DRUŠTVENI ŽIVOT U BARNAGORU ILI POEZIJA NA KONOPCU

Kovana kapija Dvora Barnagora propušta samo precizan kist i stih. Otvara se probranim vrijednostima, iskrenim umjetnicima, iskusnim izletnicima i dokazanim glazbenicima,  a ove godine vrata Barnagora propustila su posjetitelje nešto kasnije nego obično. Domaćica Božica Jelušić, profesorica književnosti, pjesnikinja i književnica, likovna recenzentica i aktivna ekologinja, planirala je prvo proljetno okupljanje u Barnagoru tradicionalno održati na Dan planeta Zemlje, 23. travnja, no odgodila ga je zbog epidemije…  

Tekst: Sandra Pocrnić Mlakar; Fotografije: Andreja Dugina i Nikola Šolić  

Na užetu visi – poezija. Stihovi su ispisani rukom na komadima bijelog platna u obliku donjeg rublja. Instalacija je rad Nade Lopac i Sanje Flajs-Vidaković.

Mirovanje je Božici Jelušić mrsko, navikla je na stalnu aktivnost i dinamiku, izložbe, putovanja, susrete, pisanje i vrijeme posvećeno unucima. U obljetničkoj godini, kada obilježava sedamdeset godina života i pola stoljeća literarne karijere i nazočnosti na književnoj sceni, planova ne nedostaje. Kad je završila izolacija, eto gostiju u Barnagor. Ulazimo kroz kapiju s natpisom „Dvor Barnagor 1867.“ na prostrano imanje koje obuhvaća pet jutara proplanka na kojem su dostojanstvena kurija iz 19. stoljeća, livade i dvije šume, a okružen je potokom Barna (na mađarskom – smeđi). Na barnagorskom je brijegu živahno i veselo – na imanju je parkirano nekoliko automobila, podignute raznobojne kućice za ptice, na ljuljački se njiše dječak, a u hladovini ispod sjenica, za stolovima i na trijemu znamenite kurije okupila se manja društva. Došljaci ih ne uznemiruju, na Barnagor se dolazi na ladanje, odmaranje u hladovini poslije ručka, neobvezne razgovore i ležeran, ali ekskluzivan program i opušteno uživanje u obilju – bogatstvu prirode, obilju umjetnosti, bujnoga  zelenila, kreativnih ideja i promišljene riječi: ispekao se roštilj, nude se peciva, narezuju štrudli poslije ručka, otvaraju butelje vina i boce sokova. Domaćica je unaprijed najavila da je još umorna od preboljene zaraze, da nije u formi za dugotrajno fotografiranje, ali dočekuje nas vedra, s osmijehom ispod velikoga šešira, u dizajniranoj bijeloj košulji od narodnog platna s vezenim natpisom Barnagor.

Barnagor

Kozmopolitkinja i ekologinja po uvjerenju, jedna od prvih ekoloških aktivistkinja, koja je u rodnom Đurđevcu 1990. godine osnovala prvo ekološko društvo u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, radni je vijek provela kao profesorica hrvatskog u Đurđevcu, ali je i sudjelovala u radu žirija svih relevantni pjesničkih smotri u Hrvatskoj; autorica je likovnih recenzija i višestruko nagrađivana pjesnikinja koja piše na kajkavskom i na standardu. Osamdesetih godina Božica Jelušić kupila je vlastelinsko imanje iz 19. stoljeća s prostranom kurijom, u mjestu Čepelovcu, na bilogorskim brežuljcima iznad Đurđevca, i tu nalazi ostvarenje obje svoje velike ljubavi – prirode i umjetnosti.

Na zidovima salona u obnovljenoj kuriji su umjetničke slike, portreti domaćice i darovi prijatelja umjetnika. Zato se ovdje zimi povremeno lože bidermajerske peći kako bi se održavala temperatura i umjerena vlažnost zraka. Kurija je opremljena vodovodom i kanalizacijom, ima kuhinju i sanitarni čvor – jer ovamo često dolaze izletničke grupe i ekskurzije, i đaka i seniora. U salonima je autentičan, rukom rađeni namještaj, a mnogi su komadi ovdje još otkako je kurija podignuta. Tu se održavaju književni i umjetnički susreti i razgovori, čita se poezija i proza. Ne samo zato da bi se održali običaji vlastelinske obitelji koja je u 19. stoljeću živjela u kuriji, već i zbog autentične potrebe za „društvenim adrenalinom“, kako to naziva Božica Jelušić, točno opisujući pojačavanje psihološkog tonusa i antidepresivno djelovanje koje izaziva druženje, razgovor i međuljudski kontakt.

