MED KAO SLATKA TERAPIJA

Suprotno onome što se danas o tome misli, ljudi su antisepticima koristili od davnina: ozbiljne rane i amputacije koje su se događale tijekom epizoda ratova, opisane u Ilijadi i Odiseji, kao i one poznate o osvajanju Aleksandra Velikog; u klasičnim djelima Istoka, kao što je “Gilgameš,” ili u pričama Azteka, odnosno drevnih kineskih dinastija, postoje priče o liječenju rana i krvarenja, gdje ranjenik biva liječen i vraćen u borbu. Zar se ne spominju u tim izvješćima komplikacije poput gangrene, sepse i druge ozljede? Novo doba donijelo je, međutim, objašnjenja, znanstveno potvrđena, o velikoj ljekovitosti i učinkovitosti meda…

Objavljeno: 20.01.2020.

Što nam povijest govori o tome? Jedno od prvih objašnjenja nalazimo u Smith papirusima, 1.700 godina prije Krista, kao i na papirusu Ebers,1.500 godina prije Krista. Oba opisuju liječenje rana, zavoje i teške opekline, pri čemu su se koristili mješavinom meda i mlijeka, koju su aplicirali na ranu i oblagali zavojima od čista pamuka. Sličnim smjesama koristili su se razni narodi antike, od Rimljana do afričkih plemena, a te su pripravke poznavali i Indijanci seoskih populacija na jugu Sjedinjenih Država. Učinkovitost antiseptičke pripreme meda (1/3) i maslaca (2/3), prema drevnom egipatskom receptu, posebno djeluje na stafilokoke, koji su vrlo brzo nestajali, a na taj način se liječila i Escherichia coli. Čak i Kuran priznaje ljekovita svojstva meda: «. Gospodar tvoj nadahnuo pčelu / izgradio svoje košnice u brdima / Iz njihovih tijela izlazi / piće različitih boja, / tamo gdje je zdravlje za čovječanstvo

Med je također vrlo čest sastojak u tradicionalnoj kineskoj farmakoterapiji, jer ga ima u mnogim lijekovima za rane i opekline. Tijekom Drugog svjetskog rata, primjerice, stanovništvo Šangaja koristilo je mješavine meda i masti za liječenje čireva i manjih ozljeda s odličnim rezultatima. U Meksiku, drevni su Azteci liječili rane s medom. Oni su također poznavali sirup napravljen od koncentrata soka od određenog dijela agave (maguey), koja ima vrlo visok postotak šećera. Taj ekstrakt pokazao je koliku ima antibakterijsku moć. Slično se u Engleskoj generacijama preporučuje korištenje meda za liječenje opeklina.

ŠTO JE DONIJELO NOVO DOBA ZNANOSTI: Sedamdesetih godina prošloga stoljeća objavljeni su brojni članci o korištenju meda i šećera u području medicine. Godine 1966. znanstvena zajednica bila je iznenađena rezultatima koji su dobile medicinske sestre u bolnici u Bristolu, Engleska. Spravile su, naime, lijek s medom koji su primijenile na pacijentima s dekubitusom i infekcijama amputiranih organa. Kako su pacijenti bili otporni na standardne tretmane, njihovi pripravci s medom doveli su do ozdravljenja.

Istodobno, Arapi i Ukrajinci tvrde kako se med uspješno koristi za liječenje infekcije uha, nosa, grla, kože, očiju i dišnih putova. Njemački liječnici otkrili su također da je med, pomiješan s lokalnom anestezijom, prokainom, bio vrlo učinkovit u liječenju herpesa zostera. Osim toga, neki britanski liječnici koriste med kako bi skratiti vrijeme ozdravljenja bolesnica operiranih zbog raka maternice, dok u Indiji lokalni liječnici primjenjuju med za liječenje čireva kože i u slučajevima gube. Na Novom Zelandu i Australiji med se koristi za liječenje čireva, tropske groznice, vaginalnih infekcija itd. Kirurzi Rusi i Nijemci otkrili su da se organi za transplantaciju, poput krvnih žila, kostiju i rožnica, mogu čuvati u medu. Ovu su metodu  nazvali „melitizacija“, od latinskog „mel“, što znači upravo med.

Natural homemade organic facial masks of honey. Isolated.

