Knjiga La Molnar nesvakidašnja je umjetnička biografija, koju je objavila zabgebačka Beletra, a priču o Ljiljani Molnar Talajić napisao je njezin sin Dalibor Talajić, dok je biografiju operne dive rekonstruirala glazbena kritičarka, urednica i publicistkinja Jagoda Martinčević. Kao muzikologinja, Jagoda Martinčević proučila je stotine novinskih izrezaka, sačuvanih kazališnih plakata i fotografija iz velikih opernih kuća i prikazala biografiju velike La Molnar, od početaka u Sarajevu do pozornica najvećih svjetskih opernih kuća – Metropolitana, Covent Gardena, Scale, Verone i Bečke državne opere…
Razgovarala: Sandra Pocrnić Mlakar/Snimio: Saša Zinaja, Nacional
Knjiga La Molnar, u kojoj potpisuje biografiju i uređivanje, povod je za razgovor s Jagodom Martinčević, muzikologinjom, glazbenom kritičarkom i publicistkinjom, velikom poznavateljicom ozbiljne glazbe i prijateljicom operne dive Ljiljane Molnar Talajić. Kako je došlo do suradnje s Daliborom Taljićem? Po čemu je i danas značajna Ljiljana Molnar Talajić, gotovo petnaest godina nakon smrti? Koje je pouke ostavila mladima? Kako je tekao rad na knjizi, uz pisanje za novine i emisije na radiju, s kojima ova vitalna umirovljenica i redovito surađuje? Razgovor s iskusnom glazbenom kritičarkom ne bi bio potpun bez pitanja koliko se glazbena scena promijenila tijekom njezine karijere, kakvu je promjenu donio razvoj medija tepitanja o njezinom osobnom glazbenom ukusu.
U nedavno objavljenoj knjizi La Molnar napisali ste biografiju Ljiljane Molnar Talajić i potpisali uređivanje knjige. Kako je došlo do suradnje s Daliborom Talajićem na knjizi o njegovoj majci?
- On je pitao hoću li surađivati, ja sam pristala, iako u početku sa skepsom prema ideji o dva autora.Tek kad sam pročitala njegov sjajan tekst, shvatila sam da nema govora o tekstovima dvaju autora. Autor je isključivo Dalibor Talajić, a ja sam dala profesionalni biografski okvir prateći tekst. Tijekom rada došlo je i do uredničke zadaće s obzirom da imam i dugogodišnje uredničkog iskustvo.
Knjiga La Molnar neobična je biografija jer se u njoj isprepliću tri cjeline – uspomene Dalibora Talajića, Vaša biografija operne dive koju ste rekonstruirali na temelju dokumentacije iz HNK i novinskih izvora te elegantno ukomponirane fotografije koje svjedoče o danas nezamislivoj svjetskoj karijeri. Kako su se uklopili biografski podatci i sentimenti? Što je postignuto takvom kombinacijom tekstova i fotografija? Koliko Vam je kao muzikologinji bila važna dokumentarnost knjige?
- Ovom neobičnom kombinacijom osobnih Daliborovih uspomena i djelomično rekonstruirane biografije, kao i foto materijala, postignuto je jedino moguće – priča o Ljiljani Molnar Talajić. Priča, nipošto monografija uobičajenih uzusa. Tipična monografija bi zahtijevala mnogo više muzikoloških istraživanja, bila bi potpunija informacijama, ali sigurno ne bi bila ovako snažno emocionalna. Dokumentacija s raznim popisima (uloge, partneri, diskografija…) jedini je “ustupak” muzikološkom poslu. Ona je, dakako, važna, ali mnogo manje od jedinstvenog svjedočanstva sina o slavnoj mami.
U knjizi se nalazi i kartica Croatia Recordsa na kojoj je kôd za pristup linku sa svim arijama spomenutima u knjizi, a objavljen je i dvostruki CD s interpretacijama Ljiljane Molnar Talajić, koji obuhvaća njezine operne arije. Zašto je interpretacija Ljiljane Molnar Talajić i danas aktualna, gotovo 15 godina nakon njezine smrti?
