Jon Olav Fosse, rođen 29. rujna 1959. u Haugesundu, Norveška, ovogodišnji je dobitnik Nobelove nagrade za književnost, i to kao prvi norveški nynorsk autor koji je dobio ovu najvažniju književnu nagradu na svijetu, „za svoju inovativnu dramu i prozu koja daje glas neizrecivom“ – kako stoji, između ostaloga, u obrazloženju Švedske akademije. Nagrada će se dodijeliti u Koncertnoj dvorani u Oslu u utorak 28. listopada…
„Dirnut sam i pomalo uplašen“, izjavio je Jon Fosse danas za medije, nakon što je procurila vijest da je upravo on dobio Nobelovu nagradu za književnost.„Fosse se smatra inovatorom, ne samo u suvremenom kazalištu“, rekao je Anders Olsson, pisac i član Akademije, na konferenciji za novinare nakon dodjele. Catherine Taylor, književna kritičarka u The Guardianu, izjasnila se o Fosseu na sljedeći način: „Čitanje djela Jona Fossea duboko je iskustvo, duboko duhovno, da ne kažem religiozno. Fosse je tvrdio da zapravo čeznemo za Bogom, jer je čovjek stalna molitva i bez obzira je li to istina ili ne, Fosseove knjige nisu ništa drugo nego čudesne.“
Dobitnik Nobelove nagrade Jon Fosse hvaljen je kao autor diljem svijeta. Ali nisu danas rečene samo riječi hvale za ovog Norvežanina, bilo je i onih koji su tvrdili kako bi bilo hrabrije odabrati Daga Solstada, koji za mnoge odavno slovi kao najveći suvremeni norveški pisac. On je ujedno i jedan od najvećih kritičara norveškog poslijeratnog društva. Ipak, Fosse predstavlja stup tamošnje književnosti. Norvežani su posljednji put Nobelovu nagradu vidjeli 1928. godine, kada ju je dobila Sigrid Undset. Prije nje Nobela za književnost dobili su Bjørnstjerne Bjørnson i Knut Hamsun.
„Nobelova nagrada za književnost 2023. ide Jonu Fosseu za njegovu inovativnu dramu i prozu koja daje glas nestvarnom“, rekao je doslovce Mats Malm, tajnik Švedske akademije, najavljujući nagradu. Jacques Testard, Fosseov britanski nakladnik, govorio je u telefonskom intervjuu za New York Times kako je Fosse izmislio vlastiti način pisanja romana, „ s jedinstvenim proznim stilom, uvrnuto, gotovo tajanstveno.“ „Stil pisanja mu je jednostavan, ali s dubokim značenjem“, navodi Testard: „Vrlo je važno zapamtiti da on piše na nynorsku, manjinskom jeziku u Norveškoj. Politički čin sam po sebi. Također je izniman dramatičar i pjesnik. On je nevjerojatan um i to se nije moglo dogoditi boljoj osobi.“ Treba znati da je nynorsk službeni jezik u Norveškoj uz bokmål i sami. Nynorsk je stvorio Ivar Aasen sredinom 20. stoljeća kao alternativu danskom jeziku koji je bio uobičajen u to vrijeme. Službeni standard za nynorsk značajno je promijenjen i samo mali dio stanovništva govori izvorni jezik. Nynorsk se danas uči u školi. Neke političke stranke su predlagale da to bude fakultativno, ali za to još nisu dobile suglasnost. Tek 2012. godine napravljen je opsežni rječnik pisanog Norsk Ordbok (NO), novog norveškog (nynorsk) i norveških dijalekata, u dvanaest tomova. Djelo je dovršeno 2012. godine. Uređeno je na Sveučilištu u Oslu, a objavljeno u norveškoj izdavačkoj kući Det Norske Samlaget i financirano izravnom državnom potporom. Utoliko više Nobelova nagrada Jonu Fossu imponira Norvežanima.
Jon Fosse od 2011. živi u Grottenu, “državnoj počasnoj rezidenciji za zaslužne umjetnike” u Oslu. Smatra se jednim od najvažnijih pisaca našeg doba. Debitirao je prije 40 godina, od kada je napisao sedamdesetak romana, priča, knjiga pjesama, dječje književnosti, eseja i drama. Preveden je na više od 50 jezika. Dobitnik je niza nagrada u zemlji i inozemstvu, a čitateljskoj publici postao je poznat po svom osebujnom jeziku i glazbenom, repetitivnom i ritmičkom stilu pisanja. Uz to je najprevođeniji i najizvođeniji norveški dramski pisac nakon Henrika Ibsena.