MED S RICINUSOVIM ULJEM: Od kasnih sedamdesetih do danas uporaba mednih pripravaka u tolikoj mjeri je uobičajena da je u farmakologiji u Velikoj Britaniji u bolnicama uključen i „med s ricinusovim uljem“. Iako se taj proizvod  koristi često za prve kliničke pokuse, njegova primjena uobičajena je od 1976. Te su godine, naime, dva liječnika, koji rade odvojeno, jedan u Argentini, a drugi u SAD-u, primijetili i prijavili ozdravljenje i antiseptička svojstva meda i šećera. Oba su koristila ove tvari za liječenje dekubitusa, neizlječivih infekcija koje nastaju zbog opeklina i drugih ozljeda. Dr. Leon Herszage Torcuato de Alvear, iz bolnice u Buenos Airesu, prvi je 1980. godine objavio rezultate liječenja 120 pacijenata s izlječenjem od 99 posto. Drugi, dr. Richard Knutson, ortopedski kirurg Centra za ortopediju u Greenville, Mississippi, čije je istraživanje trajalo pet godina – kako bi se analizirali rezultati 605 bolesnika s opeklinama, čirevima, prostrijelnim ranama, amputacijama i zaraženim traumatskim lezijama otpornim na klasične terapije – postigao je ovom metodom potpun oporavak u 98 posto slučajeva. Vrlo zanimljivo bilo je iscjeljenje bolesnika liječenih medom i šećerom. Čak i rane koje su zaražene tijekom konvencionalnih tretmana, nakon nekoliko dana terapije s ovom, alternativnom metodom, postale su sterilne.

TAJNE SLATKOG LIJEKA: Dok bi 40 posto pacijenata koji nisu primili alternativni tretman trebalo biti podvrgnuto plastičnoj operaciji, nitko od pacijenata liječenih šećerom i medom nije trebao dodatne kirurške zahvate. Oba spomenuta liječnika odvojeno su stigli do istih zaključaka: med i šećer su ne samo učinkovitiji od konvencionalnih tretmana, već su nesumnjivo jeftiniji u odnosu na vrijeme trajanja liječenja, a mnogo su manje i popratne komplikacije.

U nekim je slučajevima „slatki lijek“ osvojio čudesne rezultate. Dr. Harvey Gordon i njegovi kolege iz Northwick Park bolnice i kliničkog istraživačkog centra, Harrow, Engleska, izliječili su na ovaj način pacijenta s dva golema apscesa stražnjice. Pacijent je do te mjere oslabio da nije bio u mogućnosti hodati. Osjećao je strahovite bolove, a da bi mu se pomoglo, moralo ga se podvrgavati općoj anesteziji. Ni standardnim tretmanom nije bilo poboljšanja. Na iznenađenje svih, tri dana nakon upotrebe pripravaka s medom, nije bila potrebna anestezija. Pacijent je počeo hodati nakon mjeseci muke i dugog dijabetesom i problemima imunološkog sustava izmorenog organizma.

MED MOŽE UBITI MIKROBAKTERIJE: Turski bakteriolog, dr. Ulker, pokazao je da med može ubiti mikrobakterije, tj. klice koje uzrokuju tuberkulozu i gubu. Mehanizam po kojem šećeri ili med ispuštaju svoja antibiotska svojstva još nije u potpunosti shvaćen. S jedne strane, čini se da su šećeri stimulirani pomoću phagocytosis, što je proces kojim se bijele krvne stanice napadaju i uništavaju bakterije. S druge strane, pokazuje se da oni štite tkiva od infekcije na isti način kako se čuvaju želei. Visoka koncentracija šećera stvara visoki osmotski tlak, koji ne dopušta opstanak bakterija. Da bismo razumjeli što je osmotski tlak, valja znati da šećer i sol upijaju vodu. Sve stanice koriste osmotski tlak da prilagodi svoj sadržaj vodi. Međutim, ako se to dogodi izvan njih, postoji visoka koncentracija soli ili šećera, voda će biti apsorbirana od njihove unutarnje neravnoteže i time uzrokovati smrt stanica. To se može koristiti u medicini kod mikroba, koji su također stanice, tako da ih se okruži mješavinom meda i šećera, pa će dehidrirati i umrijeti. Moglo bi se očekivati da čak i stanice u našem tijelu, koje su u kontaktu s visokom koncentracijom  šećera ili soli, dehidriraju i umiru, ali to se ne događa. Stanice našeg tkiva su u bliskom kontaktu jedne s drugima i opet s krvnim žilama te limfom.

Te stanice, koje su dio većeg i složenijeg sustava, zbog promjena osmotskoga tlaka kontinuirano upijaju vodu iz dru višegih područja tijela. Istodobno, stanice našeg tijela apsorbiraju i metaboliziraju šećere te ih pretvaraju u energiju za tijelo. Samo onim stanicama koje su oštećene, ili individualnim i izoliranim, kao što su bakterije, koje nisu dio sustava, prijeti visoka koncentracija šećera. Uništavanje oštećenih stanica je dodatno koristan učinak terapije na temelju šećera ili meda, jer mrtvo tkivo predstavlja podloge za mnoge vrste bakterija.

