Kovana kapija Dvora Barnagora propušta samo precizan kist i stih. Otvara se probranim vrijednostima, iskrenim umjetnicima, iskusnim izletnicima i dokazanim glazbenicima, a ove godine vrata Barnagora propustila su posjetitelje nešto kasnije nego obično. Domaćica Božica Jelušić, profesorica književnosti, pjesnikinja i književnica, likovna recenzentica i aktivna ekologinja, planirala je prvo proljetno okupljanje u Barnagoru tradicionalno održati na Dan planeta Zemlje, 23. travnja, no odgodila ga je zbog epidemije…
Tekst: Sandra Pocrnić Mlakar; Fotografije: Andreja Dugina i Nikola Šolić
Na užetu visi – poezija. Stihovi su ispisani rukom na komadima bijelog platna u obliku donjeg rublja. Instalacija je rad Nade Lopac i Sanje Flajs-Vidaković.
Mirovanje je Božici Jelušić mrsko, navikla je na stalnu aktivnost i dinamiku, izložbe, putovanja, susrete, pisanje i vrijeme posvećeno unucima. U obljetničkoj godini, kada obilježava sedamdeset godina života i pola stoljeća literarne karijere i nazočnosti na književnoj sceni, planova ne nedostaje. Kad je završila izolacija, eto gostiju u Barnagor. Ulazimo kroz kapiju s natpisom „Dvor Barnagor 1867.“ na prostrano imanje koje obuhvaća pet jutara proplanka na kojem su dostojanstvena kurija iz 19. stoljeća, livade i dvije šume, a okružen je potokom Barna (na mađarskom – smeđi). Na barnagorskom je brijegu živahno i veselo – na imanju je parkirano nekoliko automobila, podignute raznobojne kućice za ptice, na ljuljački se njiše dječak, a u hladovini ispod sjenica, za stolovima i na trijemu znamenite kurije okupila se manja društva. Došljaci ih ne uznemiruju, na Barnagor se dolazi na ladanje, odmaranje u hladovini poslije ručka, neobvezne razgovore i ležeran, ali ekskluzivan program i opušteno uživanje u obilju – bogatstvu prirode, obilju umjetnosti, bujnoga zelenila, kreativnih ideja i promišljene riječi: ispekao se roštilj, nude se peciva, narezuju štrudli poslije ručka, otvaraju butelje vina i boce sokova. Domaćica je unaprijed najavila da je još umorna od preboljene zaraze, da nije u formi za dugotrajno fotografiranje, ali dočekuje nas vedra, s osmijehom ispod velikoga šešira, u dizajniranoj bijeloj košulji od narodnog platna s vezenim natpisom Barnagor.
Kozmopolitkinja i ekologinja po uvjerenju, jedna od prvih ekoloških aktivistkinja, koja je u rodnom Đurđevcu 1990. godine osnovala prvo ekološko društvo u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, radni je vijek provela kao profesorica hrvatskog u Đurđevcu, ali je i sudjelovala u radu žirija svih relevantni pjesničkih smotri u Hrvatskoj; autorica je likovnih recenzija i višestruko nagrađivana pjesnikinja koja piše na kajkavskom i na standardu. Osamdesetih godina Božica Jelušić kupila je vlastelinsko imanje iz 19. stoljeća s prostranom kurijom, u mjestu Čepelovcu, na bilogorskim brežuljcima iznad Đurđevca, i tu nalazi ostvarenje obje svoje velike ljubavi – prirode i umjetnosti.
Na zidovima salona u obnovljenoj kuriji su umjetničke slike, portreti domaćice i darovi prijatelja umjetnika. Zato se ovdje zimi povremeno lože bidermajerske peći kako bi se održavala temperatura i umjerena vlažnost zraka. Kurija je opremljena vodovodom i kanalizacijom, ima kuhinju i sanitarni čvor – jer ovamo često dolaze izletničke grupe i ekskurzije, i đaka i seniora. U salonima je autentičan, rukom rađeni namještaj, a mnogi su komadi ovdje još otkako je kurija podignuta. Tu se održavaju književni i umjetnički susreti i razgovori, čita se poezija i proza. Ne samo zato da bi se održali običaji vlastelinske obitelji koja je u 19. stoljeću živjela u kuriji, već i zbog autentične potrebe za „društvenim adrenalinom“, kako to naziva Božica Jelušić, točno opisujući pojačavanje psihološkog tonusa i antidepresivno djelovanje koje izaziva druženje, razgovor i međuljudski kontakt.
Cjelovita komunikacija u realnom vremenu, daleko od zaglušne buke multimedije, nužna je za razmjenu nadahnuća i ideja, za doživljavanje koje uključuje i intuiciju, a ne samo informaciju. Barnagor velikodušno nudi takvu, cjelovitu komunikaciju svim gostima. „Ovuda godišnje prođe od 500 do 700 djece na terenskoj nastavi i ponešto ostalih posjetitelja. Naravno, mi ovdje provodimo svoje vrijeme, ljeti živimo na terasi, bježeći od vrućina, ili u ateljeu, koji je preuređena bivša štala i štagalj, a zidovi su debeli 70-tak centimetara. Izrađujemo suvenire, slavimo rođendane, Božić, primamo goste“ – ispričala je Božica Jelušić.
Ispod sjenice – koncert: na cimbalu svira Andrija Maronić, glazbenik i graditelj glazbala.
Za ovu priliku, program i izložba posvećeni proljetnim ritualima priređeni su vani. Na imanju je šezdesetak vrsta drveća, od domaćih stabala do egzota. U šumarku koji okružuje proplanak ima trešanja i šljiva, napominje domaćica – čini li nam se? – intonirajući tu informaciju kao poziv za posjet u sljedećim mjesecima. U javornjaku, mladom parku koji u jesen plamti svim nijansama crvene boje javora, postavljen je totemski stup s pijetlom na vrhu, simbolom Podravine. Za 65. obljetnicu, književnici ga je darovao prijatelj umjetnik. Između dva javora izložba je slika Ivane Kranžetić, kćeri Božice Jelušić. Slike su bile zakvačene štipaljkama za sušenje rublja na razapeto uže, a kako ih je vjetar nosio, umjetnica ih je skinula i prostrla po stolu ispod improviziranih drvenih držača. Slike su meditativne, a motivi futuristički krajolici i studije oka modro-zelene boje. Na drugom užetu visi – poezija. Stihovi su ispisani rukom na komadima bijelog platna u obliku donjeg rublja, što je instalacija autorica Nade Lopac i Sanje Flajs-Vidaković. Naslov instalacije je “I na vjetru vitla rublje sušeno”. Izvješeni su stihovi suvremene i klasične poezije, a čitatelj koji zaviri u pjesme ispisane na tkanini otkrit će upečatljiv urbani trag – stihove Zvonimira Goloba: Ali more koje ti si/jednoga ljeta meni dala/Modro polje bez obala/I sve ono što ti nisi/ Još je tu u kutu / sobe…
Zvonimir Golob jedan od uzora Božice Jelušić i među brojnim nagradama koje je primila u polustoljetnoj karijeri nalazi se i nagrada s njegovim imenom, osvojena 2011. godine. Književnica će, prisjetivši se Goloba, s oduševljenjem ispričati anegdotu o pjesničkoj vokaciji koju je Zvonimir Golob znao testirati i prepoznati kod svojih sugovornika. Božica Jelušić govori energično i entuzijastično, demonstrirajući golemo znanje i samouvjereno prenoseći dio svoje energije i govorničkog zanosa na sugovornika.
Pjesnikinja u trenutku odmora, s prepoznatljivim detaljima svoga imidža: šeširom i košuljom s aplikacijama narodne nošnje
Kažu glazbeni znalci da se glazbena interpretacija može ocijeniti jedino u nastupu uživo – nijedan medij ne može prenijeti energiju glasa koja se može samo izravno doživjeti. Isto vrijedi za snažne osobnosti i velike govornike poput Božice Jelušić. Informacija koja se prenosi medijima samo je dio komunikacije, no vrhunski govornici impresioniraju intonacijom glasa, dosjetljivošću, lucidnošću, metaforama, usporedbama, duhovitošću i improvizacijom. Govor je više od sušte informacije, jaki govornici demonstriraju urođenu vještinu pomno izbrušenu nastupima i vježbom, a ispunjenu plemenitim sadržajem znanja i životne mudrosti. Kao starogrčki peripatetici, veliki govornici trebali bi okupljati sljedbenike na koje bi prenosili svoje znanje i učili ih svojim vještinama neprepoznatljivim medijima, ma koliko obećavali savršenu reprodukciju. Uzori nam nedostaju, zaključuje u razgovoru Božica Jelušić, pomireno, svjesna svog velikog talenta, ali i svoje vokacije. Redovito održava javne nastupe i predavanja, demonstrirajući svoje umijeće mladima, ne bi li među njima probudila slične talente. I ne propušta naglasiti – odgoj za okoliš mora postati dijelom školskih programa i naše društvene svijesti.
No, na dan proljetnog otvaranja Barnagora nema vremena za melanhavoliju, izmjenjuju se umjetnici ležernošću koja može biti samo pomno pripremljena i uigrana u godinama zajedničkog druženja i nastupanja uz međusobno uvažavanje. Ispod sjenice upravo počinje koncert – na cimbalu svira Andrija Maronić, glazbenik i graditelj glazbala. Za proljetni ritual u Barnagoru pripremio je splet podravskih napjeva koje spretno izvodi udaraljkama po žicama žičanog instrumenta. Zveči cimbal barnagorskim proplankom, no doznajemo da se veliki cimbal ne nosi na izlete. Maronić gradi instrumente i po narudžbi, a za izradu jednoga treba mu pola godine, objašnjava domaćica. Poznavatelji će se sjetiti njegovih nastupa sa Varaždinskim baroknim večerima, u Ladu i na koncertima etnografske glazbe. Svaki od posjetitelja Barnagora donio je sličan umjetnički prilog proljetnom ritualu i time svatko od njih predstavlja Đurđevac kao mjesto visoke kulture i trajnih vrijednosti, dostojnih osviještenog grada znalačkog umjetničkog ukusa. Postaje tada jasniji razlog za izložbu „Čudesne naprave Leonarda Da Vincija“, oglašenu na velikim plakatima na ulazu u grad. Đurđevčani i njihovi susjedi izložbu mogu razgledati od rujna do lipnja u Muzeju grada Đurđevca. Podravski grad, poznat po legendi o Picokima i Đurđevačkom pijescima, jedinoj hrvatskoj pustinji, ne pristaje na status provincije, već njeguje urbani životni stil i privlači sadržaje u duhu vremena.
U duhu vremena je i proslava okruglih obljetnica Božice Jelušić, uz objavljivanje knjiga i postavljanje recitala u interpretaciji Dore Lipovčan na pozornicu HNK. No, ne samo u HNK. „U Barnagoru imamo i kazalište u šumi, tako da se recital može izvesti i ovdje, “ napominje književnica, još jednom povezujući umjetnosti prirodu, za što je Barnagor nepresušna inspiracija.
Pijetao, rad Božicina prijatelja, kao simbol kraja, nalazi se na istaknutom mjestu na imanju
Daleko prije nego što je ekologija postala trend – silom prilika, jer je zagađenje ugrozilo prirodne cikluse i resurse – durđevačka je književnica primjerom i aktivizmom ukazivala na nužnu vezu čovjeka s prirodom i umjetnošću. Otuda i njezina serija pjesama posvećenih prirodi, koju potpisuje pseudonimom Flora Green. Barnagor je demonstracija i ostvarenje te nužne povezanosti, jer se u njegovu zelenilu i prostranstvu gost osjeća dobrodošlo, okružen umjetničkim sadržajima koji bude nadahnuće i ispunjenje. Jednom riječju – ljubav.
Upravo ljubav prema određenom mjestu, topofilija, tema je jubilarne godine u kojoj Božica Jelušić obilježava pet desetljeća rada i 70 godina života. Objavit će šest knjiga kojima je zajednički nazivnik topofilija, a jedna od njih bit će posvećena Zagrebu. Naslov joj je „Zagreb u versima i kipecima“, objavljuje se uz potporu Grada Zagreba, a u njoj će se stihovima i fotografijom prikazati zagrebačka povijest i suvremenica. Knjiga je dijelom replika jedne od znamenitih knjižica Božice Jelušić ispisanih rukom i originalni rukopis autorice bit će reproduciran u novom izdanju. Fotografije za kolekcionarsku zbirku stihova snimio je fotoreporter Nikola Šolić. Uz čašu slatkoga pića za popodnevne sate, u hladovini ateljea, dok izletnici pospremaju stolove i spremaju se za odlazak, Božica Jelušić sjeda pored laptopa i pregledava fotografije za knjigu poezije, prisjećajući se svojih žiriranja likovnih i fotografskih izložbi. Fotografije su umjetničke, književnica je zadovoljna i prihvaća sve do jedne.
Cjelovita komunikacija, daleko od zaglušne buke multimedije, nužna je za razmjenu nadahnuća i ideja, za doživljavanje koje uključuje i intuiciju, a ne samo informaciju…
I za kraj zagrebačke seanse u Barnagoru, pjesma o Zagrebu Davora Krivskog. S Matoševog brka otpuhuje se san – recitira Krivski, dok se spušta barnagorska večer, a unuci dolaze pozdraviti književnicu i dogovaraju bakina večernja čitanja priča. Prije odlaska, Nikola Šolić pronalazi seriju motiva za svoj izbirljivi objektiv, tako da ga prijatelji predlažu za naslov dvorskog fotografa. Novoproglašeni dvorski ne propušta snimiti ni zaključavanje kapije velikim lokotom. Ali rastanak je tek početak – dogovaraju se novi dolasci i sastanci u barnagorskim sjenicama.
Promocija novih knjiga Milana Rakovca (Jovana Nikolaidisa) i Marijana Grakalića u Zagrebu, u jeku pandemije coronavirusa, vratila nas je na lijepo štivo o Mediteranu, na pomalo zanemarnu vrstu književne naracije – dnevničke i kratkopričaške…
Milan Rakovac na promociji nove knjige “Adrianske Kartoline”
Javno promoviranje izlaska dviju novih knjiga, one Milana Rakovca (Jovana Nikolaidisa) i one Marijana Grakalića, u Knjižnici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu, bila je izvrsna prilika bijega iz „zatočene stvarnosti“ , i povratka u nedovršenu prošlost. Dvojica poznatih autora vratila su nas ne samo u suvremenu prošlost, dapače – u ”Adrianskim Kartolinama” prijepiske između Rakovca i Nikolaidisa svjedočimo, primjerice, adrianskoj obali, njezinu uzmorju, osobnim doživljajima i povijesti. Rakovac u svojoj novoj knjizi hoće reći kako se recentno pitanje identiteta omorja od Istre do Kotora ne može razumjeti bez ozbilnijega poimanja antifašizma. Knjiga je ispričana konkretnim, esejiziranim i dnevničkim narativom.
