Skenderbeg u hrvatskoj književnosti – knjiga odabranih pjesama i proza iz djela fra Andrije Kačića Miošića Razgovor ugodni naroda slovinskoga – novo je djelo u kulturi što ga je pripremila i uredila pjesnikinja i spisateljica Ljiljana Koci, a objavilo Društvo albanskih umjetnika Hrvatske – DEA. U svjetlu brojnih istraživanja i knjiga nastalih o djelovanju i djelu Andrije Kačića Miošića te o albanskome junaku Skenderbegu ova je knjiga diskretno svjedočanstvo o povezanosti dviju kultura…
Iako je albanski knez Gergj Kastrioti Skenderbeg živio u 15. stoljeću, njegov lik i djelo ostavili su značajan trag u povijesti. Europska historiografija zabilježila je niz podataka o borbama albanskog naroda protiv Turaka te o Skenderbegu kao njihovom vođi: vojnom strategu, misliocu, političaru, humanistu i diplomatu. U arhivima i knjižnicama diljem Europe, u Veneciji, Rimu, Beču, Dubrovniku, St. Petersburgu, Budimpešti, Carigradu i drugim gradovima nalazi se impozantan broj knjiga, studija i monografija, kao i tisuće članaka o Skenderbegu, u kojima ga njegovi biografi nazivaju „mačem kršćanstva“ i „nepremostivom preprekom koja je zaustavila sultana Osmanlijskog carstva da nahrani svoga konja na trgu Svetog Petra“.
Gergj Kastrioti Skenderbeg (u hrvatskoj predaji poznat kao Kaštriotić Jure) nadahnuo je mnoge europske umjetnike, književnike, glazbenike i likovne umjetnike. Voltaire je, primjerice, o njemu rekao: „Da su bizantski carevi bili kao Skenderbeg, Bizantsko carstvo bi se spasilo“. Antonio Vivaldi skladao je operu „Scanderbeg“, koja je izvedena prvi put u Firenzi, a zatim u nepuna tri mjeseca još 18 puta postigavši velik uspjeh. Također je zanimljivo spomenuti i film snimljen o Skenderbegu još davne 1954., koji je osvojio i Zlatnu palmu u Cannesu. Naravno, kada su u pitanju takve povijesne osobe, gotovo je nezaobilazno da se oko njih stvori mitski plašt, pa pučke legende i nacionalne ideologije (usmjerene i na štovanje i demonizaciju) stoljećima neumorno koriste i preoblikuju lik Skenderbega, stvarajući mnoštvo naličja i ocjena toga mitskoga junaka.
U hrvatskoj književnosti i historiografiji isticana su se Skenderbegova junačka djela u borbi protiv Turaka te su u toj borbi nalazili nadahnuća za borbu hrvatskog naroda protiv zajedničkih neprijatelja. O Skenderbegu su do danas pisali i govorili: Ludovik Crijević Tuberon, Ivan Gundulić, Marin Barleti, fra Andrija Kačić Miošić, Mate Zoričić, Ivan Kukuljević Sakcinski, Josip Matija Šporer, fra Lovro Mihačević, fra Bazilije Pandžić, fra Emerik Pavić, fra Filip Lastrić, fra Bone Benić, fra Nikola Lašvanin, Pavao Ritter Vitezović, Filip Grabovac, Mihovil Pavlinović, Aleksandar Stipčević, Zef Mirdita i mnogi drugi. U prvoj polovici 19. stoljeća, kada u Hrvatskoj dolazi do nacionalnog buđenja, a Filip Grabovac, Pavao Ritter Vitezović i Andrija Kačić Miošić u svojim djelima čitateljima ističu potrebu za ujedinjenjem u borbi protiv Turaka – kao što je to činio Gergj Kastrioti Skenderbeg i albanski narod. Oni su u Skenderbegovu liku vidjeli beskompromisnu borbu kao jedini način suprotstavljanja Osmanskom carstvu. O Skenderbegu su pisana povijesna djela, povijesno-književne studije, pripovijetke, poezija i feljtoni, bio je jedan od najpopularnijih junaka iz redova balkanskih naroda koji se borio, ne samo za slobodu albanskog nego i za druge balkanske narode.
