Upravo zatvorena izložba fotografija Vilme Matulić „Gradovi ispod grada“, postavljene u crkvici-galeriji Sveti Jerolim u Starom Gradu na Hvaru, predstavlja važan i dragocjen izbor fotografija nastalih tijekom iskopavanja Srinje kole koje dokumentiraju faze arheoloških radova, ali i više – donose intimni, sentimentalni odnos fotografkinje i stanovnika prema važnom otkriću rimskih mozaika u korijenima grada…
Fotografski arhivi oduvijek su me fascinirali, pogotovo kada sam imala priliku čuti priče i ostaviti si vremena pregledati i proučiti njihovo blago. Ovih dana mi se posrećilo, pa sam zapazila izložbu Vilme Matulić, nazvanu Gradovi ispod grada – ne samo zbog vizualnog sadržaja, već i zbog osebujnosti snimljenih materijala koji bi, osim što pokazuju povijest bolesti pronađenih arheoloških promjena u Starom Gradu, mogli biti jedna od fotografskih kolekcija na koju će se usredotočiti (a primijetili smo da neki već jesu) ne samo skauti na povijesne i dokumentarne fotografije, nego i oni fotoljupci koji propituju razne fotografske tehničke i umjetničke emulzije pri pokazivanju baštine ili velikih povijesno-umjetničke otkrića. Fotografije koje je Vilma Matulić na izložbi u galeriji-crkvici Sveti Jerolim prikazala (crkvica sama po sebi predstavlja jednu od razina starogrojske povijesti) predstavljaju dvostruku vrijednost: znanstvenu – kao ilustracija stratigrafskog konteksta otkrića mozaika, te dokumentarnu – zbog prisutnosti portretiranih arheologa unutar područja iskopavanja.
Fotografije s izložbe relevantne su radi uvida u potencijal Vilme Matulić na umjetničkom polju, ali i kao spona između stručne, građanske i osobne emocije fotografkinje i „krajolika“ snimanja. Postupak implementacije stila selfie fotografije u arhelošku dokumentiranost nije novina, ali je vidno Vilmino fotografsko postignuće i predstavlja odlučujući korak naprijed u postavljanju temelja za „novu tehniku“ marketinške podrške aktivnostima arheologa i znanstvenika, ali i velik doprinos turizmu i putujućim ljubiteljima povijesti i spomenika.
Ne referiram se na dio izložbe posvećen struci, odnosno na tipične dokumentarno-arheološke fotografije, premda su baš te ušle u brojna ovoproljetna medijska i arheološka izdanja, u nas i u inozemstvu, jer su zabilježile za arheologiju i za mali Stari Grad važan aspekt povijesne i kulturne evolucije. Poznato je, prvi spomenici koji su fotografski reproducirani (tehnikom dagerotipije) bile su egipatske piramide (Frédéric Goupil-Fesquet) i atenska Akropola (Pierre-Gustave Joly de Lotbinière). Međutim, tehnika snimanja imala je granicu nereproduktivnosti. Maxime Du Camp, novinar, slikar i fotograf, uveo je upotrebu kalotipske tehnike koja je to omogućila: otišao je 1849. u Egipat u ime francuskog Ministarstva prosvjete i proveo ondje preciznu fotografsku kampanju. Njegove fotografije odlikovale su se kadrovima usmjerenim isključivo na artefakte, premda je namjera bila stvoriti slike koje reproduciraju mjesta i spomenike kako bi se zadovoljila znatiželja i želja za upoznavanjem egzotičnih i manje dostupnih mjesta. U susretu s Vilminim fotografijama, možemo zato govoriti o korištenju fotografije kao o potpori za dokumentiranje iskapanja. Mozaici ili drugi artefakti predstavljeni su metričkim referencama kao što su centimetarske letvice i detaljni metri, sve profesionalno, no pod oko su mi ipak dospjele fotografije poput one naslovne u katalogu za izložbu, koje više pokazuju Vilmu Matulić kao rasnu fotografkinju nego arheološku dokumentaristicu. I posebno važno: te fotografije imaju trenutnu važnost i vrijednost, dok će drugi dio snimki, onaj isključivo dokumentarne prirode, kao alat za istraživanje, korištenje i arhiviranje radova iskapanja, otkrivanja drevnih mozaika, restauracije materijala – biti valoriziran tek za koje desetljeće… Ne manje važno, ali tek za koje desetljeće…