Marijan Grakalić na promociji u Knjižnici Bogdana Ogrizovića
Nova pak knjiga Marijana Grakalića Mlađeg, ”Smrt Jamesa Joycea i druge priče iz XX. stoljeća”, svojevrsna je kronologija 20. stoljeća, pisana u maniri magijsko-realističkih priča, gdje se identitet Istre iščitava kroz tijek europske povijesne i duhovne situacije, ali i preko niza stvarnih i nestvarnih literarnih junaka. Strukturalno mimetične, kratke priče Marijana Grakalića Mlađeg „James Joyce i druge priče xx. stoljeća“, lijepa su literarna novina u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Naslonjene na knjigu poezije Pjesme izgubljenih ljeta, u kojoj se tek nazire njegovo eruditsko obrazovanje, ove su priče poput uradaka vještoga alkemičara, koji finim, pitkim stilom i suptilnim kratkim dijalozima izvlači iz povijesti 20. stoljeća najupečatljivije događaje i u njih ubacuje likove poput Jamesa Yoyca, Zeusa, Jamesa Joycea, Antu Ciligu, Kirova, toreadora Pedra Romera i druge, koji svaki u svom trenutku nastoje dohvatiti smisao svoje vlastite sudbine i obilježiti svoje vrijeme.
S ovim dvjema knjigama nakladnik Shura publikacije ponudio nam je pravu domaću lijepu književnost i unatoč globalnim nevoljama priredio nam literarnu svečanost.
Na promociji su knjige i autore u Knjižnici Bogdana Ogrizovića predstavili književna kritičarka i pjesnikinja Darija Žilić te nakladnica Shura Dumančić.
O običajima sve važno rečeno je u legendama, pa tako i o uskrsnim jajima ili, u nas – pisanicama, fenomenu poznatom iz poganskih rituala i obreda, važnom dijelu raznih kultova. Bojana su jaja usko povezana s religijama i s idejom drevnih predaka o stvaranju svijeta, s plodnošću i svečanostima povezanim s godišnjim ciklusom oživljavanja prirode i veličanjem njezinih snaga. U kršćanskoj tradiciji, bojano je jaje simbolom Uskrsa, blagdana Isusova uskrsnuća, svetkovine koja kršćanima pruža najviše od svakog drugog tumačenja – nadu…
Tekst: Nera Karolina Barbarić
Ruska uskrsna jaja, umjetnička izrada
Jaje je simbol početka, novoga života, ponovnoga rađanja: takvo značenje bilo je poznato svim drevnim narodima. O uskrsnim jajima stvoreni su mitovi, opće legende, od kojih su neke preživjele do danas. Primjerice, jedna od njih kaže da sudbina cijeloga svijeta ovisi o broju uskrsnih jaja koja se godišnje bojaju. Jer, dok se izrađuju uskrsna jaja, svijet je siguran, a čim se ovaj običaj zaboravi ili zanemari, vrag će se osloboditi željeznih okova kojima je sada imobiliziran, a svijet će biti uništen. Đavao živi pod zemljom, a željezni lanac veže ga za stijenu. I svake godine pošalje svoje sluge na put oko svijeta da svojim očima vide jesu li još napisana uskrsna jaja ili se još mnoga stvaraju. Ako ih je još uvijek puno, okovi ostaju jaki, a sila vraga manja, jer je ljudska ljubav iznad svega i nijedno joj zlo ne može odoljeti.
Ruska uskrsna tradicija uskrsnih jaja, naslonjena na stare slavenske običaje, izmijenila je retoriku o plodnosti i slavljenju novoga života, jer je Pravoslavna crkva unijela u obred Uskrsa nova tumačenja prilagođena pravoslavnoj vjeri
Dočim, u Kalevali, svetoj knjizi starih Finaca, svijet je rođen – upravo iz jaja. Finska legenda kaže da je Iltamara, majka vode, spavala na dnu oceana koji je prekrivao cijelu površinu svijeta. Jednom, tijekom sna, koljeno joj se pojavilo na površini vode, okruglo poput otoka. Airbender je tada, očaran tim oblikom, ondje stavio zlatno jaje. Pospana, božica je slomila školjku jaja. “Tada se svi komadići pretvore u dobre i korisne stvari: dno ljuske jajeta tvorilo je uzvišeni nebeski svod, vrh žuta dijela postajalo je sjajno sunce, vrh bijela dijela bio je na nebu sjajni mjesec. Krhotine trupa bile su zvijezda na nebeskom svodu, tamni komadići trupa postali su oblak zraka i sada je vrijeme krenulo dalje ” – stoji u Kalevali.
Glasei-auf-Schlitten, Uskrsna jaja, 1884–1900. Porculan, caklina, granit i srebro.
Sva jaja svijeta
Druga legenda govori o tome da je 1500 godina prije Krista, u babilonskoj dinastiji, jedno veliko jaje palo u Eufrat. Riba ga je gurnula na obalu, ondje su golubovi sletjeli i legli na njega. Iz toga posebnoga jaja rođena je onda Venera, koja jeuzela ime Astarte, kraljica nebesa. Popularni običaji toga vremena koji su slavili Astarte potvrđuju svjedočanstvo o babilonskom podrijetlu. Jaje kao simbol Astarte najstarije je poznato ishodište sadašnjih tradicija. Uđemo li malo dublje, otkrivamo kako je jedno od skrivenih značenja toga mističnog jajeta Astarte vezano uz Noinu arku za vrijeme poplave; jaje u kojem je bila zatvorena ljudska rasa, kao što je i pile zatvoreno u jaje prije nego što se izleže. Jaje Astarte zato je – jaje svijeta, materijal i simbol čovječanstva.
U Rusiji su vrlo popularne igre uskrsnim jajima, na isti način kao u Njemačkoj, Americi i u nordijskim zemljama
Sljedeći primjer mitologije koja vodi do jaja jest ona Eostre, germanske božice (naz. i Ostara, ili Alban Eilir kod Druida), koja je dovela do Obreda Eostre, (Festivala drveća). Ona je božica zore u vrijeme proljetne ravnodnevnice, kada su noć i dan jednaka trajanja. Ime Ostara izvor je za riječ Ostern (Uskrs, na njemačkom jeziku). Eostre je božica plodnosti, kojoj su prinosili oslikana jaja kako bi osigurali dolazak proljeća. U Festivalu drveća stoga je jasan nordijski utjecaj.
Svi ovi primjeri legendi teže istim smjerovima i simbolika jaja u njima vrlo je nabijena. Jaje u sebi sadrži genezu svijeta, to je prva i iskonska stvarnost, koja klicu nastanka ima u brojnim kultovima i suvremenim religijama. Njegovo značenje je uvijek isto: jaje je prikaz moći, svjetlosti i pojavljuje se kao simbol periodične obnove prirode. Od najranijih vremena jaja su bila predmetom darivanja u doba proljeća i ta je tradicija paralelno razvila tehnike bojanja i grafika, kao i rituale darivanja.
Uskrsne igre jajima, Njemačka
Za kršćane Uskrs simbolizira život nakon smrti, za suvremene kršćane, osviještene, Uskrs znači i – nadu! Prema Evanđeljima, naziv Uskrsa proizlazi iz činjenice da se Isusova smrt dogodila za vrijeme Pesaha, razdoblja slavljenja uspomene na izlazak Židova iz Egipta. Pojam “Pasha”potječe odstarogrčkog pa/sxa , izvedeno iz drevnog hebrejskog, gdje se pojavljuje i zvuči u sljedećoj pojavi: xaseP (Pesach, židovska Pasha). Iako su neki istraživači, koji tvrde da kršćanski Uskrs nema apsolutno nikakve veze sa židovskim, pretpostavili da etimologija starogrčke pa/sxa može biti drugačija. U starogrčkom postoji glagol pa/skw, a znači trpjeti. Tako je prevedeno, primjerice, u Evanđelju po Mateju 16:21: „Od tada je Isus počeo otvoreno govoriti svojim učenicima da mora ići u Jeruzalem i trpjeti ( pa/sxw) mnogo od starješina, velikih svećenika i književnika, a treći dan biti ubijen i uskrsnuti ”. Prema nekima, pojam Uskrs i potječe od riječi “patiti”. Prema tom tumačenju, sama ideja Uskrsa sastoji se u patnjama Isusa Krista. Dok riječ iz drevnog hebrejskog – xaseP doslovno znači “prijeći preko”, što evocira oslobađanje Židova iz ropstva.
Skupocjena Fabergeova jaja, remek-djela zlatarske umjetnosti
Povijest nas uči kako kršćanski blagdan Uskrs, premda je vjerski blagdan, ipak ima genezu koja se s vremena na vrijeme neobično prekriži s poganskom tradicijom iz drevnih legendi, a posebno s legendom o Astarti. Na europskom kontinentu, povijesna literatura koja se odnosi na Katoličku crkvu 3. i 4. stoljeća također govori o blagdanu Astarte. Kao nereligiozna svetkovina uvelike se razlikovala od uskrsnoga slavlja koje danas promatramo u Katoličkoj crkvi. To, dakle, znači da se u 3. i 4. stoljeću slavio pogani festival, koji je nosio ime Uskrs, ali nadahnut legendom o Astarte. Literatura također kaže da je ta tradicija postojala mnogo više iz narodnih navika nego što je slijedila zapovijed Isusa Krista i njegovih apostola. Stoga i nije bila vjerska institucija. Budući da je tradicija blagdana Astarte uključivala – nuđenje jaja, neizbježno je i blagdan Uskrsa u svojoj poganskoj verziji toga vremena obuhvaćao ovu tradiciju. Čak se govori da je rimski car Septimius Severus u 2. i 3. stoljeću već poticao tu tradiciju.
Rumunjska uskrsna jaja
Kako je nastala korizma
U 4. stoljeću velika vjerska struja zapuhala je u svim kokošinjcima kako bi potaknula običaj prinošenja jaja prve nedjelje nakon punog mjeseca poslije proljetne ravnodnevnice (to je formula za pozicioniranje kršćanskog blagdana Uskrsa u kalendar). Objašnjenje je da vjerski obred Uskrsa završava nakon četrdesetodnevnog posta, korizme. Kako je Crkva zabranjivala konzumaciju jaja tijekom 40 dana posta, a kokoši nemaju korizmu i nastavljaju nositi jaja, na uskrsno jutro stvorila bi se velika količina jaja. I – po legendi – tako je stvorena tradicija darivanja jaja. Kao rezultat toga, jaja su postala pravi “darovi”, ukrašeni, obojani… No, ne zaboravimo da su se jaja darivala od najstarijih vremena. Pa kako je nastala kršćanska korizma?
Detalj s uskrsnoga jaja rađenog u germansko-nordijskom stilu
Ponovno o povijesti, u štovanju Astarte prethodio je post od 40 dana. I danas četrdesetodnevni post u proljeće poštuju jezidi ili pogani štovatelji vraga u Kurdistanu. Od koga su to posudili? Pa od svojih starih gospodara Babilonaca. Kršćanska religija prvih stoljeća još nije poznavala korizmu. Povijest kaže da bi Crkva smatrala vrijednim postiti prije Uskrsa kako bi pretvorila pogane u kršćane, kao što je to učinjeno za pogansku gozbu Astarte. Stoga se Rimska crkva “dogovorila” za spajanje (da ne kažem zbunjivanje) poganskih i kršćanskih festivala na temu posta, a poganski obred posta neprimjetno je prilagođen na način da je uzeo kršćansko ime – korizma. Što se tiče duljine posta, kada ga je usvojilo kršćanstvo, nije poznato koliko je dugo trajao. Premda, nakon Nikejskog sabora (325.) post je trajao samo tri tjedna, a ne 40 dana. Određeni takvi i onakvi jezici ne ustručavaju se potvrditi da je “odluka Crkve da ustanovi korizmu pogodovala konstituiranju zalihe jaja koja su na uskrsni dan, nakon bojanja i ukrasa, bila darovi”. Ozbiljnije, iz svega ovoga proizlazi da za kršćane vjerska svetkovina Uskrsa slavi Kristovo uskrsnuće nakon njegova raspeća, ali da su s vremenom, uz vjerske obrede, nastale i mnoge navike koje proizlaze iz poganskih rituala, čije je porijeklo u biti kult Astarte iz Babilona, nebeske kraljice koja se rodila iz divovskog jaja na obali Eufrata.
Ukrajinska uskrsna jaja predstavljaju carstvo u umjetnosti oslikavanja jaja
Utjecaji Babilona i Perzije
Nowruz ili perzijska Nova godina, koja se podudara s dolaskom proljeća (pada na 20. ili 21. ožujka, ovisno o godini), znači novi dan ili nova danja svjetlost, prvi je dan iranskoga solarnog kalendara. Iako je povezana s ostacima iranske mazdejske i zoroastrijske prošlosti, proslava Nowruza nije niti vjerski, niti nacionalni, a ni etnički praznik. No, svejedno je najduži od svih iranskih praznika, njegovi su rituali puni simbolike i traju oko dva tjedna. Uoči posljednje srijede pred Novu godinu, obilježava se dan ” ChaharShanbeh Suri” , koji zahvaljuje na zdravlju godine koja će uskoro završiti zamjenom bljedoće zime za toplinu i živost vatre. Krijesovi se pale gotovo posvuda, često u privatnim vrtovima ili izvan domova, ili na krovovima velikih zgrada. Mladi ljudi skaču u plamen vičući: ‘Dajte mi svoje rumenilo i vratite moje nezdrave žuto bljedilo!’. Nadaju se da vatra upija negativnost (žutu) i uzvraća energijom i vitalnošću (crveno). U novogodišnjoj noći obitelji čekaju dolazak Nove godine oko stola poznatog kao Haft-Sin . Ponuda na stolu je od najmanje sedam elemenata objedinjenih po početnim slovima, uključujući vazu s biljnim klicama, tradicionalni desert, jabuku, suho voće, češnjak, ocat, datulje…Zbog ceremonija proslave perzijske Nove godine, usred pustinje je podignut i drevni Perzepolis, gdje su caru na Novu godinu stizala izaslanstva iz svih krajeva Perzije noseći mu darove. Solarni kalendar za perzijsku Novu godinu definirao je slavni matematičar, pjesnik i astronom Omar Hajjam. Uspio je proizvesti kalendarski sustav računanja vremena koji je navodno bio precizniji čak i kalendara koji se danas koristi. Prorok i reformator Zoroaster (Zaratustra), koji je prema raznim tumačenjima živio između 1800. i 600 prije Krista, ustanovio je Nowruz proslavom u čast Tvorca svijeta, Velikog Darivatelja, Ahura Mazde.
