Je li vam se ikada dogodilo da ste došli na neko novo mjesto i da vam se činilo kako ste već ondje bili – imali ste deja vu gotovo svega što ste ondje ugledali? Sve vam je nekako poznato, ugodno vam je, preplavljuju vas mirisi i zvukovi… E, tako nešto doživjeli smo dolaskom na pustaru Višnjica, veliko imanje u slatinskome kraju. Ne, nema ondje slanoga morskoga zraka, što ga urbani putnik željan dobroga odmora i svježine otvorenoga prostora priželjkuje, ali će vas zaokupiti mirisi trave, stabala, eko vrta, livade, slavonske kuhinje i konjske dlake. I – ranije nikad doživljena svitanja i spokoja prirode…
Priča o Pustari Višnjica zapravo je ruralna legenda o pustari staroj više od dva stoljeća, o jedinstvenome naselju, koje je ovdje, nadomak pitoresknoga gradića Slatina, na području općine Sopje, u istočnome dijelu Virovitičko-podravske županije, osnovala plemenitaška obitelj Pejačević. „Kraj se uzdizao na priči da su plemenitaške obitelji od Osijeka do Koprivnice imale posjede, a slatinski kraj obilježila je upravo obitelj Pejačević, koja je imala dvorce i posjede od Našica do Virovitice“ – reći će Igor Krpačić, mladi i ambiciozni direktor tvrtke Pustare Višnjica, koji o imanju, njegovoj povijest, razvoju, gospodarstvenim planovima, ali i gastro ponudi, priča slojevito i emotivno, kao znalac, ali i sudionik u stvaranju novoga lica stare pustare. „Posljednjih 250 godina“, reći će, “obilježilo je ne samo pustaru, nego cijeli slatinski kraj. Višnjica se nalazi u Zapadnoj Slavoniji, na izlaznim vratima prema Podravini, a zanimljiva je zbog pjeskovita tla uz rijeku Dravu, pogodnoga za gospodarenje velikih posjeda sa stokom“.
ŠTO JE ZAPRAVO PUSTARA VIŠNJICA? Prostrano zemljište, otvoreno rijeci Dravi i planini Papuk, pogodno za uzgoj stoke, pustara Višnjica je samo jedna od dvjestotinjak pustara u Hrvatskoj te isto toliko u Mađarskoj. Upravo je iz mađarskoga k nama stigao naziv, gdje pusta (mađ. Puszta) znači prostranu travnatu ravnicu. Pustare su vremenom postale jedan od zaštitnih znakova Mađarske, a sam naziv izvučen je iz slavenskoga govornoga areala, gdje je značila pojavu tipičnu u mađarskom prostoru. Za takovu, prostranu ravnicu poznata nam je i riječ stepa, ali s napomenom da na osetskome govoru (t’aepan) znači nisko tlo, ravan. Bilo kako bilo, naziv pustara udomaćio se uz Dravu, a i u Mađarskoj, gdje je, doduše, većina pustara obnovljena. U Hrvatskoj, taj trud da vrate stari sjaj Višnjici, a posjetiteljima ponude užitke boravka, gastronomije i odmora, poduzimaju dvije ambiciozne i uspješne obitelji: obitelj Branka Perkovića, kao većinski vlasnici, i obitelj Ksenije Plantak, koja je ujedno idejni začetnik obnove imanja na pustari.
INSPIRATIVNA POVIJEST IMANJA: No, ne može se o pustari Višnjica govoriti a da se ne naglasi uloga obitelji Pejačević u njenu oblikovanju i stvaranju. Pejačevići su ondje pokrenuli i napravili mnogo naprednih i dobrih stvari, korisnih za cijeli kraj. Tijekom pedesetak godina svoga stolovanja (od 1842. do 1892.) razvili su lokalna sela, napravili putove, a u njihovo doba prvi put u tom kraju ucrtane su poljoprivredne površine, napravljena prva parcelizacija zemlje. Prema zapisima iz obitelji Pejačević, koji se nalaze u Zavičajnom muzeju u Slatini, njihovi su posjedi bili od Našica do Koprivnice, a na njima su radili bezemljaši, koji su i živjeli na tim imanjima, ondje školovali djecu i rabili druge sadržaje. Višnjica je 1892. prodana njemačkoj kneževskoj obitelji Schaumburg-Lippe, koji su potom preuzeli taj način gospodarenja. Osim Višnjice, u Slatini su preuzeli vinograde i započeli prvu proizvodnju pjenušavih vina u Hrvatskoj. Schaumburg-Lippe upravljaju imanjem od 1892. do 1907. godine, a pred sam Prvi svjetski rat, 1912., Višnjicu su prodali, zajedno s vinogradima u okruženju, obitelji Drašković. To je ujedno zadnja plemenitaška obitelj koja je držala ovo područje i nasljednici koje danas potražuju golema imanja.