KAKO „NJEŽNA TERAPIJA“ DJELUJE : Iznenađenje su izazvali kirurzi Jean Louis Trouillet, Jean Chastre i njihovi kolege u Bichat bolnici u Parizu, koji su ustvrdili da je ovo „nježna terapija“ te da djeluje ne samo na vanjske infekcije, nego i u slučaju unutarnjih infekcija. Kao i drugi kardiokirurzi, imali su određen broj pacijenata čije su se rane na prsištu, nakon otvorene operacije srca, zarazile i nisu reagirale na liječenje antibioticima. U tim slučajevima Trouillet i Chastre ispunjavali su šupljine na prsima oko srca šećerom. Rane su ubrzo postale sterilne, u prosjeku za samo tjedan dana; groznica je nestala i broj pacijenata koji su umrli nakon infekcije znatno se smanjio. Prosječna duljina boravka pacijenata liječenih na taj način bila je najviše 54 dana, u odnosu na 85 dana – koliko su u bolnici proveli bolesnici liječeni konvencionalnim metodama. Osim toga, većina je pacijenata izjavila da je terapija bila gotovo bezbolna. Čak i teške opekline dobro reagiraju na liječenje medom i šećerom.

Indijski liječnik, dr. Subrahmanyam, opisano je u nekim člancima, objavljenim u medicinskim časopisima na engleskom, kako je liječenje opeklina medom i pamučnim zavojima učinkovitije od uobičajenih tretmana s lijekovima i gazom ili poliuretanskim plahtama natopljenim u antibiotske proizvode.

 „Nježna terapija“ je učinkovit i bezbolan oblik čišćenja rane: ona uklanja mrtvo tkivo i istodobno sterilizira lezije. Osim toga, med je izuzetno aktivan protiv patogenih gljivica i bakterija. Više šećera sugerira da sadrži antibiotik tvari poput hidrogen peroksida (vodikov peroksid), mravlju kiselinu, vitamine i minerale (željezo, bakar, mangan, kalcij, kalij, natrij, fosfor i magnezij). Sve ove komponente pridonose povećanju osmotskog tlaka i neophodne su za rast i obnovu stanica u tijelu.

LIJEČENJE ŽELUCA POMOĆU MEDA:  No, možda je od svega najzanimljiviji pokazatelj učinkovitosti meda u liječenju želuca. Dosada se smatralo da su želučani problemi uzrokovani stresom i posljedica prekomjernog izlučivanja želučane kiseline, koja uništava sluznice želuca. Zapadna medicina tretira te promjene lijekovima koji smanjuju kiselinu u želucu. S druge strane, danas je vjerojatno da su mnogi od tih ulkusa uzrokovani bakterijom, Helicobacter pylori, koja se može uspješno liječiti raznim kombinacijama antibiotika. Sada možemo razumjeti zašto liječnici i iscjelitelji stoljećima u arapskim zemljama, bijelci i Azijati, uspješno koriste med za liječenje ove bolesti.

Ukratko, u koncentriranim dozama, med ima antibakterijski naboj dovoljno da ubije Helicobacter. Na taj način je i znanstveno dokazan još jedan aspekt korištenje meda u narodnoj medicini. Uspjeh liječenja šećerom i medom privukao je zanimanje istraživača da pokušaju razumjeti i objasniti njegovu

učinkovitost. Šećer se stoljećima koristio za očuvanje hrane, pa  je logički zaključeno da posjeduje antimikrobna svojstva. Od sredine pedesetih godina prošloga stoljeća mnogi bakteriolozi pokazali su laboratorijskim eksperimentima da med ima antibakterijska i antigljivična svojstva. Primjerice, dr. W.G.Sackett,

bakteriolog s Colorado poljoprivrednog sveučilišta Fort Collins, potvrdio je antibakterijsko djelovanje meda na bakterije koje uzrokuju tifus, dizinteriju, od pneumokoka, stafi lokoka itd.. Bez iznimke, sve su bakterije ubijene u roku od nekoliko dana nakon izlaganja medu, a mnoge čak unutar nekoliko sati.

MED U LIJEČENJU RANA: Studije o šećeru i medu na zacjeljivanje rana nakon plastične operacije dobila je daljnju potvrdu iz istraživanja Marka Fergusona sa Sveučilišta Manchester, koji je utvrdio da određeni šećeri mogu odgoditi razvoj kolagena, proteina koji čini vezivno tkivo i koji je bitan kod ožiljaka. Nakon što je rane na rukama liječio s različitim vrstama šećera (glukoze, fruktoze, saharoze, …), Ferguson je pokazao da su se spriječili nastanci izobličenih ožiljaka u odnosu na netretirane rane. Za mnoge od nas teško je vjerovati da se na jednostavan način može izliječiti teška ozljeda koja je neizlječiva medicinskim metodama. Ali to je samo djelomičan oblik znanja, s kojim se moramo nositi bez predrasuda o „narodnoj medicini“, koja je rezultat višestoljetne borbe „čovjeka protiv bolesti i pažljivog promatranja prirodnih fenomena“.

Kada vas pitaju gdje ste naučili ovu tehniku , kažite – naučio sam tu ili tamo. Ali, ako se bavite s pacijentima svaki dan, svaki dan i naučite nešto novo. Najbolji škola je praksa, a često je najbolja terapija – slatko.

Tekst: Tihe Zaninović; Fotografije: arhiv Svijeta, web izvori