Valjanje uskrsnih jaja u Bijeloj kući za vrijeme Ronalda Regana
Uskrs, nedjelja poslije punog mjeseca nakon proljetne ravnodnevnice, pada između 22. ožujka i 25. travnja, i rimokatolici je slave kao blagdan uskrsnuća Isusa Krista, tri dana nakon njegove smrti na križu u Jeruzalemu. Prema Bibliji, prije odlaska Židova iz Egipta, oko 1300. godine prije Krista, Bog je poslao anđela istrebljivača da udari prvorođenu egipatsku djecu kako bi kaznio faraona koji je Židove natjerao na težak život i bijeg iz Egipta. Međutim, Bog je upozorio Mojsija, pa je on židovske kuće dao označiti janjećom krvlju ne bi li ih pošast poštedjela. Zbog toga su Židovi obilježavali Pashu svake godine prinoseći kao žrtvu – janje, i to na prvi puni proljetni mjesec, Nissan. Dakle, židovska Pasha uvijek je slavljenje žrtve, dok je Uskrs kao katolički blagdan obilježavanje Isusova uskrsnuća tri dana nakon raspeća.
Ako slijedimo Aristotelovu misao, tada bi Uskrs značio katarzu ili pročišćenje, jer Isus prolazi kroz smrt.
Časna Samuela izradila je ove goleme primjerke uskrsnih jaja, s Križnim putom i postajama Križnoga puta. Primjerci se nalaze u Hrvatskoj kući u Zagrebu
Za Uskrs, blagdan nakon dugog posta, jaje može zauzeti svoje puno mjesto. Najmanje od 15. stoljeća ljudi su ih navikli nuditi voljenima. Tada se uglavnom boje, uglavnom u crvenu boju, simbol boje krvi Kristove i Uskrsnuća. Tako se kralju daje najveće jaje položeno u kraljevstvu. Upravo iz toga običaja nastao je ritual na francuskom dvoru, od čega je kralj Luj XIV napravio instituciju. Njegovi su mu ljudi, naime, trebali donijeti najveće jaje položeno u njegovom kraljevstvu tijekom Velikog tjedna i on sam, na Uskrs, okružen velikim košarama, osobno bi podijelio jaja obojena zlatnim listićima svojim dvorjanima i potčinjenima. Posljednjih godina u mnogim je francuskim obiteljima ova gesta iz prošlosti oživljena u vrijeme deserta, na Uskrsnu nedjelju.
Uskrsni stol češke manjine u Hrvatskoj, Hrvatska kuća Zagreb
Razlike između Uskrsa i Pashe
Velik broj običaja, simbola, vjerovanja povezan je s praznikom svih praznika – Uskrsom. Ono što zbunjuje jest činjenica da su se Kristova smrt i židovski Uskrs poklopili u vremenu. Međutim, novozavjetni Uskrs ima drugačije značenje: to je praznik oslobođenja od grijeha i stjecanja vječnoga života, a ujedno je to praznik cijeloga čovječanstva (od grčkog καθολικός, katholikos – univezalni, opći), a ne samo jednog naroda (židovskoga). U 2. stoljeću kršćani su imali dvije tradicije Uskrsnuća: Uskrs križa i Uskrsnu nedjelju. Prva tradicija vezala se uz patnju ismrt Isusa Krista na križu i slavila se na dan njegove smrti, zajedno s danom židovske Pashe, bez obzira na koji dan u tjednu to kalendarski palo. Isus je po ovoj tradiciji nazvan Jaganjcem Božjim. Druga se Pasha slavila samo u nedjelju nakon živovske Pashe i bila je posvećena samo Isusovu Uskrsnuću. Od ranih stoljeća kršćani su svaku nedjelju častili kao dan Kristova uskrsnuća. Unatoč tomu, razvio se običaj da se svake godine posveti poseban dan (ili nekoliko dana) prisjećanja na patnju i uskrsnuće Isusovo. Zato se danas Uskrs kao Isusovo uskrsnuće slavi od 22. ožujka (4. travnja u pravoslavnih kršćana) do 25. travnja (8. svibnja). Izačun vremena za proslavu Uskrsa provodi se prema lunisolarnom kalendaru. Godine 1582. godine, papa Grgur XIII dao je novi Uskrs za Zapad, pa se danas ponekad slavi cijeli lunarni mjesec ranije nego na Istoku, a židovski Uskrs događa se nakon gregorijanskog.
Međutim, u Rusiji su se Veliki tjedan i Uskrs, primjerice, stopili sa slavenskim višednevnim proljetnim praznikom, kojim se slavilo duhove predaka i žrtva se prinosila poljskim i biljnim božanstvima kako bi se osiguralo dobru žetvu, zdravu stoku, dobrobit obiteljima. Proljetna okupljanja bila su zapravo komunalne naravi, a mnogo se pažnje posvećivalo bolesnima i djeci. Kako je izvorno ritualno slavljenje proljeća vremenom zaboravljeno, Pravoslavna crkva im je dala novo značenje i novo tumačenje.
Ruska uskrsna jaja, drvena
Uskrsni običaji u Europi
Običaji u zapadnoeuropskim i skandinavskim zemljama podrazumijevaju norme ponašanja, pa rituali djeluju kao tradicija. U Njemačkoj, tako, Uskrs je u pravilu nedjelja nakon prvog proljetnog mjeseca. Usvajanjem kršćanstva, Nijemci su prihvatili i jaje kao simbol novoga života i Novoga zavjeta. I još jedan simbol – zec, koji nosi blagdanska jaja. Neki etnolozi procjenjuju da su igre jajima i traženje jaja po travi njemački običaj koji se raširio svijetom. Zbog načina slavljenja, njemački je Uskrs više običaj nego vjerska ceremonija.
Uskrs se u Norveškoj smatra glavnim crkvenim praznikom. U selima se za Uskrs običavalo „krstiti“ domaće životinje kako bi se zaštitili od zvijeri. No, i ondje je jaje glavni ukras stola, u svim oblicima. Uz jaje, tradicionalni simbol norveškoga Uskrsa smatra se janje, koje simbolizira Isusa koji se žrtvovao, i zec – kao simbol proljetne plodnosti (opet veza između katoličkih i poganskih običaja!).
U Češkoj su se do danas održale mnoge uskrsne poganske tradicije. Jedna od njih, pleteni uskrsni bič od vrbovih grančica, kojim treba lagano bičevati djevojku kako bi bila zdrava i lijepa tijekom cijele godine. Kršćanski simboli su još – uskrsno janje i zec.
Bojanje jaja, ulje na platnu
U Švedskoj se Uskrs slavi na osobit način – tjedan dana prije početka paznika djevojke se odijevaju u zle duhove i šetaju ulicama moleći za slatkiše. Riječ je o drevnom običaju kojim se slavi početak proljeća i ponovno rođenje prirode. Jaja se darivaju u svim oblicima, čak izrađena od kartona.U Poljskoj, na Veliki petak poštuju se isti običaji kao i na dan smrti bilo kojeg stanovnika: ne kolje se stoka, ne peče se kruh, ne koristi se češalj. Sva dostupna zrcala objese se u kući. Veliki petak je, ukratko, dan žalosti. Na uskrsnu nedjelju sva kućanstva i kućni ljubimci (osim mačaka) dobivaju komad posvećenog kruha. Ujutro se stavi sve najbolje za jelo na stol, a u središtu je kolač u obliku janjeta – simbol Isusova uskrsnuća.
Do početka 20. stoljeća, u Rusiji se Uskrs zvao Kristov Uskrs. Običaji su bili puni predrasuda, naslijeđenih iz slavenskoih razdoblja. Ostaci hrane zakopavali su se u zemlju, a prvo uskrsno jaje jelo se podijeljeno na sve članove obitelji.
U Ukrajini je središnje slavlje vezano uz – jaje i bojanje jaja. U davna vremena, čak i prije usvajanja kršćanstva, pysanka – ukrajinsko bojano jaje – služila je kao talisman. Prema vjerovanjima dalekih predaja, pysanka je imala čarobnu dobru moć: donosila je sreću, prosperitet, dobrobit, štitila svog vlasnika od sila zla. Ponekad je sahranjivana pod zemljom kako bi jaje postalo bogato i izdašno. Uskrsna jaja polagana su na grobove predaka, postavljana su usred grobova male djece, a ljubavnici su uz pomoć uskrsnih jaja izražavali svoje osjećaje. Ljudi su vjerovali da je cijela umjetnost oslikati jaje tako da je postalo pravi talisman. Vrijeme je prolazilo, a simbolika je izgubila duboko sveto značenje. Postoji samo veza s dječjim igrama, Uskrsom, proljetnim zabavama. Poganski simboli stekli su različito tumačenje i značenje, postupno se miješajući s kršćanskim motivima.
Ukrajina – kraljevstvo oslikavanja jaja
No, ostao je postupak izrade uskrsnih jaja u Ukrajini, „kraljevstvu oslikavanih jaja“, koji je prilično težak. U davna vremena na to su utjecali mnogi čimbenici, jaja su se morala bojiti u jasnoj definiciji sata, unaprijed dogovoriti, a znakovi i simboli ispisivati u odgovarajućim bojama. Do danas je iz ove raznolikosti uvjeta ostala značajna samo simbolika boje i slike. Sama tehnika izrade pysanke podijelila je sva jaja u dvadeset sorti, ali do danas ih je preživjelo samo pet.
Košarica uskrsnih jaja poljske manjine u Hrvatskoj, Hrvatska kuća Zagreb
Pysanka je jedinstveni artefakt ukrajinske kulture. Na površini jaja obojenog voskom čitaju se pretkršćanska vjerovanja, priča o Kristovom uskrsnuću. Uskrsno jaje, posvećeno u uskrsnoj noći, simbol je pobjede života nad smrću. Prožet “krivuljom”, zasijanom “ružama” i “trolistovima”, oživljen pjevanjem “ptica” i osvijetljen zrakama uskrsno jaje stoljećima je igralo važnu ulogu u duhovnom životu. Bit samog jaja, prototip “postojanja” svemira, život; miris voska, pucketanje svijeće i rođenje jaja na bijelo-bijelim slikama čarolijom okružuju uskrsno jaje. Krashenka (obojeno jaje) jedna je od glavnih vrsta jaja za Uskrs i, zajedno s pysankom predstavlja sam vrh slikanja jaja na ukrajinski način.
Sibmolika zeca
Svako područje ima svoje preferencije u bojama, koje mogu odrediti podrijetlo uskrsnog jaja. Darivanje uskrsnih jaja bio je ispunjen njegovim dubokim značenjem, učinjeno sa željom da se donese dobro, pomogne ili čak očara. Proljeće je u svim kulturama sveto. I sve kulture imaju mitove o ponovnom rođenju, obredima prijelaza između života i smrti, žalosti i tame: Oziris to prolazi u Egiptu, Orfej u Grčkoj, Adonis u Siriji, Attis u Frigiji. Uskrsni zec je tako mitsko stvorenje već za Egipćane, gdje je povezan s Ozirisom, odgovornih za uskrsnuće mrtvih, a zbog simbola plodnosti zec sugerira – množenje. Trebao bi biti uveden u tajne života jer se rađa otvorenih očiju. To je ujedno lunarna životinja koja živi noću, sposoban, kažu, komunicirati s mrtvima…
Uskrsna jaja Andreje Ogrinec prava su tehnička i likovna remek-djela
Igre s jajima teško umiru!
Diljem Europe posljednjih godina sve popularnija su opet igre jajima, gdje igrači pokušavaju razbiti ljuske protivnikova jaja, bez oštećenja vlastitoga. Pobjednik u džep stavlja jaje pobijeđenih. Zaslužni igrač je i ovdje onaj koji je na kraju dana skupio najviše jaja. Igra je inače bila toliko popularna u 19. stoljeću da je supruga Jamesa Madisona, predsjednika Sjedinjenih Država od 1809. do 1817. godine, ustanovila kotrljanje jaja u Bijeloj kući. Tako je ustanovljena tradicija koja se i danas nastavlja za desetke pozvane djece. U Rusiji i Srbiji uskrsna jaja se “pozdravljaju”: krajevi dvaju jaja se tuku. Djeca u Rusiji još postavljaju posebne staze (pokatuški) po kojima se jaja valjaju. Igrama nikad kraja!
No, autentični ruski proizvod su i uskrsna jaja, remek-djelo možda najpoznatijeg zlatara svih vremena, Petera Carla Fabergéa. Od 1883., car Aleksandar je svake svojoj je supruzi za Uskrs naručivao asortiman cijenjenih uskrsnih jaja, koja su danas razasuta po muzejskim zbirkama i kod tajnih kolekcionara, a vrijednost im je nadnaravna.
Andreja Ogrinec, Uskrs 2021.
U Hrvatskoj, gdje se kultura penganja (kako kažu Dubrovčani) ili slikanja uskrsnih jaja upražnjava posebno u središnjoj i sjevernoj Hrvatskoj, kulturu su obogatili istaknuti pojedinci poput sestre Samuele Premužić ili Andreje Ogrinec. Časna Samuela Premužić priznata je umjetnica diljem svijeta, a poznata je i po tome što je izradila trajni ukras, jaslice, u veleposlanstvu u Vatikanu. No, osim jaslica i božićnih motiva, časna Samuela izrađuje i golema umjetnička uskrsnajaja od komušine, s ukopiranim križnim putom. Njezini radovi izloženi su u Hrvatskoj kući u Zagrebu.
Andreja Ogrinec iz Reke kraj Koprivnice već 25 godina oslikava jaja. Svoj hobi pretvorila je u sofisticiranu umjetnost izrađujući pisanice od kokošjih, guščjih i nojevih jaja, te od papige i prepelice. Andreja je jedna od 360 članova svjetske zajednice umjetnika koji slikaju na pisanice, a u Hrvatskoj je jedna od samo četiri. Prošle godine primljena je u Enciklopediju majstora na pisanicama, a svi njeni umjetnički radovi mogu se vidjeti u cyber muzeju i na facebook adresi: https://eggartcroatia.wixsite.com/eggartcroatia. Za obradu i oslikavanje jednoga jaja umjetnica utroši i do tridesetak sati, zavisno o tomu koliko je šara zahtjevna. Sve su joj pisanice lakirane, a osim klasične tehnike bojenja, jaja rezbari posebnim strojem. Ukratko, njezine su pisanice istinska mala remek-djela.
Naslovna fotografija: Andreja Ogrinec, Uskrsna jaja 2021. Fotografije: Hrvatska kuća (zaslugom Mine Petre Petričanec, voditeljice Hrvatske kuće u Zagrebu), Nera Karolina Barbarić, web izvori
Svoju jubilarnu godinu, u kojoj navršava 70 godina života i 50 godina rada, Božica Jelušić dočekuje ostvarena i zadovoljna – u pola stoljeća objavila je više desetaka naslova među kojima su zbirke poezije na kajkavskom i štokavskom, likovne monografije i recenzije, knjige eseja i putopisa. I – tim povodom, javnosti će ponuditi šest obljetničkih knjiga koje su sve obilježene topofilijom, odnosno ljubavi prema određenim mjestima. Što književnica kaže o tomu?
