U Zagrebu je, u Novinarskom domu, 27. svibnja održana velika promocija romana Otočna fuga Nenada Marasovića. O filozofijskim i literarnim vrijednostima ovoga uspješnoga romana govorili su Dragutin Lučić Luce, filozof i novinar, Nera Karolina Barbarić, urednica romana, i sam autor. Glazbene točke izveo je mladi uspješni glazbenik i student Akademije dramskih umjetnosti, Lav Novosel…
Fotografije: Ognjen Karabegović
U prepunoj velikoj dvorani Novinarskoga doma u Zagrebu, promovirano je novo umjetničko djelo slikara Nenada Marasovića – roman Otočna fuga. O značenju riječi fuga te o implikacijama te riječi, u samome uvodu u promociju, govorio je Dragutin Lučić Luce, osnaživši na taj način kulturološko i vrijednosno značenje Marasovićeva djela. Lučić je filigranski povezao naslov romana s poviješću otoka Visa i svakovrsnim emigracijama (pa i migracijama unutar Hrvatske!) ljudi s otoka, uronivši u tematiku na način kako je to u romanu zapravo i prikazano. Nera Karolina Barbarić, urednica knjige, osvrnula se na roman kao djelo koje potiče, otvara nova propitivanja života i sudaranja ideologija sredinom 20. stoljeća koja su zapravo obilježila cijelo stoljeće.
No, što je zapravo važno naglasiti o romanu Otočna fuga Nenada Marasovića? Literarno promatrano – to je moć teksta.
Marasović je s ovim romanom odskočio prije svega načinom pripovijedanja, dobro odabranim stilom, zatim iznošenjem običnih svakidašnjih trenutaka na stilski veoma vješt i pitak način. I obrnuto – umanjujući humorom i dosjetkama tragičnost pojedinih situacija. U Otočnoj fugi nema beskrajnih pasaža, ekstatičnih izljeva emocija, tragičnih ljubavi, ali ima čak nekoliko lirski intoniranih, lijepo opisanih romansi. Sve je ispripovijedano u fimskoj maniri, a da mu pritom nije pobjegla niti jedna suvišna rečenica. Već u prvom dijelu romana oduševljava činjenica da je napravio izvrsnu karakternu distinkciju među likovima, također bez puno opisa, svakako bez karikiranja. A moglo se dogoditi da kao slikar, umjetnik, likovnjak upadne u zamku ostrašćenog osjenčivanja protagonista i događanja.
Eto, tu se otkrio kao vješt pisac. No, što to novo u književnosti donosi Otočna fuga? Prvo, Marasović tematikom izlazi iz komfornih okvira aktualne književne domaće scene i otvara teme o kojima nešto treba i znati, nešto i proučiti. U slučaju Otočne fuge, prati razdoblje dviju epoha – Drugi svjetski rat i socijalizam, a junaci su mu obični ljudi s udaljenog otoka, okruženi s nekoliko nedovršenih svjetova, izluđeni društvenim pokretima, političkim iluzijama, ideološkim blokovima, osebujnim pojedincima i obiteljima. Stoga se slobodno može reći i da je ovo roman o jednoj ratnoj mladosti, ali i o vremenu odrastanja, političkom uređenju, međuljudskim odnosima.
Drugo, domaća književna scena ne obrađuje vrijeme socijalizma, ne nosi se s ljudskim karakterima, već s političkim viđenjem toga vremena. Kod Marasovića su svi likovi iz vremena socijalizma krajnje izvorni, autentični, toliko posebni da bi mogli biti glavni likovi nekih drugih romana. Miroslav Krleža je jednom, kad su ga novinari upitali što misli o socijalizmu, lakonski odgovorio: „Lopovi kradu, lažovi lažu, ubojice ubijaju i u socijalizmu…“ Mislim da bi se roman Otočna fuga strukturiran ovako kako jest dopao Krleži… Zahvaljući Marasoviću, mnogi će mlađi čitatelji shvatiti da socijalizam nije bio knjiška izmišljotina, već realnost krvi, znoja, suza, želja i strasti. Tu, eto, i takvu socijalističku realnost opisuje Nenad Marasović u svom romanu, bez pretenzija da ga politički intonira.
