Gornjogradski književni festival, sada već tradicionalno kulturno događanje u Zagrebu, koje okuplja autore i umjetnike iz različitih sredina, govornih područja i stilskih opredjeljenja, održan je, kao 9. po redu, 12. i 13. svibnja, završivši s jakim osjećajem oživljavanja književne scene u Zagrebu i baš dobrim zbornikom autorskih tekstova napravljenih pod aktualnom egidom „Rat i mir“…
Kavana ”K&K” u zagrebačkoj Jurišićevoj ulici, popularni Milčec, ove je godine, u sklopu 9. Gornjogradskoga festivala bila prezentnim mjestom dodjele Nagrade za urbanu književnost – Zvonimir Milčec, koju je dobila pjesnikinja Marijana Rukavina Jerkić, dugogodišnja književna urednica i nakladnica. Utemeljitelj i organizator Gornjogradskoga festivala, književnik Marijan Grakalić, pjesnikinji je uručio Nagradu – plaketu i umjetničku fotografiju Maksa Juhasza, koju dodjeljuje portal Radio Gornji grad i obitelj Milčec, a u obrazloženju Milčeca, književnica Darija Žilić iznijela je digest Marijanina književnoga rada, javno započetog sredinom sedamdesetih godina, kada je Marijana Rukavina dobila prestižnu Goranovu nagradu za mlade pjesnike.
Marijana Rukavina Jerkić vrsna je pjesnikinja, čiji je poetski put srodan gotovo svim „offovcima“, autorima poput Seada Begovića, Branka Maleša, Ane Lendvaj, Anke Žagar, Tomislava Matijevića, Dražena Mazura i drugih koji tih osamdesetih nisu uspijevali ukoričiti svoje pjesme u knjigu, dostupni su im bili samo malobrojni književni časopisi. Josip Sever, veliki pjesnik i boem, okupio je tada oko sebe sav mladi poetski svijet i javnim nastupima, druženjima i održavanjem poetskih večeri, pod nazivom Književni klub Ivan Goran Kovačić, stvorio je u Zagrebu pravi société littéraire, svojevrsni avangradni poetski pokret, koj je naziv Off i dobio zbog nemogućnosti tiskanja knjiga poezije. Nasuprot toj grupi vrsnih mladih pjesnika, koji će poslije udariti pečat hrvatskj književnosti, tada idejno bliskoj rock umjetnosti i novim svjetskim poetskim trendovima, stajala je konzervativna grupa koju će Cvjetko Milanja nazvati inzulistima (unatoč tomu što nisu svi bili otočani), a koja se okupljala oko grupice koju je podržavao (neki kažu i inspirirao) danas akademik Drago Štambuk.
Kad je o samoj Marijani Rukavina Jerkić riječ, pjesnikinja i književna kritičarka Darija Žilić o njoj će u obrazloženju Nagrade još reći: “Jerkić Rukavina poeziju nije promatrala kao mjesto afirmacije, već kao slobodu stvaranja, kao kreaciju u kojoj se istražuju jezik, vrijeme priroda, unutrašnji svjetovi, i kao polje avagarde. I to jest posebnost njezine poetike koja svojom ekspresivnošću i ritomom vuče genealogiju iz prije svega, ruske avangarde. Kritike za prvu pjesničku knjigu bile su izvrsne. Alojz Majetić napisao je da je to „jedan od najuspješnijih poetskih rukopisa u generaciji.“ Branko Maleš tada je istaknuo genetsko naturalistički model poezije koju vlastitom poetikom vrlo kvalitetno podupire ptolomejsku predožbu svijeta kao vrta ili šume, no već tada se nalaze i tumačenja da je ipak riječ o poetesi urbana senzibiliteta s prisjećajem na idiličnu prirodu zavičaja (piše Grga Rupčić)”.
Ovom nagradom Rukavina Jerkić se svrstala u grupu hrvatsko-zagrebačkih autora, dobitnika Milčeca, kao što je Pero Kvesić, Borivoj Radaković, Milko Valent i Sead Begović (koji je nagradu dobio posthumno), koji su, svatko na svoj način, značajnije obilježili kulturu Zagreba i Hrvatske. Na tom tragu je i Gornjogradski književni festival, koji zahvaljujući uredniku Marijanu Grakaliću, dodjelom Nagrade Zvonimir Milčec i održavanjem pjesničkih susreta na Gornjem Gradu obogaćuje svake godine gradsku kulturnu zbilju: dovodi brojne autore iz Hrvatske i sličnoga govornoga područja, potiče mlade da se okušaju u objavljivanju i govorenju poezije…
Među onima koje je iznjedrio ili potaknuo na umjetnički rad upravo Gornjogradski festival jest i Anka Dorić, koja je drugoga dana Festivala predstavila svoju knjigu Mijene ljubavi.
Anka Dorić, po zanimanju je liječnica, godinama se bavi pisanjem poezije, ali i stručnih članaka iz oblasti medicine. Objavila je brojne popularno-stručne tekstove i radove u raznim zdravstvenim i stručnim časopisima. Više od 20 godina bavila se i radijskim poslom, bila spikerica i voditeljica, urednica jutarnjeg i noćnog programa te emisija o zdravlju i ekologiji na Radio Velikoj Gorici i Radio Virovitici. Također, bila je jedna od prvih žena DJ-eva u Zagrebu i Velikoj Gorici. S književnicom Julijanom Matanović koautorica je zabavno-edukativnog romana za tinejdžersku populaciju. Itd.