Studirao je komparatistiku, sociologiju i filozofiju na Sveučilištu u Bergenu. Na Sveučilištu u Hordalandu predavao je kreativno pisanje. Povremeno je radio kao novinar i urednik. Pripada generaciji pisaca koja je osamdesetih godina prošlog stoljeća uvela postmodernizam u Norvešku i otvoreno se suprotstavila socijalno-realističkoj tradiciji koja je dominirala u sedamdesetima. No u Fosseovom slučaju nova orijentacija nije se manifestirala u tehnici pisanja s intertekstualnim referencijama. Kao pripadnika tzv. nove europske drame, karakterizira ga realističnost, brutalnost, izravnost, provokativnost, zatim linearna fabula ili niz fragmentarnih priča. Vrijeme je rijetko naznačeno, a mjesto radnje uglavnom je stan, dio kuće, bračni krevet, bolnica itd. Česta su eksperimentiranja jezikom i formom. Teme čak nisu “velike”; uglavnom su to privatne frustracije pojedinca u društvu, razočaranost, nemoć, pasivnost.
U književnost je ušao na velika vrata 1983., romanom Crveno, crno, a prva mu je drama I rastati se nećemo nikada premijerno izvedena 1994. godine u Bergenu. Slijede romani, zbirke pjesama (među kojima se ističe Anđeo s vodom u očima – Engel med vatn i augene iz 1986.), eseji i knjige za djecu. Slijede drame “Ime” (Namnet, 1995.), za koju je nagrađen Ibsenovom nagradom, te “Ljetni dan” (Ein sommars dag, 1999.) i “San o jeseni” (Draum om hausten, 1999.).
Godine 2000. dodijeljena mu je glavna nordijska kazališna nagrada Henrik Ibsen, a za roman Melankolija (Melancholia, 1995/1996.) Melsomova nagrada. Za budući književni rad norveška mu je država dodijelila doživotnu stipendiju.
Posljednjih godina Fosse piše isključivo kazališne komade, koji su danas sastavni dio repertoara europskih kazališnih metropola. Premda je danas jedan od najizvođenijih svjetskih dramatičara, postaje sve poznatiji i po svojoj prozi i stilu koji se naziva ‘Fosseovski minimalizam’. U kazališnom svijetu proslavio se nakon što je Claude Régy u Parizu 1999. postavio njegovu dramu “Nokon kjem til å komme” ili “Netko će doći”, u kojoj radikalnom redukcijom jezika i dramske akcije izražava najmoćnije ljudske emocije koristeći se svakidašnjim pojmovima. „Upravo zbog njegove sposobnosti da predoči čovjekovu izgubljenost, kao i kako mu ona paradoksalno može pružiti dublje iskustvo božanskog, smatra ga se jednim od najvećih inovatora u suvremenom kazalištu. U njegovim djelima pronalazimo toplinu i humor, kao i naivnu ranjivost u kontrastu s njegovim oštrim prikazima ljudskog iskustva” – stoji u obrazloženju Švedske akademije.
| Kao dramatičar, Fosse je prvi put nakon Ibsena stavio Norvešku na svjetsku kazališnih velesila. Trenutačno je najizvođeniji dramatičar u Europi, a njegove drame postavljene su na više od 115 pozornica. U Parizu i Berlinu igrao je na velikim i poznatim pozornicama. Poput Ibsena, i on je obnovio kazalište, ali Fosse ide svojim putem, stvara svoj vlastiti kazališni jezik koji odražava svoje vrijeme. Njegovom dramom kazalište je dobilo nešto novo i jezično, i ritmički, i sadržajno. Predstave su pozivne i otvorene bez tvrdnji, zaključaka i scenskih premisa, što daje puno prostora i publici, i glumcima, i voditeljima. U izjavi Akademijina povjerenstva stoji također: „Danas je norveški pisac Jon Fosse jedno od vodećih imena moderne drame. Ipak, on je više od toga. On je svemir za sebe, kontinent koji se proteže od norveškog Vestlandeta, gdje on još uvijek živi, do Azije, Južne Amerike, istočne Europe i svijeta u cjelini.“ Djelo koje ga je konačno dovelo do Nobelove nagrade, jer se od 2001. godine neprestano spominjalo njegovo ime uz Nobela, jest “Tako je to”, u kojem se velike egzistencijalne teme susreću s konkretnim i fizičkim krajem života. |
„Vječna, krajnja usamljenost i neposredan doživljaj smrti spajaju se u savršeno oblikovan, čist i jasan tekst, koji je uvijek prožet nježnim, srdačnim humorom. ‘Tako je to’ ima veliku snagu i maestralno je precizan u ritmu, jeziku i tonu,“ rečeno je još u Akademijinu obrazloženju za nagradu.
Na hrvatski jezik prevedena je zbirka njegovih drama “Majka i dijete” te romani “Jutro i večer” i “Septologija I-II: Drugo ime”. A što se drama tiče, Nenni Delmestre je u splitskom HNK postavila “Varijacije o smrti”, Zagrebačko kazalište mladih godine 2008. “Noć pjeva pjesme svoje” (režija Dino Mustafić), a Dario Harjaček napravio je predstavu po 4 jednočinke iz zbirke „Majka i dijete“, koju je izvodilo Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu. Matija Ferlin postavio je isto djelo u Istarskom narodnom kazalištu, premijera kojeg je proslavljena neki dan.
Tekst: N.K. Barbarić