- U reproduktivnoj umjetnosti nema aktualnosti. Interpretacija jest ili nije. Ako jest, ostaje zauvijek jednako vrijedna.
Pratili ste nastupe Ljiljane Molnar Talajić i u knjizi navodite kako nikada uživo niste čuli ljepši sopranski glas, bez obzira bilo to u ogromnom prostoru veronske Arene ili u kazališnoj kući. Po čemu je glas Ljiljane Molnar Talajić bio poseban? Što današnje mlade sopranistice mogu naučiti iz interpretacija Ljiljane Molnar Talajić?
- Glas Ljiljane Molnar Talajić nije bio poseban nego jedinstven. Djevojački nježan sopran anđeoske ljepote prirodnim se putem kretao između lirskih i dramskih sekvenci uloge ili koncertne dionice.Nikada nije mijenjao svoj specifični karakter i neopisivo lijepu boju. U vokalnoj umjetnosti se može naučiti tehnika pjevanja te stil djela i autora, sve drugo je individualno. Kaže se – bogomdano!.
U biografiji je opisano rivalstvo između Ljiljane Molnar Talajić i Monserrat Caballe koje je kulminiralo izvedbom Norme u Beču, a spomenuta je i anegdota susreta s Marijom Callas. Budući da ste i sami svjedočili zlatnom dobu opere, vidite li danas na svjetskoj sceni nasljednice velikih opernih diva?
- Ne, ne vidim. Danas ima jako puno izvrsnih pjevačica, ali nema diva. Uostalom, ni nekada ih baš nije bilo previše. Termin diva je odveć eksploatiran. Može se odnositi na cjelokupnu ličnost, ali i isključivo na umjetnički učinak. Meni su ove druge dive draže!
U knjizi opisujete kako je Ljiljana Molnar Talajić osvojila izbirljivu bečku glazbenu publiku, što je uspjeh za svakog opernog pjevača. Kakva je zagrebačka operna publika? Tko je čini i kako formira svoj ukus?
- To je jako teško pitanje. Operna i koncertna publika bilo gdje, pa tako i u Zagrebu, prvenstveno je ona koja je glazbeno obrazovana u obitelji od malih nogu. Ima, dakako, i onih koji su sklonost klasičnoj glazbi stekli kasnije, posredno otkrivajući na razne načine taj svijet, no osnova je oduvijek odgoj. Roditelji često upisuju djecu u glazbene škole ne nužno da bi postali glazbenici nego da postanu publika.
Prva ste glavna urednica časopisa Hrvatskog društva skadatelja Cantus, koji se bavi samo domaćom glazbom i izlazi periodično. Oko kojih se prostora, časopisa i emisija okupljaju hrvatski glazbeni fajnšmekeri? Postoji li hrvatska glazbena scena i tko su danas njezini najvažniji protagonisti?
- Naravno da postoji, čak i u ovom korona vremenu u kojem publika, doduše u ograničenom broju, ne odustaje i ipak posjećuje koncerte. Najmanje u tome sudjeluju profesionalci, rijetki su pjevači ili orkestralni glazbenici koji idu na koncerte. Nekad je bilo drukčije, jedni su slušali druge, postojali su i kružoci profesionalaca okupljenih oko zajedničkih tema. Danas je drugo vrijeme. Ne samo zbog korone! Svijet se promijenio, pa tako i hrvatska glazbena scena. Na žalost, ne na bolje!
Elektronski mediji danas omogućuju informaciju o recentnoj svjetskoj produkciji i biranje najboljih izvođača na svijetu. Što su elektronski mediji promijenili u odnosu prema glazbi, a što je ostalo isto?
- To je pitanje oko kojeg uvijek volim diskutirati. Naime, za mene živa izvedba kojoj prisustvujem, uvijek ima uvijek prednost, sa svim svojim nesavršenostima, pred preciznim i friziranim snimkama. Dakako da su diskografija, a kasnije i elektronički mediji učinili mnogo za posvemašnju dostupnost klasične glazbe. Dakle, demokratizirali su je u najvećoj mogućoj mjeri i to je dobro.Osim toga, sa snimkama glazba ostaje u povijesnoj memoriji. I to su najveće dobrobiti modernog doba. Ali u one navodne “fajnšmekerske” analize i usporedbe jedne snimke/interpretacije s drugom – ne vjerujem. Imala sam sreću da sam puno putovala i slušala žive izvedbe najvećih orkestara, dirigenata, instrumentalista. To je neprocjenjivo iskustvo koje ne može zamijeniti nikakva snimka.