Razgovarala: Sandra Pocrnić Mlakar
Božica Jelušić, kozmopolitkinja po svom uvjerenju, duboko ukorijenjena u svoj zavičaj, živi u rodnom Đurđevcu. Izvor inspiracije našla je na imanju Barnagor s prostranom kurijom na brežuljku iznad muljevita potoka Barna. Barnagor je kupila i preuredila u muzej života vlastelinskog sela i gostoljubivo odredište za izletničke grupe, umjetničke kolonije, slikare i književnike kojima otvara vrata u tri godišnja doba, od proljeća do zime.
Za svoju obljetnicu Božica Jelušić priprema nešto novo, provokativno i aktualno – šest obljetničkih knjiga zajednička tema kojih će biti topofilija, odnosno ljubav prema određenom mjestu.
Zavičajna poezija i proza, pjesme posvećene gradovima uz koje je vezana, pejzažima, prirodi i ekologiji, konstanta su književnoga stvaralaštva ugledne pjesnikinje. No, zašto topofilija kao središnja tema i što njome poručuje te gdje je ljubav prema određenom mjestu u recentnoj poeziji – pitali smo književnicu koja i danas održava staru naviku pisanja rukopisom u bilježnice, dok istodobno prati aktualnosti na društvenim mrežama, gdje objavljuje svoje nove pjesme i komentira svakodnevnicu.
Gotovo trideset uglednih priznanja za književni rad i sudjelovanja u radu žirija svih relevantnih književnih natječajakruna su njena književnog i umjetničkog rada…
U jubilarnoj godini, u kojoj obilježavate 50 godina rada i 70 godina života, pripremate obljetničke knjige kajkavske i štokavske poezije te knjigu kratkih priča. Vaš je izbor za tiskanje Vaš dugogodišnji nakladnik Tonimir iz Varaždinskih Toplica. Zašto ne neki veći zagrebački nakladnik?
Ja vjerujem u „kućno autorstvo“ i vezu nakladnika i autora koja nije samo posao. To mi je blizu, to je moja regija, moj kulturološki i duhovni prostor. Gospodin Juranić mnogo je učinio za kajkavski korpus. Među njegovim autorima su dr. Joža Skok, Ernest Fišer, Mirna Weber, Božidar Brezišćak Bagola, te moja malenkost. Odnosi su definirani i korektni, knjige lijepe. Imamo nekoliko nagrada Matice hrvatske, Patačićku, dva Ujevića, tri dobitnika Maslinova vijenca. To objašnjava mnoge stvari, u pitanjima izvrsnosti, nadam se.
Vaša dominantna tema u jubilarnoj godini je topofilija, vezanost uz mjesta koja opisujete u raznim formama. Primjećujete li topofiliju u recentnoj poeziji koju pratite kao članica žirija književnih natječaja? Može li topofilija i usredotočenost na mjesto na kojem se nalazimo i sadašnje vrijeme djelovati kao protuteža sveprisutnom provincijalizmu i konzumerizmu?
Topofilija, ljubav za odabrana mjesta, važan termin kod Bachelarda, primjerice, duboki je osjećaj, povezan sa zavičajem, jezikom, atmosferom, djetinjstvom i sretnom memorijom. U njemu nema ničega sentimentalno-cendravoga ni potrošenoga. Daje nam osjećaj da smo netko, negdje, nečiji, uzdiže nas prema idealnim vrijednostima. Većina moderne poezije bavi se kidanjem veza, s mjestima, društvom, jezikom. Odustaje se od forme, ponegdje i od smisla. Prenapregnutost, brutalnost, šokantne sprege, to igra, elegancija baš nije u prioritetu, tako da ispadamo iz korica „starinskih“ osjećaja, među kojima je i topofilija. Ali ne bih rekla da me to bitno pogađa ili obvezuje. Idem svojim putom već pola stoljeća i tako mi je dobro.
Kuriju Barnagor pjesnikinja je pretvorila u zbiljsko mjesto za pjesnike, umjetnike i turiste
Hoćete li obljetničke projekte predstaviti u Zagrebu?
Da, naravno, za Zagreb sam vezana pola stoljeća, imam tu jednu od svojih usputnih adresa. I jaku duhovnu vezu, razumije se, s mojim čitateljima i prijateljima, prije svega.
Poznato je da uvijek imate pri ruci bilježnicu koju ispunjavate poezijom, pripremama predavanja i crtežima, a Vaši pratitelji na društvenim mrežama primijetili su kako ste tugovali zbog jedne izgubljene bilježnice. Zašto u doba elektronskih medija ustrajete na bilješkama pisanim rukopisom?
Krasopis, rukopis, kaligrafija, divne su stvari, bitno vezane uz umjetnost. Ruka je „produženi organ“ mozga, ona misli i ima svoj život u momentu kad povlači crtu. Pisanje rukom je disciplina, koncentracija, jedan vid meditacije. Za poznavatelje, otkriva i karakter i raspoloženje i mnoge detalje osobnog života. Elektronika je nužno zlo i đavolski izum za rasipanje i krađu vremena, za poništavanje personalnosti. Ne impresionira me ni u jednom detalju, a razdražuje u bezbroj njih. Ali prilagodba je na djelu, premda ostajem vjerna tekama i pisaljkama.
Osnivačica ste prvog ekološkog društva u Đurđevcu i pod pseudonimom Flora Green pišete o ekološkim temama. Što se u odnosu prema prirodi promijenilo otkako ste se počeli baviti ekologijom do danas? Koje pozitivne promjene primjećujete u odnosu prema prirodi, a koje negativne?
Pozitive je malo, osim što je porasla svijest o važnosti očuvane divljine, o entropiji, resursima, o preživljavanju u skladu s prirodom. No, kritična masa nije postignuta. Građanska inicijativa je slabašna. Propisi su prilagođeni državnim firmama i velikim korisnicima. Zemljoradnja je zanemarena. Potrošački mentalitet potiče se imbecilnim reklamama. Odgoj za okoliš mora postati dijelom školskih programa i naše društvene svijesti u cjelini.
Na društvenim mrežama objavljujete nove pjesme i komentare svakodnevice. Što je internet učinio poeziji?
Pravoj poeziji nije učinjena bogzna kakva usluga. Ona još uvijek živi u strukovnom i klanskom rezervatu. Internetom vlada bauk amaterizma, diletantske samosvijesti i vrlo loše pismenosti. Jezik je nagrabusio na stotinu načina.Trijumf nemuštosti, agramotnosti, nakapanja i svidljivosti u borbi na život i smrt, za što veću kvotu lajkova. Katastrofa.
Balaševića ste na društvenim mrežama ispratili tugom. Kao pjesnikinja i književnica, što ste cijenili kod tog pjesnika koji nije bio pravi pjesnik i glazbenika koji nije bio pravi glazbenik?
U Francuskoj to pitanje uopće ne bi bilo sporno. Pjevana poezija diže broj konzumenata na n-tu potenciju. Šansona je demokratična, daje mogućnost da stihove pamte i oni koji ne vole čitati. Također, tu je brzo poistovjećenje, slušatelj misli da se baš „o njemu“ pjeva, o njegovim emotivnim situacijama. Između diridajki i pop šunda, šansona je most prema poeziji u knjigama, zbirkama, čitankama. Dezinfekcijsko sredstvo protiv kiča. Pogotovo kod Đoleta, koji je od mrvica u đžepu, lista koji pada, novinske vijesti i cure s perona na kolodvoru mogao napraviti pjesmu. Dar uzvišenja svakodnevnog, ležernost onoga koji ne mari za veliku slavu, već hoće da ga ljudi vole, kao što on voli njih. To sam kod Balaševića cijenila, u globalu i u detalju.
Knjiga La Molnar nesvakidašnja je umjetnička biografija, koju je objavila zabgebačka Beletra, a priču o Ljiljani Molnar Talajić napisao je njezin sin Dalibor Talajić, dok je biografiju operne dive rekonstruirala glazbena kritičarka, urednica i publicistkinja Jagoda Martinčević. Kao muzikologinja, Jagoda Martinčević proučila je stotine novinskih izrezaka, sačuvanih kazališnih plakata i fotografija iz velikih opernih kuća i prikazala biografiju velike La Molnar, od početaka u Sarajevu do pozornica najvećih svjetskih opernih kuća – Metropolitana, Covent Gardena, Scale, Verone i Bečke državne opere…
Razgovarala: Sandra Pocrnić Mlakar/Snimio: Saša Zinaja, Nacional
Jagoda Martinčević, muzikologinja, glazbena kritičarka i publicistkinja, autorica je više biografija i monografija znamenitih glazbenih imena
Knjiga La Molnar, u kojoj potpisuje biografiju i uređivanje, povod je za razgovor s Jagodom Martinčević, muzikologinjom, glazbenom kritičarkom i publicistkinjom, velikom poznavateljicom ozbiljne glazbe i prijateljicom operne dive Ljiljane Molnar Talajić. Kako je došlo do suradnje s Daliborom Taljićem? Po čemu je i danas značajna Ljiljana Molnar Talajić, gotovo petnaest godina nakon smrti? Koje je pouke ostavila mladima? Kako je tekao rad na knjizi, uz pisanje za novine i emisije na radiju, s kojima ova vitalna umirovljenica i redovito surađuje? Razgovor s iskusnom glazbenom kritičarkom ne bi bio potpun bez pitanja koliko se glazbena scena promijenila tijekom njezine karijere, kakvu je promjenu donio razvoj medija tepitanja o njezinom osobnom glazbenom ukusu.
U nedavno objavljenoj knjizi La Molnar napisali ste biografiju Ljiljane Molnar Talajić i potpisali uređivanje knjige. Kako je došlo do suradnje s Daliborom Talajićem na knjizi o njegovoj majci?
On je pitao hoću li surađivati, ja sam pristala, iako u početku sa skepsom prema ideji o dva autora.Tek kad sam pročitala njegov sjajan tekst, shvatila sam da nema govora o tekstovima dvaju autora. Autor je isključivo Dalibor Talajić, a ja sam dala profesionalni biografski okvir prateći tekst. Tijekom rada došlo je i do uredničke zadaće s obzirom da imam i dugogodišnje uredničkog iskustvo.
Knjiga La Molnar neobična je biografija jer se u njoj isprepliću tri cjeline – uspomene Dalibora Talajića, Vaša biografija operne dive koju ste rekonstruirali na temelju dokumentacije iz HNK i novinskih izvora te elegantno ukomponirane fotografije koje svjedoče o danas nezamislivoj svjetskoj karijeri. Kako su se uklopili biografski podatci i sentimenti? Što je postignuto takvom kombinacijom tekstova i fotografija? Koliko Vam je kao muzikologinji bila važna dokumentarnost knjige?
Velika biografija, odnosno priča o proslavljenoj opernoj divi Ljiljani Molnar Talajić, nastala je iz pera njezina sina, Dalibora Talajića, u suradnji s Jagodom Martinčević, glazbenom kritičarkom i poznavateljicom života i rada velike umjetnice
Ovom neobičnom kombinacijom osobnih Daliborovih uspomena i djelomično rekonstruirane biografije, kao i foto materijala, postignuto je jedino moguće – priča o Ljiljani Molnar Talajić. Priča, nipošto monografija uobičajenih uzusa. Tipična monografija bi zahtijevala mnogo više muzikoloških istraživanja, bila bi potpunija informacijama, ali sigurno ne bi bila ovako snažno emocionalna. Dokumentacija s raznim popisima (uloge, partneri, diskografija…) jedini je “ustupak” muzikološkom poslu. Ona je, dakako, važna, ali mnogo manje od jedinstvenog svjedočanstva sina o slavnoj mami.
U knjizi se nalazi i kartica Croatia Recordsa na kojoj je kôd za pristup linku sa svim arijama spomenutima u knjizi, a objavljen je i dvostruki CD s interpretacijama Ljiljane Molnar Talajić, koji obuhvaća njezine operne arije. Zašto je interpretacija Ljiljane Molnar Talajić i danas aktualna, gotovo 15 godina nakon njezine smrti?
U reproduktivnoj umjetnosti nema aktualnosti. Interpretacija jest ili nije. Ako jest, ostaje zauvijek jednako vrijedna.
Pratili ste nastupe Ljiljane Molnar Talajić i u knjizi navodite kako nikada uživo niste čuli ljepši sopranski glas, bez obzira bilo to u ogromnom prostoru veronske Arene ili u kazališnoj kući. Po čemu je glas Ljiljane Molnar Talajić bio poseban? Što današnje mlade sopranistice mogu naučiti iz interpretacija Ljiljane Molnar Talajić?
Glas Ljiljane Molnar Talajić nije bio poseban nego jedinstven. Djevojački nježan sopran anđeoske ljepote prirodnim se putem kretao između lirskih i dramskih sekvenci uloge ili koncertne dionice.Nikada nije mijenjao svoj specifični karakter i neopisivo lijepu boju. U vokalnoj umjetnosti se može naučiti tehnika pjevanja te stil djela i autora, sve drugo je individualno. Kaže se – bogomdano!.
U biografiji je opisano rivalstvo između Ljiljane Molnar Talajić i Monserrat Caballe koje je kulminiralo izvedbom Norme u Beču, a spomenuta je i anegdota susreta s Marijom Callas. Budući da ste i sami svjedočili zlatnom dobu opere, vidite li danas na svjetskoj sceni nasljednice velikih opernih diva?
Ne, ne vidim. Danas ima jako puno izvrsnih pjevačica, ali nema diva. Uostalom, ni nekada ih baš nije bilo previše. Termin diva je odveć eksploatiran. Može se odnositi na cjelokupnu ličnost, ali i isključivo na umjetnički učinak. Meni su ove druge dive draže!
U knjizi opisujete kako je Ljiljana Molnar Talajić osvojila izbirljivu bečku glazbenu publiku, što je uspjeh za svakog opernog pjevača. Kakva je zagrebačka operna publika? Tko je čini i kako formira svoj ukus?
To je jako teško pitanje. Operna i koncertna publika bilo gdje, pa tako i u Zagrebu, prvenstveno je ona koja je glazbeno obrazovana u obitelji od malih nogu. Ima, dakako, i onih koji su sklonost klasičnoj glazbi stekli kasnije, posredno otkrivajući na razne načine taj svijet, no osnova je oduvijek odgoj. Roditelji često upisuju djecu u glazbene škole ne nužno da bi postali glazbenici nego da postanu publika.
Dalibor Talajić i Jagoda Martinčević
Prva ste glavna urednica časopisa Hrvatskog društva skadatelja Cantus, koji se bavi samo domaćom glazbom i izlazi periodično. Oko kojih se prostora, časopisa i emisija okupljaju hrvatski glazbeni fajnšmekeri? Postoji li hrvatska glazbena scena i tko su danas njezini najvažniji protagonisti?