Krajem 2021. objavila je svoju prvu zbirku ljubavne poezije ‘Mijene ljubavi’, u izdanju nakladničke kuće Stajergraf. U svom uredničkom ekspozeu, Marijana Rukavina ovako vidi poeziju Anke Dorić: „U poetskom je iskazu pjesnikinja direktna u svojim lirskim ‘povijestima bolesti’ i ‘dijagnozama’ najrazličitijih mijena i lica ljubavi. Naslovi su njezinih pjesama jednostavni, ‘in medias res’, bez ikakvih namjera da se istim (naslovom) pjesmi daje drugačija poruka“ Ili, za njezine pjesme je „upravo specifično to da im se ‘vraćate’, pokušavajući ‘dešifrirati’ tu jednostavnost. I doista, nakon ponovnog čitanja shvatite kako su pjesme samo naizgled jednostavne i direktne te kriju subliminalne poruke s jasnim odmakom od bilo kakve sentimentalnosti i površnosti pri čemu su ‘zaključane’ baš u te naizgled ‘potrošene’ jednostavne naslove.“
Dva dana ovogodišnjega Festivala pokazala su nam puno vrijedne ženske poezije i dodatno naglasile ženske uloge u književnosti. Jer, osim Marijane Rukavine Jerkić, pjesnikinje i nakladnice, koja je objavivši više od 200 raznolikh izdanja u Štajergrafu zaslužila naziv tihog književnog mecene, te Anke Dorić, koja se ogledala u brojnim kulturnim sferama i, naravno, u poeziji, na Festivalu se predstavila i Darija Žilić, svojim četvrtim tropizmima (Tropizmi 4). Dobro nam poznata hrvatska pjesnikinja i prevoditeljica, Žilićka je – danas nespojivo s hrvatskom stvarnoću – profesionalna autorica, književnica, pjesnikinja, prevoditeljica, književna kritičarka, recenzentica – koja u doslovnom smislu živi od književnosti: suradnica je gotovo svih relevantnih književnih i umjetničkih časopisa u Hrvatskoj, zastupljena je u inozemnim zbornicima, antologijama, njezina je poezija prevođena na više jezika, a dobitnica je brojnih književnih nagrada (da navedemo samo neke) poput Nagrade Julije Benešić za književnu kritiku, Nagrade Kiklop za pjesničku zbirku godine 2011. (za zbirku “Pleši, Modesty, pleši!), Nagrade HTUP-a za razvijanje hrvatsko-turskih odnosa 2019. Itd.
U kafeu Cinkuš, u Mletačkoj ulici na Gornjem Gradu, u opuštenoj umjetničkoj atmosferi, Žilićka je prestavila “Tropizme 4”, knjigu svojih brojnih pogovora, prikaza i ogleda o djelima poznatih i manje poznatih autora. U smislu značaja te knjige za domaću književnu scenu, valjalo bi citirati akademika Milivoja Solara: “… Kako su književne kritike o suvremenoj poeziji danas sve rjeđe u medijima, “Tropizmi 4″ Darije Žilić dobivaju posebno značenje. Radi se o zbirci tekstova koju odlikuje dobra teorijska podloga i esejistički način pisanja o suvremenim knjigama i autorima…”
Zanimljivo je da naslovnicu knjige „Tropizmi 4“ krasi fotografija Ognjena Karabegovića, koji je upravo u Cinkušu prvoga dana Festivala postavio izložbu svojih radova, nazvanu Vizure grada. Fotograf Ognjen Karabegović jedan je od bitnih autora zagrebačke fotografske scene, a izložba u Cinkušu samo je djelić onoga što nam Karabegović povremeno pokaže. Obilježene nadrealističkim pozicijama (kako se to radi u svjetskoj urbanoj fotografiji), ovaj je fotograf publici opet ponudio ultramoderne fotografije, premda mu svi radovi nisu novi. “Najbolji fotograf je onaj koji uvijek nosi fotoaparat sa sobom” – krilatica je inače koja je navodno iznikla iz redakcije nekad čuvenog magazina „Life“, a Karabegović je, čini se, dobrano koristi u stvarnosti.
Prvo zapažanje o ovoj izložbi: ono što Karabegovića izdvaja u fotografiji jest činjenica da ostaje vjeran svom, ono baš svom načinu rada: bilježi specifične točke grada u različitim, najčešće monotonim trenucima – pretvarajući sve oko sebe u bilo kojem vremenu u fotografsku priliku, primjenjujući i tzv. ribolovnu tehniku, u maniri vrhunskih urbanih fotografa, stvarajući na taj način vjerodostojne, iskrene kadrove. U njegovim su Vizurama grada – kako je nazvao skup radova izloženih u Cinkušu – zanimljive i zakutci, koji asociraju na geometrijske, pa se može reći kako on koristi urbani teritorij da bi stvorio umjetničko djelo: koristi se gradom i njegovim dekoracijama, od arhitekture i gradskih kompozicija do građana. Kako god, Karabegović je Gornjogradskom festivalu donio svježinu purgerskoga boemsko-umjetničkoga života, na koji smo bili već pomalo zaboravili. Taj dobitnik brojnih domaćih i svjetskih nagrada za fotografiju, kojeg su zamijetili i svjetski fotografski magazini, premda nije rođeni Zagrepčanac, unio je u gradsku kulturu stil umjetničkoga razmišljanja kao da se u Zagrebu našao došavši iz Barcelone, a ne iz Banja Luke…
Na naše veliko zadovoljstvo!
Tekst: N.K. B., Fotografije: privatni arhivi, Ognjen Karabegović