Početkom 20. stoljeća pustara Višnjica imala je dvjestotinjak stanovnika, a svojim je životnim sadržajem predstavljala prototip održivoga razvoja. Bilo je to jedno od najbogatijih i najrazvijenijih imanja u tom dijelu Slavonije i prvi poljoprivredni ekonomat uopće, koji je djelovao na pet tisuća hektara zemlje. U sklopu imanja, djelovala je osnovna škola (do dva razreda), trgovina, ambulanta, organizirani su društveni i kulturni sadržaji (kino i malo kazalište), sportski sadržaji (kuglana, igrališta); radila je tvornica žestokih pića (sve do šezdesetih godina prošloga stoljeća!), a električna energija, potrebna za tvornicu i kućanstva, proizvođena je od obnovljivih energenata.
Priče ljudi koji su rođeni na Višnjici predstavljaju divna sjećanja. Stoga, ideja o obnovi imanja predstavlja i emotivni aspekt. Međutim, kako navodi Igor Krpačić, neke zgrade naprosto nije moguće bilo obnoviti. „Pustare su“ – kako nam je Višnjicu predstavila magistra Ksenija Plantak, začetnica ideje o obnovi pustare Višnjica, suvlasnica imanja – „uvijek bile mjestom gdje je vladao obiteljski duh, jer su ondje vrlo povezano živjeli bezemljaši: obitavali su zajedno, kumovali, odgajali djecu, pa su ta mjesta nadahnuta dobrom energijom.“ Kao gradonačelnica Slatine, kada je nakon Domovinskoga rata i više neuspjelih pokušaja pretvorbe, privatizacije, otuđenja poljoprivrednih površina i stečaja tadašnjih tvrtki, ostao potpuno devastiran dio imanja sa zgradama, kao osoba čiji roditelji potiču iz toga kraja, Ksenija Plantak pokrenula je akciju da se imanje obnovi i sačuva, kao vrijedan i u Hrvatskoj jedinstven primjer ruralne baštine. ” Bilo je to doba ulagača“ reći će Ksenija Plantak, „koji su htjeli kupiti imanje samo radi iskorištenja vrijednog “građeviskog materija s patinom”, tj. obilja stoljetne drvene građe od slavonske hrastovine, ručno rađene stare cigle i crijepa“.
TEMELJI USPJEHA NOVE PUSTARE VIŠNJICA: Poticaj da se imanje obnovi dala je obitelji Plantak kako bi se očuvala izvornost imanja i u tome još uživalo. Sve se počelo odvijati 2005. godine, pred krizu, što je utjecalo i na prve njhove partnere, koji su ubrzo i odustali od ulaganja. Taj projekt se u to doba promatrao isključivo komercijalno, no bit je, navodi suvlasnica Ksenija Plantak, u spoznaji o baštinskom značaju, o osjećaju da to vrijedi sačuvati i obnoviti, dodati nove sadržaje, koji će se temeljiti na održivosti. Trenutno vlasnici pustare Višnjica koriste Mjere iz Programa ruralnog razvoja EU-fonda pri Ministarstvu poljoprivrede, u namjeri da javnosti prezentiraju gospodarske aktivnosti koje su ondje primjerene, pa su komplementarne djelatnosti na imanju osmišljene, kako pak kaže direktor Igor Krpačić, kroz više vidova poslovanja. Održivost imanja vide u razvoju stočarske farme (junad i telad), u koju trenutno najviše ulažu (obrađuju 250 ha zemlje i drže 500 grla stoke), uzgoju konja i jelena lopatara, eko-vrtu na bazi dobrih susjeda, namijenjenom korištenju u kuhinji, ali i školskim edukativnim ekskurzijama, razvouj četvorogodišnjega plodoreda, obnavljanju starih zgrada i očuvanju autohtonosti, proširenju hotelske ponude, uzgoju batata i gastronomskoj ponudi – sve te djelatnosti međusobno se nadopunju i ispresijecaju, pa se tako, primjerice, meso vlastite divljači, jelena lopatara, koristi u gastro ponudi, kao slavonski čobanac, kao gulaš od tri vrste divljači ili kao filet jelena, koji se smatra tamošnjom delicijom.
Priča pak o konjima na Višnjici mogla bi se smatrati pravom novodobnom legendom o imanju. Naime, upravo je ljubav prema konjima spojila sadašnje vlasnike pustare Višnjica. Štala, karakteristična za pustare, postavljena sjever-jug, dugačka, kao i druge zgrade na pustari, danas su temelj obnove Višnjice, preuređenja i dodavanja novih, modernijih sadržaja prikladnih za turizam. Osnovno je, međutim, zadržati i sačuvati najljepši dio te arhitekture, kako unutarnje, tako i vanjske.