Cjelovita komunikacija u realnom vremenu, daleko od zaglušne buke multimedije, nužna je za razmjenu nadahnuća i ideja, za doživljavanje koje uključuje i intuiciju, a ne samo informaciju. Barnagor velikodušno nudi takvu, cjelovitu komunikaciju svim gostima. „Ovuda godišnje prođe od 500 do 700 djece na terenskoj nastavi i ponešto ostalih posjetitelja. Naravno, mi ovdje provodimo svoje vrijeme, ljeti živimo na terasi, bježeći od vrućina, ili u ateljeu, koji je preuređena bivša štala i štagalj, a zidovi su debeli 70-tak centimetara. Izrađujemo suvenire, slavimo rođendane, Božić, primamo goste“  – ispričala je Božica Jelušić.

Ispod sjenice – koncert: na cimbalu svira Andrija Maronić, glazbenik i graditelj glazbala.

Za ovu priliku, program i izložba posvećeni proljetnim ritualima priređeni su vani. Na imanju je šezdesetak vrsta drveća, od domaćih stabala do egzota. U šumarku koji okružuje proplanak ima trešanja i šljiva, napominje domaćica – čini li nam se? – intonirajući tu informaciju kao poziv za posjet u sljedećim mjesecima. U javornjaku, mladom parku koji u jesen plamti svim nijansama crvene boje javora, postavljen je totemski stup s pijetlom na vrhu, simbolom Podravine. Za 65. obljetnicu, književnici ga je darovao prijatelj umjetnik. Između dva javora izložba je slika Ivane Kranžetić, kćeri Božice Jelušić. Slike su bile zakvačene štipaljkama za sušenje rublja na razapeto uže, a kako ih je vjetar nosio, umjetnica ih je skinula i prostrla po stolu ispod improviziranih drvenih držača. Slike su meditativne, a motivi futuristički krajolici i studije oka modro-zelene boje. Na drugom užetu visi – poezija. Stihovi su ispisani rukom na komadima bijelog platna u obliku donjeg rublja, što je instalacija autorica Nade Lopac i Sanje Flajs-Vidaković. Naslov instalacije je “I na vjetru vitla rublje sušeno”. Izvješeni su stihovi suvremene i klasične poezije, a čitatelj koji zaviri u pjesme ispisane na tkanini otkrit će upečatljiv urbani trag – stihove  Zvonimira Goloba: Ali more koje ti si/jednoga ljeta meni dala/Modro polje bez obala/I sve ono što ti nisi/ Još je tu u kutu / sobe…

Zvonimir Golob jedan od uzora Božice Jelušić i među brojnim nagradama koje je primila u polustoljetnoj karijeri nalazi se i nagrada s njegovim imenom, osvojena 2011. godine. Književnica će, prisjetivši se Goloba, s oduševljenjem ispričati anegdotu o pjesničkoj vokaciji koju je Zvonimir Golob znao testirati i prepoznati kod svojih sugovornika. Božica Jelušić govori energično i entuzijastično, demonstrirajući golemo znanje i samouvjereno prenoseći dio svoje energije i govorničkog zanosa na sugovornika.

Pjesnikinja u trenutku odmora, s prepoznatljivim detaljima svoga imidža: šeširom i košuljom s aplikacijama narodne nošnje

 Kažu glazbeni znalci da se glazbena interpretacija može ocijeniti jedino u nastupu uživo – nijedan medij ne može prenijeti energiju glasa koja se može samo izravno doživjeti. Isto vrijedi za snažne osobnosti i velike govornike poput Božice Jelušić. Informacija koja se prenosi medijima samo je dio komunikacije, no vrhunski govornici impresioniraju intonacijom glasa, dosjetljivošću, lucidnošću, metaforama, usporedbama, duhovitošću i improvizacijom. Govor je više od sušte informacije, jaki govornici demonstriraju urođenu vještinu pomno izbrušenu nastupima i vježbom, a ispunjenu plemenitim sadržajem znanja i životne mudrosti. Kao starogrčki peripatetici, veliki govornici trebali bi okupljati sljedbenike na koje bi prenosili svoje znanje i učili ih svojim vještinama neprepoznatljivim medijima, ma koliko obećavali savršenu reprodukciju. Uzori nam nedostaju, zaključuje u razgovoru Božica Jelušić,  pomireno, svjesna svog velikog talenta, ali i svoje vokacije. Redovito održava javne nastupe i predavanja, demonstrirajući svoje umijeće mladima, ne bi li među njima probudila slične talente. I ne propušta naglasiti – odgoj za okoliš mora postati dijelom školskih programa i naše društvene svijesti.