Treće, uz to što je roman Otočna fuga prepun filigranski prikazane introdukcije, stilski je to djelo kakvo književni kritičari vole nazvati prepoznatljivim rukopisom. Drugim riječima, originalan način pripovijedanja, filmična struktura, jezik usklađen s likovima, bez artificijelnosti… ukratko, moderan pristup, blizak i novim generacijama čitatelja.
Četvrto, sadržajno, likovi su kompilacije više osoba, više života, kondenzirani na način da se roman doima kao autobiografski.
Peto, upravo zbog toga, roman je otvoreno zaigrao na kartu emocija. Kad upoznate Nenada Marasovića, kao da ste upoznali Sanjina, junaka iz romana: tek što ste ga upoznali kao mirnog, tihog, povučenog, on okrene u cinizam i borbenost.
Šesto, nikada do sada literatura nije ponudila istinu o Visu, o tomu što se zapravo događalo ondje za Drugog svjetskog rata i zašto je Vis ostao izolirani otok. To je učinio Nenad Marasović kroz nekoliko sporednih likova u romanu i finim folklornim opisima svakidašnjeg otočnog života. Nenad Marasović je drugačiji od modernih autora u hrvatskoj književnosti. Od naoko perifernih detalja, u romanu je napravio cijelo bogatstvo slika iz vremena rata i poraća na Visu i u Zagrebu, od kojih svaka sadrži snažan podtekst, koji se opet može dalje tumačiti kroz nijanse.
I sedmo, nije lako od prve dešifrirati slojevitost romana Otočna fuga, ali ga je nevjerojatno lako čitati budući da ima niti humora, koji, između ostaloga, postaje fon na kojem se jasno oslikava tragika života mladih ljudi jednoga doba. U osnovi, Marasović je napisao egzistencijalistički roman, složen i iznijansiran kroz nekoliko linija jer je Otočna fuga istodobno obiteljska saga, politički i ratni dnevnik te success story na domaći način, gdje se glavni lik Frane na kraju uspije etablirati kao uspješni restaurator orgulja. I još, Otočna fuga je roman Nenada Marasovića koji on realizira kao zreli pisac, a ne samo kao zrela osoba. No, što znači pisati i objavljivati u zrelim godinama, što to znači za Marasovića, koji je iskusni, etablirani slikar – ako ne predanost? Predanost umjetnosti!
Možda to najbolje može ilustrirati slučaj velikoga američkoga pjesnika Carla Sandberga, bitnika, nominiranog za Nobela nekoliko puta, koji je utjecao na cijelu plejadu američkih autora 60. i 70. prošloga stoljeća, a koji je najaktivnije djelovao u svojim kasnim šezdesetim i sedamdesetim godinama. Pa tako Sandberg kaže u uvodu svoje knjige poezije Tumačenje ljubavi: „S 20 godina bio sam vojnik u Portoriku; u dobi od 21 godine na West Pointu sam bio u klasi s Douglasom Mac Arthurom; u 23. sam uređivao studentski list, utjecaji kojega su se vidjeli i 50 godina poslije; tijekom sljedećih godina pisao sam svašta, objavio dvije tanjušne knjižice o nečem, ne znam ni sam, koje nisu vrijedile reprinta; pisao sam pjesme, neke priče za djecu, koje su se sviđale običnim ljudima; u 50. sam objavio jednu biografiju i Američku pjesmaricu, pa su se ljudi pitali jesam li ja pjesnik, biograf, lutajući trubadur… u 61. objavio sam jednu biografiju koja mi je donijela nekoliko doktorata; u 65. sam počeo pisati svoj prvi roman, ali ni nakon mjesec dana rada na njemu nisam znao hoću li ga dovršiti. Sklon sam misliti da će, ako ga završim, to biti djelo u kojem će glagoli zbilja podrhtavati. Ako poživim do 89., kao japanski umjetnik Hokusai, mogao bih reći isto što je on rekao na samrti: „ Da mi je bog dao da poživim još barem pet godina, stvarno bih postao veliki umjetnik!“
Kad pročitate biografiju Nenada Marasovića i njegov roman, shvatit ćete da je imao život i karijeru na bogatstvu koje bi mu zavidio i sam Carl Sandberg…