U JELSI JE RIČ IZNIKLA

Promocija  treće knjige čakavske poezije Ičice Barišić, objavljene pod muzikalnim nazivom „Iz zemje je rič iznikla“, održana je vrlo vruće hvarske večeri, 29. srpnja,  na Trgu sv. Ivana u Jelsi, kao prvo u nizu značajnijih hvarskih poetskih ljetnih zbivanja…

Otkako je bard klapske pjesme Ljubo Stipišić Delmata 1995. zapazio stihove Ičice Barišić i pjesmu koja je naslovna u njezinoj trećoj knjizi „Iz zemje je rič iznikla“ te je uglazbio (kažu – bio je to njegov posljednji glazbeni uradak), ubrzano se razvijala poetska ekspresija ove Pitovke, umirovljene nastavnice kemije i biologije, koja je svoj radni vijek provela u Splitu. Godine 2006. objavila je prvu knjigu poezije, „Libar kako timbar“, na narječju svojega rodnoga mjesta. Danas pak ističe potrebu da poezijom oformi svojevrsno pitovsko pismo, senzibilan i jednostavan izričaj koji bi bio prepoznatljiv izvan otoka Hvara, svojevrsnoga poetskog ašrama. Jer – reći će pjesnikinja –  premda se u poeziji prepoznala tek nakon završetka svoje nastavničke karijere, pisati je počela da sačuva svoj pitovski vokabular, evocira davne uspomene, progovori o starim zanatima i običajima, o otočkoj svakodnevici kakva je ostala sačuvana u njezinom sjećanju. Takvo što Milan bi Kundera nazvao nostalgijom, no to je samo prostorno ograničenje širega značenja. U poetskoj tradiciji mediteranskih otoka, a otok Hvar, i Pitve dakle, ondje pripadaju, znamo da je riječ o onome što Portugalci nazivaju saudade: ako ste ikada iskusili osjećaj melankolične želje za nečim što više ne postoji, snažnu nostalgiju prožetu tugom, ali i ugodan osjećaj prema dalekom mjestu, prema zemlji, kući, ljubavi, možda izgubljenoj, ili čak prema nekom mjestu koje nikada nije posjećeno, ali ste poći ondje stalno žudjeli, ili iskustvu koje ste željeli – eto, to je saudade. A Ičica Barišić dobrano primjenjuje sve od tih osjećanja, čak je saudadična i prema samom protjecanju vremena, pa tako kaže u pjesmi “Otolič“, za koju joj je, kaže, akademik Tonko Maroević svojedobno sugerirao da po njoj knjiga nosi naziv: “Otolič je u hipu pasalo/već sutra je/ domalo“…

Poseban  značaj njezinih pjesama, pa tako i onih u zbirci „Iz zemje je rič iznikla“, upravo je jezik: pjesme su ispjevane na pitovskom, idiomu koji pripada južnočakavskom ikavskom dijalektu, ali ih ona uokviruje u moderne poetske oblike, od soneta, slobodnoga stiha do haiku formi, ovisno o vrsti emocije koju „zaokružuje“. Ičica se Barišić poeziji na dijalektu doslovce prepustila, pa joj riječi gdjegdje spontano stvore refren, a slobodni stih refleksije ili duboke osjećaje,  kojima  ispovijeda djetinjstvo i oblikovanje vlastitoga ega ( „Radovala se svemu/ i cvitu, i svitu/i dobron pismi./ I plakala kad je bolilo./I snila,/puno san snila…). U najvećem broju pjesama više ne žali, samo osjeća; nostalgiju, zahvaljujući pjesničkoj nadarenosti, Ičica Barišić iskazuje shvaćanjem poezije kakvo se sačuvalo među osobitim pojedincima, koji osjećaj da se sve važno duhovno nalazi ondje gdje su to prvi put osjetili, gdje je to obilježeno spontanim nadahnućima – prepoznaju tek kad se od toga izvora odvoje. Ima toga izričito, primjerice, i u njenim stihovima (pjesma Prominilo misto dušu): Prominilo je dušu misto/iz potribe il kontrešta/arija se ćuti furešta/sorce mista ne tuče isto./

O poeziji ove Pitovke pisali su Tonko Maroević, Jakša Fiamengo, Anatolij Kudrjavcev, Siniša VukovićVivian Grisogono prevodila je njene pjesme na engleski.  A u Jelsi je 29. srpnja njenu treću zbirku predstavio Tonči Barišić, urednik i njezin sin, koji se u uvodnoj riječi emotivno osvrnuo na njenu poeziju. O autorici i poeziji govorili su još Danijela Lovrić i Frankica Peronja, a stihove je govorio Jakov Barišić, njezin unuk. Jelšanska pjesnikinja i dogradonačelnica, Vlatka Buj, vodila je publiku kroz poeziju Ičice Barišić, divno odrecitiravši  nekoliko pjesama iz knjige.  

Zbirku čakavske i dijelom štokavske autoričine poezije „Iz zemje je rič iznikla“ objavila je nakladnička kuća Meandar iz Zagreba.