Nazvali su ga gradskim voyerom, kraljem urbane fotografije; iza sebe ima sijaset izložbi, predstavio se međunarodnoj javnosti kolorima i crno-bijelim fotografijama, pobrao zamaman broj nagrada za svoje fotografske radove, ali svejedno je Ognjen Karabegović najnovijom izložbom u Galeriji bošnjačke nacionalne zajednice u Ilici 54, u Zagrebu, pod nazivom Moja priča, stvorio događaj na kojem je, u prepunoj dvorani, pokazao snažan, nadrealistički obojen zaokret u urbanoj zagrebačkoj fotografiji…
Piše: Nera Karolina Barbarić
„Za mene fotografija predstavlja ozbiljnu igru, ali i istraživanje stvarnosti. Fotografija je i određena vrsta terapije, koja pomaže u bijegu iz svakidašnjeg sivila u čaroban svijet boja“, rekao je za sebe jednom prilikom Ognjen Karabegović, nazvavši tada svoje radove uličnim fotografijama. „Najviše me privlači ulična fotografija“, objasnio je„ zato što ima neku svoju priču. Ima štofa. No, i dobar portret i dobra arhitektura ima svoje opravdanje u fotografiji.“ Zapravo, “ulična fotografija i fotografiranje ljudi” – potka je na kojoj fotografi rade modnu fotografiju u magazinima, plasiranu pod internacionalnim nazivom Street Photo. Ulične fotografije, zahvaljujući tehnologiji i sveprisutnim selfijima, više i nisu neko fotografsko otkriće. E, zato baš valja reći kako Karabegović ustvari snima – urbane fotografije, koje odišu iskrenošću i pedantno ulovljenim trenucima u gradskim kontekstima; silno voli ovjekovječiti zanimljive prizore koje velika teatraličnost ulice spontano proizvodi. Za te će situacije ovaj fotograf reći: “Najbolji fotograf je onaj koji uvijek nosi fotoaparat sa sobom!” – posluživši se, dakako, krilaticom koja je navodno iznikla iz redakcije nekad čuvenog magazina „Life“.
Otvarajući izložbu Moja priča, sarajevska je književnica i autorica predgovora kataloga za izložbu, Senada Kadribašić, ovako oslikala autora: „Veliki zaljubljenik u fotografski medij, Ognjen Karabegović neprestano traga za motivima, kako bi stvorio pravu umjetničku fotografiju. U tome i uspijeva, loveći najimpresivnije trenutke, fragmente prirode, ili za motiv tražeći momente različitih emocija na ljudskim licima, te tako bilježeći nevjerojatno snažne facijalne ekspresije. Arhitektonski značajni objekti i njihovi fragmenti, gradska vreva i užurbanost Zagreba. Supkultura ovoga velegrada i mnogi drugi motivi čine bogatu trpezu, s koje, ovaj već odavno afirmirani umjetnik, uzima najinteresantnije, najintrigantnije komade poput voćke kojima će začiniti svoj umjetnički izraz i predati ga javnosti na divljenje, ali i zadovoljiti i nahraniti svoj umjetnički duh.“
I, zbilja – eto nam još jedne uistinu gurmanski fine izložbe fotografija u Zagrebu. S obzirom na broj i raznovrsnost sadržaja snimljenih fotografija, u odabiru za ovu izložbu Karabegović se evidentno odlučio za one fotografije koje će potpunije dočarati njegov aktualni stvaralački, osobni fotografski pristup i likovni izričaj. A te su fotografije nastajale tijekom više godina; njima je – odabirom motiva, lica, situacija i postprodukcijom – Ognjen pokazao kako pripada onoj plejadi autora koji razmišljaju umjetnički, pa se često zbog toga odlučuju za crno-bijelu fotografiju. Međutim, neki, poput njega, i dalje zadržavaju svoju objektivnu superiornost, onu koja proizlazi baš iz crno-bijelog, jer boja je percepcijski snažan element, koji privlači pozornost promatrača i pitkija je. A dok stvara crno-bijelu fotografiju, Karabegović ostvaruje nešto što je istodobno apstraktno i izuzetno stvarno, što mu kadar ponekad čini čudnim, jer za stvaranje zanimljivih fotografija nije dovoljno pretvoriti boje u sive tonove, kako je to svojedobno objasnio veliki fotograf Rob Sheppard. Kad nema boje, a da bi prenio svoju poruku, koristi se linijama, teksturama, oblicima, perspektivama… Ukratko, jednobojnost je zacijelo njegov prvi fotografski jezik, što unosi više autentičnosti i originalnosti u odabrane fotografije. Crno-bijeli kadar omogućuje mu da stvari prikaže iz drugog kuta, pa mu fotografija djeluje kao da je gotovo izvan vremena, ali je savršeno prikladna za ilustraciju društvene stvarnosti; kao rezultat toga, nadživljavaju modu i ostaju urezane u vremenu.
Rad na kontrastu jedan je od temeljnih koraka koji je uočljiv na Ognjenovim fotografijama. Vrlo svijetla područja postaju bijela ili gotovo bijela, dok jako zasjenjena postaju crna. Istodobno, meko svjetlo stvara paučinaste i vrlo nježne nijanse. Tako prizor postaje jasniji, lakši za proziranje i učinkovitiji. Karabegović se na ovim fotografijama poslužio i stanovitim umjetničkim lukavstvom: crno-bijela fotografija po svojoj se prirodi udaljava od stvarnosti, jer stvarnost nije crno-bijela, ali spontano čini fotografiju apstraktnijom i odsutnost boje ostavlja više prostora za tumačenje.