Skupljajući arhivsku građu o povijesti Hrvata, Ivan Kukuljević Sakcinski, kao i Ljudevit Gaj te Josip Matija Šporer, nezaobilazno su se susretali s povijesnim dokumentima, rukopisima i materijalima koji se tiču Skenderbega i Albanaca. Ti će rukopisi završiti u rukama poznatih albanologa toga vremena: J. Šafarika, V. Jagića, F. Miklošiča, M. Gajtera i drugih. Ivan Kukuljević Sakcinski, primjerice, napisao je nedovršenu dramu o Skenderbegu, a rukopis se do danas čuva u Arhivu HAZU. Iako zaboravljen, tekst drame napisan je na 58 stranica, a među prvima i rijetkima spomenuo ga je Tadija Šmičiklas.
Prema mišljenju mnogih, najveća zasluga za popularizaciju Skenderbega u hrvatskom narodu ipak pripada fra Andriji Kačiću Miošiću, koji je 1756. godine u Veneciji tiskao znamenito djelo Razgovor ugodni naroda slovinskoga sa 41 pjesmom, a prošireno izdanje iz 1759. sadrži čak 136 pjesama. Fra Andrija Kačić Miošić bio je oduševljen narodnom prošlošću. Čitajući djela svojih suvremenika, posebice F. Grabovca, prikazao je u stihu i prozi najznačajnije događaje iz prošlosti južnih Slavena i susjednih naroda. U djelu Razgovor naroda slovinskoga prevladava proza, u drugome stih. Pjesme su pisane asimetričnim epskim desetercem 4 + 6, a 2. i 3. pjesma ukrštenim rimovanim osmercem. Ova knjiga postala je najpopularnija hrvatska pučka knjiga, a nastala je proučavanjem povijesnih dokumenata i historiografske literature pisane latinskim (J. Bedeković Komorski, M. Barlezio), talijanskim (G. M. Biemmi, G. Doglioni, M. Orbini, G. Sagredo) i hrvatskim jezikom (F. Glavinić, P. Šilobadović, P. Vitezović Ritter). Knjiga je kronološki poredana i obuhvaća vrijeme od antičke povijesti Ilira do Kačićeva doba, a najviše je pozornosti posvećeno kršćansko-turskim ratovima.
Razgovor ugodni naroda slovinskoga je knjiga koja je duboko utjecala na franjevačke pisce Kačićeva zavičaja (J. Radman, P. Jukić, M. Urlić, F. Radman) i na slavonske pisce XVIII. st. (E. Pavić, J. Pavišević, Š. Štefanac), koje su poslije nazivali kačićevcima. Neke su pjesme bile objavljene i u knjigama predromantičarskih (A. Fortis, J. G. Herder) i romantičarskih autora (P. Mérimée). Knjiga je doživjela 64 izdanja i bila je vrlo čitana, te je na zimskim sijelima u selima svih dijelova Hrvatske (i drugdje gdje su živjeli Hrvati) bila do Drugog svjetskog rata bez iznimke čitana ili govorena napamet, posebice na Makarskome primorju. Kačićeve su pjesme prevođene i na latinski, bugarski, češki, poljski, slovački, ruski, makedonski, albanski i mađarski itd. Dok je njegovo pojmovno neizdiferencirano i široko postavljeno slovinstvo moglo pripomoći boljoj recepciji u mnogim slavenskim zemljama, usredotočenost na južnoslavenske prostore, uz tolerantno stajalište prema tamošnjem pravoslavlju, svakako je pripomogla ugledu djela među hrvatskim ilircima. Načela povijesne istinitosti i informativnosti potisnula su u Razgovoru upravo one segmente fikcionalnoga i fantastičnoga, prisutne inače u tematskom planu narodne epike, što su privlačili čitatelje od romantizma naovamo. Slobodan P. Novak drži kako je Kačić napisao Razgovor kao oproštaj sa svijetom kolektivnih vrijednosti koje su bile prevladane u novom prosvijećenom vremenu. Kako god, Razgovor ugodni naroda slovinskoga jedno je od najvažnijih „djela hrvatske književnosti 18. stoljeća i osim značajnog opusa o Skenderbegu, najvećem nacionalnom albanskom heroju, pjesme o njemu prožete su kroz prozu i stih snošljivošću i pozitivnim stavom prema svim narodima, čak i onima s kojima su u zavadi. “
Knjiga Skenderbeg u hrvatskoj književnosti urednica Lili Koci priredila je kaozbornik od šezdesetak izabranih pjesama i proza iz Kačićeva djela Razgovor ugodni naroda slovinskoga, odabranih iz knjige objavljene 1856. godine u Beču, a koja sadrži 463 stranice.
I svakako je valja imati.