„Bilo bi nepošteno reći da se pisac ne raduje nagradi. Svaka nagrada je na neki način obvezujuća, no svi koji pišu moraju prihvatiti da na natječajima nema apsolutno nepristrane komisije. Svjesno ili nesvjesno, može ih, pri odluci o dodjeli nagrade, ponijeti ime već prije nagrađivanog autora ili poznatijeg imena, ali ipak ima i onih koje prvenstveno zanima kvaliteta teksta…“
Razgovarala: Sandra Pocrnić Mlakar
Na rubu između žanrovske literature i visoke, nagrađivane književnosti balansira Sonja Smolec. Rođena Puljanka koja živi u Velikoj Gorici piše fantasy, ali i romane za mlade i poeziju, osvaja književne nagrade. Jednu od svojih prvih nagrada primila je iz ruke španjolske princeze Letizije, današnje kraljice, kada je na međunarodni natječaj organiziran u Španjolskoj poslala priču od 100 riječi pod naslovom Night Howl, napisanu na engleskom. Njezin roman za mlade “Marama s bubamarama” nagrađen je nagradom “Mato Lovrak” 2017. godine, a među ostalim objavila je i naslove “Prva klupa do prozora”, “Moja sestra Sarah” te slikovnicu “Malena i Klepetan”.
Sonja Smolec uređuje vrlo čitani i utjecajni književni web časopis Kvaka, platformu za predstavljanje pisaca i pjesnika, s kojom surađuju brojni književnici i kritičari. Članica je Hrvatskog društva književnika i Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade.
Sa Sonjom Smolec razgovaramo o djetinjstvu bez interneta – što je tema njezinoga nagrađenog romana, o literarnoj sceni koja se ogleda u časopisu Kvaka, književnosti u doba multimedije, mladim piscima, osvojenim nagradama te o književnoj karijeri koju je gradila izvan Zagreba.
*Vaš novi roman „Priče iz sobe na kraju hodnika“ govori o dječaku s asfalta koji provodi ljeto na selu i treba se snaći u seoskom dvorištu, među nepoznatim vršnjacima. Knjiga je od ožujka u školskim knjižnicama. Kako je prihvaćaju mladi čitatelji u gradovima, a kako u seoskim sredinama? Koje su zajedničke teme gradske i seoske djece u informatičkom dobu, na koje ukazuje vaš roman?
– Prve povratne informacije su pozitivne. Djeca i mladi vole kad se mogu, u barem nekom segmentu priče, poistovjetiti s likovima u romanu. O više detalja ne mogu govoriti jer dosad, iz više razloga, nije održana nijedna promocija knjige na kojoj bih mogla razgovarati s djecom o navedenoj temi.
*Osvojili ste nagradu Zvonimir Golob za poeziju, nagradu Mato Lovrak za roman za mlade „Marama s bubamarama“ i nagradu Artefakt za SF roman „Predskazivač – Prijatelj“. Jeste li pjesnikinja, književnica za djecu i mlade ili autorica SF-a? Koji Vam je žanr najbliži?
– Pišem onako kako me inspiracija ponese. Definitivno nisam šablonski pisac ni pjesnik kojem je svako novo djelo preslika već objavljenog samo zato što je bilo uspješno. Svaka nova knjiga tematski se razlikuje od prethodne, iako su, kako mi je rečeno, po stilu pisanja prepoznatljive, lako čitljive te djeci i mladima lako razumljive. Podjednako volim pisati poeziju i prozu. Sve je samo pitanje trenutka koji me ponese u određenom smjeru. Jednako mi je zanimljivo obrađivati SF i socijalnu tematiku.
Povremeno bljesne neko ime, kvalitetan tekst koji autor, ako ima sreće, pretvori u objavljenu knjigu. Nažalost, mnogi neiskusni ili suviše samouvjereni autori posežu za poslovima kojima nisu dorasli, a to su urednički poslovi i lektura rukopisa. Iz toga se razloga potencijalno kvalitetne knjige objave sa simpatičnim ili čak kvalitetno uređenim naslovnicama, ali istodobno bivaju prepuni gramatičkim i pravopisnim pogreškama, podsjećajući na zadaćnice lošijeg učenika osnovne škole.
*Kod vas je izražena visoka spisateljska kvaliteta kojom se osvajaju književne nagrade. Prati je i visoka produktivnost pisca SF-a koji u svijetu objavljuju i po nekoliko romana godišnje. Kako uspijevate pomiritite dvije kategorije? Koja je razlika između pisanja poezije, kojom se osvaja Nagrada Zvonimir Golob, i pisanja romana spekulativne fikcije?
– Iskreno, poeziju pišem nešto manje i uglavnom svoje pjesme ne šaljem na natječaje. Sve je više smatram osobnom, nikako isključivo kvantitativnom. Količina napisanih i objavljenih djela su se, srećom, poklopila. Kao što sam već rekla, sve je pitanje trenutka i inspiracije. Poezija je kraća forma i treba manje vremena kako bi bila napisana. Roman zahtijeva vrijeme, istraživanje i posvećenost likovima.
*Što nagrade osobno znače piscu, koja je njihova praktična vrijednost? Otvaraju li nagrade vrata natječajima i približavaju li autora dobivene nagrade budućoj publici?