Naravno da postoji, čak i u ovom korona vremenu u kojem publika, doduše u ograničenom broju, ne odustaje i ipak posjećuje koncerte. Najmanje u tome sudjeluju profesionalci, rijetki su pjevači ili orkestralni glazbenici koji idu na koncerte. Nekad je bilo drukčije, jedni su slušali druge, postojali su i kružoci profesionalaca okupljenih oko zajedničkih tema. Danas je drugo vrijeme. Ne samo zbog korone! Svijet se promijenio, pa tako i hrvatska glazbena scena. Na žalost, ne na bolje!
Elektronski mediji danas omogućuju informaciju o recentnoj svjetskoj produkciji i biranje najboljih izvođača na svijetu. Što su elektronski mediji promijenili u odnosu prema glazbi, a što je ostalo isto?
To je pitanje oko kojeg uvijek volim diskutirati. Naime, za mene živa izvedba kojoj prisustvujem, uvijek ima uvijek prednost, sa svim svojim nesavršenostima, pred preciznim i friziranim snimkama. Dakako da su diskografija, a kasnije i elektronički mediji učinili mnogo za posvemašnju dostupnost klasične glazbe. Dakle, demokratizirali su je u najvećoj mogućoj mjeri i to je dobro.Osim toga, sa snimkama glazba ostaje u povijesnoj memoriji. I to su najveće dobrobiti modernog doba. Ali u one navodne “fajnšmekerske” analize i usporedbe jedne snimke/interpretacije s drugom – ne vjerujem. Imala sam sreću da sam puno putovala i slušala žive izvedbe najvećih orkestara, dirigenata, instrumentalista. To je neprocjenjivo iskustvo koje ne može zamijeniti nikakva snimka.
Ljiljana Molnar Talajić među mnogim je velikim glazbenim imenima čijim ste se biografijama bavili. Napisali ste i uredili monografiju Ruže Pospiš Baldani, uređivali ste zbornik o Jakovu Gotovcu i pisali o opernim i glazbeno-scenskim režijama Petra Selema. Kako birate umjetničke biografije kojima ćete se baviti? Koja biste velika glazbena imena još željeli biografski obraditi?
Mislim da teme prije nađu mene nego ja njih! Svakako pišem o onome/onima koje dobro poznajem i volim. Kada je riječ o našim umjetnicima voljela bih nešto napraviti o Kruni Cigoju i njegovom sasvim posebnom životu, a pravu monografiju zavrijedio bi i naš veliki bas-bariton Tomislav Neralić.
Završili ste muzikologiju i bavili se glazbenom kritikom i publicistikom. U svom poslu na taj ste način spojili oba svoja talenta – glazbeni i spisateljski. Što je bilo prije – glazba ili pisanje? Što je bilo presudno za odluku o bavljenju glazbenom kritikom?
Najprije je bilo kazalište jer sam rođena i odrasla u kazališnoj obitelji. Nekoliko generacija mojih ugradilo je živote u Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu. Od djeda i bake, koji su bili radnici, on majstor pozornice, ona garderobijerka, do oca prvaka drame i ujaka prvaka baleta. Bilo ih je još nekoliko, a zadnja je moja kći, članica Drame iste kuće. Mene je umjetnički posao “preskočio”, ali sam se zaljubila u glazbu, završila kompletno glazbeno školovanje i – propisala. Vrlo rano, u nekad uglednoj kulturnoj rubrici “Vjesnika”, u kojem sam ostala gotovo četvrt stoljeća, usput je došao i radio, TV emisije, pa knjige i na kraju i urednički rad koji me je silno veselio. Jedno je vodilo drugom vrlo prirodno. Kritike su samo dio toga, onaj javnosti najprepoznatljiviji. Za to je u početku trebalo hrabrosti, pa i mladenačke bezobraštine koja meni nije nedostajala. I danas ih pišem, ali drugačije. Iskustvo me je naučilo umjerenosti.
Krajem šezdesetih svirali ste u ženskoj rock-grupi „Šigele“, koja je ostala zapamćena po vrlo dobrim izvedbama Beatlesa, pa je nastupila i u Beču. Jeste li kasnije, baveći se ozbiljnom glazbom, barem jednim uhom osluškivali rock glazbu? Ima li rockera koje slušate i volite?
Ne, ne, u duši nisam nikad bila prava rokerica. U Šigele sam upala slučajno, kao gimnazijalka. Cure iz razreda htjele su osnovati prvi ženski rock band u Jugoslaviji, tri su svirale gitaru, jedna bubnjeve i falila im je klavijaturistica. A ja sam jedina u razredu svirala klavir! Rock sam više voljela plesati nego svirati i pjevati. Kasnije me privukla jazz glazba, koju i danas volim slušati. No, ako osim moje vječne klasike moram izdvojiti nešto što me uvijek iznova emocionalno fascinira, to je glazba, pjesništvo i interpretacija Leonarda Cohena.
Sandra Pocrnić Mlakar (lijevo), urednica u Beletri, Dalibor Talajić, autor knjige, i Jagoda Martinčević, koautorica.
Vrlo ste aktivni i u mirovini – pratite koncerte, pišete za dnevne novine i surađujete u radijskim emisijama. Kako ste u svoj prepun dnevni raspored uklopili i zahtjevan i dugotrajan rad na knjizi La Molnar?
Cijeli svoj profesionalni život bila sam hiperaktivna i radila niz poslova istodobno. Nikad nisam imala hobi, hobi mi je bila i ostala profesija, glazba, pisanje ili govorenje o njoj. I još mi nije dosta!
Izložba u Galeriji Kraluš, Sveti Ivan Zelina, otvorena 4. veljače, na kojoj su predstavljene fotografije Ognjena Karabegovića, pod zajedničkim nazivom Urbani nemiri, događaj je na kojem, kako zbog lokacije, tako i zbog socijalne situacije, nije predviđen veći broj posjetilaca. No, izložbe ćemo se sjećati jer je pokazala snažan, nadrealistički obojen zaokret u urbanoj zagrebačkoj fotografiji…
S izložbe u Zelini
„Za mene fotografija predstavlja ozbiljnu igru, ali i istraživanje stvarnosti. Fotografija je i određena vrsta terapije, koja pomaže u bijegu iz svakodnevog sivila u čaroban svijet boja“, rekao je za sebe na jednom mjestu Ognjen Karabegović, fotograf feelencer, koji se 4. veljače, u Galeriji Kraluš, Sveti Ivan Zelina, predstavio ciklusom fotografija pod zajedničkim nazivom Urbani nemir. Izložbu su predstavili kustos i promotor poezije i umjetnosti, Marijan Grakalić, te direktorica Vesna Bičak Dananić.
Slijeva na desno: Ognjen Karabegović, autor, Vesna Bičak Dananić, direktorica, i Marijan Grakalić, kustos
Moglo bi se reći kako su na zelinskoj izložbi predstavljene urbana fotografija i „fotografije ljudi na ulici“, što ih je autor sam nazvao uličnim fotografijama. „…najviše me privlači ulična fotografija“, rekao je sinoć za Vijesti iz kulture HTV-a, „ zato što imaju neku svoju priču. Imaju štofa. No, i dobar portret i dobra arhitektura ima svoje opravdanje u fotografiji.“ Zapravo, “ulična fotografija i fotografiranje ljudi” – potka je na kojoj fotografi rade modnu fotografiju, u modnim magazinima plasiranu pod internacionalnim nazivom Street Photo. Ulične fotografije su spontane (tj. snimljene bez znanja subjekta), a urbane fotografije su – iskrene. E, takve snima Ognjen Karabegović! S druge strane, postoje oni koji imaju povremeniji stav prema uličnoj fotografiji: često se – popu Ognjena Karabegovića – nađu u urbanim kontekstima i vole ovjekovječiti zanimljive prizore koje veliko ulično kazalište povremeno proizvodi bez upozorenja. Za te je fotografije idealan alat koji uvijek imaju sa sobom – fotoaparat – ili, u novije vrijeme, dobar mobitel. “Najbolji fotograf je onaj koji uvijek nosi fotoaparat sa sobom” – krilatica je inače koja je navodno iznikla iz redakcije nekad čuvenog magazina „Life“.
Prvo zapažanje o izložbi: divno bi bilo kad bi fotografije Ognjena Karabegovića krasile vaš dom. Ispisane na velikom formatu, prikazale bi se u punom svjetlu jer Karabegović bilježi specifične točke grada u različitim vremenskim uvjetima – pretvarajući sve kutke i sve trenutke u fotografsku priliku. Fotograf primjenjuje i ribolovnu tehniku, u maniri vrhunskih urbanih fotografa, kako bi stvorio iskrene kadrove, odnosno fotografije na kojima „meta“ fotografa kao da nije svjesna portretiranja. U Karabegovićevoj fotografiji zanimljive su pozadine, predstvljene gradskim kantunima koji nude i uzorke što asociraju na geometrijske, pa se može reći kako on koristi urbani pejsaž, urbani teritorij da bi stvorio kreaciju: koristi se gradom i njegovim dekoracijama, od arhitekture i gradskih kompozicija do “građana grada.”
Ognjen Karabegović: Hrvatski pleter
Prolazak kroz gradski krajolik, noću, po mraku, u manje posjećenim dijelovima ulica – Karabegovićev su čest motiv. Osobno me zaokupljaju urbani krajolici i ambijenti, koji kod ovoga fotografa izgledaju kao da je iskoristio sva moguća tehnička znanja za snimanje i koji vješto pokazuju kako se igrati s dramatičnim horizontima po svim vremenskim uvjetima.
Ljubitelji fotografije u proučavanju njegovih fotografija, kad je riječ o pitanjima svjetla, staza, perspektive, čak i astrofotografije, naučit će kako obraditi RAW datoteke da bi fotografije dobile onakvu finoću kakvu zaslužuju; otkrit će koje je diskretno retuširanje primjenjivo, budući da se urbana fotografija ne zaustavlja sa snimanjem. Odnosno, kako bi to rekao Zoran Erceg, „fotograf započinje manipulaciju prije okidanja svojim fotoaparatom. Nema razloga zašto se ta manipulacija ne bi nastavila i nakon okidanja. Naravno, finalni rezultat mora opravdati postupak.“
Ognjen Karabegović rođen je u Banja Luci 1959. Diplomirao je na Pravnom fakultetu, a fotografijom se bavi još od 1973. U svijet umjetničke fotografije ozbiljnije je ušao 2006., dolaskom u Zagreb. Izlagao je na sedam samostalnih i mnogim grupnim izložbama, između ostalih i na Međunarodnom Photofestivalu u New Yorku (izloženo mu je 30 fotografija), u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, na grupnim izložbama fotografskih udruga Fotogard i Cro Art Photo Club itd. Na nagradnom natječaju “Epson” (Hrvatska, 2010.) osvojio je prvo mjesto s fotografijom “Savski nocturno”; fotografije su mu se našle i na kalendarima riječkoga Novog lista, hrvatskoga izdanja National Geographica, ali i na kalendaru Ine. Radove objavljuje i u raznim specijaliziranim časopisima i magazinima poput Digitalfoto (Hrvatska), Reuters, Photo (Francuska), Travel Magazin, Riders Digest (Hrvatska) itd. Od 2011. radi kao fotoreporter novinske fotoagencije Halopix.
Ukratko, fotograf Ognjen Karabegović jedan je od bitnih autora zagrebačke fotografske scene, a izložba u Zelini predstavljanje je tek pomno odabranih uzoraka iz autorova djela, izloženih po tematskim cjelinama. Prva tematska cjelina, Urbani nemiri, jesu fotografije s obilježjima nadrealizma, kako to i biva po pravilima svjetske urbane fotografije, koja je, zbog pandemije i nemogućnosti kretanja i putovanja, doživjela svoju kulminaciju upravo u prošloj godini. Slobodno se stoga može reći kako je Karabegović ponudio ultramoderni trend u fotografiji, premda mu svi radovi nisu novi. No, ista fotografska praksa vidljiva je i u dvije teme urbanih fotografija „slučajnih“ ljudi, prolaznika, i scena u prolazu, te u nadrealističkim fotografijama (Žena s konjem) i fotografijama umjetničkih predstava, baleta, plesa, modela.
Ognjen Karabegović: Zagrebačka zima (desno)
Svi radovi Ognjena Karabegovića prolaze kroz fotografsko putovanje od pripreme do snimanja na ulici, pa sve do konačne montaže, stoga su predstavljene kao svojevrsni priručnik kroz ciljane jezike stila, filozofije, odabira motiva za schooting, namijenjenog ljubiteljima moderne, sofisticirane fotografije. Svi mu se radovi doimaju izglancano, izbrušeno, očišćeno, nema viška, ni boje ni svjetla, kao da je birana najbolja verzija od brojnih kopija jedne te iste fotografije. Stilske tehnike ovoga fotografa i njihova izvedba primjer su dobro zaživljenog žanra urbane fotografije. Moto u koji vjeruju svi ulični/urbani fotografi jest ne propustiti niti jedan kadar jer to ima vrijednost veću od bilo čega drugog. Pa, kad uronimo u analizu fotografija s izložbe u Zelini, ispada da je Karabegović u Zagrebu malo toga propustio vidjeti. Štoviše, ima, ima – da, i mnogih posve novih, otkrivenih motiva. Zadivljuje činjenica da on, za razliku od većine vodećih zagrebačkih fotografa, nije odrastao u Zagrebu, a unatoč tomu Zagreb je svojom fotografijom posve razotkrio, pokazao drugi aspekt grada, ali i novi aspekt urbane fotografije.
Ognjen Karabegović: Žena u crvenom
Staro pravilo izvornoga stila fotografiranja kaže kako, da biste stvorili izvorni stil, morate doći do mjesta fotografiranja koja drugi još nisu istražili. To divno putovanje po Zagrebu Karabegović je sam napravio, a nama omogućio da otkrijemo prvu pravu stilsku urbanu zagrebačku fotografiju, s umjetnički naznačenim elementima slikarskoga nadrealizma. No, ako mislite kako je fotografiranje u urbanim sredinama zapravo fotografiranje s ulice, fotografiranje ljudi, života, onoga što se događa na pločniku ispred vas, griješite. Urbana fotografija je više od toga. To jest ulična fotografija, ali i urbani portret, urbani krajolik, arhitektura ili noćna fotografija. Karabegović je uočio kako isto mjesto nudi više mogućnosti, ovisno o izgledu, kadriranju, dobu dana ili čak vremenskim uvjetima. Više nego o samom gradu, on fotografijom govori o svojevrsnom urbanom teritoriju. Definirala bih to kao teritorij koji je ustvari igralište za fotografa na kojem je sve dopušteno.
