Hrvatska kuća, Materina priča, u Zagrebu, u petak 24. siječnja, bila je nakratko domom fine poezije s Dunava. Ondje je, naime, promovirana sedma knjiga pjesnikinje Jozefine Lade „Snovi s Dunava“ …
Objavljeno: 24.01.2020.
U nadasve ugodnom miljeu Hrvatske kuće u Zagrebu, s mnoštvom artefakata koji donose ugođaj Slavonije, Like, Šokadije, Dalmacije – pravo je zadovoljstvo bilo slušati stihove dunavske pjesnikinje Jozefine Lade, koja je nakon rata doselila u Zagreb i ondje stvorila cijeli svoj umjetnički opus. Pjesnikinja je u glavnom gradu puna dva desetljeća aktivna u poetskom i humanitarnom životu. Međutim, javnosti je, nakon šest uspješnih knjiga poezija, predstavila i sedmu, Snovi sa Dunava, u kojoj nastavlja ispisivati svoj dunavski sevdah…
Čitajući stihove Jozefine Lade – prvo što zapažate jest da nemaju suvišnih riječi, neprikladnih epiteta, a pjesnikinja upravo maestralno niže stihove koji se oslanjaju na dobro izabrane glagole. Možda će kritika to prepoznati kao retro poetski stil, kao poetizaciju prozaičnog, apologiju starih dobrih životnih vrijednosti, nepretenciozne stihove o drugim prilikama i novim počecima, no da je kojim slučajem pjesnikinja s juga, moglo bi se reći kako nam je Jozefina ponudila saudade, ono što Portugalci nazivaju nostalgičnim pjevanjem, a što poznajemo kod velikoga broja otočkih pjesnikinja. Međutim, Jozefina je utkala u stihove Dunav, prekinutu mladost i očekivane motive prirode, priuštivši nam pokoju pjesmu s duhovnim, filozofskim pomakom. Njena se poezija čita tekstualno i intertekstualno jer kad piše o Dunavu, Jozefina tada pjeva baš o Dunavu. Ne odvlači nas u razbarušenu percepciju izmaštane stvarnosti, nego piše biranim riječima, dorađenim stihom o onome što najbolje poznaje.
Jozefinini motivi i teme vezani su uz njen zavičajni areal, što ne znači da o zavičajnosti pjeva na zavičajnom idiomu, ali jamačno se i na taj način to može gledati. Dakle, ona nije tipično urbana pjesnikinja, njena je poezija puna sonetnih opisa koji bi se slobodno mogli nazvati zavičajnim sonetima. Ishodište njena pjesništva, kako je to vidljivo iz u Hrvatskoj kući predstavljenoj knjizi Snovi s Dunava, jest poezija na standardu, gdje je očita njena usredotočenost na podrijetlo, posebice na vukovarski krajolik, prirodu, godišnja doba, voćnjake, šumu, livadu. Drugi važan segment njene poezije jest pjevanje tzv. autobiografskim stihom, jer upravo stihovima upozorava na ono što je za naš kontekst važno, odnosno za njezinu poetiku, a to je značaj obiteljsko-antropoloških i zavičajnih motiva.
Slušajući njene stihove, dade se primijetiti kako nema mnogo socijalnih nota u njenoj poeziji, ali zato vrvi od nostalgičnih i idiličnih prikaza, urezanih u radostan osjećaj zajedništva s prirodom. Proljeće i jesen u njenim pjesmama su metafora i apoteoza, ontološke konstante koje pjesnikinji daju važnost jer svojim biranim stihom, izbrušenim do sjaja, skreće diskusiju od površinskoga prema dubinskom značenju svoje poezije. Jozefina Lada se tako uklapa u poznati trend hrvatske poslijeratne poezije devedesetih godina, kada je u poratnim godinama nastala prava poplava stihova, pri čemu je u toj poeziji bilo i pomodnosti i trenda. No, Jozefinini stihovi nisu samo stil i opisi, već i zanimljive kompozicije na tragu ontoloških tema (npr. Snaga potrebe, Graditelji, Vrijeme, Postojati ). Nekim svojim minijaturama, poput pjesama Košmar, Čovjek mladosti, Jesen, usudim se reći, ima i antologijskih vrijednosti.
Ukratko, Jozefina je pjesnikinja šokačkih motiva napisanih štokavskim standardom. Pjesnikinja na isti način pjeva u miru i kontemplaciji, sa zavičajnim arealom kao oazom, pa kad piše pjesmu Zid, 29. listopad 1991, Nestanak, Kesteni, Molitva za snagu – takav lirski inventar ne zadovoljava se samo prikazivačkom razinom pjesničkoga iskaza sjete, odnosno tuge ‒ nego slikovito ustrojava simboličnu razinu koja upućuje na vezu čovjeka i zavičaja, prirode i kulture, povijesti i njena sadržaja (rat, prolaznost), ali i zavičaja kao domovine, tradicije, sadašnjosti.
U ovoj bismo poetskoj liniji ipak mogli prepoznati činjenicu da je Jozefina Lada jedna od najdosljednjijih hrvatskih intimističkih pjesnika s početka 21. stoljeća, razdoblja mladoga hrvatskoga novosimbolizma. Unatoč tome što u zadnjim svojim zbirkama rabi i drugačije motive i teme, kao i formalnu uređenost pjesama, ona ipak ostaje u svojim najvrijednijim pjesničkim ostvarenjima pjesnikinja nostalgičnih gesta, distancirana od urbaniziranoga svijeta aktualnosti i društvenoga dinamizma, pjesnikinja čiji lirski subjekt kaže, citiram stihove: Red je da podijelimo sve/ čak i onu sitnu prašinu / što osta iza kamenčića mozaika/od kojih smo život gradili.
Premda ovi stihovi zaslužuju dulju meditaciju, u kontekstu njene poezije to znači stanovitu divinizaciju života, kao odmaknuća od nesretne društvene (ratne) stvarnosti koja zatire biće i njegovu autohtonost, pa pribjegava sreći kroz stihove, koja je u stanju transcendirati takvu nesretnu stvarnost. Dakle, nije kod Jozefine riječ samo o pejzažu kao gesti utjehe i pukom impresionističkom dojmovnom ushitu, već i filozofskoj potrazi za srećom.
Knjigu Snovi s Dunava i pjesnikinju samu predstavili su Mina Petra Petričec, kao voditeljica Hrvatske kuće, Nera Karolina Barbarić, recenzentica, Jadranka Šepek, ispred ženske organizacije Katarina Zrinska. Nastupili su članovi KUD-a iz Dravonošca i mlada glazbenica i violinistica Renata Novoselec. Stihove po izboru autorice čitala je Manda Kadić.