Svoju jubilarnu godinu, u kojoj navršava 70 godina života i 50 godina rada, Božica Jelušić dočekuje ostvarena i zadovoljna – u pola stoljeća objavila je više desetaka naslova među kojima su zbirke poezije na kajkavskom i štokavskom, likovne monografije i recenzije, knjige eseja i putopisa. I – tim povodom, javnosti će ponuditi šest obljetničkih knjiga koje su sve obilježene topofilijom, odnosno ljubavi prema određenim mjestima. Što književnica kaže o tomu?
Razgovarala: Sandra Pocrnić Mlakar
Božica Jelušić, kozmopolitkinja po svom uvjerenju, duboko ukorijenjena u svoj zavičaj, živi u rodnom Đurđevcu. Izvor inspiracije našla je na imanju Barnagor s prostranom kurijom na brežuljku iznad muljevita potoka Barna. Barnagor je kupila i preuredila u muzej života vlastelinskog sela i gostoljubivo odredište za izletničke grupe, umjetničke kolonije, slikare i književnike kojima otvara vrata u tri godišnja doba, od proljeća do zime.
Za svoju obljetnicu Božica Jelušić priprema nešto novo, provokativno i aktualno – šest obljetničkih knjiga zajednička tema kojih će biti topofilija, odnosno ljubav prema određenom mjestu.
Zavičajna poezija i proza, pjesme posvećene gradovima uz koje je vezana, pejzažima, prirodi i ekologiji, konstanta su književnoga stvaralaštva ugledne pjesnikinje. No, zašto topofilija kao središnja tema i što njome poručuje te gdje je ljubav prema određenom mjestu u recentnoj poeziji – pitali smo književnicu koja i danas održava staru naviku pisanja rukopisom u bilježnice, dok istodobno prati aktualnosti na društvenim mrežama, gdje objavljuje svoje nove pjesme i komentira svakodnevnicu.
Gotovo trideset uglednih priznanja za književni rad i sudjelovanja u radu žirija svih relevantnih književnih natječajakruna su njena književnog i umjetničkog rada…
U jubilarnoj godini, u kojoj obilježavate 50 godina rada i 70 godina života, pripremate obljetničke knjige kajkavske i štokavske poezije te knjigu kratkih priča. Vaš je izbor za tiskanje Vaš dugogodišnji nakladnik Tonimir iz Varaždinskih Toplica. Zašto ne neki veći zagrebački nakladnik?
- Ja vjerujem u „kućno autorstvo“ i vezu nakladnika i autora koja nije samo posao. To mi je blizu, to je moja regija, moj kulturološki i duhovni prostor. Gospodin Juranić mnogo je učinio za kajkavski korpus. Među njegovim autorima su dr. Joža Skok, Ernest Fišer, Mirna Weber, Božidar Brezišćak Bagola, te moja malenkost. Odnosi su definirani i korektni, knjige lijepe. Imamo nekoliko nagrada Matice hrvatske, Patačićku, dva Ujevića, tri dobitnika Maslinova vijenca. To objašnjava mnoge stvari, u pitanjima izvrsnosti, nadam se.
Vaša dominantna tema u jubilarnoj godini je topofilija, vezanost uz mjesta koja opisujete u raznim formama. Primjećujete li topofiliju u recentnoj poeziji koju pratite kao članica žirija književnih natječaja? Može li topofilija i usredotočenost na mjesto na kojem se nalazimo i sadašnje vrijeme djelovati kao protuteža sveprisutnom provincijalizmu i konzumerizmu?
- Topofilija, ljubav za odabrana mjesta, važan termin kod Bachelarda, primjerice, duboki je osjećaj, povezan sa zavičajem, jezikom, atmosferom, djetinjstvom i sretnom memorijom. U njemu nema ničega sentimentalno-cendravoga ni potrošenoga. Daje nam osjećaj da smo netko, negdje, nečiji, uzdiže nas prema idealnim vrijednostima. Većina moderne poezije bavi se kidanjem veza, s mjestima, društvom, jezikom. Odustaje se od forme, ponegdje i od smisla. Prenapregnutost, brutalnost, šokantne sprege, to igra, elegancija baš nije u prioritetu, tako da ispadamo iz korica „starinskih“ osjećaja, među kojima je i topofilija. Ali ne bih rekla da me to bitno pogađa ili obvezuje. Idem svojim putom već pola stoljeća i tako mi je dobro.