Slike Ivane Kranžetić, kćeri Božice Jelušić, meditativni su radovi u plavo-zelenim nijansama

No, na dan proljetnog otvaranja Barnagora nema vremena za melanhavoliju, izmjenjuju se umjetnici ležernošću koja može biti samo pomno pripremljena i uigrana u godinama zajedničkog druženja i nastupanja uz međusobno uvažavanje. Ispod sjenice upravo počinje koncert – na cimbalu svira Andrija Maronić, glazbenik i graditelj glazbala. Za proljetni ritual u Barnagoru pripremio je splet podravskih napjeva koje spretno izvodi udaraljkama po žicama žičanog instrumenta. Zveči cimbal barnagorskim proplankom, no doznajemo da se veliki cimbal ne nosi na izlete. Maronić gradi instrumente i po narudžbi, a za izradu jednoga treba mu pola godine, objašnjava domaćica. Poznavatelji će se sjetiti njegovih nastupa sa Varaždinskim baroknim večerima, u Ladu i na koncertima etnografske glazbe. Svaki od posjetitelja Barnagora donio je sličan umjetnički prilog proljetnom ritualu i time svatko od njih predstavlja Đurđevac kao mjesto visoke kulture i trajnih vrijednosti, dostojnih osviještenog grada znalačkog umjetničkog ukusa. Postaje tada jasniji razlog za izložbu „Čudesne naprave Leonarda Da Vincija“, oglašenu na velikim plakatima na ulazu u grad. Đurđevčani i njihovi susjedi izložbu mogu razgledati od rujna do lipnja u Muzeju grada Đurđevca. Podravski grad, poznat po legendi o Picokima i Đurđevačkom pijescima, jedinoj hrvatskoj pustinji, ne pristaje na status provincije, već njeguje urbani životni stil i privlači sadržaje u duhu vremena.

U duhu vremena je i proslava okruglih obljetnica Božice Jelušić, uz objavljivanje knjiga i postavljanje recitala u interpretaciji Dore Lipovčan na pozornicu HNK. No, ne samo u HNK. „U Barnagoru imamo i kazalište u šumi, tako da se recital može izvesti i ovdje, “ napominje književnica, još jednom povezujući umjetnosti prirodu, za što je Barnagor nepresušna inspiracija.

Pijetao, rad Božicina prijatelja, kao simbol kraja, nalazi se na istaknutom mjestu na imanju

Daleko prije nego što je ekologija postala trend – silom prilika, jer je zagađenje ugrozilo prirodne cikluse i resurse – durđevačka je književnica primjerom i aktivizmom ukazivala na nužnu vezu čovjeka s prirodom i umjetnošću. Otuda i njezina serija pjesama posvećenih prirodi, koju potpisuje pseudonimom Flora Green. Barnagor je demonstracija i ostvarenje te nužne povezanosti, jer se u njegovu zelenilu i prostranstvu gost osjeća dobrodošlo, okružen umjetničkim sadržajima koji bude nadahnuće i ispunjenje. Jednom riječju – ljubav.

Upravo ljubav prema određenom mjestu, topofilija, tema je jubilarne godine u kojoj Božica Jelušić obilježava pet desetljeća rada i 70 godina života. Objavit će šest knjiga kojima je zajednički nazivnik topofilija, a jedna od njih bit će posvećena Zagrebu. Naslov joj je „Zagreb u versima i kipecima“, objavljuje se uz potporu Grada Zagreba, a u njoj će se stihovima i fotografijom prikazati zagrebačka povijest i suvremenica. Knjiga je dijelom replika jedne od znamenitih knjižica Božice Jelušić ispisanih rukom i originalni rukopis autorice bit će reproduciran u novom izdanju. Fotografije za kolekcionarsku zbirku stihova snimio je fotoreporter Nikola Šolić. Uz čašu slatkoga pića za popodnevne sate, u hladovini ateljea, dok izletnici pospremaju stolove i spremaju se za odlazak, Božica Jelušić sjeda pored laptopa i pregledava fotografije za knjigu poezije, prisjećajući se svojih žiriranja likovnih i fotografskih izložbi. Fotografije su umjetničke, književnica je zadovoljna i prihvaća sve do jedne.

I za kraj zagrebačke seanse u Barnagoru, pjesma o Zagrebu Davora Krivskog. S Matoševog brka otpuhuje se san – recitira Krivski, dok se spušta barnagorska večer, a unuci dolaze pozdraviti književnicu i dogovaraju bakina večernja čitanja priča. Prije odlaska, Nikola Šolić pronalazi seriju motiva za svoj izbirljivi objektiv, tako da ga prijatelji predlažu za naslov dvorskog fotografa. Novoproglašeni dvorski ne propušta snimiti ni zaključavanje kapije velikim lokotom. Ali rastanak je tek početak – dogovaraju se novi dolasci i sastanci u barnagorskim sjenicama.