Utjelovljuje srdačnost, kreativnost, strastvenost i nadasve poznavanje ukusa moderne boemske, umjetničke i dizajnerske publike, s kojom je ona, Ljubica Ajduković Ugarković, autorica divnih, toplih i unikatnih džempera u skladnoj modnoj vezi…
Što Ljubica Ajduković Ugarković ima zajedničko s Giorgiom Armanijem, istinskim modnim guruom, kojem se i sama divi? Prije svega to što sebe, poput Armanija, definira kao osobu “usredotočenu na posao, znatiželjnu i ozbiljnu“. I što se drži svoga čvrstoga stava – „kreativna sam jer sam slobodna“! Istoga stava koji zastupa i veliki Giorgio Armani. Samo što se ona smiješi dok to govori…
Ukratko, Ljubica Ajduković Ugarković utjelovljuje najbolje opće karakteristike u svom životu: strogost, racionalnost, hrabrost da se usudi; konkretna, strastvena, inovativna, izuzetno ljubazna -. i sve to ugradila je u avanturu kreiranja i pletenja džempera, cijele jedne serije, ljepotom i linijama sličnije umjetničkim djelima nego tek nosivim modnim uradcima. Naime, žena je to koju karakterizira mnoštvo vizija što međusobno djeluju, čineći proceduralni i produktivni proces njenoga stvaranja puno poticajnijim i artikuliranijim. U nekim se slučajevima Ljubica Ajduković Ugarković upravlja modnim dizajnom, a u dijalogu s kreativnošću i poznavanjem materijala – dizajnom i umjetnošću. Kreativnošću pronalazi svoje ispunjenje, mimo medija, novih tehnologija, društvenih mreža.
Pozornost na njen tihi, samozatajni, konceptualni rad, svratili su mi, također kreativni pojedinci s otoka Hvara, koji su Ljubicu Ajduković Ugarković upoznali kao utjecajnu voditeljicu i osnivačicu branda „hrvatski otočni proizvod“. Njima i hrvatskom otočnom proizvodu davala je, sve do mirovine, mnoge godine života, potaknula mnoge ideje, pomogla u razvoju i obnovi najljepših kreacija hrvatske otočne gastro i kozmetičke baštine.
Osnivačica branda „hrvatski otočni proizvod“
Svoj lik sama Ljubica Ajduković Ugarković vezuje uz odjeću koja u najboljem smislu te riječi znači oplemenjenu klasiku, svojevrsnu odoru koja joj ne odvlači pozornost i koja usmjerava druge na njene geste i ono što kaže. Jednostavno, taj odabir odgovara njenoj konkretnoj i neegzibicionističkoj osobnosti, što joj je posebno bilo važno za njena radnoga vijeka, najprije u Željezari Sisak, gdje je do raspada bivše države bila dio tima posvećenog istraživanju i proučavanju društvenih promjena, a potom se našla u državnim institucijama, gdje je radila na planiranju i realizaciji projekata od velike baštinske i gospodarske vrijednosti. Kao politologinja, magistrirala je na temi o državnoj upravi.
Možda je nespojiv posao u državnoj upravi s modnim izričajem. No, većina ljudi koji žive u modi spremni su se kladiti na stratešku važnost kreativnosti u bilo kom poslu. No, jesmo li sigurni da znamo što mislimo kad koristimo tu riječ? Čini se da imamo dobre razloge tvrditi kako je osobina koja povezuje naizgled udaljene vještine zapravo sposobnost generiranja novih ideja, novih vizija, novih brandova, pa i u vrijeme kada je neka marka iscrpila svoje tržište. Takvo što moglo bi se pripisati i Ljubici Ajduković Ugarković, koja je iz kreativne sfere podizanja i oplemenjivanja novoga branda na hrvatskom tržištu (otočnoga proizvoda) – nakon umirovljenja samo preskočila u drugu kreativnost, onu modnu. Upravo se na njenom primjeru može filozofski ustanoviti kako je riječ kreativnost dostupna svima, ima moć učiniti nas suvremenima, modernima, korisnima, a čini se ključnim uspjehom, dobrim i spontanim rješenjem naših problema.