Ognjen Karabegović: Ples života
Premda, u tekstu objavljenom u Oslobođenju, Jadranka Dizdar kaže da je Ognjen Karabegović „jedan od najboljih zagrebačkih kroničara“. Da, ako biti kroničar znači zabilježiti i „refleksije duše“ i „urbane nemire“, ako kroničar znači zabilježiti emocije i filozofiju grada, „ekscentričnost“ arhitekture i likova koje snima. Vježbanje urbanog nemira uvijek je ovisilo o Karabegovićevu odnosu prema gradskim „sitnicama“: urbani krajolici sublimirani alatima fotografije (kadriranjem, svjetlošću, dubinom), ulice, zgrade, noćne trgovine, ulična oprema, moderne građevine – postaju nadrealističko igralište fotografije i arhitekture. Ljudi su tada „usputni“, sporedni dekor, koji fotografiji daje dimenzionalnost, dubinu. Osim ako nije riječ isključivo o portretima, koji su tada kreirani poput umjetničkih slika, upotpunjeni digitalnim fotografskim alatima.
I da bude jasno, ono što je kod urbane fotografije kruta i zaokružena konstrukcija, kod Karabegovića je sve prhko, omekšalih linija, nemirne strukture. I, da, naziv izložbe Urbani nemiri stvaran je i sažeti opis njegovih fotografija.
Tekst: Nera K. Barbarić, fotografije: Ognjen Karabegović, Zoran Osrečak, Dalibor B. Slavenski
U svojoj knjizi, svojevrsnom priručniku za samopomoć, objavljenoj u ediciji Beletre, pod sedativnim naslovom „Kako preživjeti u suvremenoj džungli“, mladi zagrebački psiholog Sandro Kraljević „uhvatio se ukoštac“, kako to u svojoj recenziji knjige navodi prof. dr. sc. Željka Kamenov, socijalna psihologinja s Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, „s desetak izazova s kojima se u današnjem svijetu suočava svatko od nas: od osjećaja bespomoćnosti, briga, stresa i depresije, prekovremenog rada i interakcije s teškim ljudima, do društvenih mreža i problema usamljenosti. Iako ova knjiga nije znanstvena literatura, poruke koje ona šalje temeljene su na suvremenim znanstvenim spoznajama o čovjekovom doživljavanju i ponašanju, samo su puno zanimljivije i pristupačnije napisane…“
Razgovarala: Sandra Pocrnić Mlakar
Alatima primijenjene psihologije ojačajte svoju otpornost u vremenu brzih promjena – tako glasi podnaslov knjige Sandra Kraljevića „Kako preživjeti u suvremenoj džungli“. Knjiga je objavljena neposredno prije epidemije, koja je promijenila način komunikacije i poslovne obrasce, kao i potresi, koji su uzeli žrtve i alarmirali cijeli Zagrebi širu okolicu, pa čak i susjedne zemlje. Iako je svoju knjigu pisao prije potresa i epidemije, Sandro Kraljević je dao rješenja za krizne točke suvremenog načina poslovanja, koje su potres i epidemija dodatno zaoštrile. Sudeći po prodaji knjige, publika je prepoznala praktičnu vrijednost psiholoških savjeta. Knjiga, naime, nudi psihološke alate za suočavanje sa stresom, bespomoćnosti i bezvoljnosti, za obuzdavanje agresije – vlastite i drugih ljudi, prilagodbu prekovremenom radu, komunikaciji s teškim ljudima te prepoznavanje ovisnosti o društvenim mrežama i depresije.
Sandro Kraljević je 30-godišnjak, magistar psihologije koji vodi tvrtku MindLab, specijaliziranu za poslovno savjetovanje. Njegovu knjigu preporučilo je Hrvatsko društvo psihologa, a među brojnim uglednim recenzentima su profesorice s Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu prof. dr. sc. Nataša Jokić Begić i prof. dr. sc. Željka Kamenov. Sa Sandrom Kraljevićem razgovarali smo o psihološkoj pomoći i potrebi mentalne higijene u kriznim razdobljima, o usporedbi Hrvatske s razvijenim zemljama kad je posrijedi briga o psihičkoj stabilnosti i mentalnoj snazi te o reakcijama na njegovu knjigu.
*Vaša prva knjiga „Kako preživjeti u suvremenoj džungli“ objavljena je u veljači prošle godine, prije epidemije, a postala je hit u kriznoj 2020. godini. Kako objašnjavate popularnost svoje knjige u krizi?
– Knjiga je napisana i objavljena prije pandemije koronavirusa, no odaziv čitatelja i broj prodanih primjeraka pokazali su da su teme obrađene u knjizi relevantne i za ovo sadašnje, COVID-19 razdoblje. Na to sam jako ponosan, jer mi pokazuje da sam mudro odabrao teme i kvalitetno ih obradio, čime je knjiga suštinski dobila dodanu vrijednost u ovo doba pandemije.
Nije upitno da se veliki broj pojedinaca trenutno suočava s visokom razinom stresa, anksioznosti, zabrinutosti oko budućnosti i potištenosti – što su sve problemi obrađeni u knjizi, a za koje su ponuđena konkretna, praktična i učinkovita rješenja!
*U svojoj knjizi obrađujete osam aktualnih psiholoških tema, kao sto su bespomoćnost, depresija, agresija. Kako nam psihološka znanja mogu pomoći da lakše podnesemo izolaciju, nezaposlenost, strah i neizvjesnost što su nastali zbog epidemije i nedavnog potresa?
– Psihološka znanja nam gotovo pa uvijek mogu pomoći kada smo suočeni s neugodnim emocijama, visokom razinom psihološkog stresa, te kada nam je općenito kvaliteta života smanjena. Unatoč tome što smo se svi našli u situaciji koja nam je de facto nepoznata, ne treba umanjivati snagu i učinkovitost psiholoških alata. Jako me veseli vidjeti da sve veći broj ljudi počinje prepoznavati važnost redovite brige o mentalnom zdravlju.
Ono što je zajedničko izolaciji, nezaposlenosti i suočavanju s neizvjesnosti definitivno jest visoka razina stresa i psihološke nelagode. U tim trenucima često se prepuštamo štetnim mislima, napeti smo, tjeskobni – a to onda rezultira lošijom kvalitetom sna, izazovima u komunikaciji s drugima, općenito smanjenom otpornošću za suočavanje s budućim izazovima. Gotovo se uvijek nešto može napraviti po pitanju svih navedenih tema (čak i kada mislimo da se ništa ne može…). I u naizgled bezizlaznoj situaciji rješenja ima – a mi psiholozi smo tu da ga pomognemo pronaći.
Evo konkretnog savjeta! Kada osjetite da vas preplavljuju brige i napetost, prebacite fokus na – svoje disanje. Uzmite minutu vremena za sebe i osvijestite kako dišete. Fokusirajte se na svaki uzdah i izdah. Možete slobodno zatvoriti oči ako će vam biti lakše. Kada su pod stresom, ljudi često dišu brzo i „plitko“, iz prsnog koša. Da bismo se smirili, potrebno je disati „iz trbuha“ (tzv. abdominalno disanje). Stavite ruku na trbuh i polako udišite zrak 3 sekunde tako da vam se trbušna šupljina napuni zrakom. Zadržite ga sekundu-dvije, i nakon toga ga izdišite kroz usta barem 5 sekundi. Ponovite postupak 5-6 puta i razina napetosti će se sigurno smanjiti, a za to vrijeme moći ćete sagledati svoju poziciju i razmisliti o sljedećem potezu.
Prof. dr. sc. Željka Kamenov, u recenziji na knjigu kaže: “U svakom od osam poglavlja od kojih se sastoji ova knjiga, suočavamo se s jednim neugodnim i problematičnim aspektom današnjeg načina života – jednom boljkom suvremenog čovjeka. Autor ih polako razotkriva, uzimajući u obzir razloge zbog kojih su ovi problemi prisutni…”
*Zbog aktualne krize u Hrvatskoj je organizirana intenzivnija psihološka podrška telefonom i online, što se pokazuje potrebnim i korisnim, osobito u situaciji ograničenih društvenih okupljanja, kada smo manje upućeni jedni na druge. U kojim situacijama treba okrenuti broj psihologa i potražiti pomoć?
– Svakako preporučujem potražiti pomoć psihologa (ili nekog drugog srodnog stručnjaka) kada osjetite da se ne možete sami nositi s nekom izazovnom situacijom koja vam uzrokuje određeni stupanj osobne patnje. Da ne bi bilo zabune – velik se broj ljudi u pravilu uspijeva nositi sa svakodnevnim stresom. Nažalost, nemamo svi iste predispozicije.
Ako osjetite da vam zbog određenih emocionalnih problema počinju stradavati odnosi s drugima, poslovni rezultati, akademsko postignuće, način provođenja slobodnog vremena ili neki drugi aspekt života, možda i jest vrijeme za okrenuti broj psihologa i potražiti pomoć. Nažalost, u našim krajevima i dalje vlada stigma oko psihološke pomoći. Prihvatljivije je otići zubaru i frizeru nego psihologu. Zbog čega su naši zubi i kosa važniji od mentalne higijene i psihološkog blagostanja?! Samo zato što ga ne vidimo ne znači da ne postoji, da nije važno i da nema utjecaj na naš život.
*Koliko se kod nas primjenjuju praktična psihološka znanja? Je li u razvijenim zemljama primijenjena psihologija popularnija?
– Počinju se primjenjivati sve više, i to mi je jako drago. Naravno, s povećanjem primjene bilo koje struke povećava se i broj (ne)kvalificiranih ljudi koji to rade. Zbog toga valja biti oprezan koju vrstu sadržaja iz područja primijenjene psihologije konzumiramo. Vrlo je lako „skliznuti“ u naše područje savjetodavnog rada i psihološke procjene ljudi zbog toga što je ono zanimljivo i fancy. Međutim, ono što neki propuštaju vidjeti jest da biste bili dobri u tom poslu, trebate odslušati stotine sati vrlo skupih specijaliziranih edukacija, te se konstantno usavršavati kroz rad s klijentima.
Sandro Kraljević sa svojim timom
U razvijenijim zemljama primijenjena psihologija jest popularnija, jer su one već prepoznale važnost psihologije kao struke i benefita koje ona ima na stanovništvo. Toplo se nadam da će ti trendovi doći i u Lijepu Našu, te da ćemo psihologe početi aktivnije uključivati u donošenje društvenih odluka i izradu programa za razvoj zajednice i civilnoga društva.
*U svojoj tvrtki MindLab bavite se poslovnim savjetovanjem. Kako tvrtke mogu najbolje iskoristiti vrijeme lock-downa kada ne mogu raditi punim kapacitetom?
– Rad od kuće zaista je uzeo određeni danak – to ne možemo nijekati. Međutim, unatoč tome što kompanije možda ne mogu raditi po starim procesima i procedurama, ne znači da trebaju gubiti svoje kapacitete i potencijale. Što želim reći? Pandemija virusa COVID-19 i imperativ rada od kuće koji je proizašao kao posljedica suočili su nas s još jednom nepoznanicom na koju se doslovno trebalo prilagoditi preko noći. Ti novi načini rada samo znače da je poslovanje potrebno prilagoditi novim trendovima i tržišnim potrebama. Novonastale tržišne okolnosti od direktora poduzeća zahtijevaju ekstremnu prilagodljivost i „out of the box“ način razmišljanja. I da, opstat će najsnalažljiviji, ali iskustvo koje će dobiti na kraju cijele ove priče imat će itekako veliku vrijednost.
*Razvijate virtualnu asistenticu za mentalno zdravlje Naomi, prvu na hrvatskom jeziku. Hoće li Naomi moći pomoći kod straha zbog prirodnih katastrofa kao što je potres? Primjenjuju li se u svijetu slične virtualne asistentice za mentalno zdravlje?
– Kada se dogodio drugi potres krajem prosinca 2020., kolega Marino s kojim radim na projektu Naomi mi je svega nekoliko sekundi nakon tog traumatičnog događaja poslao poruku da trebamo hitno dodati tehnike za nošenje sa stresom od potresa! Možda u ovoj prvoj verziji aplikacije (koju planiramo lansirati krajem veljače) neće biti stručnih savjeta seizmologa o tome kako se ponašati za vrijeme potresa, ali će biti pregršt alata i tehnika za smirivanje napetosti, panike, straha i anksioznosti.
Kao i s primijenjenom psihologijom koja je vani puno raširenija nego kod nas, slična stvar je i s digitalnim vrstama psihološke pomoći. Kod nas ne postoji rješenje koje je ni približno slično konceptu naše Naomi, na kojem danonoćno radimo posljednjih mjeseci kako bismo ga dotjerali do najsitnijeg detalja. Digitalizacija je imperativ sadašnjeg doba, a korištenje pametnih telefona dio života bez kojeg ne možemo ni zamisliti svoju svakodnevicu. Moja osobna motivacija iza ovog projekta leži upravo u potencijalu za širenje ove aplikacije. Naime, i najbolji psiholog na svijetu ima ograničene vremenske resurse, pa može pomoći limitiranom broju ljudi. A na ovaj način ljudima dajemo psihološku pomoć u ruke, te im pomažemo da naprave barem prvi korak ka povećanju svog psihološkog blagostanja – i to iz udobnosti svoga doma!
Sandro Kraljević, Kako preživjeti u suvremenoj džungli, Beletra 2020., odlomak
ČETIRI GLAVNA ALATA PROTIV BESPOMOĆNOSTI
KORIŠTENJE RESURSA ZA UČENJE: Kada upadnemo u „živo blato” bespomoćnosti, često ne vidimo izlaz i „tonemo” sve dublje. Točnije rečeno, očigledno nam nedostaje nekih informacija da bismo ugledali taj izlaz. Čitajmo knjige i stručne članke, razgovarajmo sa stručnjacima, istražujmo i učlanimo se u grupe. Sljedeći put kada pomislite da se nešto ne može, umjesto odustajanja, recite sebi: „Trenutno mi nedostaje informacija, zbog čega mi se moja ideja čini teže izvedivom. Koje su mi informacije potrebne i gdje ih mogu naći?”
POSTAVLJANJE PITANJA: Još su nas od školskih dana naučili da postavljamo pitanja koja su vezana samo uz školsko gradivo. Međutim, što je s pitanjima koja su vezana uz nas? Koliko sam zadovoljan/na svojim učenjem? Što mi ide dobro, a što mi ide nešto teže? Kako sutra mogubiti još bolji/a nego što sam danas? Pitanja su vrlo moćan alat koji svi znamo koristiti, samo se često ne sjetimo da ga imamo.
SAMOSTALNO TRAŽENJE ODGOVORA: Kada nam netko postavi pitanje, vrlo je vjerojatno da ćemo mu dati odgovor – ako ga znamo. To je pristojno ponašanje i tako su nas učili naši roditelji. Međutim, kada stalno dobivamo odgovore i gotova rješenja, naš mozak se navikne na njih te se zapravo prestane truditi. Prestajemo samostalno tražiti rješenja, a tuđe odgovore i stajališta počnemo smatrati realnošću i apsolutnom istinom. Budite samostalniji tako da pronalazite alternativne načine rješavanja svojih svakodnevnih situacija – počnite s onim najjednostavnijima pa se postupno prebacite na složenije.