Zašto ističem Karabegovićevu crno-bijelu fotografiju? Jer i on, poput velikog brazilskog umjetnika Salgada, ostvaruje fotografije na način da promatrač primjećuje detalje u njegovim kadrovima koje nikad prije nije uočio. A to se posebno odnosi na crno-bijele fotografije, koje su i na ovoj izložbi prevagnule. Međutim, sve izloženo reproducira stvarnost, kadar mu ima intenzitet koji kao da je okružen zrakom misterije i komunicira izravno u srce gledatelja. Svjesno koristi crno-bijelo kako bi bolje prikazao linije, krivulje, geometrije i reljefe gradova, jer takva fotografija naglašava i sublimira urbanu arhitekturu. Crno-bijela fotografija i urbani krajolik savršeno se spajaju kada je riječ o ovjekovječenju grada noću; boja tada postaje dodatak i samo fiksna ili pokretna svjetla noćnog urbanog života i njegova transponiranja: igra odraza na osvijetljenim zgradama, koji su beskrajni izvori inspiracija za fotografa Ognjenova tipa, jer omogućavaju višestruke efekte zamućenja, dugih ekspozicija, dubokih polja… Pojednostavljeno, riječ je o suvremenom i minimalističkom dekorativnom učinku s maksimalnim umjetničkim postignućem.
Ipak, ova je izložba pokazala tek manji dio Karabegovićeva opusa, jer njegovo se stvaralaštvo proteže od dokumentarnog, reporterskog do umjetničkog, a likovni izričaj od figurativnog, apstraktnog do najsuvremenijih diskursa proširenog polja fotografije. Privlači ga, ukratko, svijet suprotnosti, bilo da je riječ o neodređenosti motiva i njihova sadržaja i značenja, granici između unutarnjeg i vanjskog svijeta. A tijekom svoje karijere Ognjen Karabegović je realizirao sijaset uspješnih fotografija te ih izložio na brojnim izložbama, stvorivši ekskluzivne kadrove koji imaju neobične ljude, djecu i/ili situacije, arhitektonske objekte kao protagoniste. Njegov bismo stil stoga mogli bez imalo oklijevanja definirati kao smiren, ironičan i bezobziran u pravom trenutku. Ne znam je li se Karabegović odlučio usredotočiti na uličnu fotografiju (kao „voyer“, jer što je fotograf do li voyer…) kako bi snimio neočekivane i zabavne trenutke – koji bi se mogli dogoditi i bilo gdje na ulicama diljem svijeta – ili je samo obdaren neobičnom osjetljivošću i empatijom, odnosno vještinom prepoznavanja dragocjenih trenutaka, ukradenih iz neumitnog prolaska vremena.
Kao posve moderni fotograf, Ognjen je istinski lovac na ekskluzivne kadrove, jer želi prikazati fotografiju svog idealnog svijeta. Ako to fotoaparatom ne pronađe, izmisli – postprodukcijom. Međutim, Karabegović nije naivan autor, zna on primijeniti i, primjerice, ribolovnu tehniku, u maniri vrhunskih urbanih fotografa, kako bi stvorio iskrene kadrove, odnosno fotografije na kojima „meta“ fotografa kao da nije svjesna portretiranja. Uz to su mu pozadine iznimno zanimljive, jer se koristi svim detaljima koji na fotografiji bivaju „pejsaž“, okruženje, urbani teritorij – a sve to da bi stvorio idealnu fotografiju.
Ognjen Karabegović rođen je u Banja Luci 1959. Diplomirao je na Pravnom fakultetu, a fotografijom se bavi od 1973. U svijet umjetničke fotografije ozbiljnije je ušao 2006., dolaskom u Zagreb. Izlagao je na devet samostalnih i mnogim grupnim izložbama, između ostalih i na Međunarodnom Photofestivalu u New Yorku (gdje mu je izloženo 30 fotografija), u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, na grupnim izložbama fotografskih udruga Fotogard i Cro Art Photo Club itd. Na nagradnom natječaju “Epson” (Hrvatska, 2010.) osvojio je prvo mjesto s fotografijom “Savski nocturno”; 2021. dobio je Kristalni svijet, prvu nagradu za fotografiju na temu Priroda u koroni, što ju dodjeljuje magazin Dom&vrt i portal lijepimojdom.com, a Nagradu Tošo Dabac za cjelokupni dosadašnji rad, postignuća i djelovanje na polju fotografije (2022.). Radovi su mu se našli i na kalendarima riječkoga Novog lista, hrvatskoga izdanja National Geographica, ali i na kalendaru Ine. Radove objavljuje i u raznim specijaliziranim časopisima i magazinima poput Digitalfoto (Hrvatska), Reuters, Photo (Francuska), Travel Magazin, Riders Digest (Hrvatska) itd. Od 2011. radi kao fotoreporter novinske fotoagencije Halopix.
Ukratko, fotograf Karabegović jedan je od bitnih autora zagrebačke fotografske scene, a izložba Moja priča predstavljanje je tek pomno odabranih uzoraka iz autorova djela. Međutim, ovom je izložbom, premda mu svi radovi nisu novi, zapečatio svoj ultramoderni pristup u fotografiji.