Kako je rušila mitove o kreativnosti
Kreativnost je inače mit i kult postmoderne, jer ne može se poreći činjenica da uvijek postoji mala skupina ljudi sposobna izbaciti svježe i briljantne ideje, naizgled bez ikakvog napora. Božanska priroda kreativnosti gotovo postaje dogmom u kršćanskoj kulturi. Bog je taj koji stvara stvari. Muškarci mogu biti samo skromni obrtnici, pa Leonardo, Michelangelo, Raphaelo nikada se ne bi definirali kao kreativci, već kao vješti slikari, kipari, izumitelji sposobni majstorski protumačiti tehnike svoje profesije. S romantizmom se vraća nešto božanstva da bi se očovječilo kroz teoriju talenta i estetske intuicije. Prema toj viziji, na razini sklonosti i osjećaja skriva se tajna kreativnosti. Ubrzani tempo nastajanja noviteta raščistio je ideju, široko rasprostranjenu, lagane i neizrecive kreativnosti, potencijalno dostupne svima i za sve. Istodobno je mitologizirao koncept o romantičnom geniju koji je takav zato što stvara.
U slučaju Ljubice Ajduković Ugarković kreativnost je postala vatra koja utječe na tempo promjena u njenom životu; ona je živi primjer kreativne osobe koja nije pohađala tečajeve dizajna, nije učila pletenje i kreaciju u inozemstvu, samo je iskusna, vješta i imaginativna osoba koja dobro zna što ljudi žele. Onda to i čini. “Veste mi daju velike emocije, iste kao i na početku, dok sam bila studentica i plela džempere kako bi poboljšala svoj studentski budžet. Činila sam to umjesto da sam radila druge studentske poslove. Sjedila sam doma i plela…„ – kaže Ljubica. A čini to birajući najfinije materijale od vune, lana, pamuka, koje nabavlja izvan Hrvatske jer domaća ponuda ne pruža joj mogućnosti kreiranja kakvo želi: „Dugo sam predana džemperima i njihovim oblicima. Uvijek sam mislila da će pravi materijal dati sklad, osobnost cjeline. Osvrćući se oko sebe, osjetila sam potrebu stvoriti nešto što bi imalo poseban dodir, što bi bilo prepoznatljivo, ali istodobno duboko kreativno.“
Novi način izražavanja elegancije
Premda je njen put u modi obrnut od drugih imena koja su se bavila modom i odjećom, uvijek, kaže, osjeća uznemirenost jer predstavljanje kreacija javnosti pomalo podsjeća na razgolićavanje. „Prvo je uzbudljivo“, objašnjava, „pratiti korake kreativnog procesa. Poslije je najveće zadovoljstvo vidjeti ljude koji biraju i nose moju odjeću„.
Kod modnih autora i stilista, primjetna je neprestana potraga za novim prijedlozima, trendovima, koji će sve ostaviti bez teksta. Ljubica Ajduković Ugarković radi upravo suprotno: odabire novi način izražavanja elegancije, zatim modulirajući čini mnoge male pomake, u malim edicijama. Štoviše, samo unikate. Možete pričati priče, naravno, ali morate ih graditi na nekoj logičnoj osnovi. Tako to čini i Ljubica. I ne boji se da će biti „neshvaćena“. U protivnom, kaže, „ne bih se osjećala slobodno. Nesloboda bi mogla utjecati na moju kreativnost.“
Pitala sam se, vidjevši Ljubičine modele, kako primjenjuje ideju nestereotipizirane ženstvenosti na vestu, koja mora biti funkcionalna, ali i lijepa. Objašnjenje je jednostavno – ona slijedi instinkt, nadahnjujući se nekim detaljima, poput zaobljenosti krojeva i nabora. I pritom bira ono pletivo za koje drži da će najbolje „oblikovati“ njen model, da će mu dati najbolju formu, održivost, sačuvati boju i mekoću.
U svoju je avanturu pletenja, veli, ušla promatranjem stvarnosti i društvenih promjena. Odluka da danas ponovo izrađuje ili plete veste, također je došla intuitivno, s istim uzbuđenjem kao nekoć, pa joj današnji modeli na stanovit način predstavljaju sintezu između prošlosti i budućnosti, istodobno su retro i moderni. No, u usporedbi s prošlošću, navodi Ljubica, primjećuje pad ukusa u današnjem društvu. Nekoliko žena koje ga posjeduju su superlativne, a u stvarnosti su to također kreativne žene, umjetničkih ili dizajnerskih zanimanja, koje žele imati kvalitetan, poseban i lijep komad odjeće. Ne bi, kaže, mogla raditi svoj posao ako bi prestala biti u skladu s vremenom. „Osim toga, znatiželjna sam osoba“.
Zato valjda i jest istinski predstavnik nepogrešivog stila…
Tekst: Nera Karolina Barbarić. Fotografije: privatni arhiv