U blizini se pripremaju novi sadržaji koji bi privukli i zadržali goste duže – bazen, prirodni spa, ali i kamp na principu keltskih pravila stanovanja. Naime, u blizini Višnjice nađeno je staro keltsko groblje. Da su Kelti cijenili prirodu i zemlju, pa i na području Višnjice, kazuju nalazi keltskih kalendara, koji su doba godine određivali pomoću stabala, jer su vjerovali da je svaki čovjek povezan sa zemljom upravo preko stabala. Istraživanja su pokazala da su Kelti svugdje u Europi gdje su živjeli, svoju čvrstu povezanost za zemljom i prirodom, umjesto svemirom, prezentirali vlastitim kalendarom temeljenim na autohtonim vrstama šumskih stabala, voća i vinove loze, slično zodijačkim znacima.
Tu keltsku sklonost imala je i obitelj Schaumburg-Lippe, koja je uvela autrijsko-njemački način rada i održavanja krajobraza. Oni su uredili park na imanju, donijeli i neke nove vrste drveća, poput maklure.
VIŠNJICA KAO SREDIŠTE RURALNOGA TURIZMA: Novodobna nastojanja da se pustara Višnjica otvori javnosti i sačuva od propadanja pokrenula je ustvari Udruga zelenih iz Osijeka, i to s inicijativom da se spase arapski konji, koji su u doba stečaja imanja, bili u lošem zdravstvenom stanju i slabo hranjeni, što je vizionarski prihvatila i gospođa Ksenija Plantak, koja je 2005. godine ušla u Višnjicu s namjerom da postupno obnovi imanje. Prvu godinu poslovanje se svelo na čišćenje, a tek nakon toga počelo se osmišljavati djelatnosti agro i ruralnoga turizma, tada tek u povojima.
Razne organizacije, udruge, poslovnjaci, vidjeli su ubrzo ljepotu te namjere, pa 2008. godine u posao ulazi i obitelj Petrović. Do 2011. godine Višnjica je brendirana i šire prepoznata, pa je 2006. primljena u Svjetsku asocijaciju uzgajatelja arapskih konja, a već 2011. – u sklopu eurospske mreže izvrsnosti, EDEN – Višnjica je postala nacionalni pobjednik u obnavljanju fizičkih lokaliteta i prenamjena u turističku svrhu. Postojeći objekti koji su se ranije koristili, kao štale ili u druge gospodarstvene svrhe, sada se koriste u turističke svrhe. Planovi proširenja turističke i održive vrijednosti pustare Višnjica u najnovije vrijeme kao ciljeve imaju razvoj i osmišljavanje: parka mladenaca, gdje će mladenci saditi svoja stabla, koja će uvijek biti njihova; renoviranje i prenamjena zgrade štale te izgradnja aneksa za kongresnu dvoranu; mini vrtovi, koji su sada spontani, sa sadašnjim sadnjama božura, hortenzija i perunika, zamišljeni su da se uredi za vrt park od oko 25 hektara; namijenjena je i proizvodnja materijala za keltski vrt, odnosno za staze na kojima bi bilo zasađeno drveće koje obilježava keltski kalendar; proširenje hotelskoga smještaja i gastro ponude na tradicionalnim osnovama.
GASTRO PONUDA I USPJEH BATATA: Danas se na Višnjici može uživati u jelima sa standardnih jelovnika, ali karta jela sadrži i roštilje te mesna jela temeljena na proizvodnji vlastite teletine, govedine i junetine, zastupljene u biftecima, ramstecima, različitim odrescima s umacima, poput umaka od gljiva, zelenoga papra, ali i tradicionalne govedske juhe, koja se radi po domaćim receptima. Tradicionalna jela predstavljena su u dnevnoj ponudi, pa ondje, na Višnjici, možete pojesti tradicionalni slavonski doručak na slami, kao što se nekada žeteocima pripremala najbolja hrana i služila na improviziranim stolovima od bala slame na polju. Sada se to priređuje u parku imanja za grupe uz promociju vrijednog starinskog ruha i nošnji.
Ključni proizvod u gastronomiji je bio batat, koji se na imanju sadio već 1985. godine, kada je uočeno kako upravo na području pustare Višnjica postoji osobito pjeskovito tlo, kakvo je prikladno za sadnju slatkoga krumpira, odnosno batata. Godine 2006. počela je nanovo sadnja batata, a u sklopu toga započeta je i posve nova gastro priča na Višnjici, koja je povezana s danas aktualnom turističkom pričom. Batat je bio u sinergiji s više kultura, pirom, bućom golicom i zobi, što se pokazalo izvrsnim za rotiranje kultura. Pustara Višnjica puno je učinila na popularizaciji konzumiranja i spoznaji o izuzetnim vrijednostima batata, naručito u dječjoj prehrani, prehrani sportaša, ljudi treće životne dobi i osoba s dijabetesom tipa 2. Batat spada među onih deset vrhunskih namirnica koje pridonose dugovječnosti, te očuvanosti psihičkih i fizičkih sposobnosti.
Fotografije: Arhiv Pustare Višnjica, Nera Karolina Barbarić