Arheološka fotografija, kao i nespecijalistička fotografija, ne prikazuje uvijek sve moguće detalje. Unatoč tome, antička arheološka fotografija ostaje, u nedostatku alternative, jedino vidljivo sjećanje na spomenik, ovaj put na mozaike. Na starim fotografijama moguće je pronaći i pregledati spomenike koji su izgubljeni u cijelosti ili djelomično, ili su uklonjeni iz vidokruga, ili izmijenjeni kako u svom izvornom izgledu, tako i u onom koji je prikazan na fotografiji. U tom su smislu zbirke fotografija u arhivima temeljni alat za poznavanje i zaštitu kulturne baštine. Dočim, Vilmine su fotografije izazvale kod mene jedinstvenu asocijaciju i formirale jedinstvenu poruku. Odnosno, prisjećanje na događaj otprije više godina, kada smo, radeći reportažu, pristigli na Hisarlik u Turskoj i tražili od lokalnog ugostitelja, koji drži pansinon (odnosno, hotelčić u obliku divovskog konja, nalik onom s ilustracija Odiseje…) kako možemo stići do Troje. Vrlo ravnodušno nas je zapitao: „Do koje Troje?“ „ Pa do Troje Troje, one Troje…“ „Sve su Troje ona Troja“ – odgovorio je – „… morate znati koju tražite…“ I, eto poveznice s Vilminim fotografijama, na kojima su prikazani segmenti samo jednog, naslućivanog, ali još uvijek nepoznatog Starog Grada. Mozaičnog, doduše, ali samo jednog od gradova ispod grada. Kao što Troja ima 11 razina (mi smo, ni ne znajući to, tražili 9.!), tako se Stari Grad, kažu stručnjaci, 17 puta preslojavao, uzimajući ili zadobivajući svaki put novo ime…
Načelno, prema pronađenom rimskom mozaiku iz 2. stoljeća, odlično očuvanom, ukrašenom višebojnim geometrijskim i floralnim motivima i, po analogiji sa sličnim mozaicima (Mali Pompeji u Francuskoj, južno od Liona, u Londonu, Maroku, u Veneciji), riječ je o nalazištu rimskog urbanog domusa, mozaici kojega se najvjerojatnije šire i ispod današnjih zgrada, možda i ulica, i – također prema analogiji – rađeni su koristeći se tipovima motiva koji bi mogli ukazivati na postojanje naselja tipičnoga za lagune. Međutim, koji je Faria po redu nastanka bio grad ispod današnjega Staroga Grada zacijelo će nam u dogledno vrijeme odgovoriti arheolozi.
Govoreći pak o fotografijama s izložbe – ne arheološkoj fotografiji, već radovima koji su izazvali moje posebno zanimanje – iza „namjenske“ uloge kojih izvire emocija fotografkinje, netipična pojava za arheološko-arhivsku fotografiju, valja reći i da izložba u Svetom Jerolimu na svojevrstan način ispituje arheološko-arhivsku fotografiju općenito pokazujući kako fotografski medij prati dokumentiranje urbanih promjena koje su od vremena uspostavljanja paranskoga grada (384. godine prije Krista) zahvatile grad. Fotografski arhivi brojnih muzeja u svijetu apsorbirali su dio goleme fotografske arhive koju su napravili istraživači i arheolozi. Praksa arheoloških iskopavanja i jest, i ostaje, temeljni istraživački alat za poznavanje prošlosti. Međutim, istraživanja u arheologiji uvijek su stavljala veliki naglasak na reinterpretaciju arheoloških istraživanja, na oporavljanje sjećanja o prošlosti. Baš to, ali vrlo kreativno, učinila je i Vilma Matulić.
Budući da je sama arheologija ‘destruktivna’, jer uključuje fizičku eliminaciju istraženih slojeva, zahvaljujući radu Vilme Matulić moći će se zaključiti (opet točno kao za arhive) da je povijest Staroga Grada stvarno zapisana u kamenu, da je nešto te povijesti utisnuto i na rimskim mozaicima, te da njezine inspirativne fotografije u tom smislu predstavljaju, kako bi rekli retoričari, frizuru „starogrojskih“ arheoloških istraživanja…
Tekst: Nera Karolina Barbarić; Fotografije: Vilma Matulić i Facebook izvor