– Bilo bi nepošteno reći da se pisac ne raduje nagradi. Svaka nagrada je na neki način obvezujuća, no svi koji pišu moraju prihvatiti da na natječajima nema apsolutno nepristrane komisije. Svjesno ili nesvjesno, može ih, pri odluci o dodjeli nagrade, ponijeti ime već prije nagrađivanog autora ili poznatijeg imena, ali ipak ima i onih koje prvenstveno zanima kvaliteta teksta. Mnogi čitatelji vole posezati za nagrađenim književnim djelima jer ih privlači saznati što je novo na polju književnosti, koliko je novo ili drukčije od onoga što se nudilo prije.
*Kako mediji prate književna događanja u kojima sudjelujete? Koliko je književnost atraktivna tema u svijetu multimedije? Tko je publika koja prati književnost?
– Stjecajem okolnosti vezana sam uz razne medije i multimedije koji objavljuju novosti iz raznih područja kulture, pa tako i književnosti. Sva književna događanja i osvojene nagrade bile su popraćene u mnogom javnim medijima, od novina do televizije.
Atraktivnost je poprilična, naročito u multimedijalnom prostoru kao što su Facebook i Wattpad, koji omogućuje svima koji pišu objaviti svoje radove. Ipak, kvantiteta objavljenih radova ne znači istodobno i njihovu kvalitetu. Povremeno bljesne neko ime, kvalitetan tekst koji autor, ako ima sreće, pretvori u objavljenu knjigu. Nažalost, mnogi neiskusni ili suviše samouvjereni autori posežu za poslovima kojima nisu dorasli, a to su urednički poslovi i lektura rukopisa. Iz toga se razloga potencijalno kvalitetne knjige objave sa simpatičnim ili čak kvalitetno uređenim naslovnicama, ali istodobno bivaju prepuni gramatičkim i pravopisnim pogreškama, podsjećajući na zadaćnice lošijeg učenika osnovne škole. Jednako tako niču mnoge nakladničke kuće koje su to samo u svom nazivu. O stilskim i logičkim pogreškama da i ne govorimo. Mnogi koji pišu drže se teme „kao pijan plota“ s nedovoljno općeg znanja ili poznavanja teme o kojoj pišu, a to je plodno tlo za mnoge nelogičnosti koje pravom čitatelju ne promaknu. Dobro je, međutim, da toliko mladih, i manje mladih, ljudi piše. Bilo bi dobro da u svoja djela unesu više osobnosti, da ne slijede samo trenutne trendove i da ne očekuju uspjeh preko noći.
*Uređujete književni web časopis Kvaka koji je postao respektabilnom platformom za objavljivanje poezije i proze. Zašto ste pokrenuli Kvaku? Zašto je taj časopis važan za spisateljsku scenu?
– Časopis je pokrenut s velikim entuzijazmom, ali zasigurno ne s tako velikim očekivanjima. Prvenstveno je to trebao biti književni časopis lokalnog karaktera. No, kako vidimo, pretvorio se u nešto mnogo veće i to nas veseli. Časopis nije zatvorenog, akademskog karaktera. Omogućuje svima koji pišu da im radovi, ako kvaliteta zadovoljava postavljene kriterije, budu objavljeni. Svojim radom dokazali smo da je takav časopis na ovim prostorima bio prijeko potreban kako autorima, tako i čitateljima.
*Tko su pisci koji se okupljaju na Kvaki? Koje su dobi i zanimanja? Primjećujete li kako se razvijaju mladi pisci koji se okupljaju na Kvaki?
– U Kvaki objavljuju mnogi odavno afirmirani i poznati pisci, ali i oni koji to nisu i kojise dosad, iz bilo kojeg razloga, nisu usudili negdje slati svoje radove. Profil godina kreće se od sedam godina nadalje. Javljaju se autori svih profila i zanimanja. Malo je onih koji se bave isključivo pisanjem jer pisanje ne donosi prihode od kojih bi se moglo normalno živjeti. Mislim da se takve autore u Hrvatskoj može nabrojati na prste jedne ruke. Moguće da je i to suviše optimistično.
U početku smo mogli pratiti uspjehe nekih autora, no količina posla nam to više ne dopušta. Vidimo da su neki krenuli u pravom smjeru, ali ima i onih koji lete visoko na balonima optimizma i samouvjerenosti, no bez pokrića. Ne uče, ne napreduju i misle da već znaju sve što treba, pritom ne slušajući dobronamjerne savjete iskusnijih od sebe.
*Živite i radite u Velikoj Gorici. Osjećate li da vam nedostaje centar i sudjelovanje u zbivanjima u Zagrebu? Bi li vaša spisateljska karijera izgledala drukčije da ste u Zagrebu?
– Godinama sam živjela i radila u Velikoj Gorici. Sada sve manje. Fokusiram se na svoj rodni grad – Pulu, gdje boravim sve češće i gdje namjeravam dalje živjeti i raditi. Ne mogu reći da u Velikoj Gorici nedostaje centar kulture. Velika Gorica već godinama održava mnoga kulturna događanja. Moja spisateljska karijera započela je u Zagrebu, a nastavila se u Velikoj Gorici. Ne smatram da bi bilo što bilo drukčije. Povezanost gradova je velika, knjižnice diljem Hrvatske surađuju s autorima i bilo bi pogrešno tvrditi da je drukčije. Godinama sam gostovala po školama i knjižnicama, od Vukovara do Dubrovnika. Danas, uglavnom, nije važna lokacija već kvaliteta djela. Ipak, povremeno i tu ima anomalija.
Velika Gorica je usko povezana sa Zagrebom i nikad se nisam osjetila isključenom. Članstvo u književnim društvima može u svemu tome svakom piscu biti korisno, kao i odnos autora prema svima s kojima surađuje.