Hoćete li obljetničke projekte predstaviti u Zagrebu?
- Da, naravno, za Zagreb sam vezana pola stoljeća, imam tu jednu od svojih usputnih adresa. I jaku duhovnu vezu, razumije se, s mojim čitateljima i prijateljima, prije svega.
Poznato je da uvijek imate pri ruci bilježnicu koju ispunjavate poezijom, pripremama predavanja i crtežima, a Vaši pratitelji na društvenim mrežama primijetili su kako ste tugovali zbog jedne izgubljene bilježnice. Zašto u doba elektronskih medija ustrajete na bilješkama pisanim rukopisom?
- Krasopis, rukopis, kaligrafija, divne su stvari, bitno vezane uz umjetnost. Ruka je „produženi organ“ mozga, ona misli i ima svoj život u momentu kad povlači crtu. Pisanje rukom je disciplina, koncentracija, jedan vid meditacije. Za poznavatelje, otkriva i karakter i raspoloženje i mnoge detalje osobnog života. Elektronika je nužno zlo i đavolski izum za rasipanje i krađu vremena, za poništavanje personalnosti. Ne impresionira me ni u jednom detalju, a razdražuje u bezbroj njih. Ali prilagodba je na djelu, premda ostajem vjerna tekama i pisaljkama.
Osnivačica ste prvog ekološkog društva u Đurđevcu i pod pseudonimom Flora Green pišete o ekološkim temama. Što se u odnosu prema prirodi promijenilo otkako ste se počeli baviti ekologijom do danas? Koje pozitivne promjene primjećujete u odnosu prema prirodi, a koje negativne?
- Pozitive je malo, osim što je porasla svijest o važnosti očuvane divljine, o entropiji, resursima, o preživljavanju u skladu s prirodom. No, kritična masa nije postignuta. Građanska inicijativa je slabašna. Propisi su prilagođeni državnim firmama i velikim korisnicima. Zemljoradnja je zanemarena. Potrošački mentalitet potiče se imbecilnim reklamama. Odgoj za okoliš mora postati dijelom školskih programa i naše društvene svijesti u cjelini.
Na društvenim mrežama objavljujete nove pjesme i komentare svakodnevice. Što je internet učinio poeziji?
- Pravoj poeziji nije učinjena bogzna kakva usluga. Ona još uvijek živi u strukovnom i klanskom rezervatu. Internetom vlada bauk amaterizma, diletantske samosvijesti i vrlo loše pismenosti. Jezik je nagrabusio na stotinu načina.Trijumf nemuštosti, agramotnosti, nakapanja i svidljivosti u borbi na život i smrt, za što veću kvotu lajkova. Katastrofa.
Balaševića ste na društvenim mrežama ispratili tugom. Kao pjesnikinja i književnica, što ste cijenili kod tog pjesnika koji nije bio pravi pjesnik i glazbenika koji nije bio pravi glazbenik?
- U Francuskoj to pitanje uopće ne bi bilo sporno. Pjevana poezija diže broj konzumenata na n-tu potenciju. Šansona je demokratična, daje mogućnost da stihove pamte i oni koji ne vole čitati. Također, tu je brzo poistovjećenje, slušatelj misli da se baš „o njemu“ pjeva, o njegovim emotivnim situacijama. Između diridajki i pop šunda, šansona je most prema poeziji u knjigama, zbirkama, čitankama. Dezinfekcijsko sredstvo protiv kiča. Pogotovo kod Đoleta, koji je od mrvica u đžepu, lista koji pada, novinske vijesti i cure s perona na kolodvoru mogao napraviti pjesmu. Dar uzvišenja svakodnevnog, ležernost onoga koji ne mari za veliku slavu, već hoće da ga ljudi vole, kao što on voli njih. To sam kod Balaševića cijenila, u globalu i u detalju.