PODRŠKA DRUGIH: Svi ćemo doživjeti neuspjeh – on je sastavni dio uspjeha. U neuspjehu se kriju neke od najvažnijih životnih lekcija koje ćemo naučiti. I da, neuspjeh ponekad nije lako „prožvakati”. Posebice kada se javlja stalno. U tim nam je trenutcima jako važna podrška naših bližnjih. Oslonite se na svoje najmilije te se okružite ljudima koji su prošli vaš put i mogu vam dati korisne savjete.
Vježba protiv bespomoćnosti 4 – Igram na svoje snage!
Prvi i najvažniji korak u borbi protiv bespomoćnosti jest imati točan uvidu svoje jake strane. U čemu ste dobri? Što volite raditi? Za koje aktivnostivam drugi govore da ste u njima uspješni? Uzmite nekoliko minuta vremena i zapišite odgovore na ova pitanja. Možete zapisati što god vam padne na pamet – dokle god to nije nešto čime štetite sebi ili drugima.
Kada ste gotovi, odvojite svakog dana malo vremena u kojem ćete se pozabaviti nekom od tih aktivnosti. To može biti već svega 15 minuta na kraju dana. Što se više budete bavili njima, postajat ćete vještiji i uspješniji u tome. Postupno ćete povećavati vrijeme provedeno u tim aktivnostima, rast će vam samopouzdanje te ćete početi dobivati veću kontrolu nad svojim životom.“
Dva dana vikenda u kolovozu, provedena u ime kulture u Veloj Rudini, tijekom kojih je sinestezija umjetnosti pronašla prostor u pročišćenoj kaleti ili štrodi, oplemenjenoj postavljanjem izložbe likovnih i fotografskih ostvarenja te obogaćenoj divnim glazbenim dionicama, 19. put po redu pokazala su kako je RudinArt evokativni kaleidoskop boja, starih i novih kulturnih motiva, ali i drevnih i modernih narativa….
Slike Mihovila Dorotića, uklopljene u mini krajolik velikoga dvora u Veloj Rudini
Umjetnost pod nebom na mediteranskim prostorima nije novost. Suvremena pak urbana umjetnost vrlo je živopisan izraz novih generacija koje također njeguju težnju za stvaralačkom slobodom, bježeći od tržišta i profita te proizvodeći onu umjetnost koja nije muzealizirana ili je isključivi prerogativ kolekcionara, vlasnika galerija i umjetničkih kritičara. Ta umjetnost, osim toga, vraća izvorni smisao svog bivanja u svijetu umjetničkom djelu: življenje u prostorima svakodnevnog života. Nastala, dakle, iz misli čovjeka koji je davno morao ostaviti svoje snove kako bi „živio“ i koji je u odrasloj dobi odlučio ispuniti želje te ih učiniti “vlastitom radnom stvarnošću”. Strast i ljubav prema umjetnosti tako postaje ugodan i zadovoljavajući posao…
Česta i uvažena gošća na RudinArtu bila je nedavno preminula hvarska slikarica i čakavska pjesnikinja iz Gdinja i Pariza, Tatjana Radovanović (na slici u sredini). Desno: osnivačica i voditeljica RudinArta, Jasenka Bosnić
– Takav pristup kulturi i umjetnosti prepoznali smo i na RudinArtu, događanju koje svake godine fascinira nanovo svojim osobitim pristupom kulturi i umjetnosti. Otok je Hvar, pa i Stari Grad, odnosno njemu obližnje Rudine, često prepoznat zahvaljujući reputaciji grčke kolonizacije te “književne kolijevke renesanse”. Mnoge stoga privlači zbog korijena povezanih isključivo sa tom davnom kulturom. No, u stvarnosti, otok je i napredna oaza suvremene umjetnosti, gdje se u njoj uživa zahvaljujući onima koji su je svojim radom podržavali ili su je sakupljali i čuvali kako bi je izložili javnosti.
Ivana Milojka Malić recitira svoje stihove
Baš takvo događanje je i RudinArt, koje se svake godine održava u Veloj Rudini, drevnom grčkom naselju kopača kamena, smještenom sjeverno od Staroga Grada. Ondje se suvremena umjetnost proizvodi, prodaje, skuplja, izlaže, kao što je to oduvijek bilo kroz povijest, od antike, srednjovjekovlja i renesanse. Postoje mnoge „duše“ suvremenog Hvara, a jedna od njih predstavljena je upravo u Rudinama, gdje se – zahvaljujući golemu trudu i zalaganju Jasenke Bosnić, predstavljaju već 19. put zaredom umjetničke kolekcije na otvorenom, pod samim nebom. „Nikad nisam mislila da ćemo biti ovako uspješni, ali uvijek sam osjećala da to možemo učiniti“, kaže Jasenka Bosnić, zaljubljenica u umjetnost općenito, koja u svojim zrelim godinama ne odustaje od plesa, slikanja, fotografije, ali i podupiranja drugih u njihovoj realizaciji: dobri duh RudinArta!
Izložbeni prostor na RudinArtu je krajolik, prirodno okruženje. Prije dvadesetak godina za to bi se moglo reći da je posrijedi avangarda. Danas, kad se umjetnost sve više “seli” u priorodu, to je dodatni užitak za poklonike umjetnosti
Prvi RudinArt održan je 1999. zahvaljujući jednom ugodnom druženju u uvali Žukova, prelijepoj plaži na sjevernoj strani otoka. Dvije su godine Jasenka Bosnić i Mirella Dulčić brusile ideju kako oformiti događanje na kojem bi se skupili umjetnici i gdje ga održavati. Presudio je, kako je to lijepo rekao jedan poznati Hvaranin, Odisejev duh, koji neprestano lebdi nad „starogrojskim poljem“, na rubu kojeg su Rudine i nastale, pa je „štroda“, odnosno glavna ulica, trg, u Veloj Rudini osvanula jednoga vrelog ljetnog dana prije 21 godinu okićena radovima raznih autora, uglavom iz kućnih zbirki likovnih radova. Bio je to tada događaj koji je motivirao mnoge entuzijaste, pa je, primjerice, pilot Josip Novak, također ljubitelj umjetnosti i umjetnika,avionom s Brača doveo viškoga pjesnika Antu Pepeta Božanića ravno na štrodu. Sve najbitnije o tom tada pionirskom pothvatu rekao je uvodničar Aldo Čavić, ravnatelj Muzeja Starog Grada, koji će prvi u Rudinama prepoznati ulogu „otvorene kulture“ ili „umjetnosti pod nebom“. U otočkom duhu nastupila je tada i klapa pučkih pjevača koji su se skupili samo za tu priliku, dočim je Mihovil Dorotić na klarinetu dao je svoj urbani doprinos sadržaju te večeri. Idućih godina izložba se seli, ali je to ujedno bio poticaj da se očiste zapuštena dvorišta u Rudinama, da se ogole zidine – merine – iz kojih danas proviruju ostaci nezaboravljene, ali napuštene grčke, rimske, ilirske i slavenske prošlosi. Na rubu Agera, starogrojskog poja, danas pod zaštitom UNESCO-a, Rudine još nisu zaustavile svoj hod kroz povijest, još ondje ima neistraženih istina o tome kako je Stari Grad nastao, zašto su brački Parani, vrsni kamenoresci i trgovci kamenom, bacili oko na starogrojsko polje i osnovali svoje malo pitomo naselje na mjestu današnjih Rudina. Zahvaljujući upravo održavanju RudinArta mnoga su pitanja ponovno otvorena, našli su se i neki odgovori, ali više od svega – urbana se kultura približila ljudima. Samo 2004. izneseno je tri kamiona materijala iz jednoga dvorišta: tri kamiona čiste povijesti…
Bila su to u početku ad hoc zbivanja, ali ubrzo je osviještena činjenica da se umjetnost pojavljuje unutar krajolika, što znatno otežava organizaciju, pa su prva pitanja bila kako doći do slika, kako ih prevesti? Kako ih instalirati bez uništavanja pogleda? Da ne spominjemo estetiku. U prirodnom kontekstu postoje zidine, drveće, oblaci – elementi koji se moraju uzeti u obzir. Kiša! Cilj je bio, kaže Jasenka, pronaći mjesto za umjetnost koja ondje izgleda prirodno, kao da je oduvijek bila tamo: ” Zanimljivo je promatrati kako se slike utisnu u krajolik, kako u zraku vibrira drugačiji duh, izazvan stihovima ili glazbom.“
Aktovi Jasenke Bosnić u konobi
Danas su u Rudinama živi tradicionalna i avangardna, figurativna i apstraktna umjetnost koju stvaraju u najvećem broju ljudi s otoka, svi redom obilježeni stoljećima kulture koja je dio nasljeđa, načina života, ondje na otoku Hvaru više nego igdje na Mediteranu. Tako će, primjerice, svoj poseban doprinos RudinArtu dati pokojna Magda Dulčić, rođena Rudinka, umjetnica stripa i animiranoga filma, koja je u Veloj Rudini prikazala nekoliko krasnih animiranih filmova, za koje je scenarije pisao Zvonko Todorovski, njezin muž, a Mirella Dulčić, također Rudinka, pomagala joj u scenografiji. Glazbu je pisao Arsen Dedić. Animirani film Desire – Čežnja, nastao po stihovima Miroslava Krleže, nagrađivan mnogostruko, prikazan je ondje 2010. godine.
Udruga Platforma iz Hvara ove je godine na Rudin Artu predstavila knjigu Otok priča
O tome kako je to izgledalo ove, pandemijske godine, možda najbolje kazuje dojam što nam ga je prenijela Ivana Milojka Malić, hvarska pjesnikinja i velika prijateljica Jasenke Bosnić i RudinArta, koja i sama redovito sudjeluja na rudinskim umjetničkim događanjima pod vedrim nebom: „…Jasenka Bosnić, koja predivno slika (snimila sam njene radove, aktove i ostalo) organizirala je svoj RudinArt evo već 19. put u Veloj Rudini, samo njoj svojstvenom ležernošću i maštovitim programom; opušteno se čitala poezija i proza, priče vezane za prelijepi škoj…Hvar! A sve u okruženju lijepih slika… glazba je te večeri samo upotpunila dojam… sve je bilo tako spontano, toplo…“
Instalacija Minje Čulić
Ove godine izloženi su radovi Branimira Dorotića, Nine Bogdan, Maje Jelušić, Jasenke Bosnić, Minje Čulić. Svoje čakavske pjesme govorila je Ivana Milojka Malić,Domagoj Dorotić izveo je Nesun dorma i Tostijevu Ideale, uz klavirsku pratnju Zdenke Košnarove iz Češke, a Udruga Platforma iz Hvara predstavila je knjigu Otok priča. Veliki prijatelj Rudin Arta, Marek Pražak, gost iz Ostrave, izveo je senzacionalni performans o suncu, vrućini i žegi, „gaseći se“ vodom… I da, prava je istina da ovaj multikulturalni i poliartistički program opstaje uglavnom zbog entuzijazma domaćina – Jasenke Bosnić i Jakova Dulčića, kao i njihovih prijatelja i sumještana.
Tekst: Nera Karolina Barbarić; Fotografije: Rudin Art
Poetski susret u Starom Gradu, 17. po redu, održan 1. kolovoza, okupio je pjesnikinje otoka Hvara, ujedinjene pod zajedničkim motom Jazik našihmaterih, oslonjenim na poetski duh Gracioze Lovrinčević, pjesnikinje 16. stoljeća, i temeljenim na zajedničkoj nakani očuvanja lijepe hvarske čakavice kroz pisanu i govorenu riječ…
Ovogodišnji, 17. susret pjesnikinja pod nazivom Jazik naših materih održan je unatoč brojnim ograničenjima, ali ne kao inače u Hektorovićevu Tvardoju
Poetski susreti u Hektorovićevu Tvardoju što ih pratimo već punih 17. godina ukazali su kako je ime Gracioze Lovrinčević duboko utaknuto u novodobnoj hvarskoj poetskoj enklavi, a nametnulo se kao neizbježan izvor razumijevanja „mlade“ dijalektalne, čakavske i ženske poezije na otoku. No, može li se uopće reći kako su posljednjih desetljeća žene, barem u hvarskim okvirima, prevladale u stihotvorenju i koja je poveznica s utjecajnošću imena Gracioze Lovrinčević, o čijem životu, istina, malo znademo, ali je – zaslugom pjesnikinje Marice Buratovića i starogrojskog pjesničkoga kruga – postala savršenim primjerom, u povijesti često opetovanim, kako žene u književnosti ili u umjetnosti mogu jače afirmirati jedino u grupi?
Poslijeratnih godina u hvarskoj su kulturi žene, može se tako reći, potpuno ušle u svijet lijepe pisane riječi. Neke su prisutne otprije (Tatjana Radovanović, Lucija Rudan…), ali su pravu grupu stvorile tek one odabrane koje su hvarskoj čakavskoj poeziji, upravo „na tragu Gracioze Lovrinčević“, pristupile prvih godina ovoga stoljeća. Na samome početku, te žene nisu imale istaknut profil u poeziji, već su im stihovi doživljeni kao intelektualne funkcije obrazovanih žena koje stihove pišu kako bi “skladno dopunjavale figuru školovane žene“. Ovaj slobodan opis sadrži svijest muškaraca o ženama koje ne prolaze pasivno kulturne promjene, već su aktivno dio zbivanja. Na sreću, novi fenomen u poetskom hvarskom krugu promatraju i muški pisci, odnosno pjesnici, koji intelektualnu ženu shvaćaju kao sastavni dio književne kulture. Potvrđuje to i činjenica da je svakogodišnje pjesničko događanje u Tvardoju, u Starom Gradu – Jazik našihmaterih – naimenovao hvarski pjesnik, Damir Carić.
Marica Buratović, pjesnikinja i umirovljena učiteljica, idejni je tvorac poetskih susreta žena u Tvardoju
Ovogodišnji susret pjesnikinja iznimno se održao u prelijepom vrtu palače Biankini, a stihove su kazivale pjesnikinje Svjetlana Carić, Katja Stančić, Ivana Milojka Malić , Dobrila Tomičić, Ivana Mateljan, Nela Vrkljan, Nila Perica Glasinović, Marica Buratović, Katarina Makjanić i Klaudija Gamulin, Ivana Mateljan, koja je čitala stihove Antonele Barbić. Svoje pjesme predstavio je i gost večeri Nikola Kuzmičić. Luki Ljubić, tehnički suradnik na Susretu, također je pročitao svoju pjesmu. Dragana Lazaneo vodila je program u duhu u kojem to već godinama čini. Idejni tvorci Susreta, Marica Buratović i Jasenka Bosnić, pronašle su pravi put kako afirmirati poetsku riječ, pa je na recitalu zatitrao noviji poetski duh, osjetila se bogatija duhovnost i novi pjesnički zanos; nije više prevladavajuća tugaljivost, iracionalna nostalgija, fokusiranje na odabir antiknih riječi, kako je to bivalo proteklih poetskih susreta: u vrtu Biankinijeve palače mnogo je toga te večeri bilo novo, drugačije – od propisane distance do toga da su se ondje čuli mnogi zreli čakavski stihovi, domaća riječ odzvanjala je poput suvenira, utkana u novom, suvremenijem kontekstu, poetski i zanatski izbrušenijem. Veselje je za hvarske stiholjupce tim veće jer je grupa u prošloj godini izgubila nekoliko vrijednih autora: Tatjanu Radovanović, Maricu Gamulin, Lukreciju Sušić i Petra Srzentića.
