojatno uspješnom prilagođavanju ovoga autora mediju za koji stvara, jer u stripu je Maurović zapravo majstor sive boje, odnosno međuboje.
Zašto je bitno istaknuti likovno rješenje reklama za rad Andrije Maurovića? Jer se u tome vidi sva spretnost, likovna vibracija koje je on majstor. U stripovima se iskazao kao izniman, svakako jedan od najboljih crtača; u ilustracijama knjiga donosio je mirniji, manje agresivan pristup, pitak, primjeren uzrastima, reklo bi se, kojima su knjige namijenjene. I, što nije nevažno, senzibilitetu nakladnika. U plakatima, međutim, koji su mu oličenje likovnosti, istaknula se njegova sklonost glumi i poznavanje filma, posebice filmskih žurnala koji su donosili mnogo likovnih rješenja, novoga načina kadriranja, propagande itd. Lakoća kojom je stvarao i posebno snažna suradljivost sa scenaristima, odnos prema mladim autorima kazuje nešto i o liku Andrije Maurovića. Kad se pak prelista Krulčićeva knjiga, zadivljuje saznanje koliko je Andrija Maurović faza djelovanja prošao: od skromnoga crtača u Ježu, stripova dvadesetih, vesterna, reklama, ilustracija, partizanskih stripova, crtanja portreta po narudžbi, oblikovanja ambalaže do slikarski izvrsnih erotskih radova pod kraj života.
Toliko toga za samo jedan život…
Tekst: Nera Karolina Barbarić; Fotografije: Zoran Osrečak