Ljiljana Molnar Talajić među mnogim je velikim glazbenim imenima čijim ste se biografijama bavili. Napisali ste i uredili monografiju Ruže Pospiš Baldani, uređivali ste zbornik o Jakovu Gotovcu i pisali o opernim i glazbeno-scenskim režijama Petra Selema. Kako birate umjetničke biografije kojima ćete se baviti? Koja biste velika glazbena imena još željeli biografski obraditi?
- Mislim da teme prije nađu mene nego ja njih! Svakako pišem o onome/onima koje dobro poznajem i volim. Kada je riječ o našim umjetnicima voljela bih nešto napraviti o Kruni Cigoju i njegovom sasvim posebnom životu, a pravu monografiju zavrijedio bi i naš veliki bas-bariton Tomislav Neralić.
Završili ste muzikologiju i bavili se glazbenom kritikom i publicistikom. U svom poslu na taj ste način spojili oba svoja talenta – glazbeni i spisateljski. Što je bilo prije – glazba ili pisanje? Što je bilo presudno za odluku o bavljenju glazbenom kritikom?
- Najprije je bilo kazalište jer sam rođena i odrasla u kazališnoj obitelji. Nekoliko generacija mojih ugradilo je živote u Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu. Od djeda i bake, koji su bili radnici, on majstor pozornice, ona garderobijerka, do oca prvaka drame i ujaka prvaka baleta. Bilo ih je još nekoliko, a zadnja je moja kći, članica Drame iste kuće. Mene je umjetnički posao “preskočio”, ali sam se zaljubila u glazbu, završila kompletno glazbeno školovanje i – propisala. Vrlo rano, u nekad uglednoj kulturnoj rubrici “Vjesnika”, u kojem sam ostala gotovo četvrt stoljeća, usput je došao i radio, TV emisije, pa knjige i na kraju i urednički rad koji me je silno veselio. Jedno je vodilo drugom vrlo prirodno. Kritike su samo dio toga, onaj javnosti najprepoznatljiviji. Za to je u početku trebalo hrabrosti, pa i mladenačke bezobraštine koja meni nije nedostajala. I danas ih pišem, ali drugačije. Iskustvo me je naučilo umjerenosti.
Krajem šezdesetih svirali ste u ženskoj rock-grupi „Šigele“, koja je ostala zapamćena po vrlo dobrim izvedbama Beatlesa, pa je nastupila i u Beču. Jeste li kasnije, baveći se ozbiljnom glazbom, barem jednim uhom osluškivali rock glazbu? Ima li rockera koje slušate i volite?
- Ne, ne, u duši nisam nikad bila prava rokerica. U Šigele sam upala slučajno, kao gimnazijalka. Cure iz razreda htjele su osnovati prvi ženski rock band u Jugoslaviji, tri su svirale gitaru, jedna bubnjeve i falila im je klavijaturistica. A ja sam jedina u razredu svirala klavir! Rock sam više voljela plesati nego svirati i pjevati. Kasnije me privukla jazz glazba, koju i danas volim slušati. No, ako osim moje vječne klasike moram izdvojiti nešto što me uvijek iznova emocionalno fascinira, to je glazba, pjesništvo i interpretacija Leonarda Cohena.
Vrlo ste aktivni i u mirovini – pratite koncerte, pišete za dnevne novine i surađujete u radijskim emisijama. Kako ste u svoj prepun dnevni raspored uklopili i zahtjevan i dugotrajan rad na knjizi La Molnar?
- Cijeli svoj profesionalni život bila sam hiperaktivna i radila niz poslova istodobno. Nikad nisam imala hobi, hobi mi je bila i ostala profesija, glazba, pisanje ili govorenje o njoj. I još mi nije dosta!