Damir Carić, hvarski pjesnik, osmislio je slogan Jazik naših materih, koji je smjesta zaživio među pjesnicima i publikom
No, zašto je uopće odabrana Gracioza Lovrinčević kao duhovni entitet koji živi nad poetskim starogrojskim susretima? Kako to dovesti jedno s drugim u vezu? Prije svega, tih poslijeratnih godina kada su pjesnički susreti započeli bila je potrebna ženska poetska figura na koju bi se „nova poezija“ mogla osloniti. Tko bi bio u tom smislu doličniji od Gracioze?
Vrijeme u kojem stvara Gracioza Lovrinčević jest ono na tmurnom i dubokom jugu 16. stoljeća, kada žena proživljava tragične posljedice europskog rata između Francuske i Španjolske za hegemoniju i trpi zbog osmanlijskih prijetnji koje su dolazile s istoka. Kulturno, život Gracioze Lovrinčević poklopio se s vrlo sretnim trenutkom za otok: pjesnikica je zapravo bila okružena najboljim umjetnicima i piscima stoljeća, uključujući Bartučevića, Jeronima i Hortenzija, Gazarevića, Lucićaitd., a u neposrednoj blizini i vjerojatno poznavajući njihovo djelo – talijanski pisci Ludovico Ariosto, Aretino,Tasso i, još značajnije, velike pjesnikinje poput Victorie Colonna, Veroniche Gambara, FrancescheTurrini Bufalini, Barbare Torelli Strozzi, GaspareStampa…
Početkom 16. stoljeća žensko je stanje postalo predmetom intenzivnog promišljanja koje dotiče najrazličitija područja i prodire u sve književne žanrove. I u kratkoj priči i u kurtizanskoj lirici, kako se nazivala ženska poezija, u traktatima i viteškim pjesmama, žena je u središtu nove znatiželje. Kao što svjedoči progresivna afirmacija “querelle des femmes” (ženskih svađa, op.a.), značajno mjesto uzima sama ženska priroda.
Propitujući vrijeme Gracioze Lovrinčević, čije djelovanje svjedoči Petar Hektorović u poznatoj poslanici (pohvali), gdje kaže „da je od mladosti počela slagati bogoljubne piesni, te da je poznata ne samo u Hvaru, nego i u Splitu i Trogiru.“ U nekim literarnim izvorima Gracioza se spominje kao Gracioža (npr. u popisu kumstava iz crkvenih knjiga na Visu), odnosno Gracioza Lovrenčeva (što sugerira ime obitelji iz koje potječe, ali valja znati i da pjesnikinje i slavne žene 16. stoljeća nose očevo i muževljevo prezime ili žena uzima neko sasvim treće, samo svoje…). U stvarnosti, ona je je bila žena Ivana Anđela, sina poznatoga hvarskoga ljekarnika Frana Gariboldija. Da je s njime imala potomstvo, kazuje i podatak iz viških crkvenih matica, gdje se navodi da je njihova unuka, također imenom Gracioza, navedena kao kuma na krštenju u Visu, i s napomenom da je riječ o unuci Gracioze Lovrinčeve. Ti kratki podaci daju nam za pravo misliti kako Gracioza nije živjela u Hektorovićevu Tvardoju, kao s njime intimna, što neki autori spekuliraju, već u Hvaru, još vjerojatnije na Visu, gdje je obitelj njezina muža imala velike posjede i gdje su se mnogi pripadnici bogatijih obitelji iz Hvara odmarali ili sklanjali poslije pred napadima Turaka.
Gdinjski slavuj Ivo Giovani Visković, koji je uglazbio mnogo pjesama hvarskih autora, i pjesnikinja Ivana Milojka Malić
Međutim, 16. stoljeće upisano je u duhovnu kartu Mediterana kao prethodeće generaciji čiji je cilj potvrđivanje dostojanstva žene. Nadalje, definicija prostora i funkcija koje tada pripadaju ženi povezana je s promišljanjem o instituciji braka, u kojoj žene dobivaju na značaju kao supruge i majke, pa je slabo vjerojatno da je Gracioza Lovrinčević pokupila hvale među viđenijim muškim pjesnicima kao „kurtizana“, a ne kao udana žena. Oplemenjivanje vjenčanjem zapravo je neodvojivo od rehabilitacije slike žene toga doba. Međutim, iako sekularizacija pogoduje izražavanju ženskih tvrdnji, ostaje očigledan odmak između stvarnosti žena u društvu i reprezentacija koje im pruža literatura. Zato nije loše misliti kako je Gracioza Lovrinčević pripadala toj generaciji, koja će, primjerice, u Dubrovniku afirmirati Cvijetu Zuzorić i njezinu prijateljicu, prvu feministkinju uopće, kojoj je stala u obranu – Maru Gundulić Gučetić. Njoj u čast napisala je 1582. godine posvetu, koja je objavljena dvije godine kasnije u predgovoru djela njezina supruga Nikole. Posvetom je pokušala obraniti sve žene te se okomila na sve one koji su im iz nekog razloga zavidjeli. To je, eto, stanje u društvu i na Hvaru u doba Gracioze.
Svi sudionici na Susretu osobno su čitali svoje pjesme. Jedino je Ivana Mateljan govorila stihove Antonele Barbić
No, nema dvojbe da je Gracioza Lovrinčević u komunikaciji s Petrom Hektorovićem, jer s njim dijeli napredna razmišljanja o životu među pukom. Današnjim jezikom rečeno, bili su na istoj političkoj strani, onoj koja se zalagala za davanje većih prava pučanima nakon ustanka Matije Ivanića i za demokratizaciju kulturom. Ujedno je to politički stav među hvarskim učenim plemstvom što će početkom 17. stoljeća iznjedriti Hvarsko kazalište.
I najposlije, imademo dva dokaza da je Gracioza Lovrinčević bila iz otmjenije obitelji: prvo, svjedočila je na krštenjima, što je siguran znak, po tadašnjim uzusima, da je bila pismena, a to su bile uglavnom žene iz boljih obitelji, i drugo – pisala je, kaže Hektorović, bogoljubne piesni, što pak znači da je, također po uzusima tada imućnih obitelji, učila glazbui metriku, odnosno pisanje pjesama, pisama slaganih u rimi i – pohvale.
Stanoviti povratak ili ugledanje na taj davni običaj pisanja pohvala, na otoku se Hvaru u tišini zadržao svih posljednjih stoljeća, a čast pisati ih imali su viđeniji ljudi, vješti u pismu ili stihu. Utoliko su moje posebno zanimanje izazvale pohvale što su ih napisale Ičica Barišić i Dobrila Kuzmić (premda nazvane poslanicama), koje su objavljene u zborniku „Jazik naših materih“, jer se na taj prikladan način evocirao duh Gracioze Lovrinčević među sudionicama pjesničkih susreta u Tvardoju, na svojevrstan način oživjevši prigušenu otočku povijest i potvrdivši na koji su sve način u pjesništvu žene stoljećima hvatale pažnju.
Vrt vile Biankini ugostio je ove godine hvarske pjesnike. Kao u dobra stara vremena, na grčki način…
Istina je i ovo: ženu su prisiljavali kodeksi i pravila unutar obitelji, nije imala pristup studiranju i zbog toga, osim rijetkih primjera, nije mogla odgojiti svoju “pjesničku inspiraciju”. Osim toga, dugo je vrijedila moralna procjena koja ide u skladu s definicijom “kurtizana”. Stoga smo u srcu Tvardoja svake godine, rekosmo – već 17. put, mogli prisustvovati svojevrsnoj renesansi koja uzdiže lik i ulogu, čak i etičku, ženskoga izraza koji poprima dvosmislenu i moralno opravdanu vrijednost, na isti način na koji u zajedničkom govoru i osjećaju definicije slobodnog muškarca i slobodne žene imaju različito značenje; u prvom slučaju govorimo o slobodi talenta, u drugom o lakoći običaja.
Pjesnikinje koje su pristupile, istočnjački rečeno, hvarskom poetskom ašramu, a o kojima govorimo, uživaju izuzetnu privilegiju samo zato što su potvrđene iskustvom mnogih žena. Ono što spisateljicama i pjesnikinjama ženama nedostaje nije nadahnuće ili volja da se njihov glas čuje, već prilika i sposobnost da to postignu neovisno i društveno prihvaćeno; moglo bi se reći da im je prije oformljavanja grupacije Jazik naših materih nedostajalo prostora, ono što uvijek stoji između žene i pisanja, jer nedostatak osobnog i slobodnog prostora gdje bi mogla posvetiti vrijeme i koncentraciju književnom razrađivanju vlastite misli.
Dragana Lazaneo
U jednom svom lijepom eseju Virginia Woolf, između ostalog, tvrdi kako je biti žena pisac proizvod okolnosti koje su doživjele i da su materijalni uvjeti u kojima živi presudni za njeno pisanje. Što se nedvojbeno može primijeniti na slučaju hvarskih pjesnikinja posljednjih dvadesetak i više godina, koje su, međutim – udruživši stihove – zaorale duboku brazdu lijepe hvarske čakavice.
Tekst: Nera Karolina Barbarić, Fotografije: Vilma Matulić i Jasenka Bosnić
Promocija treće knjige čakavske poezije Ičice Barišić, objavljene pod muzikalnim nazivom „Iz zemje je rič iznikla“, održana je vrlo vruće hvarske večeri, 29. srpnja, na Trgu sv. Ivana u Jelsi, kao prvo u nizu značajnijih hvarskih poetskih ljetnih zbivanja…
Naslovnica knjige s fotografijom rodne kuće pjesnikinje
Otkako je bard klapske pjesme Ljubo Stipišić Delmata 1995. zapazio stihove Ičice Barišić i pjesmu koja je naslovna u njezinoj trećoj knjizi „Iz zemje je ričiznikla“ te je uglazbio (kažu – bio je to njegov posljednji glazbeni uradak), ubrzano se razvijala poetska ekspresija ove Pitovke, umirovljene nastavnice kemije i biologije, koja je svoj radni vijek provela u Splitu. Godine 2006. objavila je prvu knjigu poezije, „Libar kako timbar“, na narječju svojega rodnoga mjesta. Danas pak ističe potrebu da poezijom oformi svojevrsno pitovsko pismo, senzibilan i jednostavan izričaj koji bi bio prepoznatljiv izvan otoka Hvara, svojevrsnoga poetskog ašrama. Jer – reći će pjesnikinja – premda se u poeziji prepoznala tek nakon završetka svoje nastavničke karijere, pisati je počela da sačuva svoj pitovski vokabular, evocira davne uspomene, progovori o starim zanatima i običajima, o otočkoj svakodnevici kakva je ostala sačuvana u njezinom sjećanju. Takvo što Milan bi Kundera nazvao nostalgijom, no to je samo prostorno ograničenje širega značenja. U poetskoj tradiciji mediteranskih otoka, a otok Hvar, i Pitve dakle, ondje pripadaju, znamo da je riječ o onome što Portugalci nazivaju saudade: ako ste ikada iskusili osjećaj melankolične želje za nečim što više ne postoji, snažnu nostalgiju prožetu tugom, ali i ugodan osjećaj prema dalekom mjestu, prema zemlji, kući, ljubavi, možda izgubljenoj, ili čak prema nekom mjestu koje nikada nije posjećeno, ali ste poći ondje stalno žudjeli, ili iskustvu koje ste željeli – eto, to je saudade. A Ičica Barišić dobrano primjenjuje sve od tih osjećanja, čak je saudadična i prema samom protjecanju vremena, pa tako kaže u pjesmi “Otolič“, za koju joj je, kaže, akademik Tonko Maroević svojedobno sugerirao da po njoj knjiga nosi naziv: “Otolič jeu hipu pasalo/već sutra je/domalo“…
Ičica Barišić svoju je poetsku karijeru započela kako bi sačuvala vrijednosti svoje pitovske baštine. Desno: Ičica svojedobno u Galeriji Meštrović
Poseban značaj njezinih pjesama, pa tako i onih u zbirci „Iz zemje je rič iznikla“, upravo je jezik: pjesme su ispjevane na pitovskom, idiomu koji pripada južnočakavskom ikavskom dijalektu, ali ih ona uokviruje u moderne poetske oblike, od soneta, slobodnoga stiha do haiku formi, ovisno o vrsti emocije koju „zaokružuje“. Ičica se Barišić poeziji na dijalektu doslovce prepustila, pa joj riječi gdjegdje spontano stvore refren, a slobodni stih refleksije ili duboke osjećaje, kojima ispovijeda djetinjstvo i oblikovanje vlastitoga ega ( „Radovala se svemu/ i cvitu, i svitu/i dobron pismi./ I plakala kad je bolilo./I snila,/puno san snila…). U najvećem broju pjesama više ne žali, samo osjeća; nostalgiju, zahvaljujući pjesničkoj nadarenosti, Ičica Barišić iskazuje shvaćanjem poezije kakvo se sačuvalo među osobitim pojedincima, koji osjećaj da se sve važno duhovno nalazi ondje gdje su to prvi put osjetili, gdje je to obilježeno spontanim nadahnućima – prepoznaju tek kad se od toga izvora odvoje. Ima toga izričito, primjerice, i u njenim stihovima (pjesma Prominilo misto dušu): Prominilo je dušu misto/iz potribe il kontrešta/arija se ćuti furešta/sorce mista ne tuče isto./
Na pitoresknom Trgu sv. Ivana u Jelsi održana je promocija treće knjige osebujne poezije autorice Ičice Barišić. Njene stihove publici su predstavili Tonči Barišić, Vlatka Buj, Frankica Peronja, Danijela Lovrić i Jakov Barišić
O poeziji ove Pitovke pisali su Tonko Maroević, Jakša Fiamengo, Anatolij Kudrjavcev, Siniša Vuković… Vivian Grisogono prevodila je njene pjesme na engleski. A u Jelsi je 29. srpnja njenu treću zbirku predstavio Tonči Barišić, urednik i njezin sin, koji se u uvodnoj riječi emotivno osvrnuo na njenu poeziju. O autorici i poeziji govorili su još Danijela Lovrić i Frankica Peronja, a stihove je govorio Jakov Barišić, njezin unuk. Jelšanska pjesnikinja i dogradonačelnica, Vlatka Buj, vodila je publiku kroz poeziju Ičice Barišić, divno odrecitiravši nekoliko pjesama iz knjige.
Zbirku čakavske i dijelom štokavske autoričine poezije „Iz zemje je rič iznikla“ objavila je nakladnička kuća Meandar iz Zagreba.